1937 godina Dobro očuvano ali ima malo tragova korišćenja i starosti , vidi slike . .. 700 grama Antun Radić - Ante Radić stan hrvatska politička biblioteka svezak drugi

Servantes-Legenda o Don Žuanu A. t`Serstevens LEGENDA O DON JUANU Pripovjedačka studija o psihologiji zavodnika Zabavna biblioteka, kolo XLII., knjiga 512. Nakladnik: Naklada zaklade tiskare Narodnih novina, Zagreb Potpis vlasnika Godina izdanja: 1931. Uvez: tvrdi Broj stranica: 160 Format: 12,5 x 19,0 cm Stanje::perfektno,čista ,suva. Knjiga u PERFEKTNOM stanju -------------------------------- ter. stan

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Roman uzavrele krvi Stefan Żeromski (Strawczyn, 14. kolovoza 1864. - Varšava, 20. studenog 1925.), poljski književnik. Pisao je romane, dramska djela, pripovijesti. Zbog svojih rodoljubivih raspoloženja bio je 1888. zatvoren od ruskih carističkih vlasti. Bio je jedno vrijeme duhovni vođa omladine; kritika ga je nazivala `nezasićenim srcem` i `savješću naših dana`. Dao je majstorske opise poljskih krajolika. Prozna su mu djela prožeta lirskim pasažima koji ponekad nalikuju na pjesme u prozi. Djela Popioły Ludzie bezdomni Dzieje grzechu Uroda życia Walka z szatanem Stefan Żeromski rođen je 14. listopada 1864. u Strawczyn, blizu Kielcea. Dana 2. rujna 1892. oženio se udovicom Oktawiom Rodkiewiczowom, rođenom Radziwiłłowiczównom, koju je upoznao u toplicama u Nałęczówu, čiji je suvlasnik bio njezin očuh. Jedan od svjedoka na vjenčanju bio je romanopisac Bolesław Prus, Oktawijin obožavatelj koji nije bio za brak.[3] Mladenci su se preselili u Švicarsku, gdje je Żeromski radio od 1892. do 1896. kao knjižničar u poljskom nacionalnom muzeju u Rapperswilu. Na Oktawijin zahtjev, Prus, iako nije bio obožavatelj Żeromskijevih spisa,[4] pomogao je paru koji se borio koliko je mogao. Godine 1913. Żeromski je zasnovao novu obitelj sa slikaricom Annom Zawadzkom, koju je upoznao 1908.; imali su kćer Moniku. Godine 1924., kao priznanje za postignuća Żeromskog, predsjednik Stanisław Wojciechowski dao mu je trosobni stan na drugom katu Varšavskog kraljevskog dvorca.[5] Iste godine Żeromski je ušao u uži izbor za Nobelovu nagradu za književnost.[6] Preminuo je 20. studenog 1925. u Varšavi.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Francis Carco (rođen François Carcopino-Tusoli) (1886–1958) bio je francuski pisac, rođen u Nouméi, Nova Kaledonija. Bio je pjesnik, pripadnik škole Fantaisiste, romanopisac, dramaturg i likovni kritičar za L`Homme libre i Gil Blas. Tijekom Prvog svjetskog rata postao je pilot zrakoplovstva u Étampesu, nakon što je studirao u tamošnjoj školi zrakoplovstva. Njegova su djela slikovita, slikaju kao i ulični život Montmartrea, a često su napisana u pariškom argotu. Zvali su ga `romancier des apaches`. Njegovi memoari, The Last Bohemia: From Montmartre to Latin Quarter,[1] sadrže reminiscencije na boemski život u Parizu tijekom ranih godina 20. stoljeća. U veljači 1915. imao je aferu s spisateljicom kratkih priča Katherine Mansfield. Narator Raoul Duquette njezine priče Je ne parle pas français (koji ima ciničan stav prema ljubavi i seksu) dijelom se temelji na njemu, a njezina priča Indiskretno putovanje temelji se na njenom putovanju kroz ratnu zonu kako bi provela četiri noći s desetnikom Francisom Carcom u blizini Graya. Sačuvala je kao uspomenu na njega lažno pismo `Julie Boiffard` s molbom da posjeti (koje se sada čuva u knjižnici Turnbull). Također je napisala pismo svom suprugu iz Carcovog pariškog stana 8/9 svibnja 1915....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ona, koja je ljubila svakim atomom svoga života, nije mogla pojmiti, da muškarac može doista ljubiti i željeti jednu ženu, a da ga u isto vrijeme privlači neka druga. Priča je to o Gyp, kćerci ponosnog umirovljenog časnika g. Wintona, koja se zaljubljuje u svjetski poznatoga guslača Gustava Fiorsena. Nakon vjenčanja, Fiorsen nastavlja s boemskim stilom života, čak i nakon rođenja njihove kćerke. Galsworthy je i u ovome romanu usredotočen na ženu u nesretnom braku, kao i njenu ponovnu priliku da nakon takvoga braka pronađe sreću u ljubavi. `Sišavši u vrt, Gyp se žurno udalji. Nije prešla preko polja, već ispred kućice i zakrenula u malu šumicu iza nje. Tamo sjedne na jedan panj, dlanove pritisne na obraze, a laktove o grudi, i stane zuriti u suncem obasjanu paprat i u muhe, koje su se ondje naganjale. Ljubav! Zar je ljubav uvijek mrska i tužna? Strelovito pogađajući, uzimajući, pa onda strelovito nestajući! Ili navalivši na oboje, prebrzo se gubeći! Zar se nikada nije desilo, da se dvoje zbližilo, sljubilo i zauvijek ostalo jedno? Ljubav! ... Ljubav je dolazila, kad je čovjek nije tražio, a nikada, kad ju je želio. Zloban putnik, koji je umarao duh prije tijela ili opet tijelo prije duha. Bolje, mnogo bolje, da čovjek s njome nema posla. Koji bi slobodan čovjek želio postati robom ... I gledajući sunce na paprati, Gyp pomisli: »Ljubavi! Daleko ti kuća od mene!«` Džon Golsvordi (engl. John Galsworthy; Kingston na Temzi, 14. avgust 1867 — London, 31. januar 1933), bio je engleski romanopisac i dramaturg. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1932. godine. U svojim delima kritikovao je britanski klasni sistem i materijalizam viših klasa. Još jedan čest motiv bile su nesrećno udate žene. Najpoznatije delo mu je „Saga o Forsajtovima“ (The Forsyte Saga, 1906—1921) i njeni nastavci „Moderna komedija“ (A Modern Comedy) i „Kraj poglavlja“ (End Of The Chapter). Dramu „Srebrna kutija“ (The Silver Box) napisao je 1906. Godine 1921. postao je prvi predsednik međunarodnog PEN centra.