Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-3 od 3 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-3 od 3
1-3 od 3 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "solzenjicin dva veka zajedno"
Vi se opustite, Gogi će Vas obavestiti kad pronađe nove oglase za tražene ključne reči.
Gogi će vas obavestiti kada pronađe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Kolekcionarstvo
Ukrasna tacna sa motivom Crkve Sv.Ripsime.Prečnik 29cm.Materijal mi nije poznat pa sam napisao da je gvožđe jer je neki metal u pitanju.Takođe mi nije poznata ni starost predmeta. Motiv na tacni je Crkva Sv.Ripsime. Crkva sv. Ripsime Svetska baština - UNESCO Jermenija Crkva svete Ripsime (armenski: Սուրբ Հռիփսիմէի եկեղեցի) - jedna je od najstarijih do danas sačuvanih crkava u Jermeniji, poznata po istančanoj jermenskoj arhitekturi iz klasičnog razdoblja, a koja je uticala na druge jermenske crkve. Jedna od najstarijih spomenika jermenske duhovne i arhitekturne baštine iz tog vremena. Nalazi se u samostanu Ečmijadzinu u gradu Vagaršapatu, a dovršena je 618. godine. Crkva, zajedno s nekoliko obližnjih lokaliteta (Katedrala i crkve Ečmijadzina i arheološki lokalitet Zvartnoc), zaštićena je kao UNESCO-v lokalitet Svetske baštine. Posvećena je svetoj Ripsimi (Hripsimi). Crkva je izgrađena po tetrakonhnom planu i doživjela je nekoliko nadogradnji tokom vekova. Tremovi na zapadnom i južnom ulazu srušeni su, a prozori apside su zazidani. Godine 1790. sagrađen je zvonik. U unutrašnjosti najviše zanimanja pobuđuje oltarna pala sagrađena 1741. godine, koja prikazuje visok stepen jermenske nauke u 18.veku. Kompozicija ukrasa, sačinjena od grana i različitih plodova, aranžirana oko grčkog krsta, vrlo je originalna. U njoj se nalaze grobovi dva jermenska Katolikosa iz 18. veka - Asdvadzadura i Garabeda II.
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Kolekcionarstvo
UTZSCHNEIDER & CIE. Sarreguemines - Dve šoljice(1860-1922) Dimenzije: Visina: 4 cm Širina: 11,5 cm Prečnik dna: 4 cm Prečnik otvora: 9,5 cm Ukupna težina: 190 g Jedna šoljica ima naprslinu na dnu, druga na boku - vidljivo je na kolaž slici. Žig na dnu: Grb Lorene ispod krune. Fabrika “Utzschneider & Cie.” koristila je ovaj žig od oko 1860. do 1922. godine. Fabrika “Utzschneider & Cie.”, u francuskom gradu Sarreguemines (Sargemin), u regionu Lorene, proizvodi porcelan i keramiku od oko 1775. U toku dva veka, mali porodični posao, započet tokom Revolucije, prošao je dug put. Paul Utzschneider (Pol Ucšnajder) i Paul de Geiger (Pol de Žežer), pravi umetnici svog posla, doveli su mali grad Sarreguemines u sam vrh evropske industrije posuđa. Prvu fabriku otvorio je 1790. godine Nicolas-Henri Jacobi (Nikola-Anri Žakobi) zajedno sa dva partnera. Neprijateljski stav lokalnog stanovništva, teško dobavljanje sirovine, oštra konkurencija engleskih i francuskih fabrika i nemiri zbog revolucije učinili su da Jacobi odustane od posla. 1800. godine fabriku je preuzeo Paul Utzschneider, poreklom iz Bavarske, i posao je uskoro krenuo nabolje. Napoleon I postao je jedan od glavnih klijenata, i fabrika je isporučivala keramičke pločice kojima su dekorisani zidovi Pariskog metroa. Istovremeno, Utzschneider je uveo nove postupke dekoracije, i ekspanzija je bila takva da je morao da otvara nove radionice. 1836. godine Utschneider je upravljanje fabrikom prepustio svom zetu, Alexandre-u de Geiger-u (Aleksandr de Žežer), koji je nastavio da ga uspešno vodi. 1838. godine Alexandre de Geiger se pridružio koncernu “Villeroy & Boch”, što se pokazalo dobrim potezom, i posao se dalje uvećavao. 1871. godine, zbog nemačke aneksije pokrajine Mozel, Alexandre de Geiger napustio je Sarreguemines i preselio se u Pariz, a upravljanje fabrikom preuzeo je njegov sin Paul de Geiger (Pol de Žežer). Izgrađene su dve nove fabrike, u Digoinu (Digon) i Vitry-le-François (Vitri-le-Fransoa). Pol de Geiger je umro 1913. godine a upravljanje kompanijom preuzela je porodica Cazal (Kazal). Tokom Drugog svetskog rata fabrika je bila rekvirirana od 1942. do 1945. godine i za to vreme njome je nastavio da upravlja koncern “Villeroy & Boch”. 1978. godine fabriku je kupila grupa Lunéville-Badonviller-Saint-Clément (Ludenvil-Badonvile-San-Klemon) porodice Fenal, što se pokazalo presudnim za istoriju fajansa u Sarregueminesu. Fabrika u Vitry-le-François nastavila je da proizvodi sanitarnu keramiku, fabrika u Digoinu ugostiteljsku keramiku a fabrika u Lunévile-Saint-Clémentu umetničke i dekorativne figure. 2002. godine 26 zaposlenih i menadžera postali su akcionari fabrike. Oni su preuzeli upravljanje fabrikom i pokušali da održe proizvodnju, ali je sud 9. januara 2007. godine naložio likvidaciju. Za manje od mesec dana, sve aktivnosti u fabrici su prestale. (114/47-34/107-kp/1139)
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Kolekcionarstvo
Biblioteka grada- Beograd Turistička štampa - Beograd nepoznata godina izdanja nova... Beta Vukanović (Bamberg, 18. april 1872 — Beograd, 31. oktobar 1972) je bila srpska slikarka koja je pripadala impresionizmu.[1] Kasnija dela su bila realistička ali je uvek zadržala impresionističku paletu. Rodila se 18. aprila 1872. godine u Bambergu, u Nemačkoj, kao Babet Bahmajer (nem. Babette Bachmayer). Posle završetka osnovne škole i Više ženske škole upisala se 1890. godine na privatnu slikarsku školu Karla Mara i Anton Ažbea u Minhenu. U ateljeu je upoznala Ristu Vukanovića i u njemu su se venčali 1898. godine.[2] Umesto na svadbeno putovanje, otputovali su za Beograd, za koga su joj prijatelji pričali da je mali grad, u kojem ne postoji interesovanje za umetnost.[3] U Beograd su stigli na leto 1898. godine. U vreme njihovog dolaska, prestonica je prerastala iz orijentalne varoši u evropski grad. Da bi oživeo umetnost, bračni par je pokrenuo niz akcija. Iste godine osnovali su Udruženje srpskih umetnika za plastične umetnosti i muziku, koje je trajalo pet godina.[4] Te 1898. godine Beta je prvi put izlagala, zajedno sa mužem i vajarom Simeonom Roksandićem u Beogradu, u sali Narodne skupštine, do koje su slike dopremili na taljigama, preko turske kaldrme, sami ukucavali eksere i na zidove kačili slike.[4] Na izložbu je došao i kralj Milan Obrenović, veliki poštovalac umetnosti i kolekcionar, koji ih je pozvao da izlažu i u dvoru.[5] Izložba u dvoru je ostvarena 1900. godine. Tom prilikom je kralj Milan otkupio sliku Riste Vukanovića „Dahije“, a suma za koju je otkupljena je bila dovoljna za kupovinu zemljišta na Dunavskoj padini, na uglu ulica Gospodar Jovanove i Kapetan Mišine, gde su kasnije sagradili sebi kuću.[6] Godine 1899. bračni par je dobio dozvolu od Ministarstva prosvete da nasledi prvu srpsku slikarsko-crtačku školu od njenog osnivača Kirila Kutlika, posle njegove smrti. Pedagoški rad je započela 1900. godine. Pošto su promenili dve adrese, Vukanovići su školu uselili u svoju kuću u Kapetan-Mišinoj 13.[7] Kuća, sa izmenjenom fasadom, još uvek postoji i od 1984. godine je spomenik kulture Beograda. Projektovao je Milan Kapetanović, projektant jugoslovenskog paviljona na Svetskoj izložbi u Parizu. U kući su napravljena četiri velika ateljea. Od svega je bila najlepša fasada kuće, na kojoj je iznad glavnog ulaza, Beta naslikala „Tri muze” - muzika, slikarstvo i igra, simbolično predstavljenih, u obliku tri lepe žene, oko kojih su na stubićima bili cvetovi plavih perunika i šareno paunovo perje. Fasada, zajedno sa ovim radom je uništena u bombardovanju tokom Drugog svetskog rata, a kao jedina uspomena na fasadu je ostala samo razglednica u izdanju „Gece Kona”.[8] U katalogu Zavoda za zaštitu spomenika kulture Beograda navodi se međutim da je ova dekoracija, slikana u tehnici freskoslikarstva, izgubljena prilikom izmena i pregradnje zgrade tridesetih godina XX veka.[9] Slikarska škola je radila od 1902. do 1905. godine.[10] Rista je vodio muško, a Beta žensko odeljenje škole, a kasnije su im se pridružili slikar Marko Murat i vajar Đorđe Jovanović.[4] Cilj škole je bio da pripremi buduće polaznike stranih slikarskih akademija, ali i učitelje crtanja za gimnazije i više ženske škole.[11] Škola je 1905. godine prerasla u Umetničko-zanatsku školu, kada je premeštena u ulicu Kralja Petra, a kasnije u Kraljevsku umetničku školu,[12] u kojoj je Beta Vukanović takođe predavala crtanje i akvarelisanje (akvarel).[13]. Iz nje su izašle generacije impresionista.[4] Jedna od prvih slika koje je Beta naslikala u Srbiji je bila „Krsna slava”, tema svojstvena srpskom narodu. Tom slikom je uspela da spoji svoje minhensko obrazovanje i osećanja prema Srbiji. Slika je bila izložena i nagrađena na Svetskoj izložbi u Parizu 1900,[5] na kojoj se predstavila sa svojim mužem, pod prezimenom Vukanovići.[4] Učestvovali su u osnivanju Društva srpskih umetnika „Lada” 1904. godine,[4] povodom stogodišnjice Prvog srpskog ustanka. Redovno su izlagali na izložbama ovog društva.[4] Godine 1958. je izabrana za doživotnog počasnog predsednika „Lade”.[14] Radila je kao dobrovoljna bolničarka, prvo u Balkanskim ratovima. Zbog znanja stranih jezika, asistirala je stranim lekarima. Nagrađena je Ordenom za negu ranjenika i bolesnika (1912) i Medaljom za usluge Crvenom krstu Srbije (1913).[14][8] Kad je počeo Prvi svetski rat, Rista se teško razboleo. Pored njega je u bolnici negovala i ranjenike. S srpskom vojskom supružnici su otišli su na jug, do Soluna, a zatim su s grupom ranjenika u Marselj (Francuska). Iz tog perioda su sačuvana dva njena akvarela: francuski vojnici iz afričkih jedinica 1915. godine i predeo iz Marselja (1916). Obe slike se sada nalaze u Vojnom muzeju u Beogradu.[8] Kako je Narodna banka Srbije dobrom emisionom politikom uspela da očuva poverenje u vrednost dinara, čak i tokom rata, suočila se sa problemom nedovoljne količine novca u opticaju.[15] Beta je izradila nacrt za ratnu novčanicu od 50 dinara, čija je prva partija izdata marta 1915. godine u Parizu.[16] Ukupno je izdato 1.025.000 primeraka i nije zabeležen nijedan falsifikat.[17] Međutim, pošto je izrađena na brzinu, lošom bojom i imala greške u natpisu,[18] naišla je na veliki otpor u narodu, koji joj je zbog lošeg izgleda nadenuo ime „ratna novčanica” ili „pegavac”, pa je Narodna banka odlučila da obustavi dalje puštanje u promet i već iste godine je povučena iz opticaja.[16] Danas se svrstava među numizmatički najvrednije srpske novčanice.[18] Pismo i ragglednica Bete Vukanović Urošu Prediću, deo Zbirke Uroša Predića u Adligatu Rista je radio kao inspektor u više mesta u Francuskoj, u srpskim srednjim školama, otvorenih za decu iz Srbije pogođenu ratom. Preminuo je početkom 1918. godine i sahranjen na vojničkom groblju u Tijeu, gde mu je Beta podigla spomenik, i grob redovno posećivala.[4] Nakon rata se vratila u zemlju. Stigla je s poslednjim transportom izbeglica, 1919. godine. Kuća u kojoj su živeli pre rata, bila je oštećena. Kako nije želela da se vrati u „porušenu i pokradenu“ kuću, prodala ju je Milutinu Stanojeviću, generalnom konzulu japanskog konzulata.[19] Živela je u Domu učenica u Beogradu, gde je radila kao nastavnik crtanja. A kasnije je dobila atelje u zgradi Kolarčevog narodnog univerziteta.[8] Ubrzo je osnovala Udruženje likovnih umetnika u Beogradu (1919), a 1921. godine je postala nastavnik u Umetničkoj školi.[3] U Drugom svetskom ratu, odbila je da se učlani u pokret „Kulturbund“,[14][3] i koristi sve privilegije koje uz to idu, govoreći da sebe smatra Srpkinjom. Slikanje joj je pomoglo da prebrodi bombardovanje i strahote rata.[8] Slikala je i crtala do kraja života. Odlazila je u svoj atelje goto svaki dan, gde je primala posete od 12 do 14 časova. Često je sedela u obližnjem parku i beležila prizore koji bi u njoj pobudili osećanja.[8] Dobitnica je nagrade za životno delo 1971. godine. Preminula je 31. oktobra 1972. godine u sto prvoj godini života i sahranjena na Novom groblju u Beogradu