Knjiga je potpuno nova, necitana, kao iz knjizare. Srebrno tkanje - Naomi Novik Izdavač: Orfelin izdavaštvo Godina izdanja: 2020 Broj strana: 309 Format: 24 cm Povez: Tvrdi Carstvo ljudi i carstvo snega drevnog naroda Staričana na korak su od sukoba i međusbnog uništenja kada se, kao neželjena spona između njih, pojavi Mirjem, devojka koja i protiv svoje volje, korak po korak, ovladava magijskom veštinom pretvaranja srebra u zlato..

Novo, nečitano, nema posvete. Stilska tkanja u književnosti odrastanja - Miloš Kovačević Godina izdanja: 2022 Broj strana: 210 Povez: Tvrd Knjigu o dečijoj srpskoj književnosti Stilska tkanja u književnosti odrastanja čine radovi o delima srpskih dečijih pisaca: Jovana Jovanovića Zmaja, Miroslava Mike Antića, Duška Radovića, Duška Trifunovića, Toda Nikoletića, Tiodora Rosića, Milice Bakrač i Željka Pržulja. Dela ovih pisaca koja Kovačević analizira žanrovski su raznoobrazna, pa su među njima poetska dela, prozna pripovedačka dela, kao i po jedan tekst posvećen dečijoj aforistici Jovana Jovanovića Zmaja i dramskom stvaralaštvu Duška Radovića.

Hiljadu i jedna noć Книа Тьсяча и одной ночи в восьми томах Књига хиљаду и једне ноћи у осам томова . Међу величанственим споменицима усменог фолклора, Бајке о Шeхeрeзади су најмонументалнији споменик. Ове бајке са задивљујућим савршенством изражавају жељу радног народа да се препусти „шарму слатких изума“, слободну игру са речју, изражавају насилну моћ цветне маште народа Истока - Арапа, Перcијанаца, Хиндуса . Ово вербално ткање рођено је у давна времена; његове разнобојне свилене нити испреплеле су се по земљи прекривајући је вербалним тепихом невероватне лепоте. Уводни чланак М. Горкија, с арапског превела М. А. Салие. Увез, наслов, хеадпиецес и завршетак уметника Л.П. Зусмана, фронтиспиеце уметника Б.А. Декхтерева. Свеска 2. Ноћи 39 - 145 Свеска 3. Ноћи 145 - 270 Свеска 6. Ноћи 607 - 756 Свеска 7. Ноћи 756 - 894 odlično očuvan tvrdokoričeni komplet iz privatne biblioteke ciGA7

Nova knjiga, necitana, nema posvete. Stvarnost nije kao što izgleda - Karlo Roveli Izdavač: Heliks Godina izdanja: 2018 Broj strana: 212 Format: 24 cm Povez: Broširani Tkanje od koga je sačinjen svet nema ničeg zajedničkog sa onim kako nam stvarnost izgleda. Razumevanje superstrukture kosmosa je cilj istraživanja u oblasti kvantne gravitacije, a jedan od glavnih protagonista ove naučne avanture je svetski poznati fizičar Karlo Roveli, koji je ujedno i vrhunski popularizator nauke. U knjizi Stvarnost nije kao što izgleda Roveli govori o rađanju i umiranju svemira, iznosi pretpostavku da vreme možda i ne postoji, predočava moderna shvatanja relativnosti, kvantne mehanike i crnih rupa. U elegantnoj prozi podseća nas i na evoluciju naših saznanja o suštini prirode, od antičkog doba do današnjih dana. Roveli nas poziva da zamislimo čudesan svet u kome je struktura prostora diskretna, gde na najsitnijim skalama vreme nestaje, a crne rupe eksplodiraju – svet koji je još neotkriven i prepun tajni.

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Sabrane pripovetke – Ivo Andrić - Ivo Andrić Izdavač: Zavod za udžbenike Povez: Tvrdi U svom remek delu, u romanu Prokleta Avlija, Ivo Andrić kroz reči svog junaka, fra Petra, koji u stvari citira svog pokojnog „amidžu“ fra Rafa, o priči pričanju kaže ovo: „Ja bih bez hljeba još nekako i mogao, ali bez razgovora, beli, ne mogu“.Celokupno delo Iva Andića je najupečatljivija ilustracija osećanja koliko je pripovedanje u svoj suštini „čaranje, tiho tkanje i šapat o dubokim i skrivenim tajnama života. Upravo zato je u biblioteci Jedan tom, Zavod i objavio drugo, dopunjeno izdanje knjige Sabrane pripovetke Ive Andrića, koje je priredila i za koju je pogovor napisala dr Žaneta Đukić Perišić. Na 650 strana ovog izdanja imamo sveobuhvatno, izuzimajući romane, svedočanstvo neprolazne moći Andrićevog pripovedanja, koje je pre više od pet decenija krunisano Nobelovom nagradom za književnost. Primajući tu nagradu , Andriće je izrekao poznate reči u slavu pričanja i priče, koja od najdrevnijih vremena pa do današnjih dana, zapravo spašava i u isti mah daje život.

Nova knjiga, necitana, nema posvete. Na putu k jeziku - Martin Hajdeger Izdavač: Fedon Godina izdanja: 2007 Broj strana: 271 Format: 20 cm Povez: Broširani Pedesetih godina prošloga veka, izbačen s javne i akademske scene zbog nacionalsocijalisitčkog angažmana, Hajdeger se sve više okreće jeziku kao temi i opsesiji svoje filozofije. Jezik je, naravno, od ranih radova bio pratilac Hajdegerovih filozofskih invencija, što se, između ostalog, može videti i po njegovim briljantnim etimologijama, te pokušaju da ustanovi novu filozofsku terminologiju, ali do tog perioda nikada jezik, barem ne u tolikoj meri, nije bio eksplicitna tema Hajdegerove filozofije. Već u ranim radovima Hajdeger je shvatio da tradicionalni, veliki pojmovi kakvi su svest, samosvest, duša, duh ili um, nisu dovoljni da bi se zahvatila složenost sveta i to pre svega zato što oni upućuju na nekakvu, uglavnom nedohvatljivu unutrašnjost. Kao fenomenolog, nemački je filozof morao da potraži nova, manje metafizička uporišta i zajedno s Ničeom i Huserlom otkriva jezik kao strukturu koja drži tkanje sveta. Otud i naslovi tekstova poput „Jezik“, „Suština jezika“, „Reč“, „Jezik u pesmi“ (jer, prema Hajdegeru, pesnička reč je najdublja, a pesnički jezik nabogatiji, najbliži istini), „Put ka jeziku“. U izvanrednom prevodu Božidara Zeca ovi tekstovi približavaju nam mračnu privlačnost Hajdegerove filozofije.

Knjiga je potpuno nova, necitana, kao iz knjizare. Campo Santo - V. G. Zebald Izdavač: Agora Godina izdanja: 2019 Broj strana: 240 Format: 21 cm Povez: Tvrdi U ovoj testamentarnoj zbirci od šesnaest eseja V. G. Zebalda, jednog od najboljih i najpronicljivijih autora našeg doba, prisutne su sve njegove prepoznatljive teme – moć sećanja i lične istorije, veze između slika u umetnosti i života, prisustvo duhova u mestima i predmetima. Četiri odlomka odaju počast mediteranskom ostrvu Korzici, kroz elegično tekstualno tkanje između prošlosti i sadašnjosti. U „Malom izletu u Ajačo“, Zebald obilazi Napoleonovo rodno mesto i razmišlja o nagoveštajima budućnosti tog velikog čoveka u njegovom detinjstvu. Inspiriran italijanskim grobljem, „Campo Santo“ je sanjarija o smrti, koja polazi od nečitkih natpisa, veličine i ukrasa nadgrobnih spomenika i razvija se sve do krvlju natopljene legende o Svetom Julijanu. Zebald takođe ispituje kako dela Gintera Grasa i Hajnriha Bela otkrivaju „ozbiljne i trajne deformacije u emocionalnom životu“ posleratnih Nemaca, kako se Kafkino zanimanje za prisustvo duhova među smrtnicima odražava i u Zebaldovom pismu, te kako književnost može predstavljati pokušaj restitucije za nepravde stvarnog sveta. Vrtoglav u svojoj erudiciji, dostupan u dubokoj emociji, Campo Santo potvrđuje Zebaldovo mesto pored Prusta i Nabokova, velikih pisaca koji opažaju nevidljive veze što određuju naše živote.

Novo, nečitano, nema posvete. Osvrtanja - Svetlana Nenadović Godina izdanja: 2022 Broj strana: 176 Povez: Tvrd Pažljivi čitalac će kada uroni u ovu knjigu, možda čuti kako se pomalja jedan nenametljiv, tihi govor, nežne i spokojne boje glasa. Pisac Osvrtanja- „Popisa“ tako jednostavno pripoveda kao da polako govori iz polumraka. Ta pripovedačka struktura pisanom rečju fotografiše pojedine događaje, ili prelomne trenutke, ili ljubavi, ili stvari, ili ljude. Kao i sva dobra literatura, i ovo delo sadrži sve od čega se po Šekspiru grade snovi. Tanko tkanje koje gradi smisao i piščevog i čitaočevog i svakog života uopšte.Svetlana Nenadović je autentičan pisac- govorilac, to je osnova njenog načina pripovedanja. Nepretencioznost ove visokopismene pripovedne proze ukazuje nam na zrelost i mudrost pisca. Čitaoce upućuje na to da i sami opet saznamo ono što je Hajdeger znao: da je “ jezik temelj ljudskog bića“ i da je u „pevanju i mišljenju od pamtiveka zabeleženo naše sudbinsko postojanje“.„Odjednom primetim da se često osvrćem i začuđena vidim sebe, svaki put na različitoj udaljenosti od mesta na kome se nalazim. Ista kockasta košulja, ista plava suknja i iste udobne razgažene cipele koje samo ovde nosim. Ponekad iste dve figure, jedna bliže, jedna dalje, idu zamnom. Idu neko vreme, pa izblede i nestanu.“ - odlomak

Nečitano, praktično novo. Nema posvete. Campo santo - Vinfrid Georg Zebald Godina izdanja: 2020 Broj strana: 240 Povez: Tvrd U ovoj testamentarnoj zbirci od šesnaest eseja V. G. Zebalda, jednog od najboljih i najpronicljivijih autora našeg doba, prisutne su sve njegove prepoznatljive teme – moć sećanja i lične istorije, veze između slika u umetnosti i života, prisustvo duhova u mestima i predmetima.Četiri odlomka odaju počast mediteranskom ostrvu Korzici, kroz elegično tekstualno tkanje između prošlosti i sadašnjosti. U „Malom izletu u Ajačo“, Zebald obilazi Napoleonovo rodno mesto i razmišlja o nagoveštajima budućnosti tog velikog čoveka u njegovom detinjstvu.Inspiriran italijanskim grobljem, Campo Santo je sanjarija o smrti, koja polazi od nečitkih natpisa, veličine i ukrasa nadgrobnih spomenika i razvija se sve do krvlju natopljene legende o Svetom Julijanu.Zebald takođe ispituje kako dela Gintera Grasa i Hajnriha Bela otkrivaju „ozbiljne i trajne deformacije u emocionalnom životu“ posleratnih Nemaca, kako se Kafkino zanimanje za prisustvo duhova među smrtnicima odražava i u Zebaldovom pismu, te kako književnost može predstavljati pokušaj restitucije za nepravde stvarnog sveta.Vrtoglav u svojoj erudiciji, dostupan u dubokoj emociji, Campo Santo potvrđuje Zebaldovo mesto pored Prusta i Nabokova, velikih pisaca koji opažaju nevidljive veze što određuju naše živote.„Da li je književna veličina i dalje moguća? Kako bi uzvišeni književni poduhvat trebalo da izgleda? Jedan od retkih odgovora predstavlja delo V. G. Zebalda.“– Susan Sontag„Ako ste mislili da je književni modernizam mrtav, varate se. Duh majstora kao što su Kafka i Borhes živi u [delu] V. G. Zebalda.“– Wall Street Journal

Kao novo. Bez posvete. Lovac na zmajeve - Hiljadu čudesnih sunaca - A planine odjeknuše - Haled Hoseini Godina izdanja: 2017 Broj strana: 702 Povez: Tvrd Tri romana u jednoj knjizi.Nakon objavljivanja svog prvog romana Lovac na zmajeve Haled Hoseini je postao svojevrsno književno čudo i osvojio srca miliona čitalaca. Glavna tema njegovih romana je porodica, stoga su i priče koje nam pripoveda univerzalno zanimljive. S druge strane, reč je o avganistanskim porodicama, te je u kulturološkom i istorijskom kontekstu njihova sudbina specifična. Dok se u romanu Lovac na zmajeve bavi ulogom muškarca u porodici i avganistanskom društvu, roman Hiljadu čudesnih sunaca posvećen je avganistanskim majkama i ženama. Treći roman, A planine odjeknuše, opisuje odnos između brata i sestre u porodici koja je radi opstanka morala biti razdvojena. Sam autor obrazlaže izbor ovakve teme za svoja književna dela rečima: „To je uglavnom zato što mislim da se sve velike životne teme, sve ljudske teme mogu naći unutar porodičnih priča – ljubav, tuga, sukob, dužnost, žrtvovanje. A ipak, one se odvijaju različito od porodice do porodice, i svaka ima sopstvenu strukturu, dinamiku i zapaljive suprotnosti, bez obzira na to koliko su zasnovane na ljubavi. I zato postoje beskonačne varijacije na temu. Porodice su za mene zagonetke koje se odgonetaju čitavog života – često neuspešno – i volim da istražujem kako ljudi u njima pokušavaju da se povežu, kroz ljubav, dužnost ili splet okolnosti.“Oni koji su već čitali Hoseinijeve romane znaju da se njihova snaga krije u rečima ispisanim bez laži, ukrasa ili prenemaganja. Surova je stvarnost o kojoj piše, i bolna, ali i kada prikazuje portret jedne ranjene zemlje i ljudi čije su sudbine unapred zavijene u veo tuge, on u nama budi izuzetnu empatiju i osećanje katarze.„Majstorsko pripovedačko tkanje... Hoseini je pisac od čije veštine zastaje dah.“ Evening Standard„Hoseini poseduje onaj redak dar, dikensovski osećaj za priču.“ Daily Telegraph„Strastvena, žestoka, potresna i životna proza.“ Imagewww.khaledhosseini.comwww.khaledhosseinifoundation.org

Autor: Lidija Dimovska Godina izdanja: 2019. Br. str.: Povez: Tvrd Format: Pismo: Latinica Opis Non-oui – autor Lidija Dimovska Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja. *** Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske

Nova knjiga, necitana, nema posvete. Tvoj sam čovek: Život Lenarda Koena (crni) - Silvi Simons Izdavač: Treći trg Godina izdanja: 2020 Broj strana: 594 Format: 22 cm Povez: Broširani Bestseler Njujork tajmsa Gardijanova knjiga godine o muzici Biografija godine Nacionalnog javnog radija Prvo mesto nacionalne liste bestselera Publicistička knjiga godine časopisa Kerkus rivjuz „Ovo je biografija kakvu je Koen odavno zaslužio, i ona sve prethodne knjige o njemu čini praktično nepotrebnim.“ Roling stoun „Tvoj sam čovek… sadrži sve što je bitno – priče o dve žene po imenu Suzan, o životu na grčkom ostrvu Hidri, o druženju sa Irvingom Lejtonom, mahnitanju sa Filom Spektorom tokom snimanja albuma Smrt jednog zavodnika 1977. godine, kaluđerskom životu sa Sasakijem Rošijem na planini Boldi, vezi sa Rebekom de Mornej, trijumfu kompozicije ‘Aleluja’…“ Gloub end mejl „Impresionira svojom temeljnošću… Knjiga Simonsove, zahvaljujući njenom pomnom istraživačkom radu, zaslužuje epitet ‘definitivna’.“ Toronto star „Umetnik koji je neosporno čovek novog milenijuma dobija biografiju kakvu zaslužuje zahvaljujući knjizi Tvoj sam čovek… Ova velika knjiga o životu jednog velikana svuda je hvaljena…“ Montreal gazet „Knjiga Silvi Simons Tvoj sam čovek je najbolja vrsta biografije: ona koja produbljuje naše razumevanje čoveka kome je posvećena… ni za trenutak ne gubeći iz vida one stvari koje su nas pre svega i privukle njemu.“ Edmonton džornel „Puna dinamike i entuzijazma… Brižljivo uplićući niti svih [Koenovih] pesama i albuma u tkanje njegovog života, Simonsova umešno istražuje teme koje su stalna obeležja Koenovog dela.“ Pablišers vikli (iz veoma pohvalnog prikaza) „Upečatljivo… Obavezno štivo za svakoga koga zanima jedan od najuticajnijih kantautora našeg vremena.“ Buklist (iz veoma pohvalnog prikaza) „Simonsova nudi čitaocu obilje priča koje mnogo toga otkrivaju… Koen se pojavljuje pred čitaocem u svoj svojoj kompleksnosti, naizgled beskrajno briljantan, uz sijaset ljudskih nesavršenosti.“ Kerkus rivjuz (iz veoma pohvalnog prikaza) „Veoma upečatljiva biografija – Simonsova, kako se čini, razume protagonistu svoje knjige gotovo instinktivno, a deli sa njim sumorni pogled na svet ublažen ironičnim, ali i vragolastim smislom za humor.“ Nacionalni javni radio „[Simonsova] je napisala knjigu koja je nešto više od rok biografije kao potrošne robe. Ova knjiga je plod pomnog istraživanja, a njome odzvanjaju brojni glasovi: glas samog Koena, ali i glasovi njegovih prijatelja, poznanika i bivših ljubavnica.“ Kvil end kvajer „Ovo je više od puke biografije… Ovo je knjiga koja će vas još dugo zaokupljati. Ona će promeniti način na koji slušate Lenarda Koena.“ Pejst magazin „Život Lenarda Koena nudi nešto retko i fascinantno za muzičkog biografa… Silvi Simons je, znalački pišući o starom šarmeru, naslikala veličanstveno detaljan portret ovog umetnika, ispunjen naklonošću, ali ne i romantizovan.“ Telegraf

Kao novo. Bez posvete. Zvezdani pastir - Radovan Gajić Godina izdanja: 2021 Broj strana: 504 Povez: Mek U samom srcu Toronta, na korak od grčke četvrti na Danfortu, u dvije zgrade na Gembl aveniji, mnogi je naš a i ini pečalbar započeo svoje prve dane u novoj, obećanoj, kanadskoj zemlji. Tu je pune tri decenije stolovao kao nadstojnik Radovan Gajić. Dočekivao je novodošle, pomagao im u sitnim svakodnevnim stvarima, i usput, pratio njihove uspone i posrtanja. Mnogi od njih je, otvarajući vrata svog stana, povjerio Gajiću jer morao je nekom i skrovite dijelove svoje lične drame. U bijelom svijetu, gdje je čovjek ogoljen, u tuđem jeziku i bez zaštite mentaliteta kojem je do juče pripadao, sudar sa životom je grub i žestok. I ponavlja se iz dana u dan. Zato se u dokumentarne drame koje donosi Gajić u ovoj knjizi vrlo često graniče sa nevjerovatnim, i sadržajem i načinom na koji je ispovijest predana na čuvanje zvezdanom pastiru sa Gembla. To su krici i šaputanja koji će svojim komičnim i tragičnim obrtima čitaoca dovesti do suza. Od finog tkanja pojedinačnih ispovijesti Gajić gradi upečatljiv dramski mozaik koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Davor Miličević

Knjiga je necitana, kupljena nova i stajala u vitrini. Nema posvete. Mapa teksta - Slobodan Grubačić Izdavač: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića Godina izdanja: 2018 Broj strana: 291 Format: 24 cm Povez: Tvrdi U prepoznatljivom stilu, s epigramski sažetom duhovitošću i psihološkim zapažanjem, Grubačić je oblikovao korpus tekstova koji, po zgusnutosit kazivanja i po tome kako se u njima raskrivaju osnovne teze o teško razrešivim pitanjima literarnog teksta, predstavlja njegovo najzrelije ostvarenje. Nastale na ukrštaju poetoloških, književno-istorijskih i kulturno-teorijskih razmatranja, ove studije svedoče o ozbiljnom preispitivanju nekih od ključnih fenomena savremene svetske književne misli. Knjiga se sastoji od pet poglavlja u kojima se raspravlja o različitim vidovima razgraničenja – epistemološkim (razlike između duhovnih i tehničkih nauka), klasifikacijskim (problem periodizacije), umetničko-mimetičkim (žanrovsko određenje tzv. retrospektivnih utopija u književnosti) – ali i o fenomenu identiteta i alteriteta (problemi prevoda), kao i o razlčitim kulturnim modelima u književnoj tradiciji. Mnogo je toga što ovde podrazumeva interdisciplinarni pristup kulturi, odnosima moći, razlikama u mentalitetu, stvaranju kolektivnih identiteta, kulturnom pamćenju i percepciji ”svog” i ”tuđeg”. Autor se zato osvrće i na estetiku recepcije, to jest, na pitanje šta se to sve, tokom vekova, menja i zbiva u glavama čitalaca, dok u srednjovekovnom kostimu, pod šlemom, šeširom, a i sasvim bez kape, stoje pred zagonetnim književnim ogledalom? Hoće li se prepoznati u odrazima samosvesti, produbljujući svoje mitove, a da ih se nikad ne oslobodi? Hoće li to ogledalo skloniti, pa opet naći i izgubiti, uzeti, odbaciti i opet mu se vratiti, tako da mu se lik gubi pred uvek istim problemom samoprepoznavanja? Ova knjiga se bavi izdvajanjem posebnih, distinktivnih odlika književnog teksta, koji tumači kao subverzivni potencijal u odnosu na kanon, na kulturološku matricu i teorijske pretpostavke. Drugim rečima, ona uspešno rešava tzv. ”unutrašnje” probleme književnih teorija i sa kritičkim duhom pristupa kako znanju, tako i pronicanju u antinomije društvenog stanja, kombinujući diskurse koji su danas u akademskoj sredini razdvojeni. Razlikujući suštinsko i slučajno, individualno i tipsko, autor je golemu građu u ovoj knjizi preobražavao u simboličnu, plastično viđenu sliku kulturne i književne istorije, u unutarnje tkanje smisla, koje i ograničenom isečku problema daje prostorne dimenzije, i koje pomoću načina izlaganja punog digresija, aluzija, citata i višeslojnih slika, pruža perspektivu usmerenu ka celovitosti života. Snaga ove knjige je u oblikovanju sinteza. Bilo ih je, razume se, i u njegovim ranijim knjigama. Sve ih je, međutim, ovde nadmašila u žestini i prodornosti: zamišljena kao reakcija na sociološke banalizacije, na kruto ideološko mišljenje i pozitivistički dogmatizam, ova poslednja knjiga s jednakom upornošću kritikuje i svest koja se nije pomakla od mehanicističke paradigme, od kartezijanskog pogleda na svet, od golog tumačenja vidljivog, od pasivne saznajne uloge ili slepe vere u eksperiment.

Nečitano, praktično novo. Nema posvete. Ruska - II tom - Edvard Raderfurd Godina izdanja: 2014 Broj strana: 640 Povez: Mek Od pisca bestseler romana London.U nepreglednom i raskošnom tkanju ovog romana, kmet i gospodar, Kozak i car, pop i Jevrejin sreću se u porodičnoj sagi koja obuhvata vekove istorije otkrivajući najtajanstveniju i najnedokučiviju zemlju Rusiju. Kroz život malog grada istočno od Moskve, u srcu Rusije, Edvard Raderfurd na zbunjujućim protivrečnostima ruske kulture i naroda gradi čarobnu porodičnu sagu – istovremeno sumornu i egzotičnu, surovu i romantičnu, priču o zemlji verskih obreda opterećenoj praznovernim strahovima. Od praskozorja ruske države i okrutnih tatarskih napada, Ivana Groznog i divljih Kozaka, preko Petra Velikog, Katarine Druge i dana Rata i mira, sve do krvave Oktobarske revolucije i neverovatnih događaja današnjice – ovo je priča o Rusiji pretočena u očaravajući roman; živopisna istorijska predstava prikazana sa zadivljujućim pojedinostima i strašću.„Ruska je niz vešto povezanih kraćih romana, neosetno protkanih mnoštvom istorijskih podataka... zaista izvanredno štivo.“ The Times„Nadahnjujuće štivo... zadivljujuća priča. Ovaj roman uspeva da dočara i prikaže veličinu Majčice Rusije, njenu istoriju i potencijal.“ Boston Sunday Herald„Sočan i začinjen taman koliko treba, ovaj roman je književni ekvivalent slasnih kolača.“ Sunday Telegraph„Raderfurd bukvalno personifikuje istoriju.“ New York Daily News

Nolit, 1966. Originalno, prvo izdanje kultne knjige Bore Ćosića, prve u čuvenom porodičnom ciklusu. Ovo izdanje nikada posle nije preštampano, budući da je pisac u kasnijim izdanjima neke priče izbacivao, a druge dodavao. Retko sa omotom. Ivice omota blago iskrzane, unutrašnjost odlična. Bora Ćosić, rođen 1932. u Zagrebu, 1937. sa porodicom preseljen u Beograd. Tu je završio srednju školu u Prvoj muškoj gimnaziji, studirao na odseku filozofije Beogradskog univerziteta. U mladosti je prevodio ruske futurističke pesnike, uređivao je list `Mlada kultura` 1952, reviju `Danas` 1961-1963,[1] časopis `Rok` 1969-1970. Radio je kao dramaturg i umetnički savetnik u filmskim preduzećima `Slavija`, 1958-1959, i `Avala`, 1962-1963. Sarađivao je na dokumentarnim filmovima, pisao dijalog za igrane filmove. Tokom boravka po Evropi, pored celovitih knjiga objavio je više stotina tekstova po novinama i časopisima Nemačke, Austrije, Švajcarske, Italije, Holandije, Mađarske, Rumunije, Rusije, Poljske, Albanije. Učestvovao je na više od dve stotine čitanja u nekoliko evropskih zemalja. Dao više od stotinu intervjua za različita glasila, štampu, radio i televiziju. Učestvovao na književnim konferencijama, festivalima, simpozijumima, međunarodnim sastancima i kongresima.[3] Književno stvaralaštvoУреди Karijeru pisca započinje romanom Kuća lopova iz 1956. godine te zatim objavljuje knjige eseja Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962, Sodoma i Gomora, 1963. godine. Autor je kultnog romana novije srpske proze, Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969, smestenom u ratnom i posleratnom Beogradu. Ćosić je istovremeno naslednik srednjeevropske prozne tradicije intelektualnog esejizma, kao i jedan od poslednjih intelektualaca koji se emocionalno iskreno identifikovao sa jugoslovenskom himerom, s mešavinom elegičnosti i mučnog preispitivanja nakon njenog raspada. Po tom romanu je snimljen i istoimeni film. Raspad Jugoslavije odveo je pisca u dobrovoljno izgnanstvo (najčešće boravi u Rovinju i Berlinu, dok objavljuje u Hrvatskoj).[4] Taj deo njegovog stvaralaštva je obeležen uglavnom esejističkim delima, među kojima se ističu Dnevnik apatrida, 1993, (opet jedno poigravanje s fiktivnim identitetom preko kojeg Ćosić iznosi stavove o savremenoj drustvenopolitičkoj stvarnosti), Dobra vladavina, 1995, te Carinska deklaracija, 2000, poluautobiografski tekst natopljen promišljanjima o propalim južnobalkanskim ogledima i autorovim pomešanim osećanjima prema toj tvorevini. Napisao je oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Nemačkoj.[5] NagradeУреди 1969: NIN-ova nagrada, za roman Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji.[2] 2002: Nagrada za Evropsko razumevanje, za autobiografski esej Carinska deklaracija.[6] 2008: Nagrada Albatros Zadužbine Gintera Grasa.[7] 2001: Nagrada Stefana Heyma.[8] DelaУреди Nepotpun popis dela: Kuća lopova, 1956. Vidljivi i nevidljivi čovek, 1962. Sodoma i Gomora, 1963. Priče o zanatima, 1966. Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969. Tutori, 1978. Poslovi/sumnje/snovi Miroslava Krleže, 1983. Doktor Krleža, 1988. Rasulo, 1991. Dnevnik apatrida, 1993. Dobra vladavina (i psihopatalogija njenog svakodnevlja), 1995. Carinska deklaracija, 2000. Pogled maloumnog, 2001. Tkanje, 2001. Nulta zemlja, 2002. Irenina soba, (poezija), 2002. Izgnanici, 2005. Consul u Beogradu, 2007. Put na Aljasku, 2008. Zapadno od raja, 2009. Kratko detinjstvo u Agramu, 2011. Doručak kod Majestica, 2011.

Potpuno novo, nečitano, kao iz knjižare. Kada su ljudi nicali iz zemlje: autohtonost u govoru antičke Grčke - Vladimir Milisavljević Godina izdanja: 2016 Broj strana: 368 Povez: Mek Reč autohtonost, koju je moguće prevesti kao samoniklost, ili starosedelaštvo, ipak je, sugeriše Milisavljević, najbolje ostaviti neprevedenom jer ta grčka reč – sačinjena od zamenice autos (sâm) i imenice khthôn (zemlja) – sadrži neprevodiv momenat, naime u svojoj izvornoj varijanti ona označava onoga ko je, doslovno, rođen iz same zemlje. Upravo tu nijansu, na početku knjige jedva uočljivu i tanku kao konac, Milisavljević hvata pojmovnim pincetama, da bi, kako tekst odmiče, ta nit prerastala u istinsku žilu plemenitog materijala, pa su pincetu zamenila malo robustnija oruđa: najpre klešta, onda čekić koji postaje malj, zatim bušilica, najzad pravo pojmovno čudovište – Platon lično. Dakle, autohton je onaj ko je rođen ne na određenoj zemlji, već onaj ko je rođen iz same zemlje. Pisac reč shvata doslovno i izvodi doslovne implikacije: šta je kod Grka značilo da je neko rođen iz zemlje? U prvom odgovoru silazimo do mitova o nastanku Atine i Tebe, sa sve razigranim i libidinoznim grčkim bogovima, spremnim na svakojake podlosti, lukavstva, igre moći, a naročito ljubavno-seksualne poduhvate, uz učešće prvih, mitskih junaka i živopisnih čudovišta. Tu se, recimo, hromi i pohotni Hefest ustremi na polusestru Atenu u nameri da je obljubi, ali mu ova izmakne pa Hefestovo seme završi na zemlji, to jest u zemlji, u Geji. Geja, logično, rodi Erihtonija, čiji će potomci osnovati Atinu. Da stvar bude zamršenija, na istu ideju dolaze i Spartanci. Majstorstvo kojim Milisavljević prodire u mitove i, ako se tako sme reći, mitskim sredstvima pristupa mitovima – priča priču o pričama – uzbudljivo je koliko i mitovi sami: da bi se čitalac snašao u gustom tkanju često zamornih mitova potreban je dobar vodič. Ali kada vas provede kroz to ko-je-koga-zbog-čega-i-na-koji-način, Milisavljević prelazi na filozofsko tumačenje koje sklapa celinu i autohtonost dovodi do pojma.Milisavljevićevu knjigu s radošću bi dočekala bilo koja kultura.

Autor: Edvard Raderfurd Naslov: Ruska I i II - prvi i drugi tom Izdavač: Laguna Pismo: Latinica Povez: Mek Godina izdanja: 2014 Prevodilac: Aleksandra Čabraja Odlično očuvano! Stanje kao na slikama. Unutrašnjost nekorišćena. Tiraž je rasprodat. Opis: Obuhvatajući hiljadu i osamsto godina ruske istorije, politike i kulture, Edvard Raderfurd, autor izvanredno uspešnih romana London i Njujork, piše veličanstvenu sagu, raznovrsnu poput same Rusije. Ovo je ljudska priča o jednoj velikoj civilizaciji ispričana kroz živote četiri porodice, različitog porekla ali sjedinjenih i isprepletanih u stvaranju sudbine svoje zemlje. Članovi ovih porodica tragaju za svojim sudbinama još od davnih dana zlatnog Kijeva sa čuvenim pravoslavnim crkvama i manastirima, od surovih napada mongolskih potomaka Džingis-kana, uspona Moskovske kneževine i njenih boljara i mračnog doba Ivana Groznog i njegove tajne policije. Moderna vremena počinju herojskom, romantičnom pričom o Kozacima, sukobom između nepokolebljivog pristalice zapada Petra Velikog i pobožnih staroveraca, radije spremnih na ritualno samospaljivanje nego na ulazak u evropejski svet Sankt Peterburga. Od ovog doba priča prati rusko flertovanje sa slobodoumljem od čudesnih dana vladavine Katarine Velike i idealista iz doba Rata i mira do oportunističkih boljševika iz dana Ruske revolucije i tirana dvadesetog veka. Ratnici i kaluđeri-pustinjaci, boljari i kmetovi, romantične junakinje i bogate stare kneginje, preduzimači i prognanici – likovi iz romana Ruska nastanjuju raskošni, zadivljujući i protivrečni svet šuma i stepa, ikona i sekira, pravoslavnih vernika i jevrejskih pogroma, raskošnih crkava, veličanstvenih palata i ubogih sela, zatim ruskih narodnih bajki i rukotvorina i otmenih opera, Tolstoja i Lenjina, Čajkovskog i Raspućina... Ruska II U nepreglednom i raskošnom tkanju ovog romana, kmet i gospodar, Kozak i car, pop i Jevrejin sreću se u porodičnoj sagi koja obuhvata vekove istorije otkrivajući najtajanstveniju i najnedokučiviju zemlju Rusiju. Kroz život malog grada istočno od Moskve, u srcu Rusije, Edvard Raderfurd na zbunjujućim protivrečnostima ruske kulture i naroda gradi čarobnu porodičnu sagu – istovremeno sumornu i egzotičnu, surovu i romantičnu, priču o zemlji verskih obreda opterećenoj praznovernim strahovima. Od praskozorja ruske države i okrutnih tatarskih napada, Ivana Groznog i divljih Kozaka, preko Petra Velikog, Katarine Druge i dana Rata i mira, sve do krvave Oktobarske revolucije i neverovatnih događaja današnjice – ovo je priča o Rusiji pretočena u očaravajući roman; živopisna istorijska predstava prikazana sa zadivljujućim pojedinostima i strašću. „Ruska je niz vešto povezanih kraćih romana, neosetno protkanih mnoštvom istorijskih podataka... zaista izvanredno štivo.“ The Times „Nadahnjujuće štivo... zadivljujuća priča. Ovaj roman uspeva da dočara i prikaže veličinu Majčice Rusije, njenu istoriju i potencijal.“ Boston Sunday Herald „Sočan i začinjen taman koliko treba, ovaj roman je književni ekvivalent slasnih kolača.“ Sunday Telegraph „Raderfurd bukvalno personifikuje istoriju.“ New York Daily News

Knjiga je potpuno nova, necitana, kao iz knjizare. Lepota i tuga - Peter Englund Izdavač: Geopoetika Godina izdanja: 2014 Broj strana: 500 Format: 25 cm Povez: Tvrdi Veliki, ili Evropski rat – kako su ga nazvali savremenici koji su ga preživeli kao vojnici na frontovima ili civili izmučeni oskudicom, bolestima i iscrpljujućim radom – doneo je savremenicima jedno sasvim novo iskustvo. Bez obzira na to da li su pripadali pobedničkoj ili poraženoj strani, svi su kao duboki ožiljak nosili taj rat što je imao snagu ogromne, neočekivane prirodne kataklizme koja je velikim nanosima smrti, razaranja, bola i patnji, zatrpala iluziju i utopiju o svetu „belle epoque“. Odvlačeći u istoriju četiri velika carstva i dovodeći na svome kraju na scenu nove države, Veliki rat ne samo da je menjao geografske karte Staroga sveta već je promenio i shvatanje života, patnje, ljudskih vrednosti; bio je to i veliki pakleni kotao u kojem su se iz gneva, frustracija, mržnji, amalgamisale revolucije i nove ideologije. Peter Englund sklapa razbijenu sliku rata od krhotina ljudskih sudbina: dnevnici, pisma, autobiografski zapisi, muškaraca i žena, oficira i vojnika, civila, lekara, bolničarki, dobrovoljaca i onih poslanih na bojišta bez njihove volje, mladih i onih u zrelim godinama – niti su složenog tkanja u kojem se prepliću životi i smrt, u rovovima, pozadini, vojnim lazaretima, bordelima, železničkim stanicama, evropskim metropolama i provincijskim zabitima čija imena dobijaju važnost na vojnim kartama. Englund govori o početnim iluzijama da će rat brzo (i trijumfalno) biti okončan i o brutalnom, krvavom otrežnjenju koje je Evropi donelo ratno bezumlje u rovovima i na bojištima. Prati ih na širokom prostoru od Francuske, Engleske, Nemačke, Rusije, do Srbije, Male Azije, Egipta… Devetnaest ratnih sudbina Englund ukršta tokom četiri godine Velikog rata, otkrivajući onu njegovu drugu stranu, često zapostavljenu i u senci „velike istorije“: šta se događalo sa običnim ljudima, uvučenim u vrtlog velikih političkih, ideoloških i društvenih lomova. Među njima je i mlada srpska lekarka Slavka Mihailović, koja je ratne godine provela pomažući i lečeći ranjene i bolesne, prolazila kroz agoniju trogodišnje strane okupacije i konačno dočekala oslobođenje. Peter Englund je Veliki rat tumačio izabravši humanu perspektivu: iščitavajući svedočanstva učesnika iz raznih zemalja, obeju zaraćenih strana, sklopio je upečatljivu povest o njemu, dajući njegovoj teškoj i tragičnoj istoriji jedno ljudsko, „prepoznatljivo” lice. Milan Ristović Peter Englund, rođen 1957, istoričar, pisac, od 2001. do 2006. profesor na Institutu za dramu, član je Švedske akademije od 2002. Njen sekretar je od 2009. godine. Doktorirao je 1989. godine radom Ugrožena kuća: Plemićke predstave o društvu u doba velike sile, jednim od prvih većih švedskih radova iz istorije mentaliteta. Njegova uža specijalnost je istorija XVII stoleća, o kojoj je objavio prva dva od planirana tri toma: Godine rata: O Švedskoj kao velesili i jednom čoveku u njenom središtu (1993), za koju je 1993. godine dobio prestižnu Nagradu August, i Nepobedivi (2000) sa istim podnaslovom. Najveći uspeh je doživeo knjigom Poltava (1988), deheroiziranim opisom dana za danom bitke koju su jedinice Karla XII izgubile protiv jedinica Petra Velikog. Svojim pristupom, u kome je iskoristio svu dostupnu građu, od dokumenata preko pisama do poezije, i svojim stilom, u kome meša strogu naučnu analizu i pripovedačku radost, osvojio je čitaoce (knjiga je prodata u više od četvrt miliona primeraka i prevedena na više jezika) i ogromno doprineo popularizaciji istorije u Švedskoj. Njegove sledeće knjige su Srebrna maska: Kratka biografija kraljice Kristine (2006), pravo remek-delo minijaturne biografije Lepota i tuga bitke (2008), te zbirke eseja Predeo prošlosti (1991), Pisma s nulte tačke (1996) i Istorija tišine i drugi eseji (2003). Zbirkama eseja, od kojih su neki prerađeni članci i reportaže koje je pisao kao novinar, približio je širokoj publici ono što naziva malom istorijom, istorijom svakodnevice i malih stvari, koje su u suštini velike koliko i takozvana velika istorija ratova, revolucija i poprišta. Pisao je i scenarija za televizijske serije, objavio kratki roman Grmeću (2005) sa temom iz 1706. godine. Svoja novinarska iskustva iz praćenja ratova u Hrvatskoj, Bosni, Avganistanu i Iraku sažeo je u knjižici Scene iz ogledala: Fragmenti uspomena iz četiri rata (2006).

Veoma dobro očuvano. Retko u ponudi. Preveo Oto Šolc, dizajn knjige Irislav Meštrović Autor - osoba Lasker-Šiler, Elza Naslov Poezija / Else Lasker-Schüler ; [s njemačkog preveo Oto Šolc] Vrsta građe poezija URL medijskog objekta odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik hrvatski, nemački Godina 1963 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Mladost, 1963 Fizički opis 85 str. ; 17 cm Drugi autori - osoba Šolc, Oto Zbirka ǂBiblioteka ǂOrion Napomene Str. 81-85: Else Lasker-Schüler / O. Š. [Oto Šolc] Uporedo nem. tekst i hrv. prevod. Elza Lasker-Šiler rođena je 1869. u Vupertalu-Elbersfeldu, u imućnoj jevrejskoj porodici. Uz Anetu fon Droste-Hilshof najveća pesnikinja na nemačkom jeziku. Tematika njenog pesništva je, uprošćeno govoreći, dvojaka: na jednoj strani vrlo subjektivna ljubavna lirika (i to je bolji deo njene poezije), na drugoj pesme o hebrejskoj i istočnjačkoj tradiciji, o ličnostima iz Biblije. Ali i jednom i u drugom nizu pesama ona zapanjuje i pleni potpuno samosvojnim slikama i poređenjima. U Berlinu se s početka XX veka družila sa poznatim piscima-boemima (Demel, Ben, Trakl ...). Kad su nacisti došli na vlast emigrirala je u Švajcarsku, odakle je nekoliko puta odlazila u Jerusalim da bi konačno tamo otišla 1939. U Jerusalimu je i umrla početkom 1945. siromašna i usamljena. Gotfrid Ben je o njoj pisao: „Ona je najveća pesnikinja koju je Nemačka ikada imala... Uvek nepokolebljivo obrečena samoj sebi, neprijateljski nastrojena prema svemu što je sito, pouzdano, ljubazno, ona je bila kadra da izražava svoja strasna osećanja, a da pri tom, ne skida veo i ne otkriva onu tajnu koja je bila njena suština.“ Ako život je san, Ljubav i Pesma možda jedine, u senkama tog sna, opstaju nepokošene jednim rastankom, i jednom smrću. Prežive, u emotivnoj drami i lirskom spoju, i više puta, svoja poniranja, svoj smak u tami. Van predumišljaja, bez otpornih sasuda – predodređene bar jednom krahu – poput dvojnosti protomaterije, i one se traže, ohrabruju, razdiru i rastaju, ali u burama i zatišjima uzajamnosti upijaju više, dopiru dalje, na stranputicama bića, bacajući, poput zrnaca prašine, oštra, duga svetla, koja nas razbude, ma u kom da smo vremenu usnuli. To je ono čudo književnosti, o kome piše Aleksandar Genis – preživi upravo neizrecivi, „neraščlanljivi deo čoveka, supstancijalan poput srca, bez koga se jedan autor ne bi razlikovao od drugog“ – iako pesma nije drugo do radosni ili bolni obgrljaj zraka, a sama reč uzdah koji ne ljubi zadugo zadati oblik reci. Senoviti eros Izražavajući, u jeku ekspresionizma, snažne energetske suprotstavljenosti, Elza Lasker-Šiler (1869–1945), u središtu burnog modernističkog jata koje u rasponu od 1910. do 1932. okuplja Der Šturm (Bura) i njen drugi muž Hervart Valden (Georg Levin), svoje boje označila je slikovnim nabojem epohe (Šagal, Kandinski, Kle, Kokoška, Munk, Pikaso) kao „crne i zvezdaste“, smelo profilišući, u znaku raspada klasične pesničke slike, dragulje lirskih elipsi, tenziju, nadahnuća imanentno kompleksna, koja je cine čas srećnim navigatorom, čas brodolomnikom čuvstvenih bura. Krhko- svetlosni i senoviti eros najznačajnije nemačke poetese, ne zazirući od isplovljenja u svet i vaseljenu nepoznatu busolama i telemetriji, u spletove motiva čije su parenteze upravo ljubav i smrt, nalaže odvažnost pisma, sintaksičku uzdrmanost (upitnici, eksklamacije, nedovršen stih), koja emanira lirske potrese i samospoznaju individue koja je u isti mah svet i njegov izgnanik, čulnost i transcendencija, opojna senzualnost i porazna jeza neovladivog: Gde god da sam sedela pod svadbenim jutrom,//smrzavao se zasanjani lotos/na mojoj krvi. Nestalna i samoponiruća raspoloženja (Uvek moram kako bura hoće...), umilnost ljubavnih predaja i nova prodornost, krotko obraćanje izabranicima po peru i srcu (G. Benu, medu ostalima), lucidnost i intuicija, ali i težina udesa, tvore senzualni sinkretizam ove poezije, iz koga spontano izrastaju vidovite i minuciozne nadlične apoteoze. Volim te kao posle smrti /a duša mi je raširena nad tobom -//duša mi je uhvatila sve patnje – ovi stihovi su po meri duhovnog oka, ispunjenja iznova osporena rivalstvom izmičuće drugosti, dok „sveta mahovina“ erotske pustolovine vrhunskom suptilnošću (samo nam se pleća još igraju kao leptiri) odaje slatkost i tamu svojih bezobalnih obrisa. Rapsodija ili ništa Dok proza ove autorke evocira boemsku klimu nestabilnih emotivnih i prijateljskih veza (sa Demelom, Traklom, Verfelom, Krausom), njena poezija lomi lirske konvencije i, u rasponu od egzotičnog tkanja do glasa molitvi, uvek ostaje potresno obraćanje, „na jezicima urezanim kao harfe“. Od zbirke „Stiks“ (1902) do knjige „Moj plavi klavir“ (1943) pesnikinja na svoj način ostvaruje harizmatični zavet Volasa Stivensa („Covek sa plavom gitarom“, 1937): Pesma mora biti rapsodija ili ništa. Rapsodija toga kako jesu stvari. Izbor Branimira Živojinovica, iako ne obuhvata pesme sa hebrejskom tematikom ove jevrejske poetese (pred nacističkim pogromima utočiste nalazi u Jerusalimu, gde i umire), ukazuje na biće ove lirike, koja, poetskim interponiranjima, doseže premošćena fantastičkog i erotskog, a simboliku hebrejske tradicije izvodi do sakralnog venčanja drevnosti i transcendencije: Ja sam hijeroglif/koji stoji pod stvorenim svetom//i moje oko je/vrhunac doba,//njegovo blistanje ljubi Božji rub. Najčešće, do spoja radosti imenovanja, u pesmama ljubavi, i patosa neizgovorivog – u napuklinama snažno izvajanog poetskog ploda. MG112

Publije Ovidije Nazon - Ljubavi - Umijece ljubavi - Lijek od ljubavi Publije Ovidije Nason - Ljubavi - Umece ljubavi - Lek od ljubavi Prevod s latinskog Tomislav Ladan Pogovor Veljko Gortan Graficka oprema Bogdan Krsic Znanje, Zagreb, 1973. Tvrd povez, 222 strane. EKSTREMNO RETKO IZDANJE, GOTOVO BIBLIOFILSKO! Publije Ovidije Nazon (lat. Publius Ovidius Naso, rođen 43. pne., umro 17. ili 18. n. e.) bio je jedan od najvećih pesnika rimske književnosti te s formalne strane majstor elegijskog distiha. Glavne su mu teme bile ljubav, ostavljene žene i mitološka preobraženja. Njegova poezija, na koju su se ugledali mnogi pisci kasne antike i srednjega veka, vekovima je vršila ogroman uticaj na evropsku umetnost i književnost. Životopis Ovidije je rođen u srednjoitalskom gradu Sulmonu (danas Sulmona) u imućnoj porodici viteškoga staleža. Dobio je retorsko obrazovanje, ali je na praktičnoj retorici radio preko volje i uvek više naginjao poeziji: Često sam probao ja prozni da napišem tekst. Sama od sebe, međutim, u metre se slagala pesma, to što bih pisao sve – ipak bi ispalo stih. Scribere temptabam verba soluta modis. Sponte sua carmen numeros veniebat ad aptos, et quod temptabam scribere versus erat. (Trist. IV, 10, 24–26) Ovidije nije ulazio u javni život, i političku karijeru rano je ostavio zauvek. Kako je bio imućan, predao se bezbrižnom životu i poeziji. U Rimu je imao dobrih veza s visokim društvenim krugovima, pa je bio rado priman i na Avgustovom dvoru. Godine 8. nove ere morao je iznenada, iz nama nedovoljno poznatih razloga, po Avgustovoj naredbi otići u progonstvo u crnomorski grad Tomi (danas Konstanca). S pravne tačke gledišta, njegovo izgnanstvo nije bilo teška kazna progonstva (exilium), koja je podrazumevala mahom gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine, već samo blaže proterivanje (relegatio), pa pesnik nije patio od oskudice i ipak se snašao u hladnoj i varvarskoj sredini, među Getima i Sarmatima koji su ga toplo primili. Tu je čak naučio getski i sarmatski, pa je osim latinskih tužbalica pisao stihove i na getskom jeziku. Neposredan povod za ovu kaznu bio je možda nekakav ljubavni skandal u Avgustovoj porodici u kome je na neki način učestvovao i Ovidije, najverovatnije kao posrednik ili samo kao očevidac. Kao dalji uzrok mogla je biti Ovidijeva ljubavna poezija, koja je – frivolna kakva je bila – mogla biti smatrana raskalašnom i usmerenom protiv proklamovane obnove starorimskog morala u Avgustovom principatu. Ovidije u svojim pesmama na nekoliko mesta govori o Avgustovom gnevu, ali uvek u opštim crtama (on kao uzrok za taj gnev navodi `dva zločina: pesmu i grešku` – duo crimina: carmen et error, Trist. II, 207), tako da se ne može utvrditi o čemu se tačno radi. Ipak, neki nagoveštaji postoje, npr. Cur aliquid vidi? Cur noxia lumina feci? Cur imprudenti cognita culpa est? (Trist. II, 103–104) Inscia quod crimen viderunt lumina plector peccatumque oculos est habuisse meum. (Trist. III, 5, 49–50) Iz ovih nagoveštaja te iz činjenice da su istovremeno u progonstvo otišli i Avgustova unuka Julija Mlađa i Decim Silan, za koga Tacit kaže da je bio in nepti Augusti adulter, može se zaključiti da je Ovidije izgleda znao za vezu između ovo dvoje a da je propustio da o tome obavesti Avgusta. Premda pesnik u Tomima nije patio od siromaštva, ipak mu je progonstvo veoma teško palo, pa u pesmama koje odande šalje u Rim opisuje svoje očajanje i moli cara da ga vrati u Rim ili bar premesti u neko pitomije mesto. Avgust bi možda bio i popustio, ali on umre, a njegov naslednik Tiberije nije hteo ni da sasluša pesnika. Utučen i rezigniran, umro je Ovidije u Tomima 17. ili 18. godine nove ere. Prema sadržini i hronologiji Ovidijeve pesme mogu se podeliti u tri grupe: ljubavne (Ljubavne pesme, Heroide, Ljubavna veština), mitološke (Metamorfoze, Fasti), pesme iz progonstva (Tužaljke, Poslanice s Ponta). Ljubavne pesme Ljubavne pesme (Amores, sačuvano 2. izdanje u 3 knjige, 19–16. pne.) vezane su za ime pesnikove fiktivne dragane Korine, nazvane možda prema grčkoj pesnikinji Korini. Motivi su im najčešće uzeti iz aleksadrijske ljubavne poezije. `Šaljivi pesnik ljubavne nežnosti` (tenerorum lusor amorum) – kako je sam sebe nazvao – u tim ljubavnim elegijama frivolno, ali s finom ironijom i humorom, psihološki istančano parafrazira mnoge motive iz Katula, Tibula, Propercija i helenističkih epigramatičara. Prvi u rimskoj književnosti uveo je u pesništvo elemente retoričko-deklamatorskog stila: variranje iste teme, brojne digresije, poentiranje misli. Heroide Heroide (Heroides) ili Poslanice junakinjâ (Epistulae heroidum) jesu pesnička pisma koja pojedine mitološke, ređe istorijske žene (npr. Penelopa, Briseida, Fedra, Arijadna, Medeja, Didona, Hero, Sapfa) upućuju svojim muževima ili ljubavnicima. Uz tri pisma napisao je Ovidije i odgovore. Ovakva pesnička pisma bila su poznata i u grčkoj književnosti, ali je Ovidije obrazac mogao naći i u deklamacijama savremenih retorskih škola. U Heroidama ima doista više retorike nego u bilo kojem drugom Ovidijevom delu. Inače je pesnik za Heroide dosta pojedinačnih motiva mogao naći i kod aleksandrijskih pesnika, ali i kod Homera, Vergilija i grčkih tragičara. Ljubavna veština Glavni članak: Ars Amatoria Parodično-didaktični ep Ljubavna veština (Ars amatoria, 3 knjige) najfrivolnije je ali i jedno od najboljih Ovidijevih dela. U 1. i 2. knjizi daju se uputstva mladićima kako da se dopadnu ženama, a u 3. knjizi takva se uputstva daju devojkama. Parodičnost i šaljivost dolaze do izražaja kako u samom naslovu tako i u sadržini pesama: čulna ljubav žena iz niskih slojeva društva obrađena je kao nauka (ars), vrlo ozbiljno, a u toj ozbiljnosti neprestano izbija fina ironija, kojom se, bez dublje socijalne ili etičke pozadine, podvlači lakomislenost i ispraznost života mnogih krugova u tadašnjem Rimu. Lakoća izraza i tečni stihovi spajaju se u skladnu celinu, a vrhunac parodičnosti nalazi se upravo u diskrepanciji između sistematičnosti izlaganja i predmeta koji se obrađuje. Metamorfoze Metamorphoses, 1643 Metamorfoze (Metamorphoses – Preobraženja ili Pretvorbe, 15 knjiga sa ukupno 11.995 heksametara) jesu najveće i najpoznatije Ovidijevo delo, u kojem su do najvećeg izražaja došle glavne osobine Ovidijevog stila – prozirnost misli, izraz bogat bojama, tečan, lepršav i glodak stih, istančana psihologizacija likova i osetljivost za promenu atmosfere. Metamorfoze su zapravo zbirka etioloških mitova i legendi koje se završavaju nekim preobražajem. Mitovi su pretežno grčki, dok samo u poslednje dve knjige ima i nekoliko italskih i rimskih. Pesnik je uspešno tolike raznovrsne mitove spojio u jednu celinu i `hronološki` ih uokvirio između dva mitska događaja: iskonskog haosa i stvaranja sveta (čime Metamorfoze počinju) i pretvaranja Julija Cezara u zvezdu (čime se ovo delo završava). Ovidije je zapravo ovim delom stvorio pesničku novelističku zbirku, nižući mitove po ciklusima tematski ili kao uokvirene priče. Znamenite su, na primer, priča o Apolonu i pretvaranju Dafne u lovoriku, mit o Faetontu, o Narcisu, o ljubavi Pirama i Tizbe, o Jasonu i Medeji, o Niobi, o Dedalu i Ikaru, idila o Filemonu i Baukidi, priča o Orfeju i Euridiki, o nadmetanju Ajanta i Odiseja za Ahilejevo oružje. Motivi su u ovom delu doista vešto povezani u jednu celinu. Tamo gde pesnik nije mogao da napravi prirodan i lagan prelaz s jednoga mita na drugi, on umeće pojedine mitove kao epizodu. Na primer, Orfej priča nekoliko mitova; Minerva i Arahna, kada se takmiče u tkanju, izvode na ćilimima slike koje pesnik opisuje i prepričava itd. I u pogledu kompozicije Metamorfoze su jedna od najsavršenijih pesničkih tvorevina iz antike. U njima se može zapaziti izvesna epska razvučenost, ali je Ovidije uspeo da izbegne monotoniju na taj način što je umetao zanimljive epizode. Jezik je pažljivo izbrušen i pun snažnih retorskih figura. Nije poznato koje je izvore pesnik upotrebio za obradu grčkih mitova, ali je svakako malo verovatno da se upuštao u doboka mitografska istraživanja: on se najverovatnije zadovoljio upotrebom popularnih mitoloških zbornika. Među pesnicima čiji se uticaj oseća jesu na prvom mestu grčki tragičari, Homer i Teokrit, a od rimskih pisaca Vergilije. Fasti Glavni članak: Fasti (pjesma) Fasti (Fasti – Kalendar, 6 knjiga) jesu komentar rimskog kalendara, i to redom, po danima i mesecima. Ovidije je, u duhu aleksandrijske etiološke elegije, hteo da objasni rimske praznike i kultove, da nađe etimologiju imenima meseca itd. Svoje delo započeo je verovatno vrlo rano. Kada je pošao u izgnanstvo, Fasti još nisu bili dovršeni. U Tomima Ovidije je preradio Faste i posvetio ih Germaniku, nadajući se da će mu ovaj izdejstvovati pomilovanje (prvo izdanje bilo je posvećeno Avgustu). Međutim, pesnika je pretekla smrt, pa je delo ostalo nezavršeno, a trebalo je da ima dvanaest knjiga – po jednu za svaki mesec. Kao izvor za Faste poslužili su Ovidiju Fasti Verija Flaka, Ovidijevog savremenika, Marko Terencije Varon, a možda i Eratosten i Kalimah. Međutim, Ovidije je – pošto mu je više stalo do forme nego do sadržine – svoje izvore koristio vrlo površno, pa je napravio više pogrešaka. Pesme iz progonstva Ovidijeva statua u Konstanci Pesme iz progonstva ispevane su u tužnom žalosnom tonu i sve imaju jednu osnovnu težnju: da pesniku izdejstvuju pomilovanje. Prema ranijim pesmama ove pesme predstavljaju opadanje. Ovidijevo dobro raspoloženje iščezlo je, a njegov talent je slomljen. Tužaljke (Tristia, 8–12. n. e., u 5 knjiga) bile su jednim delom završene već na putu iz Rima ka Tomima, koji je poduže trajao. U njima se večito ponavlja ista tema: pesnik pokušava da opravda sebe i da što življe predstavi svoj težak položaj. Interesantna je treća elegija prve knjige, u kojoj pesnik opisuje svoj rastanak s Rimom. Poslanice s Ponta (Epistulae ex Ponto, 12/13–16. n. e., u 4 knjige sa ukupno 46 pesama) bile su upućene pojedinim ličnostima koje Ovidije moli za posredovanje kod cara. Motivi su isti kao i u Tužaljkama, samo je pesnik još više slomljen; on se mnogo ponavlja i suviše laska. Osim u nekoliko elegija s toplim autobiografskim elementima, pesnik većnim nije uspeo dublje izraziti bol prognanika i stvoriti dela koja bi stilski bila na visini njegovih ranijih ostvarenja i patnji koje je svakako snažno proživljavao. Izgubljena dela Ovidije je u mladosti napisao i jednu tragediju, Medeju (Medea), ali nam ona nije sačuvana. Čini se da je Ovidije naročito voleo ovaj mit, jer ga je veoma lepo obradio i u Heroidama i u Metamorfozama. Značaj i uticaj Ovidije je bio darovit pesnik. Stihove je pisao lako i, što se tiče forme, za njega bi se moglo reći da je najbolji među rimskim pesnicima. Jezik mu je jednostavan i jasan, način izražavanja tečan i neusiljen. Ali s druge strane, Ovidije je poeziju stavio pod uticaj retorike, čime je dao loš primer kasnijim pesnicima kojima je nedostajalo njegovog talenta, a takođe je u pesništvo uneo i izvesnu trivijalnu notu. Ovidije je izvršio ogroman uticaj na kasniju evropsku književnost, likovne umetnosti i muziku (ljubavni rečnik srednjovekovne lirike, Giovanni Boccaccio, Lope de Vega, William Shakespeare, Johann Wolfgang Goethe, Aleksandar Puškin itd.). Što se tiče jugoslovenskih književnosti, nijedan rimski pesnik nije toliko koliko Ovidije, uz Vergilija, uticao na oblikovanje jezičkog i stilskog repertoara hrvatskih latinista.

Autor - osoba Ovidije Nazon, Publije Naslov Publija Ovidija Nasona Metamorfoze / preveo T. [Tomo] Maretić Vrsta građe dr.knjiž.oblici Jezik srpski Godina 1991 Izdanje [Fototipsko izd.] Izdavanje i proizvodnja Beograd : `Dereta`, 1991 (Beograd : `Dereta`) Fizički opis XVI, 422 str. ; 20 cm Drugi autori - osoba Maretić, Tomislav Kerbler, Đuro Zbirka Biblioteka Fototipska izdanja / `Dereta`, Beograd. kolo 1 ; knj. 1 ISBN 86-81283-38-3 (karton) Napomene Tiraž 2000 Podatak o autoru predgovora preuzet sa str. V Publije Ovidije Nason / [Kerbler Đuro]: str. VII-XVI Beleške uz tekst. Fototipsko izd.: U Zagrebu : Matica hrvatska, 1907. Predmetne odrednice Ovidije Nazon, Publije, 43 pre n. e. - 18 n. e. Od pojave Ovidijevih Metamorfoza, 2008, navršlo se dve hiljade godina. Svet je od tada prošao kroz mnoge metamorfoze, mene ukusa, konvencija i mode. Kad je pesnik proteran, ep je povučen iz biblioteka i spaljen, a sa propašću carstava i zagubljen: po nekima u X, a po drugima tek početkom XIII veka nađen je jedan grčki prevod ovoga dela pa su ljubopitljivi renesansni umovi upravo preko Metamorfoza upili grčke i rimske mitove i ugradili ih u svoja pesnička, likovna i muzička dela, a preko ovih i ljudi našeg vremena. Ako ne svi, danas je većina grčkih i rimskih mitova poznata, što nipošto ne znači da je Ovidijev ep postao izlišan. Istrgnuti iz konteksta i najčešće saopšteni suvim jezikom faktografije, oni gube znatan deo dramskog naboja, a upravo je dramski naboj (ne samo u pojedinim knjigama, već i epu kao celini) koheziona snaga koja povezuje i drži veoma heterogene delove. Mitovi su za Ovidija građa od koje on maštovito stvara svoje delo. Njegove interpretacije mitova i metamorfoza su i danas sveže i aktuelne. Svet se preobražava i menja, a Ovidijeva Preobraženja stoje postojano i osvajaju nove prostore. Publije Ovidije Nazon (lat. Publius Ovidius Naso, rođen 43. p. n. e., umro 17. ili 18. n. e.) bio je jedan od najvećih pesnika rimske književnosti te s formalne strane majstor elegijskog distiha. Glavne su mu teme bile ljubav, ostavljene žene i mitološka preobraženja. Njegova poezija, na koju su se ugledali mnogi pisci kasne antike i srednjega veka, vekovima je vršila ogroman uticaj na evropsku umetnost i književnost. Ovidije je rođen u srednjoitalskom gradu Sulmonu (danas Sulmona) u imućnoj porodici viteškoga staleža. Dobio je retorsko obrazovanje, ali je na praktičnoj retorici radio preko volje i uvek više naginjao poeziji: Često sam probao ja prozni da napišem tekst. Sama od sebe, međutim, u metre se slagala pesma, to što bih pisao sve – ipak bi ispalo stih. Scribere temptabam verba soluta modis. Sponte sua carmen numeros veniebat ad aptos, et quod temptabam scribere versus erat. (Trist. IV, 10, 24–26) Ovidije nije ulazio u javni život, i političku karijeru rano je ostavio zauvek. Kako je bio imućan, predao se bezbrižnom životu i poeziji. U Rimu je imao dobrih veza s visokim društvenim krugovima, pa je bio rado priman i na Avgustovom dvoru. Godine 8. nove ere morao je iznenada, iz nama nedovoljno poznatih razloga, po Avgustovoj naredbi otići u progonstvo u crnomorski grad Tomi (danas Konstanca). S pravne tačke gledišta, njegovo izgnanstvo nije bilo teška kazna progonstva (exilium), koja je podrazumevala mahom gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine, već samo blaže proterivanje (relegatio), pa pesnik nije patio od oskudice i ipak se snašao u hladnoj i varvarskoj sredini, među Getima i Sarmatima koji su ga toplo primili. Tu je čak naučio getski i sarmatski, pa je osim latinskih tužbalica pisao stihove i na getskom jeziku. Neposredan povod za ovu kaznu bio je možda nekakav ljubavni skandal u Avgustovoj porodici u kome je na neki način učestvovao i Ovidije, najverovatnije kao posrednik ili samo kao očevidac. Kao dalji uzrok mogla je biti Ovidijeva ljubavna poezija, koja je – frivolna kakva je bila – mogla biti smatrana raskalašnom i usmerenom protiv proklamovane obnove starorimskog morala u Avgustovom principatu. Ovidije u svojim pesmama na nekoliko mesta govori o Avgustovom gnevu, ali uvek u opštim crtama (on kao uzrok za taj gnev navodi „dva zločina: pesmu i grešku“ – duo crimina: carmen et error, Trist. II, 207), tako da se ne može utvrditi o čemu se tačno radi. Ipak, neki nagoveštaji postoje, npr. Cur aliquid vidi? Cur noxia lumina feci? Cur imprudenti cognita culpa est? (Trist. II, 103–104) Inscia quod crimen viderunt lumina plector peccatumque oculos est habuisse meum. (Trist. III, 5, 49–50) Iz ovih nagoveštaja te iz činjenice da su istovremeno u progonstvo otišli i Avgustova unuka Julija Mlađa i Decim Silan, za koga Tacit kaže da je bio in nepti Augusti adulter, može se zaključiti da je Ovidije izgleda znao za vezu između ovo dvoje a da je propustio da o tome obavesti Avgusta. Premda pesnik u Tomima nije patio od siromaštva, ipak mu je progonstvo veoma teško palo, pa u pesmama koje odande šalje u Rim opisuje svoje očajanje i moli cara da ga vrati u Rim ili bar premesti u neko pitomije mesto. Avgust bi možda bio i popustio, ali on umre, a njegov naslednik Tiberije nije hteo ni da sasluša pesnika. Utučen i rezigniran, umro je Ovidije u Tomima 17. ili 18. godine nove ere. Prema sadržini i hronologiji Ovidijeve pesme mogu se podeliti u tri grupe: ljubavne (Ljubavne pesme, Heroide, Ljubavna veština), mitološke (Metamorfoze, Fasti), pesme iz progonstva (Tužaljke, Poslanice s Ponta). Ljubavne pesme Ljubavne pesme (Amores, sačuvano 2. izdanje u 3 knjige, 19–16. pne.) vezane su za ime pesnikove fiktivne dragane Korine, nazvane možda prema grčkoj pesnikinji Korini. Motivi su im najčešće uzeti iz aleksadrijske ljubavne poezije. „Šaljivi pesnik ljubavne nežnosti“ (tenerorum lusor amorum) – kako je sam sebe nazvao – u tim ljubavnim elegijama frivolno, ali s finom ironijom i humorom, psihološki istančano parafrazira mnoge motive iz Katula, Tibula, Propercija i helenističkih epigramatičara. Prvi u rimskoj književnosti uveo je u pesništvo elemente retoričko-deklamatorskog stila: variranje iste teme, brojne digresije, poentiranje misli. Heroide Heroide (Heroides) ili Poslanice junakinjâ (Epistulae heroidum) jesu pesnička pisma koja pojedine mitološke, ređe istorijske žene (npr. Penelopa, Briseida, Fedra, Arijadna, Medeja, Didona, Hero, Sapfa) upućuju svojim muževima ili ljubavnicima. Uz tri pisma napisao je Ovidije i odgovore. Ovakva pesnička pisma bila su poznata i u grčkoj književnosti, ali je Ovidije obrazac mogao naći i u deklamacijama savremenih retorskih škola. U Heroidama ima doista više retorike nego u bilo kojem drugom Ovidijevom delu. Inače je pesnik za Heroide dosta pojedinačnih motiva mogao naći i kod aleksandrijskih pesnika, ali i kod Homera, Vergilija i grčkih tragičara. Ljubavna veština Parodično-didaktični ep Ljubavna veština (Ars amatoria, 3 knjige) najfrivolnije je ali i jedno od najboljih Ovidijevih dela. U 1. i 2. knjizi daju se uputstva mladićima kako da se dopadnu ženama, a u 3. knjizi takva se uputstva daju devojkama. Parodičnost i šaljivost dolaze do izražaja kako u samom naslovu tako i u sadržini pesama: čulna ljubav žena iz niskih slojeva društva obrađena je kao nauka (ars), vrlo ozbiljno, a u toj ozbiljnosti neprestano izbija fina ironija, kojom se, bez dublje socijalne ili etičke pozadine, podvlači lakomislenost i ispraznost života mnogih krugova u tadašnjem Rimu. Lakoća izraza i tečni stihovi spajaju se u skladnu celinu, a vrhunac parodičnosti nalazi se upravo u diskrepanciji između sistematičnosti izlaganja i predmeta koji se obrađuje. Metamorfoze Metamorfoze (Metamorphoses – Preobraženja ili Pretvorbe, 15 knjiga sa ukupno 11.995 heksametara) jesu najveće i najpoznatije Ovidijevo delo, u kojem su do najvećeg izražaja došle glavne osobine Ovidijevog stila – prozirnost misli, izraz bogat bojama, tečan, lepršav i glodak stih, istančana psihologizacija likova i osetljivost za promenu atmosfere. Metamorfoze su zapravo zbirka etioloških mitova i legendi koje se završavaju nekim preobražajem. Mitovi su pretežno grčki, dok samo u poslednje dve knjige ima i nekoliko italskih i rimskih. Pesnik je uspešno tolike raznovrsne mitove spojio u jednu celinu i „hronološki“ ih uokvirio između dva mitska događaja: iskonskog haosa i stvaranja sveta (čime Metamorfoze počinju) i pretvaranja Julija Cezara u zvezdu (čime se ovo delo završava). Ovidije je zapravo ovim delom stvorio pesničku novelističku zbirku, nižući mitove po ciklusima tematski ili kao uokvirene priče. Znamenite su, na primer, priča o Apolonu i pretvaranju Dafne u lovoriku, mit o Faetontu, o Narcisu, o ljubavi Pirama i Tizbe, o Jasonu i Medeji, o Niobi, o Dedalu i Ikaru, idila o Filemonu i Baukidi, priča o Orfeju i Euridiki, o nadmetanju Ajanta i Odiseja za Ahilejevo oružje. Motivi su u ovom delu doista vešto povezani u jednu celinu. Tamo gde pesnik nije mogao da napravi prirodan i lagan prelaz s jednoga mita na drugi, on umeće pojedine mitove kao epizodu. Na primer, Orfej priča nekoliko mitova; Minerva i Arahna, kada se takmiče u tkanju, izvode na ćilimima slike koje pesnik opisuje i prepričava itd. I u pogledu kompozicije Metamorfoze su jedna od najsavršenijih pesničkih tvorevina iz antike. U njima se može zapaziti izvesna epska razvučenost, ali je Ovidije uspeo da izbegne monotoniju na taj način što je umetao zanimljive epizode. Jezik je pažljivo izbrušen i pun snažnih retorskih figura. Nije poznato koje je izvore pesnik upotrebio za obradu grčkih mitova, ali je svakako malo verovatno da se upuštao u doboka mitografska istraživanja: on se najverovatnije zadovoljio upotrebom popularnih mitoloških zbornika. Među pesnicima čiji se uticaj oseća jesu na prvom mestu grčki tragičari, Homer i Teokrit, a od rimskih pisaca Vergilije. Fasti Fasti (Fasti – Kalendar, 6 knjiga) jesu komentar rimskog kalendara, i to redom, po danima i mesecima. Ovidije je, u duhu aleksandrijske etiološke elegije, hteo da objasni rimske praznike i kultove, da nađe etimologiju imenima meseca itd. Svoje delo započeo je verovatno vrlo rano. Kada je pošao u izgnanstvo, Fasti još nisu bili dovršeni. U Tomima Ovidije je preradio Faste i posvetio ih Germaniku, nadajući se da će mu ovaj izdejstvovati pomilovanje (prvo izdanje bilo je posvećeno Avgustu). Međutim, pesnika je pretekla smrt, pa je delo ostalo nezavršeno, a trebalo je da ima dvanaest knjiga – po jednu za svaki mesec. Kao izvor za Faste poslužili su Ovidiju Fasti Verija Flaka, Ovidijevog savremenika, Marko Terencije Varon, a možda i Eratosten i Kalimah. Međutim, Ovidije je – pošto mu je više stalo do forme nego do sadržine – svoje izvore koristio vrlo površno, pa je napravio više pogrešaka. Pesme iz progonstva Pesme iz progonstva ispevane su u tužnom žalosnom tonu i sve imaju jednu osnovnu težnju: da pesniku izdejstvuju pomilovanje. Prema ranijim pesmama ove pesme predstavljaju opadanje. Ovidijevo dobro raspoloženje iščezlo je, a njegov talent je slomljen. Tužaljke (Tristia, 8–12. n. e., u 5 knjiga) bile su jednim delom završene već na putu iz Rima ka Tomima, koji je poduže trajao. U njima se večito ponavlja ista tema: pesnik pokušava da opravda sebe i da što življe predstavi svoj težak položaj. Interesantna je treća elegija prve knjige, u kojoj pesnik opisuje svoj rastanak s Rimom. Poslanice s Ponta (Epistulae ex Ponto, 12/13–16. n. e., u 4 knjige sa ukupno 46 pesama) bile su upućene pojedinim ličnostima koje Ovidije moli za posredovanje kod cara. Motivi su isti kao i u Tužaljkama, samo je pesnik još više slomljen; on se mnogo ponavlja i suviše laska. Osim u nekoliko elegija s toplim autobiografskim elementima, pesnik većnim nije uspeo dublje izraziti bol prognanika i stvoriti dela koja bi stilski bila na visini njegovih ranijih ostvarenja i patnji koje je svakako snažno proživljavao. Izgubljena dela Ovidije je u mladosti napisao i jednu tragediju, Medeju (Medea), ali nam ona nije sačuvana. Čini se da je Ovidije naročito voleo ovaj mit, jer ga je veoma lepo obradio i u Heroidama i u Metamorfozama. Značaj i uticaj Ovidije je bio darovit pesnik. Stihove je pisao lako i, što se tiče forme, za njega bi se moglo reći da je najbolji među rimskim pesnicima. Jezik mu je jednostavan i jasan, način izražavanja tečan i neusiljen. Ali s druge strane, Ovidije je poeziju stavio pod uticaj retorike, čime je dao loš primer kasnijim pesnicima kojima je nedostajalo njegovog talenta, a takođe je u pesništvo uneo i izvesnu trivijalnu notu. Ovidije je izvršio ogroman uticaj na kasniju evropsku književnost, likovne umetnosti i muziku (ljubavni rečnik srednjovekovne lirike, Giovanni Boccaccio, Lope de Vega, William Shakespeare, Johann Wolfgang Goethe, Aleksandar Puškin itd.). Što se tiče jugoslovenskih književnosti, nijedan rimski pesnik nije toliko koliko Ovidije, uz Vergilija, uticao na oblikovanje jezičkog i stilskog repertoara hrvatskih latinista... MG152 (N)

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 1.Krleza Partija - Ivan Ocak 2.Krlezino knjizevno djelo - Šime Vucetic 3.Stari i novi razgovori sa Krlezom - Predrag Matvejevic IZDAVAČ SPEKTAR,ZAGREB, TVRDI POVEZ,FORMAT 28,5 X 21,5 CM Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.) je bio književnik i enciklopedista, po mnogima najveći jugoslavenski i hrvatski pisac 20. vijeka. Životopis Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi `Djetinjstvo u Agramu`), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu. Još od djetinjstva 1902-1903 je bio prijatelj sa Đurom Cvijićem.[1] Krleža od školskih dana pripada omladinskom revolucionarnom pokretu, kao jedan od intelektualnih vođa hrvatske ljevice.[1] Pripadao je krugu lijevih intelektualaca, kao Đuro Cvijić, August Cesarec, Kamilo Horvatin, Sima Miljuš. Prvi svjetski rat Neposredno uoči 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, Krleža pod utjecajem jugoslavenske ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje Brusilovljevu ofanzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenoga stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove. Period Kraljevine Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom, kao i niz drugih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić..). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. Đuro Cvijić, jedan od najboljih Krležinih prijatelja iz detinjstva, ubijen u Staljinovim čistkama. Krleža postaje izrazito kritičan prema Staljinu u vreme velike čistke, kada je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, i pobio jugoslovenske komuniste, Krležine prijatelje koji su potražili utočište u komunističkoj obećanoj zemlji. Rodoljub Čolaković je zapisao Krležine stavove o staljinskim proce­sima 1936. godine, prilikom razgovora u Krležinom stanu: Wikiquote „Još ljetos, kad smo razgovarali o procesu u Moskvi, Krleža je oštro osuđivao Staljinovu politiku. Pogotovu je bio oštar te večeri govoreći o nečovječnosti i političkoj štetnosti pogubljenja istaknutih ljudi Boljševičke partije i bliskih Lenjinovih suradnika. Upitao me: ’Ajde reci bi li Lenjin tako postupao sa onima koji ise s njim ne slažu, jer valjda ne vjeruješ da ima zrna istine u onome što je Višinski lajao na procesu. Zašto ih Staljin nije prognao u Sibir i učinio ih neškodljivim, nego im skida glave za izmišljene krivice?’[2]“ (Rodoljub Čolaković) Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih sila, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do Staljinove diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je 2. svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz KPJ. Život u NDH Ubrzo nakon proglašenja NDH Miroslav Krleža biva od gestapa uhapšen, ispitivan i zlostavljan dok će u samom zatvoru biti vređan od uhapšenih komunista koji ga optužuju da je trockist. [3]. Na kraju zahvaljujući utjecajnim prijateljima Krleža neće biti pogubljen nego pušten tako da će po riječima Stanka Lasića on postati trajni NDH talac. [4]. Tokom prvog mjeseca NDH biva uhapšena i Krležina žena Bela koja će također biti puštena iz zatvora. Tokom sledeće 4 godine on živi povučeno u strahu za svoj život pod direktnom zaštitom ustaškog ministra Đure Vranešića dok njegova žena postaje jedna od najvećih tadašnjih kazališnih zvijezda. Od početka 1942 godine pa sve do kraja postojanja NDH dijela Miroslave Krleže su zabranjena, a do jedinog njegovog spominjanja u medijima dolazi krajem godine kada se on našao na popisu izbranih hrvatskih pisaca čija dijela će fašistička Italija prevesti na svoj jezik [5]. Prema memoarskim izvorima, partizani su željeli Krležu za potpredsjednika AVNOJ-e.[6] Nakon kapitulacije Italije Krleža biva priveden na sastanak s Pavelićem koji mu nudi razne najviše kulturne funkcije u državi što sve će on odbiti [7] i vratiti se u svoj de facto pritvor. Nakon propasti NDH i obnove Jugoslavije zahvaljujući svom utjecaju Krležinoj ženi Beli neće biti suđeno na `sudu časti`, ali on neće biti u stanju spasiti Đuru Vranječića koji je bio istovremeno NDH ministar i agent gestapa. [8] Period SFRJ Te 1945. godine u komunizam razočarani Krleža odmah ima prvi poratni susret s Titom koji mu kaže:`S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka`. U tadašnjoj Jugoslaviji samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu bez ikakve najave ili razloga kada god požele. Sve u svemu on je imao zamerke na novi jugoslovenski sistem, ali ga je bez obzira na to aktivno i iskreno podržavao. [9] Već 1946. godine Krleža je jedan od obnovitelja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti čiji postaje podpredsednik, ali njegova dela se ne objavljuju zbog protivljenja dela partije na čelu s Đilasom. Odnos Ive Andrića i Miroslava Krleže bio je izrazito turbulentan, što se pogoršalo nakon što je Andriću uručena Nobelova nagrada. Iako su javno iskazivali poštovanje, Krleža se nerijetko kritički osvrtao na Andrića i njegov rad. Sve se menja ubrzo nakon rezolucije informbiroa kada zbog svojih predratnih književnih svesci njegov ugled u komunističkoj partiji naglo raste. U klimi liberalizacije on pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, čiji postaje predsednika, već 1952. godine nakon ljubljanskog referata kojim žestoko osuđuje književni smjer socijalističkog realizma on postaje nedodirljiva književna veličina. Ono što je u jugoslovenskoj politici bio Tito to je u književnosti od tada Krleža [10]. Godine 1967. potpisuje `Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika` (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon hajke na `nacionalizam` izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića. Djela Spomenik Miroslavu Krleži u Zagrebu Poezija i proza “Pjesme” I i II, (1918.) “Pjesme” III, (1919.) “Hrvatski bog Mars” (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.) “Pjesme u tmini” (1937.) “Novele” (1924.) “Hiljadu i jedna smrt” (1932.) “Povratak Filipa Latinovicza” (1932.) “Novele” (1937.) “Balade Petrice Kerempuha” (1936.) “Na rubu pameti” (1938.) “Banket u Blitvi” (1938.), (1939.), (1962.) “Zastave” (1969.) Drame “Kraljevo” (1915.) “Kristofor Kolumbo” (1917.) “Michelangelo Buonarroti” (1918.) “U logoru” (1920.) `Adam i Eva` (1922.) `Galicija` (1922.) `Golgota` (1922.) “Vučjak” (1924.) `Gospoda Glembajevi` (1929.) `U agoniji`, (1928.) “Leda”, (1930.) “Aretej”, (1959.) `Deset krvavih godina`, (1937.) Analiza djela Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ....). Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća. Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela. Poezija Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: `Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom`. Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim `simfonijama` (`Pan`, 1917., `Tri simfonije`, 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od očekivanoga (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurovića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: `Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!` Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četvorim zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima početka 30.-ih. Za te se ostvaraje može konstatirati da pokazuju utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uzlova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkog uklona – korpus u kojemu su asimilirani i integrirani utjecaji raznih `izama` – poglavito francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,..). No, nedvojbeno najveći Krležin poetski ostvaraj vizionarni je pjesnički kompendij `Balade Petrice Kerempuha`, 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni `Gazofilacij`, kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u `Baladama` stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madžarski, njemački, hrvatski štokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni bilo na koji konvencionalan način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga `proroka` Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženoga pučkoga hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja..., kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja.., dok je summa djela `Planetarijom`, odulja pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. Pri pozornijem čitanju vidljiva je izočnost suvremenijih pojava (npr. Radića), kao i nepostojanje zahvata u predtursku prošlost. No, to je možda objašnjivo i time što `Balade` nisu kanile obuhvatiti svehrvatsko povijesno iskustvo, nego su se uglavnom ograničile (što je i logično, uzme li se idiom kojim su pisane) na duboko proživljen i emocijama prezasićen prikaz sjevernohrvatskoga kompleksa i njegovu socijalnonacionalnu golgotu. Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teško pretakane u strane jezike, `Balade` su istodobno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnoga ljudskoga kozmosa, inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnome iskustvu gaženoga hrvatskoga pučkog kolektiva. Drame Miroslav Krleža je izuzetnu tvoračku energiju posvetio dramskomu žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u kazališnome miljeu koji ga je neprestance privlačio. Iako postoje različite periodizacije Krležina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi (`Kraljevo`, 1918, `Kristofor Kolumbo`, 1918, `Michelangelo Buonarrotti`, 1919.) prevladava prometejsko-titanski svjetonazor izražen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis na tragu prvih ekspresionista, njemačkih, čak im i prethodi. `Kraljevo` je možda prva ekspresionistička drama u Europi. U tim je dramama dakle pod jasnim utjecajem ekspresionizma i eksperimentalnih kazališnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja je više nalik na deklamatorske političke proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju povijesne ličnosti iz renesansnoga miljea, jasno izražavaju piščevu vjeru u budućnost koju je pobudila komunistička revolucija u Rusiji (uostalom, prilično čestom pojavom u Europi neposredno poslije 1. svjetskoga rata bijaše kombinacija kazališnoga eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije). U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države (`Galicija`, 1922., `Golgota`, 1922., `Vučjak`, 1923.). Treći dio piščeva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokoga građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uložio u tu trilogiju (`U agoniji`, 1928., `Gospoda Glembajevi`, 1928., `Leda`, 1932.), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažni ostvaraj psihološkoga naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao kazališno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Ili, jasnije, Krleža se, vjerojatno zbog pritiska okoline, nakon mladenačkog uzleta vratio u provincijske razmjere. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on, nakon dojmljivog početnog uzleta, tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku). Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije `Aretej`, 1959. i `Saloma`, 1963., dramske fantazije izvan realističkoga miljea (miješaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i povijest – pokušavajući u ponavljanju obrazaca ljudskog ponašanja kroz povijest otkriti smisao ljudskog života. Iako zahtjevni za izvođenje `Aretej` je u režiji Georgija Para jedna od najznačajnijih predstava Dubrovačkih ljetnih igara. Novele i pripovijesti Krležin novelistički korpus ostaje, uz Marinkovićev i Andrićev, dominantnim u hrvatskoj književnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelističkim ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa. Piščev se novelistički opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti `Hrvatski bog Mars`, kompletirana 1947. (iako je većina izašla još u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim. Već je tu vidljiva Krležina lijeva orijentacija i nada da će komunistička revolucija jednom zasvagda riješiti probleme tlačenja i imperijalnih osvajanja što je jedna od glavnih razlučnica spram ratne i poratne proze npr. francuskih ili američkih autora, koju karakteriziraju beznađe i besmisao- npr. kod Hemingwaya. Kuriozum je i da je u `Hrvatskom bogu Marsu` sačuvano hrvatsko vojno nazivlje koje je ponovo ušlo u uporabu s ostvarenjem suverene hrvatske države. Drugi ciklus tvore tzv. novele malograđanskoga kruga, među kojima se ističu `In extremis`, `Veliki meštar sviju hulja` i `Smrt bludnice Marije`. Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948., a napisan je većim dijelom također u 1920-im. Središtene su najčešće oko sukoba neurotičnoga hrvatskoga intelektualca, idealističko-prevratničke ideologije, i malograđanske buržoaske okoline (tako se može reći da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema kasnijih romana). Treći dio Krležinoga novelističkoga opusa obuhvaća 11 novela, i tematizira «glembajevštinu» ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije. Srodne sa sličnim pripovijestima europskih naturalista na prijelazu stoljeća (no, stilski modernistički usmjerene i samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj europskoj novelistici toga doba, a suvremenomu su čitatelju jamačno najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krležina novelističkoga opusa. Romani Krležini su romani pisani bujnim, `baroknim` stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualističkoga romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), no i ruskoga romana ideja karakterističnog za Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina su djela bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti njemačkoga jezika (Thomas Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatičnošću radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu. Uz ponešto zanemarene romane `Tri kavalira frajle Melanije` i `Vražji otok`, za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: `Povratak Filipa Latinovicza`, `Na rubu pameti`, `Banket u Blitvi` i `Zastave`. Povratak Filipa Latinovicza roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je Prousta izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da je posrijedi protoegzstencijalističko djelo senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima. `Na rubu pameti` još je dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkim solilokvijima i naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnoga suca sve te kafkijanske more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost. Sljedeći je u nizu velikih romana nastalih uoči 2. svjetskoga rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) Banket u Blitvi, smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i usredotočen na temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, `poema o politici`, nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazališta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi. Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, `Zastave`, istodobno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, te najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim čitateljem. Taj hrvatski `Rat i mir` ili `summa krležiana` (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskoga društva uoči i poslije 1. svjetskoga rata, te daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju povijesti. Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitatelja uranjanje u ideološko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne modernističke strukture, `Zastave` su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Taj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. stoljeća. Krležu su često (naravno, dok je imao status državnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkoga totalitarizma i što se stalno vraća na `austro-ugarske teme`. Ta je ocjena nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prošlost više nego dostatno potvrdila. U `Zastavama` je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak piščeva statusa nedodirljive veličine, a i, valja reći, mješavine plitkosti i nezainteresiranosti ondašnje političke i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu `Zastava`. Nabijene političkom poviješću, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, `Zastave` su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promišljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu. Eseji Krležin esejistički opus golem je (obuhvaća možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih znanosti. Neka izdanja piščevih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krležinih zabilježaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izašao pod nazivom `Marginalia lexicographica`, te niz opservacija o svemu i svačemu, tiskanom kao višesvezačna `Panorama pogleda, pojava i pojmova`. Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige (`Evropa danas`, 1935, `Deset krvavih godina`, 1937, `Eppur si muove`, 1938, `Knjiga studija i putopisa`, 1939, te polemički `Dijalektički antibarbarus` i `Moj obračun s njima`, 1939, 1940), a nemali dio ostalih tekstova izašao je u izdanjima naslovljenima samo kao `Eseji`. U tako bogatu, upravo golemu opusu, razvidne su sljedeće značajke: stil je karakterističan Krležin, bujan i gongoristički, često pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija piščeva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada miješanom žanru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti. U tekstovima posvećenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim ličnostima (Chopin, Petar Dobrović, Proust, Erazmo Rotterdamski, Paracelsus,..), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama. Autorovi eseji o politici i povijesti su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima Supila i Radića maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa može reći da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krleža napadao domatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkoga svjetonazora. Krležini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti. Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduška svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionističke studije iz područja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i europske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitičkih pretenzija u kojima autor pokušava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafizički sustavi). Iako veoma načitan i informiran, Krleža je bio poglavito umjetnički, a ne filozofsko-analitički intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora Krausa. Glede piščeve političke esejistike posvećene svjetskoj politici, još je vidljivija dihotomija između sjajnih uvida u političke makinacije međuraća i apologetike komunističke ideologije. Krležin esejistički opus sadrži istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetničkim, kulturološkim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajviše o političko-ideološkoj i religijsko-metafizičkoj problematici. Dnevnici, zapisi i memoarska proza Grob Bele i Miroslava Krleže na zagrebačkom Mirogoju. Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga žanra. Hrvatski je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom žanru: Krleža je dnevnik vodio od 1914. do 1977., a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine 1988. tiskani su `Zapisi s Tržiča`, dnevničko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput `Djetinjstva 1902.-1903.` (u kojem Krleža opisuje proces odrastanja i dozrijevanja – tekst je tiskan 1952.). Posebna, i vjerojatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne književnosti su `Davni dani`, spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih autorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potječe iz razdoblja 1. svjetskoga rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krležina memoarska esejistika i dnevnički zapisi su sklop piščevih zapažanja o svakodnevnosti življenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmišljanja o filozofskim, etičkim, političkim, umjetničkim, književnim i inim problemima, zabilješke snova, promišljanje prošlosti i djetinjstva, razrađivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatiželju. Po kakvoći ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne književnosti te vrste. Citati Leksikografski zavod u Zagrebu koji je Krleža pokrenuo, a koji danas nosi njegovo ime. „Sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.“ „Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.“ „S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo.“

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Miroslav Krleža (Zagreb, 7. juli 1893. – Zagreb, 29. decembar 1981.) je bio književnik i enciklopedista, po mnogima najveći jugoslavenski i hrvatski pisac 20. vijeka. Životopis Rođen u Zagrebu u građanskoj obitelji niže-srednjega socijalnoga statusa (razdoblje opisano u dojmljivoj prozi `Djetinjstvo u Agramu`), Krleža pohađa vojnu kadetsku školu u Pečuhu. Još od djetinjstva 1902-1903 je bio prijatelj sa Đurom Cvijićem.[1] Krleža od školskih dana pripada omladinskom revolucionarnom pokretu, kao jedan od intelektualnih vođa hrvatske ljevice.[1] Pripadao je krugu lijevih intelektualaca, kao Đuro Cvijić, August Cesarec, Kamilo Horvatin, Sima Miljuš. Prvi svjetski rat Neposredno uoči 1. svjetskoga rata, u doba Balkanskih ratova, Krleža pod utjecajem jugoslavenske ideologije bježi u Srbiju. Godine 1913. prekida vojni studij u peštanskoj Ludovicejskoj akademiji. Preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju s nakanom da bude dobrovoljac u srpskoj vojsci. Osumnjičen je kao špijun i srbijanske ga vlasti protjeruju. Vraća se u Austro-Ugarsku i u Zemunu biva uhićen na osnovi tjeralice Ludoviceuma. Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje Brusilovljevu ofanzivu. Na bojištu je kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenoga stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove. Period Kraljevine Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažira u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku djelatnost: u to je doba, gotovo do Radićeva ubojstva, pisao srpskom ekavicom, kao i niz drugih hrvatskih pisaca (Šimić, Ujević, Cesarec, Majer, Cesarić, Donadini, Andrić..). Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama. Đuro Cvijić, jedan od najboljih Krležinih prijatelja iz detinjstva, ubijen u Staljinovim čistkama. Krleža postaje izrazito kritičan prema Staljinu u vreme velike čistke, kada je Staljin iskorijenio većinu stare boljševičke garde, i pobio jugoslovenske komuniste, Krležine prijatelje koji su potražili utočište u komunističkoj obećanoj zemlji. Rodoljub Čolaković je zapisao Krležine stavove o staljinskim proce­sima 1936. godine, prilikom razgovora u Krležinom stanu: Wikiquote „Još ljetos, kad smo razgovarali o procesu u Moskvi, Krleža je oštro osuđivao Staljinovu politiku. Pogotovu je bio oštar te večeri govoreći o nečovječnosti i političkoj štetnosti pogubljenja istaknutih ljudi Boljševičke partije i bliskih Lenjinovih suradnika. Upitao me: ’Ajde reci bi li Lenjin tako postupao sa onima koji ise s njim ne slažu, jer valjda ne vjeruješ da ima zrna istine u onome što je Višinski lajao na procesu. Zašto ih Staljin nije prognao u Sibir i učinio ih neškodljivim, nego im skida glave za izmišljene krivice?’[2]“ (Rodoljub Čolaković) Zgađen nad svim opcijama koje su bile na političko-ideološkom meniju – od liberalno-imperijalnih sila, preko nacističkog i fašističkog totalitarizma kojeg je dobro procijenio kao slijepu ulicu civilizacije do Staljinove diktature (početni entuzijazam o planiranom društvu socijalne i nacionalne pravde splasnuo je u srazu sa stvarnošću realsocijalizma), Krleža je 2. svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz KPJ. Život u NDH Ubrzo nakon proglašenja NDH Miroslav Krleža biva od gestapa uhapšen, ispitivan i zlostavljan dok će u samom zatvoru biti vređan od uhapšenih komunista koji ga optužuju da je trockist. [3]. Na kraju zahvaljujući utjecajnim prijateljima Krleža neće biti pogubljen nego pušten tako da će po riječima Stanka Lasića on postati trajni NDH talac. [4]. Tokom prvog mjeseca NDH biva uhapšena i Krležina žena Bela koja će također biti puštena iz zatvora. Tokom sledeće 4 godine on živi povučeno u strahu za svoj život pod direktnom zaštitom ustaškog ministra Đure Vranešića dok njegova žena postaje jedna od najvećih tadašnjih kazališnih zvijezda. Od početka 1942 godine pa sve do kraja postojanja NDH dijela Miroslave Krleže su zabranjena, a do jedinog njegovog spominjanja u medijima dolazi krajem godine kada se on našao na popisu izbranih hrvatskih pisaca čija dijela će fašistička Italija prevesti na svoj jezik [5]. Prema memoarskim izvorima, partizani su željeli Krležu za potpredsjednika AVNOJ-e.[6] Nakon kapitulacije Italije Krleža biva priveden na sastanak s Pavelićem koji mu nudi razne najviše kulturne funkcije u državi što sve će on odbiti [7] i vratiti se u svoj de facto pritvor. Nakon propasti NDH i obnove Jugoslavije zahvaljujući svom utjecaju Krležinoj ženi Beli neće biti suđeno na `sudu časti`, ali on neće biti u stanju spasiti Đuru Vranječića koji je bio istovremeno NDH ministar i agent gestapa. [8] Period SFRJ Te 1945. godine u komunizam razočarani Krleža odmah ima prvi poratni susret s Titom koji mu kaže:`S tobom polemika neće biti, a partijski staž ti se priznaje od početka`. U tadašnjoj Jugoslaviji samo su ministri vanjskih poslova, policije i vojske i Krleža mogli doći Titu bez ikakve najave ili razloga kada god požele. Sve u svemu on je imao zamerke na novi jugoslovenski sistem, ali ga je bez obzira na to aktivno i iskreno podržavao. [9] Već 1946. godine Krleža je jedan od obnovitelja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti čiji postaje podpredsednik, ali njegova dela se ne objavljuju zbog protivljenja dela partije na čelu s Đilasom. Odnos Ive Andrića i Miroslava Krleže bio je izrazito turbulentan, što se pogoršalo nakon što je Andriću uručena Nobelova nagrada. Iako su javno iskazivali poštovanje, Krleža se nerijetko kritički osvrtao na Andrića i njegov rad. Sve se menja ubrzo nakon rezolucije informbiroa kada zbog svojih predratnih književnih svesci njegov ugled u komunističkoj partiji naglo raste. U klimi liberalizacije on pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, čiji postaje predsednika, već 1952. godine nakon ljubljanskog referata kojim žestoko osuđuje književni smjer socijalističkog realizma on postaje nedodirljiva književna veličina. Ono što je u jugoslovenskoj politici bio Tito to je u književnosti od tada Krleža [10]. Godine 1967. potpisuje `Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika` (vidi Hrvatski jezik), što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon hajke na `nacionalizam` izražen, navodno, u tom dokumentu. U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu). Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića. Djela Spomenik Miroslavu Krleži u Zagrebu Poezija i proza “Pjesme” I i II, (1918.) “Pjesme” III, (1919.) “Hrvatski bog Mars” (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.) “Pjesme u tmini” (1937.) “Novele” (1924.) “Hiljadu i jedna smrt” (1932.) “Povratak Filipa Latinovicza” (1932.) “Novele” (1937.) “Balade Petrice Kerempuha” (1936.) “Na rubu pameti” (1938.) “Banket u Blitvi” (1938.), (1939.), (1962.) “Zastave” (1969.) Drame “Kraljevo” (1915.) “Kristofor Kolumbo” (1917.) “Michelangelo Buonarroti” (1918.) “U logoru” (1920.) `Adam i Eva` (1922.) `Galicija` (1922.) `Golgota` (1922.) “Vučjak” (1924.) `Gospoda Glembajevi` (1929.) `U agoniji`, (1928.) “Leda”, (1930.) “Aretej”, (1959.) `Deset krvavih godina`, (1937.) Analiza djela Krleža je ostvario golem opus (po različitim brojanjima, njegova sabrana djela obuhvaćaju između 50 i 80 svezaka) koji pokriva kako središnje književnoumjetničke žanrove, tako i atipične ili marginalne zapise (enciklopedijske natuknice, prepiska o raznim temama, putopisi, ....). Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća. Iako je pokrenuto čak nekoliko edicija, još ne postoji niti jedna koja bi obuhvaćala cijeli Krležin opus. Dodatno takav eventualni pokušaj otežava i činjenica da je sam autor neprekidno intervenirao u svoja već objavljena djela. Poezija Krležin je pjesnički opus bjelodan izuzetak od vlastite izreke: `Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom`. Istina, počeo je glagoljivim, whitmanovskim i verhaerenovskim panteističko-egzaltiranim `simfonijama` (`Pan`, 1917., `Tri simfonije`, 1917.), nabujaloga verbalnoga vatrometa koji je trebao ostaviti dojam ekstatične životne radosti u kojoj se pojedinac gubi u, za njega oslobađajućim, ritmovima kozmosa. No, rezulatat je bio daleko od očekivanoga (kao što su ustanovili i drugi vitalistički panteisti koji su u to doba harali literarnom Europom): razlomljena sintaksa, mnoštvo bizarnih asocijacija i šepava ritmika naveli su srpskog pjesnika i kritika Simu Pandurovića na ironičan komentar o jednom Krležinom stihu u kojem ovaj, u karakteristično groteskno-hiperboličnoj maniri najavljuje razaranje vlastitoga mozga: `Ne sumnjamo da će g. Krleža uspeti u svojim namerama!` Nakon te faze uslijedila su zrelija ostvarenja, objavljena u četvorim zbirkama 1918., 1918., te u lirskim djelima početka 30.-ih. Za te se ostvaraje može konstatirati da pokazuju utjecaj srednjoeuropske proturatne lirike i ekspresionističke poetike. Dominantni senzibilitet je paradoksalna mješavina otupjele otuđenosti i sućuti; najbolje pjesme su nabijene pregnantnim slikama društvene bijede i u njima teku asocijativne struje koje vrtlože više disparatnih mislenih i osjećajnih uzlova u uvirno središte pjesničke slike. Opći je dojam toga dijela Krležina pjesničkog djela zrelost u kojoj je hipernadraženi senzibilitet mladca s kompleksom nacionalnoliterarnoga profeta iz rane faze pretočen u snažni i dojmljivi lirski korpus modernističkog uklona – korpus u kojemu su asimilirani i integrirani utjecaji raznih `izama` – poglavito francuske i njemačke provenijencije (dadaizam, nadrealizam, formalizam, ekspresionizam,..). No, nedvojbeno najveći Krležin poetski ostvaraj vizionarni je pjesnički kompendij `Balade Petrice Kerempuha`, 1936. Za taj se rad autor dobro pripremao: glavnom mu lektirom bijaše Belostenčev monumentalni `Gazofilacij`, kao i niz hrvatskih spisatelja koji su pisali na kajkavštini, uključujući Vramca, Pergošića, Habdelića i Brezovačkog. Krleža je u `Baladama` stvorio vlastiti jezik, jezik kojim se nikad i nigdje nije govorilo ni pisalo; savršeni hibridni instrument temeljno kajkavskoga idioma u koji su utkani, virtuozno i funkcionalno, latinski, madžarski, njemački, hrvatski štokavski, talijanski i ini leksemi i stilemi. Sva se kompozicija ne može okarakterizirati ni kao spjev, ni pjesnička drama, ni bilo na koji konvencionalan način. U tom djelu dominira, najvećim brojem pjesama, glas i vizura hrvatskoga plebejskoga `proroka` Petrice Kerempuha, u autorovoj svijesti utjelovljenja socijalno i nacionalno gaženoga pučkoga hrvatstva; tematika je raznovrsna, no prevladavaju slike krvi, mučenja, razaranja..., kao i motivi izdaje, prodaje, veleizdaje, odnarođenja.., dok je summa djela `Planetarijom`, odulja pjesma u kojoj su sažeti svi glavni hrvatski mitovi i likovi posljednjih 500 godina, od bitaka s Turcima do Starčevića i Supila, od Križanića i Gundulića do Strossmayera. Pri pozornijem čitanju vidljiva je izočnost suvremenijih pojava (npr. Radića), kao i nepostojanje zahvata u predtursku prošlost. No, to je možda objašnjivo i time što `Balade` nisu kanile obuhvatiti svehrvatsko povijesno iskustvo, nego su se uglavnom ograničile (što je i logično, uzme li se idiom kojim su pisane) na duboko proživljen i emocijama prezasićen prikaz sjevernohrvatskoga kompleksa i njegovu socijalnonacionalnu golgotu. Neprevodive na hrvatski standardni jezik, a teško pretakane u strane jezike, `Balade` su istodobno korjenito nacionalna i univerzalna knjiga: mitografija tragičnoga ljudskoga kozmosa, inkarniranoga ovaj puta ne u dogodovštinama kraljeva i velmoža, nego u višestoljetnome iskustvu gaženoga hrvatskoga pučkog kolektiva. Drame Miroslav Krleža je izuzetnu tvoračku energiju posvetio dramskomu žanru – činjenica koja ne začuđuje uzme li se u obzir njegova adolescentska fascinacija dramskom literaturom (poglavito skandinavskom), kao i angažman (društveni život, brak, poznanstva) u kazališnome miljeu koji ga je neprestance privlačio. Iako postoje različite periodizacije Krležina dramskoga spisateljstva, vidljivo je da u ranijoj fazi (`Kraljevo`, 1918, `Kristofor Kolumbo`, 1918, `Michelangelo Buonarrotti`, 1919.) prevladava prometejsko-titanski svjetonazor izražen u likovima herojskih vitalista, ali i groteskne karnevalske sotije u masovkama. Sam je scenski rukopis na tragu prvih ekspresionista, njemačkih, čak im i prethodi. `Kraljevo` je možda prva ekspresionistička drama u Europi. U tim je dramama dakle pod jasnim utjecajem ekspresionizma i eksperimentalnih kazališnih strujanja (poigravanje sa zvucima, rasvjetom, jurnjava i tučnjava po pozornici, retorika likova koja je više nalik na deklamatorske političke proglase); ukratko, to su eksperimentalni komadi koji, iako prikazuju povijesne ličnosti iz renesansnoga miljea, jasno izražavaju piščevu vjeru u budućnost koju je pobudila komunistička revolucija u Rusiji (uostalom, prilično čestom pojavom u Europi neposredno poslije 1. svjetskoga rata bijaše kombinacija kazališnoga eksperimentiranja i lijeve radikalne ideologije). U drugom dijelu stvaralaštva Krleža piše radnjom i energijom nabijene dramske komade u kojima se koriste neki ekspresionistički postupci, no u funkciji realističkoga prikaza socijalnih i nacionalnih previranja posljednjih dana Austro-Ugarske i nastanka nove države (`Galicija`, 1922., `Golgota`, 1922., `Vučjak`, 1923.). Treći dio piščeva dramskoga opusa ujedno je i najpoznatiji: u ciklusu o Glembajevima, autor se vratio skandinavskim naturalističko-simbolističkim uzorima svoje adolescencije. U prikazu pada i rasapa magnatske obitelji Glemabajevih, te drugih osobnosti iz staleža visokoga građanstva, Krleža je, uzme li se u obzir energija i sustavnost koje je uložio u tu trilogiju (`U agoniji`, 1928., `Gospoda Glembajevi`, 1928., `Leda`, 1932.), stvorio pomalo neobičan korpus. Posve sigurno snažni ostvaraj psihološkoga naturalizma, piščev najpoznatiji dramski ciklus je stilski anakron: u doba radikalne eksperimentalne poetike, koja se proteže od Pirandella preko Brechta do poslijeratnih Ionesca i Becketta, Krleža je ignorirao kazališno inovatorstvo i vratio se predčehovljevskim uzorima. Motivi za to ostaju nejasni, no vjerojatno su u vezi s piščevim približavanjem građanskim slojevima, kojima je lakše bilo apsorbirati konvencionalniju dramaturšku poetiku. Ili, jasnije, Krleža se, vjerojatno zbog pritiska okoline, nakon mladenačkog uzleta vratio u provincijske razmjere. Bitno je i naglasiti da je to jedini dio Krležina stvaralaštva u kojem on, nakon dojmljivog početnog uzleta, tematski i stilski zaostaje za glavnim strujanjima svoga vremena (što se nikako ne bi moglo reći za poeziju, novelistiku, roman, esej i memoarsku publicistiku). Poslijeratni autorov opus tvori nekoliko drama od kojih su najpoznatije `Aretej`, 1959. i `Saloma`, 1963., dramske fantazije izvan realističkoga miljea (miješaju se prostorni i vremenski planovi, situacije i likovi) koje problematiziraju politiku, rat i povijest – pokušavajući u ponavljanju obrazaca ljudskog ponašanja kroz povijest otkriti smisao ljudskog života. Iako zahtjevni za izvođenje `Aretej` je u režiji Georgija Para jedna od najznačajnijih predstava Dubrovačkih ljetnih igara. Novele i pripovijesti Krležin novelistički korpus ostaje, uz Marinkovićev i Andrićev, dominantnim u hrvatskoj književnosti, a po snazi i univerzalnosti ostvaraja ravnim poznatijim novelističkim ciklusima Thomasa Manna ili Alberta Camusa. Piščev se novelistički opus dijeli, uglavnom, u tri tematska ciklusa. Prvi čini jedna od ponajboljih proturatnih proza, zbirka pripovijesti `Hrvatski bog Mars`, kompletirana 1947. (iako je većina izašla još u ranim dvadesetima). Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma, povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli označiti gnjevnim i nepomirljivim. Već je tu vidljiva Krležina lijeva orijentacija i nada da će komunistička revolucija jednom zasvagda riješiti probleme tlačenja i imperijalnih osvajanja što je jedna od glavnih razlučnica spram ratne i poratne proze npr. francuskih ili američkih autora, koju karakteriziraju beznađe i besmisao- npr. kod Hemingwaya. Kuriozum je i da je u `Hrvatskom bogu Marsu` sačuvano hrvatsko vojno nazivlje koje je ponovo ušlo u uporabu s ostvarenjem suverene hrvatske države. Drugi ciklus tvore tzv. novele malograđanskoga kruga, među kojima se ističu `In extremis`, `Veliki meštar sviju hulja` i `Smrt bludnice Marije`. Taj je ciklus od 11 ili 12 novela kompletiran 1948., a napisan je većim dijelom također u 1920-im. Središtene su najčešće oko sukoba neurotičnoga hrvatskoga intelektualca, idealističko-prevratničke ideologije, i malograđanske buržoaske okoline (tako se može reći da u minijaturi predstavljaju neke od opsesivnih tema kasnijih romana). Treći dio Krležinoga novelističkoga opusa obuhvaća 11 novela, i tematizira «glembajevštinu» ili financijski uspon i moralni pad i slom pripadnika visoke buržoazije. Srodne sa sličnim pripovijestima europskih naturalista na prijelazu stoljeća (no, stilski modernistički usmjerene i samosvojne), te novele pripadaju ponajboljoj europskoj novelistici toga doba, a suvremenomu su čitatelju jamačno najintrigantniji i najzanimljiviji dio Krležina novelističkoga opusa. Romani Krležini su romani pisani bujnim, `baroknim` stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama, bogati esejističkim odlomcima u tradiciji srednjoeuropskoga intelektualističkoga romana (Robert Musil, Rainer Maria Rilke), no i ruskoga romana ideja karakterističnog za Dostojevskoga, nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskoga postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. Dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima, te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar. Kao esejistički romani ideja, Krležina su djela bliska romanesknoj struji modernizma prevladavajućoj u književnosti njemačkoga jezika (Thomas Mann, Robert Musil), no odvajaju se od njih dramatičnošću radnje i silovitim vrtlogom političkih zbivanja koji ne dopušta detaširano intelektualiziranje, po čemu je Krleža sličniji Arthuru Koestleru ili Malrauxu. Uz ponešto zanemarene romane `Tri kavalira frajle Melanije` i `Vražji otok`, za Krležinu romanesknu umjetnost reprezentativna su četiri djela: `Povratak Filipa Latinovicza`, `Na rubu pameti`, `Banket u Blitvi` i `Zastave`. Povratak Filipa Latinovicza roman je o umjetniku, često dovođen u vezu s proustovskim ciklusom (Krleža je Prousta izuzetno cijenio), no bliži je istini sud da je posrijedi protoegzstencijalističko djelo senzibiliteta stranoga francuskom romanopiscu: dominiraju otuđenje i mučnina, incestuozni seksualni porivi i frustracije, ideološko-politički dijalozi vođeni na rubu histerije, rastakanje svijesti izraženo u gongoristički iskrivljenim rečenicama koje nerijetko krše pravila konvencionalne sintakse. To je još vidljivije u satiričko-političkim romanima. `Na rubu pameti` još je dinamičniji spoj dramske radnje izražene u groteskno hipertrofiranim scenama i dijaloškim dvobojima, lirsko-metafizičkim solilokvijima i naglom upadu kajkavskog vernakulara kao moralnoga suca sve te kafkijanske more kojoj je tema najotpornija ljudska osobina: glupost. Sljedeći je u nizu velikih romana nastalih uoči 2. svjetskoga rata (iako mu je posljednja knjiga dovršena poslije rata) Banket u Blitvi, smješten u imaginarnoj baltičkoj državi i usredotočen na temu totalitarizma i borbe protiv njega. Ta, kako su ju neki nazvali, `poema o politici`, nije samo izuzetan politički roman, nego i sadrži bitne autorove uvide i nazore o determinizmu i slobodi u tkanju ljudskoga života i sudbine, prikazanim u nezaboravnoj sceni marioneta lutkarskoga kazališta, još jedan dug piščev srednjovjekovnoj i renesansnoj plebejskoj kulturi. Četvrti, najopsežniji od istaknutih Krležinih romana, `Zastave`, istodobno je i najhrvatskiji i najteži za prevođenje, te najteže uspostavlja komunikaciju s potencijalnim inozemnim čitateljem. Taj hrvatski `Rat i mir` ili `summa krležiana` (kako su ga kritičari nazvali), panorama je hrvatskoga društva uoči i poslije 1. svjetskoga rata, te daje konačnu autorovu presudu o zanosima i zabludama mladosti: ponajviše o raspadu Austro-Ugarske, hrvatskom nacionalnom pitanju, stvaranju i održivosti Jugoslavije, a sadrži i Krležinu filozofiju povijesti. Dok prethodni romani ne zahtijevaju od čitatelja uranjanje u ideološko-povijesni okvir iz kojega je nastala jugoslavenska država, a po svom su ostvaraju univerzalniji i svjesno inovativne modernističke strukture, `Zastave` su pisane kao golem solilokvij u kojemu pisac više uopće ne haje za žanrovske konvencije ni za efekte privlačnosti čitateljstvu. Taj posljednji veliki roman je Krležin obračun, ali sa samim sobom. Kao bujica teče radnja koja počinje arhetipskim sukobom oca i sina Emeričkih, i koja u svom toku guta konvencije, žanrove i stilove - sve s ciljem što plastičnijega prikaza jugoslavenske ideologije i hrvatske sudbine u presudnim momentima prva dva desetljeća 20. stoljeća. Krležu su često (naravno, dok je imao status državnoga pisca u SFRJ, potajice) prozivali što se nije javno distancirao od komunističkoga totalitarizma i što se stalno vraća na `austro-ugarske teme`. Ta je ocjena nepravedna i površna. Autor se obračunao s totalitarizmom, bilo koje boje, u političkim romanima. Njegov uvid da je za hrvatsku nacionalnu sudbinu važnija Jugoslavija (kao ideja) od komunizma (kao ideje) nedavna je prošlost više nego dostatno potvrdila. U `Zastavama` je bilo kakva ideja jugoslavenstva temeljito razorena, pa su nagrade koje je taj roman dobio u doba SFRJ samo znak piščeva statusa nedodirljive veličine, a i, valja reći, mješavine plitkosti i nezainteresiranosti ondašnje političke i kulturne elite, koja vjerojatno nije ni primijetila svu subverzivnu snagu `Zastava`. Nabijene političkom poviješću, nezaboravnim likovima i situacijama, problematiziranjem hrvatske, srpske, makedonske i albanske nacionalne sudbine, `Zastave` su istovremeno i nadgrobni spomenik jugoslavenstvu i promišljanje usuda naroda koji su tvorili tu zajednicu. Eseji Krležin esejistički opus golem je (obuhvaća možda između 30% i 50% njegova djela), izuzetno raznovrstan i bogat, te središnji po značaju za autora. Nasljednik i protagonist srednjoeuropske tradicije intelektualiziranoga esejizma (kakvu nalazimo, npr., kod Krausa i Rilkea, pisaca koji su snažno utjecali na Krležu), pisac je u esejiziranju cijeloga svoga proznoga spisateljstva nerijetko izbrisao granice među žanrovima: tako se misaono-esejistički pasaži pojavljuju u romanima i novelama, a posebno u dnevnicima i putopisima. Osoba izuzetno širokih interesa, Krleža je u svom esejističkom spisateljstvu obuhvatio politiku, glazbu, književnost, likovnu umjetnost, društvene pojave i velike ličnosti europske kulture, povijest, medicinu, filozofiju i druga područja humanistike i društvenih znanosti. Neka izdanja piščevih djela u esejistiku ubrajaju golem korpus Krležinih zabilježaka o leksikografskim pitanjima (dok je bio ravnateljem Leksikografskog zavoda), izašao pod nazivom `Marginalia lexicographica`, te niz opservacija o svemu i svačemu, tiskanom kao višesvezačna `Panorama pogleda, pojava i pojmova`. Eseji su izdavani bilo kao posebne knjige (`Evropa danas`, 1935, `Deset krvavih godina`, 1937, `Eppur si muove`, 1938, `Knjiga studija i putopisa`, 1939, te polemički `Dijalektički antibarbarus` i `Moj obračun s njima`, 1939, 1940), a nemali dio ostalih tekstova izašao je u izdanjima naslovljenima samo kao `Eseji`. U tako bogatu, upravo golemu opusu, razvidne su sljedeće značajke: stil je karakterističan Krležin, bujan i gongoristički, često pretovaren neologizmima i bljeskovitim asocijacijama; enciklopedijska inteligencija piščeva suvereno barata nizom disparatnih pojmova i dovodi ih u asocijativne sveze; nemali broj eseja pripada miješanom žanru jer se u njima pojavljuju dramski i poetski fragmenti. U tekstovima posvećenim glazbenicima, piscima, slikarima, povijesnim ličnostima (Chopin, Petar Dobrović, Proust, Erazmo Rotterdamski, Paracelsus,..), Krleža je dao sjajne portrete osobnosti smještene u kontekst vremena i dominantne kulture. Tekstovi su prezasićeni estetskim senzibilitetom, čak i kad se piše o relativno prozaičnim pojavama. Autorovi eseji o politici i povijesti su problematičniji: studije o hrvatskom nacionalnom usudu, o ličnostima Supila i Radića maestralni su, i po vrijednosti rasvjetljavaju mnoga čvorišta nacionalne prošlosti i problematike bolje nego stručna historiografska djela. Tekstovi pak o svjetskoj politici, skandalima (afera Stavisky) i ideologijama (Brest-Litovsk, Lenjin, polemike o socijalno angažiranoj umjetnosti) osciliraju: nerijetko protkani briljantnim uvidima, bitno su oslabljeni Krležinom fiksacijom na lenjinizam i komunističku ideologiju. Pisac nije nigdje problematizirao marksističku ideologiju niti sovjetsku totalitarnu praksu, pa se stoga za taj dio njegova opusa može reći da je uvelike zastario, a u mnogim vidovima upravo smiješan kao primjer političke kratkovidnosti, pristranosti i dogmatizma. Istina je da je Krleža napadao domatizam komunističke partije u umjetničkim pitanjima, no nikada nije ozbiljnije doveo u pitanje totalitarizam komunističkoga svjetonazora. Krležini eseji pripadaju vrhunskim djelima toga žanra u svjetskoj književnosti. Najbolji su u onim dijelovima u kojima autor daje oduška svomu estetskomu senzibilitetu i stvara dojmljive, nekad kvazidramske, nekad pak impresionističke studije iz područja hrvatske nacionalne problematike, umjetnosti i europske kulture. Vidljivo slabija su djela filozofskih, ekonomskih i analitičkih pretenzija u kojima autor pokušava secirati razne idejne probleme (psihoanaliza, razni metafizički sustavi). Iako veoma načitan i informiran, Krleža je bio poglavito umjetnički, a ne filozofsko-analitički intelekt, pa su ti radovi bitno inferiorniji u usporedbi sa studijama njegova uzora Krausa. Glede piščeve političke esejistike posvećene svjetskoj politici, još je vidljivija dihotomija između sjajnih uvida u političke makinacije međuraća i apologetike komunističke ideologije. Krležin esejistički opus sadrži istodobno izuzetne vrjednote, poglavito o umjetničkim, kulturološkim i nacionalnim temama, kao i dobar dio drugorazrednoga spisateljstva, ponajviše o političko-ideološkoj i religijsko-metafizičkoj problematici. Dnevnici, zapisi i memoarska proza Grob Bele i Miroslava Krleže na zagrebačkom Mirogoju. Krležini memoarski zapisi i dnevnici idu u red najvrjednije svjetske literature toga žanra. Hrvatski je pisac ostavio impresivan korpus u ovom, za književnost pomalo marginaliziranom i slabije vrjednovanom žanru: Krleža je dnevnik vodio od 1914. do 1977., a tekstovi su objavljeni 1977. u pet knjiga. Godine 1988. tiskani su `Zapisi s Tržiča`, dnevničko-memoarski zapisi u nekoliko knjiga. U taj korpus spadaju i jasno izdvojeni tekstovi poput `Djetinjstva 1902.-1903.` (u kojem Krleža opisuje proces odrastanja i dozrijevanja – tekst je tiskan 1952.). Posebna, i vjerojatno najbolja Krležina intimna knjiga, jedan od vrhova moderne europske misaone i ispovjedne književnosti su `Davni dani`, spoj dnevnika, memoaristike i kasnijih autorovih redaktura (velik dio proznoga uratka potječe iz razdoblja 1. svjetskoga rata, no pisac ga je pedesetih godina dosta radikalno revidirao). Tematski veoma raznorodna, Krležina memoarska esejistika i dnevnički zapisi su sklop piščevih zapažanja o svakodnevnosti življenja, asocijacija i reminiscenicija na prijatelje (i neprijatelje), razmišljanja o filozofskim, etičkim, političkim, umjetničkim, književnim i inim problemima, zabilješke snova, promišljanje prošlosti i djetinjstva, razrađivanje enciklopedijskih natuknica koje su pobudile autorovu znatiželju. Po kakvoći ostvaraja, dnevnici i memoarska proza pripadaju vrhunskim djelima zapadne književnosti te vrste. Citati Leksikografski zavod u Zagrebu koji je Krleža pokrenuo, a koji danas nosi njegovo ime. „Sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.“ „Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često poštenoljudski izgleda nerazmjerno hrabrije nego da jedni drugima kažu golu istinu.“ „S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo.“ Krtalić, Ivan, hrvatski književni povjesničar i kritičar (Orahovica kraj Konjica, BiH, 20. VII. 1941 – Zagreb, 7. XII. 2000). Diplomirao 1969. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je 1979. doktorirao disertacijom o S. S. Kranjčeviću. Radio je kao savjetnik u Republičkome komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu. Uređivao je kulturnu rubriku hrvatskog izdanja glasila Komunist. Bavio se hrvatskom modernom i, kao lijevo orijentiran kritičar, ideološkim sukobima u hrvatskom književnom životu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova (Milan Marjanović – kritičar moderne, 1975; Afere u hrvatskoj književnosti, 1987; Krleža, za i protiv: /1914–1927/, 1988; Sukob s desnicom, 1989). Priredio je izdanje Polemike u hrvatskoj književnosti (I–X, 1982–83)