Sredozemno more Odlomak: Na Sredozemnom moru za Antantu je protupodmornička borba bila glavni zadatak. Dok su eskadre bojnih brodova obiju zaraćenih strana veći dio rata provele u više ili manje dobro zaštićenim lukama, admiralski stožeri slali su na prvu liniju bojišnice manje ophodne brodove. Prvobitno se radilo o malom broju običnih, sporih i slabo naoružanih ribarica. Poslije je njihov broj rastao, postajali su sve brži i bolje opremljeni za protupodmorničku borbu. Upravo je njihova prisutnost pretegnula jezičac na vagi, što je dovelo do konačnog uspjeha i pobjede Antante. Protupodmornička borba odvijala se u nekoliko faza, da bi tek u 1918. postala učinkovita zahvaljujući primjeni sustava konvoja, ali i novih oružja u protupodmorničkoj borbi, u prvom redu dubinskih bombi. Antantini ophodni brodovi uništili su na Sredozemlju tijekom 1918. godine deset njemačkih i dvije austrijske podmornice. U protupodmorničkoj borbi sudjelovalo je više od 5000 ratnih i 4000 naoružanih trgovačkih brodova, odnosno 28 brodova na jednu podmornicu Središnjeg saveza. Antantine podmornice s bazama u Bizerti, Gibraltaru, Malti i La Speciji bile su praktički inaktivne i nisu postigle nikakve rezultate u sprečavanju akcija njemačkih podmornica na Mediteranu. Što reći za Antantine podmornice na Sredozemnom moru? Formiranje flotila u Bizerti i Gibraltaru nije imalo nikakva uspjeha u sprečavanju ulaska njemačkih podmornica u zapadni Mediteran.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! 1927. god Jaroslav Marija, pravim imenom Jaroslav Majer (24. februar 1870. Rakovnik[1] — 3. novembar 1942. Aušvic-Birkenau), bio je češki advokat-zastupnik, pisac, dramaturg i esejista. Jaroslav Marija je rođena u porodici advokata JUDr. Karel Majer, čija je porodica došla iz Švajcarske[2] i majka Františka, rođena Grimova. Jaroslav je sukcesivno studirao u gimnaziji u Benešovu, u Hradec Kraloveu i u Pragu. Prvo iskustvo stekao je kao pravni pomoćnik u Rakovniku u očevoj kancelariji u Hradec Kraloveu, a od 1898. bio je sudski pomoćnik u Litomeržici; kasnije je otvorio samostalnu ordinaciju u Krivoklatu, zatim (1903–1908) u Berounu i 1909. u Taboru,[3] gde je živeo do 1942. JUDr. Marija je pisala stručne članke za časopis „Pravnik“ (1895, 1897) i „Čas“ (1897). Drugi svetski rat U junu 1942. - u danima vanrednog stanja za vreme Hajdrihovih - Jaroslava Marija je uhapsio i zatvorio Gestapo u Taboru. Povod je trebalo da bude pismena izjava u vezi sa odobravanjem atentata. Posle nekoliko dana u podrumu kancelarije Gestapoa, 6. jula 1942. (tri dana nakon ukidanja tridesetosmodnevnog vanrednog stanja i obustavljanja pogubljenja na zidu kasarne u Taboru), premešten je iz kancelarije Gestapoa. u zatvor Tabor, 8. jula u Prag, u zatvor Pankrack, zatim u Terezin, odatle u septembru u koncentracioni logor Aušvic. Ovde je umro od tifusa 3. novembra 1942. godine u 72. godini. Porodični život 27. aprila 1896. godine u Pragu, u crkvi Sv. Jindricha se oženio Zdenkom Fikarovom (1875–1943), ćerkom advokata iz Krivoklata. Bio je ujak Jiržija Majera, autora pravnih romana. Pisac i dramaturg Jaroslav Marija je autor više od četrdeset romana, pripovedaka, zbirki pripovedaka i eseja, drama i drugih književnih dela; u izdanju časopisa Moderna revija; književno debitovao 1898. pozorišnom trilogijom Uoči veka; posle 1918. posvetio se uglavnom romanima, uglavnom iz okruženja pravde (Pravda, Gospodstvo u halji, Vaga i mač, Pakao). Njegovo delo-roman Verter (iz 1907) snimljeno je u filmu (1926), drame Johane Radimske, Torkvato Taso i Ja se osvetim izvelo je Narodno pozorište u Pragu. Autor je libreta za operu Braća Karamazovi Otakara Jeremije. Za njegovo stvaralaštvo se interesovao i Karel Čapek (posetio ga je u Taboru 20. juna 1928, sutradan je Čapek otišao kod pesnika Antonina Sove u Pacovo). Na osnovnu temu obimnog dela veliki su uticaji naturalizam i dekadencija sa prelaza iz 19. u 20. vek; suštinu života video je u borbi i uništenju protivnika, u sukobu likova suprotnog karaktera ili pola. Zanimao ga je poremećaj i propadanje izazvano diktatom pola ili rodne degeneracije, neadekvatnošću kulturnih institucija. U posleratnom periodu prelazi iz drame u romansijera. Isticao je borbu sa moćnicima ovog (republičkog) sveta, demaskirajući stanje u društvu i portretišući (bez lažnih referenci) različite profesionalne slojeve. Izneo je i oštre optužbe na račun celokupne sudske prakse i nemilosrdno batinao pripadnike pravosuđa; zbog svog provokativnog izbora tema, kao i zbog obračuna i samouverenog odbrani sopstvenog mišljenja, našao se u mnogim javnim sukobima, a pripremljena verzija njegove autobiografije I uništena je nakon zatvaranja autora, i nije objavljena. do 2020. godine

Knjiga je necitana, kupljena nova i stajala u vitrini. Nema posvete. Madžun - Vlada Urošević Izdavač: Arhipelag Godina izdanja: 2022 Broj strana: 212 Format: 21 cm Povez: Tvrdi Roman makedonskog i srpskog akademika Vlada Uroševića Madžun je uzbudljivo i nostalgično pripovedanje o detinjstvu u godinama pred Drugi svetski rat i na početku rata. Radnja romana smeštena je u okvirima građanske porodice Skoplja, usred jedne burne istorijske epohe. Svi događaji, od porodičnih, preko društvenih, do istorijskih, sagledavaju se iz perspektive radoznalog i nesmirenog dečaka koji ćeli da zaviri u komplikovani svet odraslih. Početak istorije označava kraj detinjstva punog živopisnih scena, neodoljivih epizoda, humornih situacija i nesvakidašnje pripovedačke mašte. Vlada Urošević (Skoplje, 1934), pesnik, romansijer, pripovedač, esejist, književni i likovni kritičar, antologičar, prevodilac. Doktor filoloških nauka; kao redovni profesor Filološkog fakulteta „Blaže Кoneski“ Univerziteta u Skoplju predavao je istoriju evropske književnosti devetnaestog i dvadesetog veka. Član je Makedonske akademije nauka i umetnosti, Srpske akademije nauka i umetnosti, Evropske pesničke akademije (Luksemburg), Slovenske akademije književnosti i umetnosti (Varna) i dopisni član akademije „Malarme“ (Pariz). Urošević se u književnosti se javio 1954. da bi pet godina kasnije objavio prvu knjigu pesama Jedan drugi grad. Objavio je desetak zbirki poezije, četiri knjige priča, pet romana, sedam knjiga kritika i eseja, dve knjige putopisa, dve knjige iz oblasti likovnih umetnosti, desetak antologija. Među njegovim delima nalaze se knjige pesama: Nevidelica (1962), Letnja kiša (1967), Zvezdana vaga (1973), Ronilačko zvono (1975), Snevač i praznina (1979), Кompas za san (1984), Hipnopolis (1986), Panična planeta (1989), Atlantida, ostaci (1992), Tajno zlato (2016), Lavirint (2019); romani: Ukus bresaka (1964), Dvorski pesnik u napravi za letenje (1996), Divlja liga (2000), Moja rođaka Emilija (1994), Zmajeva nevesta (2011), Madžun (2018); knjige priča: Znaci (1962), Lov na jednoroge (1983), Skopske priče (1988), Sedma strana kocke (2010), Tajna misija (2013); knjige kritika i eseja: Savremenici (1971), Podzemna palata (1987), Astrolab (2000), Čuda i čudovišta: o fantastici u slikarstvu (2001), Izmišljeni svetovi: o nadrealizmu u slikarstvu (2003), Izbor po srodnosti (2005); kao i knjiga putopisa: Priče iz Pariza (1997). Prevodio je francuske i srpske pesnike na makedonski i makedonske pisce na srpski jezik. Prepevao je na makedonski jezik Cveće zla Šarla Bodlera, izbore iz poezije Artura Remboa, Gijoma Apolinera, Andrea Bretona, Anrija Mišoa, Žaka Prevera, Alena Boskea. Od srpskih pesnika na makedonski jezik preveo je izbore iz poezije Oskara Daviča, Vaska Pope i Miodraga Pavlovića. Jedini je makedonski pesnik koji je tri puta (1967, 1973, 1986) dobio nagradu „Braća Miladinovci“ za najbolju pesničku knjigu na Struškim večerima poezije. Dobitnik je i niza drugih makedonskih nagrada, među kojima su i „Grigor Prličev“ i „Racinova nagrada“. Dobitnik je i nekoliko inostranih priznanja: nagrade „Halide Edip Adivar“ Turskog PEN centra, nagrade „Veliko leteće pero“ na međunarodnom pesničkom festivalu „Slovenski zagrljaj“ (Varna) i Ordena „Sergej Jesenjin“ Saveza pisaca Rusije. Za svoj rad na približavanju francuske i makedonske književnosti i kulture proglašen je za Viteza Reda umetnosti i književnosti, a potom i za Oficira Reda umetnosti i književnosti. Кnjige Vlada Uroševića prevedene su na engleski, nemački, francuski, španski, poljski, ruski, srpski, bugarski i slovenački jezik.

Knjiga je veoma dobro očuvana.Prednja korica malo smežurana pri dnu(kao na slici). ,,Krajem 19. i početkom 20. vijeka počelo je na obali mora, ispod brda Volujica, da se formira naselje koje je 1908. godine dobilo ime Novi Bar. Prije toga, ovo mjesto se zvalo Pristan, po nevelikom pristaništu koje je odavno postojalo. Preko tog pristaništa nekadašnji Bar, današnji Stari Bar, podignut četiri kilometra od morske obale, dobijao je proizvode koji su mu bili potrebni za život i izvozio viškove svoje privrede. Čak i kada je Pristan preimenovan u Novi Bar, njegovi stanovnici nazivali su svoje mjesto nekadašnjim imenom, a sebe su zvali Pristanjanima. Zbog potrebe širenja `Luke Bar`, Pristan, odnosno, Novi Bar, potpuno je iseljen 1976. godine, a ubrzo i srušen. Mjesto gdje je nekada bio grad, sravnjeno je sa zemljom. Grupa Pristanjana, okupljenih oko nevladinog udraženja `Pristan`, emotivno vezana za svoj nestali grad, odlučila je početkom 2004. godine da o Pristanu napravi monografiju, i tako sačuva uspomenu na njega i njegovo trajanje, u koje su ugradili i dio svojih života. Monografija o Pristanu pokušaj je da se na osnovu dostupnih istorijskih izvora ispriča priča o nastanku, urbanom razvoju i životu ovog naselja - od njegovog osnivanja do rušenja krajem sedamdesetih godina XX vijeka. Pisati monografije o gradovima nije lako, posebno ukoliko je riječ o gradovima koji nijesu bili centri velike politike, trgovine ili kulture, već samo centri nekoliko stotina običnih porodica i njihovih, ponekad, neobičnih života. Gradovi koji su središta velike politike, trgovine ili kulture, ostavljaju iza sebe obilje građe za istoričare, dok oni drugi, po pravilu, to ne rade. Kada je grupa ljudi iz Udruženja Pristanjana odlučila da započne pisanje monografije o gradu kojeg više nema, odmah se našla pred tim problemom. Jedini način da se taj problem riješi bio je - arhivsko istraživanje. Najprije je obavljeno višemjesečno istraživanje u gradskom arhivu u Baru, gdje su pregledani fondovi `Barski srez` i `Opština Bar`, a zatim je u Arhivskom odjeljenju Narodnog muzeja Cme Gore započelo prikupljanje građe iz štampe - novine između dva rata i posljeratni period. Jedan istraživač pregledao je i fondove Državnog arhiva na Cetinju (fond `Ministarstvo unutrašnjih djela`, `Državni savjet`, `Oblasna uprava Bar`), za period do 1918. godine. Nakon više od šest mjeseci istraživanja prikupljeno je oko pet hiljada (5000) arhivskih dokumenata i novinskih članaka koji govore o Pristanu, ali i o prošlosti Bara uopšte. Udruženje Pristanjana je tako formiralo arhivu u kojoj se, recimo, nalaze novinski članci o Baru objavljeni u crnogorskoj štampi između dva rata i svi članci o Baru koji su objavljeni u `Pobjedi` od 1944. do 1976. godine. Takvu zbirku nema nijedna institucija u Baru! Čitav ovaj obimni istraživački posao samostalno je organizovalo i finansiralo NU `Pristan`. Nakon završetka istraživanja, započelo se sa sređivanjem, tj. obradom i klasifikovanjem građe. Taj posao radilo je desetak ljudi. Nakon toga, građa je tematski podijeljena i ustupljena autorima pojedinih poglavlja. Svi oni su se obavezali da pišu shodno metodologiji koja važi u istorijskoj nauci, i da u svoj rad unose jedino podatke koji se mogu provjeriti izvorima. Uporedo s autorskim timom, formiran je i tim za prikupljanje dokumentacije, uglavnom fotografija i urbanističkih planova. Jedan od članova tog tima napravio je spisak svih Pristanjana početkom XX vijeka, koristeći knjige i protokole koji se čuvaju u SO Bar. Uvodni tekst u monografiji o Pristanu (`Pristan - vrijeme ljubavi`), napisao je novinar Momčilo Popović, jedan od njegovih najrevnosnijih hroničara. O najranijem periodu istorije prostora na kome je nastao Pristan, znalački je pisao arheolog Mladen Zagarčanin (`Pristan od praistorije do srednjeg vijeka`), iznoseći u svom radu mnoge nove podatke koji su plod njegovih istraživanja. Najveći dio monografije o Pristanu napisao je publicista Željko Milović (`Pristan - Počeci`, `Pristan - Prve decenije XX vijeka`, `Pristan - Drugi svjetski rat`, `Pristan - Poslije Drugog svjetskog rata`, `Pristan - Kultura i umjetnost`, `Pristan - Zdravstvene prilike`, `Pristan - Sport`). Miloviću je pripalo da obradi glavni period istorije Pristana (od kraja 19. do kraja 20. vijeka), za koji postoji i najobimnija građa. Da nije bilo njegovog stvaralačkog napora, pitanje je kada bi monografija bila završena. Poglavlje o Pristanu između dva svjetska rata napisao je Marko Ostojić, dok je dio monografije koji govori o privrednom životu Pristana djelo Miloša Šuštera. Dragocjene članke o sportu na Pristanu, ubačene u osnovni tekst, napisali su Milan Vujović (poglavlje o šahu), Miodrag Banović i Aleksandar Cvetinović, a prosvjetne prilike na Pristanu obradio je Savo Lekić. Popis stanovnika Pristana napravio je Aleksandar Cvetinović, koristeći popisne knjige koje se čuvaju u nadležnoj opštinskoj službi. Posljednji dio monografije o Pristanu čine portreti i sjećanja Pristanjana. Neki od tekstova rađeni su specijalno za ovu monografiju, dok je dio prenešen iz dnevnih novina, časopisa i publikacija. Portreti i sjećanja Pristanjana objavljuju se bez redaktorskih intervencija, budući da je riječ o formi teksta koja se ne može smatrati istoriografskom. U pitanju su lične priče, za čiju vjerodostojnost garantuje samo onaj koji ih saopštava. Svi autori priloga koji čine ovu monografiju, osim autora koji su radili portrete, koristili su se relevantnom literaturom i objavljenim i neobjavljenim izvorima. Zahvaljujući arhivskim istraživanjima koja su obavljena, autorima monografije bilo je na raspolaganju oko pet hiljada neobjavljenih istorijskih izvora i novinskih članaka, i oni su ih koristili na način koji su smatrali najsvrsishodnijim. Isključivo zbog tehničkih razloga, autori su prihvatili sugestiju Redakcije da se napomene (fus- note) ne unose u osnovni tekst. Zbog svih navedenih karakteristika, a posebno zbog nesumnjivog istraživačkog karaktera, monografija o Pristanu predstavlja prilog istoriji grada Вага, a posebno onog urbanog dijela, koji je više od pola vijeka bio njegovo središte. Stoga smatramo da svi budući istraživači prošlosti Bara, a posebno oni koji budu pretendovali da daju cjelovitiji pregled istorije grada, ovu monografiju neće moći zaobići. Ipak, budući istraživači će najveću korist napraviti ukoliko novim istraživanjima uvećaju znanja o prošlosti Pristana. Saznajni dometi ove monografije određeni su brojem i kvalitetom izvora koji su autorima bili na raspolaganju. Živko M. Andrijašević U Baru, 04. 09. 2006.``

Kao na slikama Uobičajeni tragovi starosti za ovaj tip papira u vidu žutih staračkih pega Lepo očuvana Baruh de Spinoza (hebr. ברוך שפינוזה, hol. Baruch de Spinoza), kasnije Benedikto Spinoza (lat. Benedictus; 1632—1677) bio je holandski filozof. Rođen je u porodici jevrejskog porekla. Spinoza je predstavnik filozofije racionalizma koju razvija pod neposrednim Dekartovim uticajem. Na njegovu filozofiju takođe utiču jevrejska misao, Platon, Aristotel, stoički filozofi, neoplatonisti i srednjovekovna misao. Glavna polja interesovanja su mu bila metafizika, epistemologija, psihologija, etika, politička teorija i filozofija religije. Spinoza je bio jedan od najznačajnijih i najdoslednijih predstavnika racionalističke i monističke filozofije. Njegova misao, izneta u kapitalnom delu `Etika`, izvršila veoma značajan uticaj na evropsku filozofiju. Kritički odnos prema Bibliji i Talmudu izazvao gnev u teološkim krugovima, a jevrejska zajednica ga 1656. anatemisala i isključila iz svojih redova. Njegovo učenje se često poistovećuje sa panteizmom. Smatra se da je bio jedna od najznačajnijih figura racionalizma XVII vijeka. Biografija[uredi | uredi izvor] Spinoza se rodio u Amsterdamu, u jevrejskoj porodici, koja se doselila iz Portugala.[1] Odrastao u jevrejskoj zajednici i od najranijih godina bio je drugačiji od vršnjaka i veoma posvećen izučavanju Biblije, Talmuda i srednjovekovne filozofije.[2] Otac ga je poslao u školu za rabina, jer je to velika čast za svaku jevrejsku porodicu. U školi se mladi Baruh isticao lakoćom pamćenja i pronicljivim pitanjima koja je postavljao poštovanim rabinima. Između 1652. i 1656. godine studira kartezijansku filozofiju u školi Fransis van Emdem. U 22. godini života je promijenio svoje jevrejsko ime Baruh u latinsko Benedikto. Tokom studija filozofije je razvio heterodoksne koncepcije o prirodi božanskog, napuštajući tradicionalna gledišta judaizma. Jevrejske starešine ga prvo mole, a potom mu naređuju da se tih stavova javno odrekne. Mladi Spinoza to odbija, te ga vijeće staraca proklinje najtežom anatemom i izopštava iz jevrejske zajednice 1656. godine. „ Po presudi anđela i po rešenju svetaca, mi progonimo, odbacujemo, kunemo i proklinjemo Baruha d`Esponozu s odobrenjem boga i ove sveta opštine, pred licem svetih knjiga i šest stotina i trinaest propisa koji su u njima sadržani: proklinjemo ga ... svim prokletstvima koja su napisana u knjizi zakona. Neka je proklet danju i neka je proklet noću. Neka je proklet kad leže i neka je proklet kad ustaje. Neka je proklet kad polazi i neka je proklet kad se vraća... Neka osveta i gnev Gospoda plamte protiv ovog čoveka ... I neka unište ime njegovo ... Naređujemo vam da niko s njim ne progovori ni usmeno ni pismeno, da niko ne boravi s njim pod istim krovom ili četiri lakta bliže od njega, da niko ne čita spis koji je on sastavio.[1] ” Spinozina kuća u Rijnsburgu, pretvorena u muzej 1666. godine Spinoza napušta Amsterdam i prebiva u Rijnsburgu, Vorburgu i Hagu. Najteže mu pada odvajanje od starije sestre Rebeke, koja mu je u najranijim danima usadila ljubav ka učenju.[2] Sestri Rebeki prepušta čitavo očevo nasledstvo i za sebe ostavlja samo jedan krevet i trpezu. Proganjan i ponižavan kao »princ bezbožnik», »otpadnik« i »inkarnacija satane« čija dela »zaslužuju da budu bačena u tamu pakla«, Spinoza odbija da napusti svoj teorijski stav. On odbija poziv za profesora na filozofskoj katedri u Hajdelbergu 1673. godine, da bi se izdržavao napornim radom brušenja optičkih stakala i osigurao tako sebi intelektualnu i moralnu nezavisnost.[1] Njegovo poznavanje optike ga je navelo na značajan doprinos nauci XVII vijeka. Proveo je cijeli svoj život u Holandiji. Umire u 45. godini života od tuberkuloze. Za vreme života su mu objavljena samo 2 spisa: „Principi filozofije Rene Dekarta“, u kojem izlaže sopstvenu interpretaciju učenje Dekarta, i „Teološko-politički traktat“, koji je zbog oštre kritike i slobodoumnih teza štampao anonimno. Njegovo kapitalno delo „Etika geometrijskim redom izložena“ je objavljeno posthumno. Učenje[uredi | uredi izvor] Spinozina rada soba Spinoza u radnoj sobi Metafizika[uredi | uredi izvor] Spinoza imenuje vrhovno biće pojmom »Bog ili Priroda« (»Deus sive Natura«), čime ukazuje da u njegovoj metafizici Bog i priroda jesu jedno te isto. Ovo se oslanja na njegovo mišljenje da Bog ima tijelo. Priroda jeste božije tijelo, odnosno Bog sam, a svako biće ili stvar, dio je Boga.[2] „ Na Vaše pitanje da li o Bogu imam tako jasnu ideju kao o trouglu - odgovaram: da. Ali ako me pitate, da li o Bogu imam tako jasnu predstavu kao o trouglu, onda ja odgovaram: ne, nemam.[2] ” Spinoza negira antropomorfizam u religiji. Za njega Bog nije ličnost; nema osjećanje razuma, volje ili moralnih kvaliteta. Bog nije čovjek i ne treba mu pripisivati ljudske osobine. Bog nije isključivo dobar; njegovi postupci ljudima, iz njihove ograničene perspektive, mogu izgledati zlim. Ali zlo je takođe dio Boga - njegova suprotnost ne postoji, jer je njegova bezgraničnost i to uklopila u sebe[2]. Nepostojanje đavola Spinoza pokušava i ontološki da dokaže: „ Shvatimo đavola, kako to neki hoće, kao jedno misleće biće, koje uopšte ne želi, niti čini dobra, i koje se dakle potpuno suprotstavlja Bogu. A to znači da je ono zaista vrlo bijedno i, ako molitve mogu pomoći, onda bi se za njegovo spasenje moralo moliti. Ali pogledajmo da li jedno takvo biće može i za trenutak postojati, i odmah ćemo naći da to nije tako; jer iz savršenstva neke stvari proizilazi cjelokupno njeno trajanje, i ukoliko ona u sebi ima više stvarnog i božanskog, utoliko je i postojanija; kako dakle može postojati đavo, koji u sebi nema ni najmanje savršenstva? Sem toga, postojanost ili trajanje kod jednog modusa misleće stvari javlja se samo u jedinstvu koje, prouzrokovano ljubavlju, takav modus ima sa Bogom. Pošto je u đavolu data upravo suprotnost tome jedinstvu, nemoguće je da ono i postoji.[2] ” — Etika Epistemologija i psihologija[uredi | uredi izvor] Teološko-politički traktat Kao i ostali racionalisti, Spinoza razlikuje dvije vrste predstave: putem mašte i putem intelekta. Mašta je predstava preko koje nastaje unutrašnja slika stvari, odnosno kao posledica čulnog opažanja. Intelektom se stvaraju odgovarajući koncepti, ne slika stvari. Spinoza, takođe razlikuje tri vrste saznanja: Prvo i niže na skali naziva mišljenje, mašta (opinio, imaginatio). Ovde uključuje „slučajno i neodređeno iskustvo” (experientia vaga), takođe saznanje iz druge ruke, (preko tuđeg iskustva) i saznanje koje se može steći preko simbola i znakova. Zaključuje da ova vrsta saznanja zavisi od „zbunjujućih i neprecizno određenih podataka”, znači posredno i preko čulnih opažanja, te stoga nije prikladno kao baza za filozofsku argumentaciju. Drugo i više na skali, dolazi putem razuma (ratio), koje zavisi od karakteristika i prirode strukture stvari, tj., „zajedničko za sve i isto u delu i sveobuhvatnosti”, ili odgovarajuće saznanje o supstanciji, ali ipak suprotno esenciji. Treće i najviše na skali, definiše kao „intuitivno saznanje” (scientia intuitiva). Intuitivno saznanje, po Spinozi, dolazi preko odgovarajućeg saznanja o supstanciji i atributima božanskim, kao i saznanja o samoj esenciji stvari. Takvu vrstu saznanje je moguće steći jedino putem odgovarajućeg „redosleda akcije i reakcije”. Etika[uredi | uredi izvor] Spinozin spomenik u Rijnsburgu, Holandija. Po Spinozi, iako filozofija počinje metafizikom, njen krajnji cilj je da služi kao potpora etičkoj misli. Dela[uredi | uredi izvor] Jedino spis koje je Spinoza objavio za života jeste Principi kartezijanske filozofije (Renati Des Cartes Principiorum Philosophiae, Part I et II), 1663. godine. To je bio njegov pokušaj reformulisanja i sažimanja Dekartovog spisa Principi filozofije, na način koji je sam definisao kao „geometrijski metod”. Spinozin „geometrijski metod” se zasniva na modelu Euklidovih Elemenata i „metodu sinteze” pozajmljen od Dekarta. Polazi od iskaza početnog skupa definicija i aksioma, da bi pokušao dokazati različite pretpostavke. Njegovo kapitalno delo „Etika“ je napisano na latinskom, a ne na holandskom jeziku, što je neuobičajeno za to vreme.

Autor - osoba Jovanović, Velimir M., 1930- = Jovanović, Velimir M., 1930- Naslov Bukvar za proizvođače mleka / Velimir M. Jovanović Vrsta građe priručnik Ciljna grupa odrasli, ozbiljna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 2001 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Zavod za mlekarstvo, 2001 (Beograd : Premis) Fizički opis 272 str. : ilustr. ; 24 cm (Broš.) Napomene Tiraž 5000 Bibliografija: str. 273-274. Predmetne odrednice Mleko -- Proizvodnja – Priručnici Poštovani proizvođaču mleka, Vama i Vašoj cenjenoj porodici čestitamo Novu 2001. Godinu sa kojom ulazimo u treći milenijum. Neka Vam ona protekne u zdravlju i miru, neka bude ispunjena radom koji će biti nagrađen berićetnim plodovima. Za rentabilnu proizvodnju mleka, osim drugih činilaca, neophodno je dobro poznavanje i primena savremenih dostignuća. Dugogodišnje izlaženje Mlekarskog kalendara sa njegovim praktičnim uputstvima za zemlјoradnike, proizvođače mleka, u kome je svake godine obrađivana po neka tema, našilo je na lep prijem i veliko zadovolјstvo korisnika. Zapažanja o njegovoj pogodnosti za masovno stručno obrazovanje zemlјoradnika proizvođača mleka inspirisala su nas da za Novu Godinu, sa kojom počinje novi milenijum, pripremimo njegovo specijalno izdanje u vidu Bukvara za proizvođače mleka, koji na jednom mestu obrađuje celokupnu tehnologiju proizvodnje mleka na zemlјoradničkim Gazdinstvima. Na taj način Vam se pruža mogućnost da se „ druženjem“ sa ovim Bukvarom, koji je ilustrovan brojnim skicama, lakše, brže i potpunije upoznate, (a neki i podsete) sa brojnim činiocima koji, direktno ili indirektno, utiču na dobijanje većih količina kvalitetnog i jeftinijeg mleka, a istovremeno i na očuvanje zdravlјa Vaših krava. Evidencija u proizvodnji mleka, data u posebnom poglavlјu, omogućiće Vam da urednim unošenjem podataka u ovu svojevrsnu stajsku knjigu, pratite sve bitne činioce koji Vam daju preciznu sliku o rezultatima Vašeg rada. Kad budete osetili koristi od uredno vođene evidencije o utrošku rada, materijala, zdravstvenom stanju krava i ostvarenim finansijskim rezultatima, Vi ćete i u narednim Godinama samoinicijativno nastaviti ,,pisanje “ ove knjige. Stručno usavršavanje, odnosno podizanje odgajivačko-zootehničkog nivoa i veterinarsko-zdravstvene kulture mora postati sastavni deo Vaših svakodnevnih napora, bez kojih se ne može postići ekonomična proizvodnja mleka. Ako to shvatite kao jedan od svojih zadataka, kao ličnu korist, ali i kao obavezu prema svome narodu, stvorićete uslove da svojim stručnim znanjem možete jeftinije da proizvodite, da isporučujete mleko bolјeg kvaliteta, da uspešnije radite i bolјe živite. Iz TOG razloga Bukvar za proizvođače mleka, treba da postane Vaša porodična knjiga, jer on ima za cilј da sve ukućane upozna sa dostignućima u savremenoj tehnologiji proizvodnje mleka radi njene primene na Vašem Gazdinstvu. To će Vam omogućiti da postignete modernizaciju svoje farme, bolјe rezultate u iskorišćavanju proizvodnih mogućnosti svojih krava, visoki stepen proizvodnosti, a pšme i viši spšndard Vaišh ukućana. Pri primeni savremene tehnologije preporučujemo Vam da konsultujete predstavnike sirovinske kontrolno-savetodavne službe Vaše mlekare, stručnjake osnovne polјoprivredne ili veterinarske službe iz vaše zadruge, a prema potrebi i stručnjake iz Područne ili Republičke polјoprivredne službe, koji će Vam pomoći u pravilnijem sprovođenju saveta iz ovog Bukvara. Stručno saznanje iz Vašeg Bukvara i saradnja sa polјoprivrednom i veterinarskom službom doprineće bolјem rezultatu Vašeg svakodnevnog mukotrpnog i hvale vrednog rada izuzetno značajnog za ishranu stanovništva i ekonomsku stabilnost naše privrede. Primena savremene tehnologije iz oblasti proizvodnje i prvobitne obrade mleka, u uslovima tržišne privrede kada će morati da nastupi usklađivanje cene mleka sa činiocima koji utiču na njegovu proizvodnju, pomoći će Vam da proizvodite veće količine mleka bolјeg kvaliteta. Proizvodnjom kvalitetnog mleka doprinećete pravilnoj ishrani stanovništva, a Vašem Gazdinstvu omogućiti veći i ravnomerniji priliv novčanih sredstava. novembar 2000. godine u Beogradu Autor Sadržaj Predgovor I IZGRADNJA STAJE Uvod Položaj staje u dvorištu seoskog domaćinstva Uticaj različitih činilaca na izbor građevinskog materijala Deblјina zidova u zavisnosti od vrste materijala Izgradnja temelјa Izgradnja zidova Izgradnja poda Izgradnja tavanice Izgradnja krova Načini provetravanja staje Stajski prozori Način smeštaja životinja Vrste ležišta Vezivanje životinja Jasle u stajama za krave Napajanje krava pomoću automatskih pojilica Prostorija za prihvat mleka Uređenje đubrišta II ISHRANA KRAVA Uvod Program ishrane Potrebe krava muzara u hranlјivim materijama i mogućnost njihovog konzumiranja Potrebe krava muzara u vodi Uspostavlјanje pravilnog odnosa između uzdržnih i produktivnih potreba Obezbeđenje stabilne i kontinuirane ishrane Obroci treba da budu sastavlјeni od raznovrsnih hraniva Količina i karakteristika obroka za krave muzare Obroci za krave treba da su sastavlјeni od hraniva pretežno proizvedenih na sopstvenim gazdinstvima Činioci koji utiču na konzumiranje hrane Činioci koji utiču na hranidbene potrebe krave Uticaj ishrane i drugih spolјnih faktora na sastav i kvalitet mleka Tehnika i organizacija ishrane Zimska ishrana krava muzara Letnja ishrana krava muzara Ishrana krava u proizvodnom ciklusu Ishrana i razmnožavanje Preimućstva i način korišćenja silaže III NEGA, ODREĐIVANJE STAROSTI I TEŽINE KRAVA Nega kože i dlake Nega papaka kod goveda Obezrožavanje goveda Određivanje starosti goveda Određivanje starosti prema mlečnjacima Određivanje starosti prema menjanju mlečnih zuba Određivanje starosti prema stalnim zubima Određivanje starosti prema rogovima Određivanje „žive vage“ goveda IV RAZMNOŽAVANJE GOVEDA Opšte napomene Oplodnja Prvi pripust priplodnih junica Pripuštanje krava Uzroci jalovosti Zasušenje krava Priprema krave i tok telenja Postupak sa kravom posle telenja Prihvatanje teleta V MERE ZA SPREČAVANJE BOLESTI KRAVA Uvod Znaci i načini utvrđivanja zdravstvenih poremećaja goveda Preživanje i podrigivanje kao merilo opšteg zdravstvenog stanja krava Uticaj ishrane na zdravstveno stanje krava Sprečavanje unošenja zaraznih bolesti na gazdinstvo Uzroci zaraznih bolesti i podizanje otpornosti organizma Higijensko uklanjanje životinjskih leševa Napajanje i mogućnost prenošenja zaraznih bolesti Vazduh kao prenosilac zaraznih bolesti Uništavanje muva Zaštita od radijacije VI NAJČEŠĆE BOLESTI KRAVA Zapalјenje vimena Nadun buraga Davlјenje – začeplјenje jednjaka Strani predmeti u predželucu Leukoza goveda Zaostajanje postelјice Ispadanje materice Pobačaj (abortus) Suzbijanje metilјavosti Želudačio-crevni paraziti i njihovo uništavanje Piroplazmoza i suzbijanje krpelјa Šuga Lišaj goveda Poremećaji u izmeni materija Postupak sa ranama Priručna apoteka Rokovnik radova na zdravstvenoj zaštiti goveda VII VIME I STVARANJE MLEKA Kravlјe vime Građa vimena Mlečne ćelije i alveole Žlezdani režnjić Sisna cisterna Sise Oblici sisa Različiti oblici vimena Krvni sudovi vimena Nadražaj vimena i mehanizam nalivanja mleka Zadržavanje isticanja mleka VIII MUŽA Prirodni način pražnjenja vimena Ručna muža Muža zatvorenom šakom Muža ispruženim palcem i kažiprstom Muža savijenim palcem Svetla, čista i provetrena staja Čista muzna krava Zdrav i savestan muzač Pranjevimena Masaža leve polovine vimena Masaža desne polovine vimena Predmuža Muža u užem smislu Domuzivanje Činioci koji utiču na učinak muže Mašinska muža Prnncip rada mašnnske muže Nameštanje muzne jedinice Trajanje i nadzor muže Naknadna muža (domuzivanje) Skidanje muzne garniture Dezinfekcija sisa Međufazna dezinfekcija muzne garniture Muža sa pokretnim kolicima Muža u stojećim kantama Mlekovodni sistem Mašinska muža u izmuzištu IX POSTUPAK SA MLEKOM POSLE MUŽE Prihvatna mlekara Ceđenje mleka Hlađenje mleka Načini hlađenja mleka X PRANJE I DEZINFEKCNJA MLEKARSKE OPREME Staja kao izvor zagađivanja mleka Mlekarske posude kao izvor zagađivanja mleka Faze pranja mlekarske opreme Činioci koji utiču na efekat sanitacije Pranje mlekarskog pribora i opreme Pranje mašina za mužu XI EVIDENCIJA U PROIZVODNJI MLEKA Dnevna proizvodnja mleka (ne računajući potrebe teladi) Mesečna proizvodnja mleka Pregled krava i pojedinačne kontrole mleka Pregled oplodnje i telenja Pregled godišnjih obaveznih mera zdravstvene zaštite Rezultati ispitivanja mastitis testom Evidencija obolјenja u toku godine Pregled dnevne isporuke mleka po mesecima Isporuke i naplate mleka tokom godine Kalendar osemenjavanja i očekivanog telenja za 2001/2002 Evidencija o obilasku gazdinstva Prihod od mleka i sporednih proizvoda u dinarima Evidencija utroška i vrednosti stočne hrane Troškovi proizvodnje mleka u dinarima Utvrđivanje cene koštanja 1 litra mleka XII EKONOMSKO PROPAGANDNE PORUKE Morava – Aleksandrovac Stočna lizalica – Mačvanska Mitrovica Stočarsko veterinarski centar – Krnjača Dunav osiguranje – Beograd Morpho – Beograd Super laboratory – Beograd Master frigo – Beograd Gumilko – Gornji Milanovac Zavod za mlekarstvo – Beograd LITERATURA MG136 (N)

Naklada Jurčić, 1998. Zbirka kraćih eseja i ogleda na razne teme iz hrvatske književnosti (Ivan Bunić Vučić, Cesarić, Hergešić, Šoljan, hrvatska moderna itd.) Vrlo retko u ponudi. Ante Stamać (otok Molat, 9. listopada 1939. – Zagreb, 30. studenoga 2016.),[1][2] hrvatski pjesnik i akademik HAZU, teoretičar književnosti, bio je redovitim profesorom na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; esejist i prevoditelj. U dva navrata bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva (1981. – 1984. te 1991. – 1992.) i predsjednik Društva hrvatskih književnika u dva mandata od 1995. do 1999. Od 2011. do 2014. bio je tajnik Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i član Predsjedništva HAZU. Bio je urednik časopisa: „Razlog“ (1966. – 1968.), „Telegram“ (1968. – 1971.), „Most/The Bridge“ (1972. – 1977.), „Croatica“ (glavni i odgovorni urednik 1989. – 2001., kada je časopis obustavljen), „Umjetnost riječi“ (1981. - ?), „Republika“ (2002. – 2016.), voditelj Zagrebačkih književnih razgovora Društva hrvatskih književnika, voditelj uredništva edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti (2010. – 2016.). Životopis Ante Stamać, pjesnik, teoretik književnosti, esejisti i prevoditelj, violinist, sveučilišni profesor i akademik HAZU rođen je 9. listopada 1939. na otoku Molatu u obitelji gimnazijskih profesora, filologa. Otac Viktor bio je profesor francuskoga i latinskoga jezika, a majka Miroslava profesorica engleskoga i njemačkoga. Kako su se roditelji zbog profesorske službe selili, tako je i djetinjstvo provedeno u Dubrovniku, Križevcima, Daruvaru, Molatu i Zadru. Gimnaziju i srednju glazbenu školu (s violinom kao glavnim predmetom) polazio je u Zadru i Zagrebu. 1957. godine isključen je iz svih škola tadašnje države SFRJ, stigmatiziran zbog hrvatstva, osuđen na sedam mjeseci zatvora zajedno sa skupinom zadarskih gimnazijalaca te poslan na Goli otok na kojemu je izdržao kaznu. 1958. i 1959. privatno završava sedmi i osmi razred gimnazije, te je maturirao u Zagrebu na I. gimnaziji 1959. godine. Diplomiravši 1963. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu komparativnu književnost i engleski jezik, magistrirao je na istom fakultetu komparatističkom radnjom o Tinu Ujeviću 1970. te doktorirao disertacijom o teoriji metafore 1978. godine. Između 1963. i 1969. godine studirao je muzikologiju i povijest umjetnosti u Ljubljani, te filozofiju i germanistiku u Beču. Nakon diplomiranja 1963. bio je zaposlen kao violinist u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta, te kao glazbeni urednik Muzičkog salona Studentskog centra, kojemu je bio i utemeljitelj. Godine 1971. izabran je za znanstvenoga asistenta na Katedri za teoriju književnosti Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje je radio do umirovljenja 30. prosinca 2003. godine. Uvijek je s ponosom isticao da je bio asistent i nasljednik na katedri svome učitelju i prijatelju karizmatičnom pjesniku Juri Kaštelanu. Od 1978. godine je docent, pa izvanredni profesor i voditelj iste Katedre, da bi 1989. bio izabran za redovnog profesora. Kao znanstveni savjetnik i profesor u trajnom zvanju umirovljen je 2004. godine. Od 2002. redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Između 2004. i 2014. godine obnašao je funkciju tajnika Razreda za književnost HAZU te je bio član Predsjedništva HAZU. U Matici hrvatskoj bio je njezin aktivni član, književni tajnik Odjela za književnost te potpredsjednik Matice hrvatske (2010. – 2014.). Bio je 1969. stipendist Herderove zaklade u Beču (na prijedlog akademika Marijana Matkovića), te stipendist znamenite Humboldtove zaklade 1977./78. godine u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Gӧttingenu. Mentori su mu bili poznati njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Hӧllerer te ugledni slavist i komparatist, danas dopisni član HAZU, Reinhard Lauer. Akademik Stamać bio je 1989. i 1990. godine gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je brojna predavanja na njemačkim sveučilištima, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je i u brojnim drugim europskim zemljama, uključivši i SAD. U dva navrata bio je predsjednik Hrvatskoga filološkog društva (1981. – 1984. te 1991. – 1992.), predsjednik Društva hrvatskih književnika (1995. – 1999.). U Matici hrvatskoj obnašao je dužnost dopredsjednika (2012. – 2014.). Bio je urednik časopisa: „Razlog“ (1966. – 1968.), „Telegram“ (1968. – 1971.), „Most/The Bridge“ (1972. – 1977.), „Croatica“ (glavni i odgovorni urednik 1989. – 2001., kada je časopis obustavljen), „Umjetnost riječi“ (1981. - ?), „Republika“ (2002. – 2016.), voditelj Zagrebačkih književnih razgovora Društva hrvatskih književnika, voditelj uredništva edicije Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti (2010. – 2016.). Književni rad Pisao je pjesme, eseje, sastavljao je zbirke i prevodio njemačke klasike (Goethea, Nietzschea, Rilkea, Hoffmanstahla), Joycea i ine. Napisao je i djela književnoznanstvene misli koja su znatno pridonijela oblikovanju hrvatske znanosti o književnosti (Hocke, Friedrich, Jakobson, Huizinga, Halle, Nietzsche, Noth, Hjelmslev, Steiger i dr.). U jednom svom govoru je istaknuo da su na njegov književni rad utjecali Šime Dunatov, Marijan Matković i Jure Kaštelan. Na hrvatski jezik prevodi i pjesme s makedonskog jezika. Tako je preveo i neke pjesme makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova.[3] Nagrade Orden Red danice Hrvatske s likom Marka Marulića, odlukom dr. Franje Tuđmana, 29. svibnja 1995. godine; Godišnja „Nagrada Vladimir Nazor“ za 1995. godinu, Zagreb, 1996.; Godišnja nagrada INA-e za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 1995. godinu, za Antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času, Zagreb, 1996. godine; Godišnja „Nagrada Iso Velikanović“ za 2006. godinu, za prijevod Fausta W. von Goethea, 2007. godina; Književna nagrada `Kiklop` Pula, 2007., za prijevod godine, Faust J.W.Goethea; plaketa `Dobrojutro, more` 2007. „Nagrada Grada Zagreba za 2007. godinu, Zagreb, 2008.; nagrada `Tin Ujević` 2007. za zbirku pjesama `Vrijeme, vrijeme` Povelja `Visoka žuta žita` za sveukupni opus i cjeloviti doprinos hrvatskoj književnosti 2007. na Pjesničkim susretima u Drenovcima Nagrada Grada Zadra za životno djelo, Zadar, 2010. godine; nagrada `Antun Branko Šimić` 2011. za knjigu Sabrane pjesme[4] Maslinov vijenac (poeta oliveatus), Croatia rediviva, Selca na otoku Braču, 2012. Djela Pjesme Rasap, 1962. Sa svijetom jedno, 1965. Doba prisjećanja, 1968. Smjer, 1968. Dešifriranje vage, 1972. Odronske poredbe, 1982. Žalostinke, 1991. Crnerupe, mračni soneti, 1995. Izabrane pjesme, 1997. Zvonki moteti, 2004. Molat (pjesnička monografija s Tomislavom Marijanom Bilosnićem), 2006. `Vrijeme, vrijeme`, 2007. Your and My Signs, 2008. Neka njegova djela u svojoj je antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska. Znanstveni radovi iz područja književnosti Ujević, 1971. Slikovno i pojmovno pjesništvo, 1977. Teorija metafore, 1978., 1983. Kritika ili teorija?, 1983. Suvremeno hrvatsko pjesništvo, zbornik, 1988. Passim, 1989. Uvod u književnost (sa Zdenkom Škrebom), 1983., 1986., 1998. Ranjivi opis sustava, 1996. Pjesnici druge moderne, 1996. Tema Mihalić, 1996. Rasprave i eseji o hrvatskoj književnosti, 1997. Pogled unatrag, 1999. Tema Kaštelan, 2003. Zapravo, Šoljan, 2004. Obnovljeni Ujević, 2005. Germanica & anglica, 2007. prošireno izdanje Tema Kaštelan, 2009. Tragovi, otisci i lica, 2009. Književnoteorijski fragmenti, 2012. Eseji Ogledi, 1980. Književni život, 1993. Na prijelazu, 1996. Vrijednosti, pogledi i ogledi 1998. Moje motrište, 2006. Prolazne postaje, autobiografski zapisi objavljeni u Zadarskoj smotri 2010., 2011., 2012. Predgovori/Pogovori, 2013. Skupne knjige Nova evropska kritika, I-III, 1968., 1969., 1972. Arhajski torzo (divot-izdanje djela R. M. Rilkea, 1985.) U ovom strašnom času, 1993., 1995. Lirika Velikog petka, 1998. Poezija i proza Rainera Marie Rilkea, 2001. Antologija hrvatskoga pjesništva, od davnina pa do naših dana, 2007. Prijevodi; književnost Koautorstvo s Trudom Stamać: Rainer Maria Rilke, Soneti Orfeju, 1969. Gottfried Benn, Statičke pjesme, 1970. Günter Grass, Lumbur, 1979. Friedrich Schiller, Razbojnici, 1996. Novalis, Himne noći; Fragmenti, 1998. Autorski prijevodi Ante Stamaća: Kurt Pahlen, Djeca svijeta i njihove pjesme: 49 pjesama iz 24 zemlje, 1981. Bertolt Brecht, Dramski tekstovi, (15 drama), 1989. John Webster, Vojvotkinja Malfeška, 1989. James Joyce, Komorna glazba, 1990. Hugo von Hofmannstal, Svatković, 1993. Bertolt Brecht, Majka Courage i njezina djeca, 1997., 2015. James Joyce, Pjesme, 1998. Samuel Beckett, Beznina / Martin Esslin, Uvod u Bezninu, 2000. James Joyce, Prognanici, 2001. Rainer Maria Rilke, Poezija i proza, 2001. Beaumont & Fletcher, Vitez goručeg tučka 2005. Johann Wolfgang von Goethe, Faust, I. i II. dio, 2006. Mildred Clary, Mozart svjetlo Božje, 2006. grof Janko Drašković, Riječ veledušnim kćerima Ilirije o starijoj povijesti i o najnovijem preporodu književnosti njihove domovine, 2007. Dora Pejačević, Popijevke, 2009. Hans Blumenberg, Brodolom naočigled promatraču, 2016. Prijevodi; znanost o književnosti i filozofija Koautorstvo s Trudom Stamać: Hugo Friedrich, Struktura moderne lirike, 1969., 1989. Johann Huizinga, Homo ludens, 1969.,1992. Autorski prijevodi Ante Stamaća: Louis Hjelmslev, Prologomena teoriji jezika, 1980. Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti, 1984. Roman Jakobson & Morris Halle, Temelji jezika, 1988. Friedrich Nietzsche, Volja za moć, 1988., 2006. Emil Stiager, Temeljni pojmovi poetike, 1990. Rene Girard, Mimezis i nasilje, 2003. Winfried Nӧth, Priručnik semiotike, 2004. Winfried Nӧth, O prostornom predstavljanju drugoga u kulturi, 2005. Friedrich Nietzsche, Nietzsche contra Wagnera, 2005. Gergard Ochs, Sedam pjesama, 2006. Hans Küng, Povijest Katoličke crkeve, 2009. John Elsom, Jezik, urotništvo i globalizacija, 2009. Martin Heidegger, Stavak o identitetu, 2009. Wilhelm von Humboldt, O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i o njezinu utjecaju na razvoj ljudskoga roda, 2010. Karl Jaspers, Filozofija religije, 2011. Karl Jaspers, Opća psihopatologija,

kao na slikama retko u ponudi 1958. samjuel semjuel beket moloj maloun umire ... Samjuel Beket (engl. Samuel Beckett; Dablin, 13. april 1906 — Pariz, 22. decembar 1989), bio je irski književnik, dramaturg i romanopisac.[6][7] Biografija[uredi | uredi izvor] Samjuel Beket je rođen u Dablinu, na Veliki petak, 13. aprila 1906, od oca Vilijama Franka Beketa i majke Marije Džons Rou, medicinske sestre, kad su oboje imali 35 godina. Oni su se uzeli 1901. godine. Beket je imao jednog starijeg brata, Frank Edvard Beket (1902–1954). Od svoje pete godine, Beket je pohađao lokalnu školu u Dablinu, gde je počeo da uči muziku, a zatim je premešten u Ersfort Haus školu u centru grada u blizini Harkort ulice. Beketovi su bili članovi aglikanske Irske crkve. Porodična dom, Kuldrinaj u dablinskom predgrađu Foksrok, bila je velika kuća sa baštom i teniskim terenom, koju je 1903. godine izgradio Samjuelov otac, Vilijam. Kuća i bašta, zajedno sa okružujućim seoskim predelom je mesto gde je često šetao sa svojim ocem. Oko 1919. ili 1920. otišao je u Kraljevsku školu Portora u Eniskilenu, koju je pohađao i Oskar Vajld. Otišao je 1923. godine i pohađao Triniti Koledž u Dablinu, gde je proučavao modernu književnost. Prirodni sportista, u kriketu je briljirao kao levoruki udarač i kuglaš srednje brzine leve ruke. Kasnije je igrao za Dablinski univerzitet i odigrao dve prvoklasne utakmice protiv Northemptonšira.[8] Kao rezultat, postao je jedini nobelovac za književnost koji je igrao prvoklasni kriket.[9] Prvi zapisi[uredi | uredi izvor] Beket je studirao francuski, italijanski i engleski na Triniti Koledžu u Dablinu od 1923. do 1927. godine. Izabran je za naučnika modernih jezika 1926. Beket je diplomirao i, nakon kratkog predavanja na koledžu Kembel u Belfastu, zauzeo je mesto predavača engleskog u školi u Parizu od novembra 1928. do 1930.[10] Dok je bio tamo, sa poznatim irskim autorom Džejmsom Džojsom, upoznao ga je Tomas MekGrejvi, pesnik i bliski Beketov pouzdanik koji je takođe tamo radio. Ovaj sastanak je duboko uticao na mladića. Beket je pomagao Džojsu na razne načine, od kojih je jedno bilo istraživanje knjige koja je postala Finnegans Wake.[11] Samjuel Beket, 1920-ih. Godine 1930. Beket se vratio na Triniti Koledž kao predavač. U novembru 1930. predstavio je rad na francuskom jeziku Društvu savremenih jezika Trojstva o tuluškom pesniku Žan du Šasu, osnivaču pokreta pod nazivom le Concentrisme. Bila je to književna parodija, jer je Beket u stvari izumeo pesnika i njegov pokret koji su tvrdili da su „u suprotnosti sa svim onim što je kod Dekarta jasno“. Beket je kasnije insistirao da nije nameravao da zavarava svoju publiku.[12] Kada je Beket dao otkaz u Trinitiju krajem 1931, njegova kratka akademska karijera bila je na kraju. Obeležio ga je pesmom Gnome, koja je inspirisana njegovim čitanjem Wilhelm Meister`s Apprenticeship od Johana Volfganga Getea i objavljena u časopisu The Dublin Magazine 1934:[13] `Provedite godine učenja traćenjem Hrabrost za godine lutanja Kroz svet koji se uljudno okreće Iz ludosti učenja.` Od 1938. godine živi u Parizu, a nakon rata počinje i da piše na francuskom. Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim delima daje krajnje pesimističku viziju sveta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno „trajanje“ ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.[14] Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet i zamenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju sa malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (nemi, slepi, gluvi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smeštene u kante za smeće ili zatrpane u pesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugeriše ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutrašnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor] Samjuel Beket, 1970. godine. Posle nacističke okupacije Francuske 1940. godine, Beket se pridružio francuskom Otporu, u kojem je radio kao kurir.[15] U nekoliko navrata tokom sledeće dve godine Gestapo ga je skoro uhvatio. U avgustu 1942, njegova jedinica je izdana i on i Suzan pobegli su pešice na jug u bezbednost malog sela Rusilon, u departmanu Vokliz. Tamo je nastavio da pomaže Otporu čuvajući naoružanje u dvorištu svog doma. Tokom dve godine koliko je Beket boravio u Rusilonu, indirektno je pomagao gerilama da sabotiraju nemačku vojsku u planinama Vokliza, iako je retko govorio o svom ratnom radu u kasnijem životu. Francuska vlada ga je odlikovala sa dve medalje, za napore u borbi protiv nemačke okupacije; do kraja svog života, međutim, Beket bi svoj rad u Francuskom otporu nazivao „izviđačkim stvarima“.[16][17] Dok se skrivao u Rusilonu, Beket je nastavio rad na romanu Watt. Roman je započeo 1941. godine, a dovršio ga 1945. godine, ali je objavljen tek 1953. godine; međutim, izvod se pojavio u izaslaniku dablinske književne štampe. Posle rata, vratio se u Francusku 1946. godine gde je radio kao upravnik prodavnica[18] u irskoj bolnici Crvenog krsta sa sedištem u Sent-Lu. Posleratni period[uredi | uredi izvor] 1945. Beket se vratio u Dablin na kratko vreme. Tokom boravka imao je otkriće u majčinoj sobi: ukazao mu se čitav njegov budući smer u književnosti. Beket je osećao da će zauvek ostati u senci Džojsa, siguran da ga nikada neće pobediti u svojoj igri. Njegovo otkrivenje podstaklo ga je da promeni pravac i prizna i sopstvenu glupost i interes za neznanje i nemoć:[19] „ Shvatio sam da je Džojs otišao koliko god je mogao u pravcu da sazna više, [kontrolišući] svoj materijal. Uvek je tome dodavao; samo treba da pogledate njegove dokaze da biste to videli. Shvatio sam da je moj način bio osiromašen, nedostatak znanja i oduzimanje, oduzimanje, a ne dodavanje. ” Samjuel Beket, 1977. godine. Beket je najpoznatiji po predstavi En attendant Godot (Čekajući Godoa; 1953). Kao i većina njegovih dela posle 1947. godine, i drama je prvi put napisana na francuskom jeziku. Beket je na predstavi radio između oktobra 1948. i januara 1949.[20] Njegova partnerka, Suzan Devo-Dumesnil, bila je sastavni deo njegovog uspeha. Devo-Dumesnil je postala njegov agent i slala je rukopis višestrukim producentima dok nisu upoznali Rodžera Blina, uskoro režisera predstave.[21] Najznačajniji je kao pisac pozorišnih komada i jedan od glavnih predstavnika „teatra apsurda“. Napisao je i nekoliko romana, ali svetski uspeh postigao je sa dramama. U to vreme, pedesetih godina, Beket je postao jedan od nekoliko odraslih koji su ponekad vozili lokalnu decu u školu; jedno takvo dete bio je Andre Rusimof, koji će kasnije postati poznati profesionalni rvač pod imenom Andre Džin.[22] Imali su iznenađujuću količinu zajedničkog jezika i povezali su se s ljubavlju prema kriketu, a Rusimof se kasnije prisetio da su njih dvoje retko razgovarali o bilo čemu drugom.[23] Beket je i sam preveo sva svoja dela na engleski jezik, sa izuzetkom Molloy-ja, za koji je sarađivao sa Patrikom Bovlesom. Uspeh Čekajući Godoa otvorio mu je karijeru u pozorištu. Beket je napisao uspešne celovečernje drame, uključujući Fin de partie (1957), Krapp`s Last Tape (1958, napisano na engleskom), Happy Days (1961, takođe napisano na engleskom) i Play (1963). 1961. Beket je dobio Međunarodnu nagradu izdavača Formentor kao priznanje za svoj rad koji je te godine podelio sa Horheom Luisom Borhesom. Od kraja 1950-ih do svoje smrti, Beket je imao vezu sa Barbarom Brej, udovicom koja je radila kao urednica scenarija za BBC. Novlson je o njima napisao: `Bila je mala i privlačna, ali, pre svega, izuzetno inteligentna i načitana. Čini se da su se oboje odmah privukli. Njihov susret bio je izuzetno važan za njih oboje, jer je predstavljao početak veze koja je trebalo da traje paralelno sa onom sa Suzan, do kraja svog života.“[24] Barbara Brej umrla je u Edinburgu, 25. februara 2010. U oktobru 1969. godine, dok je bio na odmoru u Tunisu sa Suzan, Beket je čuo da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Predviđajući da će njen intenzivno privatni suprug od tog trenutka biti opterećen slavom, Suzan je nagradu nazvala „katastrofom“.[25] Iako Beket nije posvećivao puno vremena intervjuima, ponekad je sretao umetnike, naučnike i poštovaoce koji su ga tražili u anonimnom predvorju hotela PLM Sent Žak u Parizu u blizini njegove kuće u Monparnas.[16] Iako je Beket bio izuzetno privatni čovek, pregled drugog toma njegovih pisama Roja Fostera od 15. decembra 2011. u izdanju The New Republic otkriva da je Beket ne samo neočekivano ljubazan već često spreman da govori o svom radu i procesu koji stoji iza njega.[26] Beket je bio nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 1969 „za njegovo pisanje, koje - u novim oblicima za roman i dramu - u siromaštvu savremenog čoveka stiče svoje uzdizanje”.[27] Književni rad[uredi | uredi izvor] Slika iz predstave Čekajući Godoa, najpoznatijeg Beketovog dela. Beketova pisačka karijera može se grubo podeliti u tri perioda: njegova rana dela, sve do kraja Drugog svetskog rata 1945. godine; njegov srednji period, protežući se od 1945. do ranih 1960-ih, tokom kojeg je napisao ono što su verovatno njegova najpoznatija dela; i njegov kasni period, od ranih 1960-ih do Beketove smrti 1989. godine, tokom kojeg su njegova dela tendirala da postaju kraća, a stil minimalistički. Rani rad[uredi | uredi izvor] Generalno se smatra da su Beketovi najraniji radovi pod velikim uticajem dela njegovog prijatelja Džejmsa Džojsa. Oni su eruditi i čini se da prikazuju autorovo učenje samo zbog sebe, što rezultira sa nekoliko nejasnih odlomaka. Uvodne fraze zbirke kratkih priča More Pricks than Kicks (1934) daju reprezentativan uzorak ovog stila:[28] „ Bilo je jutro i Belakva je zapeo u prvoj kantici na mesecu. Bio je toliko zamućen da nije mogao da se kreće ni unazad ni napred. Blažena Beatriče je bila tamo, Dante takođe, i objasnila mu je mesta na mesecu. Prvo mu je pokazala gde je on kriv, a onda je iznela svoje objašnjenje. Imala ga je od Boga, zato se mogao pouzdati u to da je tačan u svakom slučaju. ” Odlomak upućuje na Danteovu Komediju, koja može zbuniti čitaoce koji nisu upoznati sa tim delom. Takođe predviđa aspekte Beketovog kasnijeg dela: fizičku neaktivnost lika Belakva; uronjenje lika u sopstvenu glavu i misli; pomalo nečasna komedija završne rečenice. Slični elementi prisutni su u prvom Beketovom objavljenom romanu, Murphy (1938), koji takođe istražuje teme ludila i šaha (što bi oba bila ponavljajući elementi u Beketovim kasnijim delima). Uvodna rečenica romana nagoveštava pomalo pesimistične prizvuke i crni humor koji animiraju mnoga Beketova dela: „Sunce je sijalo, nemajući alternativu, ni na čemu novom“.[29] Watt, napisan dok se Beket skrivao u Rusilonu tokom Drugog svetskog rata, sličan je po temama, ali manje bujan u svom stilu. Istražuje ljudsko kretanje kao da je matematička permutacija, nagoveštavajući preciznim pokretom Beketovu kasniju preokupaciju - i u njegovim romanima i u dramskim delima. Beketov esej Proust iz 1930. bio je pod snažnim uticajem Šopenhaurovog pesimizma i pohvalnih opisa svetog podviga. U to vreme Beket počinje kreativno pisati na francuskom jeziku. Krajem 1930-ih napisao je niz kratkih pesama na tom jeziku i njihova oskudnost - za razliku od gustine njegovih engleskih pesama otprilike istog perioda, sakupljenih u Echo`s Bones and Other Precipitates (1935) - izgleda da pokazuje da je Beket, iako posredstvom drugog jezika, bio je u procesu pojednostavljenja svog stila, promena takođe evidentna u delu Watt. Srednji period[uredi | uredi izvor] Posle Drugog svetskog rata, Beket se definitivno okrenuo francuskom jeziku kao primarnom za pisanje. Upravo bi to, zajedno sa „otkrovenjem“ koje je doživeo u majčinoj sobi u Dablinu - u kojem je shvatio da njegova umetnost mora biti subjektivna i u potpunosti povučena iz njegovog unutrašnjeg sveta, rezultiralo bi delima po kojima se Beket danas najviše pamti. ... Ko će možda ispričati priču starca? Odmeriti odsustvo u vagi? Granični kamen želite sa rasponom? Zbir procene svetskih nevolja? Ništavilo rečima priložiti? Iz Beketovog dela Watt (1953) Tokom 15 godina nakon rata, Beket je izradio četiri glavne celovečernje dramske predstave: Čekajući Godoa (napisano 1948–1949;), Fin de partie (1955–1957; Endgame), Krapp`s Last Tape (1958), i Happy Days (1961). Ove predstave - za koje se često, s pravom ili ne, smatraju da su bile instrumentalne u takozvanom „Pozorištu apsurda“ - mračno se bave temama sličnim temama približno savremenih egzistencijalističkih mislilaca. Izraz „Pozorište apsurda“ smislio je Martin Eslin u istoimenoj knjizi; Beket i Godo bili su glavni elementi knjige. Eslin je tvrdio da su ove predstave ispunjenje koncepta `apsurda` Albera Kamija;[30] ovo je jedan od razloga zbog kojeg je Beket često lažno etiketiran kao egzistencijalista (ovo se zasniva na pretpostavci da je Kami bio egzistencijalista, iako je u stvari udaljen od egzistencijalističkog pokreta i osnovao je sopstvenu filozofiju). Iako su mnoge teme slične, Beket je imao malo afiniteta prema egzistencijalizmu u celini.[31] Široko govoreći, predstave se bave temom očaja i voljom za preživljavanjem uprkos tom očajanju, pred nerazumevajućim i nerazumljivim svetom. Reči Nel - jednog od dva lika u Endgame koji su zarobljeni u ašbinima, iz kojih povremeno proviruju da bi govorili - mogu najbolje sumirati teme predstava iz Beketovog srednjeg perioda: „Ništa nije smešnije od nesreće, kažem ti... Da, da, to je najkomičnija stvar na svetu. I mi se smejemo, smejemo se, s voljom, u početku. Ali to je uvek ista stvar. Da, to je kao smešna priča koju imamo, čujemo prečesto, i dalje nam je smešna, ali više se ne smejemo.`[32] Kasniji rad[uredi | uredi izvor] Tokom 1960-ih i tokom 1970-ih, Beketova dela pokazivala su sve veću tendenciju - koja se već videla u većini njegovih dela 1950-ih - ka kompaktnosti. To je dovelo do toga da se njegov rad ponekad opisuje kao minimalistički. Krajnji primer ovoga, među njegovim dramskim delima, je Breath iz 1969. godine koji traje samo 35 sekundi i nema likove (mada je verovatno trebalo da pruži ironičan komentar na Oh! Calcutta!, pozorišnu reviju za koju je služio kao uvodni deo).[33] U njegovom pozorištu iz kasnog perioda, Beketovi likovi - kojih je već bilo malo u ranijim predstavama - svedeni su na bitne elemente. Ironično naslovljena Play (1962), na primer, sastoji se od tri lika uronjena do vrata u velike pogrebne urne. Televizijska drama Eh Joe (1963), koja je napisana za glumca Džeka MekGovrana, animirana je kamerom koja se neprekidno zatvara uskim fokusom na lice naslovnog junaka. Predstava Not I (1972) sastoji se gotovo isključivo od Beketovih reči, „pokretna usta sa ostatkom pozornice u mraku“.[34] U bolnici i staračkom domu u kojima je proveo poslednje dane, Beket je napisao svoje poslednje delo, pesmu What is the Word iz 1988. Pesma se suočava sa nemogućnošću pronalaženja reči da se izrazi, što je tema koja odražava Beketovo ranije delo, mada je verovatno pojačana bolešću koju je doživeo kasno u životu. Karakteristike Beketove poetike[uredi | uredi izvor] Junaci su starci i skitnice, klovnovske pojave i ljudske kreature, zatečene u metafizičkom, izobličenom prostoru. Čovek je u njegovim delima bez korena, bez cilja, identiteta i sadašnjosti. Prazan je i opustošen i svodi se samo na jednolične, usporene i apsurdne pokrete, lišene smisla. Njegovi likovi nemaju psihološki i socijalni identitet Čovek je beznačajan i sam po sebi tragičan jer je izgubio istorijsko pamćenje U dramama nema prave radnje ni logičkog sleda jer je sve pokidano u čoveku i među ljudima; umesto fabule, dominira unutrašnja napetost i potištenost (melanholija) U govoru njegovih junaka mnogo je nepovezanosti, ćutanja i ponavljanja istih reči i rečeničnih konstrukcija, a to je posledica sužene i krajnje osiromašene svesti u osiromašenoj stvarnosti Jezik je bez jasnog i konkretnog značenja i njime se sve dovodi u sumnju jer je sve deformisano i bez prave svrhe i pravog smisla – sve je nalik na jedno veliko NIŠTA, pa je zato sve apsurd „Ne hteti reći, ne znati šta hoćemo da kažemo, ne reći šta mislimo da kažemo, a ipak stalno govoriti.“ Nagrade[uredi | uredi izvor] Ratni krst 1939–1945. Medalja Rezistencije 1969. Nobelova nagrada za književnost[7] 1959 honorary doctorate from Trinity College, Dublin 1961 International Publishers` Formentor Prize (podeljeno sa Horhe Luis Borhesom). 1968 Foreign Honorary Member of the American Academy of Arts and Sciences Saoi of Aosdana (Irska) Dela[uredi | uredi izvor] Prevedena na srpski jezik[uredi | uredi izvor] Marfi (1938), izvorno Murphy Moloj (1938), izvorno Molloy Maloun umire (1952), izvorno Malone meurt Čekajući Godoa (1952), izvorno En attendant Godot Svi koji padaju (1956), izvorno All That Fall. Kraj igre (1957), izvorno Fin de partie, Endgame Krapova poslednja traka (1959), izvorno Krapp`s Last Tape Divni dani (1960), izvorno Happy Days Pozorište[uredi | uredi izvor] Human Wishes (c. 1936; objavljeno1984) Eleutheria (written 1947 na francuskom; objavljeno in French 1995, and English 1996) En attendant Godot (objavljeno1952, performed 1953) (Waiting for Godot, pub. 1954, perf. 1955) Acte sans Paroles I (1956); Act Without Words I (1957) Acte sans Paroles II (1956); Act Without Words II (1957) Fin de partie (objavljeno 1957); Endgame (objavljeno 1957) Krapp`s Last Tape (objavljeno 1958) Fragment de théâtre I (late 1950s); Rough for Theatre I Fragment de théâtre II (late 1950s); Rough for Theatre II Happy Days (prvi put izvedeno 1961) Play Come and Go (prvi put izvedeno na nemačkom, zatim na engleskom 1966) Breath (prvi put izvedeno1969) Not I (prvi put izvedeno 1972) That Time (prvi put izvedeno 1976) Footfalls (prvi put izvedeno 1976) Neither (1977) A Piece of Monologue (prvi put izvedeno 1979) Rockaby (prvi put izvedeno 1981) Ohio Impromptu (prvi put izvedeno 1981) Catastrophe (Catastrophe et autres dramatiques, prvi put izvedeno1982) What Where (prvi put izvedeno 1983) Radio[uredi | uredi izvor] All That Fall (broadcast 1957) From an Abandoned Work (broadcast 1957) Embers (broadcast 1959) Rough for Radio I (objavljeno 1976) (na francuskom1961. kao Esquisse radiophonique) Rough for Radio II (objavljeno 1976) (na francuskom 1961. kao Pochade radiophonique) Words and Music (broadcast 1962) Cascando (broadcast:1963 francuska verzija; 1964. engleski prevod) Televizija[uredi | uredi izvor] Eh Joe with Jack MacGowran (broadcast 1966) Beginning To End with Jack MacGowran (1965) Ghost Trio (broadcast 1977) ... but the clouds ... (broadcast 1977) Quad I + II (broadcast 1981) Nacht und Träume (broadcast 1983); Night and Dreams, objavljeno 1984 Beckett Directs Beckett (1988/92) Filmovi[uredi | uredi izvor] Film (1965) Proza[uredi | uredi izvor] Trilogija[uredi | uredi izvor] Molloy (1951); engleska verzija (1955) Malone meurt (1951); Malone Dies (1956) L`innommable (1953); The Unnamable (1958) Romani[uredi | uredi izvor] Dream of Fair to Middling Women (napisano 1932; objavljeno 1992) Murphy (1938); 1947. francuska verzija Watt (1953); 1968, francuska verzija Comment c`est (1961); How It Is (1964) Mercier and Camier (napisano 1946, objavljeno 1970); engleska verzija (1974) Kratka proza[uredi | uredi izvor] More Pricks Than Kicks (1934) `Echo`s Bones` (napisano 1933, objavljeno 2014) `L`Expulsé`, written 1946, in Nouvelles et Textes pour rien (1955); `The Expelled` Stories and Texts for Nothing (1967) `Le Calmant`, written 1946, in Nouvelles et Textes pour rien (1955); `The Calmative`, Stories and Texts for Nothing (1967) `La Fin`, written 1946, objavljeno u Les Temps Modernes u 1946 kao `Suite`; `L`Image` (1959) a fragment from Comment c`est[95] `Premier Amour` (1970, written 1946); translated by Beckett as `First Love`, 1973 Le Dépeupleur (1970); The Lost Ones (1971) Pour finir encore et autres foirades (1976); For to End Yet Again and Other Fizzles (1976) Company (1980) Mal vu mal dit (1981); Ill Seen Ill Said (1982) Worstward Ho (1983) `Stirrings Still` (1988) `As the Story was Told` (1990) The Complete Short Prose: 1929–1989, ed S. E. Gontarski. New York: Grove Press, 1995 Ne-fikcija[uredi | uredi izvor] `Dante...Bruno. Vico..Joyce` (1929) Proust (1931) Three Dialogues (with Georges Duthuit and Jacques Putnam) (1949) Disjecta: Miscellaneous Writings and a Dramatic Fragm

Lepo očuvsno kao na slikama Samuel BECKETT Comédies et actes divers Les éditions de minuit, Paris 1966, 11,5x18,5cm, broché First edition Prvo 1. izdanje Samuel Barclay Beckett (/ˈbɛkɪt/; 13 April 1906 – 22 December 1989) was an Irish novelist, dramatist, short story writer, theatre director, poet, and literary translator. His literary and theatrical work features bleak, impersonal and tragicomic experiences of life, often coupled with black comedy and nonsense. His work became increasingly minimalist as his career progressed, involving more aesthetic and linguistic experimentation, with techniques of stream of consciousness repetition and self-reference. He is considered one of the last modernist writers, and one of the key figures in what Martin Esslin called the Theatre of the Absurd.[1] A resident of Paris for most of his adult life, Beckett wrote in both French and English. During the Second World War, Beckett was a member of the French Resistance group Gloria SMH (Réseau Gloria) and was awarded the Croix de Guerre in 1949.[2] He was awarded the 1969 Nobel Prize in Literature `for his writing, which—in new forms for the novel and drama—in the destitution of modern man acquires its elevation`.[3] In 1961 he shared the inaugural Prix International with Jorge Luis Borges. He was the first person to be elected Saoi of Aosdána in 1984. Samjuel Beket (engl. Samuel Beckett; Dablin, 13. april 1906 — Pariz, 22. decembar 1989), bio je irski književnik, dramaturg i romanopisac.[6][7] Biografija[uredi | uredi izvor] Samjuel Beket je rođen u Dablinu, na Veliki petak, 13. aprila 1906, od oca Vilijama Franka Beketa i majke Marije Džons Rou, medicinske sestre, kad su oboje imali 35 godina. Oni su se uzeli 1901. godine. Beket je imao jednog starijeg brata, Frank Edvard Beket (1902–1954). Od svoje pete godine, Beket je pohađao lokalnu školu u Dablinu, gde je počeo da uči muziku, a zatim je premešten u Ersfort Haus školu u centru grada u blizini Harkort ulice. Beketovi su bili članovi aglikanske Irske crkve. Porodična dom, Kuldrinaj u dablinskom predgrađu Foksrok, bila je velika kuća sa baštom i teniskim terenom, koju je 1903. godine izgradio Samjuelov otac, Vilijam. Kuća i bašta, zajedno sa okružujućim seoskim predelom je mesto gde je često šetao sa svojim ocem. Oko 1919. ili 1920. otišao je u Kraljevsku školu Portora u Eniskilenu, koju je pohađao i Oskar Vajld. Otišao je 1923. godine i pohađao Triniti Koledž u Dablinu, gde je proučavao modernu književnost. Prirodni sportista, u kriketu je briljirao kao levoruki udarač i kuglaš srednje brzine leve ruke. Kasnije je igrao za Dablinski univerzitet i odigrao dve prvoklasne utakmice protiv Northemptonšira.[8] Kao rezultat, postao je jedini nobelovac za književnost koji je igrao prvoklasni kriket.[9] Prvi zapisi[uredi | uredi izvor] Beket je studirao francuski, italijanski i engleski na Triniti Koledžu u Dablinu od 1923. do 1927. godine. Izabran je za naučnika modernih jezika 1926. Beket je diplomirao i, nakon kratkog predavanja na koledžu Kembel u Belfastu, zauzeo je mesto predavača engleskog u školi u Parizu od novembra 1928. do 1930.[10] Dok je bio tamo, sa poznatim irskim autorom Džejmsom Džojsom, upoznao ga je Tomas MekGrejvi, pesnik i bliski Beketov pouzdanik koji je takođe tamo radio. Ovaj sastanak je duboko uticao na mladića. Beket je pomagao Džojsu na razne načine, od kojih je jedno bilo istraživanje knjige koja je postala Finnegans Wake.[11] Samjuel Beket, 1920-ih. Godine 1930. Beket se vratio na Triniti Koledž kao predavač. U novembru 1930. predstavio je rad na francuskom jeziku Društvu savremenih jezika Trojstva o tuluškom pesniku Žan du Šasu, osnivaču pokreta pod nazivom le Concentrisme. Bila je to književna parodija, jer je Beket u stvari izumeo pesnika i njegov pokret koji su tvrdili da su „u suprotnosti sa svim onim što je kod Dekarta jasno“. Beket je kasnije insistirao da nije nameravao da zavarava svoju publiku.[12] Kada je Beket dao otkaz u Trinitiju krajem 1931, njegova kratka akademska karijera bila je na kraju. Obeležio ga je pesmom Gnome, koja je inspirisana njegovim čitanjem Wilhelm Meister`s Apprenticeship od Johana Volfganga Getea i objavljena u časopisu The Dublin Magazine 1934:[13] `Provedite godine učenja traćenjem Hrabrost za godine lutanja Kroz svet koji se uljudno okreće Iz ludosti učenja.` Od 1938. godine živi u Parizu, a nakon rata počinje i da piše na francuskom. Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti modernog života, Beket u svim svojim delima daje krajnje pesimističku viziju sveta i prikazuje život kao igru viših sila u kojoj je čovek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno „trajanje“ ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa.[14] Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovekovu bespomoćnost, Beket napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet i zamenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju sa malim varijantama, a likove svodi na groteskne i stravične marionete (nemi, slepi, gluvi, itd.), koje se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svog ograničenog životnog kruga (ulica, raskršće, soba) ili su čak i u tom kretanju onemogućene (smeštene u kante za smeće ili zatrpane u pesku). Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugeriše ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutrašnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. Drugi svetski rat[uredi | uredi izvor] Samjuel Beket, 1970. godine. Posle nacističke okupacije Francuske 1940. godine, Beket se pridružio francuskom Otporu, u kojem je radio kao kurir.[15] U nekoliko navrata tokom sledeće dve godine Gestapo ga je skoro uhvatio. U avgustu 1942, njegova jedinica je izdana i on i Suzan pobegli su pešice na jug u bezbednost malog sela Rusilon, u departmanu Vokliz. Tamo je nastavio da pomaže Otporu čuvajući naoružanje u dvorištu svog doma. Tokom dve godine koliko je Beket boravio u Rusilonu, indirektno je pomagao gerilama da sabotiraju nemačku vojsku u planinama Vokliza, iako je retko govorio o svom ratnom radu u kasnijem životu. Francuska vlada ga je odlikovala sa dve medalje, za napore u borbi protiv nemačke okupacije; do kraja svog života, međutim, Beket bi svoj rad u Francuskom otporu nazivao „izviđačkim stvarima“.[16][17] Dok se skrivao u Rusilonu, Beket je nastavio rad na romanu Watt. Roman je započeo 1941. godine, a dovršio ga 1945. godine, ali je objavljen tek 1953. godine; međutim, izvod se pojavio u izaslaniku dablinske književne štampe. Posle rata, vratio se u Francusku 1946. godine gde je radio kao upravnik prodavnica[18] u irskoj bolnici Crvenog krsta sa sedištem u Sent-Lu. Posleratni period[uredi | uredi izvor] 1945. Beket se vratio u Dablin na kratko vreme. Tokom boravka imao je otkriće u majčinoj sobi: ukazao mu se čitav njegov budući smer u književnosti. Beket je osećao da će zauvek ostati u senci Džojsa, siguran da ga nikada neće pobediti u svojoj igri. Njegovo otkrivenje podstaklo ga je da promeni pravac i prizna i sopstvenu glupost i interes za neznanje i nemoć:[19] „ Shvatio sam da je Džojs otišao koliko god je mogao u pravcu da sazna više, [kontrolišući] svoj materijal. Uvek je tome dodavao; samo treba da pogledate njegove dokaze da biste to videli. Shvatio sam da je moj način bio osiromašen, nedostatak znanja i oduzimanje, oduzimanje, a ne dodavanje. ” Samjuel Beket, 1977. godine. Beket je najpoznatiji po predstavi En attendant Godot (Čekajući Godoa; 1953). Kao i većina njegovih dela posle 1947. godine, i drama je prvi put napisana na francuskom jeziku. Beket je na predstavi radio između oktobra 1948. i januara 1949.[20] Njegova partnerka, Suzan Devo-Dumesnil, bila je sastavni deo njegovog uspeha. Devo-Dumesnil je postala njegov agent i slala je rukopis višestrukim producentima dok nisu upoznali Rodžera Blina, uskoro režisera predstave.[21] Najznačajniji je kao pisac pozorišnih komada i jedan od glavnih predstavnika „teatra apsurda“. Napisao je i nekoliko romana, ali svetski uspeh postigao je sa dramama. U to vreme, pedesetih godina, Beket je postao jedan od nekoliko odraslih koji su ponekad vozili lokalnu decu u školu; jedno takvo dete bio je Andre Rusimof, koji će kasnije postati poznati profesionalni rvač pod imenom Andre Džin.[22] Imali su iznenađujuću količinu zajedničkog jezika i povezali su se s ljubavlju prema kriketu, a Rusimof se kasnije prisetio da su njih dvoje retko razgovarali o bilo čemu drugom.[23] Beket je i sam preveo sva svoja dela na engleski jezik, sa izuzetkom Molloy-ja, za koji je sarađivao sa Patrikom Bovlesom. Uspeh Čekajući Godoa otvorio mu je karijeru u pozorištu. Beket je napisao uspešne celovečernje drame, uključujući Fin de partie (1957), Krapp`s Last Tape (1958, napisano na engleskom), Happy Days (1961, takođe napisano na engleskom) i Play (1963). 1961. Beket je dobio Međunarodnu nagradu izdavača Formentor kao priznanje za svoj rad koji je te godine podelio sa Horheom Luisom Borhesom. Od kraja 1950-ih do svoje smrti, Beket je imao vezu sa Barbarom Brej, udovicom koja je radila kao urednica scenarija za BBC. Novlson je o njima napisao: `Bila je mala i privlačna, ali, pre svega, izuzetno inteligentna i načitana. Čini se da su se oboje odmah privukli. Njihov susret bio je izuzetno važan za njih oboje, jer je predstavljao početak veze koja je trebalo da traje paralelno sa onom sa Suzan, do kraja svog života.“[24] Barbara Brej umrla je u Edinburgu, 25. februara 2010. U oktobru 1969. godine, dok je bio na odmoru u Tunisu sa Suzan, Beket je čuo da je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Predviđajući da će njen intenzivno privatni suprug od tog trenutka biti opterećen slavom, Suzan je nagradu nazvala „katastrofom“.[25] Iako Beket nije posvećivao puno vremena intervjuima, ponekad je sretao umetnike, naučnike i poštovaoce koji su ga tražili u anonimnom predvorju hotela PLM Sent Žak u Parizu u blizini njegove kuće u Monparnas.[16] Iako je Beket bio izuzetno privatni čovek, pregled drugog toma njegovih pisama Roja Fostera od 15. decembra 2011. u izdanju The New Republic otkriva da je Beket ne samo neočekivano ljubazan već često spreman da govori o svom radu i procesu koji stoji iza njega.[26] Beket je bio nagrađen Nobelovom nagradom za književnost 1969 „za njegovo pisanje, koje - u novim oblicima za roman i dramu - u siromaštvu savremenog čoveka stiče svoje uzdizanje”.[27] Književni rad[uredi | uredi izvor] Slika iz predstave Čekajući Godoa, najpoznatijeg Beketovog dela. Beketova pisačka karijera može se grubo podeliti u tri perioda: njegova rana dela, sve do kraja Drugog svetskog rata 1945. godine; njegov srednji period, protežući se od 1945. do ranih 1960-ih, tokom kojeg je napisao ono što su verovatno njegova najpoznatija dela; i njegov kasni period, od ranih 1960-ih do Beketove smrti 1989. godine, tokom kojeg su njegova dela tendirala da postaju kraća, a stil minimalistički. Rani rad[uredi | uredi izvor] Generalno se smatra da su Beketovi najraniji radovi pod velikim uticajem dela njegovog prijatelja Džejmsa Džojsa. Oni su eruditi i čini se da prikazuju autorovo učenje samo zbog sebe, što rezultira sa nekoliko nejasnih odlomaka. Uvodne fraze zbirke kratkih priča More Pricks than Kicks (1934) daju reprezentativan uzorak ovog stila:[28] „ Bilo je jutro i Belakva je zapeo u prvoj kantici na mesecu. Bio je toliko zamućen da nije mogao da se kreće ni unazad ni napred. Blažena Beatriče je bila tamo, Dante takođe, i objasnila mu je mesta na mesecu. Prvo mu je pokazala gde je on kriv, a onda je iznela svoje objašnjenje. Imala ga je od Boga, zato se mogao pouzdati u to da je tačan u svakom slučaju. ” Odlomak upućuje na Danteovu Komediju, koja može zbuniti čitaoce koji nisu upoznati sa tim delom. Takođe predviđa aspekte Beketovog kasnijeg dela: fizičku neaktivnost lika Belakva; uronjenje lika u sopstvenu glavu i misli; pomalo nečasna komedija završne rečenice. Slični elementi prisutni su u prvom Beketovom objavljenom romanu, Murphy (1938), koji takođe istražuje teme ludila i šaha (što bi oba bila ponavljajući elementi u Beketovim kasnijim delima). Uvodna rečenica romana nagoveštava pomalo pesimistične prizvuke i crni humor koji animiraju mnoga Beketova dela: „Sunce je sijalo, nemajući alternativu, ni na čemu novom“.[29] Watt, napisan dok se Beket skrivao u Rusilonu tokom Drugog svetskog rata, sličan je po temama, ali manje bujan u svom stilu. Istražuje ljudsko kretanje kao da je matematička permutacija, nagoveštavajući preciznim pokretom Beketovu kasniju preokupaciju - i u njegovim romanima i u dramskim delima. Beketov esej Proust iz 1930. bio je pod snažnim uticajem Šopenhaurovog pesimizma i pohvalnih opisa svetog podviga. U to vreme Beket počinje kreativno pisati na francuskom jeziku. Krajem 1930-ih napisao je niz kratkih pesama na tom jeziku i njihova oskudnost - za razliku od gustine njegovih engleskih pesama otprilike istog perioda, sakupljenih u Echo`s Bones and Other Precipitates (1935) - izgleda da pokazuje da je Beket, iako posredstvom drugog jezika, bio je u procesu pojednostavljenja svog stila, promena takođe evidentna u delu Watt. Srednji period[uredi | uredi izvor] Posle Drugog svetskog rata, Beket se definitivno okrenuo francuskom jeziku kao primarnom za pisanje. Upravo bi to, zajedno sa „otkrovenjem“ koje je doživeo u majčinoj sobi u Dablinu - u kojem je shvatio da njegova umetnost mora biti subjektivna i u potpunosti povučena iz njegovog unutrašnjeg sveta, rezultiralo bi delima po kojima se Beket danas najviše pamti. ... Ko će možda ispričati priču starca? Odmeriti odsustvo u vagi? Granični kamen želite sa rasponom? Zbir procene svetskih nevolja? Ništavilo rečima priložiti? Iz Beketovog dela Watt (1953) Tokom 15 godina nakon rata, Beket je izradio četiri glavne celovečernje dramske predstave: Čekajući Godoa (napisano 1948–1949;), Fin de partie (1955–1957; Endgame), Krapp`s Last Tape (1958), i Happy Days (1961). Ove predstave - za koje se često, s pravom ili ne, smatraju da su bile instrumentalne u takozvanom „Pozorištu apsurda“ - mračno se bave temama sličnim temama približno savremenih egzistencijalističkih mislilaca. Izraz „Pozorište apsurda“ smislio je Martin Eslin u istoimenoj knjizi; Beket i Godo bili su glavni elementi knjige. Eslin je tvrdio da su ove predstave ispunjenje koncepta `apsurda` Albera Kamija;[30] ovo je jedan od razloga zbog kojeg je Beket često lažno etiketiran kao egzistencijalista (ovo se zasniva na pretpostavci da je Kami bio egzistencijalista, iako je u stvari udaljen od egzistencijalističkog pokreta i osnovao je sopstvenu filozofiju). Iako su mnoge teme slične, Beket je imao malo afiniteta prema egzistencijalizmu u celini.[31] Široko govoreći, predstave se bave temom očaja i voljom za preživljavanjem uprkos tom očajanju, pred nerazumevajućim i nerazumljivim svetom. Reči Nel - jednog od dva lika u Endgame koji su zarobljeni u ašbinima, iz kojih povremeno proviruju da bi govorili - mogu najbolje sumirati teme predstava iz Beketovog srednjeg perioda: „Ništa nije smešnije od nesreće, kažem ti... Da, da, to je najkomičnija stvar na svetu. I mi se smejemo, smejemo se, s voljom, u početku. Ali to je uvek ista stvar. Da, to je kao smešna priča koju imamo, čujemo prečesto, i dalje nam je smešna, ali više se ne smejemo.`[32] Kasniji rad[uredi | uredi izvor] Tokom 1960-ih i tokom 1970-ih, Beketova dela pokazivala su sve veću tendenciju - koja se već videla u većini njegovih dela 1950-ih - ka kompaktnosti. To je dovelo do toga da se njegov rad ponekad opisuje kao minimalistički. Krajnji primer ovoga, među njegovim dramskim delima, je Breath iz 1969. godine koji traje samo 35 sekundi i nema likove (mada je verovatno trebalo da pruži ironičan komentar na Oh! Calcutta!, pozorišnu reviju za koju je služio kao uvodni deo).[33] U njegovom pozorištu iz kasnog perioda, Beketovi likovi - kojih je već bilo malo u ranijim predstavama - svedeni su na bitne elemente. Ironično naslovljena Play (1962), na primer, sastoji se od tri lika uronjena do vrata u velike pogrebne urne. Televizijska drama Eh Joe (1963), koja je napisana za glumca Džeka MekGovrana, animirana je kamerom koja se neprekidno zatvara uskim fokusom na lice naslovnog junaka. Predstava Not I (1972) sastoji se gotovo isključivo od Beketovih reči, „pokretna usta sa ostatkom pozornice u mraku“.[34] U bolnici i staračkom domu u kojima je proveo poslednje dane, Beket je napisao svoje poslednje delo, pesmu What is the Word iz 1988. Pesma se suočava sa nemogućnošću pronalaženja reči da se izrazi, što je tema koja odražava Beketovo ranije delo, mada je verovatno pojačana bolešću koju je doživeo kasno u životu. Karakteristike Beketove poetike[uredi | uredi izvor] Junaci su starci i skitnice, klovnovske pojave i ljudske kreature, zatečene u metafizičkom, izobličenom prostoru. Čovek je u njegovim delima bez korena, bez cilja, identiteta i sadašnjosti. Prazan je i opustošen i svodi se samo na jednolične, usporene i apsurdne pokrete, lišene smisla. Njegovi likovi nemaju psihološki i socijalni identitet Čovek je beznačajan i sam po sebi tragičan jer je izgubio istorijsko pamćenje U dramama nema prave radnje ni logičkog sleda jer je sve pokidano u čoveku i među ljudima; umesto fabule, dominira unutrašnja napetost i potištenost (melanholija) U govoru njegovih junaka mnogo je nepovezanosti, ćutanja i ponavljanja istih reči i rečeničnih konstrukcija, a to je posledica sužene i krajnje osiromašene svesti u osiromašenoj stvarnosti Jezik je bez jasnog i konkretnog značenja i njime se sve dovodi u sumnju jer je sve deformisano i bez prave svrhe i pravog smisla – sve je nalik na jedno veliko NIŠTA, pa je zato sve apsurd „Ne hteti reći, ne znati šta hoćemo da kažemo, ne reći šta mislimo da kažemo, a ipak stalno govoriti.“ Nagrade[uredi | uredi izvor] Ratni krst 1939–1945. Medalja Rezistencije 1969. Nobelova nagrada za književnost[7] 1959 honorary doctorate from Trinity College, Dublin 1961 International Publishers` Formentor Prize (podeljeno sa Horhe Luis Borhesom). 1968 Foreign Honorary Member of the American Academy of Arts and Sciences Saoi of Aosdana (Irska) Dela[uredi | uredi izvor] Prevedena na srpski jezik[uredi | uredi izvor] Marfi (1938), izvorno Murphy Moloj (1938), izvorno Molloy Maloun umire (1952), izvorno Malone meurt Čekajući Godoa (1952), izvorno En attendant Godot Svi koji padaju (1956), izvorno All That Fall. Kraj igre (1957), izvorno Fin de partie, Endgame Krapova poslednja traka (1959), izvorno Krapp`s Last Tape Divni dani (1960), izvorno Happy Days Pozorište[uredi | uredi izvor] Human Wishes (c. 1936; objavljeno1984) Eleutheria (written 1947 na francuskom; objavljeno in French 1995, and English 1996) En attendant Godot (objavljeno1952, performed 1953) (Waiting for Godot, pub. 1954, perf. 1955) Acte sans Paroles I (1956); Act Without Words I (1957) Acte sans Paroles II (1956); Act Without Words II (1957) Fin de partie (objavljeno 1957); Endgame (objavljeno 1957) Krapp`s Last Tape (objavljeno 1958) Fragment de théâtre I (late 1950s); Rough for Theatre I Fragment de théâtre II (late 1950s); Rough for Theatre II Happy Days (prvi put izvedeno 1961) Play Come and Go (prvi put izvedeno na nemačkom, zatim na engleskom 1966) Breath (prvi put izvedeno1969) Not I (prvi put izvedeno 1972) That Time (prvi put izvedeno 1976) Footfalls (prvi put izvedeno 1976) Neither (1977) A Piece of Monologue (prvi put izvedeno 1979) Rockaby (prvi put izvedeno 1981) Ohio Impromptu (prvi put izvedeno 1981) Catastrophe (Catastrophe et autres dramatiques, prvi put izvedeno1982) What Where (prvi put izvedeno 1983) Radio[uredi | uredi izvor] All That Fall (broadcast 1957) From an Abandoned Work (broadcast 1957) Embers (broadcast 1959) Rough for Radio I (objavljeno 1976) (na francuskom1961. kao Esquisse radiophonique) Rough for Radio II (objavljeno 1976) (na francuskom 1961. kao Pochade radiophonique) Words and Music (broadcast 1962) Cascando (broadcast:1963 francuska verzija; 1964. engleski prevod) Televizija[uredi | uredi izvor] Eh Joe with Jack MacGowran (broadcast 1966) Beginning To End with Jack MacGowran (1965) Ghost Trio (broadcast 1977) ... but the clouds ... (broadcast 1977) Quad I + II (broadcast 1981) Nacht und Träume (broadcast 1983); Night and Dreams, objavljeno 1984 Beckett Directs Beckett (1988/92) Filmovi[uredi | uredi izvor] Film (1965) Proza[uredi | uredi izvor] Trilogija[uredi | uredi izvor] Molloy (1951); engleska verzija (1955) Malone meurt (1951); Malone Dies (1956) L`innommable (1953); The Unnamable (1958) Romani[uredi | uredi izvor] Dream of Fair to Middling Women (napisano 1932; objavljeno 1992) Murphy (1938); 1947. francuska verzija Watt (1953); 1968, francuska verzija Comment c`est (1961); How It Is (1964) Mercier and Camier (napisano 1946, objavljeno 1970); engleska verzija (1974) Kratka proza[uredi | uredi izvor] More Pricks Than Kicks (1934) `Echo`s Bones` (napisano 1933, objavljeno 2014) `L`Expulsé`, written 1946, in Nouvelles et Textes pour rien (1955); `The Expelled` Stories and Texts for Nothing (1967) `Le Calmant`, written 1946, in Nouvelles et Textes pour rien (1955); `The Calmative`, Stories and Texts for Nothing (1967) `La Fin`, written 1946, objavljeno u Les Temps Modernes u 1946 kao `Suite`; `L`Image` (1959) a fragment from Comment c`est[95] `Premier Amour` (1970, written 1946); translated by Beckett as `First Love`, 1973 Le Dépeupleur (1970); The Lost Ones (1971) Pour finir encore et autres foirades (1976); For to End Yet Again and Other Fizzles (1976) Company (1980) Mal vu mal dit (1981); Ill Seen Ill Said (1982) Worstward Ho (1983) `Stirrings Still` (1988) `As the Story was Told` (1990) The Complete Short Prose: 1929–1989, ed S. E. Gontarski. New York: Grove Press, 1995 Ne-fikcija[uredi | uredi izvor] `Dante...Bruno. Vico..Joyce` (1929) Proust (1931) Three Dialogues (with Georges Duthuit and Jacques Putnam) (1949) Disjecta: Miscellaneous Writings and a Dramatic Fragm Tags: Samjel / Semjuel Beket Drama apsurda apsurd

Kultura, 1953. Prvo izdanje!!! Bibliotečki primerak, čitan, ali vrlo dobro očuvan, naročito s obzirom na 70 godina starosti. Novelističkom zbirkom Ruke, Marinković se afirmirao ne samo kao vrstan novelist, nego njome postaje europsko antologijsko novelističko ime. Inače, njegove realistički strukturirane novele tematiziraju provincijalni život na rodnom otoku, ali predstavljaju i psihološko analitičku kratku prozu u kojoj se bavi sukobima u čovjeku i društvu, otkrivajući u pojedinačnim sudbinama kolektivno stanje duše. Ruke su zbirka pripovjedaka koje su objavljene 1953. godine. U njima se autor Ranko Marinković bavi temama kao što su gradić, obala, otok, kontinent, ali i analizama čovjeka. Prvo izdanja sastojalo se od čak deset novela – Mrtve duše, Suknja, Karneval, Anđeo, U znaku vage, Koštane zvijezde, Prah, Benito Floda von Reltih, Zagrljaj, Ruke. Današnje izdanje sastoji se od devet novela. Ruke Zbirka novela Ranka Marinkovića Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najčešće pretiskivana novelistička knjiga jednoga hrvatskog pisca u poslijednih pedest godina. Prvo izdanje, iz 1953. god, sadržavalo je deset novela, ali su dvije od njih naknadno postale sastvani dio romana Kiklop, a jedna je ušla u knjigu novela ranije Marinkovićeve fraze. Sadržak zbirke, s osam tekstova, definitivno je oblikovan 1962.god, kada je na uvodno mjesto uvrštena novela Samotni život tvoj. Kada su se pojavile Ruke, Marinković je već bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga učinila prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptičnog intelektualca sklonog raznoj ironiji, discipliniranog Mediteranca s analitičkim nervom i pisca sposobnog da naoko obične, trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, nadasve nenadmašnog stilista, ta je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj književnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije. Mnogi aspekti Marinkovićeve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumečiti u sklopu poetike postmoderne; npr. metaliterarnost novela Samotni život, Anđeo i naročito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa građe stvori umjetničko djelo. Realističku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kreće, pisac razara brojnim narativnim postupcima - inverzijom slike svijeta, neuobičajenim spajanjem različitih žanrovskih obrazaca i stilova, impostiranjem likova kao ambivalentnih karaktera, ironijskim pomakom, groteskom. Kratki sadržaj - Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima. Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije. Tu nastaje dijalog između lijeve i desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl. - Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak - držiš. U svađi je lijeva ruka okrivila desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: - Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti, smatra se robom desne ruke: Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob. Na kraju dolazi do preobrata priče. Čovjek pomiluje rukom dječaka po glavi i kvrcne ga po nosu, mali vrisne kako ga je ovaj udario. Dolazi dječakov otac... tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!... Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale... Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi. *** Ruke razgovaraju i iznose svoje stavove i mišljenja. Riječi su rukama izvor svih nesporazuma. Naravno, ruke predstavljaju ljude i njihove životne poglede odnosno nadzore. Marinković se kroz dijalog ruku na početku novele volterski ruga ljudskim besmislenim svađama kao da su mala djeca. Jedna drugoj prebacuju da ne zna pisati, da ne zna čitati, slikati. Svađaju se i zaoštravaju sukob. Lijeva ruka prebacuje desnoj da je preuzela čin stvaranja. Da je sve ostalo na mislima i riječima ništa se ne bi dogodilo. Ranko Marinković se u noveli pita što je to čast i treba li se pod svaku cijenu fizički obračunati braneći tu čast... Nožem ili vatrenim oružjem čovjek produbljuje sukob dovodeći ga do fizičkog uništenja drugoga. Ruke ne predstavljaju samo pojedinca. U njima možemo prepoznati narode i države. Pisac je svjestan pojavnosti francuske revolucije, Napoleona, Oktobarske revolucije, Hitlera itd. Uvijek je jedna politička opcija okrivljivala drugu prvo riječima, a onda djelima, tj. oružanim sukobom. Na kraju novele ruke doživljavaju čudan sukob. U susret im dolazi dječak i djevojčica. Djevojčica je prošla pored desne skrušeno, tiho, kao da je nešto skrivila. Nameće se misao nije li ta djevojčica iz novele predstavnica svih djevojčica (žena) koje su odgajane u poslušnosti i potencijalnoj krivnji. Desna ruka (konzervativna, patrijarhalna, tradicionalna koja se drži običaja Crkve i obitelji) je pogladila djevojčicu dajući nam do znanja da cijeni njezinu poslušnost, skromnost i čednost. Sukob nastaje na lijevoj strani, utz lijevu opciju. Dječak je prkosan kao što su bili i svi lijevo orijentirani mladići u različitim revolucionarnim vremenima. Lijeva se šalila, kvrcnula je dječaka po nosu i šaljivo zamahnula iznad njegove glave. Pisac je vješto pokazao da lijevi mogu mladićima očitati bezazlene lekcije, da su strpljivi s njima i da shvaćaju njihovu mladost. Što u tom trenutku čini desna? Pljusnula je dječaka po licu. Kako objasniti postupak postupak desne? Zašto je pljusnula dječaka? Znači li to da desna opcija kažnjava neposlušnost, da ne trpi drskost i da nema razumijevanja za mlade. Ako je ovog mladića samo pljusnula, možemo zamisliti kako bi kaznila neposlušne starije starije osobe koje sustavno smišljaju i snuju osvajanje vlasti na bilo koji način. Marinković je svojim novelističkom opusom izvršio veliki utjecaj na hrvatske umjetnike svoga vremena. Njegov karakterističan stil prepun ironije, humora i duboke skrivene metaforike oduševljavala je brojne čitatelje i gledatelje koji su mu odobravali, kao i Miljenku Smoji, da hrabro karikira negativne pojavnosti u društvu, od Albatrosa 1939. do Never mora 1993. Čovjek bi se trebao, poručuje nam `Viški Voltaire` Marinković zagledati u svoje ruke, u svoje djelo i upitati se jesmo li u stvaralačkoj euforiji nanijeli zlo drugom čovjeku. Ima li svaki cilj opravdanje? Pa i Raskoljnikov je u `ruke` uzeo sjekiru i ubio `Božje stvorenje` Koja je ruka (držeći sjekiru) veći krivac, nebitno je na kraju izvršenog čina. Ruke nisu krive, poručuje nam Marinković. Kriv je mozak, odnosno ljudska svijest koja često umjesto najveličanstvenijeg osjećaja - ljubavi, bira najniži - strah. A iz straha činimo sve kako bi sami sebi stvorili pakao. *** Ruke su pisane u obliku prividnog dijaloga između lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvije suprotne strane ljudske ličnosti. Time se ukazije na necjelovitost ljudske ličnosti. Novela započinje maženjem ruku i dječju igru uz pjesmu. No ubrzo se one počinju nadmudrivati i svađati. Desna se nameće zakonom jačega, ona je uvijek glavna i dominantna. Ona je stvarateljica djela u svim područjima, spominje se riječ Demiurg koja označava prema filozofu Platonu naziv za božanskoga tvorca prirode, graditelja svijeta i života na Zemlji. ona na taj način unaprjeđuje ljudski život. Ona je jača, snažnija, pametnija i spretnija. Lijeva joj predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oružje i ubija u ratovima, ali i hladno potpisuje perom smrtnu presudu. Dakle, ona je i stvaratelj i uništavatelj koji bi jednoga dana mogao i uništiti svijet. Ponekad u svojem lukavstvu zna biti i nježna, kada Mu (Čovjeku) miluje kosu i mazi ga. Lijeva predbacuje Desnoj njenu surovost kada ju podsjeća kako Mu je pomogla u času krize razrezati žile na ruci, tj. da izvrši samoubojstvo, no to na sreću nije uspjelo. Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je nježnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali ima podređenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroženosti one surađuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udružuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi. Ruke su On, tj. čovjek i dva različita pola Čovjekove ličnosti koja se sukobljavaju, ali kada On dođe u nevolju, one predetavljau zajedništvo njegove ličnosti i djeluju zajedno, kao u tuči na kraju kada staju u Njegovu obranu. Tu nema nikakvih političkih konotacija, ni ljevice ni desnice kao političkog opredjeljenja, već se radi o ljudskom karakteru, čije su dvije strane prikazane kroz različitost ruku. Ranko Marinković - Ruke Vrsta djela - jedna od novela iz zbirke pripovjedaka Tema - necjelovitost ljudske ličnosti Vrijeme radnje - neodređeno (može biti bilo kada i bilo gdje, u ovom trenutku) Mjesto radnje - neodređeno Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje preprika oko teme koja je ruka korisnija. Desna ponižava lijevu ruku kako ni pisati ni čitati ne zna te da svome vlasniku služi samo kao stalak dok ona obavlja sam posao. Dok desna obavlja sve, lijeva se osjeća kao rob desne ruke. Lijeva ruka počinje pričati kakav bi njen život bio da je njihov vlasnik ljevak. Pretpostavlja kako bi onda sve mogla raditi bolje od desne ruke. Desna ruka namjerno postavlja izazove pred lijevu za koje ona kaže da bi ih sve mogla napraviti kao primjerice prstima okretati marionete, slikati sama na svome noktu, rezati sama sebi nokte, udjenuti konac u iglu, šivati i brijati ga. Kada se spomene brijanje rasprava dolazi u napeto stanje kada desna kaže kako bi mu lijeva prerezala grkljan te joj lijeva na to odgovori kako je ona ubojica koja je skoro ubila svog vlasnika. Desna se brani kako je ona mislila da je smrt ono što njihov vlasnik želi jer je proveo noć u suzama prevrćući se u krevetu te je čak napisao oproštajno pismo i sam ju odveo do britve kojom je trebala prerezati vene na njegovoj lijevoj ruci. Sam vlasnik je te noći govorio da treba svemu doći kraj, ali lijeva svejedno napada desnu ruku kako je trebala znati da njegove riječi nisu izraz njegovih želja. Lijeva govori kako je ona znala da on to nije želio te nastavlja svađu govoreći desnoj ruci kako je ona stoljećima uništavala živote sa svojih pet prstiju. Naime, ona se prisjeća kako je desna ruka pisala smrtnu presude u ime sudca nekome čovjeku koji je zbog svojih riječi, a ne djela završio na sudu. Dok je on drhtao pred sudom i brojio svoje zadnje sekunde te stiskao i grčio svoje nevine ruke ona je na presudu napisala `Smrt`. Desna smatra kako njegove ruke nisu bile nevine nego su bile krive koliko i on jer ga nisu na vrijeme ušutkale nego su svojim mirovanjem potvrdile njegove riječi. Naspram smrti pisac postavlja pojam ljubavi govoreći kako je ujutro pisala smrtnu presudu, a navečer je milovala lice jedne žene sva drhteći od ljubavi. Lijeva se istrgnula iz naručja desne i više nije željela biti s njom nego je rekla da će se radije družiti s Nogama jer su one poštenije. Kraj ruku prolaze djevojčica i dječak. Desna ruka pomiluje djevojčicu po kosi koja je pogleda zahvalno, a kraj lijeve ruke prođe drsko i smiono njezin brat. Lijeva ruka krvcne dječaka po nosu koji pljune na nju, a onda ona zamahne iznad dječakove glave kao da tjera muhe. Desna se digne i pljusne dječaka koji vrisne. Kada ju lijeva pita zašto je to učinila desna joj kaže kako ne dopušta da netko pljuje po njima. Dječaku je krenula krv iz nosa dok je plakao i zvao svoje roditelje. Kada je otac došao počeli su se svađati. Otac misli kako dječak nije iz čistog mira pljunuo na ruku te govori kako je imao pravo to učiniti i on sam pljune na ruku. Desna to nije mogla podnijeti te zamahne prema njemu, ali ju on zaustavi i toliko jako ulovi za palac da je desna zajaukala. Lijeva ruka je zgrabila oca, a desna ga je udarila. Obje ruke su se uprljale krvlju dok su tukle oca. Djevojčica je počela plakati i skupljati rukama kaplje krvi, a njen brat je ugrizao lijevu ruku koja ga je zbog toga udarila po glavi. Otac, kojem su noge klecale od stida pred djecom, je počeo trčati i Noge su potrčale za njim. Dječak je stao pred Noge koje su se spotakle i vlasnik ruku se našao u prašini na podu. Na pločniku ostaju krvavi otisci kada vlasnik padne. Ruke pomognu jedna drugoj da ustanu i lijeva se sestrinski ponaša prema povrijeđenoj desnoj dok obje drhte od želje za osvetom. Na kraju Obraz pljune u njih s namjerom da ih opere od blata i krvi. Likovi - Lijeva i Desna ruka, Čovjek, Noge, Dječak, Djevojčica Lijeva ruka – ona je simbol ljudskog srca. U stalnoj je svađi s desnom rukom. Optužuje ju da je kriva za to što je čovjek prerezao žile jer je ona to napravila. Predstavlja se kao nježna, pravedna i puna suosjećanja. No, onda joj se dogodilo to da je u prolazu kvrcnula dječaka po nosu. Od tog trenutka ruke se sprijatelje jer ipak moraju zajedničkim snagama obraniti čovjeka čije su vlasništvo – te ruke. Nakon tučnjave jedna su drugoj podrška i razmišljaju o osveti. Desna ruka – simbol ljudskog razuma. Hvali se da je njezina uloga veća i bolja od lijeve ruke. Ona je zaslužnija za pomoć čovjeka. Hvalisava, pravi se važna, govori lijevoj ruci za što je sve ona zaslužna, na što joj lijeva ruka govori da je to zato što je čovjek dešnjak. Mrtve duše Pisac je glavno lice. Dešavaju se čudni događaji pri čudnim okolnostima. Neobična je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. `ni kazaljki nema na satu`. Pisac se nalazi negdje kraj vode. Nožem si je odrezao glavu i ponaša se kao da je i dalje duša u tijelu. Glava mu služi kao neka lopta u vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudio pri svjetlu je opazio nož zaboden u knjigu. Zaključio je da je to ipak morao biti on. Taj nož je donio gazdaričin pokojni muž pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da li ima nešto ratničkog u njemu. Želi ga se riješiti pa razmišlja da li da ga zaključa u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdaričina uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaključuje da je slabo zaštićen od samog sebe. U dubokom razmišljanju dočekao je jutro na prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i još sva snena budi ga. On ju zamoli da uzme veliki nož pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac sam sebi od umora kaže: -Mrtve, mrtve duše... Sad legnimo mrtve duše. Mjesto radnje - U sobi Vrijeme radnje - Noć Likovi - Pisac i gazdarica Tema - Paralelom stvarnosti i mašte, života i literature, pojačavanje slike apsurda ljudskog položaja. Samotni život tvoj Na otok je doplovio biskup. On izjavljuje da voli oblake a ne žene. Dok je ispovjedao žene doživljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne. Često se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena svečanost, skupilo se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se čuje lupet bubnja. Biskup je održao `Molidbu za magareći rod`. Svećenstvo je sjelo za banket. Djeca su ih gađala kamenčićima. Kad je fratrić došao prevarili su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je prevaren. U selu živi Toninka koja vuče za nos svećenstvo, a posebno biskupa, i to na taj način što niže haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu stražnjicu. Nema mjere tako da ju žandari trebaju odvesti u žandarsku stanicu. Na kraju banketa našli su se i prosjaci da malo maste brk. Luda Tonka istrgla se i pobjegla tako da je još mogla nastaviti sa svojim šalama. Navečer je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili kućama. Biskup i fratrić spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo još sluša kako se psi na ulici kolju oko kostiju što su ostale nakon večerašnje gozbe i kako zlosutno tule u noć i laju na mjesec. Mjesto radnje - Otočno mjesto Vrijeme radnje - Predvečerje i noć Likovi - Biskup, fratrić, Toninka, žandari i narod Tema - Ironija koja prati izlizane crkvene formule `Mir s tobom!`, koja personificira jednu vjeru čiju neozbiljnost shvaća već i bogoslužna đačka škola `I sa zrnom soli!`. Čovjeka prepušta vlastitom ljudskom nespokojstvu. Idila patrijahalnog života, ladanjske (seoske) samoće i dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragična farsa. Prah Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć. Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zna za to. Poslije pročitanog pisma Tonko se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana, za njega još uvijek vrlo privlačna i lijepa, ali i nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti život tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: - Vi ste mislili da sam ja nesretan... i da ću se najmanje... objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He? Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u samom naslovu novele : iluzije o sreći i ljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i želja za osvetom. Radnja se događa u Splitu i na Visu poslije 2. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu važna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamišljao - može se vući paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet sa raskršća). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu (Tonko plemeniti Jankin pripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo kako je Ana otišla živjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku (vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11 godina Anino pismo u kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen muž ne smije znati radi svojih uvjerenja, Tonko smišlja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju u Aninoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, priča završava kao komedija. Simbolika ključa (Tonko skuplja ključeve) - za njega je ključ simbol raja kojim će otključati vrata sreće i Anine ljubavi. Mjesto radnje: Dalmatinski otok i Split Vrijeme radnje: Poslije drugog svjetskog rata Lica: Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin Tema: Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija žiivota, rasipa se u prah koji treba prikriti izgovor bijedne šale. Anđeo Vrsta djela - roman Mjesto radnje - Zagreb, kuća, šupa i radionica bolesnog majstora Vrijeme radnje - jedno proljeće – zadnji dani života klesara Alberta, do 21. lipnja kada je klesar umro Anđeo je roman Ranka Marinkovića u kojem je opisao zadnje dane života starog i cijenjenog klesara Alberta Kneza. Prožet je sumornim i mračnim razmišljanjima Alberta par dana prije njegove smrti. No, u isto vrijeme roman je prepun ironičnih i smiješnih ispada starog klesara. Mudar, plemenit i vrijedan klesar doživio je veliko razočarenje pred kraj svoga života... Kratak sadržaj - U sobu je ušao mladić, kovrčave kose i bubuljičasta lica, Lojz i poželio je majstoru Albertu dobro jutro uz pitanje je li mu bolje. Priznati i cijenjeni klesarski majstor Albert Knez ležao je bolestan i nemoćan u krevetu. Osjećao je da proživljava zadnje dane svoga života. Mučile su ga sumorne, depresivne i tužne misli i jedva je čekao smrt, da se završi agonija kojoj nema kraja. Odgovorio je da mu je bolje te se osjećao već pomalo i glupo odgovarajući svaki dan na isto pitanje. U isto vrijeme razmišljao je o tome kako mu je dojadilo čekanje smrti. Znao je da je s jednom nogom u grobu i samo je čekao čas kada će umrijeti. Lojz je bio njegov pomoćnik koji mu je pomagao klesati u radionici. Kod njega je radio već dugi niz godina, a otkada se majstor razbolio radio je sam. Svaki dan je ujutro prije posla obišao majstora kako bi ga upitao kako je i uzeo ključeve od radionice koji su stajali uvijek na istom mjestu, iza vrata. Lojz mu je bio sumnjičav jer je smatrao da se previše brine i da je previše nametljiv. S druge strane, pitao se ima li možda ipak u njemu malo sućuti koju tako nespretno izražava. Lojz je rekao kako se nada da će što prije ozdraviti kako bi mogao završiti anđela koji čita iz knjige te je spomenuo da ga on neće dirati. Na to se Knez jako uzbudio i s povikom mu rekao da ga niti ne smije dirati. Lojz se prestrašio te se pomalo i odmaknuo, ali kada je vidio jadne, tanke, mršave i slabe majstorove ruke, pohitao mu je u zagrljaj. Albertu se gadila vlaga koja se napravila od Lojzekovih suza i poljubaca. Osjećao je Lojzekovu slinu na rukama i samo je htio što prije je oprati. Osjetio je potrebu za sapunom i čistom vodom kako bi se oprao. Htio se oprati od balavosti koju je osjećao od rasplakanog anđela Lojza na svome grobu. Majstor je godinama klesao anđelčiće po liku Lojzeka za svoje mušterije. Još kada je Lojzek bio mlad, poslužio mu je kao model anđela koji zalijeva cvijeće ili samo plače. Tada su takvi anđeli bili u modi i imućni su ih građani naručivali za svoje grobove. Majstor Albert sebi je isklesao za svoj grob anđela po liku odraslog Lojza. Bio je velik, bijele boje i od mramora. Na koljenima je držao knjigu kao da nešto upisuje u nju. Imao je velika bijela krila, a perom je upisivao u knjigu `Albert Knez – klesarski majstor`. Majstor je pazio na svaki detalj svog kamenog anđela, a to se vidjelo iz toga da je anđeo imao glavu blago nagnutu u lijevo dok su mu prsti na nogama bili blago savinuti. Lice je trebalo biti nedorečeno, ali sada mu se činilo da sve više sliči Lojzu, a ta pomisao mu se gadila. Sada je rekao Lojzu da ipak, ako on umre prije nego što ga dovrši, položi anđela tako nedovršenog na njegov grob, bez ikakvih datuma. Lojz je tada još više briznuo u plač i činilo se da nikada neće prestati. Tada je Knez počeo tješiti Lojza govoreći mu da ne plače jer on će možda i ozdraviti, a on ga oplakuje već. Uz to pitao ga je ima li djevojku, na što se Lojz zacrvenio od srama. Inače, Knez je bio pravi majstor među klesarima pa i šire. Bio je cijenjen u toj mjeri da su ga i mnogi kipari nazivali kolegom. Tada se Lojz sjeti i ispriča mu svoj san na pola. Sanjao je da je stara gazdarica, Knezova žena Magda bila još živa i da su izrađivali od kamena pastira. Sanjao je da je Knez zdrav i da udara pastira po dlijetu, a on se izmiče. Primila ga je i stara gazdarica, a on se izmicao. Nakon što je Albert udario ponovo, dlijeto odleti gazdarici u čelu i zabije joj se... Dalje Lojz nije htio pričati, spominjući da od događaja otkada je stara gazdarica umrla nije prošlo niti sedam godina, a Albert se tada prisjetio davne priče. Još kada je njegova pokojna žena Magda bila živa, Albert je upoznao lijepu udovicu Fridu. Ona je bila njegova mušterija kojoj je trebao izraditi pastira s frulom koji će stajati na grobu njezinog pokojnog supruga muzičara. Frida mu se jako svidjela. Imala je divnu, plavu kosu i tada je poželio da njegova već stara, ružna, ljubomorna i zločesta žena Magda bude mrtva. Posramio se svojih misli, ali nije mogao protiv toga da mu se Frida jako sviđa. Tješio je tako Albert Fridu riječima koje su same izlazile iz njega, a da ni sam ne zna kako. Naime, do tada je isklesao veliki broj likova i slušao je uz to tužne ljudske sudbine, ali nikada ga se nitko nije toliko dojmio kao Fridine suze. I tako je počeo klesati pastira s frulom, a Lojz je bio model. Magda je bila ljuta i ljubomorna i nije shvaćala zašto se ne može izraditi spomenika kao i svima drugima. Nije podnosila Fridu i smatrala ju je lažljivicom koja će uskoro naći nekog drugog, a sada plače i jeca. Magda je imala mišljenje o takvim ženama, a ono nije bilo lijepo, one su za nju bile prasice bezobrazne. Žalila se na Lojza zbog toga, nikada na muža kojeg je obožavala. Lojza je smatrala lopovom i lijenčinom. Još kao malog, Lojza je doveo učitelj i rekao da ima talenta za posao. Pošto je bio siroče, ostao je kod njih i Albert ga je zavolio kao sina kojega nikada nije imao. Sve ove godine radio je kod njih, a Albert ga je htio i posvojiti. No, Magda nije htjela čuti za to jer nije ga voljela niti mu je vjerovala. Govorila mu je tada Magda da se sad može i sam uvjeriti kakva je lijenčina i lopov Lojz i da pazi jer njoj može svaki čas stati srce i bit će gotovo s njom, ali on će ostati živjeti s njim. Na kraju je dodala da će ga on na kraju i poslati u grob. I da ne zaboravi njezine riječi. I uistinu, Magdi je srce stalo i umrla je, a nakon što su položili kamenog pastira na Fridin grob, vjenčali su se Frida i Albert. Tada je Albert bio zdrav, a od toga događaja nije prošlo niti sedam godina. Albert se probudio iz svog razmišljanja i rekao je Lojzu da mu pozove gazdaricu Fridu. Frida je ušla u sobu namještena, poput glumice. Znao je Albert da u njoj više nema ljubavi, samo ravnodušnost, samilost i gluma. Ravnodušno je upitala Alberta boli li ga nešto, a Albert je u njezinu glasu odmah prepoznao ravnodušnost. Nije joj odgovorio. Gledao ju je, gledao je kako je lijepa i odmah je osjetio žudnju za njezinim tijelom. Ispružio je ruku kako bi dotaknuo njezin bok, no ona se odmaknula. Htio ju je nešto upitati, ali nije imao snage. Sve je to bilo previše za njega. Tražio je od nje da mu donese tople vode i sapun kako bi se oprao. Frida je pomislila u prvi mah da bunca, no udovoljila je njegovoj želji i učinila sve onako kako je tražio. Odmaknula se odmah do njega i zagledala se kroz prozor. Tada su se začuli glasni klesarski udarci. Lojz je radio u radionici. No, Albert je prepoznao drukčije udarce i to mu je sve strašno išlo na živce. Postajao je nervozan, skrivajući glavu ispod pokrivača kako ništa ne bi čuo. Frida ga nije razumijela, još je sve smatrala hirom. Odlučila je otići do Lojza i reći mu da prestane. Albert je tada viknuo za njom da ne ide, da ostane s njim, ali ona se udaljila. Prisjetio se tada njihove ljubavi otpočetka. Frida je u početku bila puna ljubavi prema njemu, bili su sretni... a sada su ostali samo ravnodušnost i samilost. Razmišljao je o svemu, osluškujući zvona izvana. Shvatio je po njima da pada sumrak i dolazi noć. Teška i duga noć za bolesnika. Ležao je tako u polusnu i znojio se. Sve je oko njega bilo mokro i ljepljivo, gadilo mu se. Zapomagao je, tražio je malo suhog prostora, tražio je ruke, suosjećanje, dodire, ali nije naišao na ništa od toga. Samo samoća. Ustao je iz kreveta i snagom zdravog čovjeka izašao je van, u mrak, u noć. Stigao je do šupe koja se nalazila odmah uz radionicu te ugledao slabo svjetlo. Pogledao je kroz prozor i ugledao Lojza i Fridu kako spavaju zajedno. Bio je rastresen i razočaran. Otišao je tako do svoje radionice, a tamo je njegov kameni anđeo već bio spreman da se položi na njegov grob. Došao je do njega i uklesao današnji datum – 21.06., datum njegove smrti. Borba je za njega bila gotova. Bacio je oruđe i predao se svom anđelu. Likovi - stari klesar Albert, pomoćnik Lojz, Magda, Frida Albert Knez – glavni lik. Mudar, plemenit i vrijedan, priznati i cijenjeni klesar. Tako je dobro radio svoj posao da su ga čak i kipari nazivali svojim kolegom, odajući mu tako priznanje za dobar posao. Bio je već star i jako bolestan pa je dane provodio ležući u krevetu. Počeo je još prije klesati anđela koji čita knjigu koji će stajati na njegovom grobu kada umre, a sada se nadao da će ga uspjeti do kraja završiti, prije svoje smrti. Kako je bio star i nemoćan, postao je sumnjičav i pomalo zločest prema svom pomoćniku Lojzu koji je s njim u radionici radio od svoga djetinjstva. Knez je na njegovu sliku napravio do sada mnoštvo anđela od kamena. Sada je Knez smatrao da ga se Lojz hoće što prije riješiti i iz tog razloga ga svakodnevno ispituje kako je i je li bolje. Ipak, posao je malo objektivniji kada je Lojz počeo plakati jecajući mu na krevetu. Iako bolestan, zadržao je jednu dozu ironiju, realnosti i pomalo je bio smiješan u svojim razmišljanjima i izjavama. Rugao se na neki način Lojzu koji je vjerovao da će on ozdraviti, a on je znao da je s `jednom nogom u grobu`. Isto tako nije volio Lojzovu pobožnost, smatrao je da je to više primjereno za neke tužne obrede i na kraju je on tješio Lojza i govorio mu da će sve biti u redu. Samo da bi otjerao tugu i sumornu atmosferu koju nije volio. Inače, s godinama je zavolio Lojza i smatrao ga svojim sinom kojeg nije nikada imao (on i supruga nisu imali djece) te ga je htio i posiniti, ali supruga Magda nije dala. Nakon Magdine smrti vjenčao se s Fridom koju je upoznao kada joj je radio kamenog pastira za grob njezinog pokojnog supruga. Odmah ga se jako dojmila, više nego bilo koja mušterija do sada. Jako ju je volio, ali osjećao je da ona s vremenom prema njemu ne osjeća više ljubav nego samilost. Na kraju je saznao da su njegove sumnje ipak bile opravdane, voljena Frida varala ga je s njegovim pomoćnikom Lojzom. Tada je saznao da su njegove sumnje bile opravdane i da je Lojz samo dobro glumio. Razočarao se i to je bio kraj njegova života. Lojz – mladić, kovrčave kose i rumena bubuljičava lica. Pomoćnik starog Alberta. Klesao je s njim u radionici i radio je za njega od svoga djetinjstva. Na početku priče činilo se kao da ga voli i bio je jako tužan jer je klesar bio bolestan. Svakodnevno ga je posjećivao da pita je li mu bolje. Glumio je da prema starom klesaru ima veliko strahopoštovanje i jako je cijenio njegov posao. Iz tog razloga rekao mu je da ne može obaviti tako dobro posao kao on. Kada mu je klesar rekao da on položi nedovršenog anđela od kamena na njegov grob, ako on umre prije nego ga dovrši, Lojz je briznuo u plač i nije to htio niti čuti. Vjerovao je u Boga i to je često isticao. Vjerovao je da će on pomoći Knezu u ozdravljenju. Na kraju priče saznali smo kakav je uistinu on. Potajno se viđao s novom gazdaricom Fridom, a ljubav prema Albertu je bila samo gluma. Nezahvalan, bezobziran, nema nimalo milosti. Magda – pokojna supruga klesara Kneza. Prije smrti bila je već stara, sumnjičava i ljubomorna. Bila je škrta i samo je gledala da se posao što prije završi. Nije podnosila Fridu, udovicu prema čijoj se želji morao napraviti poseban kip pastira s frulom, a zbog kojeg je Lojzek pozirao. Zato je govorila ružno o Fridi, smatrala je da ona glumi žalost kao i sve `muzikantske milostive` i da će začas naći novog supruga. Voljela je i obožavala svoga muža Kneza, a voljela je novac. Zato je prigovarala Lojzu da je lijen i da mu je samo do spavanja kada je pozirao za pastira. Nije voljela Lojza jer je mislila da je lopov i zato je uvijek govorila svome mužu da moraju biti oprezni s njim. Jedne noći srce joj je stalo i umrla je. Frida – predivna udovica muzičara koja je nakon njegove smrti upoznala Alberta kako bi joj on napravio kip pastira u spomen na supruga. Imala je lijepu, dugu plavu kosu i skladno tijelo koje se vidjelo u uskim haljinama. Nakon smrti Albertove supruge Magde, ubrzo se udala za Alberta. Iako se u početku činilo da ga je voljela, ubrzo, kada se Albert razbolio, ljubavi je nestalo. Albert joj je išao na živce, radila je ono što je morala, dvorila ga je bez imalo osjećaja. Albert je vidio i znao je da je to sve gluma. Potajno se nalazila s mladim Lojzom i dok je Albert umirao, ona je bila s njim u šupi. Pomoć pri pisanju - Novela Anđeo složenoga je semantičkog značenja i postavljena je na suprotnostima starost - mladost, opterećenje starosti - smrt - život - strast - ljubav. Na tim se suprotnostima gradi idejnotematska osnova o majstoru klesaru Knezu i mladom, snažnom šegrtu Lojzu, kojeg majstor naziva `klipan` i majstorovoj drugoj ženi Fridi. Oko te tematske jezgre razvijaju se ostali motivi koji objašnjavaju odnose: licemjerje - lojalnost, obrtništvo - zanat - umjetnost, fiziologija mladosti - nepotrebnost i usamljenost starosti. Marinković je moderan psihološko - realistički pripovjedač. Autor opisuje mediteranski mikrokozmos smješten u otočnoj izolaciji, analizira čovjeka kao `nesretan slučaj`. Autor često kombinira ironiju i patetiku, stvara groteskni realizam kao umjetnički postupak koji se ostvaruje pretjeranim negativnim razobličenjem postojeće a neželjene situacije ili zbilje. Modernost zbirke proizlazi iz autorova interesa za osobnost, za suvremenog čovjeka, interesa za iracionalno - podsvjesno, prikaza nesklada pojedinca i okoline te želje i realizacije. Otočni svijet prikazan je groteskno zbog zatajivanja Čovjeka, tj. iznosi se jadan status čovjeka u tzv. suvremenom svijetu. Pripovijedanje nije pravolinijsko, ne donosi realističku `znanstveno sliku svijeta` već fragmente - isječke stvarnosti autor ironično analizira i propituje, u sve sumnja i svemu se ruga. Iako djeluje grubo, opisani događaj iz života majstora klesara Kneza, ciklus života i življenja uvijek se nastavlja. Smrt majstora klesara, iako očekivana, uvod je u početak novog života onih koji iza majstora ostaju. To je novi ciklus života mladog šegrta `klipana` Lojza i majstorove žene Fride. Taj novi ciklus autor moralno ne osuđuje jer se oni iskreno brinu o bolesnome majstoru na kraju života. Prije tog ciklusa majstor se, u vrijeme teške bolesti svoje prve žene, također zaljubio u novu, mladu ženu Fridu. Ranko Marinković (Vis, 22. februar 1913 – Zagreb, 28. januar 2001) bio je jugoslovenski i hrvatski književnik i akademik. Marinković je bio direktor drame Hrvatskog narodnog kazališta i član Srpske akademije nauka i umetnosti. Za roman Kiklop 1965. godine dobio je prestižnu NIN-ovu nagradu.[1] Biografija Ranko Marinković rođen je 1913. godine u gradu Visu na istoimenom jadranskom ostrvu. Potiče iz stare porodice koja se u Komiži, gradu na ostrvu Visu, pominje još od 15. veka. Osnovnu školu završio je 1923. na Visu, nižu gimnaziju 1927. u Splitu, a višu 1932. u Zagrebu. Studije romanistike završio je 1935. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gde je i diplomirao 1938. godine. Do izbijanja rata radio je kao nastavnik u privatnoj gimnaziji Zdenka Vojnovića. U proleće 1943. interniran je u italijanski logor Feramonte u Kalabriji, a posle pada Italije preko Barija je stigao u saveznički zbeg u El Šat na Sinaju. Tokom boravka u zbegu bio je sekretar Kulturno-informativnog odeljenja.[2] Posle rata radio je u Ministarstvu prosvete Narodne Republike Hrvatske, Nakladnom zavodu Hrvatske, bio je upravnik Drame zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta. Godine 1950. bio je jedan je od osnivača Kazališne akademije (kasnije Akademija za kazališnu i filmsku umjetnost) na kojoj je predavao, prvo kao docent a zatim vanredni i redovni profesor[2] sve do penzionisanja 1983. godine. Prva supruga mu je bila Branka Rakić,[2] baletska kritičarka i prevodilac.[3] Član je Društva književnika Hrvatske od 1945.[2] Od 1968. je dopisni član Srpske akademije Nauka i umetnosti (Odeljenje jezika i književnosti), a 1998. godine, po raspadu Jugoslavije, preveden je u inostranog člana.[1] Od 1983. je redovni član Jugoslovenske akademije znanosti i umetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti).[4] Književni rad Ranko Marinković je već tokom školovanja počeo u književnim časopisima da objavljuje poeziju, prozu, eseje i kritike. U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 1939. godine izvedena je njegova prva drama Albatros, kasnije štampana kao sastavni deo njegove prve prozne knjige. Posle rata razvio se u značajnog pisca sa ovih prostora, nikada ne insistirajući na kvantitetu – objavljivao je malo, ali je uvek uspevao da svakim delom unapredi kvalitet svog stvaralaštva. Svoje radove nastavio je da objavljuje u časopisima, listovima i raznim drugim publikacijama: Mladost, Učiteljski podmladak, Danica, Južni pregled”, „Književni horizonti”, „Dani i ljudi”, „Ars 37”, „Nova riječ”, „Novosti”, „Hrvatski književni zbornik”, „Republika”, „Radio Zagreb, Radio Beograd, Hrvatsko kolo, Narodni list, Svedočanstva, Zagrebački tjednik, NIN, Politika, Nova misao, Vjesnik, Književnost, Književne novine, Pobjeda, Sovremenost, Vjesnik u srijedu, Borba, Prosvjeta, Jedinstvo, Novi list, Rad, Telegram, Panorama, Delo i drugim. Njegova dela su prevođena na više jezika.[2] Najznačajnija knjiga proze je zbirka Ruke, štampana u tridesetak izdanja, sa kojom je zadobio pažnju i pohvale kritike.[4] Za roman Kiklop 1965. godine dobio je NIN-ovu nagradu. Žiri u sastavu Velibor Gligorić (predsednik), Miloš I. Bandić, Borislav Mihajlović Mihiz, Muharem Pervić, Eli Finci i Petar Džadžić svoju odluku doneo je jednoglasno.[5] Pozorišne adaptacije i ekranizacije Prva Marinkovićeva drama Albatros postavljena je na scenu još 1939. godine, a drama Glorijaiz 1955. najpoznatija je i najizvođenija njegova drama. USrpskom narodnom pozorištu prikazana je 1984 godine. Osim drama dramatizovana su i druga njegova dela: roman Kiklop (1974), novele Prah (1975) i Zagrljaj (1976).[2] Kiklopa je za scenu adaptirao jugoslovenski pozorišni reditelj Kosta Spaić 1976. godine.[4] Prema romanu Kiklop 1982. godine snimljen je istoimeni film, a naredne godine i TV serija Kiklop, obe ekranizacije u režiji Antuna Vrdoljaka.[2] Nagrade i priznanja Savezna nagrada 1948. Nagrada grada Zagreba za dramu Glorija 1965. NIN-ova nagrada za roman Kiklop 1965. Nagrada grada Zagreba 1966. Goranova nagrada 1966. Nagrada Vladimir Nazor za životno delo 1976. Odlikovan je Ordenom zasluga za narod za rad u El Šatu, Ordenom rada i republičkim Ordenom sa srebrnim vencem.[2] Od 1964. godine svake subote u zagrebačkom Večernjem listu izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.[6] Već posle dve godine, 1966. pokrenuto je i takmičenje za najbolju kratku priču, kada su dodijeljene i prve nagrade.[7] Od 2001. godine, u čast pisca, ova nagrada nosi ime Nagrada Ranko Marinković za najbolju kratku priču.[8] Dela Proze (1948) Ni braća ni rođaci - zbirka proze (1949) Geste i grimase - kritike i eseji o drami, pozorištu i filmu (1951) Pod balkonima - zbirka proze (1953) Ruke - zbirka proze (1953) Glorija - drama (izvedena 1955, štampana 1956) Poniženje Sokrata - zbirka proze (1959) Karneval i druge pripovijetke (1964) Kiklop - roman (1965) Politeia ili Inspektorove spletke - drama (1977) Zajednička kupka - roman (1980) Pustinja - drama (1982) Nevesele oči klauna - knjiga eseja (1986) Never more - roman (1993)[4]