Mek povez, (format 17 cm), br.strana 72, Sahovska Naklada, Zagreb 1953. Autor - medjunarodni sahovski majstor, i sampion stare Jugoslavije za 1951.god Braslav Rabar. Stanje – solidno sa vidljivim znacima koriscenja (rabat po povrsini malo okrzan, potpis na prvoj strani, vidljive zuckaste flekice na prednjoj korici i pomalo na nekim stranama, unutrasnjost ok za citanje i analizu partija) MEDJUZONSKI SAHOVSKI TURNIR za prvenstvo sveta u sahu SALCEBADEN 1952 Dato je svih 210 partija sa ovog velikog turnira. Partije su grupisane po otvaranjima, a ne po kolima. Ispred svakog otvaranja daje se kratak komentar sa pozivima na partije koje slede. Data je i Turniska tabela. Na kraju knjige je sadrzaj Turnir je bio veoma jakog sastava. Ukupno 21 ucesnik. Pobednik - Ruski velemajstor Aleksandar Kotov Od predstavnika stare Jugoslavije, Svetozar Gligoric je turnir zavrsio na osmom mestu, dok je Aleksandar Matanovici bio cetrtnaesti. za sahiste, ljubitelje saha i kolekcionare Odgovaram na pitanja ako ih bude bilo

O izvanrednim sportskim postignućima „U srednjoj sam se školi pitao imaju li možda jamajčanski Amerikanci koji su naš trkački tim učinili tako uspješnim neki poseban gen sa svojeg majušnog otoka. Na studiju sam trčao s Kenijcima i pitao se jesu li geni za izdržljivost možda doputovali s njima iz istočne Afrike. Počeo primjećivati da petorica trkača u mom timu mogu zajedno trenirati, rame uz rame, dan za danom i bez obzira na to postati petorica posve različitih trkača. Kako je to moguće? Prirodni talenti. Ili možda nisu? Ta je rasprava jednako stara kao i tjelesna natjecanja. Jesu li zvijezde poput Usaina Bolta, Michaela Phelpsa i Serene Williams genetski čudaci poslani na Zemlju da dominiraju u svojim sportovima? Ili su oni samo normalni ljudi koji su nadišli svoja biološka ograničenja čistom snagom volje i opsesivnim treniranjem? Istina je mnogo zapetljanija od jednostavne dihotomije prirode i odgoja. U desetljeću nakon sekvenciranja ljudskog genoma znanstvenici su počeli otkrivati kako veza izmedu biološke nadarenosti i okruženja u kojem natjecatelj trenira utječe na sportsko umijeće. Sportski znanstvenici polako su zašli u doba modernog genetskog istraživanja. U knjizi Sportski gen se kolumnist časopisa Sports Illustrated David Epstein uhvatio ukoštac s velikom debatom o prirodi i odgoju te iznosi koliko je daleko znanost dospjela u rješavanju te zagonetke. On istražuje takozvano pravilo 10.000 sati kako bi otkrio je li strogo i redovito vježbanje od vrlo rane dobi jedini put u sportsku izvrsnost. Na svojem putu Epstein raspršuje mnoga naša shvaćanja o tome zašto su vrhunski sportaši tako izvrsni. Pokazuje zašto neke osobine za koje pretpostavljamo da su urođene, poput munjevito brzih reakcija udaraca u bejzbolu, to zapravo nisu te zašto druge osobine za koje pretpostavljamo da su posve voljne, kao što je sportaševa volja za treniranjem, zapravo možda imaju važne genetske sastavnice. On takoder istražuje kontroverzna pitanja: • Jesu li crni sportaši genetski predodređeni za dominiranje trčanjem i na kratke i na duge pruge i postoje li sposobnosti na koje utječe afrički zemljopis? • Postoje li genetski razlozi za odvajanje sportaša od sportašica u sportskim natjecanjima? • Trebamo li testirati gene male djece kako bismo utvrdili je li im suđen sportski uspjeh? • Može li se genetskim testiranjem utvrditi kome prijeti rizik od ozljede, oštećenja mozga ili čak smrti na terenu? Svojim terenskim izvještavanjem iz krajeva ispod ekvatora i iznad arktičkog kruga, razgovorima s vodećim znanstvenicima i olimpijskim prvacima te intervjuima sa sportašima koji imaju rijetke genetske mutacije ili tjelesne osobine, Epstein nas tjera da ponovo razmislimo o samoj prirodi sportskog umijeća. Kratki sadržaj: U potrazi za sportskim genom Kad te porazi cura bacanjem ispod ruke Priča o dva skakaca uvis Vid profesionalnih bejzbolaša i najbolji uzorak djece sportaša svih vremena Zašto muškarci imaju bradavice Talentiranost za poboljšanje treniranjem Superbeba, hrtovi „nalik na buldoga” i sposobnost poboljšanja mišica treniranjem Teorija velikog praska tjelesnih tipova Vitruvijev igrac NBA lige Svi smo mi crnci (na neki način) Teorija o ratniku-robu jamajačkog sprinta Malarija i mišićna vlakna Može li svaki Kenijac trčati? Najveće slučajno (visinsko) probiranje talenata na svijetu Vučni psi, ultramaratonci i geni za lijenost Gen slomljenog srca Mutacija za zlatnu medalju Povez: meki Format: 15,30 x 22,9 cm ISBN: 978-953-246-250-0

Pisac: Vladimir Dimitrijević Izdavač: Stanek Broj stranica: 168 Format: 19cm Povez: Broš Pismo: Latinica Godina izdanja: 2008 Mesto izdanja: Varaždin „Jelen – Lov na jelensku divljač` autora Vladimira Dimitrijevića predstavlja dragoceni praktični priručnik koji je nastao kao rezultat petnaestogodišnjeg iskustva i posvećenog rada autora u lovstvu. Ova knjiga, koja je prvobitno bila dostupna u ograničenom broju kopija, sada je dostupna široj lovačkoj javnosti, kako bi se operativi pružila potrebna znanja i veštine za uspešan lov na jelensku divljač. Autorova praktična iskustva, zapažanja i nova saznanja su objedinjena u ovom priručniku, čineći ga neprocenjivim resursom za sve lovce. Knjiga sadrži opise i primere rogova jelenske divljači, naglašavajući važnost selektivnog odstrela u cilju unapređenja populacije. Ova detaljna i informativna knjiga postaje neizostavan resurs za sve praktičare i stručnjake u oblasti lova na jelene, pružajući sveobuhvatni uvid u ovu vrstu lova i savete za uspešnu praksu na terenu. Jeleni (lat. Cervidae) su porodica životinja iz reda papkara (Artiodactyla). Porodica obuhvata 45 vrsta, između ostalih i jelene, srne, irvase i losove. Najupadljivija karakteristika ove porodice su rogovi koji kod različitih vrsta imaju različit oblik, a uglavnom ih imaju samo mužjaci. Rogovi ove porodice bitno se razlikuju od rogova porodice šupljorožaca (Bovidae). Građeni su od koštane supstance, i svake godine izrastu novi, dok su kod šupljorožaca trajni i neprekidno rastu cijeli život. Osobine Južni pudu (lat. Pudu puda), najmanja vrsta porodice jelena. Veličina jelena varira od vrste do vrste: dužina tijela se kreće od 70 do 290 cm, visina u ramenima od 30 do 90 cm, a masa se kreće od 7 do 800 kg. Najveća živjeća vrsta je los, a najmanja južni pudu. Kod većina vrsta je izražen polni dimorfizam. Oblik tijela je različit, tako da neke vrste imaju vitka tijela, a neke nabijenu tjelesnu građu. Noge su po pravilu vitke i srazmjerne dužine. Rep je uglavnom kratak. Boja krzna kod većine je smeđa ili siva. Mladunčad većih vrsta imaju pjege po krznu, koje samo neke vrste zadrže tokom cijelog života. Irvas (lat. Rangifer tarandus), najkrupnija vrsta porodice jelena. Jeleni su preživari, pa prema tome imaju i građu organa za varenje kao i ostali preživari. Rogovi Karakteristika mužjaka ove porodice su rogovi koji ostavljaju utisak kod ženki i služe za borbu sa drugim mužjacima za pravo na parenje. Rogovi jelena rastu iz koštanih izraslina na čelu, i, za razliku od rogova šupljorožaca, građeni su od koštane supstance. Oblik rogova zavisi od vrste i starosti jedinke. Kod nekih vrsta su jednostavne, ravne i glatke izrasline, dok su kod drugih vrlo razgranati. Za vrijeme rasta obavijeni su kožom („bast“), koja snabdjeva koštanu tvorevinu krlju, i prekriveni kratkom dlakom. Kada dosegnu punu veličinu, koža odumire i više ne snabdjeva rogove krvlju, pa ne osjećaju bol. Životinje ih tada skidaju struganjem o rastinje. Nakon perioda parenja, mužjaci ih odbacuju i tada započinje rast novih. Kod vrsta sa određenim vremenom parenje, gubljenje rogova se događa u određeno vrijeme. Kod srna i mužjaka irvasa se dešava u kasnu jesen, a kod ženki irvasa i drugih evropskih vrsta u kasnoj zimi ili proljeće. Za vrste koje žive u tropima, za ovaj proces nema određenog vremena. Od ovog pravila odstupaju vodeni jeleni koji uopšte nemaju rogove, kao i irvasi kod kojih oba pola, kao jedini u porodici, imaju rogove. Glava i zubi Prednji dio glave je izdužen, a uši su duge i uspravne. Suzni kanal se grana, a na prednjem rubu očne duplje nalaze se dva suzna otvora. Nijedna vrsta nema sekutiće u gornjoj vilici, ali u donjoj imaju šest, po tri u svakoj polovini. Kod vrsta koje nemaju (vodeni jelen) ili imaju male rogove (rod mužjaci), gornji očnjaci su uvećani i izlaze iz usta, dok su kod ostalih vrsta vrlo mali ili ih uopšte nema. Donji očnjaci liče na sekutiće. U svakoj polovini čeljusti imaju tri predkutnjaka i tri kutnjaka sa niskim krunama. Ukupno imaju 32-34 zuba, a dentalna formula je sljedeća: Kao kod svih papkara osovina noge je između trećeg i četvrtog prsta koji su uvećani i jedini dodiruju podlogu. Uopšte nemaju prvi prst, dok su drugi i peti smanjeni i ne dodiruju podlogu. Stepen redukcije drugog i petog prsta je veoma važan kriterijum kod razlikovanja između potporodica. Kod većine vrsta se između prstiju nalaze mirisne žlijezde. Rasprostranjenost i životni prostor Srne (lat. Capreolus capreolus) su najčešći predstavnici ove vrste u Evropi. Prirodno stanište velikog broj vrsta obuhvata prostranstva Evroazije i Amerika. U Africi nastanjuju samo sjeverne dijelove, južno od Sahare ih uopšte nema. Ljudi su ih doveli i na područja na kojima nisu živjeli, tako da ih danas ima i u Australiji, Novom Zelandu, Novoj Gvineji i nekim Karipskim ostrvima. Način života Neke vrste su samotnjaci, ali većina živi u grupama čija brojnost zavisi od vrste i okoline. Najčešće su to grupe u kojima mužjak okuplja više ženki i potomstvo i ne podnosi prisustvo drugog konkurentskog mužjaka. To znači da vlada poliginijsko ponašanje pri parenju, tj. jedan mužjak se pari sa više ženki. Tokom vremena parenja, mužjaci se često bore za pravo na parenje. Borbe se vode kljovastim očnjacima (kod mužjaka) ili rogovima čija veličina varira, kao što je već rečeno, sa razdobljem parenja. Za međusobno sporazumjevanje, kao i obilježavanje teritorije, koriste se sekretom žlijezda na glavi i između prstiju, kao i urinom. U tropima parenje se može odvijati tokom cijele godine, dok je u umjerenim područjima uglavnom u jesen ili zimu. Vrijeme bremenitosti je najčešće od šest do osam mjeseci. Ženka rađa jedno ili dvoje mladunaca, a ponekad čak i više. Jeleni su biljojedi i hrane se različitim dijelovima biljke, ali za razliku od šupljorožaca, radije biraju mekše i sočnije dijelove. Jeleni i ljudi Korist i ugroženost Ljudi od davnina iz različitih razloga love jelene. Sa jedne strane lovom se dobija meso, kao i koža i krzno. Sa druge strane lov može biti sportska aktivnost, tokom koje najviše stradaju mužjaci zbog svojih grandioznih rogova. Jedna vrsta srna je pripitomljena i od nje se ne koristi samo meso, koža i krzno, nego i mlijeko, a može i da služi tokom prenosa tereta. Kao životinje koje se koriste za lov, veliki broj vrsta je doveden na područja koja nisu njihova prirodna i prvobitna staništa. Nasuprot novoj rasprostranjenosti pojedinih vrsta, postoji opasnost od izumiranja niza drugih vrsta. Za njihovo izumiranje kriv je lov, kao i uništavanje prirodnog staništa. Vrsta Šomburgkov jelen (lat. Rucervus schomburgki) je istrebljena u 20. vijeku, a druga vrsta, Davidov jelen (lat. Elaphurus davidianus) je izbjegla tu sudbinu zahvaljujući uzgoju u evropskim uzgajalištima, ali još se smatra krajnje ugroženom vrstom. Spisak IUCN sadrži četiri vrste u grupi jako ugroženih vrsta, a šest u grupi ugroženih, dok za neke nedostaju precizni podaci. Jeleni u kulturi Jeleni su sastavni dio mitologija i kultura mnogih naroda. Još tokom paleolita nastajali su pećinski crteži, kako životinja, tako i ljudi sa jelenskim rogovima. Sve stare kulture su poznavale neki oblik obožavanja jelena. Tako se sreću u keltskoj, grčkoj i nordijskoj mitologiji, kao i u hrišćanstvu. Sistematika Živuće potporodice rodovi i vrste Klasifikacija porodice jelena (Cervidae) zasnovana na molekularnim i filogenetskim studijama zoologa Grouvsa, Graba i drugih: Potporodica Capreolinae Pleme Alceini Rod Alces Los (A. alces) Pleme Capreolini Rod Capreolus Srna (C. capreolus) Sibirska srna (C. pygargus) Pleme Rangiferini ili Odocoileini Rod Blastocerus Močvarni jelen (B. dichotomus) Rod Hippocamelus Severni gvemali (H. antisensis) Južni gvemali (H. bisulcus) Rod Mazama Amazonska mazama (M. nemorivaga) Centralnoamerička mazama (M. temama) Patuljasta mazama (M. chunyi) Siva mazama (M. gouazoubira) Riđa mazama (M. rufina) Meridska mazama (M. bricenii) Mala mazama (M. nana) Velika mazama (M. americana) Bororska mazama (M. bororo) Jukatanska mazama (M. pandora) Rod Odocoileus Ušati jelen (O. hemionus) Belorepi jelen (O. virginianus) Rod Ozotoceros Pampaski jelen (O. bezoarticus) Rod Pudu Severni pudu (P. mephistophiles) Južni pudu (P. pudu) Rod Rangifer Irvas (R. tarandus) Potporodica Cervinae Pleme Cervini Rod Axis Čital (A. axis) Rod Cervus Evropski jelen (C. elaphus) Toroldov jelen (C. albirostris) Sika jelen (C. nippon) Vapiti (C. canadensis) Rod Dama Jelen lopatar (D. dama) Persijski jelen lopatar (D. mesopotamica) Rod Elaphurus Per Davidov jelen (E. davidianus) Rod Hyelaphus Kulijev jelen (H. kuhlii) Kalamijanski jelen (H. calamianensis) Indijski svinjski jelen (H. porcinus) Indokineski svinjski jelen (H. annamiticus) Rod Panolia Eldijev jelen (P. eldii) Rod Rucervus Barašinga jelen (R. duvaucelii) Rod Rusa Filipinski sambar (R. marianna) Filipinski pegavi jelen (R. alfredi) Sundski sambar (R. timorensis) Sambar (R. unicolor) Pleme Muntiacini Rod Elaphodus Ćubasti jelen (E. cephalophus) Rod Muntiacus Anamitski muntjak (M. truongsonensis) Bornejski žuti muntjak (M. atherodes) Fein muntjak (M. feae) Džinovski muntjak (M. vuquangensis) Gongšanski muntjak (M. gongshanensis) Crni muntjak (M. crinifrons) Indijski muntjak (M. muntjak) Putajski muntjak (M. putaoensis) Puhoatski muntjak (M. puhoatensis) Kineski muntjak (M. reevesi) Ruzveltov muntjak (M. rooseveltorum) Sumatranski muntjak (M. montanum) Potporodica Hydropotinae Pleme Hydropotini Rod Hydropotes Vodeni jelen (H. inermis) MG138 (N)