Uputstvo za električne termo akumulacione peći `Elind` Valjevo Jugoslavija,u dobrom je stanju.

`COVEK ZVER` - Emil Zola - Izdavac: Mastilo - Beograd, 2021. - Str. 323 - Mek povez - Pismo: latinica - Format: 21 cm - Knjiga je nova ali je u gornjem desnom uglu kvasena, zbog cega ima nabubrenje koje je prikazano na fotografijama (vidi fotose!). - U romanu Čovek zver, objavljenom 1890. godine, kroz priču o ubistvu, strasti i posesivnosti, Emil Zola nas poziva da se zapitamo – koje sile u nama možemo da kontrolišemo, a koje ne? Čovek zver, uz Žerminal, najbolje je ocenjena knjiga Emila Zole na veb-sajtu Goodreads (4,07/5). „Sada, kad se ugasio ljubomorni plamen, kada više nije osećao kako ga nepodnošljivo peče, obuzela ga je nekakva učmalost, kao da mu je krv u srcu otežala od sve one prolivene krvi, i ta nužnost ubistva nije mu se više činila tako očiglednom. Došao je bio dotle da se pitao da li je uistinu vredelo ubiti. Nije to, uostalom, bilo kajanje jedva ako je bilo razočaranje, pomisao kako čovek često čini nečuvene stvari da bi bio srećan, a ipak ne postaje srećniji.“ - Emil Zola, pisac je koji je bio nominovan za prvu i drugu Nobelovu nagradu, 1901. i 1902. godine. - Preporuka!

Pizzeria Europa O knjizi Autor: Žarko Jovanovski Godina izdanja: 2020. Br. str.: 304 Povez: Mek Format: 120mm x 200mm Pismo: Latinica Trojica underground performera kreću na miniturneju. Epicentar zbivanja je Beč. No, urbano prostranstvo koje će trojac mapirati bizarnim susretima, usput ukradenim obrocima i jeftinim pivom nije upicanjena metropola iz bedekera, nego multikulti mrga s pedeset i pet groblja i bezbroj turskih imbissa. Osim toga, marginama nekoć carskog grada u naše doba jezde duhovi, aveti i utvare. Dok Karl Marx juri svom kumu Engelsu okrečiti kuhinju, a Thatcherica se bori sa štapićima u kineskoj zalogajnici, Stevo Žigon naše junake savjetuje, a Satan Panonski positno ih financira. Od Zagreba preko Beča do slovačke Trnave tri drumska pjesnika improviziraju, izlažu se užicima, a još više pogibeljima. Vrludaju između ludila i smrti, ali ostaju srčani i svoji. Na njihovoj putešestviji ima snomorica i stranputica. Ima bijelih zečeva, a bome ima i glazbe. Soundtrack: grozan rumunjski etno i sjajan jazz. U eksplozivnom grand finalu, kao nepredviđeni bonus za skitalačku družinu i za nas čitatelje – pizzeria Europa, značenjski nabijeno mjesto na kojem su se nekoć doista palile krušne peći, da bi se u međuvremenu prometnulo u metaforu otpora neoliberalnom ugnjetavanju. „Pizzeria Europa“ priča je o predanosti umjetnosti, pa i onda kad je ta predanost ravna samoubilačkom poduhvatu. Roman vratoloman i drzak, oštrouman i duhovit, a istodobno precizno ustrojen i dobro napisan, poput zločestog je dječaka s finim manirama – lako ga je voljeti. Odlično ocuvana knjiga. Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Ovo je najjeftiniji primerak na sajtu na dan postavljanja! POGLEDAJTE I OSTALE predmete KOJE PRODAJEM POPUST NA VIŠE KUPLJENIH PREDMETA, PITAJTE! KLIKNITE NA LINK http://www.kupindo.com/Clan/zambezi/SpisakPredmeta ------------------------------ 18082021

Zbornik poezije. Iz recenzije: ’’CVIJEĆE & (NE)CVIJEĆE GORANA IVIĆA Naslov ove zbirke poezije Gorana Ivića osim antonimnog odnosa sadrži i kovanicu koju je iskovao autor – (ne)cvijeće. Ovaj neologizam služi da naglasi kontrast sa imenicom i simbolom u ovoj poeziji koji je označen imenicom cvijeće, a izražava ljubav, rađanje, razvijanje, nežnost i sl. Nasuprot ovim pozitivnim osećanjima, u ovom lirskom ja obitava i tuga, melanholija, seta, zbog prolaznosti mladosti i života. To lirsko ja je svesno svoje melanholije i obraća se muzi: Napoji me, muzo, ljubavi sam žedan. Poškropi me, suzo, jer sam ‘vako bijedan. Ne lomi se grano, ne daj da se predam... (Kiša suza pada) Tuga i melanholija koje izražava lirski subjekat potiču od usamljenosti, stoga: Samoći bez gomile koju život pràvi. Od đubreta pospanog smeća i od cvjeća. Bez mirisa njegovog što me izostavi. Zapljeskaću sretan kao mala djeca. (Metež) Priznajući da je samoća sastavni deo života, čak i njegov produkt, koji život pravi od dva sastojka: cveća i smeća. Smeće predstavlja kontaminiranost koja se nakupi kao životni talog preživljenog, a ružnog, koje u sadejstvu sa glavnim simbolom ove poezije (cvećem) koje predstavlja pozitivnosti koje su proživljene, rezultira u ovoj lirici samoćom. Simbol smeće iz navedenih stihova predstavlja jedan od izraza kovanice (ne)cvijeća iz naslova ove zbirke. Sa jakim emocijama, bilo srećom ili tugom, ide i boemština izražena u stihovima: Dušom ranjenom u krilatim snovima. Vidjela je, pijan plače među sviračima. U kafani punoj dima, bila je sa njima ‒ sa ljubavlju svojom i sa tamburašima. (Sjećanje) Ovi stihovi predstavljaju te „cvetove” iz ove poezije koji su izraženi i u naslovu ove zbirke, kao izraz duha, ritma i jakih i burnih doživljaja. Ovo lirsko ja je boem koji pati zbog prolaznosti i žali za mladošću, obraća se čaši i od nje traži odgovore, koje ne dobija: Noći polupana, nemirom i čašom. Zašto nikad nisi istinu mi rekla? Dok sam bolovao za nekom snašom, ti nevjernice, od mene si utekla. (Ničeg više nema) Boemštinu prati i nostalgija za zavičajem, izražena u pesmama o Sarajevu i Bileći: Nemojte mi reći, braćo, u Bileći, da je ova suza moja izmišljena. Ona stalno boli, na srcu će peći, daleko, daleko, vama namjenjena. (Bileća) Nezaobilazno javiće se i stihovi koje će čitaoca asocirati na Šantića i Kapora, te će kontekst biti celovitiji i potpun. Kada lirsko ja nije u boemskoj atmosferi, u trenucima tuge i sete, stihove su prouzrokovale „barikade briga i straha”, izražavajući kovitlac u kome se nalaze njegove: Misli se bore, odlaze i vraćaju. Uzdasi olakšanja barikade razbijaju. Barikade briga nestvarne slike crtaju. Pejzaži se suše i cvjetaju. (Borba) Sve te mentalne slike i predstave koje prave „barikade tih misli”, izražene su u ovim lirskim zapisima i predstavljaju simulakrum koji izražava sâm čin značenja, kojim je označena ona pozitvna i negativna strana ovog lirskog ja: cvet, cvetanje, ljubav, rađanje, razvoj, ali i (ne)cvet, u okviru koga i „pejzaži cvetaju, ali se i suše”. A kada indirektno ili direktno govori o ljubavi, lirski subjekat najčešće žali što nije došlo do ostvarenja trajnije zajednice, obično kriveći svoju nemirnu prirodu za to: Htjede da me posjeduje, uzme i veže. Ne dade me vjetar što daleko seže. Vjetar što me nosô cijeli život. Uz njeg ludovao, volio kô idiot. (Ljubav stara) Tu nestalnost prate i narcisoidnost i egoističnost, oličene u ekscentričnim stihovima: Sve od tebe hoću, vilo krasna. I ako odeš, ostaćeš u meni. Ova ljubav ne bi bila strasna, da volio nisam baš sebe u tebi. (Sve od tebe hoću) Motivi prolaznosti i žala zbog iste prisutni su i u ljubavnoj poeziji. Jedna od ritmički i versifikatorski najuspelijih pesama u ovoj zbirci pisana je u osmercu. Ritam i osmerac ove pesme podsećaju na ritam neprevaziđene i nedostižne pesme Laze Kostića Među javom i med snom: Srce moje razapeto, da l’ te nešto boli? Da l’ ti žao što ostari? Il’ te ubi život goli? (Srce moje razapeto) Metafizička komponenta je isključena iz ove poezije. Lirsko ja smatra da je njoj mesto u nekoj drugoj dimenziji: „Krst je za nebesa ‒ izdera se bijesno ‒ Gore mu je mjesto, a ne ovdje, kod nas. Je l’ vi jasno, ovdje i nama je tijesno”! (Epilog Gorskom vijencu) O autopoetici govori direktno ‒ poezija predstavlja krik koji izlazi iz tela, nastaje postepeno, prolazeći kroz stotine beznađa: I niže se niže, slovo, slog, pa stih. Kroz stotine beznađâ, dok sam miran, sâm i tih ‒ i iz tijela krik ‒ pjesma se rađa. (Nema kraja ‒ neko mi reče) To je ta fina refleksivnost, koja nije onostrana, nego imanentna lirskom subjektu, kao izraz modernosti, što prati i slobodan stih, karikirajući ustaljene dogme i norme u možda najinteresantnijoj pesmi iz ove zbirke: I popadaše fariseji. Svi! Pred likom raspetog Boga svog. Iz njih izađoše lakeji. Mi! Mi što ne znamo ljubiti bližnjeg svog. Oteše se lažni uzdasi u onomatopeji. Sni! (Otkrovenje) Ovo „Otkrovenje” potvrđuje da je uzdah samo onomatopeja, što će dovesti do novog rođenja koje obuhvata i nesvesne komponente i san, izražavajući konačan cilj. U mrkloj noći u nebesa poći, san je krenuo i odijelo nosi. Do samijeh zvijezda on kani doći, da ljubavi ište, a ne da prosi. (Rađanje) Bilo da smo obični, posebni, fariseji prerušeni u lakeje ili obrnuto, svi težimo istom cilju ‒ da ljubavi ištemo, a ne da prosino ‒ čega ćemo se, čitajući ovu poeziju podsetili, a nakon njenog sugestivnog dejstva i privući i dobiti. Na ovaj način je pomireno pozitivno i negativno unutar lirskog subjekta, kao i kontrast naznačen kovaniciom u naslovu ove zbirke ‒ Cvijeće & (ne)cvijeće. Pomirene i usaglašene su sve razlike, kao i različiti ritmovi i metri ove poezije koji predstavljalju svojevrsnu kakofoniju koja prosto odiše nekom svojom posebnom harmonijom u kojoj ćete uživati.’’ Marina Đenadić

U dobrom stanju Berd, Ričard Ivlin Sam / Richard Evelyn Byrd ; [preveo Stjepan Krešić] Vrsta građe dokumentar.lit. Jezik hrvatski Godina 1952 Zagreb : Mladost, 1952 Fizički opis 177 str., [1] list s autorovom slikom : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Krešić, Stjepan Biblioteka putopisa revod dela: Alone Str. 175-[178]: O piscu ove knjige / prevodilac. Predmetne odrednice Berd, Ričard Ivlin, 1888-1957 -- 1928-1947 Antartik -- Putopisi O PISCU OVE KNJIGE Richard Evelyn Byrd rodio se 25. listopađa 1888. u Winchesteru. Njegov je rod igrao za tri stoljeća znatnu ulogu u političkom životu Virginije. Brat admirala Byrda, Harry Flood Byrd, američki je senator iz Virginije, a prije toga bio je državni guverner. Richardu Byrdu bilo je petnaest godina, kad su braća Orville i Wilbur Wright, 17. prosinca 1903., prvi put uzletjeli avionom u Kittyhawku; dvadeset i jedna, kada je L. Bleriot, 25. srpnja 1909., preletio Kanal La Manche; bio je prešao dvadeset petu, kada je prvi put letio avionom, a primakao se tridesetoj, prije nego što se osposobio za avijatičara. U dobi od dvanaest godina putovao je sam oko svijeta. Od škola pohađao je Vojničku akademiju u Shenandoah Valley, bio je najmlađi učenik u Vojničkom institutu u Virginiji, od 1907. do 1908. učio je na Virginijskom sveučilištu, a godine 1912. diplomirao je na Američkoj pomorskoj akademiji u Annapolisu. God. 1913.—14. služio je kao pomorski zastavnik. a 1917. dodijeljen je pomorskozračnom uporištu u Pensacoli, da se izobrazi za avijatičara. Pošto je god. 1918. osposobljen, promaknut je u poručnika f-regate i povjereno mu je zapovjeđništvo sjeveroameričkih pomorskozračnih uporišta u Kanadi, gdje je ostao sve do primirja nakon prvog svjetskog rata, zadobivši uz ostala odličja i odlikovanje Srebrne zvijezde. On je izvršio navigacione pripreme za prvi uspješni prekidni let preko Atlantika za američku momaricu god. 1919. Godine 1922. bilo mu je naređeno da pomaže let velikog zrakoplova ZR-2 preko Atlantika. Zrakoplov je eksplodirao u Engleskoj nad rijekom Humber, te su od četrdeset i šest ljuđi posade poginula četrdeset i dva. God. 1925. zapovijedao je zrakoplovnom jeđinicom pri MacMillanovoj polamoj ekspediciji, prvi na svijetu leteći po krajnjim arktičkim širinama. Devetoga svibnja 1926., u 0.50 sati, Byrd je, s poručnikom Floydom Bennettom kao pomoćnim pilotom, krenuo iz Kraljevskog Zaljeva na Spitzbergima, prvi put u povijesti svijeta, u 9.02 sati, preletio avionom Sjeverni pol i u 16.20 sati vratio se u svoje uporište. Tada je razgovarao s norvsškim polarnim istraživačem Amundsenom o letu na Južni pol. Po porratku s arktičke polarne ekspedicije odlikovao je Byrda predsjednik Coolidge i tada je promaknut u čin kapetana korvete. Taj svoj let opisao je u knjizi Put neba (Skyward, 1928.). Više tjedana nakon Lindbergha, 25. lipnja 1927., krenuo je Byrd s trojicom drugova avionom preko Atlantika, noseći prvu službenu zračnu poštu u neprekinutom letu. Posred kiše i oluje stigli su do Pariza, ali se nisu zbog guste magle mogli spustiti na zrakoplovnom pristanu Le Bourget, kako su bili namjerili. Vratili su se prema obali oceana, da ne bi ugrozili tuđe živote, i prisilno su se spustili u tamnom uzburkanom moru blizu svjetionika Ver-sur-Mer. Cijeli je taj let trajao 42 sata i 6 minuta, i za to su vrijeme prešli razmak od 4200 milja. Kad se vratio u New York nakon toga pothvata, koji se umalo nije završio tragično, gotovo se isključivo posvetio istraživanjima Antarktika, bijelog nenastanjenog kontinenta na dnu kugle zemaljske. Istraživanje toga kopna može se podijeliti u četiri veća razdoblja: prvo je razdoblje tunolovaca i kitolovaca (Palmera, Pendletona, Powella i drugih) dvadesetih godina prošlog stoljeća. Oni su malo što v’-še dokazali, nego samo da postoji polarni kontinent. Drugo je razdoblje dobro opremljenih vladinih ekspedicija (Wilkis, Ross, D’Urville) četrdesetih godma prošloga stoljeća. Ti su istraživači u grubim obrisima odredili obalnu crtu, koja je unesena na geografske karte. Treće je razdoblje i slavno i tragično nastojanje, da se prodre do Južnoga pola (Scott, Shackleton i Amundsen) početkom dvadesetog stoljeća. I napokon, četvrto, najuspješnije razdoblje točnijeg i detaljnijeg istraživanja avionima. U ovome potonjem, uz manje poznate istraživače: R. H. Cruzena, Sir Huberta Wilkinsa, Lincolna Ellswortha i Finna Ronnea, najviše je zasluga stekao admiral Byrd. On je dosada vodio tamo četiri velike ekspedicije i pridonio više znanju o tome kontinentu nego svi njegovi prethodnici zajedno. Skupivši dvije trećine predviđene svote od 750 tisuća dolara krenuo je Byrd u ruinu godine 1928. na prvu antarktičku ekspediciju, sa dva broda, City of New York i Eleanor Eolling, pet aviona, devedeset i pet eskimskih pasa i s velikim zalihama hrane, radio-opreme i odjeće. Ekspedicija je stigla u staro Amundsenovo uporište, Zaljev kitova, nešto po Božiću godine 1928. i udarila taborište na ledenom kopnu, što ga je Bvrd prozvao Mala Amerika. Byrd je 28. studenoea 1929., s trojicom članova posade: pilotom Berntom Balchenom, radiotelegrafistom Haroldom H. Juneom i snimateljem kapetanom Ashleyjem McKinleyiem, preletio prvi put u povijesti svijeta Južni pol. Na toj prvoj antarktičkoj Byrdovoj ekspediciji uneseno je u geografsku kartu više od četiri stotine tisuća četvornih milja bijeloga kontinenta, uključivši; Edsel Ford i Rockefellerova brda istočno od Rossova mora. Posebnom odlukom Kongresa Byrd je zbog tih svojih pothvata promaknut u čin rezervnog kontraadmirala i posebno odlikovan od predsjednika Hoovera. Rad te ekspedicije opisao je u knjizi Mala Amerika (Little America, 1930.). Godine 1933. poveo je Byrd drugu privatno financiranu i organiziranu ekspediciju, za koju je teško sakupio potrebna sređstva usred ekonomske depresije, koja je tada vladala u Americi. Na toj je ekspediciji otkrio tisuće četvornih milja dotada nepoznata prostora, goleme gorske lance i t. d., sa cijelim štabom stručnjaka obrađujući 22 znanstvene grane. Ta otkrića opisuje Byrd u knjizi Otkriće (Discovery, 1935.). U vrijeme te ekspedicije umalo Byrd da nije platio životom. Stjecajem prilika proveo je sam samcat mrklu polarnu noć u kolibici ispođ snijega, 123 milje južno od Male Amerike, na samotnoj straži »Istaknutog uporišta«, motreći vremenske prilike (pritisak zraka, temperaturu, smjer i brzinu vjetrova, oblačnost i t. d.) i prikupljajući podatke o polarnome svijetlu (.jačinu, oblik, smjer i visinu Zomiače), da bi se svi ti podaci mogli kasnije isporediti s onima, što su ih bilježili u Maloj AmericL Te se dužnosti prihvatio sam, jer nije htio da bilo kojega od svojih Ijuđi izvrgne opasnosti najmračnijeg mraka, najstuđenije studeni i najsamotnije osame polarne noći na nepristupnoj bijeloj pustinji Rossove ledene barijere. Uslijed trovanja ugljičnim monoksidom, koji su propuštali radio-generator i pećna cijev na benzinski pogon, lebdio je preko tri mjeseca o tankoj niti između života i smrti. Obrvan bolešću, izmršavio, onemogao, pri studeni, koja je dosegla minus 83 stupnja Fahren-` hedta, u mrkloj tami polarne noći, mučio se i trpio, odlučivši radije i umrijeti nego u to vrijeme moliti pomoć, i tako dovesti u pogibelj živote onih, koji bi ga pokušali spasiti u vrijeme antarktičke tame. Vukao se na nogama i rukama do radija, da može svojima javiti, kako mu je dobro. I kad je sav iscrpen od bolesti i umora padao kraj generatora na ručni pogon, javljao je u Malu Ameriku OK. Ta njegova herojska borba` protiv smrti završena je sretnim dolaskom trojice drugova u njegovo uporište. Sve te svoje patnje, raspinjanja, sumnje, unutrašnje raskole i vjerovanja iznio je književno i umjetnički u knjizi Sam (Alone, 1938.), koja je samo u Amerioi doživjela 15 izdanja, a evo sada izlazi prvi put i u hrvatskome prijevodu. Po povratku s te ekspedicije, u mjesecu svibnju godine 1935., admirala Byrda dočekao je osobno predsjednik Roosevelt na washingtonskom pristanu. To je bio prvi slučaj, da je koji američki predsjednik izišao, da službeno pozdravi jednu ličnost izvan Bijele Kuće. Američki je Kongres u toj prilici izrekao Byrdu divljenje cijele zemlje na njegovim zamjernim postignućima. Godine 1939.—40. vodio je Byrd treću ekspediciju na Antarktik, koju je financirala američka vlada. Jedno je uporište bilo u Maloj Americi, a drugo 1200 milja istočno odatle. Obavljene su opsežne izmjere tla zračnim i obalnim snimanjem. Na povratku s te ekspedicije odlikovao je Byrđa predsjeđnik Roosevelt za njegov veliki doprinos mnogim znanstvenim granama. Admiral Byrd aktivno je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, i na evropskom i na pacifičkom bojištu. Kako je većina njegova rada bila tajne i povjerljive prirode, cijelih pet godina nije se o njemu ništa pisalo u novinama. Taj njegov posao najbolje je okarakterizirao admiral Nimitz, u povodu četvrtog Byrdova ratnog odlikovanja, ovim riječima: »Sudeći po mnogim upitima o admiralu Byrdu vidim, da je golemo zanimanje u ovoj zemlji, šta je bilo s njime, otkako je nestao s novinskih stupaca prije šest godina, nakon posljednje ekspedicije, koja je završena god. 1940. Sada je slobodno o njemunešto reći. On je iščeznuo s vidika god. 1941., prvo, jer je njegov posao većinom `vrlo povjerljive prirode, i drugo, jer je želio i upomo zahtijevao, da se potpuno podredi skupnome radu, kako to čini svaki čestit pomorski časnik. Sretan sam, što mogu izjaviti, da je Dick Byrd obavio veličajan posao u ovome ratu, kako su od njega i očekivali njegovi sugrađani. Ovo je četvrto njegovo ratno ođličje. Cetiri je puta bio preko mora u vezi s avijacijom i drugim. Za sve ove ratne godine nije se mfznuo na Južnome polu, nego je požrtvovno služio svojoj zemlji.« Nakon drugoga svjetskog rata (u godinama 1946. i 1947.) admiralu Byrđu povjerena je četvrta antarktička ekspedicija, koja je i po grandioznosti i po rezultatima zasjenila sve ostale. Na njoj je otkrito više područja nego i na jednoj u povijesti svijeta. Sudjelovalo je u njoj trinaest velikih brodova, oko četiri tisuće časnika i momčadi s najmoder- nijoijj tehničkom opremom i spravama, što su usavršene u Mornarici za vrijeme rata. Operacioni zapovjednik bio je kontraadmiral R. H. Cruzen, koji je pratio Byrda na trećoj ekspediciji kao zapovjednik ledolomca. Za vrijeme te ekspedicije admiral Byrd preletio je drugi put preko Južnoga pola. Još. i sada, uza sav golemi odgovorni posao, sanja, kako će poći »s one strane pola«, prema Weđdellovu moru. On misli, da su još neviđena prostranstva polarne ravni nastavak istražene jednolične, valovite ravnine, premda ne isključuje mogućnost, da na neistraženom `prostorju ima velikih gorskih lanaca i bezlednih dolina, što ih zagr. java neka vrsta podzemne peći, gdje se može naći barem nekog života. To je barem san jeđnoga od najvećih sanjara svoga naraštaja, koji je večinu svojih snova i ostvario, i poslije ostvarenja ostao živ. Taj najveći živeći istraživač i jedan od najvećih istraživača svih vremena uopće, primio je za svoj znanstveni rad počasni akademski stupanj od 17 kolidža i sveučilišta, te preko 75 kolajna za doprinos napretku čovječanstva. Odlikovan je najvećim odličjem američke nacije: Kongresnom medaljomr časti. Od 25 pohvala, što ih je primio.od američke mornarice, deset je za hrabrost, uključujtići dvije za izvanredno junaštvo. Neki Byrdovi pothvati, u koje odista ide i ovaj, što ste ga čitali u ovoj knjizi, najsvjetliji su primjeri ljudskog pregalaštva i izdržljivosti. -Prevodilac