Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveŔtenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete VaŔu mail adresu.
1-3 od 3 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-3 od 3
1-3 od 3 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "solzenjicin dva veka zajedno"
Vi se opustite, Gogi Äe Vas obavestiti kad pronaÄe nove oglase za tražene kljuÄne reÄi.
Gogi Äe vas obavestiti kada pronaÄe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene saÄuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i saÄuvate trenutno stanje
Priredili Filip Arijes i Žorž Dibi ISTORIJA PRIVATNOG ŽIVOTA 1 - 5. 1. Pol Ven, Piter Braun, Ivon Teber, MiÅ”el RuÅ”, Evlin Patlažan ISTORIJA PRIVATNOG ŽIVOTA Od rimskog carstva do 1000. godine 2. Dominik Bartelemi, Filip BraunÅ”tajn, Filip Kontamin, Žorž Dibi, Å arl de La Ronsijer, Danijela Renjije-Boler ISTORIJA PRIVATNOG ŽIVOTA od feudalne Evrope do renesanse 3. Filip Arijes, Moris Emar, Nikol Kastan, Iv Kastan, Rože Å artije, Alen Kolon, Danijel Fabr, Arlet Farž, Žen-Luj Flandren, Madlen Foazil, Žak Želi, Žan Mari Gulmo, Fransoa Lebrun, Orest Renam, Žak Revel ISTORIJA PRIVATNOG ŽIVOTA od renesanse do prosveÄenosti 4. Rože-Anri Geran, Alen Korben, An Marten-Fižije, MiÅ”el Pero, Katrin Hal, Lin Hant ISTORIJA PRIVATNOG ŽIVOTA Od Francuske revolucije do Prvog svetskog rata 5. Sofi Bodi-Žandro, Žerar Vensan, Remi Levo, Kristina Orfali, Antoan Prost, Dominik Å naper, Perina Simon-Naum ISTORIJA PRIVATNOG ŽIVOTA od Prvog svetskog rata do naÅ”ih dana. Clio, 2000/2004. 5 knjiga, tvrd povez. 566 + 573 + 563 + 539 + 559 strana. OdliÄno oÄuvane. IzdavaÄki poduhvat kuÄe SEUIL, petotomno delo Istorija privatnog života (prvi tom: Od rimskog carstva do godine hiljadite; drugi tom: Od feudalne Evrope do renesanse; treÄi tom: Od renesanse do veka prosveÄenosti; Äetvrti tom: Od Francuske revolucije do Prvog svetskog rata; peti tom: Od Prvog svetskog rata do naÅ”ih dana), predstavlja dogaÄaj u savremenoj istoriografiji. Prvi put je uÄinjen napor da se tokom dvadeset vekova istorije Äovecanstva prati privatni život. Studija o privatnom nije zamiÅ”ljena samo kao kontrast zvaniÄnom i javnom; ona se ne može svesti ni na individualno, intimno ili tajno, veÄ obuhvata i ujedinjuje kroz specifiÄan kadar posmatranja sve ove sfere življenja, pokreÄuÄi najrazliÄitije teme, poput studija o detinjstvu, životu porodice ili smrti. Kako sami autori Istorije privatnog života istiÄu, ova knjiga je jedna vrsta avanture, posebno za one za koje je istorija putovanje u drugo, neophodan putokaz da izaÄemo iz sebe samih, shvaÄen kao joÅ” jedna od moguÄnosti traganja za buduÄnoÅ”Äu. PolazeÄi od obala Sredozemlja u doba Rimskog carstva, ovo grandiozno istraživanje obuhvata istoriju Evrope i anglosaksonskog sveta sve do naÅ”ih dana, posmatrajuÄi unutraÅ”nji svet muÅ”karaca i žena, njihove misli, oseÄanja, njihova tela, stavove i navike, kodove prema kojima su se odnosili prema životu, njihove tragove i znakove, sastavljajuÄi na taj naÄin āprivatne slikeā. NajveÄa imena ānove istorijeā, zajedno sa plejadom sjajnih mladih struÄnjaka, kroz dva milenijuma istorije oslikali su ove kadrove āprivatnogā, posmatrajuÄi ih onako kako se pred nama pomaljaju iz proÅ”losti: ispisane na pergamentima, utisnute u kamenje, saÄuvane kroz predmete svakodnevnog života, modu, snove, marginalne beleÅ”ke na knjigama. Podstaknuta prevodom viÅ”etomne Istorije privatnog života, izdavaÄka kuÄa CLIO je odluÄila da okupi tim naÅ”ih najboljih struÄnjaka ā istoriÄara, etnologa, arheologa, istoriÄara umetnosti i književnosti ā i da realizuje projekat istorije privatnog života na naÅ”im prostorima. Istorija āprivatnogā u periodu od doseljavanja Slovena na Balkan sve do naÅ”ih dana tema je izložbe o istoriji privatnog života na tlu Srbije koja treba da bude realizovana kao istraživaÄki projekat u saradnji sa Narodnim muzejom Srbije.
Omladina, 1957. Prvo izdanje prve pesniÄke knjige Branka MiljkoviÄa, jedne od najrevolucionarnijih, najvažnijih knjiga u istoriji srpske i jugoslovenske poezije. Izuzetno retko u ponudi, gotovo nenalazivo. Mali, delimiÄno izbledeli peÄat (nejasno Äiji, nije biblioteÄki, vidi se na slici 2), inaÄe u odliÄnom stanju. Branko MiljkoviÄ (NiÅ”[1], 29. januar 1934 ā Zagreb, 12. februar 1961) bio je srpski i jugoslovenski pesnik, esejista i prevodilac. MiljkoviÄ je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika druge polovine dvadesetog veka.[2] Biografija Brankov otac Gligorije (1907ā1999) poreklom je iz Gadžinog Hana, a majka Marija (1908. roÄena Brailo) iz sela Trbounja kod DrniÅ”a. Imao je i brata DragiÅ”u (1939ā1993) Äijim zalaganjem je za života i posle pesnikove smrti sreÄena i saÄuvana Brankova zaostavÅ”tina. MiljkoviÄeva porodica vodi poreklo iz Zaplanja kod NiÅ”a, odakle su se njegovi roditelji doselili u NiÅ”.[3] MiljkoviÄ je detinjstvo provodio u periodu Drugog svetskog rata u porodiÄnoj kuÄi na periferiji NiÅ”a u ulici Ljube DidiÄa 9. Brankovo odrastanje u porobljenom NiÅ”u, u kome je bio svedok svih strahote rata i nasilja, najverovatnije Äe kasnije u psiholoÅ”kom smislu biti zaÄetnik tema o smrti u njegovoj poeziji. Na Veliki petak 1944. godine, Branko posmatra kako savezniÄke bombe padaju na Sabornu crkvu, ali i na Å”kolu `Sveti Sava`. Video je svoju mladu komÅ”inicu Ružu, svoju prvu ljubav, kako je u nesvesnom stanju odnose u bolnicu. Uzalud su se Brankova majka i druge žene molile za Ružu. Ona se viÅ”e nikada nije probudila, a Branko Äe svoja deÄaÄka oseÄanja prema njoj iskazati dosta godina kasnije, u svojoj pesmi Uzalud je budim.[4] MiljkoviÄ je stekao srednje Å”kolsko obrazovanje u Prvoj niÅ”koj gimnaziji āStevan Sremacā Od 1941. do 1945. pohaÄao je osnovnu Å”kolu. Prvi, drugi i treÄi razred zavrÅ”io je u osnovnoj Å”koli āVožd KaraÄorÄeā u NiÅ”u, a Äetvrti, pred kraj rata, u oÄevom rodnom mestu Gadžinom Hanu.[3][5] Od 1949. do 1953. godine MiljkoviÄ je bio uÄenik Prve niÅ”ke gimnazije āStevan Sremacā u NiÅ”u, gde je njegov pesniÄki dar otkriven u Å”kolskom književnom druÅ”tvu āNjegoÅ”ā, u kome je, pored ostalih, bila i pesnikinja Gordana TodoroviÄ. U NiÅ”u piÅ”e i pred svojim vrÅ”njacima i profesorima Äita svoje prve pesme sa trinaest godina. Prvu pesmu objavio je 1952. u beogradskom listu āZapisiā, imao je tada osamnaest godina. U NiÅ”u, pesme objavljuje u āSlužbenom glasnikuā, āGlasu omladineā, āNaÅ”em putuā, āGlediÅ”timaā...[3] Tokom gimnazijskog Å”kolovanja veliki uticaj na pesnika imao je profesor književnosti Dragoljub MilosavljeviÄ i, naroÄito, profesor filozofije, Fridrih Troj. Oni su najviÅ”e doprineli da upiÅ”e studije filozofije(1953) i da nastavi da se bavi književnoÅ”Äu.[2] Godine 1953. iz NiÅ”a je otiÅ”ao u Beograd na studije filozofije i na Filozofskom fakultetu diplomira 1957. JoÅ” kao student (1956) pripadao je grupi neosimbolista, Äiji je idejni voÄa bio prof. Dragan M. JeremiÄ, a koju su, pored MiljkoviÄa, Äinili: Božidar TimotijeviÄ, Žika LaziÄ, Dragan Kolundžija, Milovan DanojliÄ, Petar PajiÄ, Kosta DimitrijeviÄ, Vera SrbinoviÄ, Rajko ÄukiÄ... [6] NastojeÄi da u poeziji sintetizuje pesniÄko iskustvo simbolista i nadrealista. Rukopisi Branka MiljkoviÄa. Kada je doÅ”ao u Beograd, Branko je pune tri godine, obilazio redakcije mnogih Äasopisa ali nije naiÅ”ao na razumevanje.[7] Prve pesme u Beogradu mu objavljuje Oskar DaviÄo 1955. u Äasopisu āDeloā, i time mu otvara vrata ostalih izdavaÄa i stranice brojnih Äasopisa. Ubrzo potom sledi njegova prva zbirka pesama āUzalud je budimā 1956, kojom postiže uspeh kod publike i kritiÄara, a potom i zbirke pesama: āSmrÄu protiv smrtiā (zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem, 1959), āPoreklo nadeā (1960), āVatra i niÅ”taā (1960), āKrv koja svetliā (1961)... Književna kritika ga je vrlo brzo, bez obzira na njegovu mladost, svrstala u sam vrh srpske poezije. To je potvrdila dodela Branku jedne od, u to vreme, najprestižnijih nagrada ā Oktobarske. Branko je potom poÄeo da vodi raÄuna o svom oblaÄenju, mogao se videti kako ide preko Terazija u sivom odelu, u prsluku viÅ”njeve boje, sa leptir-maÅ”nom, Å”eÅ”irom velikog oboda... Od studenta boema ā postao je gospodin.[8] Njegove rane pesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije. NajznaÄajnija je njegova zbirka āVatra i niÅ”taā u Äijoj se osnovi, pored antiÄkih mitova, nalaze nacionalni mitovi i legende koje je on utkao u sopstvenu poetiku, posebno u ciklusu āUtva zlatokrilaā. Pismo Branka MiljkoviÄa redakciji lista `Delo`, u vezi pesama Petra PajiÄa. Original se nalazi u Udruženju za kulturu, umetnost i meÄunarodnu saradnju Adligat u Beogradu. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevoÄenjem ruskih i francuskih pesnika. Po jednima usled liÄnih nesporazuma sa jednim brojem pesnika i prijatelja, a po drugima (kako to u knjizi āBranko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄā, navodi Petar DžadžiÄ) zbog problema āuzrokovanih ljubavnim jadomā, napuÅ”ta Beograd, u jesen 1960, i odlazi za urednika Literarne redakcije zagrebaÄkog radija. U Zagrebu, najverovatnije nezadovoljan svojim životom, Branko se odaje alkoholu. TragiÄno je preminuo u Zagrebu u noÄi izmeÄu 11. i 12. februara 1961. godine. Tom dogaÄaju prethodila su sledeÄa dogaÄanja. U januaru 1961. u zagrebaÄkoj pozoriÅ”noj kafani koju su njeni gosti nazivali āKavkazā prema svedoÄenjima Vladimira BogdanoviÄa on i Branko su jedne veÄeri privoÄeni u zagrebaÄku miliciju nakon jedne Brankove izjave u pijanom stanju: ā U jednom trenutku Branko je ustao, stao uz nisku ogradu i oslonjen rukama, malo nagnut, gledao dole. Pomislih namah da tamo nekoga traži, ili oÄekuje, ali se i uplaÅ”ih da bi onako nagnut, a visok i veÄ dobro podnapit, mogao da izgubi ravnotežu i padne dole. U jednom trenutku Branko je uzviknuo: āZaÅ”to ubijaju pesnika u socijalizmu`? PokuÅ”ah da ga povuÄem, ali on podiže ruke i nanovo viknu joÅ” jaÄe. Sala je, na tren, utihnula. Svi gledaju gore u nas. Neko je pozvao miliciju. Uspeh nekako da ga vratim do stola. Seo je i u jednom gutljaju ispraznio ÄaÅ”u. Ubrzo, na galeriju popeÅ”e se dva milicionera. UzeÅ”e nam legitimacije i, gurajuÄi nas niz spiralne stepenice, nimalo nežno, izvedoÅ”e do kola koja su bila parkirana do samog ulaza. ā Ubrzo nakon ovog dogaÄaja, 12. februara 1961, Branka nalaze obeÅ”enog o drvo na periferiji Zagreba. Njegova iznenadna i prerana smrt otvorila je Pandorinu kutiju raznih interpretacija i nagaÄanja. Ovaj dogaÄaj i dalje izaziva mnoge kontroverze. Tanasije MladenoviÄ je smatrao, da Branko MiljkoviÄ nije izvrÅ”io samoubistvo. Maleno drvo, o koje se MiljkoviÄ, navodno, obesio, naprosto nije moglo da izdrži krupno telo srpskog pesnika, navodi MladenoviÄ. U razgovoru za āPolitikuā, MladenoviÄ je 1995. godine, doslovce, rekao: āNa licu mesta, posle nekoliko dana po MiljkoviÄevoj sahrani, vrativÅ”i se tada sa puta po inostranstvu, utvrdio sam Äitav niz Äinjenica koje jasno govore da je tadaÅ”njim vlastodrÅ”cima, i u Zagrebu, i u Beogradu, bilo veoma stalo da se Äitav āsluÄajā prekrije velom zaborava. Kvarilo bi to, zaboga, naÅ”e idiliÄno i za veÄna vremena projektovano ā bratstvo i jedinstvoā.[9] Mada, uprkos navodima, do danas je najverovatnija verzija Brankove smrti ā samoubistvo.[10] Posle tragiÄne smrti Branka MiljkoviÄa u Zagrebu 1961. godine, celokupna pesnikova posmrtna ostavina nalazila se u njegovoj roditeljskoj kuÄi u Beogradu, na Voždovcu, u ul. ÄorÄa Kratovca 52.[2][11] Skromna porodiÄna kuÄa, koju su pesnikovi roditelji kupili i kasnije se doselili iz NiÅ”a u Beograd 1954. godine, dozidana je sa joÅ” jednom prostorijom (radnom sobom) u kojoj je živeo i stvarao veliki pesnik, u ambijentu āpesniÄke laboratorijeā i bogate liÄne biblioteke. Pesnikova kuÄa bila je i duhovno steciÅ”te Äitave jedne generacije pesnika i pisaca u usponu, pedesetih i Å”ezdesetih godina 20. veka.[2] PesniÅ”tvo Srpski pisac Branko MiljkoviÄ (1934ā1961). U anketi o iskuÅ”enju poezije, objavljenoj u književnom Äasopisu Delo, Branko MiljkoviÄ je na pitanje `VaÅ” put do pesme` naveo sledeÄe:[12] ā Pesnik vidi viÅ”e od drugih jer sluti ono Å”to je drugima nepristupaÄno; s druge strane, on vidi neodreÄenije od drugih jer sluti i ono Å”to je drugima oÄigledno. Pesnikovo geslo i treba da bude ono Elijarovo `uprkos svakoj oÄiglednosti`. To je taj put do pesme: borba na Äinjenicama koje niÅ”ta ne kazuju, borba protiv Svete OÄiglednosti... ā PiÅ”uÄi o poeziji Alena Boskea, Äiji je uticaj na pesnika nesumnjiv, MiljkoviÄ je izrazio suÅ”tinu svog shvatanja pesniÅ”tva, i poezije uopÅ”te; da je āpoezija pobeda nad pesnikomā, da je, u stvari, ona autonomna i nezavisna od realnosti i da ,,nije imenovanje postojeÄih stvari koje nas okružuju, ona je stvaranjeā. U traganju za Äistom poezijom i moguÄnostima transpozicije stvarnosti u hram reÄi i simbola, po njemu ona ,,stvarnost pretvara u moguÄnostā, a pesnika vidi kao ,,žrtvuā svoje poezije. O tome dalje kaže da ,,Pesma i pesnik vrlo brzo zamene svoje uloge. Pesnik umesto da kaže biva kazan. Da bi zadržao svoje pravo na reÄi, pesnik je prinuÄen da postane objekat poezije. Umesto da pesnik piÅ”e poeziju, poezija piÅ”e pesnika.ā8 U svojim kritiÄkim napisima i ogledima o poeziji uopÅ”te i pesnicima, MiljkoviÄ je, po miÅ”ljenju mnogih kritiÄara, pisao o suÅ”tini i dilemama sopstvene poetike, tražio odgovore na pitanja koja su proizilazila iz biÄa njegove pesme, želeÄi na odreÄen naÄin āda se stavi na mesto odakle bi mogao da posmatra sopstvenu poeziju nepristrasnije, kao svoj sopstveni kritiÄar, kao pesniÄki dvojnik koji bi mu osvetljavao put u tamiā.[2] ā Äovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: da oseti svoju niÅ”tavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednaÄuje sa onim Äime se divimo. Poeziju sam poÄeo da piÅ”em iz straha... ā Njegove pesme su bile hermetiÄne pesme, a on je o njima govorio: ā Ono Å”to ne možemo da izrazimo, sve se viÅ”e udaljava, ali i gubi pri tom svoj prvobitni smisao neizrecivog i postaje neÅ”to Å”to se može razumeti, mada samo pod pretpostavkom, kao iznutra sažeto, neprilagoÄeno bilo Äemu spolja. Tako nastaje hermetiÄna pesma. Tamo gde prestaje, istinski zapoÄinje. To je tamo gde poÄinje zaborav ili zaboravljeno seÄanje kako bi rekao Sipervjel. I njen sadržaj je svet, jedinstven i nikad drugi svet, ni kada duh izneveri oholoÅ”Äu i podelama. Ali sve svoje skoraÅ”nje hermetiÄna pesma preuredi iznutra snagom zaborava, spajajuÄi razliÄito, razdvajajuÄi jedno. ā Za MiljkoviÄa je simbol bio āinkarnacija stvarnosti, kondenzovanje stvarnosti u prostoru i vremenu u ono Å”to je esencijalno i bitno.ā Sa druge strane, nadrealistiÄka naÄela su mu poslužila da otkrije i dosegne onostrano, da otkrije podsvest, san, i da od iracionalnih izvora biÄa otkrije novu realnost. āNejasnost je njena prednost, a ne nedostatak.ā Težio je nadrealistiÄkom oslobaÄanju Äoveka kroz prizmu simbola, do potpunog prožimanja stvarnosti i suÅ”tinskog izraza. U ovoj sintezi nastajali su stihovi koji su zraÄili magijskom lepotom i dubinom i koji su Äesto izmicali dekodiranju. Jedan od najzanimljivijih i znaÄajnijih ciklusa u zbirci Uzalud je budim je drugi po redu ciklus Sedam mrtvih pesnika. Branko je u ovom ciklusu posvetio po jednu pesmu pesnicima koje je verovatno najviÅ”e cenio jer su mu veoma sliÄni po tematici i motivima u svojim pesmama. To su: Branko RadiÄeviÄ, Petar PetroviÄ NjegoÅ”, Laza KostiÄ, Vladislav PetkoviÄ Dis, Tin UjeviÄ, MomÄilo NastasijeviÄ i pesnik Goran, Brankov prijatelj.[13] Ostali rad Uporedo sa pesniÄkim radom, MiljkoviÄevo stvaralaÅ”tvo obuhvata intenzivnu kritiÄko-esejistiÄku delatnost, objavljivanjem oko Å”ezdesetak priloga u listovima i Äasopisima Å”irom Jugoslavije u periodu od 1955. do 1961. god. Prvu kritiku (prikaz) objavio je 1955. god. u beogradskom listu Vidici, povodom zbirke pesama Velimira LukiÄa, Leto. SagledavajuÄi njegov kritiÄarski opus, može se sa pravom reÄi da je MiljkoviÄ bio svojevrsni hroniÄar književnih zbivanja na jugoslovenskom prostoru; nema praktiÄno nijednog znaÄajnijeg imena savremene jugoslovenske (i srpske) poezije o kojima nije pisao. Nesumnjivo je da je svojim kritiÄarskim tekstovima i prikazima znatno doprineo predstavljanju tzv. druge posleratne generacije pesnika, kojoj je i sam pripadao.[2] Branko MiljkoviÄ ili Orfejev dvojnik Za pesnike simbolistiÄke orijentacije, pesnike koji nastoje da āsve zamene reÄimaā posebno je važna sloboda u kombinovanju reÄi. TragajuÄi za tom slobodom, Branko MiljkoviÄ se posebno u pesmama Poreklo nade, približio pojedinim elementima nadrealistiÄke poetike. Za njega su posebno bili izazovni oni elementi nadrealistiÄke poetike koji su insistirali na udaljavanju od realnih stvari i pojava, na ulozi sna i nesvesnog.[14] Mada nema sumnje, za MiljkoviÄa su najizazovniji bili pokuÅ”aji nadrealista da izgrade jednu takvu tehniku gradnje verbalne jave koju je on gotovo divinizovao u pesmi Kritika metafore. MiljkoviÄ je prihvatio i jedan groteskno-humorni ton (tako važan za nadrealiste) da bi mogao da relativizuje ono stanoviÅ”te koje dominira u pesmama sadržanim u knjizi Vatra ili niÅ”ta. Jednostavno reÄeno, stavljajuÄi pesniku zadatak da u jeziku izgradi posebnu realnost, paralelni svet, Branko MiljkoviÄ je samu pesmu i njenu egzistenciju uÄinio paralelnom sa egzistencijom samog pesnika...[14] Nagrade Oktobarska nagrada Beograda, 1960, za zbirku Vatra i niÅ”ta. NasleÄe Film o Branku MiljkoviÄu Vatra i niÅ”ta (igrano-dokumentarni film, NiÅ”, 1995, proizvodnja: ŠŠ Krug, uz materijalnu podrÅ”ku Ministarstva kulture Republike Srbije i SkupÅ”tine grada NiÅ”a, scenario i režija: Marislav RadisavljeviÄ, direktor fotografije filma: Ivan ZdravkoviÄ, snimatelj: Darko KoviÄ, scenograf: Boris ÄerÅ”kov, kostimograf: Jelka AÅ”anin, kompozitor: Blagoje RadojeviÄ, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, SlaÄana VlajoviÄ. Postoji i dokumentarni film o Branku MiljkoviÄu, pod imenom Princ Poezije. Film je snimljen u NiÅ”u i Beogradu, uz obilnu muzejsku graÄu, a Miki StamenkoviÄ je uspeo da preko svojih prijatelja iz Zagreba obezbedi potrebnu dokumentaciju. Snimatelj filma je Jovica KrstiÄ, montažer Miljan ÄuroviÄ, stihove u filmu govori Predrag Ejdus, tekst Äita Žarko ObraÄeviÄ, a muziku je napisao Žarko StankoviÄ. Spomen soba Branka MiljkoviÄa U porodiÄnoj kuÄi u Beogradu, u pesnikovoj sobi, 12. februara 1962. god, na prvu godiÅ”njicu njegove smrti, otvorena je MiljkoviÄeva spomen-soba u autentiÄnom ambijentu, gde je bila izložena njegova zaostavÅ”tina: nameÅ”taj, liÄni predmeti, rukopisi, prepiska, fotografije, biblioteka...24 (kat. br. 100) Roditelji, i posebno, brat DragiÅ”a, brižljivo su saÄuvali sve Å”to se zateklo u kuÄi od pesnikove ostavÅ”tine.25 U Knjizi utisaka povodom predaje zaostavÅ”tine i otvaranja Spomen-sobe u niÅ”kom Muzeju 1971. god, porodica MiljkoviÄ je zapisala:[2] ā Drage NiÅ”lije, Branko nije stigao da vam se vrati, ali se vratilo njegovo delo i radna soba. Äuvajte i jedno i drugo, jer je od danas to vaÅ”e (majka Marija, otac Gligorije, brat DragiÅ”a MiljkoviÄ; 11. 2. 1971.) ā Književno-memorijalna postavka Stevan Sremac i Branko MiljkoviÄ. Povodom desetogodiÅ”njice smrti, pesnikovi roditelji Marija i Gligorije, 1971. god. ustupaju deo zaostavÅ”tine svoga sina gradu NiÅ”u, odnosno Narodnom muzeju, uz svesrdno posredovanje predstavnika grada, Muzeja i poslenika iz kulturnog života. Osnovna namera bila je da se ustupanjem, prenosom i kasnijom muzejskom ekspozicijom fonda saÄuva trajno uspomena na velikog pesnika, koji je duhovno i stvaralaÄki stasao u svom rodnom gradu NiÅ”u. Na dvadesetogodiÅ”njicu pesnikove smrti 1981. god, njegovi roditelji poklanjaju Narodnom muzeju pesnikovu sobu iz beogradske kuÄe (sobe), jedan broj liÄnih predmeta i prva izdanja pesnikovih zbirki pesama (Uzalud je budim i Vatra i niÅ”ta).[2] Narodni muzej u NiÅ”u Äuva celokupnu zaostavÅ”tinu pesnika Branka MiljkoviÄa. Formiran je i fond istoimene muzejske zbirke. Godine 1971, povodom desetogodiÅ”njice pesnikove smrti, njegovi roditelji, Marija i Gligorije i brat DragiÅ”a, poklonili su muzeju u NiÅ”u saÄuvanu zaostavÅ”tinu: liÄne predmete, odeÄu, dokumenta, fotografije, rukopise, nameÅ”taj iz roditeljske kuÄe u NiÅ”u i Beogradu, prepisku, liÄnu biblioteku sa oko 400 knjiga i Äasopisa i bogatu hemeroteku sa iseÄcima pesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i Äasopisa. ZaostavÅ”tini pripada 1649 predmeta.[15] Povodom 50 godina od smrti Branka MiljkoviÄa 2011. godine organizovana je velika izložba njegovih liÄnih stvari koju je posetilo oko 9 hiljada ljudi u NiÅ”u i Beogradu.[16][17] Tom prilikom je planirano da se do 2014. izdaju njegova sabrana dela.[18] Sabrana dela bi imala 12 knjiga, ali njihovo izdavanje nije realizovano u planiranom roku.[17] Spomen soba Branka MiljkoviÄa kao deo izložbe u Sinagogi u NiÅ”u u povodu obeležavanja 50. godiÅ”njice od njegove smrt (29. septembar 2011) O životu i tragiÄnoj smrti Branka MiljkoviÄa Dejan StojiljkoviÄ je napisao roman āZvezda nad prazninomā.[19] Dela Sabrana dela Branka MiljkoviÄa Bista Branka MiljkoviÄa u NiÅ”u, ispred Narodnog pozoriÅ”ta. Na osnovu Protokola o izdavanju sabranih dela Branka MiljkoviÄa, iz 2015. godine, Äiji su potpisnici Filozofski fakultet iz NiÅ”a, NiÅ”ki kulturni centar, Narodna biblioteka i Narodni muzej iz NiÅ”a, konaÄno su se stekli uslovi (jer su obezbeÄena materijalna sredstva iz budžeta Grada NiÅ”a), da se krene u realizaciju projekta koji je trebalo da bude zapoÄet do kraja 2014. Prema navedenom Protokolu, do kraja 2015. godine biÄe Å”tampani prvi tomovi sabranih dela Branka MiljkoviÄa (1934-1961), dok bi Äitav projekat, od 6 knjiga, zavrÅ”en krajem 2018. godine.[20] Knjige pesama Za života je objavio pet knjiga pesama: Uzalud je budim (Mlado pokolenje, Beograd, 1957), SmrÄu protiv smrti (zbirka patriotskih pesama u koautorstvu sa Blažom Å ÄepanoviÄem, Mlado pokolenje, Beograd, 1959), Poreklo nade (Lykos, Zagreb, 1960), Vatra i niÅ”ta (Prosveta, Beograd, 1960). Za zbirku pesama Vatra i niÅ”ta dobio je 1960. god. prestižnu Oktobarsku nagradu grada Beograda za književnost. U izdanju āZadužbine Rasā izaÅ”la je njegova poslednja knjiga Krv koja svetli (1961), bibliofilsko izdanje odabranih pesama patriotske poezije iz knjige.[2] Uzalud je budim, Beograd, 1957, SmrÄu protiv smrti, (Zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem), Beograd, 1959. Vatra i niÅ”ta, Beograd, 1960, Poreklo nade, Zagreb, 1960, Krv koja svetli, Beograd, 1961. Prevod Osip MandeljtÅ”ajm: Å um vremena, (zajedno sa Milicom NikoliÄ) Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu Petar DžadžiÄ, Branko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄ, Beograd 1965; KritiÄari o Branku MiljkoviÄu, zbornik radova (prir. Sava PenÄiÄ), NiÅ” 1973; Branko MiljkoviÄ u seÄanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav PetroviÄ), NiÅ” 1973; Vidosav PetroviÄ, Pesnikov uzlet ā SeÄanja na Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1988; Miodrag PetroviÄ, PesniÄki svet Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1991; Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu. Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa, zbornik radova (ured. Novica PetkoviÄ), Beograd 1996; Branko MiljkoviÄ i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje MikiÄ), Gadžin Han/Beograd, 1997; Radivoje M. PetkoviÄ, Branko MiljkoviÄ ā Å”kolski dani, NiÅ” 1999; Radivoje MikiÄ, Orfejev dvojnik ā o poeziji i poetici Branka MiljkoviÄa, Beograd 2002; Radovan PopoviÄ, Princ pesnika, životopis Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 2002; Kosta DimitrijeviÄ, Ubijeni pesnik, roman o Branku MiljkoviÄu, Beograd 2002; Kosta LozaniÄ, Slike iz života MiljkoviÄa, (Roman o Branku MiljkoviÄu u 77 slika), Obrenovac 2003; Poezija Branka MiljkoviÄa ā nova tumaÄenja, Zbornik (prir. Radivoje MikiÄ), NiÅ” 2003; Gojko M. TeÅ”iÄ, Bio-bibliografija Branka MiljkoviÄa i radova o njemu (1951ā1973), IāII, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974): 151ā197, 343ā396; Tematski broj Äasopisa āGradinaā posveÄen Branku MiljkoviÄu i Nagradi Branko MiljkoviÄ, Gradina, NiÅ”, Nova serija broj 4/2004, 2004. Dragica S. IvanoviÄ, OsveÅ”Äeni zaborav: imanentna poetika Branka MiljkoviÄa, Narodna biblioteka `Stefan PrvovenÄani`, Kraljevo, 2010; Nedeljko BogdanoviÄ, ReÄ i pesma (`Utva zlatokrilaā Branka MiljkoviÄa), 2011; Marija JeftimijeviÄ MihajloviÄ, MiljkoviÄ izmeÄu poezije i mita, Institut za srpsku kulturu PriÅ”tina/LeposaviÄ, LeposaviÄ, 2012; Ljubisav StanojeviÄ (1927 - 2005): Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (doktorska disertacija, rukopis, 1973) Branko MiljkoviÄ, prepiska, dokumenti, posvete, priredio Jovan MladenoviÄ, NiÅ”, 2012;[17]
Ekstremno retko u ponudi. Prvo izdanje treÄe knjige Ive AndriÄa. Knjigu je izdao ugledni izdavaÄ Svetislav B. CvijanoviÄ u Beogradu 1920. godine. U opsežnoj AndriÄevoj bibliografiji ovo je jedinstvena knjiga i predstavlja raritet, jer je potpisana autorovim krsnim imenom Ivan. āPa ne znam ko mi nadjenu novo ime Ivan (?!) kad se ja i kao pisac i kao ukazno lice piÅ”em Ivoā, pisao je AndriÄ u pismu CvijanoviÄu. Iste godine objavljena je i izdanje s ispravljenim imenom na koricama i u drugaÄijem dizajnu (v. sliku) Stranice u kompletu. Primetna žutina papira. Rikna - vidi sliku. FiziÄko stanje verno prikazano na slikama. UveÄajte slike i procenite. Autor - osoba AndriÄ, Ivo, 1892-1975 = AndriÄ, Ivo, 1892-1975 Naslov Put Alije Gjerzeleza / Ivan AndriÄ Ostali naslovi Put Alije Äerzeleza Vrsta graÄe kratka proza Jezik srpski Godina 1920 Izdavanje i proizvodnja Beograd : S. B. CvijanoviÄ, 1920 (Novi Sad : BraÄa GrujiÄ i Prometnog d. d.) FiziÄki opis 41 str. ; 18 cm ISBN (BroÅ”.) Napomene ReÄnik turskih reÄi i provincijalizama: str. [45-47]. āPut Alije Äerzelezaā (1920), prva AndriÄeva pripovetka koja je pisca na velika vrata uvela u književnost. Ostvarena je kao triptih, a ispripovedana sa stanoviÅ”ta sveznajuÄeg pripovedaÄa koji, priÄajuÄi o muslimanskom junaku Aliji Äerzelezu, koristi istorijske Äinjenice i narodno predanje, legendu i fikciju. Glavni lik poznat je u folkloru kao veliki junak Äije su odlike hiperbolisane i idealizovane u megdanu, Å”enluÄenju i odevanju. AndriÄeva pripovetka nastaje kao parodija narodne epske pesme, postaje doslikavanje portreta i dovrÅ”avanje priÄe o nekadaÅ”njem gaziji koga stižu umor i godine. Sve ono Å”to su nekada u narodnoj pesmi bile viteÅ”ke osobine junaka, u AndriÄevoj priÄi postale su Äerzelezove mane. Sve ono Å”to je nekada Äerzeleza Äinilo uzviÅ”enim, sada ga Äini smeÅ”nim. Svi koji nisu smeli da priÄu njegovoj desnici i konju od megdana, sada teraju Å”egu sa njim. Äerzelezove osobine postaju anahrone, a on sam ne može da pokaže svoju veliÄinu jer nema odgovarajuÄeg protivnika. Ali ako Alija Äerzelez prestaje da bude junak u smislu epske pesme, on svakako ostaje tragiÄni junak. Ne shvatajuÄi suÅ”tinu sopstvene neostvarenosti, žaleÄi za stvarima koje nikada neÄe dostiÄi, lepotom, željenom ženom, jer je i stvoren samo da želi, on upada u niz neugodnih situacija iz kojih izlazi ponižen i ismejan. Vrhunac njegove tragiÄnosti dat je u poslednjoj sceni kada se naÅ”ao na krilu jedine žene koju nikada nije poželeo, a uspeo je da stigne samo u njeno naruÄje. I tada, pun damara i nemira, lamentira nad svojom sudbinom: āI ta ruka Å”to je osjeÄa na sebi, je li to ruka žene? - MljeÄanka u krznu i somotu Äije se tjelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Zemka, drska i podmukla, a mila životinja. Gojna udovica. Strasna a prevejana Jevrejka. I Katinka, voÄe koje zri u hladu. - Ne, to je ruka Jekaterine. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide pravo!ā AndriÄeva slika Alije Äerzeleza i slika istoimenog junaka iz epske pesme odnose se kao uljani portret na platnu i crtež olovkom. PiÅ”Äeva snažna fikcionalna nadogradnja usmene legende i sama je to postala. U Matici roÄenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku, pod rednim brojem 70, stoji da je 9. oktobra 1892. godine roÄen Ivan, sin Antuna AndriÄa, podvornika i Katarine AndriÄ, roÄene PejiÄ. BuduÄi veliki srpski pisac rodio se u Travniku sticajem okolnosti, dok mu je mati boravila u gostima kod rodbine. AndriÄevi roditelji bili su Sarajlije: oÄeva porodica decenijama je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila kujundžijskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom, Älanove roda AndriÄevih vezivala je i zla kob tuberkuloze: mnogi piÅ”Äevi preci, ukljuÄujuÄi i sve njegove striÄeve, podlegli su joj u mladosti, a sam AndriÄ bez oca je ostao kao dvogodiÅ”nji deÄak. SuoÄavajuÄi se sa besparicom, Katarina AndriÄ svoga jedinca daje na Äuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu MatkovÅ”ik u u ViÅ”egrad.most na drini U gradu koji Äe, viÅ”e nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaÅ”tvo, gledajuÄi svakodnevno vitke stubove na Drini Äuprije, AndriÄ zavrÅ”ava osnovnu Å”kolu, a potom se vraÄa majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovaÄku srednju Å”kolu. Za gimnazijskih dana, AndriÄ poÄinje da piÅ”e poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu āU sumrakā. Kao gimnazijalac, AndriÄ je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik je naprednog nacionalistiÄkog pokreta āMlada Bosnaā i strastveni je borac za osloboÄenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije. sarajevoDobivÅ”i stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog druÅ”tva āNapredakā, AndriÄ oktobra meseca 1912. godine zapoÄinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveuÄiliÅ”ta u Zagrebu. U gradu na Savi, on pomalo uÄi, pomalo poseÄuje salone, družeÄi se sa zagrebaÄkom inteligencijom od koje Äe na njega posebno veliki uticaj imati dvadeset godina stariji MatoÅ”.Naredne godine prelazi u BeÄ gde sluÅ”a predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. BeÄka klima mu ne prija i on, hereditarno optereÄen osetljivim pluÄima, Äesto boluje od upala. ObraÄa se za pomoÄ svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru AlaupoviÄu, i veÄ sledeÄe godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Intenzivno uÄi poljski jezik, upoznaje kulturu i sluÅ”a predavanja vrhunskih profesora. Sve vreme piÅ”e refleksivne pesme u prozi, a u junu mesecu 1914. godine DruÅ”tvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu Å”est pesama u prozi u panorami Hrvatska mlada lirika. Na Vidovdan, 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, AndriÄ pakuje svoje oskudne studentske kofere i napuÅ”ta Krakov: zatomljeni instinkt bivÅ”eg revolucionara goni ga u zemlju, na popriÅ”te istorije. Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija hapsi ga i odvodi prvo u Å”ibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj Äe, kao politiÄki zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. MeÄu zidovima marburÅ”ke tamnice, u mraku samice, āponižen do skotaā, AndriÄ intenzivno piÅ”e pesme u prozi. Po izlasku sa robije, AndriÄ biva baÄen u konfinaciju u OvÄarevo i Zenicu gde ostaje sve do leta 1917. godine. Zbog ponovljene bolesti pluÄa, odmah odlazi na leÄenje u Zagreb, u Äuvenu Bolnicu Milosrdnih sestara, steciÅ”te hrvatske inteligencije koja se klonila uÄeÅ”Äa u ratu, na strani Austrije. Tu AndriÄ, zajedno sa konte Ivom VojnoviÄem, doÄekuje opÅ”tu amnestiju i aktivno se ukljuÄuje u pripreme prvog broja Äasopisa Književni jug. bolnica milosrdnih sestara 1918Istovremeno, pažljivo dovrÅ”ava knjigu stihova u prozi koja Äe pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine sa predgovorom Nika BartuloviÄa. U Zagrebu ga i zatiÄe slom Austrougarske monarhije, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode formalnom ujedinjenju, AndriÄ u tekstu āNezvani neka Å”uteā objavljenom u zagrebaÄkim Novostima, oÅ”tro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja joÅ” nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum. Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, AndriÄ ponovo moli pomoÄ dr Tugomira AlaupoviÄa i veÄ poÄetkom oktobra 1919. godine poÄinje da radi kao Äinovnik u Ministarstvu vera u Beogradu. SudeÄi prema pismima koja piÅ”e prijateljima, Beograd ga je srdaÄno prihvatio i on intenzivno uÄestvuje u književnom životu prestonice, družeÄi se sa Crnjanskim, Vinaverom, PanduroviÄem, Sibetom MiliÄiÄem i drugim piscima koji se okupljaju oko kafane Moskva. VeÄ poÄetkom 1920. godine AndriÄ zapoÄinje svoju vrlo uspeÅ”nu diplomatsku karijeru postavljenjem u Poslanstvu pri Vatikanu. Te godine zagrebaÄki izdavaÄ Kugli objavljuje novu zbirku pesama u prozi Nemiri, a izdavaÄ S. B CvijanoviÄ iz Beograda Å”tampa pripovetku āPut Alije Äerzelezaā. S jeseni 1921. godine AndriÄ je postavljen za Äinovnika u Generalni konzulat Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u BukureÅ”tu, bukurest 1922a iste godine zapoÄinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujuÄi u broju 8 priÄu āÄorkan i Å vabicaā. Godine 1922. premeÅ”ten je na rad u Konzulat u Trstu. Tokom te godine Å”tampa joÅ” dve pripovetke (āZa logorovanjaā i āŽena od slonove kostiā), ciklus pesama āÅ ta sanjam i Å”ta mi se dogaÄaā i nekoliko književnih prikaza. PoÄetkom 1923. godine on je vicekonzul u Gracu. BuduÄi da nije zavrÅ”io fakultet, preti mu otkaz u Ministarstvu spoljnih poslova. IzmeÄu moguÄnosti da fakultet zavrÅ”i državnim ispitom ili odbranom doktorata, AndriÄ bira drugu moguÄnost i u jesen 1923. godine upisuje se na Filosofski fakultet u Gracu. Tokom ove godine AndriÄ je objavio nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju meÄu njegova najznaÄajnija prozna ostvarenja: āMustafa Madžarā, āLjubav u kasabiā, āU musafirhaniā i āDan u Rimuā. U junu mesecu 1924. godine u Gracu je odbranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Petnaestog septembra, poÅ”to je odbranio doktorat, stiÄe pravo da se vrati u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u PolitiÄko odelenje Ministarstva inostranih dela. Ove godine pojavljuje se AndriÄeva prva zbirka priÄa u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih veÄ objavljenih u Äasopisima, ulaze i nove ā āU zindanuā i āRzavski bregoviā. Na predlog Bogdana PopoviÄa i Slobodana JovanoviÄa, godine 1926, Ivo AndriÄ biva primljen za Älana Srpske akademije nauka i umetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovetke āMara milosnicaā i āÄudo u Olovuā. Oktobra meseca biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseju. SledeÄe godine, tri meseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu: gotovo sve slobodno vreme u Parizu AndriÄ provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva inostranih poslova prouÄavajuÄi istorijsku graÄu o Bosni s poÄetka devetnaestog veka i ÄitajuÄi korespondenciju Pjera Davida, francuskog konzula u Travniku. S proleÄa 1928. godine premeÅ”ten je za vicekonzula u Poslanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priÄe āOlujaciā, āIspovijedā i āMost na Žepiā.most na zepi Sredinom sledeÄe godine prelazi u Brisel, na mesto sekretara poslanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej āGojaā. VeÄ 1. januara 1930. godine u Ženevi poÄinje da radi kao sekretar stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri DruÅ”tvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bolivaru, priÄu āKod kazanaā i tekst āUÄitelj Ljubomirā. U Beogradu sledeÄe godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored priÄa ranije objavljenih u Äasopisima, prvi put u celini Å”tampaju āAnikina vremenaā, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis āPortugal, zelena zemljaā. Godine 1932. AndriÄ objavljuje pripovetke āSmrt u Sinanovoj tekijiā, āNa laÄiā i zapis āLeteÄi nad moremā. U martu mesecu 1933. godine vraÄa se u Beograd kao savetnik u Ministarstvu inostranih poslova. Iako intenzivno piÅ”e, ove godine objavljuje samo pripovetku āNapastā i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. novembra pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija da njegove pesme budu uvrÅ”tene u Antologiju novije hrvatske lirike: ā...Ne bih nikada mogao uÄestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili iskljuÄeni drugi naÅ”i meni bliski pesnici samo zato Å”to su ili druge vere ili roÄeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juÄe nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjajuā. SledeÄe godine unapreÄen je za savetnika 4. grupe 2. stepena Ministarstva inostranih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke āOlujaciā, āŽeÄā i prvi deo triptiha āJelena, žena koje nemaā. Postaje naÄelnik politiÄkog odeljenja Ministarstva inostranih dela 1935. godine i stanuje u hotelu Ekscelzior. Å tampa pripovetke āBajron u Sintriā, āDecaā, esej āRazgovor s Gojomā i jedan od svojih znaÄajnijih književnoistorijskih tekstova - āNjegoÅ” kao tragiÄni junak kosovske misliā. Tokom sledeÄe godine Srpska književna zadruga Å”tampa drugu knjigu AndriÄevih pripovedaka koja, meÄu onima koje su objavljivane u Äasopisima, sadrži joÅ” i priÄe āMila i Prelacā i āSvadbaā. AndriÄeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u novembru mesecu 1937. godine biva imenovan za pomoÄnika ministra inostranih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog komandira obnovljene Poljske i Orden velikog oficira Legije Äasti. Iako okupiran diplomatskom službom, AndriÄ tokom ove godine objavljuje priÄe āTrupā i āLikoviā, a iste godine u BeÄu, prikupljajuÄi graÄu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu prouÄava izveÅ”taje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula fon Mitesera i Jakoba fon PauliÄa. PoÄetkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o AndriÄu iz pera dr Nikole MirkoviÄa. Diplomatska karijera Ive AndriÄa tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopÅ”tenje da je Ivo AndriÄ postavljen za opunomoÄenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. AndriÄ stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha - Adolfu Hitleru. U jesen, poÅ”to su Nemci okupirali Poljsku i mnoge nauÄnike i pisce odveli u logore, AndriÄ interveniÅ”e kod nemaÄkih vlasti da se zarobljeniÅ”tva spasu mnogi od njih. PolitiÄari u Beogradu, meÄutim, ne raÄunaju baÅ” uvek na svoga poslanika, i mnoge kontakte sa nemaÄkim vlastima održavaju mimo AndriÄa. Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovetka āÄaÅ”aā i zapisi āStazeā i āVinoā izlaze u Srpskom književnom glasniku tokom 1940. godine. U rano proleÄe 1941. godine AndriÄ nadležnima u Beogradu nudi ostavku: ā...Danas mi u prvom redu službeni a zatim i liÄni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti osloboÄen i Å”to pre povuÄen sa sadaÅ”njeg položaja...ā Njegov predlog nije prihvaÄen i 25. marta u BeÄu, kao zvaniÄni predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Dan posle bombardovanja Beograda, 7. aprila, AndriÄ sa osobljem Poslanstva napuÅ”ta Berlin. Potom odbija ponudu nemaÄkih vlasti da ide u bezbedniju Å vajcarsku, ali bez ostalih Älanova Ambasade i njjihovih porodica: bira povratak u okupirani Beograd. Novembra meseca biva penzionisan, ali odbija da prima penziju. Živi povuÄeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod advokata Brane MilenkoviÄa. Odbija da potpiÅ”e Apel srpskom narodu kojim se osuÄuje otpor okupatoru. PiÅ”e pismo Srpskoj književnoj zadruzi da za vreme dok ānarod pati i stradaā ne objavljuje njegove pripovetke. U tiÅ”ini svoje iznajmljene sobe, piÅ”e prvo TravniÄku hroniku, a krajem 1944. godine okonÄava i Na Drini Äupriju. Oba romana objaviÄe u Beogradu nekoliko meseci po zavrÅ”etku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman GospoÄica. Prve posleratne godine postaje predsednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsednik DruÅ”tva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i veÄnik III zasedanja ZAVNOBIH-a. Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan Älan SANU. Te godine, meÄu ostalim, objavljuje pripovetke āZlostavljanjeā i āPismo iz 1920. godineā. SledeÄe godine postaje Älan Prezidijuma Narodne skupÅ”tine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje āPriÄu o vezirovom slonuā, nekoliko tekstova o Vuku KaradžiÄu i NjegoÅ”u, a tokom 1948. godine prvi put Äe biti Å”tampana āPriÄa o kmetu Simanuā. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao Älan razliÄitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku, Kinu. Objavljuje uglavnom kraÄe tekstove, odlomke pripovedaka, priÄe āBife Titanikā (1950), āZnakoviā (1951), āNa sunÄanoj straniā, āNa obaliā, āPod GrabiÄemā, āZekoā (1952), āAska i vukā, āNemirna godinaā, āLicaā (1953). Godine 1954. postaje Älan KomunistiÄke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. Te godini Å”tampa u Matici srpskoj Prokletu avliju , a pripovetka āIgraā pojavljuje se 1956. godine. Godine 1958. u Å”ezdeset Å”estoj godini, Ivo AndriÄ se venÄava sa svojom dugogodiÅ”njom ljubavlju - Milicom BabiÄ, kostimografom Narodnog pozoriÅ”ta iz Beograda, udovicom Nenada JovanoviÄa. Sa ženom se seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovetke āPanoramaā, āU zavadi sa svetomā i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura āNekrolog jednoj ÄarÅ”ijiā. āZa epsku snaguā kojom je āoblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemljeā, Ivo AndriÄ je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu. Besedom āO priÄi i priÄanjuā u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevoÄena na mnoge jezike, posle dodeljivanja nagrade poÄinje veliko interesovanje sveta za dela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovetke Å”tampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina AndriÄ boravi u Å vedskoj, Å vajcarskoj, GrÄkoj, Egiptu. Celokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dela biblioteÄkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma Äesto uÄestvuje u akcijama pomoÄi bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavaÄa (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive AndriÄa u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za poÄasnog doktora Jagelonskog univerziteta. PiÅ”e veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preÅ”tampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine AndriÄeva žena Milica umire u porodiÄnoj kuÄi u Herceg Novom. SledeÄih nekoliko godina AndriÄ nastoji da svoje druÅ”tvene aktivnosti svede na najmanju moguÄu meru, mnogo Äita i malo piÅ”e. Zdravlje ga polako izdaje i on Äesto boravi u bolnicama i banjama na leÄenju. Trinaestog marta 1975. godine svet Äe napustiti jedan od najveÄih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroniÄar balkanskog karakazana. KC