Solidna. Sifra adp6.3

Pantalone sa „spuštenim strukom“, džemper s mustrom „kora drveta“, haljinica pomalo „smelija“; kad se u prodavnici ženske odeće suočite sa željama kupaca, nijedan zahtev nije previše besmislen i nemoguć. Čitaj dalje

Pantalone sa „spuštenim strukom“, džemper s mustrom „kora drveta“, haljinica pomalo „smelija“; kad se u prodavnici ženske odeće suočite sa željama kupaca, nijedan zahtev nije previše besmislen i nemoguć. „Pozamašne“ dame uverene da mogu da „uđu“ u broj četrdeset dva, žene opsednute kupovinom, koje i ne primećuju da su već „spržile“ kreditnu karticu i prodavačice koje im, nimalo obeshrabrene, ugađaju, široko se osmehujući. Prodavnica ženske odeće jeste mikrokosmos u koji svako može da uđe da traži najneobičnije stvari i ispolji najneverovatnije želje. S druge strane, opšte je poznato da je kupac u pravu... Nisam ja debela nego je ova haljina tesna priručnik je modnih gluposti, rečnik neverovatnih izraza klijentkinja, zabavan i peckav švenk neverovatne sklonosti ljudskog roda ka besmislicama. Ovo je knjiga o željama, o ženama u potrazi za lepotom, o ljudima koji čeznu za lako ostvarljivom i iskrenom srećom.

Marija Frančeska VenturoNisam ja debela nego je ova haljina tesnaMeki povezPantalone sa „spuštenim strukom“, džemper s mustrom „kora drveta“, haljinica pomalo „smelija“; kad se u prodavnici ženske odeće suočite sa željama kupaca, nijedan zahtev nije previše besmislen i nemoguć. „Pozamašne“ dame uverene da mogu da „uđu“ u broj četrdeset dva, žene opsednute kupovinom, koje i ne primećuju da su već „spržile“ kreditnu karticu i prodavačice koje im, nimalo obeshrabrene, ugađaju, široko se osmehujući. Prodavnica ženske odeće jeste mikrokosmos u koji svako može da uđe da traži najneobičnije stvari i ispolji najneverovatnije želje. S druge strane, opšte je poznato da je kupac u pravu... Nisam ja debela nego je ova haljina tesna priručnik je modnih gluposti, rečnik neverovatnih izraza klijentkinja, zabavan i peckav švenk neverovatne sklonosti ljudskog roda ka besmislicama. Ovo je knjiga o željama, o ženama u potrazi za lepotom, o ljudima koji čeznu za lako ostvarljivom i iskrenom srećom.6/9

HELIOGABAL ILI KRUNISANI ANARHISTA Antonen Arto Raška škola Beograd, 1999. godine, 130 strana. Knjiga je nova. SA POLEĐINE KNJIGE: Malo je poznato da je Antonen Arto, čuveni francuski teatrolog, tvorac teatra surovosti, pesnik i pitopisac, objavio i jedan roman: Heliogabal ili Krunisani anarhista. U romanu se, nastalom na srećnom prožimanju bogate dokumentarnosti i neobuzdane, do usijanja dovedene pesničke mašte, govori o jednom od najekscentričnijih rimskih cezara, koji je svoju vladavinu pretvorio u vladavinu nezapamćenih orgija i zabava, vladaru koji se oblačio u žensku odeću, a svojim ljubavnicima davao titulu carskog muža. Izvanredan, potpuno artoovski roman koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim. # 71

U jeku sovjetske invazije na Češku 1968. braća Ondra i Kamil doputovali su iz haosom zahvaćenog Praga u zabito rodno selo njihovog oca, na severu Češke. Ostavljeni na staranje neobičnom stricu, dečaci će morati da se izbore za svoje mesto među živopisnim meštanima: seoskim čudacima, brutalnim dečjim bandama, vračarama, alkoholičarima i gomilom drugih sumnjivih likova koje prate svakojake glasine. A kada tajna policija, koja traga za njihovim ocem, počne da se raspituje i za njih, Ondra i Kamil će biti prinuđeni da donesu teške odluke kako bi sačuvali živu glavu. Istovremeno, u okolnim šumama počinje da se dešava serija bizarnih smrti... Noćna smena je velika metafora o sazrevanju u nasilnom okruženju. Deca su protagonisti ovog romana, koji se odigrava za vreme praškog proleća. Topol se kroz svoje junake poigrava pitanjima identiteta: često se ne može pouzdano utvrditi ko govori, dečaci razmenjuju garderobu, stara vračara zamenjuje Ondru sa njegovim dedom, muškarci u kafani se maskiraju u devojke i medvede, Kamil se preoblači u žensku odeću, a likove iz snova teško je razlučiti od onih iz stvarnosti. Nestabilnost identiteta Topolovih junaka odslikava nestabilnost Češke, koja s jedne strane pokušava da stvori „socijalizam s ljudskim likom”, dok s druge strane sovjetski režim guši svaku ideju promene. Paradoks neuspele transformacije Topol sumira ovako: Buduće generacije biće najhumanije u istoriji čovečanstva. Njihova ljudskost biće neranjiva poput mehanizma mašine . Prevod sa češkog: Uroš Nikolić Povez knjige : mek Strana : 252 Format knjige : 21 cm Pismo : latinica

"Ustav republike Hrvatske" - Ante Tomić "Ustav Republike Hrvatske" je književno delo autora Anta Tomića koje istražuje teme netrpeljivosti, predrasuda i mržnje kroz živote troje suseda. Radnja otkriva kompleksne likove koji se suočavaju s različitim izazovima, duboko usađenim u njihovom društvu i vlastitim životima. U ovom delu, upoznajemo profesora Vjekoslava, homoseksualca koji se često odeva u žensku odeću i živi s nepokretnim ocem iz ustaške prošlosti. Vjekoslav pati zbog gubitka majke i partnera, a živi u seni predbacivanja i nerazumevanja. U istoj zgradi žive i Ante, srpski policajac koji je alkoholičar, i njegova supruga Maja, bolničarka koja se uzalud trudi dovesti Antu na pravi put. Sudbina ovih troje suseda postaje povezana nakon jednog incidenta koji će stubokom promeniti njihove živote. Kroz ovu složenu priču, Tomić istražuje složene teme o identitetu, međuljudskim odnosima i potrazi za smislom u svetu obeženom konfliktima i predrasudama. "Ustav Republike Hrvatske" nije samo priča o suedima koji žive zajedno, već i o ljudskim dušama, njihovim unutrašnjim borbama i nadama. Ovo delo vas neće ostaviti ravnodušnim, već će vas duboko dotaknuti i naterati da razmislite o složenosti ljudskog iskustva i potrebi za razumevanjem i empatijom među različitim ljudima. Knjiga "Ustav republike Hrvatske" je izrađena u mekom povezu, ima 211 strana, autor knjige je Ante Tomić. Težina je 0.34 kg. Ustav republike Hrvatske cena Cena knjige "Ustav republike Hrvatske" je 990,00 dinara. Cena sa popustom je 891.00 din. Lako naručivanje putem našeg sajta i brza dostava

Knjaževac Presing, 2020. Roman slobodne forme, erotska SF komedija HoloФaust, autora Milenka Sokića. Imajući u vidu da se, u periodu između 2069. i 2071. godine, odigrao Treći svetski rat, koji je zbrisao dobar deo čovečanstva a preživele osudio na svakojake vidove telesno-duševnih nedostataka, penzionisana profesorka istorije, Radmila Cimerman Milutinović, trenutno raspolaže sa tri glave. Godine 2090, Srpska napredna stranka proslavlja veliki jubilej – 78. godišnjicu svoje vladavine i 70. godišnjicu spektakularnog trijumfa nad VSO (virtuelnom srpskom opozicijom). Za proleće iste godine zakazana je i Finalna Bitka, u nordijskoj mitologiji poznatija kao Ragnarok. Gospođi Milutinović je, krajnje sumanutim spletom okolnosti, ukazana neobična čast, jer je za poprište bitke izabrana njena avlija sa okolnim proplancima, dok je njena gostoljubiva hacijenda prerasla u Valhalu, menzu za predah poginulih ratnika. Visoka radijacija je, čini se, naudila svima izuzev njenom unuku, mladom Neuspelom Faustu, koji je jedan od retkih kome je pošlo za rukom da nakon nuklearnog holokausta ostane sa jednom glavom. Ako izuzmemo feminiziranog Atilu Biča Božjeg, vrelog lezbo androida Lauru, Bulgakovljevog mačora Behemota koji šmrče kokain u pauzi između deflorisanja prelepih devojaka, i skeleta ćutologa, može se reći da univerzum okupljen oko babe i unuka ni po čemu nije apsurdan i paranormalan. Radmila je lernejska hidra, a ne kerber, te odsecanjem svake njene glave izrastu dve nove. Parnoglava Radmila na sve načine potkopava ugled koji Bič uživa, optužujući ga da je edipovac i beta muškarac koga je rođena supruga godinama seksualno ponižavala, oblačeći ga u žensku odeću, nad njim sprovodeći peging i slične femdom tehnike…

Odlicno očuvana. Pečat biblioteke. `Iako ga nikad ranije nisam videla, odmah sam ga prepoznala. Njegov glas bih prepoznala svuda. Ovo je bio dečko kog sam videla na poslednjem putovanju kroz vreme. Ili da budem preciznija, onaj koji je poljubio moju dvojnicu, dok sam se u neverici skrivala iza zavese.` Šesnaestogodišnja Gven živi sa proširenom - i prilično ekscentričnom - porodicom u otmenom delu Londona. Uprkos specifičnoj istoriji njenih predaka, vodi relativno normalan život. Kroz žensku liniju porodice, gen za putovanje kroz vreme teče poput tajnog konca i trebalo bi da zaobiđe Gven, tako da njoj nisu pokazivali „misterije”. Gven je slobodno mogla da provodi vreme sa najboljom drugaricom, Lesli. Dolazi, međutim, do neočekivanog iznenađenja kada iznenada i nekontrolisano počinje da se vraća u prošlost. Ona je u potpunosti nespremna za putovanje kroz vreme, a da ne govorimo o svemu što dolazi uz to: fensi odeća, starinski maniri, misteriozno tajno društvo, i Gideon, njen saputnik kroz vreme. On je arogantni sveznalica, ali i dečko koji je izgledao vrhunski u svakom vremenskom periodu… „Duhovito, romantično i uzbudljivo. Zaplet je toliko dobar, da je nemoguće prekinuti čitanje… Poslednji romantični detalj će vas učiniti znatiželjnim da nastavite sa čitanjem ove trilogije koja je pravi dragulj.” −Justine magazine

Šta to savremene Evropljanke u stvari hoće? I kako do toga dolaze? Florans, Eliz i Karolin, tri prijateljice u najboljim godinama, nalaze se u vrtlogu modernog života. Muževi, ljubavnici, roditelji, deca, prijatelji, rođaci – svi traže dovoljno vremena, novca, ljubavi, posvećenosti... "Brak nije završetak, već ograničenje puta koji treba da sledimo," uviđa Florans nakon bračnog brodoloma. Ali kako preživeti krah i raskinuti sa prošlošću? Dok se Eliz bori sa prvim izdajničkim borama, iskušenjima prošlih ljubavi i porodičnim obavezama, Karolin se pita šta da uradi kada nađe idealnog muškarca koji, nažalost, ima samo jednu manu. Ali, na početku i na kraju, koliko god godina imale, ostaje institucija ženskog pižama žura i smeh ispod pokrivača "kao devojčice koje misle da nikada neće odrasti, da se nikada neće udati niti napustiti prijateljice..." "Kao da Ariel Buto nosi naočare o kojima smo sanjali kada smo bili deca, znate one magične naočare koje vam omogućuju da vidite šta se nalazi ispod odeće... I ne samo to, ona i čuje naše glasove. I konačno, ona čita naše misli, zna kako zavodimo, kako se ponašamo prema ženama, ona bez sumnje odlično poznaje kretena koji se nalazi u svakom od nas." - Gi Karlije Čitaj dalje

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Janice Sessions, kći otmjenog staromodnog njujorškog Židova, nikada nije smatrana ljepoticom. Ona dijeli potrebu za ljubavlju sa Samom Finkom, strastvenim komunistom. Ali kad on ode u rat, Janice otkriva korijen svoje dugogodišnje boli... Artur Ašer Miler (engl. Arthur Asher Miller; 17. oktobar 1915 — 10. februar 2005)[1] je bio američki dramaturg i esejista u američkom pozorištu 20. veka. Miler je bio značajna ličnost u američkom teatru, pišući drame među kojima su Svi moji sinovi (1947), Smrt trgovačkog putnika (1949), Veštice iz Salema (1953) i Pogled sa mosta (1955–1956), kao i scenario za film Neprilagođeni. Miler je često bio u očima javnosti, naročito od kraja 1940-ih do početka 1960-ih, kada je svedočio pred Domom komiteta za neameričke aktivnosti, dobio Pulicerovu nagradu za dramu i bio oženjen Merilin Monro. Godine 1980, Miler je primio Književnu nagradu Sent Luis od Univerziteta Sent Luis.[2][3] On je dobio Nagradu princeze od Asturije, prestižno imperijalno odlikovanje, 2002. godine i Jerusalimsku nagradu 2003. godine.[4] Biografija Život i rana karijera Artur Ašer Miler je rođen 17. oktobra 1915. godine u Njujorku, kao drugo od troje dece poljsko-jevrejskih imigranata, Isidore i Avgusta Milera. [5] Njegov otac, nepismeni ali dobro stojeći preduzetnik, bio je vlasnik dućana ženske odeće u kojoj je zapošljavao 400 osoba. Porodica je živela na Menhetnu. 1929. godine, nakon sloma berze na Vol Stritu, Milerovi su izgubili gotovo sve te se sele u Bruklin[6] gde Miler radi kao dostavljač hleba i pomaže porodici da sastavi kraj s krajem.[7] Nakon što je 1932. godine završio srednju školu, radio je brojne bedne poslove kako bi platio školovanje na koledžu.[6][8] Nakon što je na Univerzitetu u Mičigenu počeo da studira žurnalistiku, Miler je radio kao reporter i noćni urednik studentskih novina The Michigan Daily. U ovom periodu nastao je njegov prvi rad No Villain.[9] Kasnije je promenio smer studija, i počeo da studira engleski jezik i dobio nagradu Avery Hopwood za No Villaina. Njegov prvi mentor bio je profesor Kenet Roj sa kojim je Miler zadržao jake veze tokom celog života. Miler je diplomirao 1938.godine, nakon čega se pridružio agenciji Federal Theater Project, osnovanoj u doba Nju dila sa zadatkom da osigura posao pozorišnim radnicima. Nakon što je 1939. godine ova agencija zatvorena zbog straha Kongresa od upliva komunističkih ideja, Miler počinje sa radom u Bruklinskoj luci (Brooklyn Navy Yard), pišući radio drame od kojih su neke emitovane na CBS-u. Dana 5. avgusta 1940, venčao se sa svojom devojkom iz koledža, Meri Slateri. Par je imao dvoje dece, Džejn i Roberta. Robert, scenarista i reditelj, bio je producent filma Veštice iz Salema (The Crucible), snimljenog 1996. godine.[10] Godine 1940, Miler je napisao pozorišni komad The Man Who Had All the Luck, koji je izveden u Nju Džerziu iste godine te dobio nacionalnu pozorišnu nagradu (Theatre Guild`s National Award). Ipak, predstava je skinuta sa programa nakon samo četiri izvođenja. Godine 1946, Milerova je predstava Svi moji sinovi (All My Sons), koju je započeo sa pisanjem 1941. goine, bila pravi brodvejski uspeh sa kojom je dobio svoju prvu Toni nagradu za najboljeg autora i koja ga je konačno uspostavila kao dramskog pisca.[11] Godine 1948, napisao je Smrt trgovačkog putnika koji se danas smatra klasičnim delom svetskog teatra. Delo je svoju pozorišnu premijeru imalo 1949. godine u režiji Elije Kazana. Ono je zadobilo je hvalospeve kritike, osvojivši, između ostalog, Toni nagradu za najboljeg autora te Pulicerovu nagradu za dramu. Predstava je odigrana 742 puta. Miler i Kazan, iako prijatelji, razišli su se nakon što je Kazan svedočio pred Odborom za protivameričko delovanje (odbor je imao prvenstveni cilj da se bori protiv simpatizera komunistočkog pokreta među umetnicima) u kojem je optužio nekolicinu pozorišnih radnika da su pripadnici Komunističke partija. Kroz delo Veštice iz Salema, Miler je uporedio rad ovog Odbora sa lovom na veštice. Veštice iz Salema, premijerno prikazane 1953. godine, predstavljaju najizvođenije delo Artura Milera po kojem je napisana i opera, za koju je Robert Vard dobio Pulicerovu nagradu za muziku 1962. godine. Nedugo nakon premijere Veštica iz Salema, Odbor za protivameričko delovanje odbio je da Mileru izda pasoš i time ga sprečilo da prisustvuje premijeri drame u Londonu 1954. godine. U junu 1956, Miler je napustio svoju prvu suprugu Meri Slejteri i venčao se sa Merilin Monro sa kojom se prvi put sreo u aprilu 1951, i sa kojom je od tada bio u stalnom kontaktu. Monro je igrala glavnu ulogu u filmu Neprilagođeni (The Misfits) nastalom prema Milerovom scenariju. Međutim, taj film je bio apsolutni promašaj. Nekoliko meseci pre premijere, 1961. godine, par se razveo a devetnaest meseci kasnije, Monro je pronađena mrtva u svojoj kući od prevelike doze tableta koje je uzela. Godine 1962, Miler se venčao sa fotografkinjom Inge Morat sa kojom je imao dvoje dece: kćerku Rebeku i sina Daniela rođenog sa Daunovim sindromom. Daniel je kasnije smešten u specijalnu ustanovu, a na Milerovo insistiranje, isključen je iz njegovog privatnog života. Par je ostao zajedno sve do Ingine smrti 2002. Milerov zet, Danijel Dej Luis, često je posećivao Daniela te je kasnije uspeo da nagovori Milera da konačno poseti svog odraslog sina.[12] Kasnija karijera Godine 1964, Miler je napisao pozorišni komad After The Fall, kao duboko lični pogled na brak sa Monro. Izuzetnu popularnost izazvala je činjenica da je ona prikazana kroz lik Magi. Godine 1965, izabran je za prvog američkog predsednika Međunarodnog PEN centra, na čijem je čelu ostao četiri godine. U ovom periodu Miler je napisao poznatu porodičnu dramu The Price koja predstavlja za njegovo najuspešnije delo nakon Smrti trgovačkog putnika.[13] Godine 1969, Milerova dela su zabranjena u Sovjetskom Savezu zbog učešća u kampanji za oslobađanje disidentskih pisaca. Tokom `70-tih, Miler je proveo mnogo vremena eksperimentišući sa teatarskim prikazima. Međutim oba njegova poznata rada, komedija The Creation of the World and Other Business te muzička adaptacija drame Up from Paradise, doživela su komercijalni debakl i hladan prijem kritike.[14][15] Godine 1983, Miler putuje u Kinu kako bi produkovao i režirao Smrt trgovačkog putnika u Narodnom pozorištu u Pekingu. Predstava je doživela veliki uspeh u Kinite 1984. objavljuje knjigu o svom kineskom iskustvu pod nazivom Trgovački putnik u Pekingu. Godine 1987, objavljeno je njegovo autobiografsko delo Timebends u kojem je Miler progovorio o do tada nepoznatim detaljima iz života sa Monoro. Tokom ranih `90-tih, Miler je napisao tri pozorišna komada: The Ride Down Mt.Mogan (1991), Tha Last Yankee (1992) i Broken Glass (1994). Milerova spisateljska karijera trajala je gotovo sedam decenija i u momentu smrti Miler je smatran za jednog od najvećih dramskih pisaca 20. veka. Nakon smrti, počast su mu odali mnogi glumci, reditelji i producent, nazvavši ga posljednjim velikim praktičarem američke pozornice. Kristofer Bigsbi napisao je knjigu Arthur Miller: The Definitive Biography, zasnovanu na kutijama materijala kojeg mu je predao Miler neposredno pre smrti, 2005. godine. Knjiga je objavljena u novembru 2008, i imala je cilj otkrivanje neobjavljenih radove u kojima Miler napada nepravde američkog rasizma mnogo pre nego je to učino pokret za građanska prava.

ULTRA RETKO Tiraž 300 PRIMERAKA UZ OBILJE CRNO BELIH FOTOGRAFIJA IZ PRIVATNE KOLEKCIJE MILJE VUJANOVIĆ Draslar partner 2003 meki povez,184 str. Milja Vujanović Regulus je bila srpska glumica, astrolog i magistar političkih nauka. Postala je poznata kao pobednica na konkursu za najlepšu ženu Srbije 1967.god. Još veću popularnost joj je donela glavna uloga u filmu „Rani radovi` Želimira Žilnika, koji su filmu doneli nagradu „Zlatnog medveda` na festivalu u Berlinu. Nagrada za glavnu žensku ulogu nije doneta, jer žiri nije mogao da se odluči između Milje i Džeraldine Čaplin.Posle Eve Ras, bila je druga glumica koja se svlačila u filmovima, a dala je izjavu „da bolje izgleda bez odeće, nego kad je obučena`. Igrala je u više filmova sa malo odeće i time otvorila put budućim mladim glumicama koje su gotovo sve tako počinjale svoju karijeru. Kad joj je dosadilo da igra uloge praznoglavih lepotica, počela je da se bavi astrologijom, kao jedna od prvih osoba koja je to javno činila u SFRJ. Pisala je za novine, objavljivala knjige. Filmsku karijeru je prekinula naglo i naizgled bez povoda. „Odluku da napustim film donela sam kada sam shvatila da tekstovi koje izgovaram nisu ono što bih ja u sličnim situacijama izgovarala. Astrologiju sam počela da proučavam pre trideset godina. I mada žalim za filmom, astrologiji sam ostala verna sve do danas. Uostalom, ne biramo mi profesiju, profesija bira nas` rekla je Milja. Stekla je diplomu „Američke federacije astrologa` i zvanje „Stručnjaka za zvezdanu magiju` i „Prenesenog znanja iz oblasti drevne srpske magije`. Tokom raspada Jugoslavije devedesetih godina Milja je imala emisiju na televiziji, gde je, pozivajući se na astrologiju, promovisala srpsko gledište. U to vreme je obnarodovala svoju `udaju` za zvezdu Regulus, koja je po zapadnoj astrologiji (ali ne i po indijskoj astrologiji, tj. ne i astronomski) u konjunkciji sa njenim natalnim Suncem i počela je da se potpisuje kao `Vujanović-Regulus`. Napisala je šest knjiga iz oblasti astrologije. U tragediji koja joj se desila 2000.god. ostala je potpuno nepokretna. Međutim, nada i vera je nisu napuštale ni tokom poslednjih godina života, jer je u to vreme napisala i izdala četiri knjige

Priča o čaju od nane, tarnibu i opasnostima jeftine plastične hirurgije – iz grada kojeg Egipćani zovu "majkom sveta" Hju Majls provodi dane u Kairu kao novinar i stranac po barovima sve dok se ne upozna i zaljubi u Rodu, prelepu doktorku. Ona ga upoznaje sa omiljenom egipatskom razbibrigom, igrom karata zvanom tarnib, svojim ženskim kartaškim kružokom i do tada neviđenom stranom života u najvećem gradu Bliskog Istoka. Dok žene seku i mešaju karte, Majls sluša njihove priče i saznaje šta to znači biti mlada Muslimanka, izlaziti, voditi računa o ishrani i razvoditi se u zemlji, u kojoj su tradicionalne islamske vrednosti sve jače. Josra pokušava da ispuni svoje obaveze kao jedina ćerka i uskladi ih sa ovisnošću od lekova na recept; Nadia gleda da izađe na kraj sa mužem nasilnikom; Rima se miri sa posledicama estetske operacije koja je krenula po zlu; a njena sestra krije tajni brak iz ljubavi od porodice, dok pokušava da udahne život u prodavnicu odeće koju vodi režimski aparačik sa islamskom vizijom prodaje na malo. Igra karata u Kairu je fascinantni pogled sa strane na živote mladih Egipćana koji Hju Majlsa vodi u romantičnu avanturu, a ova će ga dovesti do islama i vezati za arapski svet zauvek. Rođen u Saudijskoj Arabiji, Hju Majls je obrazovanje stekao u Libiji i na Itonu, a studirao je arapski na Oksfordu i u Jemenu. Pisao je za Londonski književni pregled i Sandej tajms. Nagradu Tajmsa za mladog novinara godine je dobio 2000, a autor je čuvene Al-Džazire. Čitaj dalje

Autor: Hju Majls Povez: broširan Br. strana: 294 Format: 12,5x20,5 Priča o čaju od nane, tarnibu i opasnostima jeftine plastične hirurgije – iz grada kojeg Egipćani zovu „majkom sveta“Hju Majls provodi dane u Kairu kao novinar i stranac po barovima sve dok se ne upozna i zaljubi u Rodu, prelepu doktorku. Ona ga upoznaje sa omiljenom egipatskom razbibrigom, igrom karata zvanom tarnib, svojim ženskim kartaškim kružokom i do tada neviđenom stranom života u najvećem gradu Bliskog Istoka.Dok žene seku i mešaju karte, Majls sluša njihove priče i saznaje šta to znači biti mlada Muslimanka, izlaziti, voditi računa o ishrani i razvoditi se u zemlji, u kojoj su tradicionalne islamske vrednosti sve jače. Josra pokušava da ispuni svoje obaveze kao jedina ćerka i uskladi ih sa ovisnošću od lekova na recept; Nadia gleda da izađe na kraj sa mužem nasilnikom; Rima se miri sa posledicama estetske operacije koja je krenula po zlu; a njena sestra krije tajni brak iz ljubavi od porodice, dok pokušava da udahne život u prodavnicu odeće koju vodi režimski aparačik sa islamskom vizijom prodaje na malo.Igra karata u Kairu je fascinantni pogled sa strane na živote mladih Egipćana koji Hju Majlsa vodi u romantičnu avanturu, a ova će ga dovesti do islama i vezati za arapski svet zauvek.Rođen u Saudijskoj Arabiji, Hju Majls je obrazovanje stekao u Libiji i na Itonu, a studirao je arapski na Oksfordu i u Jemenu. Pisao je za Londonski književni pregled i Sandej tajms. Nagradu Tajmsa za mladog novinara godine je dobio 2000, a autor je čuvene Al-Džazire.

ROBINJA – Mende Nazer & Damien Lewis Hrvatsko izdanje ODLIČNO očuvana Robinja je istinita priča o Mende Nazer, sudanskoj ženi čije je djetinjstvo završilo s 12 godina kad je zarobljena i zatim 7 godina proživljava pakao. Prodana je bogatoj arapskoj obitelji u Khartoumu kao robinja. Nakon 7 godina šalju je u Londonu gdje joj se pruža prilika za bijeg… U ovoj knjizi Mende pripovijeda svoju priču kroz vlastitim očima uz pomoć autora Damiena Lewisa. Zbog tradicije usmene predaje se detaljno sjeća svega, za razliku od nas koji se gotovo ničega ne sjećamo iz djetinjstva. Tako je i u prvom djelu ove knjige opisan njen život prije ropstva. Opisani su tradicije plemena u kojem je odrasla, tradicije koje su me gotovo ostavili bez riječi. Mende Nazer živjela je sretno djetinjstvo u planinama Nuba u Sudanu, u jedno od brojnih izvornih muslimanskih sela, u plemenu Karko. Bila je najmlađa u svojoj obitelji te je njezin otac mislio da je „najljepša kći svih vremena“. Živjeli su u kolibi od blata, spavali na madracima napravljeni od kore baobaba. Imala je dvije sestre koje su bile udane i živjeli su u jednu od obiteljskih koliba jer mladenci prvih godinu dana su s mladenkinim obitelji, i dva brata koji su bili u posebnu kolibu koju su nazivali holu, kuća muškaraca, jer je tradicija bila takva da su neoženjeni muškarci zajedno jeli i živjeli. Jedno od najsretnijih sjećanja je onaj dan kad joj je otac donio malu macu kojoj je dala ime Uran, što je na njihovom jeziku značilo „mala crna“. Kasnije kad je zarobljena jako joj nedostaje, te je uzalud pokušava zamijeniti sa plišanom igračkom. Ljudi iz sela su govorili da izgleda poput njene majke. Bila je vitka i jako lijepa. Neka od najranijih sjećanja su joj bila i to da je njena majka neko vrijeme hodala gola, nitko u selu nije nosio odjeću. A nakon toga je imala omotano tkaninu samo oko kukova, a po zimi deku preko ramena. Nije znala koliko godina ima, ali znala je da je sigurno mlađa bar 10 godina od njenog oca, jer u plemenu muškarci su se ženili ženama koji su bili puno mlađe od njih. Tradicija koju su imali, koja me je začudila u bila mi je potpuno neshvatljiva, je bila i ta da su zaručivali žensku djecu dosta brzo nakon rođenja. Nije mi bilo jasno koja je bila svrha toga. Ali to nije bila najčudnija tradicija. Tradicija koja me je ostavila gotovo bez riječi, tradicija zbog koje su djeca umirala brzo nakon rođenja, a neke žene nisu ni mogli roditi zbog uskog vaginalnog otvora, zbog koje su djevojčice imale probleme i umirale od infekcija, je bilo žensko obrezivanje. Mende je obrezana s otprilike 11 godina, Nuba plemena ne bilježe datum rođenja. To je bio dan kad je saznala odakle krv na sestrinoj plahti nakon njenog vjenčanja. Dan koji po njima znači prelazak iz djetinjstva u odraslu dobi. Radili su to bez ikakve anestezije, trpjeli su bolove, prolazili su kroz agoniju. Ali to je bio njihov način dokazivanje nevinosti.

FATIMA MERNISI SNOVI O ZABRANJENOM VOĆUMeki povezIzdavač LagunaIzvanredna knjiga, beskrajno dobronamerna. Moralnu strogost ublažava razumevanjem, slikajući veran portret sveta koji malo ko na Zapadu može razumeti.Washington Post`Fatima Mernisi kao da niže ogrlicu od priča očaravajućih poput Šeherezadinih.`Elle“Rođena sam 1940. godine u haremu u Fesu, marokanskom gradu...” Ovako Fatima Mernisi počinje svoju egzotičnu, raskošnu pripovest o detinjstvu iza gvozdene kapije porodičnog harema. U Snovima o zabranjenom voću ona prepliće vlastite uspomene sa snovima i sećanjima žena koje su je okruživale u mladosti – žena koje su, u nemogućnosti da kroče u spoljni svet, taj svet tkale u svojoj mašti. Snovi o zabranjenom voću je provokativna knjiga o devojčici koja se suočava s tajnom prostora i vremena, pola i seksa u muslimanskom svetu.Fatima Mernisi ubraja se među vodeće pisce islamskog sveta. Po zanimanju profesor sociologije, predaje na Univerzitetu Muhamed V u Rabatu, Maroko.Fatema (ili Fatima) Mernisi (arapski: فاطمة مرنيسي‎; 1940 – 30. novembar 2015) bila je marokanska feministička spisateljica i sociolog. Nakon teškog detinjstva provedenog u tradicionalnoj haremskoj izolaciji u rodnom Maroku, Mernisi biva podstaknuta i inspirisana potlačenošću žena u muslimanskom svetu i konzervativnim stavovima verskih dogmi i učenja. Postaje jedna od najvećih pobornica za ženska prava i slobode i kao akademik biva priznata i uvažavana širom sveta. Preminula je u bolnici u Rabatu 30. novembra 2015. godine.BiografijaMernisi je rođena u zemljoradničkoj porodici srednjeg sloja u Fesu 1940. godine. Iako je odrasla u donekle privilegovanom okruženju, zaštićena od siromaštva koje su mnogi njeni vršnjaci proživljavali, Fatemino detinjstvo je prolazilo u okviru ograničenog haremskog života. Kao mlada devojka, Mernisi je živela u formalnom haremu u svom domu u Fesu, kao i u seoskom haremu, koji je pripadao baki sa majčine strane. Za razliku od zapadnih shvatanja jedne takve zajednice, kao mesta bluda i zadovoljstava za muškarce, Mernisi je podignuta u haremu tradicionalnog duha, gde su sa njom živele dalje rođake i koji je bio zamišljen kao mesto gde će biti zaštićene od ostalih muškaraca i javnih sfera. Nakon jednog takvog perioda, ispunjenog ograničenjima, tugom i željom za slobodom Fatema je postala svesna frustrirajuće izolacije u kojoj je egzistirala i osetila je da među ženama kojima je okružena postoji osećaj konekcije za zajedničke patnje i za međusobnu solidarnost. Tema haremskog života i diskriminacija žena u islamskim zemljama postaju glavne teme njene naučne sociološke delatnosti. Stekla je osnovno obrazovanje u Kuranskim školama, dok je više obrazovanje stekla u ženskoj školi, osnovanoj od strane Francuskog protektorata.[1] 1957. godine studirala je Političke nauke na Sorboni u Parizu i na Univerzitet Brandejs u Sjedinjenim Američkim Državama odlazi na doktorske studije, nakon što je dobila stipendiju.[2] Nakon što je doktorirala, vraća se u Maroko na Univerzitet Muhameda Petog u Rabatu i predavala je u periodu između 1974. i 1981. sociološke predmete kao što su metodologija, porodična sociologija i psihosociologija. Takođe je radila kao gostujući profesor na Univerzitetu Harvard i na Univerzitetu Kalifornije (Berkliju). Međunarodno poznata je postala kao islamska feministkinja.[3]Mernisi se intenzivno bavila Islamom i ženskom ulogom u islamskim državama, analizirajući istorijski razvoj islamskog učenja i njegove moderne manifestacije. Kroz detaljno istraživanje prirode Muhamedovog nasleđa, ona otvoreno sumnja u validnost hadisa (kazivanja i tradicije koje mu se pripisuju) i, pored toga, u potlačenost žena koju ona vidi u Islamu, ali ne i u Kuranu. [3] Obimno je pisala o životu unutar harema i o seksualnom polu u javnim i privatnim sferama.[4] Doprinela je komadom `Ćerka trgovca i suptanov sin` antologiji Sestrinstvo je globalno: Međunarodni ženski pokret antologije (1984), koji je izdat od strane Robin Morgan.[5][6]Najviše se bavila sociološkim temama, boraveći u Maroku. Nekoliko puta u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama prošlog veka, sprovodila je intervjue sa ciljem da pradstavi stavove o ženama koji su tada preovladavali. Takođe se bavila sociološkim istraživanjima za UNESKO, Međunarodnu organizaciju rada, kao i za tadašnju marokansku vlast.[7] U isto vreme, Mernisi je doprinela periodikama i drugim publikacijama, pišući članke o ženama u Maroku i Islamu sa savremene, kao i sa istorijske tačke gledišta.Godine 2003., Mernisi je nagrađena Nagradom Princa od Asturije zajedno sa Suzan Zontag.[8]Fatema je bila predavač na Univerzitetu Muhameda Petog u Rabatu i akademik- istraživač na univerzitetskom Institutu za naučna istraživanja.[9] Preminula je u Rabatu 30. novembra 2015. godine.[10]ZaostavštinaNjena prva monografija `Pod velom`, objavljena je 1975. godine.[11] Ponovno izdanje je objavljeno u Velikoj Britaniji 1985. godine i u SAD 1987. "`Pod velom"` je postao klasik, naročito u polju antropologije i sociologije žena u arapskom svetu, na Mediteranu i u muslimanskim zajednicama. Njena najpoznatija knjiga "`Veo i muška elita: feministička interpretacija Islama"`, je kvazi-istorijska studija uloga Muhamedovih žena. Prvi put je objavljena na na francuskom jeziku 1987, a prevedena je na enleski jezik 1991. godine. Za "`Boreći se sa svakodnevnom bitkom: Intervjui sa marokanskim ženama"` (1991), razgovarala je sa radnicama, seoskim ženama, vidovnjakinjama, služavkama, ženama- intelektualcima, i na osnovu toga napisala je knjigu, koja ju je još više uzdigla kao autora i sociologa. 1994. godine objavila je svoje memoare "`Snovi greha: Bajke o haremskom devojaštvu"` (U SAD-u je knjiga originalno nazvana "`Unutar harema: Bajke o marokanskom devojaštvu"`.).[12][13] U delu `Pod velom` ispituje razlike između zapadnih i tradicionalnih muslimanskih koncepcija ženske seksualnosti i pola. Za razliku od tradicionalnih zapadnih stavova o ženama kao inferiornim i pasivnim, Mernisi tvrdi da mnogi muslimanski učenjaci i istoričari prikazuju žene kao aktivne i kao da poseduju određenu seksualnu agresivnost. Ona tvrdi da su nošenje vela i domaća izolacija nastali iz želje za kontrolisanjem potencijalne pretnje po društveni poredak od strane nepoznate, mistične ženske seksualnosti. Dajući sve od sebe da uzdigne vitalnu ulogu žena u ranom islamskom svetu, Mernisi definiše i opisuje veliki broj istaknutih kraljica, supruga i majki od osmog veka nove ere, pa sve do današnjih dana u delu "`Zaboravljene kraljice Islama"`. Još više biva podstaknuta svojim idejama kada je Benazir Buto, odabrana na izborima u Pakistanu 1988. za Premijera države. To je bio prvi put u istoriji da žena bude jedan od glavnih lidera neke postkolonijalne muslimanske države. Tada je Fatema dokumentovala život ove veoma značajne osobe i čvrsto se zalagala protiv stanovišta da muslimanske žene nikada nisu igrale važniju političku ulogu. Pored toga, ona smatra da je istorija o ženskoj političkoj participaciji od strane Muslimana i zapadnog sveta podjednako zanemarena. Međutim, za prve korake ka poboljšanju te situacije, muslimanski svet se mora zaista okrenuti demokratiji i mora preispitati svoje vrednosti i perspektivnu delatnost. Mernisi smatra da se to mora započeti dekonstrukcijom muslimanskih mitova i verskih dogmi, kao i iskorenjivanjem verskog fundamentalizma.KritikeNajpoznatija Fatemina objavljena knjiga jeste `Pod velom` i ona se smatra pionirskim radom koji je otvorio put za feminističke stavove u islamu i za diskusiju o ženskim pravima u muslimanskim zajednicama. Delo `Veo i muška elita` je poprimilo pomešane kritike, za raliku od prethodnih analitičkih radova. Jedna grupa kritičara ju je hvalila za pažljivo iščitana dela islamskih principijelnih tekstova i njihovu pravilnu analizu i primenu, dok joj je druga grupa zamerala na objektivnoj slici Muhamedovih stavova, pogleda i ponašanja prema ženama. Za razliku od njenih istorijskih i analitičkih radova, Fatemini memoari `Snovi greha` su privukli veliku svetsku pažnju i kroz njene žive portrete haremskog života i potlačenosti žena u arapskom svetu, najviše su do izražaja došli njeno kompleksno razumevanje islamskih stavova i duboko ukorenjenih feminističkih ubeđenja.Citati Fateme Mernisi`Da sam se rodila dve godine ranije, ne bi mi bilo dozvoljeno da idem u školu i obrazujem se. Rodila sam se u pravo vreme.``Lepota je u koži. Čuvaj je, operi je, stavi parfem i obuci najbolju odeću koju imaš, čak i kada nema posebne prilike. Osećećeš se poput kraljice. Koža je politička. I zašto bi nam imam naredio da je sakrivamo?``Biti zaleđen u pasivnoj poziciji objekta čija egzistencija zavisi od posednikovog oka, pretvara obrazovanu modernu ženu sa Zapada u haremsku robinju.``Ljute žene su taoci svog besa. Ne mogu mu se odupreti, niti pobeći, niti same sebe osloboditi.`2/2

ATIMA MERNISI SNOVI O ZABRANJENOM VOĆUMeki povezIzdavač LagunaIzvanredna knjiga, beskrajno dobronamerna. Moralnu strogost ublažava razumevanjem, slikajući veran portret sveta koji malo ko na Zapadu može razumeti.Washington Post`Fatima Mernisi kao da niže ogrlicu od priča očaravajućih poput Šeherezadinih.`Elle“Rođena sam 1940. godine u haremu u Fesu, marokanskom gradu...” Ovako Fatima Mernisi počinje svoju egzotičnu, raskošnu pripovest o detinjstvu iza gvozdene kapije porodičnog harema. U Snovima o zabranjenom voću ona prepliće vlastite uspomene sa snovima i sećanjima žena koje su je okruživale u mladosti – žena koje su, u nemogućnosti da kroče u spoljni svet, taj svet tkale u svojoj mašti. Snovi o zabranjenom voću je provokativna knjiga o devojčici koja se suočava s tajnom prostora i vremena, pola i seksa u muslimanskom svetu.Fatima Mernisi ubraja se među vodeće pisce islamskog sveta. Po zanimanju profesor sociologije, predaje na Univerzitetu Muhamed V u Rabatu, Maroko.Fatema (ili Fatima) Mernisi (arapski: فاطمة مرنيسي‎; 1940 – 30. novembar 2015) bila je marokanska feministička spisateljica i sociolog. Nakon teškog detinjstva provedenog u tradicionalnoj haremskoj izolaciji u rodnom Maroku, Mernisi biva podstaknuta i inspirisana potlačenošću žena u muslimanskom svetu i konzervativnim stavovima verskih dogmi i učenja. Postaje jedna od najvećih pobornica za ženska prava i slobode i kao akademik biva priznata i uvažavana širom sveta. Preminula je u bolnici u Rabatu 30. novembra 2015. godine.BiografijaMernisi je rođena u zemljoradničkoj porodici srednjeg sloja u Fesu 1940. godine. Iako je odrasla u donekle privilegovanom okruženju, zaštićena od siromaštva koje su mnogi njeni vršnjaci proživljavali, Fatemino detinjstvo je prolazilo u okviru ograničenog haremskog života. Kao mlada devojka, Mernisi je živela u formalnom haremu u svom domu u Fesu, kao i u seoskom haremu, koji je pripadao baki sa majčine strane. Za razliku od zapadnih shvatanja jedne takve zajednice, kao mesta bluda i zadovoljstava za muškarce, Mernisi je podignuta u haremu tradicionalnog duha, gde su sa njom živele dalje rođake i koji je bio zamišljen kao mesto gde će biti zaštićene od ostalih muškaraca i javnih sfera. Nakon jednog takvog perioda, ispunjenog ograničenjima, tugom i željom za slobodom Fatema je postala svesna frustrirajuće izolacije u kojoj je egzistirala i osetila je da među ženama kojima je okružena postoji osećaj konekcije za zajedničke patnje i za međusobnu solidarnost. Tema haremskog života i diskriminacija žena u islamskim zemljama postaju glavne teme njene naučne sociološke delatnosti. Stekla je osnovno obrazovanje u Kuranskim školama, dok je više obrazovanje stekla u ženskoj školi, osnovanoj od strane Francuskog protektorata.[1] 1957. godine studirala je Političke nauke na Sorboni u Parizu i na Univerzitet Brandejs u Sjedinjenim Američkim Državama odlazi na doktorske studije, nakon što je dobila stipendiju.[2] Nakon što je doktorirala, vraća se u Maroko na Univerzitet Muhameda Petog u Rabatu i predavala je u periodu između 1974. i 1981. sociološke predmete kao što su metodologija, porodična sociologija i psihosociologija. Takođe je radila kao gostujući profesor na Univerzitetu Harvard i na Univerzitetu Kalifornije (Berkliju). Međunarodno poznata je postala kao islamska feministkinja.[3]Mernisi se intenzivno bavila Islamom i ženskom ulogom u islamskim državama, analizirajući istorijski razvoj islamskog učenja i njegove moderne manifestacije. Kroz detaljno istraživanje prirode Muhamedovog nasleđa, ona otvoreno sumnja u validnost hadisa (kazivanja i tradicije koje mu se pripisuju) i, pored toga, u potlačenost žena koju ona vidi u Islamu, ali ne i u Kuranu. [3] Obimno je pisala o životu unutar harema i o seksualnom polu u javnim i privatnim sferama.[4] Doprinela je komadom `Ćerka trgovca i suptanov sin` antologiji Sestrinstvo je globalno: Međunarodni ženski pokret antologije (1984), koji je izdat od strane Robin Morgan.[5][6]Najviše se bavila sociološkim temama, boraveći u Maroku. Nekoliko puta u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama prošlog veka, sprovodila je intervjue sa ciljem da pradstavi stavove o ženama koji su tada preovladavali. Takođe se bavila sociološkim istraživanjima za UNESKO, Međunarodnu organizaciju rada, kao i za tadašnju marokansku vlast.[7] U isto vreme, Mernisi je doprinela periodikama i drugim publikacijama, pišući članke o ženama u Maroku i Islamu sa savremene, kao i sa istorijske tačke gledišta.Godine 2003., Mernisi je nagrađena Nagradom Princa od Asturije zajedno sa Suzan Zontag.[8]Fatema je bila predavač na Univerzitetu Muhameda Petog u Rabatu i akademik- istraživač na univerzitetskom Institutu za naučna istraživanja.[9] Preminula je u Rabatu 30. novembra 2015. godine.[10]ZaostavštinaNjena prva monografija `Pod velom`, objavljena je 1975. godine.[11] Ponovno izdanje je objavljeno u Velikoj Britaniji 1985. godine i u SAD 1987. "`Pod velom"` je postao klasik, naročito u polju antropologije i sociologije žena u arapskom svetu, na Mediteranu i u muslimanskim zajednicama. Njena najpoznatija knjiga "`Veo i muška elita: feministička interpretacija Islama"`, je kvazi-istorijska studija uloga Muhamedovih žena. Prvi put je objavljena na na francuskom jeziku 1987, a prevedena je na enleski jezik 1991. godine. Za "`Boreći se sa svakodnevnom bitkom: Intervjui sa marokanskim ženama"` (1991), razgovarala je sa radnicama, seoskim ženama, vidovnjakinjama, služavkama, ženama- intelektualcima, i na osnovu toga napisala je knjigu, koja ju je još više uzdigla kao autora i sociologa. 1994. godine objavila je svoje memoare "`Snovi greha: Bajke o haremskom devojaštvu"` (U SAD-u je knjiga originalno nazvana "`Unutar harema: Bajke o marokanskom devojaštvu"`.).[12][13] U delu `Pod velom` ispituje razlike između zapadnih i tradicionalnih muslimanskih koncepcija ženske seksualnosti i pola. Za razliku od tradicionalnih zapadnih stavova o ženama kao inferiornim i pasivnim, Mernisi tvrdi da mnogi muslimanski učenjaci i istoričari prikazuju žene kao aktivne i kao da poseduju određenu seksualnu agresivnost. Ona tvrdi da su nošenje vela i domaća izolacija nastali iz želje za kontrolisanjem potencijalne pretnje po društveni poredak od strane nepoznate, mistične ženske seksualnosti. Dajući sve od sebe da uzdigne vitalnu ulogu žena u ranom islamskom svetu, Mernisi definiše i opisuje veliki broj istaknutih kraljica, supruga i majki od osmog veka nove ere, pa sve do današnjih dana u delu "`Zaboravljene kraljice Islama"`. Još više biva podstaknuta svojim idejama kada je Benazir Buto, odabrana na izborima u Pakistanu 1988. za Premijera države. To je bio prvi put u istoriji da žena bude jedan od glavnih lidera neke postkolonijalne muslimanske države. Tada je Fatema dokumentovala život ove veoma značajne osobe i čvrsto se zalagala protiv stanovišta da muslimanske žene nikada nisu igrale važniju političku ulogu. Pored toga, ona smatra da je istorija o ženskoj političkoj participaciji od strane Muslimana i zapadnog sveta podjednako zanemarena. Međutim, za prve korake ka poboljšanju te situacije, muslimanski svet se mora zaista okrenuti demokratiji i mora preispitati svoje vrednosti i perspektivnu delatnost. Mernisi smatra da se to mora započeti dekonstrukcijom muslimanskih mitova i verskih dogmi, kao i iskorenjivanjem verskog fundamentalizma.KritikeNajpoznatija Fatemina objavljena knjiga jeste `Pod velom` i ona se smatra pionirskim radom koji je otvorio put za feminističke stavove u islamu i za diskusiju o ženskim pravima u muslimanskim zajednicama. Delo `Veo i muška elita` je poprimilo pomešane kritike, za raliku od prethodnih analitičkih radova. Jedna grupa kritičara ju je hvalila za pažljivo iščitana dela islamskih principijelnih tekstova i njihovu pravilnu analizu i primenu, dok joj je druga grupa zamerala na objektivnoj slici Muhamedovih stavova, pogleda i ponašanja prema ženama. Za razliku od njenih istorijskih i analitičkih radova, Fatemini memoari `Snovi greha` su privukli veliku svetsku pažnju i kroz njene žive portrete haremskog života i potlačenosti žena u arapskom svetu, najviše su do izražaja došli njeno kompleksno razumevanje islamskih stavova i duboko ukorenjenih feminističkih ubeđenja.Citati Fateme Mernisi`Da sam se rodila dve godine ranije, ne bi mi bilo dozvoljeno da idem u školu i obrazujem se. Rodila sam se u pravo vreme.``Lepota je u koži. Čuvaj je, operi je, stavi parfem i obuci najbolju odeću koju imaš, čak i kada nema posebne prilike. Osećećeš se poput kraljice. Koža je politička. I zašto bi nam imam naredio da je sakrivamo?``Biti zaleđen u pasivnoj poziciji objekta čija egzistencija zavisi od posednikovog oka, pretvara obrazovanu modernu ženu sa Zapada u haremsku robinju.``Ljute žene su taoci svog besa. Ne mogu mu se odupreti, niti pobeći, niti same sebe osloboditi.`2/1

FATIMA MERNISI SNOVI O ZABRANJENOM VOĆU Meki povez Izdavač Laguna Izvanredna knjiga, beskrajno dobronamerna. Moralnu strogost ublažava razumevanjem, slikajući veran portret sveta koji malo ko na Zapadu može razumeti. Washington Post `Fatima Mernisi kao da niže ogrlicu od priča očaravajućih poput Šeherezadinih.` Elle “Rođena sam 1940. godine u haremu u Fesu, marokanskom gradu...” Ovako Fatima Mernisi počinje svoju egzotičnu, raskošnu pripovest o detinjstvu iza gvozdene kapije porodičnog harema. U Snovima o zabranjenom voću ona prepliće vlastite uspomene sa snovima i sećanjima žena koje su je okruživale u mladosti – žena koje su, u nemogućnosti da kroče u spoljni svet, taj svet tkale u svojoj mašti. Snovi o zabranjenom voću je provokativna knjiga o devojčici koja se suočava s tajnom prostora i vremena, pola i seksa u muslimanskom svetu. Fatima Mernisi ubraja se među vodeće pisce islamskog sveta. Po zanimanju profesor sociologije, predaje na Univerzitetu Muhamed V u Rabatu, Maroko. Fatema (ili Fatima) Mernisi (arapski: فاطمة مرنيسي‎; 1940 – 30. novembar 2015) bila je marokanska feministička spisateljica i sociolog. Nakon teškog detinjstva provedenog u tradicionalnoj haremskoj izolaciji u rodnom Maroku, Mernisi biva podstaknuta i inspirisana potlačenošću žena u muslimanskom svetu i konzervativnim stavovima verskih dogmi i učenja. Postaje jedna od najvećih pobornica za ženska prava i slobode i kao akademik biva priznata i uvažavana širom sveta. Preminula je u bolnici u Rabatu 30. novembra 2015. godine. Biografija Mernisi je rođena u zemljoradničkoj porodici srednjeg sloja u Fesu 1940. godine. Iako je odrasla u donekle privilegovanom okruženju, zaštićena od siromaštva koje su mnogi njeni vršnjaci proživljavali, Fatemino detinjstvo je prolazilo u okviru ograničenog haremskog života. Kao mlada devojka, Mernisi je živela u formalnom haremu u svom domu u Fesu, kao i u seoskom haremu, koji je pripadao baki sa majčine strane. Za razliku od zapadnih shvatanja jedne takve zajednice, kao mesta bluda i zadovoljstava za muškarce, Mernisi je podignuta u haremu tradicionalnog duha, gde su sa njom živele dalje rođake i koji je bio zamišljen kao mesto gde će biti zaštićene od ostalih muškaraca i javnih sfera. Nakon jednog takvog perioda, ispunjenog ograničenjima, tugom i željom za slobodom Fatema je postala svesna frustrirajuće izolacije u kojoj je egzistirala i osetila je da među ženama kojima je okružena postoji osećaj konekcije za zajedničke patnje i za međusobnu solidarnost. Tema haremskog života i diskriminacija žena u islamskim zemljama postaju glavne teme njene naučne sociološke delatnosti. Stekla je osnovno obrazovanje u Kuranskim školama, dok je više obrazovanje stekla u ženskoj školi, osnovanoj od strane Francuskog protektorata.[1] 1957. godine studirala je Političke nauke na Sorboni u Parizu i na Univerzitet Brandejs u Sjedinjenim Američkim Državama odlazi na doktorske studije, nakon što je dobila stipendiju.[2] Nakon što je doktorirala, vraća se u Maroko na Univerzitet Muhameda Petog u Rabatu i predavala je u periodu između 1974. i 1981. sociološke predmete kao što su metodologija, porodična sociologija i psihosociologija. Takođe je radila kao gostujući profesor na Univerzitetu Harvard i na Univerzitetu Kalifornije (Berkliju). Međunarodno poznata je postala kao islamska feministkinja.[3] Mernisi se intenzivno bavila Islamom i ženskom ulogom u islamskim državama, analizirajući istorijski razvoj islamskog učenja i njegove moderne manifestacije. Kroz detaljno istraživanje prirode Muhamedovog nasleđa, ona otvoreno sumnja u validnost hadisa (kazivanja i tradicije koje mu se pripisuju) i, pored toga, u potlačenost žena koju ona vidi u Islamu, ali ne i u Kuranu. [3] Obimno je pisala o životu unutar harema i o seksualnom polu u javnim i privatnim sferama.[4] Doprinela je komadom `Ćerka trgovca i suptanov sin` antologiji Sestrinstvo je globalno: Međunarodni ženski pokret antologije (1984), koji je izdat od strane Robin Morgan.[5][6] Najviše se bavila sociološkim temama, boraveći u Maroku. Nekoliko puta u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama prošlog veka, sprovodila je intervjue sa ciljem da pradstavi stavove o ženama koji su tada preovladavali. Takođe se bavila sociološkim istraživanjima za UNESKO, Međunarodnu organizaciju rada, kao i za tadašnju marokansku vlast.[7] U isto vreme, Mernisi je doprinela periodikama i drugim publikacijama, pišući članke o ženama u Maroku i Islamu sa savremene, kao i sa istorijske tačke gledišta. Godine 2003., Mernisi je nagrađena Nagradom Princa od Asturije zajedno sa Suzan Zontag.[8] Fatema je bila predavač na Univerzitetu Muhameda Petog u Rabatu i akademik- istraživač na univerzitetskom Institutu za naučna istraživanja.[9] Preminula je u Rabatu 30. novembra 2015. godine.[10] Zaostavština Njena prva monografija `Pod velom`, objavljena je 1975. godine.[11] Ponovno izdanje je objavljeno u Velikoj Britaniji 1985. godine i u SAD 1987. ```Pod velom``` je postao klasik, naročito u polju antropologije i sociologije žena u arapskom svetu, na Mediteranu i u muslimanskim zajednicama. Njena najpoznatija knjiga ```Veo i muška elita: feministička interpretacija Islama```, je kvazi-istorijska studija uloga Muhamedovih žena. Prvi put je objavljena na na francuskom jeziku 1987, a prevedena je na enleski jezik 1991. godine. Za ```Boreći se sa svakodnevnom bitkom: Intervjui sa marokanskim ženama``` (1991), razgovarala je sa radnicama, seoskim ženama, vidovnjakinjama, služavkama, ženama- intelektualcima, i na osnovu toga napisala je knjigu, koja ju je još više uzdigla kao autora i sociologa. 1994. godine objavila je svoje memoare ```Snovi greha: Bajke o haremskom devojaštvu``` (U SAD-u je knjiga originalno nazvana ```Unutar harema: Bajke o marokanskom devojaštvu```.).[12][13] U delu `Pod velom` ispituje razlike između zapadnih i tradicionalnih muslimanskih koncepcija ženske seksualnosti i pola. Za razliku od tradicionalnih zapadnih stavova o ženama kao inferiornim i pasivnim, Mernisi tvrdi da mnogi muslimanski učenjaci i istoričari prikazuju žene kao aktivne i kao da poseduju određenu seksualnu agresivnost. Ona tvrdi da su nošenje vela i domaća izolacija nastali iz želje za kontrolisanjem potencijalne pretnje po društveni poredak od strane nepoznate, mistične ženske seksualnosti. Dajući sve od sebe da uzdigne vitalnu ulogu žena u ranom islamskom svetu, Mernisi definiše i opisuje veliki broj istaknutih kraljica, supruga i majki od osmog veka nove ere, pa sve do današnjih dana u delu ```Zaboravljene kraljice Islama```. Još više biva podstaknuta svojim idejama kada je Benazir Buto, odabrana na izborima u Pakistanu 1988. za Premijera države. To je bio prvi put u istoriji da žena bude jedan od glavnih lidera neke postkolonijalne muslimanske države. Tada je Fatema dokumentovala život ove veoma značajne osobe i čvrsto se zalagala protiv stanovišta da muslimanske žene nikada nisu igrale važniju političku ulogu. Pored toga, ona smatra da je istorija o ženskoj političkoj participaciji od strane Muslimana i zapadnog sveta podjednako zanemarena. Međutim, za prve korake ka poboljšanju te situacije, muslimanski svet se mora zaista okrenuti demokratiji i mora preispitati svoje vrednosti i perspektivnu delatnost. Mernisi smatra da se to mora započeti dekonstrukcijom muslimanskih mitova i verskih dogmi, kao i iskorenjivanjem verskog fundamentalizma. Kritike Najpoznatija Fatemina objavljena knjiga jeste `Pod velom` i ona se smatra pionirskim radom koji je otvorio put za feminističke stavove u islamu i za diskusiju o ženskim pravima u muslimanskim zajednicama. Delo `Veo i muška elita` je poprimilo pomešane kritike, za raliku od prethodnih analitičkih radova. Jedna grupa kritičara ju je hvalila za pažljivo iščitana dela islamskih principijelnih tekstova i njihovu pravilnu analizu i primenu, dok joj je druga grupa zamerala na objektivnoj slici Muhamedovih stavova, pogleda i ponašanja prema ženama. Za razliku od njenih istorijskih i analitičkih radova, Fatemini memoari `Snovi greha` su privukli veliku svetsku pažnju i kroz njene žive portrete haremskog života i potlačenosti žena u arapskom svetu, najviše su do izražaja došli njeno kompleksno razumevanje islamskih stavova i duboko ukorenjenih feminističkih ubeđenja. Citati Fateme Mernisi `Da sam se rodila dve godine ranije, ne bi mi bilo dozvoljeno da idem u školu i obrazujem se. Rodila sam se u pravo vreme.` `Lepota je u koži. Čuvaj je, operi je, stavi parfem i obuci najbolju odeću koju imaš, čak i kada nema posebne prilike. Osećećeš se poput kraljice. Koža je politička. I zašto bi nam imam naredio da je sakrivamo?` `Biti zaleđen u pasivnoj poziciji objekta čija egzistencija zavisi od posednikovog oka, pretvara obrazovanu modernu ženu sa Zapada u haremsku robinju.` `Ljute žene su taoci svog besa. Ne mogu mu se odupreti, niti pobeći, niti same sebe osloboditi.`

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustrovao: Predrag Todorovic - Vilovska Kocija - Pjer Gripari - Vila iz Cesme - Vilin konjic - Edgar Alan Po - Vilinsko ostrvo - Covek koji se ozenio vilom - Aleksej Tolstoj - Rusalka - Ilija Vukicevic - Mala Vila - Braca Grim - Vila u ribnjaku - Desanka Maksimovic - Ako je verovati mojoj baki - Cobanin i tri vile - Svetac i vile - Mahajura - Grozdana Olujic - Knez - prodavaca bresaka - Brokat iz Cuanga - Mala Vila - Princeza Medena i Sar - ptica - Zlatna grancica - Andersen - Rajski Vrt - Gajdas iz Kejla - Jatranska vila - Pastir iz Kaltaniseta - Turgenjev - Nimfe - Drvo nasred sveta - Sumska vila - Emil Zola - Vila ljubica - Rubin - Sarl Pero - Uspavana lepotica - Vilinski dvor - Siromah i vila - Vila iz maslinjaka Vila je tip mitskog bića ili legendarnog stvorenja u evropskom folkloru (a posebno keltskom, slovenskom, germanskom, engleskom, i francuskom folkloru), forma duha, često opisana kao metafička, natprirodna ili vanprirodna. Mitovi i priče o vilama nemaju jedinstveno poreklo, već su zbirka narodnih verovanja iz različitih izvora. Različite narodne teorije o poreklu vila uključuju njihovo prikazivanje kao demovisanih anđela ili demona u hrišćanskoj tradiciji, kao manja božanstva u predhršćanskim paganskim sistemima verovanja, kao duhove mrtvih, kao praistorijske prethodnice ljudima ili kao elemente. Etiketa vile ponekad je primenjivana samo na specifična magična stvorenja sa ljudskim izgledom, malim stasom, magičnim snagama i sklonošću lukavstvu. U drugim se vremenima ona je korištena za opisivanje bilo kojeg čarobnog stvorenja, poput goblina i gnoma. Vilenski je ponekad korišten kao pridev, sa značenjem ekvivalentnim „začarani” ili „čarobni”. Ponavljajući motiv legendi o vilama je potreba da se vile odbiju koristeći zaštitne čari. Uobičajeni primeri takvih čari uključuju crkvena zvona, nošenje odeće naopačke, detelinu sa četiri lista i hranu. Takođe se ponekad smatralo da vile progone određene lokacije i da navode putnike da zalutaju koristeći varljivu svetlost. Pre pojave savremene medicine vile su se često krivile za bolest, naročito za tuberkulozu i porođajne deformacije. Pored svog folklornog porekla, vile su bile uobičajeno obeležje renesansne književnosti i romantičke umetnosti, a bile su posebno popularne u Velikoj Britaniji tokom viktorijanske i edvardske ere. Keltski preporod je takođe doveo do uspostavljanja vila kao kanonskog dela keltske kulturne baštine. Izraz vila je ponekad korišten za opisivanje bilo kojeg čarobnog stvorenja, uključujući gobline i gnome, dok u drugim vremenima, termin opisuje samo specifičnu vrstu eteričnog stvorenja ili duha.[1] Koncept „vile” u užem smislu donekle jedinstven je za engleski folklor, a kasnije je umanjen u skladu s prevladavajućim ukusima viktorijanskog doba, kao u „bajkama” za decu. Istorijsko poreklo uključuje razne tradicije Brita (Bretona, Velšana, Kornvolaca), Gala (Iraca, Škota, Manksa), germanskih naroda, i srednjofrancuskih srednjovekovnih romansi. Reč vilenski je korišćen kao pridev, sa značenjem „začaran” (kao u vilenskom vitezu, vilenskoj kraljici), ali je takođe postao generički izraz za različita „očarana” stvorenja tokom kasnog srednjoengleskog perioda. Književnost Elizabetanske ere spajala je vilenjake sa vilama romanske kulture, čineći ove pojmove pomalo međusobno zamenljivim. Tokom viktorijanskog i edvardskog doba došlo je do pojačanog interesovanja za vile. Keltski preporod prikazuje vile kao deo irske kulturne baštine. Karol Silvers i drugi sugerisali su da je ova fascinacija engleskim antikvarijanima proizašla iz reakcije na veću industrijalizaciju i gubitak starijih narodnih tradicija.[2] U evropskoj umetnosti i kulturi XIX veka značajno mesto zauzimali su prošlost i mit. Istorijski, uglavnom antički i srednjovekovni događaji i ličnosti oko kojih se u XIX veku stvarala mitska aura i gradio kult, doprinosili su buđenju nacionalne svesti, potvrdi kontinuiteta postojanja jednog naroda, ali i potvrdi legitimiteta određene vladajuće strukture, kao i promovisanju njenih ideologija. Neretko ispreple- tan realnim istorijskim događajima, mit je u XIX veku ukazivao na poreklo nacije, njene heroje i sudbinu, dok su se u javnosti i posebno u politici, mitologizovala savremena uverenja. Makuljević, Nenad (2006). Umetnost i nacionalna ideja u 19. veku: sistem evropske i srpske vizuelne kulture u službi nacije (1 izd.). Beograd: Zavod za udžbenike i nastana sredstva. Opisi Vile se generalno opisuju kao ljudske po izgledu i imaju magične moći. Smanjene vile raznih vrsta opisivane su kroz vekove, u rasponu od veoma sićušnih do veličine ljudskog deteta.[3] Ove male veličine su mogle da budu magično pretpostavljene, pre nego konstantne.[4] Neke manje vile mogle bi da prošire svoje figure kako bi oponašale ljude.[5] Na Orkniju su vile bile opisane kao stvorenja kratkog rasta, obučene u tamno sivu odeću, ponekad viđene u oklopu.[6] U nekim folklornim tradicijama vile imaju zelene oči. Neki opisi vila prikazuju ih s obućom na nogama, drugi kao bose. Krila, iako uobičajena u viktorijanskim i kasnijim umetničkim delima, su retka u folkloru; vile su letile pomoću magije, ponekad nadžedžene na stabljikama krestovnika ili na leđima ptica.[7] Moderne ilustracije često uključuju krila vilinih konjica ili leptira.[8] Staroslovenska mitologija Vila, rad Endija Pacioreka Magazin Bosanska vila izlazio je u Sarajevu u 19. veku kao značajno glasilo Srba iz Bosne Vila u južnoslovenskoj mitologiji predstavlja žensko natprirodno biće naklonjeno ljudima. Zamišljana je kao izuzetno lepa devojka zlatne kose i sa krilima, odevena u duge, prozračne haljine i naoružana strelama. Prema verovanjima, izvor njene moći je u njenoj kosi. Večno je mlada. Ona živi daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje), pokraj voda (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje). Verovalo se da se rađa iz rose nekog cveća, kad pada kiša i greje Sunce i kad se na nebu pojavljuje duga. Svoje dvorce, izuzetne lepote i raskoši, gradi na oblacima.[9][10] Može se preobražavati u različite životinje, prvenstveno u labuda, sokola, konja ili vuka. Često jaše na konju ili jelenu, odlazi u lov, a još češće igra u kolu. Zaljubljuje se u junake, koje pomaže i savetima i delima, a katkad su njihove posestrime (npr. Marko Kraljević i vila Ravijojla). Naklonjena je i devojkama, koje od nje mogu izmoliti lepotu ili zaštitu. Vila posebno vešto vida rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem. Raspolaže i sposobnošću proricanja. Vila teško prašta uvrede i svojim strelama ili pogledom usmrćuje one koji je povrede. Čak i u slučajevima kada nanosi zlo i dalje je privlačna i zavodljiva. Potčinjava se samo onima kojima pođe za rukom da joj otmu odeću, a ako joj neko oduzme krila, preobražava se u običnu ženu. Može imati kozje, konjske ili magareće noge. Vrlo često se pominje u deseteračkim narodnim pesmama ili u narodnim pričama. Po narodnim predanjima i verovanjima ima duge raspletene kose i okuplja se sa drugim vilama na izvorima reka i jezerima, gde gole igraju kolo u vodi. U toponomastici Srbije i Crne Gore ima dosta mesta s imenom vila, npr. Vilin izvor na planini Komu, Viline vode u Beogradu... Njoj je slična rusalka, u stvari utopljenica ili nekršteno dete, preobraženo u devojku sa dugom raspuštenom zelenom kosom, mada se u pojedinim krajevima veruje da su i vile duše nesretno umrlih devojaka. Dok su kod severnih Rusa ružne i nage, spremne da odvuku pod vodu svakog ko im se približi, rusalke koje nastanjuju Dnjepar i Dunav imaju zanosan izgled i svojom pesmom začaravaju prolaznike. Posebno su opasne u nedelji rusalki (nedelja koja sledi posle Trojica), jer tada izlaze iz vode, jure po poljima, penju se na drveće i igraju na proplancima. Verovanja Vila kao predstava prisutna je u verovanjima svih Slovena. Po predanju, ona se rađa iz rose, obično na crvenom cveću, u vreme kada istovremeno pada kiša i greje Sunce i kada se na nebu pojavi duga. Vila obično ne napušta predele u kojima živi. Nosi tanku prozračnu haljinu i dugačku, niz leđa raspuštenu kosu. Obučena je u belo, a ponekad nosi i plavo. Kosa joj je crna ili zlatna. U kosi se nalazi njena dugovečnost i ako dopusti da joj neko iščupa dlaku — vila će umreti. Veruje se da joj večni život dolazi iz semena belog luka, koji niko nikada nije vidio. Ona se čini kao krhka, ali je spremna da brani svoje stanište. Vile se okupljaju na posebnim mestima koja su zabranjena za ljude. Na mesta gde vile pevaju i igraju (vilino kolo) niko ne sme pristupiti. Demonska priroda vila otrkiva se u nekim neljudskim detaljima. Ponekad za vile govore da uzimaju decu od ljudi. Zla strana je prikazana u brojnim pričama i pesmama u kojima se ruši sve što su do tada ljudi sagradili, sve dok ne dobiju ljudsku žrtvu uzidanu u temelj. Najpoznatija pesma sa ovim motivom je Zidanje Skadra. Vile se potčinjavaju samo onima koji uspeju da im ukradu odeću dok se kupaju ili igraju. Ako im se oduzme veo kojim pokrivaju kosu i krila — odmah gube sve moći. Slabost vila se ogleda u sklonosti da se zaljubljuju u smrtnike. Tokom perioda obreda, prinose se žrtve prilaganjem predmeta da se vile umilostive. Vrste Samovile Ono što su za Slovene vile, to su u Severnoj Makedoniji i Bugarskoj – samovile. Kod Srba, gde je predanje najrazvijenije i najrasprostranije, samovile su zlo. Ko popije vodu sa njihovog izvora postaje jak kao i one. Njihova deca su krilata, imaju belu kosu i vatrene oči. Samovilu Bugari prikazuju kao jahačicu jelena koja u ruci nosi zmiju otrovnicu umesto biča. Samovile imaju moć da okamene, ali i da svojim poljupcem oslobode od okamenjivanja. Takođe, prisutan je i izraz Planinska majka, za vile čija je specijalnost, između ostalog, okamenjivanje smrtnika. Biljarice Vile biljarice poznaju bilje i znaju da leče i vidaju travama. Kod njih je prisutna sklonost ka klađenju sa smrtnim devojkama. Biljarice su vezane za mesto svog rođenja. One imaju sposobnost da se preobraze u različite životinje. Ovim vilama je obično ispod časti da se mešaju u poslove smrtnika, osim u izuzetnim prilikama. Šumska majka Šumska majka je vila slična vilama biljaricama. Ova vila je poznata u različitim delovima Balkana. Šumska majka je vila čija je moć daleko iznad moći običnih vila. Šumska majka se prikazuje kao potpuno naga, velikih grudi i dugih noktiju. Vlasi je nazivaju Muma Paduri. Zadužene su za čuvanje vode.

jedna politička životna priča Feministička 94. 290 strana. Sem što je požutela sa strane, po boku od stajanja, veoma očuvana. Ova knjiga je više od beletristike. BEZ ALIBIJA Žurim. Ne zato što mi je jasno da sam rešila da napišem knjigu (da li je to bilo u snu kao što mnoge druge donesene odluke izgledaju ujutru?) delići mog života me opsedaju i drže budnom. Hoću da ih uhvatim pre no što nestanu ili se pretvore u anegdote, mrtvi kao slajdovi sa odmora, koji, nakon što smo ih videli nekoliko puta, više ne bude nikakve emocije. Jezik, moj problem je jezik, ovo nije moj jezik. Mogla bih da pišem u bojama ili zvucima bez reči. Delići koje nalazim između spiska za pijacu i beleški daleko su od mene, ili tako blizu da mi je neprijatno. Emocije koje deluju isuviše sentimentalno ili dramatično ako se ispišu na papiru. Ljubav. Bol. Reči koje postaju plitke, ili poslovne, ili tvrde. Pička. Vagina. Orgazam. To nije moj jezik, pa ipak, drugi nemam. Hoću da ulovim svoja iskustva. Ona iz prošlosti, ova iz sadašnjosti. Teže je opisati ono što je vremenski bliže. Značenja su se promenila. Odnosi više nisu oni koje sam imala u prošlosti. Ne znam više šta je to seksualnost. Nemam više kategorije za ljude oko sebe. Etikete su postale besmislene: moj muž, moja devojka. Razlike koje više ne odgovaraju. Radim. Sve vreme radim. Nikad nisam u stanju nerada. Druga reč za življenje. Neću da pravim kompromise. Neću da se stidim. Teško je. Kada sam pisala političkim jezikom ili jezikom ekonomije, u kompromisu koji sam napravila da bi me razumeli moji saveznici, suviše toga je otpalo zato što se nije uklapalo u teorije. Pišem da bih povratila svoju ravnotežu. Da bih izbalansirala svoj marksistički jezik kroz koji mogu da izrazim većinu stvari, ali ne sve. Mora da bude celina, mora da postane celina, ali još uvek nije. Lično je političko, ali trenutno postoji ista podvojenost u mom pisanju kao i u mojoj fragmentiranoj stvarnosti. Uspeh koji je isuviše komotan, naš bol koji se prevodi u izraze produkcije i reprodukcije. Ljudi mi prilaze da bi rekli da sada razumeju šta govorim. Dok sam sve ove godine govorila jednu te istu stvar. „Mnogo bolje pišeš nego pre nekoliko godina kada si još uvek pisala one emotivne fragmente“, kaže jedna osoba. Moj bol je ispao iz teoretskog okvira. Bolje ga razumeju bez bola. Njihovo razumevanje je isuviše jednostavno. Moram da ga uništim. Stvari nisu tako jednostavne. Čak i dok se uljuljkujem u toplini komplimenata, dok mi ego raste, opet postajem sumnjičava. Ako je prijateljstvo tako jednostavno, onda sam rekla premalo. Opet iskušenje da stvari ostavim kakve jesu. Da se uklopim. Stari drugovi koji lažu da su oduvek znali koliko će važan postati ženski pokret. Izigravaju solidarnost koju nikad nisu osetili. Kako je lako verovati im. Nema bola. Nema podvojenosti. Nema mržnje. Nož mi stoji u leđima. Čujem šaputanje: izdaja. Sara je mrtva. Žene pored mene u tramvaju ćute. Tegle torbe i decu. Proširene vene. U liftu u Biljmeru Fransin je silovana. Nedelju dana kasnije i njena prijateljica. Na daljinu, kao da gledaš s pogrešne strane teleskopa, vidim ženu praznog pogleda, s glavom punom nemogućih snova. Još nema dvadeset godina. Žena, domaćica. Ja, ali ne više ona koja jesam. Gotovo da sam je zaboravila sve dok je nisam srela u samoposluzi, stidljiva, ispustila je novac, i pocrvenela dok se saginjala da ga pokupi. Slika u ogledalu mene, onoga što sam bila, umnožena od toliko mnogo hiljada žena koje se u tišini izluđuju, iako to niko ne primećuje. Dok plaču zbog neke sentimentalne ljubavne priče. Ne shvatajući odakle potiče bol. Još uvek sam ta žena, ranjena, gorka, sumnjičava, istovremeno dok sam i jaka, kreativna, nezavisna žena koja sam takođe. Ljutnja blizu površine. Ljutnja koja sebi dozvoljava da se preobrazi u političku teoriju, u jezik koji i ne-žene mogu da pročitaju. Ali ja sam još uvek ljuta. Ne tražim alibi. Nemojte prebrzo da me shvatate. VREME RANJAVA SVA ZALEČENJA Ana, koju zovem Ana jer bih ja tako volela da se zovem. Žalim za Anom. Gotovo kao sebe volela sam je zato što je bila kao ja, osećam se sigurnije sa nekim iz sopstvene vrste. Ana koju sam sada izgubila, nikad neće biti isto, ta nevinost sestara koje se igraju sa svojim lutkama i servisom za kafu za lutke. Toplina drugarica koje rade na istom zadatku. Stomak uz koji možeš da se ušuškaš. Nikad se nećemo otarasiti brda optužbi među nama, njen strah od mene me parališe. Više ništa sa njom ne mogu. Njen muž i njena deca stoje između nas, stan, kirija, izdržavanje za decu, rođaci koji me sumnjičavo gledaju, prepreke koje ne mogu da prevaziđem. Ne prihvataju nas, Ana opet postaje samo žena svog muža, izvan mog domašaja. A šta ja imam da ponudim, razmišljam mazohistički. Brda emocija, sve moje neuroze i traume koje s njom hoću da podelim, ali bez stana, odobravanja suseda, rođaka, ili priznatog statusa. Ne mogu sigurnost da joj pružim, već samo borbu za prostor koji nam niko besplatno neće dati. Ona to ne može da podnese, ludi od dva života koja ne mogu da se uklope, i prirodno ja sam ta koja mora da ode, nemam brak od dvanaest godina na koji mogu da se pozovem, samo to da pucam, da umirem, ali kome se to danas ne dešava. Žalim za Anom, puštam ploče koje smo zajedno slušale i plačem. I čitam: Džil Džonston koja je putovala po Španiji, plačući, da bi vratila svoju ljubav. Beznadežna, nije mogla da se bori sa brakom sa muškarcem. I Kejt Milet koja plače kroz celu knjigu od ljubavi prema Siliji. Još uvek su žive, Kejt i Džil. Može se to prevazići. Sve se troši kroz vreme, ali vreme ranjava sva zalečenja, kaže Džil, i sa sposobnošću za ljubav bol raste. I onda sećanja, kao neprekidni porno film u mojoj glavi: velike mekane grudi i mekan stomačić i njena leđa veća i šira od mojih. Mirisi, njena kosa, njen pazuh koji ima drugačiji miris od ostalih parfema na njuškajućem putu nadole po njenom telu. Njen vrat, miris novorođenih mačića. Kako se smeje dok s mukom vadi kovrdže zaglavljene između zuba; prestani, ako se smejem, ne mogu da svršim. Onda dubok san, njene grudi su isprva delovale kao da će da se sudaraju sa mojim, sve četiri jednako mekane, rađale smo decu, ali sve se uklapa. Spavamo zagrljene, njena glava na mom ramenu ili moja glava na njenom sve dok se ne okrenemo u snu, moj stomak spram njenih leđa ili moja leđa spram njenog stomaka. Kad ona svršava to je pravo slavlje, nikad nisam doživela nešto tako blisko. Mogu s njom sve da osetim jer znam kako je to, mekano naduvavanje, sve je mekano, i onda brži ritam. Kada me zove i dovuče do sebe, ona proba svoj ukus na mojim usnama. Osećamo se kompletno, dok se srećne zajedno ušuškavamo zaboravljajući da popijemo viski: sledećeg jutra pošto odlazi ostavljam dve poluprazne čaše tako da manje primećujem njeno odsustvo. Noću spavam sama na jastucima koji još uvek mirišu na nju; nalazim kovrdžave dlake među čaršavima, tamne, njene. Porno film koji se neprekidno vraća. Tiho vodimo ljubav na golom podu u Londonu ne praveći buku na vrhuncu tako da ne bismo probudile ostale u sobi. I za vreme vikenda sa našom ženskom grupom, dovlačimo krevete jedan pored drugog, prekrivajući ih bez komentara našim duplim čaršavom. Mislim da nikome tu ne bi bilo ništa čudno, pa ipak se nismo usuđivale da vodimo ljubav. Zavisna od njenog tela, dok sama spavam tako je drugačije nego kad smo zajedno, dublje je, bez snova, gotovo bez pokreta. Sledećeg dana kad je vidim da mi prilazi verujem da je postala lepša, ali to je možda zato što vidim njeno jako telo pod njenom odećom. Spavati zajedno je gotovo isto toliko važno kao i razgovarati. Gunđamo zbog uskih, čednih kreveta koje smo spojile u vaspitnom institutu za odrasle. Bolje da bole leđa nego da mi nedostaje toplina njenog tela. Celo leto sam pokušavala da je izbacim iz sebe, da se oslobodim. Još je bilo nade kad je otišla, gotovo da smo se našle u našoj tuzi. Rekla je da se ne usuđuje da ide dalje, uplašena od osećanja koja su postajala sve jača, uplašena jer je postajalo sve teže rastati se, uplašena jer će u budućnosti izazvati još veću patnju u meni nego do sada. To je nemoguće, kažem, već je nemoguće osetiti veći bol, samo možemo da nastavimo. Razgovor o tome već je bio nastavak naše veze pod nekim drugim imenom. Ali ona je ipak otišla. Iščekivala sam njeno pismo u kome bi, naravno, pisalo da ne može da živi bez mene i da moramo da nastavimo bez obzira na posledice, ali kad je njeno pismo konačno stiglo bilo je to jedno brbljivo pismo sa letovanja, na distanci, o kampovanju, gde su sada, kako još uvek misli na mene, i kako je gotovo zaboravila svoju torbu u muzeju iz rasejanosti i da se nada da sam već do sada donekle prevazišla bol. Bol, bol, padam u jamu, pravim ludačke planove da odem kod nje, ubeđena da neće biti tako hladna ako me vidi, ubeđena da neće sve biti gotovo samo ako je dodirnem, ubeđena da ćemo nastaviti čak i ako kažemo jedna drugoj da je nemoguće. I zamišljala sam kako je moja i zaključavam je, ili kako se s njom bijem ili je ubijam. Kad bi samo nešto razumela od ovog bola, mislila sam, šta bih mogla da uradim da ga oseti. Ali kako govoriti o bolu nekome ko ne zna šta je to, ko nikad nije izgubio nekoga koga voli, udata dvanaest godina za istog čoveka, nikad nije izgubila dete pod tramvajem ili drugaricu koja se ubila. Ništa nije znala bez obzira što je živela duže od mene, šta je ona znala o bolu. Pisala sam grozna pisma govoreći da je mrzim što je bilo i tačno u to vreme, da je prezirem zato što je malograđanka koja je izabrala svoje malo bezbedno iskustvo i dobila odgovor da je uvređena i nesrećna. Nesrećna. Šta je ta osoba znala o bolu. Napisala sam konačno pismo, da više nikad ne želim da je vidim, da nikad nećemo moći više da budemo prijateljice. I vratila se u Amsterdam gde sam opet pala u jamu kad sam videla krevet u kome smo zajedno spavale, biljku koju mi je dala, knjige koje smo zajedno čitale, lampu sa ljubičastim slovima po njom; Ana je dušica, Anja je dušica, njenu sliku na zidu. Znala sam da je u grad... s

U dobrom stanju! Kada je bliskost zabranjena a strast je greh, ljubav je najdrskiji zločin od svih. Nezaboravan klasik vodi čitaoca kroz moralne dileme i posrnuće, a osećanja krivice, besa, odanosti i osvete prevazilaze granice svih vremena. U XVII veku u Salemu mladu Jastiru Prin stavljaju na stub srama i primoravaju je da nosi skerletno slovo zbog toga što je preljubnica. Ona rađa vanbračno dete, ali dugih sedam godina ne želi da otkrije ko je otac deteta. Javno ponižena i odbačena, zarobljena u krugu društvenih pravila, Jastira se oslanja na snagu svog duha. Beznadežan osećaj sramote, očajanja i usamljenosti učiniće je snažnom, a skerletno slovo poslužiće za ulazak tamo gde se druge žene nisu usudile da kroče. Skoro vek i po Hotornovo remek-delo pamte i čitaoci i kritičari. U jednom od najvećih američkih pripovedačkih dostignuća, greh, krivica i iskupljenje utkane kroz priču o preljubi, otkriveni su izuzetnim psihološkim prodorom u ljudsku dušu. „Kroz dugi niz godina koje su bile ispunjene radom, mislima i samopožrtvovanjem, skerletno slovo nije prestalo da bude žig koji privlači prezrenje i gnev ljudi, već je oličavalo nešto što izaziva sažaljenje i strah, kao i poštovanje.“ Natanijel Hotorn (engl. Nathaniel Hawthorne; 4. jul 1804 — 19. maj 1864) bio je američki romanopisac i pisac kratkih priča pisac. Njegova dela se često fokusiraju na istoriju, moral i religiju. Rođen je 1804. godine u Salemu u Masačusetsu, od oca Natanijela Hotorna i majke Elizabet Klark Mening. Jedan od njegovih predaka je Johan Hotorn, jedini sudija koji je bio uključen u suđenja vešticama Salema, koje se nikada nisu pokajale zbog svojih postupaka. Studirao je na Boudin Koledžu od 1821. do 1825. godine. Prvo delo objavio je 1828. godine, roman Fanshajv, ali kasnije je smatrao da to delo nije na dovoljno visokom nivou.[1] Objavio je nekoliko kratkih priča u časopisima, koje je sakupio i 1837. objavio pod nazivom Dvaput ispričane priče. Godine 1842. oženio se Sofijom Pibodi. Skerletno slovo objavljeno je 1850, nakon čega je usledio niz drugih romana. Političko imenovanje konzula odvelo je Hotorna i njegovu porodicu u Evropu pre njihovog povratka u Konkord 1860. godine. Natanijel Hotorn umro je 19. maja 1864. godine, a nadživele su ga supruga i njihovo troje dece. Rani život Natanijel Hotorn - portret Čarlsa Ozguda Natanijel Hotorn rođen je 4. jula 1804. godine u Salemu u Masačusetsu. Njegovo rodno mesto je sačuvano i otvoreno je za javnost. Prapradeda Natanijela Hotorna, Vilijam Hotorn, prvi je iz porodice emigrirao iz Engleske, nastanivši se u Dorčesteru, Masačusets, pre nego što se preselio u Salem. Tamo je postao važan član kolonije Masačusetskog zaliva i zauzimao je mnoge političke položaje, uključujući položaj sudije. Bio je na lošem glasu zbog svoje oštrine u presudama.[2] Vilijamov sin i autorov pradeda, Džon Hotorn, bio je jedan od sudija koji je nadgledao suđenja vešticama iz Salema. Hotorn je verovatno dodao `V` svom prezimenu u ranim dvadesetim godinama, ubrzo nakon što je završio fakultet, u nastojanju da se odvoji od svojih zloglasnih predaka.[3] Otac Natanijela Hotorna bio je mornarički kapetan. Umro je 1808. godine od žute groznice u Surinamu.[4] Nakon njegove smrti, njegova udovica preselila se s mladim Natanijelom i dve kćeri kod rodbine u Salem,[5] gde su živeli 10 godina. Mladi Hotorn je udaren u nogu za vreme sportske igre loptom 10. novembra 1813. godine[6] i godinu dana je bio vezan za postelju, mada nekoliko lekara nije moglo da pronađe u čemu je problem.[7] Rodna kuća Natanijela Hotorna u Rejmondu U leto 1816. godine porodica je živela kao podstanar na jednoj farmi,[8] dok se nije preselila u kuću koju su izgradili Hotornovi ujaci, Ričard i Robert Mening, u Rejmondu, Mejn, u blizini jezera Sebago.[9] Godinama posle, Hotorn se osvrnuo na svoje vreme u Mejnu sa nežnošću: `To su bili sjajni dani, jer je taj deo zemlje tada bio divlji, sa samo razasutim čistinama, a devet desetina od toga bile su prašume.`[10] Natanijel Hotorn se 1819. vratio u Salem na školovanje i ubrzo posle toga se požalio na nostalgiju i razdvojenost od majke i sestara.[11] Ujak Robert Mening insistirao je da Natanijel upiše koledž, bez obzira na njegove proteste.[12] Uz finansijsku podršku svog ujaka, Hotorn je 1821. godine poslan na Boudin Koledž, delimično zbog porodičnih veza, a delimično i zbog relativno jeftine školarine.[13] Hotorn je sreo budućeg predsednika Frenklina Pirsa na putu za Boudin, na stanici u Portlandu, i njih dvojica su vrlo brzo postali prijatelji.[12] Na koledžu je upoznao i budućeg pesnika Henrija Vodsvorta Longfeloua, budućeg kongresmena Džonatana Kilija i budućeg pomorskog reformatora Horacija Bridža.[14] Diplomirao je 1825. godine, a kasnije je svoje iskustvo na fakultetu opisao Ričardu Henriju Stodardu sledećim rečima: Školovao sam se na Boudin Koledžu. Bio sam neradan student, nepažljiv prema pravilima Fakulteta i prokrustovskim detaljima akademskog života, radije sam birao da negujem svoje sopstvene namere nego da kopam po grčkim korenima i budem ubrajan u obrazovane Tebance.[15] Rana karijera Kuća carine u Bostonu u kojoj je Hotorn radio od 1839. do 1840. Godine 1836. Hotorn je bio urednik američkog magazina Korisno i zabavno znanje.[16] Ponuđeno mu je da se zaposli u Kući carine u Bostonu sa platom od 1500 dolara godišnje, što je on i prihvatio 17. januara 1839.[17] Za vreme boravka tamo, iznajmio je sobu od Georga Stilmana Hilarda.[18] Osvrćući se na ovaj period svog života, napisao je: `Nisam živeo, već samo sanjao o životu.`[19] Pisao je kratke priče koje su ovjavljivane u raznim magazinima i godišnjacima, uključujući i Mladi Gudman Braun i Ministrov crni veo, mada nijedna nije skrenula neku veliku pažnju javnosti na njega. Izdavačka kuća Horacio Most ponudila je da u proleće 1837. godine pokrije trošak izdavanja zbirke priča Dvaput ispričane priče, koji je Hotorna učinio lokalno poznatim.[20] Brak i porodica Sofija Pibodi Hotorn Dok je još bio na Koledžu, Hotorn se kladio u bocu vina Madeira sa svojim prijateljem Džonatanom Kiplijem da će se Kipli oženiti pre Hotorna. Do 1836. godine on je tu opkladu i dobio, ali nije ostao neženja doživotno. Posle nekoliko udvaranja dvema damama, Hotorn je počeo da progoni sestru jedne od njih, Sofiju Pibodi. Zbog nje se pridružio transcendentalno-utopijskoj zajednici 1841. godine, koja mu je pomogla da uštedi novac za venčanje za Sofijom.[21] Platio je depozit od 1.000 dolara i zadužen je za lopatu stajskog đubriva.[22] Kasnije te godine je napustio zajednicu, iako mu je ta avantura bila inspiracija za roman Romansa u Blitdejlu[23]. Hotorn se oženio Sofijom Pibodi 9. jula 1842. godine na ceremoniji u Salonu Pibodi u Ulici Vest u Bostonu.[24] Par se preselio u Old Mens u Konkordu, Masačusets,[25] gde su živeli tri godine. Njegov komšija Ralf Valdo Emerson pozvao ga je u svoj društveni krug, ali Hotorn je bio gotovo patološki stidljiv i ćutio je na skupovima.[26] U Old Mensu je Hotorn napisao većinu ppripovedaka sakupljenih u zborku Mahovina iz Old Mensa.[27] Una, Julijan i Rouz 1862. godine Poput Hotorna, Sofija je bila povučena osoba. Kao mlada imala je česte migrene i nekoliko puta se podvrgla eksperimentalnim medicinskim tretmanima.[28] Uglavnom je vodila miran život sve dok je sestra nije upoznala sa Hotornom, nakon čega joj se činilo da se migrena povukla. Hotornovi su uživali u dugom i srećnom braku. Nazivao ju je svojom `golubicom` i napisao je da je ona `u najstrožem smislu moja srodna duša; i ne treba mi niko drugi - nema slobodnog mesta ni u mom umu ni u mom srcu. . . Hvala bogu da sam i ja dovoljan njenom širokom srcu!`[29] Sofija se silno divila radu svog supruga. U jednom od svojih časopisa napisala je: Uvek sam tako zaslepljena i zbunjena bogatstvom, dubinom... draguljima lepote u njegovim delima čijem drugom čitanju se uvek radujem jer tada mogu razmišljati i razmišljati i u potpunosti se upustiti u čudesno bogatstvo misli.[30] Pesnik Vilijam Eleri Čening došao je u Old Mens da bi pomogao prilikom prve godišnjice braka Hotornovih. Lokalna tinejdžerka po imenu Marta Hant, utopila se u reci i Hotornov čamac Jezerce Lili bio je potreban da se pronađe njeno telo. Hotorn je pomogao da se leš pronađe, što je opisao kao `spektakl tako savršenog horora... Bila je sama slika agonije smrti`.[31] Kasnije ga je ovaj incident inspirisao da napiše jedan deo romana Romansa u Blitdejlu. Hotornovi su imali troje dece. Prva im je bila ćerka Una, rođena 3. marta 1844. Ime je dobila po Kraljici zemlje iz mašte, na nezadovoljstvo članova porodice.[32] Oktobra 1845. Hotornovi su se preselili u Salem.[33] Naredne godine rođen im je sin Julian. Hotorn je napisao svojoj sestri Luisi 22. juna 1846. godine: `Mali troglodit se jutros pojavio ovde u deset minuta do šest, i za sebe tvrdi da je tvoj nećak.“[34] Kćerka Rouz rođena je u maju 1851. godine, a Hotorn ju je nazvao `jesenskim cvetom`.[35] Srednje godine Portret Natanijela Hotorna U aprilu 1846. godine Hotorn je zvanično postavljen za geometra okruga Salem i Beverli i inspektora carine za luku Salem sa godišnjom platom od 1200 dolara. Tokom ovog perioda imao je poteškoće s pisanjem.[36] Ovo zaposlenje je dobio na osnovu stranačke pripadnosti. Hotorn je bio demokrata i izgubio je ovaj posao zbog promene administracije u Vašingtonu nakon predsedničkih izbora 1848. Napisao je protestno pismo Boston Dejli Advertajzeru, koje su napale pristalice partije Vig i podržale demokrate, zbog čega je Hotornovo otpuštanje bilo događaj o kome se najviše govorilo u Novoj Engleskoj.[37] Bio je duboko pogođen smrću svoje majke krajem jula, nazivajući ga `najmračnijim časom koji sam ikad doživeo`.[38] Postavljen je za sekretara Salemovog Liceuma 1848. Gosti koji su došli da govore tim povodom bili su Emerson, Torou, Luis Agasiz i Teodor Parker.[39] Hotorn se vratio pisanju i objavio `Skerletno slovo` sredinom marta 1850. godine,[40] uključujući predgovor koji se odnosi na njegovu trogodišnju službu u Kući carine i upućuje na neke aluzije na lokalne političare - koji nisu poštovali postupanje prema njima.[41] Bila je to jedna od prvih masovno proizvedenih knjiga u Americi, koja je prodata u 2.500 primeraka u roku od deset dana i zaradila Hotornu 1.500 dolara tokom 14 godina.[42].Time je počeo njegov najplodonosniji period.[42] Hotorn i njegova porodica su se krajem marta 1850. preselili u malu crvenu seosku kuću blizu Lenoksa u Masačusetsu.[43] S Hermanom Melvilom sprijateljio se 5. avgusta 1850. godine, kada su se autori sreli na pikniku koji je priredio zajednički prijatelj.[44] Melvil je upravo pročitao Hotornovu zbirku kratkih priča Mahovina iz Old Mensa. Melvil je napisao da su te priče otkrile mračnu stranu Hotorna, `obavijenu crninom, deset puta crnju`.[45] Tada je sastavljao svoj roman Mobi Dik, i delo je 1851. posvetio Hotornu: `U znak mog divljenja njegovom geniju, ova knjiga je posvećena Natanijelu Hotornu.`[46] Vreme koje je Hotorn proveo na Berkširskim brdima bilo je vrlo produktivno.[47] Dok je bio tamo, napisao je Kuću sa sedam zabata (1851), za koju je pesnik i kritičar Džejms Rasel Lovel rekao da je bolja od Skerletnog slova i nazvao ju je `najvrednijim doprinosom istoriji Nove Engleske`.[48] Napisao je i Romansu u Blitdejlu (1852), njegovo jedino delo napisano u prvom licu.[23] Takođe je objavio Čudesnu knjigu za devojčice i dečake 1851. godine, zbirku kratkih priča (prepričanih mitova) koju je razmišljao da napiše još od 1846.[49] Porodica je uživala u pejzažu Berkširskih brda, iako Hotorn nije uživao u zimama u svojoj maloj kući. Otišli su 21. novembra 1851.[47] Hotorn je primetio: `Muka mi je od Berkširskih brda... Osećao sam se umorno i iscrpljeno tokom skoro čitavog boravka.`[50] Vejsajd i Evropa Maja 1852. Hotornovi su se vratili u Konkord gde su živeli do jula 1853.[33] U februaru su kupili kuću i nazvali je Vejsajd. Njihovi susedi u Konkordu su bili Emerson i Henri Dejvid Torou.[51] Te godine Hotorn je napisao Život Frenklina Pirsa, biografiju svog prijatelja iz kampanje koja ga je prikazala kao `čoveka mirnih potraga`. U biografiji Hotorn prikazuje Pirsa kao državnika i vojnika koji nije postigao velike podvige zbog svoje potrebe da pravi `malo buke` i tako se `povukao u pozadinu`.[52] Takođe je izostavio Pirsovu naviku da pije, uprkos glasinama o alkoholizmu,[53] i naglasio je Pirsovo uverenje da se ropstvo ne može `popraviti ljudskim poteškoćama`, već će s vremenom „nestati kao san“.[54] Izborom Pirsa za predsednika, Hotorn je nagrađen 1853. godine položajem konzula Sjedinjenih Država u Liverpulu ubrzo nakon objavljivanja Priča iz Tenglvuda.[55] Taj položaj se u to vreme smatrao najunosnijom stranom službom, a Sofija Hotorn opisala ga je kao `drugu po dostojanstvu u Ambasadi u Londonu`.[56] Njegovo službovanje završilo se 1857. godine sa isticanjem Pirsovog mandata, a porodica Hotorn obišla je Francusku i Italiju. Za vreme boravka u Italiji, prethodno glatko obrijano Hotorn pistio je dugačke brkove.[57] Porodica se vratila u Vejsajd 1860.[58] godine i te godine je objavljeno Mramorni faun, njegove prva nova knjiga u sedam godina.[59] Hotorn je priznao da je znatno ostario, nazivajući sebe `propalim zbog vremena i problema`.[60] Kasnije godine i smrt Grob Natanijela Hotorna Na početku Američkog građanskog rata, Hotorn je otputovao u Vašington gde je upoznao Abrahama Linkolna i druge ugledne ličnosti. O svojim iskustvima pisao je u eseju Uglavnom o ratnim stvarima 1862. godine. Pogoršanje zdravlja sprečilo ga je da završi još nekoliko romana. Hotorn je patio od bolova u stomaku i insistirao je na tome da otputuje negde sa svojim prijateljem Pirsom radi oporavka. Jedan od suseda je bio zabrinut da je Hotorn isuviše u lošem stanju za takav put.[61] Dok je obilazio Bele planina, umro je u snu 19. maja 1864. godine u Plimutu u Nju Hempširu. Pirse je poslao telegram Elizabet Pibodi, sestri Hotornove supruge, sa molbom da obavesti Sofiju Hotorn. Gospođa Hotorn je bila previše potrešena vestima da bi mogla sama da organizuje sahranu.[62] Hotornov sin Julian bio je brucoš na Harvardu, a za očevu smrt saznao je sutradan[63] Longfelou je napisao pesmu u Hotornovu čast objavljenu 1866. pod nazivom `Zvona u Linu`.[64] Hotorn je sahranjen na groblju u Konkordu u Masačusetsu, danas popoznatom pod nazivom `Greben pisaca`.[65] Kovčeg na sahrani su nosili Longfelou, Emerson, Alkot, Oliver Vendel Holms, Džejms Tomas Filds i Edvin Pirsi Vipl.[66] Emerson je o sahrani napisao: `Mislio sam da u ovom događaju postoji tragični element koji bi se mogao opisati - bolna samoća, koju čovek, pretpostavljam, više nije mogao da izdrži, odvela ga je u smrt.`[67] Njegova supruga Sofija i kćerka Una prvobitno su sahranjene u Engleskoj. Međutim, u junu 2006. godine vraćene su u parcele pored Hotorna.[68] Rad Statua Natanijela Hotorna u Salemu Hotorn je bio u posebno bliskim odnosima sa svojim izdavačima Vilijamom Tiknorom i Džejmsom Tomasom Fildsom.[69] Hotorn je jednom prilikom rekao Fildsu: `Više mi je stalo do vašeg dobrog mišljenja nego do mišljenja mnogih kritičara.`[70] U stvari, Filds je nagovorio Hotorna da Skerletno slovo napiše kao roman a ne kao kratku priču.[71] Tiknor se bavio mnogim Hotornovim ličnim stvarima, uključujući kupovinu cigara, nadzor finansijskih računa, pa čak i kupovinu odeće.[72] Hotorn je bio pored svog izdavača i kada je ovaj umro u Filadelfiji 1864.[73] Književni stil i teme Hotornova dela pripadaju romantizmu ili, tačnije, mračnom romantizmu,[74] to su priče upozorenja koje sugerišu da su krivica, greh i zlo najbitnije prirodne osobine čovečanstva.[75] Mnoga njegova dela inspirisana su puritanskom Novom Engleskom,[76] koja kombinuje istorijsku romansu koja je nabijena simbolizmom i dubokim psihološkim temama, a graniči se sa nadrealizmom.[77] Njegovi prikazi prošlosti predstavljaju verziju istorijske fikcije koja se koristi samo kao sredstvo za izražavanje zajedničkih tema greha, krivice i odmazde predaka.[78] Njegovi kasniji spisi takođe odražavaju njegov negativan pogled na pokret Transcendentalizma.[79] Hotorn je u svojoj ranoj karijeri pretežno pisao kratke priče. Nakon objavljivanja Dvaput ispričane priče, međutim, primetio je: `Ne mislim mnogo na njih`, i nije očekivao reakciju javnosti.[80] Njegova četiri glavna romana napisana su između 1850. i 1860. godine: Skerletno slovo (1850), Kuća sa sedam zabata (1851), Romansa u Blitdejlu (1852) i Mramorni faun (1860.) Drugi roman, Fanshajv, objavljen je anonimno 1828. Hotorn je `romansu` definisao kao radikalno različitu od romana jer se ona ne bavi mogućim ili verovatnim tokom uobičajenog iskustva.[81] U predgovoru Kuća sa sedam zabata Hotorn opisuje svoje romantično pisanje koristeći `atmosferski medijum koji donosi ili ublažava svetla i produbljuje i obogaćuje senke slike`.[82] Slika, koju je Danijel Hofman ustanovio, bila je jedna od `primitivnih energija plodnosti i stvaranja`.[83] Kritičari su primenili feminističku perspektivu i istorijski pristup Hotornovim opisima žena. Feminističke naučnike posebno zanima Hester Prajn, glavnog lika romana Skerletno slovo.[84] Kamil Paglia je videla Hester kao mističnu, `lutajuću boginju koja još uvek nosi oznaku svog azijskog porekla... krećući se spokojno u magičnom krugu svoje seksualne prirode`.[85] Loren Berlant nazvala je Hester `građaninom kao ženom [personifikacijom] ljubavi kao telesnim kvalitetom koji sadrži najčistije svetlo prirode`, njena rezultirajuća `izdajnička politička teorija` `ženska simbolička` literalizacija uzaludnih puritanskih metafora.[86] Istoričari smatraju da je Hester protofeminista i prikaz samostalnosti i odgovornosti koji je doveo do ženskog biračkog prava i reproduktivne emancipacije. Hotorn je mnogo dublje okarakterisao ženske likove svojih dela od muških.[87] Ovo zapažanje podjednako može da se primeni i na njegove kratke priče, u kojima su ženski likovi nosioci radnje. Dela Mit o Midu iz knjige Čudesna knjiga za devojčice i dečake; ilustracija Valtera Krejna za izdanje iz 1893. Novele Fanshajv (objavljeno anonimno, 1828) Skerletno slovo (1850) Kuća sa sedam zabata (1851) Romansa u Blitdejlu (1852) Mramorni faun: Ili romansa Monte Benija (1860.) Romansa u Doliveru (1863) (nedovršen) Septimus Felton; ili, Eliksir života (nedovršen, objavljen u Atlantskom mesečniku, 1872) Tajna doktora Grimshejva: Romantika (nedovršena, sa predgovorom i beleškama Julijana Hotorna, 1882) Zbirke kratkih priča Dvaput ispričane priče (1837) Deda stolica (1840) Mahovina iz Old Mensa (1846) Čudesna knjiga za devojčice i dečake (1851) Snežni imidž i druge priče sa dva puta (1852) Priče iz Tenglvuda (1853) Romansa u Doliveru i druga dela (1876) Veliko kameno lice i druge priče sa Belih planina (1889) Odabrane kratke priče Šupljina tri brda (1830) Pokop Rodžera Melvina (1832) Moj srodnik, major Molineuk (1832.) Ministrov crni veo (1832) Mladi Gudman Braun (1835.) Sivi šampion (1835) Bela stara sluškinja (1835) Vejkfild (1835) Ambiciozni gost (1835) Čovek iz Adamanta (1837) Maj-pol iz Meri Maunta (1837) Veliki karbunel (1837) Eksperiment dr Hajdegera (1837) Virtuosova kolekcija (maj 1842) Beleg na rođenju (mart 1843) Nebeska železnica (1843) Egotizam; ili Bosom-zmija (1843) Zemaljski holokaust (1844.) Rapaćinijeva kći (1844) P.-ijevo dopisništvo (1845) Umetnik lepog (1846) Obožavanje vatre (1846) Itan Brend (1850) Veliko kameno lice (1850) Pero na vrhu (1852.) Ostala dela Dvadeset dana s Julianom & malom Bani (napisano 1851, objavljeno 1904) Naš stari dom (1863) Odlomci iz francuskih i italijanskih svezaka (1871)

Mladost, 1979. Prva knjiga uglednog hrvatskog i bošnjačkog pesnika srednje-starije generacije. Odlično očuvana, možda i nekorišćena. Sead Begović (Zagreb, 20. travnja 1954. – Zagreb, 1. prosinca 2018.) bio je suvremeni hrvatski i bošnjački pjesnik, prozaik, književni kritičar, esejist, urednik i novinar. Životopis U Zagrebu je pohađao osnovnu i srednju školu, te Filozofski fakultet (Studij kroatistike i komparativne književnosti). Radio je kao voditelj propagande u zagrebačkom kazalištu Trešnja, knjižničar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, novinar (redakcija kulture Vjesnika), voditelj Tribine Društva hrvatskih književnika i glavni urednik Časopisa za kulturu i društvena pitanja Behar. Kao književni kritičar surađivao je s velikim brojem časopisa za književnost (Forum, Republika, Književni list, Vijenac i dr.) i dnevnim novinama: Vjesnik, Jutarnji list i Večernji list. Zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije[1] i u tri do sada objavljene antologije bošnjačke poezije, te u isto toliko panorama i zbornika na hrvatskom i na stranim jezicima.[2] BZK Preporod Sarajevo je njegove izabrane pjesme uvrstio u ediciju[3]Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Neke su njegove pjesme i ciklusi pjesama te kratke priče prevedeni na tridesetak jezika.[4] Promovirao je (predstavljao) mnoge knjige poezije i proze suvremenih književnika na promocijskim priredbama, a istodobno piše pogovore i predgovore za te knjige — riječ je o stotinama kritika uglavnom istaknutih hrvatskih, ali i bosanskohercegovačkih književnika. Neke je tekstove sabrao u svoje tri objavljene knjige književnih kritika. Bio je član Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog P.E.N. centra i Zajednice umjetnika Hrvatske. Preminuo je u Zagrebu, 1. prosinca 2018. godine.[5][6] O djelu Sead Begović Predloženo je da se ovaj članak ili dio članka premjesti u wikicitat. (Rasprava) Wikicitati »Sead Begović u književni život stupio je s vrlo ozbiljnim kritičkim preporukama, a poezija[7][8][9][10] toga pjesnika, koji se rodio u Zagrebu 1954. prepoznata je kao još jedan glas u prilog fragmentarizaciji smislenog slijeda pjesme, kao negiranje profetske uloge pjesnika i kao afirmacija radikalne sučeljenosti pisanja s jedne i čitanja s druge strane. Begović je stvorio zamjetan broj pjesama u kojima vlastitu retrospekciju oslobađa od stega bilo kakve represije prethodno utvrđenih i fiskiranih značenja. Prvu zbirku Vođenje pjesme objavio je 1979. i u njoj se predstavio kao drzak i ironičan ludist s neobično razvijenom sposobnošću da udruži moderni senzibilitet i tradicijske naslage. Radikalan, Sead Begović u samodestrukciji smisla nikad nije išao do kraja, već je bio spreman da u isti čas dok dekomponira, i komponira s prethodno fragmentiranim jezikom. Njegova lirika ima uvijek dva sloja, jedan koji osviješteno rabi rekvizitarij gramatikalnog i alogičnog pjesništva i drugi koji se trudi da u podtekstu uputi povlaštenog čitatelja tradicionalnijim značenjima i šiframa. Taj poetički dvoznak učinio je Begovićevo pjesništvo znatno čitljivim pa je on, već u drugoj knjizi Nad pjesmama, a još više u trećoj Ostavljam trag, čudo svojih taktilnih i vizualnih deskripcija usmjerio k pravom užitku čitanja, prema neobičnoj i neočekivanoj toplini što isijava iz oporih prijelaza koji teksturu Begovićevih pjesama pretvaraju čas u pećnicu jezika čas u ohlađeno ogledalo svijeta, sad u mračan i strašan san, sad u stanje u kojemu je sve obavijeno snom iz kojega pjesnik vapi: `Ništa ne znam, san je.` Kasnije Begovićeve zbirke sve su više dobivale na narativnosti, što u najboljim primjercima nije bilo zaprekom da zadrži karakterističnu a logičnu dosjetljivost i osjetljivost za tvarnost jezika, za njegovo morfološko i sintaktičko bogatstvo. Obrazovan i načitan, nije dopustio da mu intertekstualnost proguta osobnost. Inače, Begović je sustavno objavljivao i kritičke tekstove koje je djelomično ukoričio u svesku Književna otkrivanja, 1978. Za biografiju toga eruptivnog pjesnika nije nevažno da je jednom bio mornar ali i knjižar, da je bio radnik ali i propagandist te da nije nimalo čudno što u poeziji, čak i kad se bavi ničim, dakle ispražnjenim riječima, želi govoriti o nečemu.« (Slobodan Prosperov Novak, Povijest hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, Poglavlje Suvremenici: Sead Begović) Wikicitati »Govorimo li o stihovima Seada Begovića, neće biti teško započeti s onim čime se obično završava: s tvrdnjom. Ta tvrdnja glasi: Sead Begović je dobar pjesnik. Postavlja se zatim pitanje: zašto je on dobar pjesnik, to jest, zašto su ti stihovi dobra poezija. U okviru onoga što poezija na hrvatskom jeziku znači, to znači da mu pjesništvo ima vrline o kojima je potrebno progovoriti nešto, prije nego čujemo same stihove. Ponajprije, to pjesništvo je dobro zato što je živo. Njegove su pjesme usporedive s organizmom koji se po zadanim zakonima pred našim očima razvija i raste: on počinje i ne zna se nikada gdje će točno završiti. Unutar te pjesme ništa nije predvidivo i tu se zbivaju događaji kojima smo se najmanje nadali. Ipak, po završenoj pjesmi s čuđenjem utvrđujemo da se to moralo zbiti baš tako. To je značajna vrlina: ona nam govori da imamo posla s umjetnikom. Neodvojiva od toga je stanovita vrlo glazbena melodija, ritam po kojem se zbivaju Begovićevi događaji. Neka nam bude dopušteno da na njih primijenimo riječ koju još rijetko kad čujemo: lirika. Od pjesnika koji u ovom trenutku nose u nas još neispisanu poeziju, taj drevni biljeg liričara ima na sebi uz Begovića i Delimir Rešicki, o trećem bi se tek moglo razgovarati. Mi smo, naime, počeli zaboravljati kako je nježnost velika snaga. Njegove lirske sintagme ispisane su takozvanim običnim, govornim jezikom. Pjesnik je davno shvatio da se nove stvari ne izgovaraju ishitrenim, artificijelnim sredstvima, da ono iznenađujuće prebiva na spojevima i u pomacima između običnih, svakodnevnih riječi. U cijeloj Begovićevoj modernosti, jer on je doista suvremeni pjesnik, ovdje ćemo ipak prepoznati nešto drevno: iz tih običnih riječi koje pričaju o vrlo neuobičajenim stvarima, uzdiže se ozračje, aura stanovite – reći ću čak – tihe uzvišenosti. Tim značajnije čini nam se njegovo nezaboravljanje cijele one razdrtosti pojedinca i svijeta kojom je pjesništvo našeg stoljeća tako nepovratno obilježeno. Vrlo svojstvenim pjesničkim postupkom, on stvarnost najbolje nalazi na rubu sna, odmah ispod praga svijesti, tamo gdje vremenske i obične predmete naše svijesti susreću i preobražavaju pojavnosti i zračenja koja više ne spadaju u naš budni prostor-vrijeme.« (Nikica Petrak, Treći program Hrvatskog radija) Wikicitati »Sead Begović jedna je od najosobitijih i, motivski i stilski, `najrazuđenijih` činjenica u modernoj bošnjačkoj (ali i hrvatskoj) književnoj tradiciji. Riječ je, prvenstveno, o pjesniku u čijim slojevitim lirskim prostranstvima nostalgija i urođeno osjećanje lijeposti hodaju, ruku pod ruku, na prstima, a prsti svakodnevice najčešće bivaju opečeni sociohaotičnim i samodestruirajućim životnim (ne)predvidivostima, ali i o proznom piscu, i lucidnom promatraču kritičaru savremenih književnih tokova u ovdašnjem odnosu prema književnom i kulturnom naslijeđu, riječ je o publicisti, uredniku, animatoru, te organizatoru književnih tribina, susreta i drugih kulturnopromotivnih upriličenosti u Hrvatskoj i regionu...« (Hadžem Hajdarević, Unutar dviju udobnosti pjesništva Seada Begovića) Wikicitati »Bilo kako bilo, poezija Seada Begovića uronjena je u jednu dimenziju irealne snohvatice, polaganog i minucioznog prelijevanja `svega u sve`, iščezavanja rubova konkretnih stvari. (...) Senzibilitet koji pjesme drži na okupu je prefinjen, osjetila tankoćutna, ali na neki način izvorni, iskonski, konvulzivan način bez imalo hinjenog i artificijelnog ukusa. Od ovoga posljednjeg, čini mi se dolazi i upadljiva tankoćutnost za materijalnu i čak simboličnu kvalitetu pojedine riječi« (Neven Jurica, San i nježnost) Wikicitati »Nekoliko je razloga što je već pomalo klasičan poetski modernist iz 70-ih (razdoblje možda i najintrigantnijih knjiga koje je autor napisao) u posljednjem desetljeću prošlog stoljeća promijenio optiku i status (lirskog) Subjekta, poetsku strategiju u načelu. Begović je, naime, oduvijek pisao i prozu (koju je u međuvremenu i oknjižio), pa je narativnost urbane i `asfaltne` groteske rođenog Zagrepčanina oduvijek bila domaći teren autoru koji je, uz obavezni i autorski lirski signal, konstantno pokazivao sklonost zbilji i svakodnevlju; vitalističko-konkretni pjesnik pomalo uzmiče ispred negativnog šarma (urbane) svakodnevice a hlađenjem obavezne mladosti okreće se kategorijama koje uvijek izazivlju pozornost (povijest, identitet, brak, obitelj, narav književničkog posla); često se to događa upravo u tzv. zrelijim godinama. Od knjiga Bad Blue Boys, Nova kuća nadalje autorova se poetska strategija označava neoegzistencijalističkim diskursom i, držim, nije se pritom psebno pogriješilo. Jedan od vodećih poetskih modernista, i to u doba rane mladosti, napušta označiteljsku scenu (na upečatljiv način ostvaren prvim zbirkama) i piše `ozbiljne` i svakako zabrinute i inteligentne nove knjige. Zbirka BBB knjiga je prije svega poetskih ali i proznih tekstova grubo-empirističkog tematskog registra, osjetno natopljenoga figurama ironije. (Begović tu svakako upozorava na vlastitu želju za prozom i sklonost grubim crnohumornim pričama iz periferijske izmještenosti.) Uz signiranje urbane potkulture, kao i uz druge mahom `prozaizirane` pjesničke zgode (namicanje identiteta i ulično-frajerskim doživljajem) autor najčešće veže anegdtotalni impuls koji završava u zajedljivosti i cinizmu, ruganju i svakako vrsti prezira spram građanske uređnosti svijeta. (Autobiografski poetski krokiji književnih prijatelja i poznanika, kao i proteklog vremena koje se, prema autorovu mišljenju, realiziralo izvan nekadašnjih zajedničkih ideala...) Cinično/sarkastično mimetiziranje nesumnjivo grube i nemoralne urbane zbilje napušta se dvjema novim knjigama koje se nipošto ne rugaju nego sabiru prošlo (realno) vrijeme te se prije svega melankolično a literarno kvalitetno - sjećaju. Zbirka Nova kuća iz 1997. već naslovom sugerira novi i drukčiji početak u poštovanom i neambicioznom razdoblju životnog smirenja autorovih srednjih godina. A u obzoru nedavnih ratnih događaja život i inače na poštovanu abdikaciju od mladenačke konstantne i obavezne okrenutosti prema atraktivnom naprijed i prema književnoj novini. Sada se dapače uvodi skupljalački nagon, sabiralačko okretanje unazad, tj. smireni neoegzistencijalistički govor te se kao osnovni rezervoar i kao melankolično skladište bivšega, kao autorovo osjetilno-faktografski doživljaj uvodi - sjećanje. (Usput, sklonost `maloj priči` i sjećanju, unatoč - neoegzistencijalizmu, značajke su postmodernog promišljanja.)« (Branko Maleš, Od vitalističkog tekstualista do neoegzistencijalističke brige (ili: od teksta do Boga)) Wikicitati »Poetičko ovdje ne pripada pukom `stvarnosnom` stilu niti pak pukom neoegzistencijalističkoj stilizaciji, nego je ponajprije riječ o prodoru zbiljskog. To zbiljsko nije samo stvarnosno, u smislu pri dolaska predmeta iz okolnosvjetskog, nisu samo situacije iz svakodnevne zgode, kojih ima podosta tako da bi se moglo okarakterizirati Begovićevu zbirku i kao `pjev svakidašnjega“, nego je riječ o pozicioniranju (lirskog) subjekta spram različitih Drugih prema kojima se on nužno mora suodnositi kao suodnošajni, empatijski, komunikacijski, percepcijski `entitet`, jer upravo iz toga odnošenja taj subjekt nešto, konkretno, doživljuje, pa mu to osigurava iskustveno polje njegova mjesta/pozicije, i u kvantitativnom i u kvalitativnom smislu. Što je to što ulazi u taj odnos, pa prema tome i ono što je u temelju konstituiranja subjekta, jer o tome je zapravo riječ? Ono što pokazuje i katalogizira motivski repertoar, stvarajući `obujam` koje od tema, iščitavamo na površinskoj razini strukture, gotovo na razini leksika. To su prigodni predmeti, stvari, situacije koji upućuju na različite sfere (dnevnih) životnih praktika, ali i određene kontemplacijske, misaone, meditacijske inkluzije, kao što to pokazuje antologijska pjesma Sablast ni od kuda. Ona nas `poučava` o tome da `zbroj` prirodnog, vremenskog, prehrambenog, duševnog i tjelesnog vodi krugom do onog što simbolizira zima, dakle, utrnjenja, svojevrsna `zaleđenja`, mirovanja u najmanju ruku, dakle nedinamizirana. To je temeljno `dno` subjekta koji agira na `svjetskost`, događajnost, međuljudske odnose, a sve se to zbiva u različitim kontekstima i situacijama, od ratnih (Srebrenica), muško-ženskih (namjerno ne kažemo ljubavnih) relacija, od ironijskih do erotskih, od kuhinjskih do `kaleidoskopskih` (Poslušno pranje leđa: moja draga Barica), od multikonfesionalnih do globalnih, od hrvatskih do kozmičkih, od koncentracijskologorskih (Tišina pepela) do hlapećedržavnih (Rolade koje kleveću), od individualna patiensa (Bol je u mom džepu) do metafizičke uskrate koju može amortizirati nešto dnevnopragmatično (Pogled na stvoreno). Kada smo upozorili na multikonfesionalnost, ona se ponajprije odnosi na Allaha, kojemu je mjesto i u Hrvatskoj (Prazni kovčeg tijela), prostor ucijepljenja jednakovažan vjerskim uvjerenjem, ali jamačno i na Krista u njegovoj pojedinačno ljudskoj inkarnaciji, na što upozorava namisao i spoznaja o kristolikosti (Ovo je tijelo moje) svakog posebno, u njegovoj singularnoj oživotvorenosti i neponovljivosti.« (Cvjetko Milanja, Pjesnik svjestan da bez odnosa prema Drugom ne može izgraditi svoju poziciju) Wikicitati »Sead Begović je jedan od najizrazitijih pjesnika suvremene književne scene u kojih nalazimo nadrečenično jedinstvo, i unutarnji egotizam, i `žudnju`, i pojedinačne senzacije koje se kreću od plemenite sentimentalnosti do naturalističke gruboće. Sve će se to naći u omanjoj zbirci Između dviju udobnosti od trideset i dvije pjesme, kojoj je pogovor napisao priznati učenjak, profesor Milanja. Pa kao što je on usredotočio zanimanje na izabrani korpus unutar zbirke, tako bih i ja rado istaknuo pjesme: Nabodeni kukac, Gluho, Najbolje je biti stablo uz rijeku, Mrtve ruže, U samici, Uhvatite nebo, Žeđ za svjetlošću i Zagreb plakat. U njima se autorsko jastvo nekako miri s svakome razvidnom referencijom, s izrazitijim jezičnim postavama/stihovima, s primateljima u kojih ipak postoji nešto poput kolektivnog iskustva; sa zanimljivim likovima modernoga jezičnog standarda, ako se hoće. Zapravo, dva su temeljna problema što ih `iz sebe` postavlja Begovićevo pjesništvo. Prvi se tiče traženja sugovornika. Pjesničko jastvo traži svoga `drugoga`, i ne nalazi ga. Njegova je samoća, izabrana pjesnička pozicija, nesvikla na dijalošku shemu sudjelovanja u svijetu. Reći će se: Pa to je stvar drame, ne pjesništva. No pjesništvo, implicite ili eksplicite, ište svoga primatelja: izravnim obraćanjem, upućivanjem na njegovo nepostojanje, ili pokazivanjem na zajedničke fenomene svijeta. Glede potonjega, u Begovića nije upitan pogled kojim i nas, sljedbenike njegove duševne kamere, vodi predmetnom panoramom: svijet je to naše svakodnevice, svijet uvelike lišen emocija, u kojemu prema društvenim zakonima i s njihovim takobitkom ravnodušno sudjelujemo. Begovićeva je nova zbirka, kao malo koja u najnovije vrijeme, ponudila ne samo vlastitu aktualnu pjesničku opstojnost, nego, čitatelju, i mogućnost povijesnog uvida u stvari pjesništva.« (Ante Stamać, Pjesničko jastvo, nabodeni kukac) Sead Begović o drugima O OFF generaciji »Mi smo, neki budući offovci, prije `Gorana` dolazili u Klub samoupravljača u Jurišićevoj 1 koji je vodio Stjepan Laljak. On je ex katedra prozivao nas mladce i mi bismo ustajali i govorili svoje stihove, a on bi vodio zapisnik. Ubrzo nam je puknuo pjesnički vodenjak i u njemu Štef Laljak te smo prešli na Opatovinu u `Goran`. Tamo je književni klub vodio Josip Sever kojeg smo zbog njegove egzotične i boemske pojave odmah zavoljeli. Mislim da je i on sam bio zatečen novim članovima. E, tu je vladala potpuna sloboda. Svi smo bili jednaki i divili smo se jedni drugima, a Joža nije bio niti je htio biti poglavica. Cijenili smo ga. Njegov `Diktator` za nas je bio pravo otkriće. Utorkom u 20 sati, kad bismo se okupili, Sever bi samo rekao: `Djeco, polijećemo`, potpomognut tipičnom gestikulacijom svojih ruku. Bili smo obitelj, ali to je onda bilo tako, na sve strane su cvali slični klubovi i omladina je, koja će se devedesetih poklati s drugima, bila pod kontrolom, no, nama je to bilo nevažno. Branko Maleš se, načitanošću i autoritetom (bio je par godina stariji) ubrzo nametnuo kao autoritet, tu je stasao Branko Čegec, Marijana Rukavina, Mile Maslać, Ana Lendvaj i mnogi drugi. Sever nas je opio ruskim formalizmom i avangardom, dinamičnom metaforikom i začudnošću. Osobno je bio dobar radni primjer pa smo počeli ozbiljno pisati, čak sam jedno vrijeme mislio da je Jožin boemski život – život istinskog pjesnika, te sam prve pjesme pisao smucajući se Zagrebom po raznim rupama, družeći se uglavnom sa samorazornim šumacima uz mnogo priča, pića i zanosa. I mladi su filozofi tako živjeli, kao i pjesnici. Mnogih više nema. Izgorjeli su premorene mašte, a mi koji smo izdržali i na neki se način ostvarili, ubrzo smo se zaposlili i postali kabinetski tipovi koji više ne mirišu cvijeće s asfalta već čitaju i druge, a započeo je i naš hod po javnim glasilima. Današnja je generacija mladih stasala uz kompjutorske igrice i internet, bez iluzija i želje za promijenom sustava i velikih ideja. Stvaraju svoj utopistički, hedonistički i virtualni svijet. Ako još nije kasno i ja bih se pridružio. Čini se ipak da naše razlike, ako postoje, nisu tek kronološke: modernizam - postmodernizam. Mene su privlačili i religiozni problemi, ali sam na toj stazi griješio u početnim koracima – tražio sam čovjeka ili knjigu koji bi bili ozbiljan dokaz o postojanju Boga. Kasnije sam zbog takve znatiželje pristupio poetskoj evokaciji bitka, nekog iskona. Iako, još se nisam družio niti sam susreo nekoga tko bi bio čist kao haljinica za prvu pričest. Za mene, u vrijeme `Gorana`, život još uvijek predstavlja mysterium tremendum et fascinosum. Zanimala me je liturgija svakodnevice, njen živi govor koji bih s užitkom metamorfozirao. Kasnije sam i ja jedno kraće vrijeme vodio `Goran`. Dakle, krenuo sam od materijalnosti označitelja koji u svojoj zvukovnoj dimenziji diktira smisao. Mislio sam da bi zvukovna magija za svoj ishod trebala imati i otkriće novih semantičkih potencijala riječi. Sve je tada bilo višemotivsko i po sebi samorazumljivo. Sedativna, smirujuća naracija, ljupke emotivne slike, plačljivi ispovjedni prizori i teatralno estradni sklopovi riječi, pa čak i tadašnji rock tekstovi (sve dok nisam otkrio i pisao o Nicku Caveu) nisu me mogli privući. Uostalom, posjedovao sam kaleidoskopsku imaginaciju. Ubrzo sam počeo čitati i pisati književnu kritiku te sam intuitivno razumijevanje zamijenio primjerenim metodama interpretacije koje su mi pripomogle razumijevanju poetskog i za mene ubrzo više nije bilo estetičke distancije između pročitanog djela i horizonta očekivanja.« (Sead Begović) O kontroliranom jezičnom ludilu »Normalno je da se mladi pjesnik stalno kostriješi. Tada mi nije bila potrebna komunikativna lagodnost, a jezik i struktura forme posve su se osamostalili i potisnuli svu predmetnost. Bio sam donekle slobodan od smisla iako za razliku od drugih suvrsnika…ne i posve. Uostalom, ta vrst gramatološkog obrata meni je vrvila značenjima i prepoznatljivošću. To je bio poetski jezik koji sam jedino razumio. Nisam još bio spreman suočiti se sa samoćom svojih misli. Stanovao sam u kontroliranom jezičnom ludilu i bio sam zadovoljan. Taj gromot, ti odsjevi, nenadani utoci, ta oskvrnuća kodificiranog jezika… ta energija koja se pritom oslobađala primjerena je, kako već rekoh, mladosti, ona je neprocjenjiva i ne možeš je odvagnuti na tezulji za cijenu zlata. Činilo mi se da pjesme, zbog kinetike koju su ponijele neke riječi (uslijed foničnosti, ritma i uopće grafostrukture), mogu otplesati. Uostalom to je bilo doba cvatućeg intermedijalnog pjesništva: vizualnog, gestualnog, foničkog, grafičkog i tako dalje. Na taj način danas više nitko ne piše, osim Sanjin Sorel i u tragovima još Milorad Stojević. Primjećujem da oni pri proizvodnji stihova ne mare za disciplinu i jezičnu ekonomiju. Mi smo pak pazili da naše metafore rastvore jedan svijet, ali da ga i sastave, da budu u svome prijenosu s pokrićem i da se naposljetku ipak nešto kaže, kao da smo se plašili da ne završimo u pukom lingvizmu. Bio sam pjesnik urbane osjećajnosti. Ma kakvi formalisti i etos dekonstrukcije jednog Derridae, pa još je Platon govorio da se ljudskim jezikom posljednje istine ne mogu izraziti direktno. Kao da sam već znao da riječi više skrivaju nego što otkrivaju.« (Sead Begović) O `Novoj kući` i „ljubavi koja premašuje svaku ljubav“ Wikicitati »Obuzela me čežnja za smislom i potpunošću. Poželio sam izraziti čistu i čitku figurativu, a pritom vam uvijek nešto ide na ruku. Oduvijek sam osjećao, pa i danas, prijezir prema moćnim ustanovama i ideologijama koje hoće da ovu našu ovozemaljsku ograničenu sreću pojedinca žrtvovati nekim višim istinama i interesima. Napokon, počeo sam razlikovati jezik sam po sebi, zatim jezik zbilje i njene odsjeve te metafizičku zbilju prolaznosti i smrti (usuprot neofizičkoj označajnosti, kojom me je označio Dalibor Cvitan) te čišćenja od silnih uživanja, pa i onih koja uključuju rad na jeziku. Hijerarhijski svijet nabacanih slika mijenjao sam za staloženu metaforiku koje se nikada nisam niti neću odreći (?) i sjetnu egzistenciju. I…opet mi se otvorio jedan svijet pjesničke mogućnosti jer moderna igra obuhvaća mnoštvo različitih stilova. Svakog pjesnika to mora veseliti, to da uvijek iznovice daje znakove života i da nastavlja pisati u zabludi misleći da upravo on ljubi s ljubavlju koja premašuje svaku ljubav. Učinilo mi se kao da sam pobjegao od neživih predmeta koje sam godinama u svojoj gramzljivosti gomilao, okruživši se njihovim talogom. Kao da apsolutna sloboda ne postoji. Ako sam prije bio sličan djetetu koje živi prema svojim impulsima, sada sam ograničio svoju sreću disciplinom i potiskivanjem. Rat me je dotukao, te najtamnije svireposti, ta nepotrebna razaranja, umirući politički mozgovi, smjene režima, činjenica da se ubijamo u svrhu nekog međusobnog ubjeđivanja, moje krive procjene pa i da sam bio spreman položiti život za Hrvatsku… i moj se motor prezaugao. U ratu nisam izgubio sve pa tako nisam izgubio sebe. I da nastavim s aluzijama, ja sam zaista počeo preispitivati svoja oruđa i njegove mehanizme. Nisam osjetio svrab za posve novim, jer nisam takav čovjek koji baš sve obnoć i stubokom mijenja. Bilo bi me stid pred samim sobom. Ali sam pojačao znanje o smislu pjesme. Ono više nije bilo ograničeno, ni meni ni čitaču. Postigao sam, čini mi se, diskretni lirski ugođaj bez nasilja tematskog plana nad izražajnim. Ostavio sam, dakle, široki prostor razumijevanja. O `Novoj kući` se je dosta pisalo. Primijećeno je pretapanje u `novi početak` iako ona u sebi ne nosi prevratni potencijal, a priznao joj se jedinstveni lirski ton. Mrkonjić je u `Novom listu`, osvrčući se na tu knjigu, i dalje o meni pisao kao o semantičkom konkretistu. Čudno, kao da nije pročitao knjigu i kao da je pisao napamet. U `Novoj kući` sam poželio nešto jednostavnije formulirati svoja temeljna iskustva i čuvstva, a upravo mi se kroz obitelj mnogo toga dešavalo. Naime, moja supruga, moj sin i ja kao da želimo svoje misli i ideje izreći istodobno. Čak bi se i naša razdoblja šutnje mogla citirati kao govorni oblici intimne jeze. Neobarokna sklonost neuhvatljivom vodopadu riječi sada je dobila svoj priopćajni kanal. Naprosto, došlo je novo vrijeme kada se pjesnici više ne žele družiti s krepanim otajstvima jezika s kojima je jedina poruka poezije – sama poezija. Sada je lakše bilo izraziti vječnu i nepromjenjivu sudbinu čovjeka, dakle, egzistenciju: samoću, osamljenost i izdvojenost pa makar i unutar obitelji, koja nije uvijek, kao kod mene, garancija za sreću. Šteta, nitko nije imao vremena zaključiti da se olako rješavamo još jedne ljepote jezične operativnosti koja je bila spoznata također u profinjenoj imaginaciji. Podsjetio bih da sve ono što se preskače – jednom se opet vraća, jer, svima nam je zajednička eliotovska spoznaja da je teško iskazati bilo kakav smisao u jeziku, a bome i biti novator.« (Sead Begović) O poeziji kao „kruhu izabranih“ Wikicitati »Poezija više nije elitna već i stoga što je «svi» pišu. Rezultirat će to s mnoštvom neznanih, ali i posve neznatnih, rekao bih. Problem je zapravo u samoj poeziji. Ona više ne propitkuje smisao našega postojanja i svrhovitost samog pisanja. Pjesnici, nažalost, više ne izražavaju stihove već prodaju sebe. Njihove pjesme zaboravljaju da izvan ovog svijeta postoje i drugi svjetovi. Napominjem da su i neke odlike moderniteta omogućile pjesnicima da uče pisati poeziju čitajući druge pjesnike, a ne mirišući cvijeće. Sada se pak urbani, ili točnije rečeno «stvarnosni» pjesnici vraćaju neposrednom iskustvu, a to znači i popularnoj kulturi gdje je jezik puko komunikacijsko sredstvo i vrvi od ispražnjenih mjesta. Međutim, stihovi su im ogoljeli kao posve obrano mlijeko. U njihovim pjesmama nema ni traga jezične figurativnosti, a meni se pak čini da poezija bez metafore ne bi ni postojala. Na književnoj sceni važnu ulogu ima kolokvijalnost i komercijalni interesi te marketinški karakter prodaje poetskih i proznih knjiga. Uz to što ste pjesnik morate još nešto biti, kako biste na sebe svrnuli pažnju: ili šloser bez obrta, ili psihopat, ili kritičar, ili novinar. To je stoga što živimo u doba videokracije kada ono virtualno pokušava zamijeniti autentični život. Simulacije su pritom toliko zavodljive da već govorimo o cyber- kulturi i eri hiperteksta. Na kulturnoj sceni zavladala je pomodnost i ono bulevarsko, koje podilazi publici i koje nas laže na estetski način - onaj koji mi najviše volimo. Pjesniku je poezija biološki zadan uvjet, svijet nipošto, stoga on može opstati bez virtualnog smiješka globalizacije, a jer više nije na vrhu piramide društva kao moćni posjednici novca, smatra, da je samo posrednička institucija, ako ne i podložak za tuđe ispijene čaše. Zbog posvemašnje medijske prostitucije te new age orijentacije odjednom se našao na začelju interesa pri rađanju nove Europe i svijeta. Mediji stvaraju afere, pjesnici više ne. Od njih se više ne očekuje da nešto obećavaju, neki bolji svijet, a bome niti da razveseljavaju puk. Jer, rekosmo, više nisu unosna roba. Uostalom, govore i čine manje od svoje poezije te smo uistinu zabrinuti za čitatelja koji u novo doba ezoteričkog i potrošačkog uživanja bez granica, baš u poeziji pronalazi sve manje značenja. Svjedoci smo pooštrene borbe ne za opstanak već za preživljavanje poezije. Ne može joj pomoći ni neki bolji svijet, jer tek u njemu raste krivulja tržišnih zahtjeva. Ukoliko ne pristane na pojednostavljene poruke izgubit će i ono malo novčane potpore koje su još spremne dati nacionalne i nadnacionalne institucije koje se pozivaju na globalnu razinu. Svjetske vlade ustrajno grade lijepo dizajnirana i zapakirana zabavišta za `dobrobit` čovječanstva. Bez karnevalizacije, skandala i isplativosti poezija je osuđena na rezervat u kojemu pjesnička sekta podržava samu sebe. Kao pjesnik, dobru poeziju smatram kruhom izabranih, a kao kritičar nastojim se svojom meditacijom i svojim snom nadovezati na djelo koje uzimam na pregled. Poezija mi je dala kruha i posebne trenutke koje zovemo radosti stvaranja. Osjećam da nikada ne prestajem biti pjesnik pa čak kada usisavam tepih ili idem na plac. Posjedujem kaleidoskopsku imaginaciju u trenucima svakodnevlja i kada pišem. Ali, naravno da neću zapisati sve što moj razmaženi mozak može poželjeti. Poezija jest obilje, ali i ekonomija snaga. Važno je da uspijevam poetsko zadržati u svemu. Naprosto tako vidim stvari. Poezija me očovječuje, a kritika mi daje osjećaj da činim nešto korisno. Ipak, nije sve tako bajno. Od jednog cijelog kruha mene zapadne tek «frtalj», a radosti ponekad ovlaže gorke suze i neizdrživa muka.« (Sead Begović) Wikicitati »Volio sam Dragu Ivaniševića, njegovu opusnu inkoherentnost, ali i veliku strastvenost, čuvstvenost i požudnost za jezik kao i nasladnu opsesivnost spram života. Uz to on nije bio ohol i nije likovao ponad mladih pjesnika. Mene je zvao gusar. Za Severa, već rekoh, a što se tiče Danijela Dragojevića, otkriće mi je bila njegova knjiga `Četvrta životinja`. Od njega pa nadalje započinje moj interes za zamjenične igre svega sa svime. Uz Petrasova Marovića zavolio sam i Luka Paljetka i njegovu finu lirsku pređu, kao i slobodu stihovnog kretanja putem opkoračenja. Volim i instruktivnu Slamnigovu jednostavnost. Sve sami mediteranci, a ja zagrebački kajkavac. Hoću reći da s lijepim osjećajima treba biti oprezan jer se s njima može pisati loša poezija kao što se dobra može pisati u tjeskobi prepunoj demonskih i paklenskih prizora. Sjetimo se francuskih simbolista. Tadijanović mi je uvijek bio simpatični djedica koji je od svoje dugovječnosti napravio poetski projekt, a kao što znamo ta poetizacija bila je svima simpatična pa je on kao pjesnik - bard imao posvuda i nešto popusta. Uz njega me veže niz anegdota, posebice uz zadnjih deset godina njegova života kada bih ga susretao u Akademiji gdje sam Slavku Mihaliću nosio tekstove za `Forum`. Nikada mi ništa nije zamjerio, iako me je uhvatio kad sam ga jednom zgodom imitirao, a svi prisutni se valjali od smijeha. Napisao je i desetak dobrih pjesama i to bi za mene uglavnom bilo sve.« (Sead Begović) O književnoj kritici Wikicitati »Ja pišem i o pričama, o romanima, publicistici i tako dalje, ukratko o različitim vrstama proze, a tu su i intervjui. Kada sam radio u redakciji kulture `Vjesnika`, razgovarao sam s desecima domaćih i stranih autora. Budući da sam prvotno pjesnik, književnu kritiku o poeziji najviše sam čitao te sam to znanje na kraju i kapitalizirao. Nakon dugogodišnjeg rada u kulturnim institucijama počeo sam od tog rada skromno živjeti. Danas pišem s lakoćom i s radošću, upravo stoga što se klonim pozicije arbitra. Pisao sam o mnogim književnim uglednicima, napisao mnogo predgovora njihovim knjigama, a govorio sam i na nebrojenim predstavljanjima njihovih knjiga. Najveće mi zadovoljstvo pričinjava kada mi sa zahvalnošću govore i pišu mi da sam ih prepoznao, da sam ih skinuo do gole kože, dobro locirao i valorizirao. Dakle, nisam se umorio od te vrste književnosti jer, vjeruj mi, veliki sam poštovalac i zaljubljenik knjiga koje dolaze na ovaj svijet bez dostojne recepcije, jer je takvo stanje u hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti. Stoga ne volim top-ljestvice budući je svaki autor, primjerice pjesnik, vlastita osobnost i svakome od njih uvijek pristupam s drugom metodom. Ponajviše me privlače stilske odlike i jezično ustrojstvo u tekstu, potom emotivnost, izvornost i kolorit, a od metodoloških orijentacija ono gnoseološko i teorijsko stajalište. Volim reći da se na svako djelo, na svaku knjigu, nadovezujem sa svojim snom.« (Sead Begović) O Bošnjacima i Bosni Wikicitati »Za mene ne postoje razdaljine u smislu ljudske taktilnosti ili kada govorimo o izravnom kontaktu grčkog genija i zapadnog uma. Smetaju me samo nesuvislosti ljudske koje ne prepoznaju tvarni od tvorbenog uma. Ja sve volim kreativno dokumentirati, ali ponajviše riječ, jer ako je fetus osnovni ljudski paket, onda je to i riječ koja prva počinje kucati nekim značenjem. Naravno, ponajviše me zanimaju poetske riječi. Kao Zagrepčanin musliman, koji je za školske praznike putovao u Sarajevo staroj neni u pohode, bosanski jezik mi je zračio velikom toplinom i egzotičnošću – onda sam počeo upoznavati i Bosance svih triju etnikuma. Tužno je to da je u bivšoj Jugoslaviji bilo vrlo mnogo lažne jednakosti, a meni se to gadi i danas, kao i onda. Kasnije sam pokušao doseći i islamsku filozofiju, posebice onu Ibn Sine (Avicenne) koji je filozofiju upotpunio do mjere koja je čovjeku bila dosežna. No, najviše sam naučio iz filozofije malog, takozvanog `prirodnog čovjeka`, a tu su muslimani Bošnjaci neobično mudroslovni. Sanjam da upravo takvi ljudi pronađu (u Hrvatskoj i u Bosni) zajednički, univerzalni eglen, u smislu islamskog naučavanja da moral mora postati i sadržajem univerzalne religije. Uostalom, suzio sam svoja kretanja, ako uzmete u obzir da sam ja čovjek koji je šest puta preplovio Atlantik kao mornar na palubi trgovačkog broda. Čini mi se da se napokon ponajviše družim s Bošnjacima, što opet nije bez problema – iako je nadošlo posve drugo vrijeme. U Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske `Preporod` i uređivanju časopisa `Behar` našao sam mnogo hrane za moja kreativna pregnuća. Uostalom, Bošnjaci su me kao pjesnika uvrstili u uglednu ediciju `Bošnjačka književnost u 100 knjiga`, a već prije su me u dva navrata antologizirali, što mi neobično imponira. Uvijek sam bio uzbuđen na tim putovanjima po Bosni – ta jednostavnost, samozatajnost, ponositost, smirenost i mudrost, velikodušnost i pobožnost njenih ljudi te opijenost životom – koja proishodi još od starinačkih bogumilskih Bošnjaka – ima nešto specifično. Na mojim zadnjim putovanjima po Bosni, morao sam zaključiti da je mnogo toga nestalo, a sumnjičavost i ona ispodkožna podvojenost, koja je vladala u obje Jugoslavije, sad je posvemašnja. I neka otužna atmosfera koja nam govori da nije svaki sanak o zajedništvu na istinu. Pa se sada pitamo `Sarajevo, što si potavnjelo?` « (Sead Begović) O Hrvatima i hrvatstvu Wikicitati »Suočen s takvim pitanjima, bio sam vrlo naivan. Danas sam svjestan da kao Sead Begović nikada ne bih mogao doseći zadovoljavajuću razinu hrvatstva ma koliko ja hrvatovao. Ipak, tijekom života uvjerio sam se, na vlastitoj koži, da vas neki, pa i značajni Hrvati, neobično vole i poštuju upravo kao muslimana. U Hrvatskoj sam uvršten u više od dvadeset antologija suvremene hrvatske poezije, zbornika i panorama, a kao takav sam i prevođen. Zar to nije dokaz neke posebne izdvojenosti i prisnosti? Zbog toga osjećam zahvalnost. Ja sam se uvijek, u ovoj sredini u kojoj sam se ostvario, nešto i nekome ispričavao, nešto objašnjavao, kao da sam imao neki kompleks, ili kao da mi je na čelo bio utisnut pečat drugačijeg. Takvo osjećanje danas više ne dolazi u obzir. Ima različitih Hrvata. Ja se ne vežem uz one koji jedva čekaju da im se ostvari politička atmosfera u kojoj bi oni tada konsolidirali svoje redove i zračili strogom polarizacijom, te po tome onda proizlazi, kao u zadnjim ratovima, da su baš oni jedini važeći socioetnički subjektivitet. Na kraju, Hrvatska je mala zemlja i stoga me čudi da već nije došlo do ksenofobičnih ispada kao u Sloveniji. Kad pomišljam na takve stvari, začudo, nikada ne pomišljam na sebe – ni u jednoj verziji.« (Sead Begović) O dvojnoj književnoj pripadnosti Wikicitati »Jednostavno sam već umoran od takvih pitanja i propitkivanja, nakon zadnjeg rata i svega što se zbilo. Ipak sam starijeg pamćenja i sve su moje isključivosti napokon ishlapjele. Što se tiče `100 knjiga bošnjačke književnosti` to sam uvrštenje već dulje vrijeme priželjkivao i sada sam s time beskrajno zadovoljan. To je bio jedan dobar književni potez određen i političko-nacionalnim nalogom, ali toga smo svjedoci u svim književnostima ex-Jugoslavije. `100 knjiga bošnjačke književnosti` je zaista važan izdavački poduhvat jer sistematizira jednu književnost koja kao podsistem djeluje unutar bosanskohercegovačke književnosti, a dijasporni književni odjeci Bošnjaka koji djeluju izvan matice neizostavni su njen dio. Pogledajte samo likovni i književni doprinos Bošnjaka koji djeluju u Hrvatskoj. On je nezaobilazni i etablirani dio hrvatske kulture, a bilo bi čudno da se Bošnjaci u BiH time ne diče i ne uzmu ga pod svoje književno-povijesno okrilje. S druge strane, književnici poput mene rođeni su u Hrvatskoj i ne mogu pripadati bosanskohercegovačkoj književnosti, a unijeli su jedan novi identitetski štih u bošnjačku književnost. Mi smo upijali većinom iskustva hrvatske književnosti i ti su koloritni utjecaji primjetni. Sve to, nadam se, na kraju porađa jednu zanimljivu književnost i na jednoj i na drugoj strani.« (Sead Begović) Objavljene knjige Vođenje pjesme, pjesme, Mladost, Zagreb, 1979.; Nad pjesmama, pjesme, Logos, Split, 1984.; Ostavljam trag, pjesme, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1988.; Bad blue boys, pjesme i priče, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1990.; Nova kuća, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1997.; Književna otkrivanja, Stajer-graf, Zagreb, 1998.; Između dviju udobnosti, pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2002.; Prorok u našem vrtu, izbor iz poezije, Biblioteka Bosana, Zagreb, 2002.; Sanjao sam smrt pastira,[11] kratke priče, Naklada Breza, Zagreb, 2002.; Pjesmozor, književne kritike, Stajer-graf, Zagreb, 2006.; Književni meridijani, književna kritika, Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2007.; Sve opet postoji,[12] izabrane pjesme, Bošnjačka književnost u 100 knjiga, BZK Preporod, Sarajevo, 2007.; Osvrneš se stablu,[13] izabrane pjesme, Stajer-graf, Zagreb, 2008.; Uresi: aplikacije,[14] pjesme, V.B.Z., Zagreb, 2008.; Đibrilove oči,[15] kratke priče, KDBH Preporod, Zagreb, 2008.; Zvekirom po čelu,[16] pjesme, Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2012.; U potrazi za Zlatom, Izabrane ljubavne pjesme (1979. – 2015.), Stajer graf, Zagreb, 2015.[17]