Kolekcija knjiga iz Blica, (Blic biblioteka) 49 knjiga + 5. Sve knjige su odlicno ocuvane kao nekoriscene. Moze i na komad uz dogovor. Za sve slike i listu brojeva kontaktirajte me. 1. Onore De Balzak - Devojka sa zlatnim ocima 2. Anton Pavlovic Cehov - Apotekarica i druge pripovetke 3. Ivan Bunjin - Suncanica 4. Aleksandar Sergejevic Puskin - Dubrovski 5. Lav Nikolajevic Tolstoj - Ratne price prvi deo 6. Lav Nikolajevic Tolstoj - Ratne price drugi deo 7. Lav Nikolajevic Tolstoj - Ratne price treci deo 8. Jovan Ducic - Ljubavne pesme 9. Vladislav Petkovic Dis - Pesme 10. Fjodor Mihajlovic Dostojevski - Krotko Jagnje 11. Ivan Sergejevic Turgenjev - Casovnik 12. Ivan Sergejevic Turgenjev - Lovcevi zapisi prvi deo 13. Ivan Sergejevic Turgenjev - Lovcevi zapisi drugi deo 14. Aleksa Santic - Pesme 15. Voislev Ilic - Zbirka pesama za decu 16. Anton Pavlovic Cehov - Kameleon 17. Fridrih Siler, Hajnrih Hajne - Najlepse Pesme 18. Vladislav Petkovic Dis - Utopljene duse (Izabrao i priredio Milosav Tesic) 19. Jovan Jovanovic Zmaj - Pesme 20. Milovan Glisic - Pripovetke 21. Milovan Glisic - Pripovetke drugi deo 22. Antonije Isakovic - Dvoje, Nema kraja, Obraz, Dinje, Molba, Pismo iz 1971, Nestajanje 23. Antonije Isakovic - Kroz granje nebo, U znak aprila, Podne, Kasika, Berlin kaput, Vece, Crveni sal 24. Borisav Stankovic - Bozji ljudi

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Učenik Svetog Siluana Atonskog, osnivač obitelji Svatog Jovana u Eseksu, iz svog velikog duhovnog opita u svet šalje pouke o načinu na koji duša razgovara sa Bogom, izbegavajući zamke na putu ka Njemu. “Molitva neizostavno obnavlja u nama ono Božanstveno disanje koje je Bog dahnuo u lice Adama, blagodareći kome je Adam postao duša živa (Post 2,7). Molitvom preporođen naš duh počinje da se divi velikoj tajni Postanja. Moćna bujica ushićenja zapljuskuje naš um: Biće! Kakva predivna tajna… Kako je ono moguće?… Divan je Bog, i tvorevina Njegova je divna… Mi doživljavamo ono ono što je Hristos izrazio rekavši: Ja dođoh da život imaju i da ga imaju u izobilju (Jn 10, 10). Izobilje! I zaista je to tako.“ Arhimandrit Sofronije (Saharov), O molitvi Sofronije (23. rujna 1896., u Moskvi – 11. srpnja 1993., u Tolleshunt Knights[1]), poznat i kao starac Sofronije ili otac Sofronije bio je arhimandrit i jedan od istaknutih asketskih kršćanskih monaha dvadesetog stoljeća.[2] Najpoznatiji je kao učenik i biograf Silouana Atonjanina i kompilator Silouanovih djela, te kao utemeljitelj Patrijaršijskog stavropegijskog samostana Svetog Ivana Krstitelja u Tolleshunt Knightsu, Maldon, Essex, Engleska.[potreban citat] Ekumenski carigradski patrijarhat proglasio ga je svetim 27. studenog 2019.[3][4][5] Vremenska Crta Rani život Dana 23. rujna 1896. Sergej Simeonovič Saharov (ruski: Sergéj Semënovič Sáharov) rođen je od pravoslavnih roditelja u Rusiji. Odrastao je u brojnoj pravoslavnoj obitelji s četiri brata i četiri sestre. Kao malo dijete usvojio je duh molitve od svoje dadilje, koja bi ga vodila sa sobom u crkvu, a on bi molio i do tri četvrt sata u komadu.[6][7] Čak i kao dijete, Sergej je tvrdio da je iskusio nestvoreno svjetlo, koje je kasnije opisao kao Krista-Boga koji se očituje kao svjetlo, što prkosi pojmovima mjesta i volumena.[8] Mnogo je čitao, uključujući ruske velikane poput Gogolja, Turgenjeva, Tolstoja, Dostojevskog i Puškina. Zbog velikog umjetničkog talenta, Saharov je studirao na Umjetničkoj akademiji između 1915. i 1917., a zatim na Moskovskoj školi za slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu između 1920. i 1921. Umjetnost je koristio kao `kvazi-mistično` sredstvo `za otkrivanje vječnog ljepota`, `probijanje sadašnje stvarnosti ... u nove horizonte postojanja`. Kasnije će mu to pomoći da napravi razliku između ljudskog intelektualnog svjetla i Božjeg nestvorenog svjetla. Otprilike u vrijeme njegova studija na Moskovskoj školi Saharov će uvidjeti da je kršćanska usredotočenost na osobnu ljubav nužno konačna; otpao je od pravoslavlja svoje mladosti i zadubio se u indijske mistične religije utemeljene na neosobnom Apsolutu. Godine 1921. Saharov je napustio Rusiju: dijelom kako bi nastavio svoju umjetničku karijeru u zapadnoj Europi, a dijelom zato što nije bio marksist. Nakon prvog odlaska u Italiju, odlazi u Berlin, a potom se 1922. nastanjuje u Parizu. Pariz Godine 1922. Saharov je stigao u Pariz gdje su njegove umjetničke izložbe privukle pozornost francuskih medija. Bio je frustriran nesposobnošću umjetnosti da izrazi čistoću. Smatrao je da racionalno znanje ne može dati odgovor na najveće pitanje, problem smrti. Godine 1924. zbog svoje spoznaje da Kristova zapovijed o potpunoj ljubavi prema Bogu nije psihološka, već ontološka, te da je jedini način povezivanja s Bogom, te da je nužnost ljubavi osobna, Saharov se na Veliku subotu vratio kršćanstvu. Doživio je nestvorenu svjetlost (u snazi neusporedivoj do kraja svog života) i kao rezultat toga udaljio se od svoje umjetnosti. Pravoslavni teološki institut Svetog Sergija počeo je sa Saharovim među prvim studentima. Ovdje su mu predavali Sergije Bulgakov i Nikola Berdjajev; međutim, iako su oboje utjecali na njega, problemi sa svakim (sofiologija i anti-asketizam, respektivno), značili su da je njihov utjecaj na njega bio ograničen. Godine 1925., uvidjevši da formalni teološki studij ne ispunjava rezultate, Saharov je napustio institut i Pariz i otišao na planinu Atos.

Lepo očuvano kao na slikama, s tim da u Kombolovoj knjizi ima povremenog urednog podvlačenja Mihovil Kombol - Povijest hrvatske književnosti do preporoda Autor: Mihovil Kombol Izdavač: MATICA HRVATSKA Zagreb Godina izdanja :1961 Pismo:latinica Povez: tvrdokoričeni sa zlatotiskom Dimenzije: 24,3 x 17,5 cm Broj stranica: 484 Tomo Maretić - Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika 688 strana Izdavac Matica Hrvatska 1963. RETKO U PONUDI Mihovil Kombol (Niš, 23. rujna 1883. – Zagreb, 9. studenoga 1955.[1]), bio je hrvatski[2] književnik, književni povjesničar i prevoditelj. Životopis[uredi | uredi kôd] Mihovil Kombol rođen je u Nišu 1883. godine, gdje mu se obitelj tada nalazila. Dvije godine kasnije, vraća se s majkom u Bribir, a otac mu je nešto kasnije preminuo u Carigradu.[3] Kombol je dakle podrijetlom iz Bribira.[4] U Rijeci, Sušaku i Senju polazio je klasičnu gimnaziju gdje je 1902. godine maturirao.[3] Studij slavistike i germanistike završio je u Beču 1907. godine doktorskom tezom `O čakavštini hrvatskoga priobalja` (Zur Čakavština des kroatischen Küstenlandes) kod Vatroslava Jagića.[4] Predavao je u Zagrebu na Akademiji za kazališnu umjetnost, te na Višoj pedagoškoj školi od 1923. do 1943. godine, kad je postao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.[3] Bavio se starijom hrvatskom književnošću, posebice dubrovačkim književnim krugom. Pisao je eseje i studije. Prevodio je djela s talijanskog i njemačkog jezika. Kombolov doprinos povjesnici hrvatske književnosti[uredi | uredi kôd] O hrvatskoj književnosti studiozno su početkom 20. stoljeća pisali mnogi, istaknuti valja Vodnika 1913. godine, te Ujevićev kraći prikaz 1932. godine. Kombolov prikaz povjesnice hrvatske književnosti moderan je prikaz, Švelec piše: Kombolova je `Povijest` prvi primjer u nas u kojem je predstavljena starija hrvatska književnost kao umjetnost riječi, a ne veći ili manji zbir životopisa autora i sadržaja djela.[5]:str. 11 Švelec zaključuje: Kombol je zbrku koja je carevala do njegova vremena prevladao, poznate stvari, i one koje je sam spoznao, sredio, artikulirao i stvorio osobit mozaik. Nakon toga njegov mozaik stoji kao široka panorama u kojoj se organizam hrvatske književnosti vidi u svom funkcioniranju...[5]:str. 12 Frangeš svoj prikaz Kombolova rada počinje prikazom međuljudsko-stručnih odnosa Kombola i njegovih kolega i suvremenika: Za Kombola ocjenjivača i historičara novije hrvatske književnosti od bitna je i odsudna značenja dugogodišnje drugovanje s Krležom,[6] te nastavlja: nervozno-kritički stav Krležin prema Šenoi, i uopće prema novijim razdobljima hrvatske književnosti, zadržan je sve do velike akcije oko `Enciklopedije` (pri čemu je nezadovoljstvo ocjenom Gjalskoga ... dovelo do toga da Krleža sam napiše taj članak koji nije samo »revizija« Krležinog nekadašnjega suda, nego uopće revizija njegovih ocjena još nekih pojava, uključujući i Šenou).[5]:str. 14 Frangeš zaključuje svoj rad riječima:[5]:str. 26 Wikicitati »Kombol preuzima i dalje razvija ideje iznesene u `Fazama`; neke je sudove ublažio ili potanje obrazložio (Gjalski, Novak, Kozarac); nekim je sudovima pomoglo povezivanje s odabranim tekstovima (Kozarac, Kumičić); no u biti, sve tri radnje čine cjelinu i jasno pokazuju kojim bi se smjerom kretala Kombolova razmišljanja da se taj veliki historičar prihvatio pisanja druge knjige povijesti hrvatske književnosti. Valja svakako požaliti ... što dakle okolnosti nisu omogućile da naš najveći sintetičar među književnim povijesnicima zaokruži svoj opus magnum.« (Ivo Frangeš, 1983.) Djela[uredi | uredi kôd] Kroatische Sprachlehre, 1918. Dinko Ranjina i talijanski petrarkisti, 1932. Talijanski utjecaj u Zlatarićevoj lirici, 1933. Italienische Einfluesse in der Lyrik Zlatarić, 1934. Pir mladog Derenčina: prema drami `Robinja` Hanibala Lucića i `Tireni`, pastirskoj igri Marina Držića, priredili Branko Gavella i Mihovil Kombol, Naklada Slavenske knjižare St. i M. Radić, Zagreb, 1939. Zadar u hrvatskoj književnosti, 1944. Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda, Matica hrvatska, Zagreb, 1945. (2. izd. 1961.) Vatroslav Jagić: Izabrani kraći spisi, urednik i prevoditelj Mihovil Kombol, 1948. Andrija Čubranović: Jeđupka, priredio Mihovil Kombol, 1949. Zadar kao književno središte, 1964. Albert Haler, Mihovil Kombol, Branko Gavella, Ljubomir Maraković: Eseji, studije, kritike, priredili Nikola Batušić i Dubravko Jelčić, biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, izd. Zora i Matica Hrvatska, 1971. - sadrži izabrane rasprave: O Marku Maruliću Zadar kao književno središte Ivan Česmički Hrvatska drama do 1830. Faze novije hrvatske književnosti Predgovor Antologiji novije hrvatske lirike Hrvatska pripovijetka osamdesetih i devedesetih godina Sastavio je dvije antologije: Antologija novije hrvatske lirike, 1934. Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina, 1935. Autor je udžbenika Hrvatskosrpska čitanka za 1., 2., 3. i 4. razred građanskih škola iz 1938. Kao prevoditelj poznat je po svojim prijevodima Goetheove Ifigenije na Tavridi (1942.), a napose po Danteovoj Božanstvenoj komediji (prvo izdanje - Pakao 1947., Čistilište 1955., a prijevod Raja ostao je dovršen tek do XVII. pjevanja, tiskao se s nadopunama Olinka Delorka, 1960., ili Mate Marasa, 1976.). Prevodio je i liriku Goethea[7] i Puškina.[8] Nagrada[uredi | uredi kôd] Matica hrvatska je 1999. godine imenovala Nagradu `Mihovil Kombol` za izniman doprinos u prevođenju svjetske kulturne i znanstvene literature na hrvatski jezik - Kombolovim imenom. Neki od dobitnika su: Mirko Tomasović za 2009. godine, za prijevod junačkog spjeva `Oslobođeni Jeruzalem` Torquata Tassa.[9] Mislav Ježić za 2010. i 2011. godinu, za prijevod Amarusataka.[10] Tomislav Maretić (Virovitica, 13. prosinca 1854. – Zagreb, 15. siječnja 1938.), hrvatski jezikoslovac, gramatičar i leksikograf. Predavati je počeo u zimskom semestru akademske godine 1885/1886., staroslovensku gramatiku i postanak ćirilskog i glagolskog pisma, na Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I u Zagrebu («za filologiju slavjansku s osobitim obzirom na povijest jezika i literature hrvatske i srpske»). Do 1914/1915., kada je umirovljen, predavao je mnoge predmete iz slavenske, indoevropske, germanske, klasične i poredbene lingvistike, pa čak i historijsku etnografiju; predavao je i metriku narodnih pesama i tumačio ih. Od 1914. posvećuje se radu na Rječniku Jugoslavenske akademije, ali se nastavi vraća 1919. i ponovo predaje do 1926. Za Rječnik JAZU uredio je odrednice od reči maslo do reči pršutina, tj. od VI dela do XII dela gotovo 6.000 stranica rečničkog teksta. Sadržaj 1 Zanimljivosti 2 Glavna djela 3 Bilješke 4 Vanjske poveznice Zanimljivosti[uredi | uredi kod] Tomislav Maretić u svojoj raspravi `Pravopisni nedostaci“, poštujući naučnu istinu, zapisao je: `Obrazovani Srbi i ne slute koliko su sretni što su oni jedini narod u Europi koji se može dičiti savršenim pismom, i pravopisom, to jest takvim u kojemu za svaki glas služi osobito slovo, a od njih se ni jedno ne uzima za više glasova nego samo za jedan jedini. Ćirilica ima taman toliko slova koliko srpski jezik ima glasova, to jest i slova i glasova ima po trideset… Hrvatska je latinica doduše savršenija od engleske, francuske i njemačke, ali manje savršena od srpske ćirilice – jer slovni znaci Lj, Nj, Dj, Dž zadaju velike muke strancima i školskoj omladini kada se čitaju kao jedan glas, a kada kao dva glasa“. Lj - Љ, Nj - Њ, Dj - Ђ, Dž - Џ Glavna djela[uredi | uredi kod] Lekcionarij Bernarda Spljećanina, izdao T. Maretić, JAZU, 208 str., Zagreb, 1885 Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske, JAZU, 225 str., Zagreb, 1885. O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, JAZU, 150 str., Zagreb, 1886. Veznici u slovenskijem jezicima, JAZU, 299 str., Zagreb, 1887. Slaveni u davnini, Matica hrvatska, 256 str., Zagreb, 1889. Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici, JAZU, 115 str., Zagreb, 1889. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, JAZU, 406 str., Zagreb, 1889. Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski, JAZU, 64 str., Zagreb,1890. Život i književni rad Franje Miklošića, JAZU, 113 str., Zagreb, 1892. Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola, Izdanje Kugli, 270 str., Zagreb, 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, Kugli, 700 str., Zagreb, 1899. (2. izdanje 1931., 3. izdanje 1963) I. S. Turgenjev u hrvatskim i srpskim prijevodima, JAZU, 113 str., Zagreb, 1904. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika: priredio u više navrata ukupno preko 5.300 stranica (šest golemih knjiga) Metrika narodnih naših pjesama, JAZU, 200 str., Zagreb, 1907. Naša narodna epika, JAZU, 263 str., Zagreb, 1909. Jezik slavonskijeh pisaca, JAZU, 88 str., 1910 Jezik dalmatinskijeh pisaca XVIII. vijeka, JAZU, 92 str., Zagreb, 1916. Hrvatski ili srpski «jezični savjetnik», Jugoslavenska njiva, 509 str., Zagreb, 1923. Metrika muslimanske narodne epike, JAZU, 138 str., Zagreb, 1936 Rječnik JAZU, od riječi maslo do reči pršutina (VI—XII deo), 1914-1938. L41

Izdanje iz 1899. Izuzetno retko u ponudi s originalnim mekim koricama, nedostaje zadnja korica. Spolja kao na fotografijama, unutra veoma dobro očuvano. Izdato u Mostaru u okviru čuvene „Male biblioteke“ Štamparsko umjetničkog zavoda Pahera i Kisića. Autor - osoba Vukićević, Ilija I. Naslov Arnautske slike / Ilija I. Vukićević Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina 1899 Izdavanje i proizvodnja U Mostaru : Paher i Kisić, 1899 (Mostar : Paher i Kisić) Fizički opis 96 str. : portret autora ; 15 cm Napomene Ilija I. Vukićević: str. 3-16. Ilija Vukićević (1866–1899) bio je srpski realistički pisac, koji je u srpsku književnost uneo mnoge novine, a nikada za to nije dobio zasluženo priznanje i istaknuto mesto među drugim piscima. U prvoj fazi svog književnog rada u periodu 1887–1890. objavio je u časopisima petnaestak pripovedaka, od kojih je odabrao pet za svoju prvu zbirku. U tim pričama se iz idilične situacije prelazi u problemsku, neki spoljašnji činilac narušava ravnotežu. Pa ipak, mnogi srpski kritičari su zamerali Vukićeviću da se drži pravolinijske fabule, pojednostavljuje junake, deleći ih na dobre i loše, ima razvučenu naraciju i izveštačen dijalog. Pre svega, kritika je smatrala da on nije uveo ništa novo u realističku srpsku pripovetku. Ne može se, naravno, prevideti sposobnost ovog srpskog pisca da u izvesnom lirsko-meditativnom tonu govori o određenim gotovo filozofskim pitanjima – života, ljubavi… Primećuje se u njegovom stvaralaštvu i naturalizam, kao i moderni motivi halucinacija i snova, koji jesu novina u domaćim pričama. Tako je na neki način Ilija Vukićević preteča srpskih književnika Sima Matavulja, Iva Ćipika, Borisava Stankovića. Druga faza njegovog stvaranja počinje na samom kraju 19.veka, kada se Vukićević potpuno odvaja od dotadašnje pripovedne tradicije, i piše pod uticajem novih evropskih pripovedača koje je upoznao tokom jednogodišnjeg boravka u Ženevi. Za sedam godina uspeva da napiše preko dvadeset pripovedaka… U tim pričama konačno se ispoljava svežina, talenat, Vukićevićev potencijal dobrog pisca, sposobnost da asimiluje različite motive i ideje. Još jedan period kod njega je specifičan – vreme kada piše pripovetke-slike. Ta forma u srpskoj književnoj tradiciji nije nova – koristili su je pre njega i Svetolik Ranković i Janko Veselinović. Svi ovi pisci srpske realističke pripovetke žele zapravo da što realnije oslikaju stvarnost – otud „slika”. Postoje i podele Vukićevićevih „slika” u tri grupe, graničarske, one napisane pod uticajem Turgenjeva i treće, nastale po uzoru na Čehovljeve. Pored evropskih, Vukićević je imao uzore i u drugim piscima srpskog realizma. Otuda se kod njega oseća snažan uticaj pre svega Laze Lazarevića, baveći se često negativnim junacima, onim strašnim karakterima koji se u književnosti prethodno pojavljuju samo kao simbol zla, a sada se kod Vukićevića ovi karakteri približavaju čitaocu. Ilija Vukićević je kao i Veselinović i drugi dublji realistički pisci iskoračio iz standarda seoske pripovetke, u kojoj se porodica i život prikazuju idilično – on počinje da razotkriva razna iščašenja, nepravde, psihološke poremećaje u ljudima i odnosima… Ilija Vukićević je uz Svetolika Rankovića i jedan od autora koji počinju da u književnost uvode unutrašnju dramu likova, koja će se vremenom pretvoriti u pripovetke i romane toka svesti. Jedna od priča gde se smanjuje značaj radnje, a povećava fokus ka unutrašnjem, ka duši junaka je Škrbo i Fejzula. Lik ubice ima posebno mesto u Vukićevićevoj književnosti, što ga posredno povezuje i sa Dostojevskim. On će tako poput ovog velikog pisca težiti da na psihološkoj ravni ispituje psihološke uslove da neko postane ubica; Vukićević prikazuje kako se odnosi prema tome, kako umiruje savest, kakva je njegova moralna lestvica vrednosti. Tu se naravno ne sme zaobići opet uticaj Turgenjeva i običaj da se govori o čudacima. Ali sa ciljem da se kroz njih nešto sazna o ljudskoj prirodi. To je ona tačka gde se srpska pripovetka približava psihoanalizi – gde se kroz poremećene pojedince razmatra ljudska slabost, teški životni uslovi koji psihu poremete ili unište, mada priča na sve to i dalje gleda fatalistički… Možda najuspelija, priča Na straži prikazuje arhetip odnosa roditelja i dece, strepnje za njihovu budućnost, a istovremeno je to jedna od retkih srpskih priča u kojima autor menja vremena o kojima je reč, idući lako od prošlosti ka budućnosti kroz misli junaka. Taj postupak kasnije će biti upečatljiv u Ćosićevim Korenima. Ipak, najspecifičnija je svakako Priča o selu Vračima i Simi Stupici. To je najsloženije Vukićevićevo delo, u kome se prepliću satira, fantastika i realizam. I u nekim drugim pričama on se poigrava bajkom, koristi njenu formu kako bi izrazio neku svoju, moderniju ideju, odnosno da bi stvorio antibajku i poručio da je stvarnost nešto sasvim drugo. Ovo je potpun spisak Vukićevićevih sačuvanih i objavljenih književnih dela. I Pripovetke i slike „Patak” (humoreska) „Komšije” (pripovetka iz seoskog života u Srbiji) „Sve sam znaš” (pripovetka iz seoskog života) „Jemac” (pripovetka iz palanačkog života u Srbiji) „Prvo unuče” „Pod bagrenom” (pripovetka iz palanačkog života) „Svoj greh” (pripovetka iz palanačkog života) „Kad nije suđeno” (slika iz seoskog života) „Najbolji lov” (šala) „Je li živ?” (pripovetka) „Dva rastanka” „Podsvojče” (pripovetka iz seoskog života) „Nad grotlom” (slika iz seoskog života) „Zlatna žica” „U novoj kući” (pripovetka) „Na mesečini” (slika iz planine) „Graničari” „Nekoliko slika iz života jednoga junaka” „Pod suncem” „Škrbo i Fejzula” „Mala pogreška” „Na straži” „Stika” (slika) „Miško ubojica” (slika) „Iskušenje” (slika) „Gorak hleb” (slika) „Roždestvo tvoje” (slika) „Priča o selu Vračima i Simi Stupici” „Jedan borac” (slika) „Kako je Nastas nalbantin tražio i našao sreću” (priča) „Ljuta rana” (sličica sa granice) II Bajke „Strašan san” „Lekovit štap” „Mala vila” „Prokleta lepota” „Đavo i devojka” „Car Goran” „Srce” III Dramski komadi „Sreća i ljudi” (šala u jednom činu) „Lepa bula” (šala u jednom činu) U trenutku kada su, aprila mjeseca 1899. godine Paher i Kisić dali prvu, temeljno pripremljenu objavu da pokreću „Malu Biblioteku”, oni su istovremeno bili u prilici da ponude petnaestak dotad objavljenih knjiga u vlastitom izdanju. Svoj izravni uzor izdavačka knjižarnica i štamparija Pahera i Kisića i izričito je naznačila u oglasu o pokretanju, objavljenom u posebnoj, nultoj svesci („sveska za prikaz”), gdje se kaže da će ova biblioteka „biti u srpskoj književnosti slična Reklamovoj `Univerzalnoj biblioteci` u Njemačkoj”. U dvanaestogodišnjem životu mostarske „Male Biblioteke” (1899–1910) objavljeno je ukupno 110 naslova, tj. djela, u 185 numerisanih sveski (neka djela izlazila su u više sveski), na kraju uvezanih u 36 knjiga. Iako treba imati na umu da se radi o malim sveskama, sa četiri do šest tabaka džepnog formata, u cjelini se može govoriti o zaista impozantnom izdavačkom poduhvatu za to vrijeme. Kada se govori o odnosu broja i kvaliteta knjiga, u kome je sadržana trajna potreba za usaglašavanjem umjetničke vrijednosti literarnih djela sa brojnošću čitalačke publike, a koju su osnivači i vlasnici „M. B.” nastojali da zadovolje na optimalan način, taj odnos doveden je u onaj omjer koji je omogućio dosta dug vijek edicije i njen opstanak na tržištu knjige u jednom reprezentativnom periodu srpske književnosti. To je podrazumijevalo da se biblioteka prvenstveno i u većoj mjeri morala oslanjati na kraće forme i lakše, zabavno štivo satirično-humorističkog karaktera, pa tek onda na poznata i provjerena djela i pisce domaće i strane književnosti. Iz istih razloga, a i zbog toga što je bila dominantna u tadašnjoj srpskoj književnosti, najviše je zastupljena pripovijetka, ali značajno mjesto imala je i dramska književnost, nešto više komadi humorističkog karaktera, mada je bilo dosta djela i sa melodramskim sadržajem i tragičnim ishodom, što je sve, opet, u vezi sa standardima i praktičnim kulturnim potrebama toga doba. Mnogo manje je poezije, a najmanje književnih studija, ali sama činjenica da ih je uopšte i bilo dovoljno svjedoči o potrebi da se zadovolje i neki ekskluzivniji zahtjevi književnog ukusa. Mada su, dakle, u većoj mjeri bili zastupljeni manje poznati pisci sa radovima više primijenjenog karaktera, bilo je i mnogo najpoznatijih pisaca tog vremena, a neki od njih su objavili i po nekoliko knjiga. Svetozar Ćorović i Branislav Nušić, na primjer, imali su po pet naslova, Simo Matavulj i Svetislav Stefanović po četiri, Stevan Sremac tri, Milan Begović dva, dok su po jednim naslovom bili zastupljeni nešto manje ili više značajni pisci kao što su Ilija Vukićević, Ivo Ćipiko, Mileta Jakšić, Milorad P. Šapčanin, Janko Veselinović, Čedomir Mijatović, Marko Car, Dragutin Ilić, Ksaver Šandor Đalski, Milan Budisavljević, Pera S. Taletov, Vojislav Jovanović, Milutin Uskoković, Jovan Skerlić, Sima Pandurović, Grigorije Božović, i drugi. Ranije je već rečeno da su češće objavljivana manje značajna djela poznatih pisaca, što je valjda i normalno, jer takvih djela je mnogo više nego onih drugih. Ali ni to ne umanjuje značaj ove edicije, jer su u njoj objavljena i neka važna djela srpske književnosti tog doba, kao što su: „Ženidba Pere Karantana“, „Stojan Mutikaša“ i zbirka priča „Moji poznanici“ Svetozara Ćorovića, drama „Knez od Semberije“ Branislava Nušić, „Pošljednji vitezovi“ i „Svrzimantija“ Sime Matavulja, „Sa jadranskih obala“ Ive Ćipika, „Moje simpatije“ i „Niz rodno Primorje“ Marka Cara, „Vitae fragmenta“ Milutina Uskokovića, prva zbirka poezije „Posmrtne počasti“ Sime Pandurovića, prva zbirka priča „Iz Stare Srbije“ Grigorija Božovića, kao i četiri knjige Svetislava Stefanovića, itd. Biblioteka je imala veliki ugled i kod najznačajnijih pisaca toga doba. A. G. Matoš koji u to vrijeme „kao vojni bjegunac živi u potkrovljima Pariza, traži da mu se „šalju izdanja `Male Biblioteke`“, a Bora Stanković „kaže da bi voleo da mu `Koštana` izađe u izdanjima `Male Biblioteke` više nego i u jednom preduzeću Beograda“. „Mala Biblioteka” ugasila se kada više nije mogla da opstane na tržištu knjige. U Bosanskoj vili 1909. godine uz obavijest da je obustavljen njen časopis Prijegled, data je i prognoza da će do kraja te godine morati da se „obustavi izlaženje same biblioteke”. Prema podacima sa tog mjesta u tom periodu do čitalaca je stizalo svega 329 primjeraka njenih knjiga, pri čemu je 115 primjeraka išlo po osnovu godišnje, 39 polugodišnje, a 4 tromjesečne pretplate, dok su 92 primjerka išla za razmjenu i saradnicima. Druga, veća polovina tiraža praktično je završavala kod neurednih platiša i tu se zapravo i krije razlog što je iduće 1910. godine biblioteka morala da se ugasi. Koliki je značaj i ugled imala „Mala Biblioteka” svjedoči i podatak da ju je „kupio Iso Đurđević, knjižar iz Sarajeva, i 1918. godine nastavio da štampa knjige od 186. sv. nadalje, a istovremeno da doštampa i brojeve od 1. do 185. sv., kako bi stvorio svoju, novu biblioteku”. Preuzetu biblioteku novi izdavač je izdavao do 1931. godine, ali kontinuitet od 1–185 sveske nije uspio popuniti svojim knjigama. Ideja „Male Biblioteke” ponovo je oživjela sedamdesetih godina ovog vijeka kada je Ihsan (Ico) Mutevelić u Mostaru osnovao Prvu književnu komunu, koja je bila inspirisana davnim Paher – Kisićevim izdavačkim poduhvatom. U okviru te kulturno veoma široko zasnovane izdavačko-knjižarske institucije, koja je umnogome podsjećala na „Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića” bila je pokrenuta i jedna edicija pod imenom „Mala Biblioteka”, koja, međutim, nije dostigla značaj svog uzora i prethodnika KNJIGE OBJAVLJENE U „MALOJ BIBLIOTECI“ 1899. 0. Ljubav prema knjizi po Edmondu de Amicisu. Sa napomenama nekoliko srpskih književnika (sveska za prikaz); 1. Jovan Protić: Šareni šljunci. Humoristične crtice; 2. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. I svezak; 3. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. I sveska; 4. Simo Matavulj: Tri pripovijetke; 5. Svetozar Ćorović: Dvije šaljive igre. I. Poremećen plan. II. Izdaje stan pod kiriju; 6–7. Od srpskih pripovjedača: Božićne priče. # zastupljeni: Jovan Maksimović, Ilija I. Vukićević, Svetozar Ćorović, Ivan Ivanić, Milan Budisavljević, Marko Car; 8. Ilija I. Vukićević: Arnautske slike; 1900. 9. Stevan Sremac: Dve pripovetke; 10. Ivo Ćipiko: Sa jadranskih obala. Kratke priče; 11–12. Jovan Protić: Seoske fotografije; 13. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. II svezak; 14. Branislav Đ. Nušić: Knez od Semberije. Istoriska scena; 15. Mileta Jakšić: Priče; 16. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. II sveska; 1901. 17–18. Svetozar Ćorović: Crtice; 1902. 19. Od srpskih pisaca: Humoristikon. I sveska; # zastupljeni: Branislav Đ. Nušić, Milorad M. Petrović, Dr. Branislav Stojanović, Čiča Ilija Stanojević, Jovan Protić. 20. Jovan Protić: Pripovetka kako se pokojni Avram Nestorović svadio sa pokojnim Nestorom Avramovićem; 21–22. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, I sveska; 23–24. Nikolaj V. Gogolj: Ženidba. Sasvim neobičan događaj. Komedija u dva čina. Prevela Vukosava Ivanišević Ćuković; 25. Luka Grđić Bjelokosić: Stotina šaljivih priča. Iz srpskog narodnog života u Hercegovini; 26–27. Milan Budisavljević: Priče. Nova zbirka. „Bijedni ljudi”; 28–29. Milorad P. Šapčanin: Posljednje pripovetke. Predgovor Dimitrije Gligorić; 30. Jovan Fil. Ivanišević: Vragolije Vuka Zloćevića. Pripovijetke iz crnogorskog života; 31–32. Od srpskih pisaca: Humoristikon. Kozerije II–III sveska; # zastupljeni: Milovan Đ. Glišić, Stevan Sremac, Dragomir M. Janković, Jevta Ugričić, Radoje D. Domanović, Ilija I. Vukićević, S. H., O. 33–34. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, II sveska; 35. Nikolaj V. Gogolj: Šinjel. Preveo Ljubomir Miljković; 36. Vladoje S. Jugović: Sjene. Male pripovijesti; 37. Branislav Đ. Nušić: Šopenhauer. Humoreska u jednom činu; 38. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Dve pripovetke. S engleskog preveo Svetislav Stefanović; 39. Joanikije Pamučina: Šaljive srpske narodne pripovijetke. I sveska; 40. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika. III sveska; 41–42. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Julije Cezar. Tragedija. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović; 1903. 43. Simo Matavulj: Pošljednji vitezovi; 44. Jean Baptiste Racine (Žan Batist Rasin): Fedra. Tragedija u pet činova. S francuskog preveo Dr. Nikola Đorić. 45. Simo Matavulj: Svrzimantija; 46–47. Miloš P. Ćirković: Iz mojih uspomena; 48. Gyy de Maupassant (Gi de Mopasan): Orla. S francuskog preveo Veljko M. Milićević. Predgovor M. Milićević; 49. Jovan Đorđević: Čučuk-Stana. Biografijska crta; 50. Brankovinski (Đoka Nenadović): Pripovetke. I sveska; 51–52–53. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Hamlet kraljević danski. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić; 54–55. Dr. Jovan Subotić: Miloš Obilić. Tragedija u pet činova; 56. Maksim Gorki: Čelkaš. S ruskog preveo Nikola Nikolajević; 57–58–59. Janko M. Veselinović: Ciganče. Iz zbirke sitih i gladnih; 60. Ferenc Herceg: Šest pričica. S mađarskog preveo Jovan Grčić; 61–62. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Magbet. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović; 63. Branislav Đ. Nušić: Malo Pozorište. I. Pod starost. II. Naša deca. I sveska; 64–65. Franz Grillparzer (Franc Grilparcer): Jevrejka Toleđanka. Istoriska žalosna igra u pet činova. S njemačkog preveo Jovan Grčić; 66. Stevan Sremac: Čiča-Jordan. Jedna slika; 1904. 67–68. Čeda Mijatović: Siromah Marko; 69. Matilda Serao – Enriko Kastelnuovo – Đovani Verga: Iz Italije. Pripovetke. S talijanskog preveo Svetolik A. Popović; 70. Dr. Svetislav Stefanović: Skice; 71–72–73. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Ričard III. Tragedija u pet činova. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić; 74. Marko Car: S bojnog i ljubavnog polja. Prigodne priče; 75. Luka Grđić Bjelokosić: Moje crtice; 76–77. I. E. Poricki: Naličje života. Skice iz anatomije. S njemačkog preveo Gerasim P. Ivezić; 78. Stevan Sremac: Jeksik-adžija. Pripovetka; 79–80. Camille Debans (Kamil Deban): Prepreka. S francuskog preveo Vladimir T. Spasojević; 81–82–83. Milan Pribićević: U mraku i magli; 84–85. Lav Nikolajević Tolstoj: Jutro jednog spahije. S ruskog preveo Nikola Nikolajević; 86–87. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. II knjiga; 88. Ivan Vazov: Kratke priče. S bugarskog preveo Svetolik A. Popović; 89. Jovan Protić: U Zavetrincima; 90. Evripid: Alkesta. Antička drama u tri čina sa prologom. Preradio Ž. Rivole. Preveo Risto J. Odavić; 1905. 91. Dragutin J. Ilijć: Pripovetke. I sveska; 92. Jeremije Obrad Karadžić: Srpske narodne pripovijetke; 93–95. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Stradanje mladoga Vertera. S nemačkog preveo Branko Mušicki; 96–97. Ksaver Šandor Đalski (Ljubomir Babić): Pripovijetke. I sveska;112 98–99. Vaclav Steh (Vaclav Šteh): Zvoni treći put. Vesela igra u tri čina. S češkog preveo Dr. Ilija Bajić; 100. Branislav Đ. Nušić: Malo pozorište. I. Greh za greh. II. Pod oblacima, II sveska; 101. Stevan Sremac: Skice; 102–103. Petar J. Odavić: Novele. I sveska; 104–105. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mletački trgovac. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović; 106. Nikola T. Janković: Pripovetke. I sveska; 107. Géza Gardonui (Geza Gardonji): Male priče. S mađarskog preveo Jovan Protić; 108. Milan Begović: Vojislav Ilijć. Studija; 109–110. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. III sveska; 111–112. Henrik Ibsen (Henrik Ipsen): Rosmersholm. Drama u četiri čina. Preveo Vojislav Jovanović; 113–114. Svetozar Ćorović: Ženidba Pere Karantana; 1906. 115. Simo Matavulj: Car Duklijan; 116–118. Milan Budisavljević: Tmurni dnevi. Pripovijesti; 119. Svetozar Hruban-Vajanski: Bura u zatišju. Novela. Sa slovačkoga preveo Jovan Vučerić. Predgovor od prevodioca; 120. Detlev Liliencron (Detlev Lilienkron): Ratne novele. S nemačkog Mirko Damnjanović; 121. Ž. M. Romanović: Psihodrame; 122–123. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mnogo vike ni oko šta. S engleskog Dr. Svetislav Stefanović; 124. Milan Begović: Meniet. Kaprisa u jednom činu; 125. Aleksandar Valentinovič Amfiteatrov: Stara vrlina. Dramska kaža u jednom činu. S. Ruskog preveo Risto J. Odavić; 126–132. Pera S. Taletov: Novac. Roman iz beogradskog života; 133. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Tri pripovetke. S engleskog preveo Dr. Dušan Rajičić; 134–135. Jovan Protić: Iz seoskog albuma; 1907. 136–138. Svetislav Stefanović: Iz engleske književnosti. Eseji. I knjiga; 139–140. Vojislav Jovanović: Naši sinovi. Komad u četiri čina s epilogom; 141–147. Svetozar Ćorović: Stojan Mutikaša. Roman; 148–149. Maksim Gorki: Na dnu. Dramska slika u četiri čina. S ruskog prevela Maga Magazinović; 1908. 150. Aleksa Šantić: Pod maglom. Slika iz Gornje Hercegovine; 151–152. Grigorije Božović: Iz Stare Srbije. Pripovetke. I sveska; 153. Milutin Uskoković: Vitae fragmenta . Knjiga za umorne ljude; 154–155. Milutin Jovanović: Pjesme; 156. Jean Baptiste Moliere (Žan Batist Molijer): Smiješne precioze. Komedija. S francuskog preveo Dušan L. Đukić. Predgovor P. Popovića; 157. Jovan Skerlić: Francuski romantičari i srpska narodna poezija;114 158–160. Aleksandar Vasiljevič Družinjin: Paulina Sasovica. Pripovetka. S ruskog preveo Stojan Novaković; 161–162. Sima Pandurović: Posmrtne počasti; 1909. 163. Branislav Nušić: Danak u krvi. Dramski fragment u jednom činu; 164–165. Svetozar Ćorović: Moji poznanici; 166–168. Mađarski pripovjedači. Dvadeset pripovjedaka. S mađarskog preveo Slavko M. Kosić; #Zastupljeni: Đula Sini, Zoltan Turi, Đula Varteši, Geza Gardonji, Adi Endre, Ferenc Herceg, Lajoš Biro, Žigmond Seleši, Jene Heltai, Zoltan Ambruš, Šandor Brodi, Viktor Rakoši, Tomaš Kobor, Bela Tot, Ferenc Molnar, Đula Krudi, Marton Zoldi, Geza Lenđel, Ištvan Baršol, Kalman Miksat; 169–170. Jovan Protić: Perom i olovkom. Ćeretanja; 171–174. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Gvozdenšaka Gec od Berlihingena. Pozorišna igra u pet činova. S njemačkog originala od 1773 g. Preveo Ivan Vasin Popović; 175. Mita Dimitrijević: Priče; 176–177. Maksim Gorki: Konovalov. Pripovetka. S ruskog prevela Ljuba A. Marjanovića; 1910. 178–181. Andre Theuriet (Andre Terije): Žerarova ženidba. Roman. S francuskog preveo Mihailo S. Dojčinović; 182–185. Aleksa Šantić: Iz njemačke lirike. KC

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 1- Bel-Ami - 431 str. 2- Dunda - 438 strana 3- Jaka kao smrt - 279 str 4- Jedan život - 314 str 5- Ljubavni sastanak - 246 str 6- Mont-Oriol - 320 str 7- Pierre i Jean - 193 str 8- Umiranje duše - 360 str Anri Rene Alber Gi de Mopasan (franc. Henry René Albert Guy de Maupassant; Turvil sir Arke, 5. avgust 1850 — Pariz, 6. jul 1893) bio je francuski realistički pisac. Mopasan je rođen u mestu Šato de Miromenil (Château de Miromesnil), kod Djepa u Francuskoj. Pisao je pripovetke i romane. Iako su njegovi `Stihovi` bili početnički neuspeh, Mopasan prozaist je postao `najveći pesnik maglene i hladne normandijske ravnice, neprolazne lepote njenih nežnih i strastnih pejzaža`. Kad piše o ljudima, to su ljudi `koji su izgubili volju za životom`. Čak i kad vole život, junaci njegovih novela i priča ne umeju da žive. Oni su žrtve strasti i tragičnih nesporazuma. Mopasanovi su bili stara lorenska porodica koja se doselila u Normandiju sredinom 18. veka. Njegov otac se 1846. oženio Lorom de Poateven (Laure Le Poittevin), devojkom iz dobrostojeće građanske porodice. Lora i njen brat Alfred su se u detinjstvu često igrali sa sinom ruanskog hirurga, Gistavom Floberom, koji je kasnije snažno uticao na život Mopasana.[3] Bila je to žena neuobičajenog literarnog ukusa za to vreme, a vrlo dobro je poznavala klasike, naročito Šekspira. Budući da je bila razdvojena od muža, svoja dva sina, Gija i Ervea, podizala je sama. Sve do svoje trinaeste godine, Gi je sa svojom majkom živeo u Etretau, gde je neometano rastao uživajući u blagodetima primorskog sela: znao je često sa ribarima ići u ribolov ili razgovarati sa lokalnim seljacima na njihovom dijalektu. Bio je toliko privržen majci da je, nakon što je upisan na bogosloviju u Ivetou, vrlo brzo uspeo u nastojanju da bude izbačen iz škole i da se vrati majci.[4] Iz te faze njegovog života potiče i njegova izražena odbojnost prema religiji. Potom je bio poslat u ruanski Licej Pjer Kornej, gde je počeo da se interesuje za poeziju, ali se uspešno oprobao i u glumi.[5] Francusko-pruski rat izbio je ubrzo nakon što je Gi završio koledž 1870. godine, pa se on odmah prijavio kao dobrovoljac, časno se boreći na frontu. Nakon završetka rata 1871. godine, napustio je Normandiju i došao u Pariz, gde je sledećih deset godina radio kao pomorski službenik. U tih deset godina jedina razonoda mu je bila veslanje po Seni nedeljom i praznicima. U to vreme Gistav Flober mu je postao tutor i svojevrstan literarni vodič u njegovim književnim i novinarskim počecima. U Floberovoj kući susreo je ruskog romanopisca Ivana Turgenjeva i Emila Zolu, kao i mnoge druge predstavnike realizma i naturalizma. U to vreme piše pesme i kratke drame. Godine 1878. prešao je u Ministarstvo javnog informisanja, gde je postao spoljni urednik nekoliko vodećih novina tog vremena kao što su Figaro, Žil Bla, Goloaz i L Eko d Pari, dok je svoje slobodno vreme posvetio pisanju romana i pripovedaka. Godine 1880. objavio je svoje prvo remek-delo Boule de suif, koje je odmah postiglo velik uspeh. Flober je to delo opisao kao „remek-delo za sva vremena“. Mopasanov najplodniji period bio je od 1880. do 1891. Postavši slavan svojom prvom pripovetkom, marljivo je pisao i stvarao dva, a ponekad i četiri dela godišnje. Srećan spoj književnog talenta i smisla za biznis doneo mu je pravo bogatstvo. Godine 1881. objavio je prvu knjigu pripovedaka pod naslovom Kuća Telijeovih (La Maison Tellier), koja je u samo dve godine dostigla dvanaest izdanja. Godine 1883. završio je svoj prvi roman Jedan život (Une Vie), koji se za manje od godinu dana prodao u 25.000 primeraka. Bel-Ami Mopasanov grob na Monparnasu U svojim romanima je detaljnije razrađivao zaplete iz svojih pripovedaka. Njegov drugi roman, Bel-Ami, koji je izdat 1885, dostigao je trideset sedam izdanja za samo četiri meseca. Njegov tadašnji izdavač dobro je plaćao svako njegovo novo remek-delo, a tom periodu Mopasan je napisao i roman Pjer i Žan, koji mnogi smatraju njegovim najboljim romanom. Od rođenja povučen, voleo je samoću i meditaciju. Često je putovao u Alžir, Italiju, Englesku, Bretanju, Siciliju, Overnju i sa svakog putovanja vraćao se sa novom knjigom. Krstario je na svojoj jahti „Bel-Ami“, nazvanoj po njegovom romanu. Ovako buran život nije ga sprečavao da se sprijatelji sa najslavnijim književnicima tog vremena: Aleksandar Dima Sin mu je bio kao drugi otac; u E le Benu je sreo Ipolita Tena i bio oduševljen ovim filozofom i istoričarem. Flober je i dalje igrao ulogu njegovog literarnog „kuma“. Mopasanovo prijateljstvo sa piscem Gonkurom bilo je kratkog veka: njegova otvorena i praktična narav suprotstavila se atmosferi tračeva, skandala, licemerja i podmetanja koju su Gonkur i njegov brat stvorili u salonima nameštaja iz 18. veka. Mrzeo je ljudsku komediju i društvenu farsu. U kasnijim godinama kod njega se razvila gotovo bolesna želja za samoćom i samoočuvanjem, uz stalan strah od smrti te manija proganjanja zajedno sa simptomima sifilisa zarađenog u mladosti. Godine 1891. potpuno je izgubio razum, a umro je dve godine kasnije, jula 1893, mesec dana pre 43. rođendana. Gi de Mopasan pokopan je na groblju Monparnas u Parizu. Najvažnija dela Boule de suif, pripovetka, 1880. Kuća Telijeovih (La Maison Tellier), zbirka pripovedaka, 1881. Romani Jedan život (Une Vie, 1883) Bel-Ami (Bel-Ami, 1885) Posle ljubavi (Mont-Oriol, 1887) Pjer i Žan (Pierre et Jean, 1888) Jaka kao smrt (Fort comme la mort, 1888) Naše srce (Notre coeur, 1890)

Prvo izdanje iz 1905. Izuzetno retko u ponudi sa originalnim mekim koricama. Spolja kao na fotografijama, unutra veoma dobro očuvano. Izdato u Mostaru u okviru čuvene „Male biblioteke“ Štamparsko umjetničkog zavoda Pahera i Kisića. Autor - osoba Ilijć, Dragutin J. Naslov Pripovetke. Sv. 1 / Dragutin J. Ilijć Vrsta građe kratka proza Jezik srpski Godina 1905 Izdavanje i proizvodnja U Mostaru : Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića, 1905 Fizički opis 82 str. ; 15 cm Zbirka Mala biblioteka ; ǂsv. ǂ91 (Broš.) Dragutin J. Ilić (nekada: Ilijć; 2. februar ili 14. februar 1858 – 1. mart 1926) bio je srpski književnik, dramaturg, novinar, pravnik i političar. Između ostalog, pisac je naučnofantastične drame – Posle milijon godina (1889). Potiče iz poznate pesničke porodice Ilića iz Beograda: otac mu je bio Jovan Ilić, a brat Vojislav Ilić. Počeo je da piše još od gimnazijskih dana sarađujući u časopisima Javor i Otadžbina. Krenuo je da piše inspirisan delom velikih ruskih pisaca poput Turgenjeva, Puškina, Gogolja, Žukovskog… Najviše zanimanja u pisanju pokazao je za poeziju i dramu. U svom stvaralaštvu stalno je sledeći narodne ideale naginjao ka romantizmu. Narodno pozorište u Beogradu je 1. marta 1881. godine izvelo njegovu dramu Vukašin. Na istoj pozornici je do 1906. izvedeno desetak njegovih dramskih dela. Te 1881. godine završio je prava u Beogradu, stekavši doktorat. Tokom 1884. uređivao je list „Preodnica”, a 1885. list Balkanska vila. Na povlačenje iz književne javnosti dobrim delom uticalo je to što ga Jovan Skerlić nije uvrstio u svoju Istoriju nove srpske književnosti. Skerlić ga nije lično trpeo i zbog toga mu je i učinio nepravdu. Pred kraj života Ilić se potpuno povukao provodeći buran život i negirajući grupu okupljenu oko Srpskog književnog glasnika, što je dodatno uticalo na rani književni zaborav. Istakao se pišući političke članke u beogradskom „Dnevnom listu”. Potpisujući se sa „Džem”, kritikovao je austrofilsku politiku kralja Milana Obrenovića. Iz političkih razloga budući progonjen 1888. godine prebegao je u Rumuniju radeći tamo (u Oršavi) kao konobar i trgovački pomoćnik. Nije uspeo da u Bukureštu pokrene srpsko-bugarski politički list „Slavija“. Nakon toga je otišao u Zagreb radeći u listu Srbobran, a 1889. godine se vratio u Srbiju, budući amnestiran, ali gde više nije mogao naći posao u državnoj službi. Po izbijanju u javnost bračnog razdora između srpskog kralja i kraljice, Ilić staje na stranu kraljice Natalije. Postaje za duže vreme njen pouzdanik - sekretar i savetnik. Osnovao je 1890. godine Patriotsku ligu „Velika Srbija“, koje je zastupalo srpske nacionalne interese do 1893. godine, sa društvenim glasilom „Velika Srbija“. On je (kao vođ te patriotske lige) bio organizator velikih demonstracija omladine i građana u Beogradu, koji su hteli nasilno da spreče proterivanje kraljice iz zemlje. Objavljen je 1923. godine u novinama njegov „Roman Kraljice Natalije“, u kojem je opisao te burne događaje. Nedugo zatim, po drugi put je emigrirao, ovoga puta u Sremske Karlovce. Sarađivao je u časopisima Brankovo kolo, Bosanska vila, Zora, Nada, Zastava te u Letopisu Matice srpske. Krajem 19. veka bavi se izvesno vreme u Crnoj Gori, u blizini kneza Nikole. Od 1901. godine u Bukureštu je pokrenuo list Pravoslavni istok koji je izlazio na ruskom i francuskom jeziku, a bio je namenjen ruskoj publici za obaveštavanje o propustima ruske politike na Balkanu. List je ubrzo bio zabranjen, a Ilić se vratio u Srbiju i ponovo se bavio književnim radom. Zajedno sa istomišljenicima Starim Bardom – Kaćanskim i drugim patriotima pokreće list „Velika Srbija”. Glavni saradnik i oštri kritičar obrenovićevske spoljne politike (kao rusofil) bio je Dragutin Ilić. Za vreme Prvog svetskog rata otišao je u Rusiju gde je vodio propagandu o borbi Srbije, a u Odesi prikupljao jugoslovenske dobrovoljce. Nakon Prvog svetskog rata postao je bibliotekar Narodne skupštine. Već zaboravljen u književnoj stvarnosti, umro je 1926. godine. Delo Pisao je pesme, romane, pripovetke, putopise i drame. Budući da je bio jako dobar poznavalac pozorišta, pisao je referate i kritike o pojedinim predstavama, kao i pozorištu uopšte. Napisao je 13 drama, najčešće s motivima prolaznosti i tragičnosti koje su rezultat njegovog nezadovoljstva okolinom, ali i samim sobom. Njegovi likovi uglavnom su u borbi sa društvenom sredinom u kojoj se nalaze. List „Onogošt” u 27. broju 1899. godine, navodi njegovu knjižicu „Cetinjski svatovi” koje nema u njegovoj bibliografiji. Bibliografija Vukašin (1882), drama Jakvinta (1883), drama Pesme (1884) Pribislav i Božana (1887), drama Otmica (1887), jednočinska drama Poslednji borac (1889), spev Posle milijon godina (1889), drama Ženidba Miloša Obilića (1898), drama Za veru i slobodu (1890), drama Pripovetke (1905) Tri deputacije (1906), aktovka Novele (1892) Lihvarka (1895), komedija Poslednji prorok (1896), biografija proroka Muhameda Saul (igrana 1900, štampana 1906), drama Hadži Đera (1904), roman Ženik slobode (1904), drama Viđenje Karađorđevo (1904), drama Uspomene iz Rumunije (1904, 1905), memoari Neznani gost (1907), drama Hadži Diša (1908), roman Zaječarska buna (1909), memoari Osvećeno Kosovo (1913), zbirka poema Pesma jednog života (1916), roman, objavljeno kao Autobiografija odlazećega 1994. godine, iz rukopisa priredio i objavio Sava Damjanov Sekund večnosti, istočnjački roman (1921) Roman kraljice Natalije (1923, u nastavcima) Smrt kralja Vladimira (1925), spev „Ženidba Šarla Šaplina“ (1930) komičan roman; Narodno delo, Beograd U trenutku kada su, aprila mjeseca 1899. godine Paher i Kisić dali prvu, temeljno pripremljenu objavu da pokreću „Malu Biblioteku”, oni su istovremeno bili u prilici da ponude petnaestak dotad objavljenih knjiga u vlastitom izdanju. Svoj izravni uzor izdavačka knjižarnica i štamparija Pahera i Kisića i izričito je naznačila u oglasu o pokretanju, objavljenom u posebnoj, nultoj svesci („sveska za prikaz”), gdje se kaže da će ova biblioteka „biti u srpskoj književnosti slična Reklamovoj `Univerzalnoj biblioteci` u Njemačkoj”. U dvanaestogodišnjem životu mostarske „Male Biblioteke” (1899–1910) objavljeno je ukupno 110 naslova, tj. djela, u 185 numerisanih sveski (neka djela izlazila su u više sveski), na kraju uvezanih u 36 knjiga. Iako treba imati na umu da se radi o malim sveskama, sa četiri do šest tabaka džepnog formata, u cjelini se može govoriti o zaista impozantnom izdavačkom poduhvatu za to vrijeme. Kada se govori o odnosu broja i kvaliteta knjiga, u kome je sadržana trajna potreba za usaglašavanjem umjetničke vrijednosti literarnih djela sa brojnošću čitalačke publike, a koju su osnivači i vlasnici „M. B.” nastojali da zadovolje na optimalan način, taj odnos doveden je u onaj omjer koji je omogućio dosta dug vijek edicije i njen opstanak na tržištu knjige u jednom reprezentativnom periodu srpske književnosti. To je podrazumijevalo da se biblioteka prvenstveno i u većoj mjeri morala oslanjati na kraće forme i lakše, zabavno štivo satirično-humorističkog karaktera, pa tek onda na poznata i provjerena djela i pisce domaće i strane književnosti. Iz istih razloga, a i zbog toga što je bila dominantna u tadašnjoj srpskoj književnosti, najviše je zastupljena pripovijetka, ali značajno mjesto imala je i dramska književnost, nešto više komadi humorističkog karaktera, mada je bilo dosta djela i sa melodramskim sadržajem i tragičnim ishodom, što je sve, opet, u vezi sa standardima i praktičnim kulturnim potrebama toga doba. Mnogo manje je poezije, a najmanje književnih studija, ali sama činjenica da ih je uopšte i bilo dovoljno svjedoči o potrebi da se zadovolje i neki ekskluzivniji zahtjevi književnog ukusa. Mada su, dakle, u većoj mjeri bili zastupljeni manje poznati pisci sa radovima više primijenjenog karaktera, bilo je i mnogo najpoznatijih pisaca tog vremena, a neki od njih su objavili i po nekoliko knjiga. Svetozar Ćorović i Branislav Nušić, na primjer, imali su po pet naslova, Simo Matavulj i Svetislav Stefanović po četiri, Stevan Sremac tri, Milan Begović dva, dok su po jednim naslovom bili zastupljeni nešto manje ili više značajni pisci kao što su Ilija Vukićević, Ivo Ćipiko, Mileta Jakšić, Milorad P. Šapčanin, Janko Veselinović, Čedomir Mijatović, Marko Car, Dragutin Ilić, Ksaver Šandor Đalski, Milan Budisavljević, Pera S. Taletov, Vojislav Jovanović, Milutin Uskoković, Jovan Skerlić, Sima Pandurović, Grigorije Božović, i drugi. Ranije je već rečeno da su češće objavljivana manje značajna djela poznatih pisaca, što je valjda i normalno, jer takvih djela je mnogo više nego onih drugih. Ali ni to ne umanjuje značaj ove edicije, jer su u njoj objavljena i neka važna djela srpske književnosti tog doba, kao što su: „Ženidba Pere Karantana“, „Stojan Mutikaša“ i zbirka priča „Moji poznanici“ Svetozara Ćorovića, drama „Knez od Semberije“ Branislava Nušić, „Pošljednji vitezovi“ i „Svrzimantija“ Sime Matavulja, „Sa jadranskih obala“ Ive Ćipika, „Moje simpatije“ i „Niz rodno Primorje“ Marka Cara, „Vitae fragmenta“ Milutina Uskokovića, prva zbirka poezije „Posmrtne počasti“ Sime Pandurovića, prva zbirka priča „Iz Stare Srbije“ Grigorija Božovića, kao i četiri knjige Svetislava Stefanovića, itd. Biblioteka je imala veliki ugled i kod najznačajnijih pisaca toga doba. A. G. Matoš koji u to vrijeme „kao vojni bjegunac živi u potkrovljima Pariza, traži da mu se „šalju izdanja `Male Biblioteke`“, a Bora Stanković „kaže da bi voleo da mu `Koštana` izađe u izdanjima `Male Biblioteke` više nego i u jednom preduzeću Beograda“. „Mala Biblioteka” ugasila se kada više nije mogla da opstane na tržištu knjige. U Bosanskoj vili 1909. godine uz obavijest da je obustavljen njen časopis Prijegled, data je i prognoza da će do kraja te godine morati da se „obustavi izlaženje same biblioteke”. Prema podacima sa tog mjesta u tom periodu do čitalaca je stizalo svega 329 primjeraka njenih knjiga, pri čemu je 115 primjeraka išlo po osnovu godišnje, 39 polugodišnje, a 4 tromjesečne pretplate, dok su 92 primjerka išla za razmjenu i saradnicima. Druga, veća polovina tiraža praktično je završavala kod neurednih platiša i tu se zapravo i krije razlog što je iduće 1910. godine biblioteka morala da se ugasi. Koliki je značaj i ugled imala „Mala Biblioteka” svjedoči i podatak da ju je „kupio Iso Đurđević, knjižar iz Sarajeva, i 1918. godine nastavio da štampa knjige od 186. sv. nadalje, a istovremeno da doštampa i brojeve od 1. do 185. sv., kako bi stvorio svoju, novu biblioteku”. Preuzetu biblioteku novi izdavač je izdavao do 1931. godine, ali kontinuitet od 1–185 sveske nije uspio popuniti svojim knjigama. Ideja „Male Biblioteke” ponovo je oživjela sedamdesetih godina ovog vijeka kada je Ihsan (Ico) Mutevelić u Mostaru osnovao Prvu književnu komunu, koja je bila inspirisana davnim Paher – Kisićevim izdavačkim poduhvatom. U okviru te kulturno veoma široko zasnovane izdavačko-knjižarske institucije, koja je umnogome podsjećala na „Štamparsko-umjetnički zavod Pahera i Kisića” bila je pokrenuta i jedna edicija pod imenom „Mala Biblioteka”, koja, međutim, nije dostigla značaj svog uzora i prethodnika KNjIGE OBJAVLjENE U „MALOJ BIBLIOTECI“ 1899. 0. Ljubav prema knjizi po Edmondu de Amicisu. Sa napomenama nekoliko srpskih književnika (sveska za prikaz); 1. Jovan Protić: Šareni šljunci. Humoristične crtice; 2. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. I svezak; 3. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. I sveska; 4. Simo Matavulj: Tri pripovijetke; 5. Svetozar Ćorović: Dvije šaljive igre. I. Poremećen plan. II. Izdaje stan pod kiriju; 6–7. Od srpskih pripovjedača: Božićne priče. # zastupljeni: Jovan Maksimović, Ilija I. Vukićević, Svetozar Ćorović, Ivan Ivanić, Milan Budisavljević, Marko Car; 8. Ilija I. Vukićević: Arnautske slike; 1900. 9. Stevan Sremac: Dve pripovetke; 10. Ivo Ćipiko: Sa jadranskih obala. Kratke priče; 11–12. Jovan Protić: Seoske fotografije; 13. Damjan Đ. Omčikus: Disjekta. Slike, crtice i pripovijetke. II svezak; 14. Branislav Đ. Nušić: Knez od Semberije. Istoriska scena; 15. Mileta Jakšić: Priče; 16. Antun P. Čehov: Pripovetke. Preveo Velja Mirosavljević. II sveska; 1901. 17–18. Svetozar Ćorović: Crtice; 1902. 19. Od srpskih pisaca: Humoristikon. I sveska; # zastupljeni: Branislav Đ. Nušić, Milorad M. Petrović, Dr. Branislav Stojanović, Čiča Ilija Stanojević, Jovan Protić. 20. Jovan Protić: Pripovetka kako se pokojni Avram Nestorović svadio sa pokojnim Nestorom Avramovićem; 21–22. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, I sveska; 23–24. Nikolaj V. Gogolj: Ženidba. Sasvim neobičan događaj. Komedija u dva čina. Prevela Vukosava Ivanišević Ćuković; 25. Luka Grđić Bjelokosić: Stotina šaljivih priča. Iz srpskog narodnog života u Hercegovini; 26–27. Milan Budisavljević: Priče. Nova zbirka. „Bijedni ljudi”; 28–29. Milorad P. Šapčanin: Posljednje pripovetke. Predgovor Dimitrije Gligorić; 30. Jovan Fil. Ivanišević: Vragolije Vuka Zloćevića. Pripovijetke iz crnogorskog života; 31–32. Od srpskih pisaca: Humoristikon. Kozerije II–III sveska; # zastupljeni: Milovan Đ. Glišić, Stevan Sremac, Dragomir M. Janković, Jevta Ugričić, Radoje D. Domanović, Ilija I. Vukićević, S. H., O. 33–34. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika, II sveska; 35. Nikolaj V. Gogolj: Šinjel. Preveo Ljubomir Miljković; 36. Vladoje S. Jugović: Sjene. Male pripovijesti; 37. Branislav Đ. Nušić: Šopenhauer. Humoreska u jednom činu; 38. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Dve pripovetke. S engleskog preveo Svetislav Stefanović; 39. Joanikije Pamučina: Šaljive srpske narodne pripovijetke. I sveska; 40. Dragomir Brzak: U komisiji. Svakojake slike i prilike iz mojeg beležnika. III sveska; 41–42. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Julije Cezar. Tragedija. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović; 1903. 43. Simo Matavulj: Pošljednji vitezovi; 44. Jean Baptiste Racine (Žan Batist Rasin): Fedra. Tragedija u pet činova. S francuskog preveo Dr. Nikola Đorić. 45. Simo Matavulj: Svrzimantija; 46–47. Miloš P. Ćirković: Iz mojih uspomena; 48. Gyy de Maupassant (Gi de Mopasan): Orla. S francuskog preveo Veljko M. Milićević. Predgovor M. Milićević; 49. Jovan Đorđević: Čučuk-Stana. Biografijska crta; 50. Brankovinski (Đoka Nenadović): Pripovetke. I sveska; 51–52–53. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Hamlet kraljević danski. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić; 54–55. Dr. Jovan Subotić: Miloš Obilić. Tragedija u pet činova; 56. Maksim Gorki: Čelkaš. S ruskog preveo Nikola Nikolajević; 57–58–59. Janko M. Veselinović: Ciganče. Iz zbirke sitih i gladnih; 60. Ferenc Herceg: Šest pričica. S mađarskog preveo Jovan Grčić; 61–62. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Magbet. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović; 63. Branislav Đ. Nušić: Malo Pozorište. I. Pod starost. II. Naša deca. I sveska; 64–65. Franz Grillparzer (Franc Grilparcer): Jevrejka Toleđanka. Istoriska žalosna igra u pet činova. S njemačkog preveo Jovan Grčić; 66. Stevan Sremac: Čiča-Jordan. Jedna slika; 1904. 67–68. Čeda Mijatović: Siromah Marko; 69. Matilda Serao – Enriko Kastelnuovo – Đovani Verga: Iz Italije. Pripovetke. S talijanskog preveo Svetolik A. Popović; 70. Dr. Svetislav Stefanović: Skice; 71–72–73. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Ričard III. Tragedija u pet činova. S engleskog preveo Dr. Laza Kostić; 74. Marko Car: S bojnog i ljubavnog polja. Prigodne priče; 75. Luka Grđić Bjelokosić: Moje crtice; 76–77. I. E. Poricki: Naličje života. Skice iz anatomije. S njemačkog preveo Gerasim P. Ivezić; 78. Stevan Sremac: Jeksik-adžija. Pripovetka; 79–80. Camille Debans (Kamil Deban): Prepreka. S francuskog preveo Vladimir T. Spasojević; 81–82–83. Milan Pribićević: U mraku i magli; 84–85. Lav Nikolajević Tolstoj: Jutro jednog spahije. S ruskog preveo Nikola Nikolajević; 86–87. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. II knjiga; 88. Ivan Vazov: Kratke priče. S bugarskog preveo Svetolik A. Popović; 89. Jovan Protić: U Zavetrincima; 90. Evripid: Alkesta. Antička drama u tri čina sa prologom. Preradio Ž. Rivole. Preveo Risto J. Odavić; 1905. 91. Dragutin J. Ilijć: Pripovetke. I sveska; 92. Jeremije Obrad Karadžić: Srpske narodne pripovijetke; 93–95. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Stradanje mladoga Vertera. S nemačkog preveo Branko Mušicki; 96–97. Ksaver Šandor Đalski (Ljubomir Babić): Pripovijetke. I sveska;112 98–99. Vaclav Steh (Vaclav Šteh): Zvoni treći put. Vesela igra u tri čina. S češkog preveo Dr. Ilija Bajić; 100. Branislav Đ. Nušić: Malo pozorište. I. Greh za greh. II. Pod oblacima, II sveska; 101. Stevan Sremac: Skice; 102–103. Petar J. Odavić: Novele. I sveska; 104–105. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mletački trgovac. S engleskog preveo Dr. Svetislav Stefanović; 106. Nikola T. Janković: Pripovetke. I sveska; 107. Géza Gardonui (Geza Gardonji): Male priče. S mađarskog preveo Jovan Protić; 108. Milan Begović: Vojislav Ilijć. Studija; 109–110. Svetislav Stefanović: Pesme. Originalne i prevedene. III sveska; 111–112. Henrik Ibsen (Henrik Ipsen): Rosmersholm. Drama u četiri čina. Preveo Vojislav Jovanović; 113–114. Svetozar Ćorović: Ženidba Pere Karantana; 1906. 115. Simo Matavulj: Car Duklijan; 116–118. Milan Budisavljević: Tmurni dnevi. Pripovijesti; 119. Svetozar Hruban-Vajanski: Bura u zatišju. Novela. Sa slovačkoga preveo Jovan Vučerić. Predgovor od prevodioca; 120. Detlev Liliencron (Detlev Lilienkron): Ratne novele. S nemačkog Mirko Damnjanović; 121. Ž. M. Romanović: Psihodrame; 122–123. Wiliame Shakespeare (Viljem Šekspir): Mnogo vike ni oko šta. S engleskog Dr. Svetislav Stefanović; 124. Milan Begović: Meniet. Kaprisa u jednom činu; 125. Aleksandar Valentinovič Amfiteatrov: Stara vrlina. Dramska kaža u jednom činu. S. Ruskog preveo Risto J. Odavić; 126–132. Pera S. Taletov: Novac. Roman iz beogradskog života; 133. Edgar Allan Poe (Edgar Alan Po): Tri pripovetke. S engleskog preveo Dr. Dušan Rajičić; 134–135. Jovan Protić: Iz seoskog albuma; 1907. 136–138. Svetislav Stefanović: Iz engleske književnosti. Eseji. I knjiga; 139–140. Vojislav Jovanović: Naši sinovi. Komad u četiri čina s epilogom; 141–147. Svetozar Ćorović: Stojan Mutikaša. Roman; 148–149. Maksim Gorki: Na dnu. Dramska slika u četiri čina. S ruskog prevela Maga Magazinović; 1908. 150. Aleksa Šantić: Pod maglom. Slika iz Gornje Hercegovine; 151–152. Grigorije Božović: Iz Stare Srbije. Pripovetke. I sveska; 153. Milutin Uskoković: Vitae fragmenta . Knjiga za umorne ljude; 154–155. Milutin Jovanović: Pjesme; 156. Jean Baptiste Moliere (Žan Batist Molijer): Smiješne precioze. Komedija. S francuskog preveo Dušan L. Đukić. Predgovor P. Popovića; 157. Jovan Skerlić: Francuski romantičari i srpska narodna poezija;114 158–160. Aleksandar Vasiljevič Družinjin: Paulina Sasovica. Pripovetka. S ruskog preveo Stojan Novaković; 161–162. Sima Pandurović: Posmrtne počasti; 1909. 163. Branislav Nušić: Danak u krvi. Dramski fragment u jednom činu; 164–165. Svetozar Ćorović: Moji poznanici; 166–168. Mađarski pripovjedači. Dvadeset pripovjedaka. S mađarskog preveo Slavko M. Kosić; #Zastupljeni: Đula Sini, Zoltan Turi, Đula Varteši, Geza Gardonji, Adi Endre, Ferenc Herceg, Lajoš Biro, Žigmond Seleši, Jene Heltai, Zoltan Ambruš, Šandor Brodi, Viktor Rakoši, Tomaš Kobor, Bela Tot, Ferenc Molnar, Đula Krudi, Marton Zoldi, Geza Lenđel, Ištvan Baršol, Kalman Miksat; 169–170. Jovan Protić: Perom i olovkom. Ćeretanja; 171–174. Johann Wolfang Goethe (Johan Volfgang Gete): Gvozdenšaka Gec od Berlihingena. Pozorišna igra u pet činova. S njemačkog originala od 1773 g. Preveo Ivan Vasin Popović; 175. Mita Dimitrijević: Priče; 176–177. Maksim Gorki: Konovalov. Pripovetka. S ruskog prevela Ljuba A. Marjanovića; 1910. 178–181. Andre Theuriet (Andre Terije): Žerarova ženidba. Roman. S francuskog preveo Mihailo S. Dojčinović; 182–185. Aleksa Šantić: Iz njemačke lirike. KC