Naslov: Sirena koja se smeši - Pet bajki o Venecijanskom getu Autor: Mirjana Ognjanović Ilustracije: Aleksandar Palavestra Izdavač: Booka, Beograd Obim strana: 71 Format: 20 x 30,5 cm Povez: Tvrdi Tiraž: 1000 `Da li namerno ostavljamo simbole kao uspomenu, zagonetku, ili pouku budućim naraštajima? Zašto nikada ne znamo na vreme koji je najsudbonosniji trenutak našeg života? Koliko vrata treba da otvorimo da bismo nešto razumeli? Kada devojku bez oklevanja da zgrabimo? I koju priču da upamtimo?` Jedne noći pre pola milenijuma, 29. marta 1516. godine, u Veneciji, prestonici Mletačke republike, bučno su zalupljena jedna velika vrata. I zaključana. Tako je jedan deo varoši u parohiji Svetog Đirolama, ukupno tridesetak kuća, pretvoren u životni prostor za hiljadu doseljenika, Jevreja prognanih s raznih strana sveta. Odluka Veća desetorice i dužda Leonarda Loredana obradovala je te putnike, već umorne od stalnih selidbi, i slavili su taj događaj iako je kapija ograđenog dela varoši tokom noći ostajala zamandaljena, a izlazak njegovim žiteljima strogo zabranjen. Istini za volju, taj deo inače veličanstvenog grada njima dat na korišćenje nije bio baš toliko lep. Venecijanci su ga zvali Đeto (od glagola gettare, što znači – baciti, ili getto, odnosno otisak koji nastaje tamo gde se topi metal), budući da se tu ranije nalazila topionica bakra. Prvi doseljenici, Aškenazi, reč „đeto“ izgovarali su tvrdo – geto. I tako je nastao prvi Geto. U isti mah stvoren je i simbol čije nas značenje upućuje na nesagledivu snagu simbola uopšte, i na – što je pomalo zastrašujuće – moć njihovog preobražaja. Podseća nas da, svesno ili nesvesno, ostavljamo za sobom te simbole, kao zagonetke, uspomene, ili čak rane, budućim naraštajima. Uvodna priča i pet bajki iz knjige Mirjane Ognjanović, koje je ilustrovao Aleksandar Palavestra, govore o nekoj vrsti putovanja ovog simbola, o fantastičnim zbivanjima koja su mogla (možda i jesu?) da se dese u Venecijanskom getu i izvan njega. Kroz te priče nižu se pitanja: koga je beogradski profesor-detektiv u noći Crvenog Meseca sreo u Veneciji, kakvu je amajliju za sobom ostavio čudesno obdareni rabin i kockar, kako je pesnikinja Sara Kopio uspela da premosti stoleća, zašto je Hugo Prat bio osuđen na lutanje, zbog koga se engleski putopisac, uveren da svojim rečima očarava druge, očaran vratio iz Venecije kući pešice? Naposletku, kako je jedan beogradski izdavač, pročitavši pismo koje je dobio iz Venecijanskog geta, shvatio da se bavi teškim ali uzvišenim poslom? Čitalac sam pronalazi odgovor, pa tako i pouku, koja je obavezni deo svake bajke. Knjiga je jako lepo očuvana. Na uvodnoj strani postoji posveta autora. Knjigu šaljem kao preporučenu tiskovinu nakon uplate na tekući račun, a moguće je i lično preuzimanje u Novom Sadu na mojoj adresi.

Priče i zgode Hans Christian Andersen Format: 20x15 cm Broj stranica: 541 Uvez: tvrdi Izdavač:Novo pokoljenje, Zagreb, Godina izdanja:1950 Preveo(la)Josip Tabak Iz sadržaja knjige: Kraljevna na zrnu graška, Palčeica, Mala sirena. Carevo novno ruho, Djevojčica sa žigicama... Knjiga dolazi u izdanju zagrebačkog Novog pokoljenja iz 1950. godine, sadrže ilustracije Vilhelma Pedersena i Lorenza Frolicha.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Poslednji nerešeni problem Afrike Predratna etno historijska studija o danasnjoj Etiopiji Etiopija, zvanično Savezna Demokratska Republika Etiopija, država je u istočnoj Africi[3] u regionu poznatom kao Rog Afrike. Ova velika afrička zemlja ima populaciju od više od 100 miliona stanovnika i po tome je 12. zemlja na svetu i druga u Africi posle Nigerije . Nema izlaza na more, a graniči na severu sa Eritrejom, na zapadu sa Sudanom i Južnim Sudanom, na jugu sa Kenijom i na istoku sa Somalijom i Džibutijem.[4] Istorija Glavni članak: Istorija Etiopije Istorija Etiopije je po mnogo čemu jedinstvena među afričkim zemljama. Sa izuzetkom kratkog razdoblja uoči Drugog svetskog rata 1936—1941. kada je bila pod italijanskom okupacijom, zemlja nikada nije bila evropska kolonija. Praistorija Homo sapiens idaltu hominidna lobanja. Postoji široko zastupljeno mišljenje da je Etiopija mesto nastanka anatomski modernog čoveka, Homo sapiens, tokom Srednjeg paleolita pre oko 200.000 godina. Najranije poznate kosti modernog čoveka su nađene u jugozapadnoj Etiopiji i nazivaju se Omo ostaci.[5] Dodatno, ostaci kostura Homo sapiens idaltu su nađeni na lokaciji u Srednji Avaš u Etiopiji. Datirani na pre oko 160.000 godina, oni predstavljaju predstavnika jedne izumrle podvrste Homo sapiens, ili neposrednog prethodnika anatomski modernih ljudi.[6] Po tvrdnjama lingvista, prva populacija koja je koristila Afroazijski jezik je došla u ovaj region nakon Neolitske ere iz doline Nila,[7] ili Bliskog istoka.[8] Drugi naučnici smatraju da se Afroazijska familija razvila in situ u oblasti Afričkog roga, i da je naknadno došlo do migracije u Etiopski region.[9] Antika Prva zabeležena zemlja na području Etiopije bilo je kraljevstvo Aksum, koje se u prvom veku nove ere razvilo u pomorsku i trgovačku silu na Crvenom moru. Zemlja je primila monofizitsko hrišćanstvo u četvrtom veku, a vrhunac snage dosegnulo je u šestom veku kada je kontrolisalo i južni deo Arapskog poluostrva. Sa širenjem Islama od sedmog veka, važnost Aksuma se smanjila, a arapsko osvajanje crvenomorske obale je odseklo državu od trgovačkih puteva. Ipak, zemlja nije osvojena i uključena u arapsko-islamsku sferu uticaja kao Egipat i Sudan na severu.[10] Srednji vek U 14. i 15. veku etiopska država je uspela da održi premoć nad muslimanskim sultanatima koji su nastali uz njenu južnu granicu, ali nakon nekoliko poraza u početku 16. veka njen opstanak je doveden u pitanje.[11] Tada je Portugal uputio vojnu pomoć Etiopiji i nakon početnih neuspeha 1543. pobeđen je muslimanski vojskovođa Ahmad Gran. Sa portugalskim vojnicima stigli su i misionari pa je Etiopija u kratkom razdoblju na početku 17. veka bila katolička zemlja. Ipak, 1632. učvršćena je tradicionalna monofizitska doktrina, a svi kontakti sa Evropljanima su prekinuti. U području južne Etiopije opustošene ratovima sa muslimanima počeo je tokom 16. veka počeo je da se u sve većem broju doseljava stočarski narod Oromo čije su pripadnike etiopski starosedeoci smatrali varvarima, delom i zbog njihovih animističkih verovanja. U 18. i prvoj polovini 19. veka dolazi do slabljenja centralne države u korist regionalnih vladara među kojima se ističu i plemići naroda Oromo koji su se postupno uključili u amharski hrišćanski kulturni krug. Anton Emmerich Zischka von Trochnov bio je austrijski novinar i jedan od najuspješnijih pisaca publicistike u 20. stoljeću. Rođen 14. rujna 1904., a umro 31. svibnja 1997.) Pisao je i pod pseudonimima Rupert Donkan, Thomas Daring, Darius Plecha i Antal Sorba. Njegovih 40-ak knjiga koje su uglavnom pokrivale nefiktivne ekonomske i tehničke teme prevedene su na 18 jezika. Život Višejezična Zischka radila je za Neue Freien Presse od 1924. do 1929. i od 1930. u Parizu kao dopisnica za različite europske i američke novine. Njegov veliki uspjeh kao novinara omogućio mu je npr. kupiti i koristiti privatni zrakoplov, što mu je omogućilo međunarodno izvještavanje. Njegove tekstove o katastrofi poplave u Kini 1931. objavile su gotovo sve europske novine. Zischka je radio kao slobodni autor od uspjeha svoje prve knjige Le Monde en Folie 1933. i ostao je sa svojom suprugom Nizozemkom od 1935. do svoje smrti 1997. na vlastitoj kući u San Vicenteu, Mallorca. Dijelovi Zischkine privatne arhive sada se nalaze u Deutsches Museum Münchenu. [1] Opisivanje putovanja i iskustva u industriji Početkom 1930-ih, Zischka izvještava o stranim zemljama i globalnim industrijama (Zischka je radio pod krinkom u belgijskim rudnicima ugljena i rumunjskim naftnim poljima) promiče poznavanje i autentičnost. Našao je široku publiku u nacističkoj Njemačkoj, ali iu inozemstvu. Rast i uspjeh izdavačke kuće Goldmann iz Leipziga uglavnom se temeljio na uspjehu Zischkinih bestselera koji se razlikuju od, na primjer, de:Karl Aloys Schenzinger, fiktivnijeg bestselera o sirovinama napisanog za vrijeme Trećeg Reicha. Zischka je ostala u Španjolskoj (i nepokolebljivo se držala nefikcije) te je također naišla na međunarodne pohvale. Zischka je konačno pronašao (nakon uzaludnih pokušaja) sponzora unutar nacističke elite, Fritza Todta. Potonji je uveo Wissenschaft bricht Monopole (1936.) kao udžbenik u srednjim školama i učinio Zischku poznatim imenom unutar režima. Knjiga je prevedena na 18 jezika i prodana diljem svijeta.[2] Služeći propagandnim naporima Trećeg Reicha Slično kao u `Ölkriegu`, Zischka je pozadinu rata i oružanih sukoba objasnio kao jednostavne borbe za zemlju i sirovine. Zischka je predstavio njemačke tehničke razvoje kao što su fluidizacija ugljena ili Haberov proces koji mogu jamčiti mir. Suprotstavio je pohlepni kapitalizam britanskih ili američkih monopola njemačkom urednom radu, organskom `Volksgemeinschaftu` spremnom dijeliti svoju tehnologiju. Protiv anglosaksonske demokratske javnosti, društva kojim dominiraju masovni mediji i stranačka politika, Zischka je stavio svoj (vrlo njemački) ideal organske sinteze, zajedničkog Gemeinschafta temeljenog na širokom masovnom pokretu predvođenom tehnokratima koji odlučuju o kriterijima učinkovitosti. Zischka je služio široko rasprostranjenim njemačkim vjerodajnicama.[3] Zischka je izbjegavao otvoreni antisemitizam i otvoreni šovinizam, što mu je omogućilo da nacrta miroljubivu i `modernu` sliku Trećeg Reicha, služeći upravo predratnim propagandnim ciljevima potonjeg. To je također olakšalo Zischkin poslijeratni stav nepolitičkog, miroljubivog tehnokrata. Međutim, Zischka se pridružio NSDAP-u 1940. i bio je član Deutsche Arbeitsfronta. Također je obučavao i podučavao snage Legije Condor te dostavljao dosjee o španjolskoj političkoj situaciji vlastima nacističke vlade. Utjecaj na javnu raspravu u Trećem Reichu Zischkine publikacije pojačale su javnu raspravu o mjerenjima za povećanje energetske autarkije i dovele do izgradnje (protiv volje njemačke petrokemijske industrije) nekoliko postrojenja za fluidizaciju ugljena u Njemačkoj.[4] U stvarnom životu, te elektrane nisu služile za globalni mir, već su davale benzin za Wehrmacht Blitzkriegs. Ponovno pokretanje i daljnji uspjeh nakon 1945 Saveznička naredba za repatrijaciju dovela je do Zischkine internacije nakon 1945. Zischka se uspio vratiti pisanju s Bertelsmannom (prvo je koristio pseudonim) i ponovno je uspostavio legalno uporište u Španjolskoj 1948. Slijedili su daljnji bestseleri, Zischka je postao poznat iu javnosti predavanja u Njemačkoj. Glavne teme ostale su mu energija i industrija, ali je pisao i o ulozi dolara u globalnoj ekonomiji. Potonju temu Zischka je predstavio kao kontroverzu između komentiranog anglosaksonskog profiterstva i ratnog huškanja protiv mirovne sile (ne više njemačkog) nego europskog podrijetla.[5] Zischka kao izvor ideja za kritičare globalizacije Zischkin uspjeh nije bio samo zahvaljujući izvrsnom stilu pisanja, osobnoj predanosti i ambiciji te dobro istraženim činjenicama. Bio je izvrstan u odabiru tema od nadolazećeg širokog interesa (kao što je opskrba energijom) i opisivanju istih provokativnom i zanimljivom prozom. Njegove novinarske metode našle su različite nasljednike, od Güntera Wallraffa do Petera Scholl-Latoura. Njegove točke i argumenti još uvijek se mogu pronaći i aktivni su u različitim dijelovima njemačkog političkog spektra i debate.[6] Kao primjer, Zischkina paradigma odolarski imperijalizam i rat oko nafte mogu se naći kod današnjih njemačkih autora publicistike različitog podrijetla: [7] F. William Engdahl, novinar vezan uz Büso i autor knjige `Mit der Ölwaffe zur Weltmacht` (`Naftno oružje koje vodi do globalne moći`) Hans Kronberger, bivši član Europskog parlamenta za austrijsku desničarsku stranku FPÖparty, autor knjige `Blut für Öl` (Krv za naftu), predgovora knjige koju je napisao SPD-Solar Guru Hermann Scheer Franz Alt, bivši član CDU-a, predvodnik Mirovnog pokreta i autor knjige `Krieg um Öl oder Frieden durch die Sonne` (`Rat oko nafte ili solarni mir`) Sličnost sa Zischkom je postava navodne (židovske) američke plutokracije pohlepne za naftom i ratnohuškačke globalizacije protiv buduće miroljubive europske tehnokracije. Umjesto Zischkine strasti za fluidizacijom ugljena, današnji autori promiču prelazak na opskrbu solarnom energijom i vodikovu ekonomiju kao tehnokratski deus-ex-machina koji vodi globalnom miru.[8] Nešto sofisticiranije razmišljanje o dubljim uzrocima oružanih sukoba - kao npr. lokalne društvene borbe, kulturni i vjerski nemiri i razlike potpuno su zanemarene. Umjesto toga, Zischka i njegovi sljedbenici postavili su popularan i lako probavljiv amalgam paušalnosti i spojili antiamerikanizam, antiglobalizam sa zračećom tehnokratskom vizijom. Niti se uklapa u klasične lijevo-desne političke sheme niti pomaže u rješavanju bilo kakvog stvarno postojećeg sukoba (usporedi Kosovo).

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Poslednji nerešeni problem Afrike Predratna etno historijska studija o danasnjoj Etiopiji Etiopija, zvanično Savezna Demokratska Republika Etiopija, država je u istočnoj Africi[3] u regionu poznatom kao Rog Afrike. Ova velika afrička zemlja ima populaciju od više od 100 miliona stanovnika i po tome je 12. zemlja na svetu i druga u Africi posle Nigerije . Nema izlaza na more, a graniči na severu sa Eritrejom, na zapadu sa Sudanom i Južnim Sudanom, na jugu sa Kenijom i na istoku sa Somalijom i Džibutijem.[4] Istorija Glavni članak: Istorija Etiopije Istorija Etiopije je po mnogo čemu jedinstvena među afričkim zemljama. Sa izuzetkom kratkog razdoblja uoči Drugog svetskog rata 1936—1941. kada je bila pod italijanskom okupacijom, zemlja nikada nije bila evropska kolonija. Praistorija Homo sapiens idaltu hominidna lobanja. Postoji široko zastupljeno mišljenje da je Etiopija mesto nastanka anatomski modernog čoveka, Homo sapiens, tokom Srednjeg paleolita pre oko 200.000 godina. Najranije poznate kosti modernog čoveka su nađene u jugozapadnoj Etiopiji i nazivaju se Omo ostaci.[5] Dodatno, ostaci kostura Homo sapiens idaltu su nađeni na lokaciji u Srednji Avaš u Etiopiji. Datirani na pre oko 160.000 godina, oni predstavljaju predstavnika jedne izumrle podvrste Homo sapiens, ili neposrednog prethodnika anatomski modernih ljudi.[6] Po tvrdnjama lingvista, prva populacija koja je koristila Afroazijski jezik je došla u ovaj region nakon Neolitske ere iz doline Nila,[7] ili Bliskog istoka.[8] Drugi naučnici smatraju da se Afroazijska familija razvila in situ u oblasti Afričkog roga, i da je naknadno došlo do migracije u Etiopski region.[9] Antika Prva zabeležena zemlja na području Etiopije bilo je kraljevstvo Aksum, koje se u prvom veku nove ere razvilo u pomorsku i trgovačku silu na Crvenom moru. Zemlja je primila monofizitsko hrišćanstvo u četvrtom veku, a vrhunac snage dosegnulo je u šestom veku kada je kontrolisalo i južni deo Arapskog poluostrva. Sa širenjem Islama od sedmog veka, važnost Aksuma se smanjila, a arapsko osvajanje crvenomorske obale je odseklo državu od trgovačkih puteva. Ipak, zemlja nije osvojena i uključena u arapsko-islamsku sferu uticaja kao Egipat i Sudan na severu.[10] Srednji vek U 14. i 15. veku etiopska država je uspela da održi premoć nad muslimanskim sultanatima koji su nastali uz njenu južnu granicu, ali nakon nekoliko poraza u početku 16. veka njen opstanak je doveden u pitanje.[11] Tada je Portugal uputio vojnu pomoć Etiopiji i nakon početnih neuspeha 1543. pobeđen je muslimanski vojskovođa Ahmad Gran. Sa portugalskim vojnicima stigli su i misionari pa je Etiopija u kratkom razdoblju na početku 17. veka bila katolička zemlja. Ipak, 1632. učvršćena je tradicionalna monofizitska doktrina, a svi kontakti sa Evropljanima su prekinuti. U području južne Etiopije opustošene ratovima sa muslimanima počeo je tokom 16. veka počeo je da se u sve većem broju doseljava stočarski narod Oromo čije su pripadnike etiopski starosedeoci smatrali varvarima, delom i zbog njihovih animističkih verovanja. U 18. i prvoj polovini 19. veka dolazi do slabljenja centralne države u korist regionalnih vladara među kojima se ističu i plemići naroda Oromo koji su se postupno uključili u amharski hrišćanski kulturni krug. Anton Emmerich Zischka von Trochnov bio je austrijski novinar i jedan od najuspješnijih pisaca publicistike u 20. stoljeću. Rođen 14. rujna 1904., a umro 31. svibnja 1997.) Pisao je i pod pseudonimima Rupert Donkan, Thomas Daring, Darius Plecha i Antal Sorba. Njegovih 40-ak knjiga koje su uglavnom pokrivale nefiktivne ekonomske i tehničke teme prevedene su na 18 jezika. Život Višejezična Zischka radila je za Neue Freien Presse od 1924. do 1929. i od 1930. u Parizu kao dopisnica za različite europske i američke novine. Njegov veliki uspjeh kao novinara omogućio mu je npr. kupiti i koristiti privatni zrakoplov, što mu je omogućilo međunarodno izvještavanje. Njegove tekstove o katastrofi poplave u Kini 1931. objavile su gotovo sve europske novine. Zischka je radio kao slobodni autor od uspjeha svoje prve knjige Le Monde en Folie 1933. i ostao je sa svojom suprugom Nizozemkom od 1935. do svoje smrti 1997. na vlastitoj kući u San Vicenteu, Mallorca. Dijelovi Zischkine privatne arhive sada se nalaze u Deutsches Museum Münchenu. [1] Opisivanje putovanja i iskustva u industriji Početkom 1930-ih, Zischka izvještava o stranim zemljama i globalnim industrijama (Zischka je radio pod krinkom u belgijskim rudnicima ugljena i rumunjskim naftnim poljima) promiče poznavanje i autentičnost. Našao je široku publiku u nacističkoj Njemačkoj, ali iu inozemstvu. Rast i uspjeh izdavačke kuće Goldmann iz Leipziga uglavnom se temeljio na uspjehu Zischkinih bestselera koji se razlikuju od, na primjer, de:Karl Aloys Schenzinger, fiktivnijeg bestselera o sirovinama napisanog za vrijeme Trećeg Reicha. Zischka je ostala u Španjolskoj (i nepokolebljivo se držala nefikcije) te je također naišla na međunarodne pohvale. Zischka je konačno pronašao (nakon uzaludnih pokušaja) sponzora unutar nacističke elite, Fritza Todta. Potonji je uveo Wissenschaft bricht Monopole (1936.) kao udžbenik u srednjim školama i učinio Zischku poznatim imenom unutar režima. Knjiga je prevedena na 18 jezika i prodana diljem svijeta.[2] Služeći propagandnim naporima Trećeg Reicha Slično kao u `Ölkriegu`, Zischka je pozadinu rata i oružanih sukoba objasnio kao jednostavne borbe za zemlju i sirovine. Zischka je predstavio njemačke tehničke razvoje kao što su fluidizacija ugljena ili Haberov proces koji mogu jamčiti mir. Suprotstavio je pohlepni kapitalizam britanskih ili američkih monopola njemačkom urednom radu, organskom `Volksgemeinschaftu` spremnom dijeliti svoju tehnologiju. Protiv anglosaksonske demokratske javnosti, društva kojim dominiraju masovni mediji i stranačka politika, Zischka je stavio svoj (vrlo njemački) ideal organske sinteze, zajedničkog Gemeinschafta temeljenog na širokom masovnom pokretu predvođenom tehnokratima koji odlučuju o kriterijima učinkovitosti. Zischka je služio široko rasprostranjenim njemačkim vjerodajnicama.[3] Zischka je izbjegavao otvoreni antisemitizam i otvoreni šovinizam, što mu je omogućilo da nacrta miroljubivu i `modernu` sliku Trećeg Reicha, služeći upravo predratnim propagandnim ciljevima potonjeg. To je također olakšalo Zischkin poslijeratni stav nepolitičkog, miroljubivog tehnokrata. Međutim, Zischka se pridružio NSDAP-u 1940. i bio je član Deutsche Arbeitsfronta. Također je obučavao i podučavao snage Legije Condor te dostavljao dosjee o španjolskoj političkoj situaciji vlastima nacističke vlade. Utjecaj na javnu raspravu u Trećem Reichu Zischkine publikacije pojačale su javnu raspravu o mjerenjima za povećanje energetske autarkije i dovele do izgradnje (protiv volje njemačke petrokemijske industrije) nekoliko postrojenja za fluidizaciju ugljena u Njemačkoj.[4] U stvarnom životu, te elektrane nisu služile za globalni mir, već su davale benzin za Wehrmacht Blitzkriegs. Ponovno pokretanje i daljnji uspjeh nakon 1945 Saveznička naredba za repatrijaciju dovela je do Zischkine internacije nakon 1945. Zischka se uspio vratiti pisanju s Bertelsmannom (prvo je koristio pseudonim) i ponovno je uspostavio legalno uporište u Španjolskoj 1948. Slijedili su daljnji bestseleri, Zischka je postao poznat iu javnosti predavanja u Njemačkoj. Glavne teme ostale su mu energija i industrija, ali je pisao i o ulozi dolara u globalnoj ekonomiji. Potonju temu Zischka je predstavio kao kontroverzu između komentiranog anglosaksonskog profiterstva i ratnog huškanja protiv mirovne sile (ne više njemačkog) nego europskog podrijetla.[5] Zischka kao izvor ideja za kritičare globalizacije Zischkin uspjeh nije bio samo zahvaljujući izvrsnom stilu pisanja, osobnoj predanosti i ambiciji te dobro istraženim činjenicama. Bio je izvrstan u odabiru tema od nadolazećeg širokog interesa (kao što je opskrba energijom) i opisivanju istih provokativnom i zanimljivom prozom. Njegove novinarske metode našle su različite nasljednike, od Güntera Wallraffa do Petera Scholl-Latoura. Njegove točke i argumenti još uvijek se mogu pronaći i aktivni su u različitim dijelovima njemačkog političkog spektra i debate.[6] Kao primjer, Zischkina paradigma odolarski imperijalizam i rat oko nafte mogu se naći kod današnjih njemačkih autora publicistike različitog podrijetla: [7] F. William Engdahl, novinar vezan uz Büso i autor knjige `Mit der Ölwaffe zur Weltmacht` (`Naftno oružje koje vodi do globalne moći`) Hans Kronberger, bivši član Europskog parlamenta za austrijsku desničarsku stranku FPÖparty, autor knjige `Blut für Öl` (Krv za naftu), predgovora knjige koju je napisao SPD-Solar Guru Hermann Scheer Franz Alt, bivši član CDU-a, predvodnik Mirovnog pokreta i autor knjige `Krieg um Öl oder Frieden durch die Sonne` (`Rat oko nafte ili solarni mir`) Sličnost sa Zischkom je postava navodne (židovske) američke plutokracije pohlepne za naftom i ratnohuškačke globalizacije protiv buduće miroljubive europske tehnokracije. Umjesto Zischkine strasti za fluidizacijom ugljena, današnji autori promiču prelazak na opskrbu solarnom energijom i vodikovu ekonomiju kao tehnokratski deus-ex-machina koji vodi globalnom miru.[8] Nešto sofisticiranije razmišljanje o dubljim uzrocima oružanih sukoba - kao npr. lokalne društvene borbe, kulturni i vjerski nemiri i razlike potpuno su zanemarene. Umjesto toga, Zischka i njegovi sljedbenici postavili su popularan i lako probavljiv amalgam paušalnosti i spojili antiamerikanizam, antiglobalizam sa zračećom tehnokratskom vizijom. Niti se uklapa u klasične lijevo-desne političke sheme niti pomaže u rješavanju bilo kakvog stvarno postojećeg sukoba (usporedi Kosovo).