klemarnik za ta pec,keramicki,polovan,ispravan,kompletan.cena je po komadu.za sve informacije pitajte.

Termostat za TA peć i radijator, verujem da je neispravan jer se nečuje klik kada se okreće točkić.

Šifra: WDGTA

Uputstvo za električne termo akumulacione peći `Elind` Valjevo Jugoslavija,u dobrom je stanju.

Točkić Fi45 LIVENI Za TA Peć SA Pločicom Sa Navojem 9000831

Grejač Kvarcna Peć 22.0 400W S232D Fkt22cm Za Grejalicu FK16 Ele

Grejač Kvarcna Peć 35.0 650W S232D FK272/T Za Grejalicu FK272 Ele

Grejač Kvarcna Peć 24.0 400W S232D Fkt24cm Za Grejalicu FK4, FK6 Ele

Grejač Kvarcna Peć 42.0 600W S232D Fkt42cm Za Grejalicu FK2, FK22 Ele

Grejač Kvarcna Peć 40.0 550W S232D KG-H21 Za Grejalicu KG2200H21 Ele

Grejač Kvarcna Peć 37.5 650W S232D KG-H1 Za Grejalicu KG-H1-2000S Ele

Šifra: WTTAZ Karakteristike: 250V , 16A , BOR 1350859 Tip: TERMOSTAT

Staklo KVARCNA CEV 384Mm Za Grejače Kvarcnih Peći

Staklo KVARCNA CEV 550Mm Za Grejače Kvarcnih Peći

Staklo KVARCNA CEV 615Mm Za Grejače Kvarcnih Peći

David Walliams Tetka groznaMeki povezSa gornje strane knjižnog bloka tragovi lošeg sečenja papiraSama knjiga u u odličnom stanju , nekorišćena kao novaImaš li i ti groznu tetku? Zar i ona:* peče odvratne pite od rabarbare i tjera te da ih jedeš?* štrika svrabljive džempere s natpisom “VOLIM TETKICU”?* kad te vidi, uvali ti golemu, slinavu pusu?Koliko god tvoja teta bila grozna, nikada svojom grozotom neće dostići grozomornost Stelline tetke Alberte. Koliko je ta tetka grozna? Pročitaj i doznat ćeš!Jedan od najčitanijih pisaca na svijetu, David Walliams, donosi ti još jednu dirljivu, ali i urnebesno smiješnu i šaljivu pustolovinu!6/13

politikin zabavnik broj 1387, datum 28. 7. 1978. Stripovi: - Paja Patak, Miki Maus, - Hogar strašni, - Pripravnik Peca (Gaston), - Bim i Bum, - Babalu strip, - KOMPLETAN STRIP: Majkl Login: Beli cvet - II deo stripa, - Popaj; Tekstovi: - burna noć Samoborska: Slučajni svedok, - zlatni vekAtine: Kamenčići obaraju stratega, Svetilište od `pozajmljenog` novca - ilustrovano, - iz zlatne knjige svetskih fudbalskih prvenstava: Obračun života, - kako utoliti žeđ planete: Propeler za ledeni breg, - Izdajnik bez razloga, - priče iz života: Mučenje bez svedoka, - prvi nuklearni trgovački parobrod: Savana, - Bajron između Venecije i Boke: Idila nenadmašnog lutalice, - Pištolj je pao, - istinite priče sa divljeg zapada: Metjus i njegovi pomoćnici, - Ta čudna priroda: Mali veliki ratnik, - Zigfrid ubija zmaja, - Bebe plivaju, - slike savremenog Tajlanda: Prestojnica opkoljena kišom, - hit strana: Bo Didli, - letnje igre, - proročanstvo velikog Koreša, - 12 sportskih predrasuda - ilustrovano, - fantastična priča: Divljak (Mirijam Alen de Ford); Stanje kao na slici. Lično ili slanje kao preporučena pošiljka.

EMIL ZOLA ČOVEK ZVER Tvrdi povez U romanu Čovek zver, objavljenom 1890. godine, kroz priču o ubistvu, strasti i posesivnosti, Emil Zola nas poziva da se zapitamo – koje sile u nama možemo da kontrolišemo, a koje ne? Čovek zver, uz Žerminal, najbolje je ocenjena knjiga Emila Zole na veb-sajtu Goodreads (4,07/5). „Sada, kad se ugasio ljubomorni plamen, kada više nije osećao kako ga nepodnošljivo peče, obuzela ga je nekakva učmalost, kao da mu je krv u srcu otežala od sve one prolivene krvi, i ta nužnost ubistva nije mu se više činila tako očiglednom. Došao je bio dotle da se pitao da li je uistinu vredelo ubiti. Nije to, uostalom, bilo kajanje jedva ako je bilo razočaranje, pomisao kako čovek često čini nečuvene stvari da bi bio srećan, a ipak ne postaje srećniji.“ - Emil Zola, pisac je koji je bio nominovan za prvu i drugu Nobelovu nagradu, 1901. i 1902. godine.

Emil Zola Čovek zverTvrdi povezU romanu Čovek zver, objavljenom 1890. godine, kroz priču o ubistvu, strasti i posesivnosti, Emil Zola nas poziva da se zapitamo – koje sile u nama možemo da kontrolišemo, a koje ne? Čovek zver, uz Žerminal, najbolje je ocenjena knjiga Emila Zole na veb-sajtu Goodreads (4,07/5).„Sada, kad se ugasio ljubomorni plamen, kada više nije osećao kako ga nepodnošljivo peče, obuzela ga je nekakva učmalost, kao da mu je krv u srcu otežala od sve one prolivene krvi, i ta nužnost ubistva nije mu se više činila tako očiglednom. Došao je bio dotle da se pitao da li je uistinu vredelo ubiti. Nije to, uostalom, bilo kajanje jedva ako je bilo razočaranje, pomisao kako čovek često čini nečuvene stvari da bi bio srećan, a ipak ne postaje srećniji.“- Emil Zola, pisac je koji je bio nominovan za prvu i drugu Nobelovu nagradu, 1901. i 1902. godine.4/19

politikin zabavnik broj 1378, datum 26. 5. 1978. Stripovi: - Paja Patak, Miki Maus, Šrafko, - Hogar strašni, - Ortaci: Izlaz, - Pripravnik Peca (Gaston), - Bim i Bum, - Babalu strip, - KOMPLETAN STRIP: Inspektor Den: Potera u Alpima - II deo stripa, - KOMPLETAN STRIP: Pinkertonovi detektivi: Luka mira, - Popaj; Tekstovi: - prvi partizan sa pasošem: Putna isprava broj 1, - napad na aerodrom Belvedere: Cilj srebrne mašine, - na krilima proleća i leta: Žive za ljubav, - iz istorije vazdušnih desanata: Let na bajonet, - drugi svetski rat: Smeteni inžinjer udara na Rur, - batine koje se pamte: Zakićeni čvor, - priče o našim gradovima: Na kamenu u Počitelju, - lovačka sećanja: Hajkači brzih nogu, - Sloboda se brani oružjem, - Za zabavu, - Kabl na dnu Atlantika: Alo, Evropa, - Ogledala kroz istoriju, - Junaštvo, pravda i pravo: Kad vojuje serdar Jole, - priča iz života: Ovde sam, učiteljice, - može li čovek pobediti insekte i glodare: Komarac jači od aviona, - hit strana: Dženezis, Oliver Mandić, - Obucite Cicu, - Priča o lutki: Umalo nestao Šimšir, - oni su harali svetom kobajagi: Ta strašna stvorenja - ilustrovano, - fantastična priča: Kraksi (Dankan Farnsvort); Stanje kao na slici. Lično ili slanje kao preporučena pošiljka.

Pizzeria Europa O knjizi Autor: Žarko Jovanovski Godina izdanja: 2020. Br. str.: 304 Povez: Mek Format: 120mm x 200mm Pismo: Latinica Trojica underground performera kreću na miniturneju. Epicentar zbivanja je Beč. No, urbano prostranstvo koje će trojac mapirati bizarnim susretima, usput ukradenim obrocima i jeftinim pivom nije upicanjena metropola iz bedekera, nego multikulti mrga s pedeset i pet groblja i bezbroj turskih imbissa. Osim toga, marginama nekoć carskog grada u naše doba jezde duhovi, aveti i utvare. Dok Karl Marx juri svom kumu Engelsu okrečiti kuhinju, a Thatcherica se bori sa štapićima u kineskoj zalogajnici, Stevo Žigon naše junake savjetuje, a Satan Panonski positno ih financira. Od Zagreba preko Beča do slovačke Trnave tri drumska pjesnika improviziraju, izlažu se užicima, a još više pogibeljima. Vrludaju između ludila i smrti, ali ostaju srčani i svoji. Na njihovoj putešestviji ima snomorica i stranputica. Ima bijelih zečeva, a bome ima i glazbe. Soundtrack: grozan rumunjski etno i sjajan jazz. U eksplozivnom grand finalu, kao nepredviđeni bonus za skitalačku družinu i za nas čitatelje – pizzeria Europa, značenjski nabijeno mjesto na kojem su se nekoć doista palile krušne peći, da bi se u međuvremenu prometnulo u metaforu otpora neoliberalnom ugnjetavanju. „Pizzeria Europa“ priča je o predanosti umjetnosti, pa i onda kad je ta predanost ravna samoubilačkom poduhvatu. Roman vratoloman i drzak, oštrouman i duhovit, a istodobno precizno ustrojen i dobro napisan, poput zločestog je dječaka s finim manirama – lako ga je voljeti. Odlično ocuvana knjiga. Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Ovo je najjeftiniji primerak na sajtu na dan postavljanja! POGLEDAJTE I OSTALE predmete KOJE PRODAJEM POPUST NA VIŠE KUPLJENIH PREDMETA, PITAJTE! KLIKNITE NA LINK http://www.kupindo.com/Clan/zambezi/SpisakPredmeta ------------------------------ 18082021

U romanu Čovek zver, objavljenom 1890. godine, kroz priču o ubistvu, strasti i posesivnosti, Emil Zola nas poziva da se zapitamo – koje sile u nama možemo da kontrolišemo, a koje ne? Čovek zver, uz Žerminal, najbolje je ocenjena knjiga Emila Zole na veb-sajtu Goodreads (4,07/5). „Sada, kad se ugasio ljubomorni plamen, kada više nije osećao kako ga nepodnošljivo peče, obuzela ga je nekakva učmalost, kao da mu je krv u srcu otežala od sve one prolivene krvi, i ta nužnost ubistva nije mu se više činila tako očiglednom. Došao je bio dotle da se pitao da li je uistinu vredelo ubiti. Nije to, uostalom, bilo kajanje; jedva ako je bilo razočaranje, pomisao kako čovek često čini nečuvene stvari da bi bio srećan, a ipak ne postaje srećniji.“ Emil Zola još od 1868. planira da napiše jedan romaneskni ciklus koji će dobiti naziv Rugon-Makari (s podnaslovom: Prirodna i društvena istorija jedne porodice u doba Drugog carstva) po dvema porodicama čiji članovi će biti glavni likovi budućih romana. Pisac pravi svoje nacrte, detaljan plan i rodoslovno stablo porodice, a prvi tom ovog ciklusa, pod nazivom Uspon Rugonovih, počinje da izlazi u nastavcima 1870, ali njegovo izlaženje prekida Francusko-pruski rat. Po završetku rata pisac se vraća u Pariz i izdaje Uspon Rugonovih (1871). Za tim prvim romanom nižu se, gotovo iz godine u godinu Kaljuga (1872), Trbuh Pariza (1873), Osvajanje Plasana (1874), Greh opata Murea (1875), Njegova Ekselencija Ežen Rugon (1876), Trovačnica (1877), Stranica ljubavi (1878), Nana (1880). Romani Trovačnica i Nana nesumnjivo predstavljaju prekretnicu u Zolinom stvaralaštvu: uspeh koji doživljavaju, praćen skandalima, Zoli donosi slavu i novac, kao i uvažavanje nekih značajnijih pisaca njegovog doba. Zola 1880. izdaje studije: Eksperimentalni roman (1880), Naturalizam u pozorištu (1881), Romanopisci naturalisti (1881). Istovremeno nastavlja s objavljivanjem romana iz ciklusa Rugon-Makari i do 1893. izlaze redom, iz godine u godinu, U ključalom loncu (1882), Kod Ženskog raja (1883), Radost života (1884), Žerminal (1885), Delo (1886), Zemlja (1887), San (1888), Čovek zver (1890), Novac (1891), Slom (1892) i poslednji tom Doktor Paskal (1893). Posebno značajan datum predstavlja izlazak Žerminala, romana o mukotrpnom životu rudara i njihovom velikom štrajku na severu Francuske. Ovaj roman Zolu je definitivno učinio „radničkim“ piscem.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ranko Guzina je bio umetnik koji imao redak renesansni dar da podjednako dobro piše i crta. Više od pola veka iz dana u dan je dokazivao da kod njega nije bilo profesionalne rutine i zamora materijala, i da je uvek bio neponovljiv, nadahnut, kreativan i svež. Ranko nije više među nama, ali nije otišao. Kako bi rekao veliki Stanislav Ježi Lec: „Nije umro, samo je promenio način života.“ Ranko je bio najbolji satiričar među karikaturistima i najbolji karikaturista među satiričarima. Govorio je da su „crtanje i pisanje dve strane iste medalje“. Ne znamo koja strana medalje mu je bila bliža srcu, ali je sigurno da je ta medalja ima zlatni sjaj. Teško je nešto napisati o Rankovim aforizmima i satiričnim komentarima, jer sve što se za njih konstatuje, ni izbliza nije tako mudro i duhovito kao monumentalne minijature koje je stvarao ovaj izuzetni autor. Imao je božju blagodat da đavolski dobro piše.. U „Novostima“ sam uvek najpre i najradije čitao Rankovu rubriku, jer je u njoj bilo sadržano sve najvažnije što se dogodilo prethodne sedmice i pri tome je bilo komentarisano briljantno, oštro, humorno i neobično. Ranko je svojim satiričnim troparima ismevao svece na zemlji. U najzanimljivijem kalendaru na svetu, pisac nas je podsećao šta su nam vladaoci obećali, a nisu ispunili, ili nisu obećali, a upravo to čine. Svaki dan u Rankovom kalendaru za objekte njegove satire bio je petak, trinaesti. Zbog njih nam je često vreme išlo unazad. Svaki novi kalendar, po Ranku, bio je crveno slovo, jer je to bio istinski praznik za sve koji vole dobar humor i satiru. Vreme smo merili od jednog do drugog „rankijanskog“ džepnog kalendara. Političari na vlasti trebalo je da čitaju Rankov kalendar, da saznaju kada im vreme ističe. Politički i ekonomski komentatori nam nisu bili potrebni, jer smo imali Ranka! To što smo u novinama čitali, samo od Ranka, bilo je dovoljno, jer je u njegovim lucidnim komentarima bilo sadržano sve: I politika; „Treba mnogo vremena i truda da čovek nauči da govori ono što ne misli. Ne postaje se političar preko noći.“ I vlada; „Od nove vlade očekujemo nove i originalne greške i promašaje. Inače, ne bismo ni rušili staru vladu“. I privreda; „Vreme je pokazalo da je lakše ugasiti visoku peć u Smederevu, nego šporet smedrevac“. I socijalna tematika; „Sa fantomkom na glavi, da ga neko ne bi prepoznao, penzioner Pera pljačka kontejnere“. I crna hronika; „Od države lopovi samo traže da ih ne ometa u radu, jer je pravo na rad osnovno ljudsko pravo“. I gradska problematika; „Izgradnja stanice Prokop, Koridora 10 i beogradskog metroa počela je u prošlom veku i u prošlom milenijumu. O tome postoje materijalni dokazi, a ima i živih svedoka“. I kultura; „Najbolje knjige naših najpoznatijih pisaca štampaju se u 500 primeraka i to se razgrabi za nekoliko godina“. Za sve ove protekle godine nikada u „Novostima`, među sedam satiričnih komentara Ranka Guzine, nisam pročitao neuspeo ili prosečan aforizam. Svi su bili na visokom nivou i svi su bili i u tom dvojstvu, naizgled nespojivog - i aktuelni i trajne vrednosti, i humorni i vrlo ozbiljni, i o konkretnom događaju i opšteg karaktera. Ranko je bio originalan i samosvojan autor, jer nikoga nije oponašao i podražavao, a njega je bilo nemoguće kopirati. On jedini nije morao da moli drugog da mu ilustruje knjigu satire, ili da mu neko drugi napiše predgovor za knjigu karikatura. Rankovi crteži govore, a njegovi tekstovi stvaraju slike. Po jednoj teoriji viceve smišaju vanzemaljci, jer niko ne zna ko ih je, kada i kako smislio. Dakle, Ranko je vanzemaljac, jer je tvorac sledećih umotvorina: „Sviđa mi se ova đevojka – kaže Crnogorac. Liči na vojvodu Marka Miljanova.“ „Kad krenu Mujo, Haso i Lala sa vicevima, Fata i Sosa znaju koja je njihova uloga.“ Ranko je crtao i pisao dnevno, ali njegova satira ne živi samo jedan dan. Naprotiv, on je još za života postao vanvremeni klasik srpske satire. I još jednom Lec: „Nije lako živeti posle smrti. Ponekad treba na to utrošiti ceo život.“ Upravo zato - Ranko živi! Aleksandar ČOTRIĆ

Detalji predmeta Stanje Polovno PUTOPISI – Halil Udžvarlić DRAGOCJENIM LJUDIMA OTVORENOG SRCA O alpinizmu se u Bosni i Hercegovini zvanično počinje govoriti od 1929. kada je na Romaniji izvršen prvi penjački uspon za čije ciljeve kažemo da su izraziti i svjesni planinarski (alpinistički). Tom prilkom je osvojena stijena poetičnog imena, Đeva (Djevojačka stijena). Romanijske stijene su za ovaj poduhvat, kao i za niz kasnijih, izabrane zbog raznovrsnosti i jednostavnog pristupa, zahvaljujući čemu su nedugo nakon toga postale i svojevrstan poligon za obuku početnika, ali i onih koji su se nadali pravim alpinističkim izazovima. Najmarkantniji masiv ovog prostora jeste Djevojačke – Velike – Bogovićke stijene i upravo na njima su penjani prvi alpinistički smjerovi. Novembra 1929. Drago Šefer i Vojo Ilić su na Djevojačkim stijenama, gotovo bez opreme, ispenjali prvi smjer u planinama Bosne i Hercegovine. Tek 1932. su dobili ono najnužnije, cepin, 30-metarsko uže, tri karabinera, čekić i penjačice što je umnogome doprinijelo i osnivanju Alpinističkog odsjeka RTD „Prijatelja prirode“. Do kraja 1938. nekoliko smjerova na Romaniji su ispenjali i Predrag Šaraba, Jakov Gaon, Josip Sigmund, Nikola Sedlar, Halid Čaušević i Jakob Krkbešević, a nešto kasnije je to uspjelo i Dragi Entrautu, Muhamedu Buturoviću i Faruku Zahiroviću. Uskoro nakon završetka Drugog svjetskog rata u sklopu Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine formirana je alpinistička sekcija što je pokrenulo stvaranje sličnih grupa u ostalim planinarskim društvima. Zahvaljujući takvim aktivnostima, savezni alpinistički kurs (Prvi takve vrste na ovim prostorima) nije prošao bez učesnika iz Bosne i Hercegovine. Na njemu su sudjelovali Drago Entraut, Muhamed Buturović, Vlado Travner, Mijo Novaković, Sonja Feđi, Vojo Radić, Hidajet Haračić i Vjekoslav Reba. Pored Romanije kojoj pripada počasno mjesto u razvoju bosanskohercegovačkog alpinizma, ne može a da se ne spomenu Prenj, Čvrsnica, Velež i Treskavica. Godine 1936. na sjevero-istočnu stijenu Lupoglava se popeo Drago Šefer. Iste godine na Čvrsnicu su se popeli Josip Sigmund, Šefer i Predrag Šaraba. 1937. Josip Sigmund je osvojio i jedan od vrhova Treskavice. Prvi alpinistički usponi na Prenj izveden je tek 1966. Od tada su ovi hercegovački Himalaji postali glavni poligon za sticanje iskustava neophodnih za kasnije savladavanje stijena i vrhova širom svijeta. Posebno istaknuto mjesto u bosanskohercegovačkom alpinizmu pripada Sarajevskoj školi (SŠA), a u okviru te škole imenima poput Muhameda Šišića, Muhameda Gafića, Branimira Maltarića, Alije Vatrenjaka, Miodraga Rakića, Gorana Vučičevića, Muje Mulaosmanovića, Milorada Čarapića, Naima Logića, Duška Jovanovića, Slobodana Žalice, Halila Udžvarlića... (izvinjavam se svima koje zbog dužine spiska nisam navela uprkos tome što su utkani u sve bivše, a samim tim i sadašnje staze kojim kroči vascijela alpinistička kultura) Upravo ova imena (navedena i nenavedena) su bila okosnica nekih od najvećih alpinističkih poduhvata, 1972. osvojen je Matterhorn, 1974. Elbrus, 1976. Pamir, 1976. Mount Everest, 1982. Uhuru Peak (najviši vrh Afrike), 1986. Ulu Tau Čan (Kavkaz), 1986. Ande, 1991. Tjan Šan, 1994. Himalaji... Halil Udžvarlić, ili preciznije, primarijus dr. Halil Udžvarlić, u Energoinvestovoj ambulanti u kojoj je svojevremeno radio, zbog neobičnih metoda liječenja od milja prozvan Doktor Šetaj, u svojim se „Putopisima“ najviše bavi opisivanjem pojedinih naših planina i blaženstava koje nude, ali i „silvaecidom“ do kog je došlo nakon niza nedaća koje su se na ove prostore ne tako davno obrušile. Priča o ljepotama prirode često završi u dubinama sjećanja koje nisu bez sposobnosti da u savremenom čitaocu probude sjetu i žal za onim čega odavno nema. „Sjećam se da me na Prenj prvi put poveo Ferdo Žagovec u ljeto 1980. godine. Uvijek je znao animirati za neku planinu, upoznati s karakterističnim detaljima. Nakon prolaska kroz selo Bijela i napuštanja Rakovog laza (660m) pri ulasku u bukovu šumu na jednom stablu mi je pokazao glavu konja, pravu pravcatu, da bi i Mersad Berber pozavidio tom prizoru. Bavio se mišlju da tu „glavu“ odsiječe sa stabla i odnese kući. Uvijek sam ga odvraćao od te ideje u želji da se pri svakom ponovnom susretu s Prenjom divim toj igri prirode. Dobro markirana staza vodila je serpentinama kroz mješovitu – listopadnu (bukovu) i četinarsku šumu. Na Prenju su do 1.500 m listopadne (bukove) šume, a od 1.500 do 2.000 m su četinari i dalje od 2.000m travni region. Klekovina bora se nalazi na 1.600 m nadmorske visine i penje se do 1.900 m. Na nekim mjestima predstavlja gust neprohodan pojas. Na velikim površinama se susreću mješovite šume bukvi i četinara, tu nema jasnih granica. Posebno je raširen crni bor, dok je bijeli bor znatno rjeđi. Krošnje crnog bora imaju oblik kišobrana. Rasprostiru se naročito na oštrim i golim stijenama. Prvi put sam upoznao endemsku četinarsku vrstu munika koja ima karakterističnu krošnju i koru stabla koja liči na kožu krokodila. Nakon prelaska preko brojnih vododerina-točila, stiže se na Skok na nadmorskoj visini od 1.463 m, odakle se pružaju nezaboravni vidici na Rakov laz, Bijelu i Konjic. Iznad Skoka ispod Osobca pružaju se sive gromade stijena i sipara. Nakon izlaska ispod kote 1.693 staza skreže u pravcu zapada. Nailazimo na klekovinu bora i muniku na nešto zaravnjenom dijelu puta kojim stižemo do planinarske kuće „Jezerce“ (1.650 m). Nalazi se ispod Kopilica i Taraša. Ovu kuću podiglo je Planinarsko društvo Prijatelji prirode 1936. godine. Obnovljena je 1951. godine i kasnije više puta proširivana i adaptirana. U kući smo zatekli Draženku, vrijednu, robusnu domarku iz Mostara. Impresionirala nas je neustrašivost ove djevojke. Usred zime, u januaru, sama se penjala s derezama i cepinom uz ledene plohe snijega po vrletima Prenja i otvarala kuću. One sretnike koji su dolazili u kuću dočekivala je s čajem i zehirom, kako bi rekla mostraska raja. Prohujala su ta vremena.“ Znam da su mnogi od vas navikli da su putopisi zasnovani na prosuđivanjima, pa čak i nekoj vrsti suđenja. Čude se (a neki i negoduju) što toga u ovim redovima nema i što su oni uglavnom zasnovani na empatiji i nekoj vrsti srastanja sa ljudima i mestima koje ti ljudi pohađaju ili nastanjuju. Začudnost je tu, ali ništa se ne propituje, čak se i ne dovodi u pitanje... I onda, ona neizostavna dilema, da li je ovo uopšte književnost. Pa svima koji su u nedoumici odgovaram da, iako možda nije čista poezija, veoma joj je bliska, lični momenti, iskustvo i doživljaj se isprepliću sa univerzalnim, geografskim, istorijskim, kulturološkim. I odraz je nada, želja, jednostavno života jedne generacije i višeslojnog prostora nad kojim se uzdižu neslućene ljepote među kojima su, autoru posebno dragi, (osvojeni i neosvojeni) planinski vrhovi. „Odlažem ruksak, prostirem armafleks, odmaram se i objedujem na Trinjači. Žalim što se bliži zalazak sunca, uživam u panorami Prenja i obližnjeg gorja. Sve mi protiče nekako u grču, jer znam da ću vrlo brzo morati nazad niz Strmenicu, u Divu Grabovicu. Najvažnije je da prije večeri savladam oblast kamenjara – sipara. U tome uspijevam. S nastupom večeri koristim bateriju. Pri kretanju u sutonu i mraku pratim markaciju i strukturu puta ispred sebe. Jula mjeseca 1997. sišao sam do sela Diva Grabovica iste noći, a u augustu sam prenoćio na Žlijebu. Ležaj i jogi madrac su u veoma dobrom stanju. Jedini problem je bio da snopom baterijske svjetlosti iz kolibe istjeram iznenada uletjelog slijepog miša. Vrata u kolibi prislonio sam uz otvor na zidu. Dobro bi došlo pospremanje kolibe, nužne su opravke, u prvom redu zatvaranje vrata. Od carstva životinjskog svijeta Čvrsnice želim spomenuti da sam iznad Strmenice na grebenu vidio divokozu, a na Žlijebu kod kolibe zmije – šarku i, nešto niže, poskoka. Putovanje Divom Grabovicom smatrao bih nepotpunim ukoliko ne bih spomenuo srdačnost i gostoprimstvo Omera i Salihe Alić. Budući osnivači farme koza su me više puta toplo primili, okrijepili kozijim mlijekom i sirom. Na tome sam im veoma zahvalan.“ Naravno da ovo nije Šekspir, nije ni Andrić, pa ni Hemingvej, ovo je čisto poštovanje i ljubav prema svemu što je čovjeku dato da svijetom hodi uspravan i opijen. Zbog toga i još koječega što ćete čitajući knjigu i sami otkriti, od srca vam je preporučujem. I nadam se da će bar nekI od vas nastaviti tamo gdje su gromade našeg alpinizma zastale. Jer, kao što je i sam Udžvarlić nagovijestio, posla ima mnogo i rukave treba zasukati. „Molim vas sačekajte moga babu da pođe s vama, da ne bi išao sam do Podgradine.“, poručuje nam djevojka u Ljubovčićima. Sačekasmo, Mustafa Dupovac, sredovječni mladoliki majstor građevinske stolarije želi da se „ispuše“ i uzme neke mjere u planinarskoj kući Podgradina. Krećemo stazom preko bora. U šumi četinarskih vrsta dominira omorika, zatim nalazimo jeliku, u predjelu vrha Bor preovladava bor. Mada je visina snijega oko 1,5 metara, prtina je ipak prihvatljiva. Zaprepašteni smo prazninom na lokalitetu gdje je postojala koliba koju je podigao planinarski entuzijast Drago Škramić. Koliba je sasvim izgorjela, kao da je od papira. Polegao je lim koji je pripadao krovu, viri kratki prebijeni dimnjak, pored njega je mala peć. Nije jasno da li je to nehaj ili je to namjerno učinjeno. U kolibi smo se obično zadržavali kao u nekom skloništu, posebno u slučaju nevremena. Ponekad smo tu vatru naložili, popili čaj. Poslije zapaljenog i uništenog doma Šavnici Planinarskog društva Bjelašnica, kao da do neba odjekuje jecaj sagorjele kolibe. Ljudski faktor u ovim katastrofama je dominantan. Odgovornost za nedjela ničija. Drago Škramić je bio istaknuti planinarski aktivist, podigao je dvije vikendice na Šavnicima i Stanarima i planinarsku kolibu namijenjenu putnicima manjernicima. Sjećam se njegove kćerke Vesne Škramić, njenog melanholičnog osmijeha i zajedničkog, nezaboravnog uspona na vrh Nevado Pisco (5.800 m) u Peruanskim Andima 1986. godine.“

U dobrom stanju Berd, Ričard Ivlin Sam / Richard Evelyn Byrd ; [preveo Stjepan Krešić] Vrsta građe dokumentar.lit. Jezik hrvatski Godina 1952 Zagreb : Mladost, 1952 Fizički opis 177 str., [1] list s autorovom slikom : ilustr. ; 20 cm Drugi autori - osoba Krešić, Stjepan Biblioteka putopisa revod dela: Alone Str. 175-[178]: O piscu ove knjige / prevodilac. Predmetne odrednice Berd, Ričard Ivlin, 1888-1957 -- 1928-1947 Antartik -- Putopisi O PISCU OVE KNJIGE Richard Evelyn Byrd rodio se 25. listopađa 1888. u Winchesteru. Njegov je rod igrao za tri stoljeća znatnu ulogu u političkom životu Virginije. Brat admirala Byrda, Harry Flood Byrd, američki je senator iz Virginije, a prije toga bio je državni guverner. Richardu Byrdu bilo je petnaest godina, kad su braća Orville i Wilbur Wright, 17. prosinca 1903., prvi put uzletjeli avionom u Kittyhawku; dvadeset i jedna, kada je L. Bleriot, 25. srpnja 1909., preletio Kanal La Manche; bio je prešao dvadeset petu, kada je prvi put letio avionom, a primakao se tridesetoj, prije nego što se osposobio za avijatičara. U dobi od dvanaest godina putovao je sam oko svijeta. Od škola pohađao je Vojničku akademiju u Shenandoah Valley, bio je najmlađi učenik u Vojničkom institutu u Virginiji, od 1907. do 1908. učio je na Virginijskom sveučilištu, a godine 1912. diplomirao je na Američkoj pomorskoj akademiji u Annapolisu. God. 1913.—14. služio je kao pomorski zastavnik. a 1917. dodijeljen je pomorskozračnom uporištu u Pensacoli, da se izobrazi za avijatičara. Pošto je god. 1918. osposobljen, promaknut je u poručnika f-regate i povjereno mu je zapovjeđništvo sjeveroameričkih pomorskozračnih uporišta u Kanadi, gdje je ostao sve do primirja nakon prvog svjetskog rata, zadobivši uz ostala odličja i odlikovanje Srebrne zvijezde. On je izvršio navigacione pripreme za prvi uspješni prekidni let preko Atlantika za američku momaricu god. 1919. Godine 1922. bilo mu je naređeno da pomaže let velikog zrakoplova ZR-2 preko Atlantika. Zrakoplov je eksplodirao u Engleskoj nad rijekom Humber, te su od četrdeset i šest ljuđi posade poginula četrdeset i dva. God. 1925. zapovijedao je zrakoplovnom jeđinicom pri MacMillanovoj polamoj ekspediciji, prvi na svijetu leteći po krajnjim arktičkim širinama. Devetoga svibnja 1926., u 0.50 sati, Byrd je, s poručnikom Floydom Bennettom kao pomoćnim pilotom, krenuo iz Kraljevskog Zaljeva na Spitzbergima, prvi put u povijesti svijeta, u 9.02 sati, preletio avionom Sjeverni pol i u 16.20 sati vratio se u svoje uporište. Tada je razgovarao s norvsškim polarnim istraživačem Amundsenom o letu na Južni pol. Po porratku s arktičke polarne ekspedicije odlikovao je Byrda predsjednik Coolidge i tada je promaknut u čin kapetana korvete. Taj svoj let opisao je u knjizi Put neba (Skyward, 1928.). Više tjedana nakon Lindbergha, 25. lipnja 1927., krenuo je Byrd s trojicom drugova avionom preko Atlantika, noseći prvu službenu zračnu poštu u neprekinutom letu. Posred kiše i oluje stigli su do Pariza, ali se nisu zbog guste magle mogli spustiti na zrakoplovnom pristanu Le Bourget, kako su bili namjerili. Vratili su se prema obali oceana, da ne bi ugrozili tuđe živote, i prisilno su se spustili u tamnom uzburkanom moru blizu svjetionika Ver-sur-Mer. Cijeli je taj let trajao 42 sata i 6 minuta, i za to su vrijeme prešli razmak od 4200 milja. Kad se vratio u New York nakon toga pothvata, koji se umalo nije završio tragično, gotovo se isključivo posvetio istraživanjima Antarktika, bijelog nenastanjenog kontinenta na dnu kugle zemaljske. Istraživanje toga kopna može se podijeliti u četiri veća razdoblja: prvo je razdoblje tunolovaca i kitolovaca (Palmera, Pendletona, Powella i drugih) dvadesetih godina prošlog stoljeća. Oni su malo što v’-še dokazali, nego samo da postoji polarni kontinent. Drugo je razdoblje dobro opremljenih vladinih ekspedicija (Wilkis, Ross, D’Urville) četrdesetih godma prošloga stoljeća. Ti su istraživači u grubim obrisima odredili obalnu crtu, koja je unesena na geografske karte. Treće je razdoblje i slavno i tragično nastojanje, da se prodre do Južnoga pola (Scott, Shackleton i Amundsen) početkom dvadesetog stoljeća. I napokon, četvrto, najuspješnije razdoblje točnijeg i detaljnijeg istraživanja avionima. U ovome potonjem, uz manje poznate istraživače: R. H. Cruzena, Sir Huberta Wilkinsa, Lincolna Ellswortha i Finna Ronnea, najviše je zasluga stekao admiral Byrd. On je dosada vodio tamo četiri velike ekspedicije i pridonio više znanju o tome kontinentu nego svi njegovi prethodnici zajedno. Skupivši dvije trećine predviđene svote od 750 tisuća dolara krenuo je Byrd u ruinu godine 1928. na prvu antarktičku ekspediciju, sa dva broda, City of New York i Eleanor Eolling, pet aviona, devedeset i pet eskimskih pasa i s velikim zalihama hrane, radio-opreme i odjeće. Ekspedicija je stigla u staro Amundsenovo uporište, Zaljev kitova, nešto po Božiću godine 1928. i udarila taborište na ledenom kopnu, što ga je Bvrd prozvao Mala Amerika. Byrd je 28. studenoea 1929., s trojicom članova posade: pilotom Berntom Balchenom, radiotelegrafistom Haroldom H. Juneom i snimateljem kapetanom Ashleyjem McKinleyiem, preletio prvi put u povijesti svijeta Južni pol. Na toj prvoj antarktičkoj Byrdovoj ekspediciji uneseno je u geografsku kartu više od četiri stotine tisuća četvornih milja bijeloga kontinenta, uključivši; Edsel Ford i Rockefellerova brda istočno od Rossova mora. Posebnom odlukom Kongresa Byrd je zbog tih svojih pothvata promaknut u čin rezervnog kontraadmirala i posebno odlikovan od predsjednika Hoovera. Rad te ekspedicije opisao je u knjizi Mala Amerika (Little America, 1930.). Godine 1933. poveo je Byrd drugu privatno financiranu i organiziranu ekspediciju, za koju je teško sakupio potrebna sređstva usred ekonomske depresije, koja je tada vladala u Americi. Na toj je ekspediciji otkrio tisuće četvornih milja dotada nepoznata prostora, goleme gorske lance i t. d., sa cijelim štabom stručnjaka obrađujući 22 znanstvene grane. Ta otkrića opisuje Byrd u knjizi Otkriće (Discovery, 1935.). U vrijeme te ekspedicije umalo Byrd da nije platio životom. Stjecajem prilika proveo je sam samcat mrklu polarnu noć u kolibici ispođ snijega, 123 milje južno od Male Amerike, na samotnoj straži »Istaknutog uporišta«, motreći vremenske prilike (pritisak zraka, temperaturu, smjer i brzinu vjetrova, oblačnost i t. d.) i prikupljajući podatke o polarnome svijetlu (.jačinu, oblik, smjer i visinu Zomiače), da bi se svi ti podaci mogli kasnije isporediti s onima, što su ih bilježili u Maloj AmericL Te se dužnosti prihvatio sam, jer nije htio da bilo kojega od svojih Ijuđi izvrgne opasnosti najmračnijeg mraka, najstuđenije studeni i najsamotnije osame polarne noći na nepristupnoj bijeloj pustinji Rossove ledene barijere. Uslijed trovanja ugljičnim monoksidom, koji su propuštali radio-generator i pećna cijev na benzinski pogon, lebdio je preko tri mjeseca o tankoj niti između života i smrti. Obrvan bolešću, izmršavio, onemogao, pri studeni, koja je dosegla minus 83 stupnja Fahren-` hedta, u mrkloj tami polarne noći, mučio se i trpio, odlučivši radije i umrijeti nego u to vrijeme moliti pomoć, i tako dovesti u pogibelj živote onih, koji bi ga pokušali spasiti u vrijeme antarktičke tame. Vukao se na nogama i rukama do radija, da može svojima javiti, kako mu je dobro. I kad je sav iscrpen od bolesti i umora padao kraj generatora na ručni pogon, javljao je u Malu Ameriku OK. Ta njegova herojska borba` protiv smrti završena je sretnim dolaskom trojice drugova u njegovo uporište. Sve te svoje patnje, raspinjanja, sumnje, unutrašnje raskole i vjerovanja iznio je književno i umjetnički u knjizi Sam (Alone, 1938.), koja je samo u Amerioi doživjela 15 izdanja, a evo sada izlazi prvi put i u hrvatskome prijevodu. Po povratku s te ekspedicije, u mjesecu svibnju godine 1935., admirala Byrda dočekao je osobno predsjednik Roosevelt na washingtonskom pristanu. To je bio prvi slučaj, da je koji američki predsjednik izišao, da službeno pozdravi jednu ličnost izvan Bijele Kuće. Američki je Kongres u toj prilici izrekao Byrdu divljenje cijele zemlje na njegovim zamjernim postignućima. Godine 1939.—40. vodio je Byrd treću ekspediciju na Antarktik, koju je financirala američka vlada. Jedno je uporište bilo u Maloj Americi, a drugo 1200 milja istočno odatle. Obavljene su opsežne izmjere tla zračnim i obalnim snimanjem. Na povratku s te ekspedicije odlikovao je Byrđa predsjeđnik Roosevelt za njegov veliki doprinos mnogim znanstvenim granama. Admiral Byrd aktivno je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu, i na evropskom i na pacifičkom bojištu. Kako je većina njegova rada bila tajne i povjerljive prirode, cijelih pet godina nije se o njemu ništa pisalo u novinama. Taj njegov posao najbolje je okarakterizirao admiral Nimitz, u povodu četvrtog Byrdova ratnog odlikovanja, ovim riječima: »Sudeći po mnogim upitima o admiralu Byrdu vidim, da je golemo zanimanje u ovoj zemlji, šta je bilo s njime, otkako je nestao s novinskih stupaca prije šest godina, nakon posljednje ekspedicije, koja je završena god. 1940. Sada je slobodno o njemunešto reći. On je iščeznuo s vidika god. 1941., prvo, jer je njegov posao većinom `vrlo povjerljive prirode, i drugo, jer je želio i upomo zahtijevao, da se potpuno podredi skupnome radu, kako to čini svaki čestit pomorski časnik. Sretan sam, što mogu izjaviti, da je Dick Byrd obavio veličajan posao u ovome ratu, kako su od njega i očekivali njegovi sugrađani. Ovo je četvrto njegovo ratno ođličje. Cetiri je puta bio preko mora u vezi s avijacijom i drugim. Za sve ove ratne godine nije se mfznuo na Južnome polu, nego je požrtvovno služio svojoj zemlji.« Nakon drugoga svjetskog rata (u godinama 1946. i 1947.) admiralu Byrđu povjerena je četvrta antarktička ekspedicija, koja je i po grandioznosti i po rezultatima zasjenila sve ostale. Na njoj je otkrito više područja nego i na jednoj u povijesti svijeta. Sudjelovalo je u njoj trinaest velikih brodova, oko četiri tisuće časnika i momčadi s najmoder- nijoijj tehničkom opremom i spravama, što su usavršene u Mornarici za vrijeme rata. Operacioni zapovjednik bio je kontraadmiral R. H. Cruzen, koji je pratio Byrda na trećoj ekspediciji kao zapovjednik ledolomca. Za vrijeme te ekspedicije admiral Byrd preletio je drugi put preko Južnoga pola. Još. i sada, uza sav golemi odgovorni posao, sanja, kako će poći »s one strane pola«, prema Weđdellovu moru. On misli, da su još neviđena prostranstva polarne ravni nastavak istražene jednolične, valovite ravnine, premda ne isključuje mogućnost, da na neistraženom `prostorju ima velikih gorskih lanaca i bezlednih dolina, što ih zagr. java neka vrsta podzemne peći, gdje se može naći barem nekog života. To je barem san jeđnoga od najvećih sanjara svoga naraštaja, koji je večinu svojih snova i ostvario, i poslije ostvarenja ostao živ. Taj najveći živeći istraživač i jedan od najvećih istraživača svih vremena uopće, primio je za svoj znanstveni rad počasni akademski stupanj od 17 kolidža i sveučilišta, te preko 75 kolajna za doprinos napretku čovječanstva. Odlikovan je najvećim odličjem američke nacije: Kongresnom medaljomr časti. Od 25 pohvala, što ih je primio.od američke mornarice, deset je za hrabrost, uključujtići dvije za izvanredno junaštvo. Neki Byrdovi pothvati, u koje odista ide i ovaj, što ste ga čitali u ovoj knjizi, najsvjetliji su primjeri ljudskog pregalaštva i izdržljivosti. -Prevodilac