Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-3 od 3 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-3 od 3
1-3 od 3 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "solzenjicin dva veka zajedno"
Vi se opustite, Gogi će Vas obavestiti kad pronađe nove oglase za tražene ključne reči.
Gogi će vas obavestiti kada pronađe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Autor: Džejms Boldvin Žanrovi: Sociologija, Publicistika, Autobiografije i biografije Pismo: Latinica Broj strana: 58 Povez: Mek Format: 20 cm Godina izdanja: 2019. Sledeći put – vatra, esej iz dva dela napisan sredinom 60-ih godina, jeste autobiografsko-polemički tekst o položaju Afroamerikanaca u modernom američkom društvu. Objavljen u periodu prvih uspeha Pokreta za građanska prava, esej razmatra osnovna načela crnačke borbe protiv rasizma i nejednakosti – ujedno problematizujući koncepte afroameričkog identiteta i religije. Opisujući svoje odrastanje u siromašnoj harlemskoj četvrti i svoje razočaranje u propovedničku profesiju, Boldvin daje autentično iskustvo života američkog crnca – njegove potrage za dostojanstvom i identitetom nasuprot izboru između kriminala, otupljujućeg rada i crkve. Za razliku od militantnosti Islamske nacije i Crnih pantera, Boldvin posmatra odnose između rasa sa pozicije opšteg pomirenja i humanosti, odbacujući religiozni fanatizam i anatemisanje belaca kao sredstvo crnačke borbe za ravnopravnost. Smatrajući strah i težnju ka superiornosti za osnovne uzroke rasističkog karaktera zapadne civilizacije, on poziva crnce da prevaziđu bes i uske predstave o sebi koje su im nametnute, ali i da istovremeno prihvate svoje složeno poreklo i svoju neminovnu pripadnost američkoj naciji. Zbog autentičnosti prikaza socijalnih problema svog vremena i ideološke nepotkupljivosti svojih pogleda na afroameričku borbu za slobodu, Boldvin se smatra jednim od najistaknutijih američkih esejista i javnih figura Amerike iz druge polovine 20. veka. „Ono što sam video svuda oko sebe tog leta u Harlemu nije se razlikovalo od onoga što sam tu oduvek viđao – ništa se nije promenilo. Ali odjednom su, bez ikakve najave, kurve i makroi, kao i ucenjivači na Aveniji, za mene postali lična pretnja. Ranije mi nikada nije palo na pamet da bih i ja mogao postati jedan od njih, ali sam tog trenutka shvatio da smo svi zajedno proizvod istih okolnosti.“
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
U dobrom stanju! Korice malkice zaprljane i iskrzane po ivicama nista strasno! Unutrasnjost u dobrom i uredniom stanju! Oto Bihali Merin, [1] prozvan Oto Bihalji Merin[2][3] (Zemun, 3. januar 1904 — Beograd, 22. decembar 1993) je bio srpski i jugoslovenski književnik, publicista, istoričar umetnosti i likovni kritičar jevrejskog porekla Početkom HH veka, u austrougarskom Zemunu, odrastao je između dve kulture i dva jezika. Studirao je slikarstvo i istoriju umetnosti u Beogradu, dok je sa 20. godina studije nastavio u Berlinu. U Nemačkoj je počeo da objavljuje književne i filozofke tekstove na nemačkom jeziku. Sa Đerđom Lukačem radio je u časopisu nemačkih, levo orijentisanih intelektualaca „Die Linkskurve“ (Leva krivina). U Beograd se vratio 1928. godine, gde je bio pilot ratnog vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije. Ovaj period ostaje zabeležen jer je zajedno sa bratom Pavlom Bihalijem osnovao časopis „Nova literatura“ i izdavačku kuću Nolit. Zbog zdravstvenih problema vraća se u Nemačku. U Nemačkoj je bio svedok značajnih tragičnih događaja 30-ih godina, a kao član Komunističke partije Nemačke u narednim godinama živeo je u ilegali u Francuskoj, Švajcarskoj, Španiji i drugde. Kada je počeo Drugi svetski rat, vratio se u Kraljevinu Jugoslaviju 1941. godine. Završio je u ratnom zarobljeništvu kao oficir. Nakon završetka rata vratio se u Beograd, gde je skromno živeo do smrti 1993. godine. Napisao je na desetine knjiga i to uglavnom o umetnosti. Zaslužan je za popularizaciju moderne i naivne umetnosti i slikarstva u Jugoslaviji. Njegove su knjige, sjajno opremljene i u velikim tiražima, objavljivane i prodavane u čitavom svetu, a najviše u Nemačkoj. Prezime Bihalji U članku Slobodana Kljakića u dnevnom listu „Politika“ od 1. februara 2015. nalazi se sledeće objašnjenje: „ U jednom od naših mnogih susreta, kada mi je svedočio o svojoj porodici, „Nolitu” i bratu Pavlu, pitao sam Ota kako to da se preziva Bihalji-Merin, da li je to u ikakvoj vezi s nizom pseudonima kojima je, zbog konspiracije, pre 1941. potpisivao tekstove i knjige. Oto se široko osmehnuo, a u očima mu je zaiskrio blesak – potvrda njegove spremnosti da govori o lepšim stranama i događajima iz burnog, mnogim opasnostima opterećenog života. U neizbežnom džemperu s rol okovratnikom i somotskim sivim pantalonama, žustro je ustao sa stolice i počeo svoje svedočenje. Kada je predao prvi tekst za objavljivanje u „Borbi” potpisao se sa „Bihali-Merin”. Sutradan je, međutim, u potpisu video „Bihalji-Merin”. Pomislio je da je reč o štamparskoj grešci, ali se to ponovilo još jednom, pa opet. Zainteresovao se za stvarni razlog te promene, ali niko od kolega i prijatelja iz redakcije nije mogao da mu pojasni o čemu je reč. Konačno ga je traganje odvelo do slovoslagača u štampariji „Borbe”, čoveka koji je do tada u svim slučajevima intervenisao i umesto da Ota potpisuje sa „Bihali-Merin” pretvarao njegovo prezime u „Bihalji-Merin”. Na direktno pitanje zašto to čini, slagač ga je čudno pogledao i prostodušno odgovorio da „nije srpski” da se potpisuje kao Bihali, zbog čega je on na sebe preuzeo da ga preimenuje u Bihalji. „Učinio je to po svom tačnom osećanju za srpski jezik. Objašnjenje mi je bilo simpatično, uverljivo i dopadljivo. Prihvatio sam njegove razloge i tako je i ostalo”, objasnio mi je Oto kako je postao Bihalji-Merin
Izdavač: Jesenski i Turk, Zagreb Godina: 2003 Broj strana: 368 Povez: mek Format: 21 x 14 Sadržaj: Zrnce besmrtnosti Pluskvamperfekt Pjesnici, pjesnici Blok i Ruski dandy Međupoglavlje i međukraljevstvo Ruski dandyi Proljeće s Gumiljovom Epilog Petrograd napuštamo zauvijek Fuga krležiana Pogovor Ispovijest djeteta srebrnog vijeka (Irena Lukšić) Iz prve ruke Susret s Irinom Aleksander (Irina Subotić) Odjeci, kritike Irina Aleksander njom samom Drugi o njoj Ulomci iz kritičkih tekstova Mali leksikon Važnije osobe koje se spominju u svijetu Irine Aleksander Ljudi i događaji: XX stoljeće (Jadranka Pintarić) Irina u obitelji Aleksander (Boris Zakošek) Arhiv Božidara i Irine Aleksander (Boris Zakošek) Bibliografija (Sanja Slukan) Kazalo imena `Neki ljudi jednostavno nose legendu. I premda svi znamo što bi se pod tim pojmom trebalo podrazumijevati, ipak svaki put na drugačiji način ostajemo zbunjeni neuhvatljivošću biti, jer nam u pomnoj raščlambi iscuri poput zagrabljena pijeska kroz prste, a od preostalih nekoliko sitnih zrnaca ne možemo složiti smislenu cjelinu. Naime, ljudi s legendom jesu ta legenda i u tome je njihova privlačnost. Tako nam izmiče i rusko-hrvatska književnica Irina Aleksander. Dokumenti govore da je rođena 15. lipnja 1900. godine u Peterburgu kao Iraida Kunina. U rodnome je gradu završila gimnaziju i 1919. počela studirati na Filozofskom fakultetu, a godinu poslije na Pravnom fakultetu. U vrijeme građanskog rata zajedno s malenim sinom i mužem, pukovnikom carske vojske, emigrira iz Rusije. Obitelj je, navodno preko Poljske, stigla u Hrvatsku i nastanila se u Zagrebu. Međutim, brak s pukovnikom ubrzo se raspao, a sin Aleksandar umro je od tajanstvene bolesti. Irina je, kako navode neki izvori, upisala Pravni fakultet 1923. Potom je, pod posve nejasnim okolnostima, otišla natrag roditeljima u Lenjingrad, gdje je osim studija, bila angažirana i na raznim kulturnim projektima, od toga da je npr. pisala osvrte na filmove za lenjingradsku “Pravdu”, do toga da je glumila u filmovima. Zagrepčanina Božidara Aleksandera, kako navodi u svojim memoarima, upoznala je 1921. godine. Vjenčali su se 1926. u Beču. Od tada Irina počinje postajati `pravom kulturnom institucijom`, kako kaže povjesničar Ivan Mirnik. U kući u Đorđićevoj 7 drži salon u kojem se okuplja onodobna kulturna elita `lijevoga` svjetonazora. U salon su zalazili npr. slavni slikar Antun Motika te još slavniji književnik Miroslav Krleža. Bogat i velikodušan, Božidar je pomagao umjetnicima. Osim toga, Irina je i sama pisala beletrističke i literarno-kritičke tekstove. Surađivala je, između ostaloga, i u časopisu “Književnik”. Objavila je autobiografski roman Samo činjenice, Sir! i zbirku priča Crveni fes. Prevodila je s ruskog, ponajviše dječju književnost. Na Krležinu preporuku 1937. izvedena je njezina drama o Puškinu, i to uz suradnju najuglednijih ljudi: s ruskoga je dramu preveo Branko Gavella, inscenirao je Ljubo Babić, režirao Tito Strozzi, naslovnu ulogu igrao Vjekoslav Afrić No usprkos tome, drama je doživjela fijasko. Godine 1941. Irina i Božidar bježe iz Zagreba i do 1955. žive u New Yorku. Potom u Parizu, a od 1960. u Genevi. Sve do 13. prosinca 2002, kada je umrla u snu, Irina je živjela u stanu u središtu Geneve te, usprkos poodmakloj dobi, kako je sama tvrdila, sređivala svoje memoare o prijateljstvu s mnogim slavnim osobama 20. stoljeća i tako zapravo ispisivala kroniku jednoga neobičnoga vremena. Ulomci iz njezina “rukopisa života”, kao što je poznato, već su bili objavljivani u domaćoj periodici, osobito dijelovi koji se odnose na Hrvatsku i kulturni život između dva svjetska rata. Pritom je, što je i bilo za očekivati, posebnu pozornost javnosti privukao Irinin odnos (poslovni i prijateljski) s Miroslavom Krležom.`