Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-3 od 3 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-3 od 3
1-3 od 3 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "solzenjicin dva veka zajedno"
Vi se opustite, Gogi će Vas obavestiti kad pronađe nove oglase za tražene ključne reči.
Gogi će vas obavestiti kada pronađe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Autor: Džejms Boldvin Žanrovi: Sociologija, Publicistika, Autobiografije i biografije Pismo: Latinica Broj strana: 58 Povez: Mek Format: 20 cm Godina izdanja: 2019. Sledeći put – vatra, esej iz dva dela napisan sredinom 60-ih godina, jeste autobiografsko-polemički tekst o položaju Afroamerikanaca u modernom američkom društvu. Objavljen u periodu prvih uspeha Pokreta za građanska prava, esej razmatra osnovna načela crnačke borbe protiv rasizma i nejednakosti – ujedno problematizujući koncepte afroameričkog identiteta i religije. Opisujući svoje odrastanje u siromašnoj harlemskoj četvrti i svoje razočaranje u propovedničku profesiju, Boldvin daje autentično iskustvo života američkog crnca – njegove potrage za dostojanstvom i identitetom nasuprot izboru između kriminala, otupljujućeg rada i crkve. Za razliku od militantnosti Islamske nacije i Crnih pantera, Boldvin posmatra odnose između rasa sa pozicije opšteg pomirenja i humanosti, odbacujući religiozni fanatizam i anatemisanje belaca kao sredstvo crnačke borbe za ravnopravnost. Smatrajući strah i težnju ka superiornosti za osnovne uzroke rasističkog karaktera zapadne civilizacije, on poziva crnce da prevaziđu bes i uske predstave o sebi koje su im nametnute, ali i da istovremeno prihvate svoje složeno poreklo i svoju neminovnu pripadnost američkoj naciji. Zbog autentičnosti prikaza socijalnih problema svog vremena i ideološke nepotkupljivosti svojih pogleda na afroameričku borbu za slobodu, Boldvin se smatra jednim od najistaknutijih američkih esejista i javnih figura Amerike iz druge polovine 20. veka. „Ono što sam video svuda oko sebe tog leta u Harlemu nije se razlikovalo od onoga što sam tu oduvek viđao – ništa se nije promenilo. Ali odjednom su, bez ikakve najave, kurve i makroi, kao i ucenjivači na Aveniji, za mene postali lična pretnja. Ranije mi nikada nije palo na pamet da bih i ja mogao postati jedan od njih, ali sam tog trenutka shvatio da smo svi zajedno proizvod istih okolnosti.“
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Kolekcionarstvo
UTZSCHNEIDER & CIE. Sarreguemines - Dve šoljice(1860-1922) Dimenzije: Visina: 4 cm Širina: 11,5 cm Prečnik dna: 4 cm Prečnik otvora: 9,5 cm Ukupna težina: 190 g Jedna šoljica ima naprslinu na dnu, druga na boku - vidljivo je na kolaž slici. Žig na dnu: Grb Lorene ispod krune. Fabrika “Utzschneider & Cie.” koristila je ovaj žig od oko 1860. do 1922. godine. Fabrika “Utzschneider & Cie.”, u francuskom gradu Sarreguemines (Sargemin), u regionu Lorene, proizvodi porcelan i keramiku od oko 1775. U toku dva veka, mali porodični posao, započet tokom Revolucije, prošao je dug put. Paul Utzschneider (Pol Ucšnajder) i Paul de Geiger (Pol de Žežer), pravi umetnici svog posla, doveli su mali grad Sarreguemines u sam vrh evropske industrije posuđa. Prvu fabriku otvorio je 1790. godine Nicolas-Henri Jacobi (Nikola-Anri Žakobi) zajedno sa dva partnera. Neprijateljski stav lokalnog stanovništva, teško dobavljanje sirovine, oštra konkurencija engleskih i francuskih fabrika i nemiri zbog revolucije učinili su da Jacobi odustane od posla. 1800. godine fabriku je preuzeo Paul Utzschneider, poreklom iz Bavarske, i posao je uskoro krenuo nabolje. Napoleon I postao je jedan od glavnih klijenata, i fabrika je isporučivala keramičke pločice kojima su dekorisani zidovi Pariskog metroa. Istovremeno, Utzschneider je uveo nove postupke dekoracije, i ekspanzija je bila takva da je morao da otvara nove radionice. 1836. godine Utschneider je upravljanje fabrikom prepustio svom zetu, Alexandre-u de Geiger-u (Aleksandr de Žežer), koji je nastavio da ga uspešno vodi. 1838. godine Alexandre de Geiger se pridružio koncernu “Villeroy & Boch”, što se pokazalo dobrim potezom, i posao se dalje uvećavao. 1871. godine, zbog nemačke aneksije pokrajine Mozel, Alexandre de Geiger napustio je Sarreguemines i preselio se u Pariz, a upravljanje fabrikom preuzeo je njegov sin Paul de Geiger (Pol de Žežer). Izgrađene su dve nove fabrike, u Digoinu (Digon) i Vitry-le-François (Vitri-le-Fransoa). Pol de Geiger je umro 1913. godine a upravljanje kompanijom preuzela je porodica Cazal (Kazal). Tokom Drugog svetskog rata fabrika je bila rekvirirana od 1942. do 1945. godine i za to vreme njome je nastavio da upravlja koncern “Villeroy & Boch”. 1978. godine fabriku je kupila grupa Lunéville-Badonviller-Saint-Clément (Ludenvil-Badonvile-San-Klemon) porodice Fenal, što se pokazalo presudnim za istoriju fajansa u Sarregueminesu. Fabrika u Vitry-le-François nastavila je da proizvodi sanitarnu keramiku, fabrika u Digoinu ugostiteljsku keramiku a fabrika u Lunévile-Saint-Clémentu umetničke i dekorativne figure. 2002. godine 26 zaposlenih i menadžera postali su akcionari fabrike. Oni su preuzeli upravljanje fabrikom i pokušali da održe proizvodnju, ali je sud 9. januara 2007. godine naložio likvidaciju. Za manje od mesec dana, sve aktivnosti u fabrici su prestale. (114/47-34/107-kp/1139)
Izdavač: Jesenski i Turk, Zagreb Godina: 2003 Broj strana: 368 Povez: mek Format: 21 x 14 Sadržaj: Zrnce besmrtnosti Pluskvamperfekt Pjesnici, pjesnici Blok i Ruski dandy Međupoglavlje i međukraljevstvo Ruski dandyi Proljeće s Gumiljovom Epilog Petrograd napuštamo zauvijek Fuga krležiana Pogovor Ispovijest djeteta srebrnog vijeka (Irena Lukšić) Iz prve ruke Susret s Irinom Aleksander (Irina Subotić) Odjeci, kritike Irina Aleksander njom samom Drugi o njoj Ulomci iz kritičkih tekstova Mali leksikon Važnije osobe koje se spominju u svijetu Irine Aleksander Ljudi i događaji: XX stoljeće (Jadranka Pintarić) Irina u obitelji Aleksander (Boris Zakošek) Arhiv Božidara i Irine Aleksander (Boris Zakošek) Bibliografija (Sanja Slukan) Kazalo imena `Neki ljudi jednostavno nose legendu. I premda svi znamo što bi se pod tim pojmom trebalo podrazumijevati, ipak svaki put na drugačiji način ostajemo zbunjeni neuhvatljivošću biti, jer nam u pomnoj raščlambi iscuri poput zagrabljena pijeska kroz prste, a od preostalih nekoliko sitnih zrnaca ne možemo složiti smislenu cjelinu. Naime, ljudi s legendom jesu ta legenda i u tome je njihova privlačnost. Tako nam izmiče i rusko-hrvatska književnica Irina Aleksander. Dokumenti govore da je rođena 15. lipnja 1900. godine u Peterburgu kao Iraida Kunina. U rodnome je gradu završila gimnaziju i 1919. počela studirati na Filozofskom fakultetu, a godinu poslije na Pravnom fakultetu. U vrijeme građanskog rata zajedno s malenim sinom i mužem, pukovnikom carske vojske, emigrira iz Rusije. Obitelj je, navodno preko Poljske, stigla u Hrvatsku i nastanila se u Zagrebu. Međutim, brak s pukovnikom ubrzo se raspao, a sin Aleksandar umro je od tajanstvene bolesti. Irina je, kako navode neki izvori, upisala Pravni fakultet 1923. Potom je, pod posve nejasnim okolnostima, otišla natrag roditeljima u Lenjingrad, gdje je osim studija, bila angažirana i na raznim kulturnim projektima, od toga da je npr. pisala osvrte na filmove za lenjingradsku “Pravdu”, do toga da je glumila u filmovima. Zagrepčanina Božidara Aleksandera, kako navodi u svojim memoarima, upoznala je 1921. godine. Vjenčali su se 1926. u Beču. Od tada Irina počinje postajati `pravom kulturnom institucijom`, kako kaže povjesničar Ivan Mirnik. U kući u Đorđićevoj 7 drži salon u kojem se okuplja onodobna kulturna elita `lijevoga` svjetonazora. U salon su zalazili npr. slavni slikar Antun Motika te još slavniji književnik Miroslav Krleža. Bogat i velikodušan, Božidar je pomagao umjetnicima. Osim toga, Irina je i sama pisala beletrističke i literarno-kritičke tekstove. Surađivala je, između ostaloga, i u časopisu “Književnik”. Objavila je autobiografski roman Samo činjenice, Sir! i zbirku priča Crveni fes. Prevodila je s ruskog, ponajviše dječju književnost. Na Krležinu preporuku 1937. izvedena je njezina drama o Puškinu, i to uz suradnju najuglednijih ljudi: s ruskoga je dramu preveo Branko Gavella, inscenirao je Ljubo Babić, režirao Tito Strozzi, naslovnu ulogu igrao Vjekoslav Afrić No usprkos tome, drama je doživjela fijasko. Godine 1941. Irina i Božidar bježe iz Zagreba i do 1955. žive u New Yorku. Potom u Parizu, a od 1960. u Genevi. Sve do 13. prosinca 2002, kada je umrla u snu, Irina je živjela u stanu u središtu Geneve te, usprkos poodmakloj dobi, kako je sama tvrdila, sređivala svoje memoare o prijateljstvu s mnogim slavnim osobama 20. stoljeća i tako zapravo ispisivala kroniku jednoga neobičnoga vremena. Ulomci iz njezina “rukopisa života”, kao što je poznato, već su bili objavljivani u domaćoj periodici, osobito dijelovi koji se odnose na Hrvatsku i kulturni život između dva svjetska rata. Pritom je, što je i bilo za očekivati, posebnu pozornost javnosti privukao Irinin odnos (poslovni i prijateljski) s Miroslavom Krležom.`