Ratne uspomene Koste Nadja - Sator planina Izdavac : Spektar 1984 , tvrd povez , 281 strana POLICA 20

Ratne uspomene Koste Nađa : ŠATOR PLANINA , Spektar Zagreb 1984, tvrdi povez, omot, Popović, Jovo, publicist [priredio] 281 str. : ilustr. ; 31 cm Nađ, Kosta, 1911-1987 (memoari) Narodnooslobodilački rat u Jugoslaviji <1941/1945> - Bosna i Hercegovina - 1943. Klasifikacijska oznaka NOB u Jugoslaviji Očuvanost 4.

Šator planina,ratne uspomene Koste Nađa,zaštitni omot blago iskrzan. Autor:Lovo Popović. Izdavač:Spektar,Zagreb 1984. Format:31cm Broj Strana:281 strana,ilustrovana,tvrd povez,zaštitni omot,latinica.

POSTOVANI G. PREDSEDNICE PISMA SEFOVIMA DRZAVA O SRPSKOM NACIONALNOM PITANJU PRIREDIO - MILAN GVERO Izdavac - Sator Godina - Beograd , 1993. 158 str 20x14 L.. SAJ.D. O.1. . P. 5

Tičevo između planina Šatora i Jadovnika Špiro Višekruna Biblioteka Hronike sela posebna izdanja Beograd 2005. tvrd pvez, ćirilica strana 388. ilustrovano. format 23 cm Stanje Veoma dobro, na predlistu posveta Autora.

Tičevo između planina Šatora i Jadovnika Špiro Višekruna Biblioteka Hronike sela posebna izdanja Beograd 2005. tvrd pvez, ćirilica strana 388. ilustrovano. format 23 cm Stanje Veoma dobro, na predlistu posveta Autora.

EUGEN HERIGEL PUT ZENA Prevod - Vaša Dobri Izdavač - Liber, Beograd; Tisa, Beograd Godina - 2005 102 strana 17 cm ISBN - 86-85353-07-6 Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Uvod: put zen budizma Zen i klasični metodi meditacije Zen nasuprot evropskom misticizmu Zen u očima zapadnjaka Obuka u zen budističkim manastirima Vežbe disanja Koan Satori Dalje koan meditacije Kako učitelj vidi da li je učenik Doživeo satori Napomene o japanskoj glumi Preobražaj učenika satorijem Zen slikarstvo Satori u poeziji Nagađanja o satoriju Uloga mišljenja u zenu Zen u praktičnom životu Zen sveštenici Središte bića Čovekov pad i ispunjenje Viši stupnjevi meditacije Spoznaja, ponovno rođenje, Budina priroda Opštenje sa celinom bića Umetnost saosećanja O autoru Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Eugen Herrigel The Method of Zen Der Zen-Weg

Autor : Abdulah Škaljić Izdavač : PROMETEJ Rečnik turcizama Abdulaha Škaljića sadrži više od osam hiljada odrednica, a pod pojmom `turcizam` su i reči i izrazi koje su nam preko turskog došle iz arapskog i persijskog jezika. Jasno je da bi naš svakodnevni govor bez upotrebe turcizama bio znatno osiromašen a nekad i nemoguć. Turcizmi su i u srpski i u hrvatski jezik ušli do bubrega (opet turcizam, za koji, uzgred budi rečeno, nemamo ni sinonima!).Nema sinonima u savremenom srpskom (a ni hrvatskom) jeziku ni za sledeće turcizme: bakar, boja, burmut, čarapa, čekić, čelik, česma, čizma, ćela, duvan, džep, đon, jatak, jorgovan, kalup, katran, kula, kuluk, kundak, kutija, lala, leš, limun, majmun, pamuk, papuče, rakija, sapun, sat, šator, šećer, tambura, top, tulipan, vez, zanat... Arapsko-persijska reč kafana, koja je u turskom dobila oblik kahvehane, a potom u srpskom kafana. Turci su u Evropu doneli čuveni napitak, a sa kafom je došao i šećer (takođe turcizam bez sinonima) i rakija, reč za koju takođe, nemamo zamenu. Pismo Latinica Povez Tvrd Godina 2015 Format 17x24 Strana 664

Retko u ponudi Knjiga je u redu unutra, korice su požutele i imaju tragove jer su bile oblepljene folijom / trakom, povez je čvrst Malinovski Otac u primitivnoj psihologiji Bronislav Malinovski (polj. Bronisław Kasper Malinowski; Krakov, 7. april 1884 — Nju Hejven, 16. maj 1942) je bio poljski antropolog koji se smatra utemeljivačem etnografije i jednim od najznačajnijih antropologa XX veka. Iako je 1908. godine diplomirao fiziku na Jagelonskom univerzitetu, čitanje Frejzerove „Zlatne grane“ ga je okrenulo antropologiji. Prvi je uveo u antropološka istraživanja tehniku opservacije sa participacijom tokom svog višegodišnjeg boravka među urođenicima na Trobrijandskim ostrvima. On je tokom I svetskog rata boravio među urođenicima, naučio njihov jezik i običaje i aktivno živeo među njima podigavši svoj šator u središtu njihovog sela. Istraživao je svojevrstan način razmene dobara među njima poznat kao Kula. U svojim radovima je razvio posebnu teoriju socijalne antropologije poznatu kao funkcionalizam. Dela[uredi | uredi izvor] „Trobrijandska ostrva“ (1915) „Argonauti zapadnog Pacifika“ (1922) „Mit u primitivnom društvu“ (1926) „Zločin i običaji u primitivnom društvu“ (1926) „Seks i potiskivanje u primitivnom društvu“ (1927) „Seksualni život urođenika u severozapadnoj Melaneziji“ (1929) „Koralni vrtovi i njihova magija“ (1935) „Naučna teorija kulture“ (1944) „Magija, nauka i religija“ (1948) „Dinamika kulturnih promena“ (1945) „Dnevnik, u strogom značenju te reči“(1967)

Kao na slikama Prir. Siniša Stojanović Istorija zena Satori Kulture istoka .... Zen (japanski: zen, kineski: č`an, sanskrit: dhjana – motrenje, meditacija [1]) je škola mahajana budizma i disciplina čiji je cilj probuđenje. Zen je svojevrsna tradicija mahajana budizma nastala spajanjem indijske dhjana tradicije, ranobudističke škole praznine i kineske taoističke filozofije, dovedena do najvišeg umetničkog izraza u kulturi Japana.[2] Suština zena je neposredan doživljaj probuđenja (satori), pa su teoretsko znanje i proučavanje religijskih tekstova u drugom planu. Međutim, zen nije protiv filozofskog razumevanja, proučavanja sutri ili razvoja liturgije, ali ih žestoko odbacuje ako postoji opasnost da postanu predmet želje i prepreka za dosezanje jedine bitnosti.[2] Zen tradicija tvrdi da nastavlja direktno, od-uma-do-uma, prenošenje budnosti počev od Bude.[3] Zen smatra da čovek može da dosegne probuđenje kroz sopstvene napore, ali se pojedine škole razlikuju u metodama. Dok rinzai favorizuje šok-tretmane kao što je paradoksalno izražavanje (koan) često praćeno neočekivanim udarcima, soto favorizuje sedeću meditaciju (zazen).[4] U zen predaji postoji mnoštvo primera da su učenici kao odgovor na svoja pitanja dobijali udarac štapom.[5] Zen budizam je posebno uticao na kulturu i disciplinu japanskih samuraja...... Budizam

Naše starine IV - Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti N.R. Bosne i Hercegovine Sarajevo 1957. Mek povez, ilustrovano, veliki format (29 cm), 328 strana. Knjiga je veoma dobro očuvana. Sadržaj: SPOMENICI KULTURE Šefik Bešlagić: Problematika zaštite spomenika Narodnooslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini Hamdija Kreševljaković: Sahat-kule u Bosni i Hercegovini. Prilog za studij konzervacije Ing. Alija Bejtić: Povijest i umjetnost Foče na Drini Esad Pašalić: Rimska cesta izmedu Banjaluke i Bos. Gradiške Smail Tihić: Stare slike i predmeti umjetnog obrta u franjevačkom samostanu u Fojnici Đoko Mazalić: Hrišćanski nišani u okolini Travnika. Evidencija važnijih spomenika i predlozi za zaštitu. Đuro Basler: Stari grad Srebrnik i problematika njegove konzervacije Mehmed Mujezinović: Epigrafika i kaligrafija pjesnika Mehmeda Mejlije Pavo Anđelić: Turski put od Ivan-planine do Porima Vojislav Đurić: Dve slike mletačkog porekla iz Mostara Radivoje Ljubinković: Majstori starog srpskog slikarstva Hamdija Kreševljaković i Hamdija Kapidžić: Podaci o tvrđavama u Derventi i Travniku iz početka XIX stoljeća Ing. Alija Bejlić: Bibliografija štampanih radova o spomenicima kulture u Sarajevu RIJETKOSTI I LJEPOTE PRIRODE Ing. Viktor Ržehak: Šator-planina i ,ćproblemi njene zaštite Dr. I. Pevalek i ing. Viktor Ržehak: Sedreno područje Une u Mantin-Brodu i pitanje njegove zaštite Doc. dr. ing. Pavle Fukarek: Tisa (Taxus baccata L.), njena nalazišta u Bosni i Hercegovini i njihova zaštita Hilda Riter-Studnička: Dolomitna flora okoline Konjica Hilda Riter-Studnička: Nalazište paprati Adiantum capillus Veneris L. u Gornjem Šeheru kod Banje Luke KRAĆI PRILOZI SLUŽBA ZAŠTITE BILJEŠKE KNJIGE I ČASOPISI

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Potpis! Bronislav Malinovski - Magija, nauka i religija Prosveta, Karijatide, 1971. 378 strana, tvrd povez, udžbenički format. Tri poznata eseja Malinowskog! Malinowski, jedan od najvećih svjetskih antropologa svih vremena, imao je talent za spajanje u jedinstvenom shvaćanju toplu stvarnost ljudskog življenja s hladnim apstrakcijama znanosti. Njegove stranice postale su gotovo neophodna poveznica između poznavanja egzotičnih i udaljenih ljudi s teorijskim znanjem o čovječanstvu. Važna zbirka od tri njegova najpoznatija eseja, Magija, znanost i religija, nudi čitateljima niz koncepata o religiji, magiji, znanosti, obredu i mitu tijekom formiranja živopisnih dojmova i shvaćanja Trobriandera iz Nove Gvineje. Tijekom Prvog svjetskog rata, antropolog Bronislaw Malinowski našao se nasukan na otocima Trobriand, uz istočnu obalu Nove Gvineje. Živeći među ljudima koje je ovdje proučavao, govoreći njihovim jezikom i sudjelujući u njihovim aktivnostima, izumio je ono što je postalo poznato kao promatranje sudionika. Ova nova vrsta etnografske studije trebala je imati ogroman utjecaj na novonastalu disciplinu antropologije. U ovom radu Malinowski je svoja iskustva na otocima Trobriand primijenio na proučavanje seksualnosti i pratećih pitanja erotike, opscenosti, incesta, ugnjetavanja, moći i roditeljstva. Pritom je koristio i dovodio u pitanje psihoanalitičke metode koje su u to vrijeme u Europi popularizirali Freud i drugi. Rezultat je ova knjiga, koja je, iako revolucionarna kada je prvi put objavljena, od tada postala standardno djelo o psihologiji seksa. Bronislav Malinovski (polj. Bronisław Kasper Malinowski; Krakov, 7. april 1884 — Nju Hejven, 16. maj 1942) je bio poljski antropolog koji se smatra utemeljivačem etnografije i jednim od najznačajnijih antropologa XX veka. Iako je 1908. godine diplomirao fiziku na Jagelonskom univerzitetu, čitanje Frejzerove „Zlatne grane“ ga je okrenulo antropologiji. Prvi je uveo u antropološka istraživanja tehniku opservacije sa participacijom tokom svog višegodišnjeg boravka među urođenicima na Trobrijandskim ostrvima. On je tokom I svetskog rata boravio među urođenicima, naučio njihov jezik i običaje i aktivno živeo među njima podigavši svoj šator u središtu njihovog sela. Istraživao je svojevrstan način razmene dobara među njima poznat kao Kula. U svojim radovima je razvio posebnu teoriju socijalne antropologije poznatu kao funkcionalizam.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Kapela (od lat. cappa – „ogrtač”) je manja crkvena građevina u kojoj se obično ne obavlja evharistija, ili se vrši samo sa posebnim odobrenjem. Kapela može biti deo veće građevine ili kompleksa (crkve, palate, škole, univerziteta, bolnice, kasarne itd.), a može biti i slobodnostojeća građevina. Reč kapela izvedena je iz naziva jedne relikvije Sv. Martina iz Tura. Prema legendi, Sv. Martin, dok je još bio vojnik, prepolovio je svoj vojnički ogrtač kako bi deo dao prosjaku, a od ostatka je napravio pokrivač za ramena (lat. capella). Prosjak je u stvari bio prerušeni Hristos. Martin se preobratio, postao je monah, a zatim opat i biskup. Njegov ogrtač je došao u posed franačkih kraljeva i oni su ga čuvali kao relikviju. Šator u kojem se relikvija čuvala tokom bitaka nazvan je capella, a sveštenik koji je tu služio misu capellani.[1],[2] Kapele su u ranom srednjem veku obično bile deo palata ili većih crkava. U romaničkoj (tzv. hodočasničke crkve: Santjago de Kompostela, XII vek; Sveti Sernen u Tuluzi, oko 1080. itd.) i gotičkoj arhitekturi (opatija Sen Deni kod Pariza, 1140–144; katedrala u Amijenu, XIII vek, itd.) uvećava se broj kapela uz bočne brodove i apside crkve, a taj se proces podudara sa razvojem kulta relikvija, interesovanjem za hodočašća i razvojem privatne pobožnosti. Kapele su često radijalno raspoređene, u obliku venca, oko poligonalne ili polukružne apside, odnosno deambulatorijuma. Venac kapela se najčešće javlja kao sastavni deo razvijenog tipa oltarske apside (franc. chevet): duž spoljne strane apside podignut je deambulatorijum, hodnik koji je prolazima povezan sa apsidom, a iz deambulatorijuma se ulazi u kapele koje su zrakasto raspoređene duž njegovog spoljnog zida.[3] U kapelama se nalaze sporedni oltari posvećeni svetiteljima čije se relikvije čuvaju u crkvi ili zaštitnicima uticajnih pojedinaca, plemićkih porodica ili esnafa koji su finansirali izgradnju i ukrašavanje kepele. Kapele, u obliku polukružnih ili poligonalnih apsidiola, obično su niže od glavne apside, što raspored masa u eksterijeru čini dinamičnijim, pojačavajući utisak stupnjevitog vertikalnog rasta građevine. Kao manji samostalni hrišćanski objekti, kapele su se raširile u doba renesanse i baroka[4]. Posebni tip su dvojne kapele, sa dva sprata, koje su česte u palatama i zamkovima, npr. Sen Šapel u Parizu.

Beograd 1977. Tvrd povez, zaštitni omot, ilustrovano, 143 strane. Na predlistu posveta (potpis) autora, narodnog heroja generala Koste Nađa Knjiga je odlično očuvana. V6 KOSTA NAD, rođen 13. V 1911. u Petrovaradinu. Od 1936. do februara 1939. komandant u Internacionalnim brigadama u Narodnoj armiji Španije. Od 1939. do jula 1941. u francuskim, odnosno nemačkim logorima. Za vreme rata član Vojnog komiteta CK KPH, instruktor Vrhovnog štaba, član Glavnog štaba NOPO Bosne i Hercegovine, komandant Operativnog štaba za Bosansku Krajinu, komandant Glavanog štaba Vojvodine i komandant Treće armije JA. Narodni heroj, general-armije, član CK SKJ. Predsednik SUBNOR-a Jugoslavije. Sadržaj: POPODNE POSLE MEĆAVE PRVI GRAD DAROVAN VRHOVNOM KOMANDANTU ŠATORI NA CINCARU SAVETOVANJE PRED MLINOM NA BUSIJI TRAŽENJE GRADA ZA ZASEDANJE AVNOJ-a KRAJIŠKINJE RASPLETENIH KOSA TITO STVARA PRVI KORPUS NOVJ KAD NEMA KLJUČA, IZLAZ — KROZ PROZOR TITOVO IZNENAĐENJE ZA KOMANDANTE CELA VOJVODINA JEDINSTVEN FRONT HEROJI, HVALA!

U dobrom stanju Autor - osoba Razić, Dejan, 1935-1986 Naslov Zen / Dejan Razić Vrsta građe knjiga ; odrasli, ozbilјna (nije lepa knjiž.) Jezik srpski Godina 1985 Izdavanje i proizvodnja Gornji Milanovac : Dečje novine, 1985 (Beograd : `Slobodan Jović`) Fizički opis 328 str. ; 21 cm Napomene Bibliografija: str. 327-328. Predmetne odrednice Japanska filozofija Zen budizam -- Japan SADRŽAJ ZEN I JAPANSKI MENTALITET IZVORI ZENA Budizam Ji Đing ili Knjiga promena Taoizam Konfucijanizam ISTORIJA ZEN BUDIZMA U Kini U Japanu SATORI KOAN IZREKE UČITELJA ZENA ZEN PRICE ZEN U JAPANSKOJ KULTURI Zen i japanski estetski ideali Zen i bušido Zen i čajna ceremonija Zen i japanska ljubav prema prirodi Zen i umetnost pejzažnog vrtlarstva Zen i japanska arhitektura Zen i japansko slikarstvo Zen i japanska poezija Zen i drama Zen i mačevalaštvo Zen i streličarstvo Zen i borllačke veštine ZEN I UMETNOST ŽIVLJENJA ZEN, LJUBAV I SEKS ZEN I HUMOR ZEN I RELIGIJA ZEN I PSIHOLOGIJA ZEN I NAUKA ZEN I ZAPADNI SVET ZEN U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU LITERATURA

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Izdavac: Babun Autor: Tajsen Dešimaru Prevodilac: Gordana Bujagić Godina izdanja: 2006. Format: 14 x 20 cm Povez: Broširani Broj strana: 192 Šta je zen? Šta je položaj zazen? Šta je karma? I satori? Kakva je važnost i uloga tradicije u prenosu zena, ali takođe i u našem životu danas? I šta je tačno o odnosu učenika i učitelja? Veliki japanski učitelj Tajsen Dešimaru odgovara u ovoj knjizi na ova kao i na mnoga druga pitanja vezana za filozofiju i praksu zen budizma. Takođe, u jednom delu knjige učitelj Dešimaru, koji je u ranim godinama izučavao i hrišćanstvo pod uticajem jednog hrišćanskog misionara, daje paralele između ova dva učenja. Ova knjiga nudi suštinu učenja koje je, tokom petnaest godina svog prisustva u Evropi, u svojoj prosvetiteljskoj misiji doneo učitelj Dešimaru. Njegovi slikoviti odgovori, često obojeni vedrinom i humorom, čine izvanredan uvod u filozofiju zena, kao i poziv da u potpunosti živimo naš život ovde i sada.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Planinarenje (takođe alpinizam)[2] je set aktivnosti koje obuhvataju uspon uz planinu, pri čemu je jedan od glavnih ciljeva osvajanje vrha. Aktivnosti vezane za planinarenje obuhvataju tradicionalne spoljno penjanje, pešačenje, skijanje, i prelaženje preko ferata.[3][4][5][6] Penjanje u sali, sportsko planinarenje i penjanje po stenama se obično isto tako smatraju planinarenjem.[7] Za razliku od većine sportova, planinarstvu nedostaju široko primenjena formalna pravila, propisi i upravljanje; planinari se pridržavaju velikog broja tehnika i filozofija kada se penju na planine.[8] Brojni lokalni alpinistički klubovi podržavaju planinare ugošćujući resurse i društvene aktivnosti. Savez alpskih klubova, Međunarodna federacija za penjanje i planinarenje (UIAA), je svetska organizacija za planinarenje i penjanje, priznata od strane Međunarodnog olimpijskog komiteta.[9] Nematerijalno kulturno nasleđe Alpinizam u Austriji, Italiji i Švajcarskoj je upisan 2019. godine na Uneskovu Reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.[10] Alpinizam je tradicionalna fizička praksa koju karakteriše zajednička kultura. Ta zajednička kultura se sastoji od poznavanja planinskog okruženja, istorije prakse i povezanih vrednosti, kao i specifičnih veština. Sem tih elemenata neophodno je znanje o prirodnom okruženju, promenljivim vremenskim uslovima i prirodnim opasnostima. Alpinizam kao veština se zasniva i na estetskim aspektima: alpinisti teže elegantnim pokretima penjanja, kontemplaciji pejzaža i harmoniji sa prirodnim okruženjem. Ova praksa razvija etičke principe koji su zasnovani na posvećenosti svakog pojedinca, kao što je neostavljanje trajnih tragova za sobom i preuzimanje obaveze pružanja pomoći među sobom. Suštinski deo alpinističkog načina razmišljanja je i osećaj timskog duha, koji čini nit povezivanja alpinista.[10] Planinarenje i planinari Veliki broj planinara ima različite motive, a uglavnom su to: izazov, uživanje u netaknutoj prirodi i druženje. Planinarenje često zahteva dobru kondiciju, jer ono obuhvata penjanje, silaženje, nošenje ranca itd. Iskustvo je potrebno za korišćenje karte, kompasa, visinomera, i druge opreme. Osnovna planinarska oprema podrazumeva cipele, jaknu, ranac. Spisak opreme za ozbiljnije planinarske ekspedicije je dugačak. On pored hrane i vode podrazumeva penjačku opremu (pojas, prusik, karabineri, cepin, dereze, šlem, štapovi...), opremu za prenoćište (šator, vreća, podloga), ostalu opremu (naočare za sunce, ski naočare, baterijska lampa, kompas...) Za vreme uspona i silaska može doći do nepredviđenih okolnosti. Planinari moraju biti psihički pripremljeni da i u najtežim okolnostima (magla, vetar, sneg, kiša, nedostatak vode i hrane, povrede, kvarovi opreme...) ostanu pribrani, pomognu drugima i bezbedno privedu akciju kraju.

Autor: Valerija Montaldi Povez: broširan Br. strana: 365 Format: 12x20,5 Parma, februar 1248. godine. Gusti stubovi dima zamračujunebo iznad grada pod opsadom. Carski vojni logor je uplamenu. Vojnici Fridriha Drugog Hoenštaufena beživotnoleže na poprištu. Plamen proždire sve unaokolo, dok pobunjenigrađani pljačkaju šatore. Nestaje i rukopis o veštinisokolarstva. Napisao ga je lično car Fridrih Drugi idevet meseci kasnije on zadužuje svog namesnika Ecelinada Romana da pronađe rukopis. Ne sme da dozvoli darukopis nestane, jer ti listovi sadrže tekst zbog kojeg bi gamogli optužiti za jeres i zbog kojeg bi se mogla narušitikrhka ravnoteža moći između cara i Crkve. Ecelino poveravamisiju svom izaslaniku Gvaldu da Manjanu, koji sfrancuskim minijaturistom Simonom iz Eksa odlazi u zamakSan Martino, gde se možda krije rukopis. Međutim,izgleda da niko od žitelja zamka ne zna za taj tajanstvenidokument. Ecelinov izaslanik mora brzo da dela, da pretražisvaku odaju, svaku kulu. Vest o rukopisu doprla je do papeInoćentija Četvrtog, koji odlučuje da istragu o tome poverijednom beskrupuloznom inkvizitoru. I dok po bedemimazamka tumara stara mahnita gospodarica, a jednaveštica istražuje tajne podzemne prolaze, Metju, učiteljmlade gospodarice, biva uvučen u okrutne igre moći kojevode u sve zamršenije zagonetke. A onda slučaj odlučuje osudbini rukopisa.

TOMAS BERTRAM LONSDEJL VEBSTER HELENIZAM Prevod - Radmila Šalabalić Izdavač - Bratstvo jedinstvo, Novi Sad Godina - 1970 266 strana 24 cm Edicija - Umetnost u svetu: istorijske, društvene i religiozne osnove Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: UVOD Politička istorija (5). Rim i grčka umetnost (5). Aristotel (6). Teorija umetnosti (6). Naučno proučavanje (7). Kalimah (8). Umetničke zbirke (9). Hramovi (9). Kopije (10). Zaključak (11) I. RANI HELENIZAM Uvod (13). Naslede Lisipa i Pausije (13). Tyche iz Antiohije (14). Krater iz Dervenija (16). Mozaici iz Pele (17). Cvetni ukras (19). Apulske vaze (20). Gnathia-vaze (24). Nasleđe Nikije i Eufranora (26). Vaza iz Čenturipe (27). Etrurija (27). Boskoreale (28). Brijaksid i Sarapeijon (29). Portreti (33). Praksitelovo nasleđe (37). Aleksandrov sarkofag (37). Statuete iz Tanagre (40). Realizam (40). Muze i drama (44). Tasos (44). Pozorišta (48). Muze (55). M. Fulvius Nobilior (58). Pir (Pyrrhos) iz Epira (58). Komične maske (60). Praksitelovske žene (62). Anyte i pastirska poezija (64). Pastirske scene (64). Ptolemajev gozbeni šator (66). Atičke i aleksandrijske pastoralne scene (69). Asklepijev hram na Kosu (74). Zaključak (82) II. SREDNJI HELENIZAM Arhitektura (87). Pergam (93). Istorija (93). Atal I i Gali (95). Druge grupe (98). Laokon (100). Nike sa Samotrake (101) Umetnost i učenost (103). Biblioteka (105). Mozaik golubova (106). Hijeronov brod (108). Homerski pehari (108). Apoteoza Homera (114). Klasicizam (119). Zevsov oltar (120). Gigantomahija (121). Telefov friz (125). Hercules Musarum (129). Dionisov kult (129). Terakote iz Mirine (130). Drama u Pergamu (132). Pozorište (133). Tragedija (133). Komedija (135) Mozaici Dioskurida (135). Scenografija (138). Cubiculum Boscoreale (140). Mitski predeo (144). Pergam i grčko kopno (148). Atinska Agora (149). L. Aemilius Paulus (151). Neoklasicizam (151). Afrodita sa Melosa (155). Delos (156). »Kuća maski« (158). Zaključak (164). Prilog: O pompejanskim kućama i njihovom ukrašavanju (164) III. POZNI HELENIZAM Uvod (172). Rim i grčka umetnost (172). Umetničke galerije (173). Pokrovitelji (174). Atina i neoatička umetnost (175). Arhaizam (175). Neoatički klasicizam (179). Poseta pesniku komedija (181). Dionis i Arijadna (182). Kopije (183). Adaptacije (184). Pasitel (186). Arkesilaj (189). Trgovina umetničkim predmetima (189). Arhitektura poznog helenizma (191). Portreti (194). Polibije (196). Rimski nadgrobni portreti (197). Rimski nadgrobni reljefi (198). Cvetni ukras (199). Portreti u biblioteci (200). Ilustrovanje knjiga (201). Srebrni pehari (202). Pozorišta i dekor (207). Pompejevo pozorište (210). Spomenik Julijâ u Sen Remiju (213). Ver- kolekcionar i trgovac umetničkim predmetima (215). Ciceron poznavalac umetnosti i kolekcionar (216). Zaključak (218) TABLE U PRILOGU DODATAK Hronološke table (220-225). Rečnik stručnih izraza i termina (235). Geografske karte (236, 237, 238). Bibliografija (239-247). Registar (253) Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Thomas Bertram Lonsdale Webster The Art of Greece. The Age of Hellenism Afrodita Akropolj Ahil Agora Akant Akroterion Aleksandar Veliki Aleksandrija Amazonke Apel Iz Efesa Apolon Apulske Vaze Arhelaj Arijadna Aristotel Arkadija Artemida Azija Mala Asklepije Atal Attalos Atena Atički Atina Atleta Beotija Biblioteke Bitke Bogovi Boscoreale Bronza Bršljan Ciceron Cvetni Ukras Delos Delfi Demosten Dionis Dionisijski Drveće Edip Efes Egipat Emilije Paulo Epidauros Eros Eroti Eumenes Euripid Fidija Filozofi Fresko Frizovi Gigantomahija Girlande Glave Gnathia Krater Gozbe Grob Herakle Herkul Heronda Himation Hiton Homer Hrisip Ifigenija Igra Istorija Italija Jelen Kalimah Kentaur Kolonade Komedija Kopije Korint Kos Kostim Kuće Lav Likosura Lisip Makedonija Maske Medeja Menander Metelo Mirina Mitologija Mizija Mozaik Mramo Muze Naučnici Nike Mirine Nimfe Odiseja Oinochoe Olimpija Oltari Orao Orest Ovca Palata Pan Paposilen Pasitel Pastoralni Pećina Pejzaži Pele Pella Pergam Plinije Pobede Poliklet Pompeji Poprsje Portreti Pozni Helenizam Praksitel Praxiteles Propileji Ptolomej Rani Helenizam Rob Rim Rodes Rhodes Sarapieion Satiri Sikion Simbolika Sirkauza Sirija Sofokle Stubovi Tanagre Tarent Tasos Telefova Teokrit Terakote Thiasos Trales Tyche Antiohije Umetnici Ver Vergilije Villa Vitruvije Vrtovi Zevs Zlato Životinje

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Skiti (grčki: Σκύθες, Σκύθοι), nomadski narodi i plemena iranskog porijekla koja u 8. i 7. stoljeću pr. Kr. migriraju iz središnje Azije na područje čije je središte bila današnja Ukrajina, i gdje su osnovali tzv. Skitsko kraljevstvo. Skitija kao etnički skitski teritorij se protezala sve od Dunava na zapadu pa do granica Kine na istoku a vladavina ovog naroda održala se negdje do 2. stoljeća pr. Kr. Skiti su bili veoma vješti nomadski jahači koji nije imao svoj sistem pisanja, a većina podataka o njima potjeće od Grka Herodota koji je živio u 5. stoljeću pr. Kr. Njihove `kuće` bili su šatori od pusti koje su prenosili na kolima sa volovskim zapregama. Poznavali su stremen i laso i kao i Sarmati pili su uzavrelo kobilje mlijeko, `kumys`. Grci koji su ih nazivali barbarima trgovali su sa njima u 7. stoljeću pr. Kr. prodajući im vino i drugu luksuznu robu. Poznato je da su u istom stoljeću upali u gornju Mezopotamiju i Siriju i u 4. stoljeću pr. Kr. na Balkan, te da su ratovali sa Darijem I. (512. pr. Kr.). Oko 300. su iščezli su na Balkanu, a u Rusiji su ih tijekom 2. ili 1. pr. Kr. zamijenili Sarmati. Skite je prozvao Herodot (Historija 4.6) po Skolotoi kako su sami sebe zvali. Grčki naziv Skythēs je vjerojatno inačica istog imena, ili *Skuδa- (gdje Herod nepoznati glas [ð] mijenja s Λ; dok -toi predstavlja istočnoiransku množinu nastavka -ta). Ova riječ je izvorno značila `strijelac`, a izvcedena je od indo-europskog korijena *skeud- u značenju `bacati, pucati` (usporedi s engleskim shoot, ili njemačkim Schütze). Sogdijanci su svoje ime - Swγδ, najvjerojatnije izveli iz istog korijena (*Skuδa > *Suγuδa s anaptičkim glasnikom). Ime postoji i u asirskom jeziku u obliku Aškuzai ili Iškuzai (`Skit`). Što je možda bio izvor biblijskom hebrejskom nazivu Aškenaz (izvorno *אשכוז ’škuz se pogrešno čita kao אשכנז ’šknz), što je bio kasniji židovski naziv za germanska područja središnje Europe i skupni naziv za židove koji su živjeli na tim područjima - Aškenazi (`Nijemci`) koji su sebe tada nazivali Teutoncima ili Vendelima. Skiti su prvi nomadski narod koji se pojavio na stepi kao vješt jahači narod, na konjima, i bez sedla. Njihova velika vještina u jahanju uskoro će biti prihvaćena od susjednih naroda sa kojima su došli u kontakte. Služili su se i volovskim zapregama na kojima su prenosili svoje pustene šatore prilikom čestih seoba. Ovaj narod razvio je kulturu sa umjetnošću koja je poznata kao `stepska umjetnost`, a poznavali su i jedan običaj za koje mnogi misle da je bio raširen tek kod američkih Indijanaca, to je skalpiranje. Skiti su bili prvi narod kod kojih je uočen ovaj surovi ratnički običaj, a još ga je prije 2500 godina opisao grčki povjesničar Herodot. Potvrdu o običaju skalpiranja raširenu među Skitima potvrdili su i arheolozi koji su pronašli prve čvrste dokaze. Iskopane su četiri muške lubanje na kojima su ostali tragovi operacije skalpiranja i koje se danas nalaze u ruskim muzejima. Tri od ovih lubanja porijeklom su sa skitskog groblja, a četvrta iz skitskog kraljevskog groba, na mumificiranom tijelu, a oba se mjesta nalaze u južnom Sibiru. O običajima skalpiranja među Skitima upućena je dr. Eileen M. Murphy na Queen`s University u Belfastu. Konjanik iz Pazyryka u Sibiru tapiserija u Ermitažu, Sankt Peterburg Ono što se zna o Skitima ostavio nam je Herodot, ili je ostalo zakopano u skitskim grobovima, veoma dobro očuvanim. U Pazyryku na rijeci Bolshoy Ulagan su skitski grobovi iz 5. stoljeća pr. Kr. ostali pod naslagama leda, gdje se očuvao sav organski materijal, koji bi u normalnim okolnostima istrunuo. Pazyryk se nalazi u suhoj dolini u Kazahstanu, a sastoji se od 5 velikih i devet malenih grobnih humaka koji datiraju u vremenu između 5. i 3. stoljeća pr. Kr., iskopanih 1929. i između 1947. i 1949. Oni su najvažniji izvor podataka o Skitima prije njihove migracije u zapadnu Aziju i Europu. Pronađena su drvena kola, razni predmeti od kože, drveta, konjska oprema, glazbeni instrumenti, krzno, tekstil, sagovi (Najstariji pleteni sag, pronađen u smrznutom skitskom grobu u Pazaryku na planinama Altaj, datira iz 5. stoljeća pr. Kr. (slika)), svila i tetovirana tijela pokojnika. –Svila je porijeklom iz Kine, i po svoj prilici bili su posrednici trgovini ovom veoma traženom robom. Skiti su razvili svoju osobito vlastitu umjetnost i nisu bili siromašan narod. Imali su i zlata i voljeli su ga, a neki zlatni i brončani predmeti pronađeni su i u području Kostromskaye u južnom Sibiru i porijeklom su iz grčkih gradova na crnomorskoj obali ili su ih radili grčki umjetnici koji su živjeli u Skitiji. Jedina stalna naselja Skita nalazila su se u južnom Sibiru, a i ona su rijetka. Najpoznatije se nalazilo sjeverno od Crnog mora kod Kamenskoye, bilo je to veliko utvrđeno naselje. Većina ih je bila nomadska a kretali su se sa stadima goveda, ovaca i konja, prevozeći svoje šatore na zapregama, u potrazi za pasišnjacima, a ponekad bi se kad je prigoda pozabavili i lovom. Skit je jahač, naoružan lukom i strijelom, vrstan ratnik koji poznaje gerilsku taktiku i koji će u skalpirati svog pobijeđenog neprijatelja. I Grci i Perzijanci Skitima su se znali služiti kao najmljenom konjicom, u to vrijeme najboljih jahača svijeta. Skitska plemena napadaju na istočnu i jugoistočnu Europu u 4 stoljeću pr. Kr., a njihovi grobovi pronađeni su od sjeverne Njemačke do Balkana. Povijest Porijeklo i mit Skitska glavna plemena potjeću prema mitu, od tri brata, sinova Targitaosa, to su: Lipoxais (Leipoxais), Arpoxais i Kolaxais. Najstariji od braće, Lipoxais, postade začetnik plemena Auchatai, Skythai geōrgoi (“Farmer Scythians”) ili Skiti-ratari. Drugi mlađi brat Arpoxais začme plemena Katiaroi i Traspies, a to bi trebali biti Skythai nomads, odnosno Skiti-nomadi i najmlađi Kolaxais postade praotac kraljeva, odnosno Kraljevskih Skita, plemena koje poznajemo i pod imenom Paralatai ili kako ih identificira Holzer kao Skythai basilēioi. Sakâ Srebrni novac kralja Azesa II. (oko 35.-12. pr. Kr.) s budističkim simbolom triratne u lijevom polju stražnjeg dijela kovanice. Srednjoazijska stepa, dom stoljećima je bila dom mnogih plemena što su napadali urbane centre na zapadu i jugu. Prvi ih opisuje Herodot i često ove skupine naziva Sacae. Sami sebe ovi Sacae i Skiti nazivali su Skudat, i uz isto ime imali su iste običaje. Perzijanci su ih nazvali Sakâ, Grci ih prozvaše Skythai a Kinezi Sai. Skitsko porijeklo treba tražiti u plemenima koja su učestvovala u stvaranjima indiranskih (arijskih) naroda koji se na području današnjeg Afganistana podijeliše na nekoliko glavnih skupina. Ova plemena početkom 2. tisućljeća pr. Kr. koja su još govorila proto-indoiranskim jezikom sa područja Ukrajine migriraju na jugoistok gdje tada sa arheološke točke gledišta pastoralnu kulturu jamnaja mijenja andronovska kultura, tako prozvana po selu Andronovo. Zauzeše područje kasnijeg Afganistana i podijeliše se na iransku i indijsku grupu. Prvi se zatim nasele oko 1000. pr. Kr. u zemlji Aria, čije će se ime sačuvati u riječi Iran. Druga grupa stigla je oko 1500. pr. Kr. na područje Pandžaba. Od drugog tisućljeća postoje dvije skupine jezika kojima govore njihovi potomci, a to su indoarijska i iranska. Indijska grana, današnji su Hindusi koji na području Indije stvoriše više naroda koji su razvili vlastite jezike. Iranska grupa podijeli se na brojna plemena, a to su: a) Perzijanci s plemenima Pasargad, Maraphii i Maspii. Plemenu Pasargadi pripada i klan Ahemenida čijeg je porijekla prva perzijska dinastija. Ostala plemena bila su nomadska: Dahae, Mardi, Dropici, Sagarti. Druga grupa iranskih plemena su Kimerijci koje su Asirci nazvali Gimirru. Po njima Krim je dobio ime. Ovi u ranom 7. stoljeću uništiše kraljevstvo Urartu. Kimerijci su po svoj prilici potisnuli Skiti jer su se još očuvale kimerijske utvrde. Od ovih iranskih plemena u u 6, 5, i 4. stoljeću pr. Kr. preostalo je nekoliko nomadskih plemena u srednjoazijskoj stepi koja su poznata kao Sakâ: The Sakâ haumavargâ (`haoma-drinking Sacae`), odnosno pilci pića haoma, koje se priprema od muhare ili Amanite muscarie, nema je južno od Amudarje, a omilkena je kod sibirskih šamana. Njih Herodot naziva Amyrgian Skiti, a poznati su i po tome što su se u ratu služili ratnom sjekirom Sagaris. Živjeli su u Uzbekistanu. Sakâ tigrakhaudâ (`Sacae with pointed hats`), ovo pleem Herodot zove Sakâ tigrakhaudâ a živjeli su na donjoj Amudarji, ime su dobili po vrsti turbana. Porazio ih je 520./519. pr. Kr. perzijski kraj Darije I. Veliki. Apâ Sakâ (`Water Sacae`) nazivani i imenom Pausikoi, kako preferira Herodot. I oni su sa donje Amudarje a Arijan iz Nikomedije (u Anabasisu) i Amian Marcellin (u Rimskoj povijesti) zovu ih Abian Skiti. Isto i Apasiaki. Masageti, kako ih zove Herodot zvani su od Perzijanaca Mâh-Sakâ `Moon Sacae`, oni se smatraju odgovornima za smrt kralja Kira Velikog (530). Masageti su obožavali samo jednog boga, Sunce, pa je perzijski naziv očita teška pogreška. Herodot ih locira na Sirdarji (Jaxartes). Nomadsko pleme Dahâ, `robbers`, Herodot naziva Dai, a živjeli su, prema kjizi Anabasis, na Sirdarji. od njih potječu Parni, pleme koje je u 3. st. pr. Kr. osnovalo partijsko carstvo. Plemena Sakâ paradrayâ (`Sacae across the sea`) živjelo je u Ukrajini, a Darije 514. ili 513. pr. Kr. protiv njih povede žestoki rat.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Predmetne odrednice Japanska filozofija Zen budizam -- Japan SADRŽAJ ZEN I JAPANSKI MENTALITET IZVORI ZENA Budizam Ji Đing ili Knjiga promena Taoizam Konfucijanizam ISTORIJA ZEN BUDIZMA U Kini U Japanu SATORI KOAN IZREKE UČITELJA ZENA ZEN PRICE ZEN U JAPANSKOJ KULTURI Zen i japanski estetski ideali Zen i bušido Zen i čajna ceremonija Zen i japanska ljubav prema prirodi Zen i umetnost pejzažnog vrtlarstva Zen i japanska arhitektura Zen i japansko slikarstvo Zen i japanska poezija Zen i drama Zen i mačevalaštvo Zen i streličarstvo Zen i borllačke veštine ZEN I UMETNOST ŽIVLJENJA ZEN, LJUBAV I SEKS ZEN I HUMOR ZEN I RELIGIJA ZEN I PSIHOLOGIJA ZEN I NAUKA ZEN I ZAPADNI SVET ZEN U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU LITERATURA Dejan Razić Čovek je deo svemira, samo treba da sazna kako da u njemu nađe svoje mesto Svaka situacija u životu samo je jedna od karika u beskrajnom krugu uzroka i posledica, uče nas poznavaoci zena, neobičnog načina razmišljanja, teorije, učenja, koje izbegava sve čvrste definicije i najkraće može da se prikaže kao “Put ka večnom skladu, prirodnosti i spontanosti”. Zen je način za prihvatanje univerzalnosti svega, shvatanja da smo deo prirode koja nas okružuje, ali istovremeno i saznanja da je sve oko nas samo iluzija. Zen nas uči da odbacimo sve predrasude, pojmove dobra i zla, pravog i krivog, uzvišenog i niskog, zasluženog i nezasluženog. Čajna ceremonija, uređenje vrtova, poezija, slikarstvo, bile su delatnosti u kojima su najveći umetnici bili istovremeno i sveštenici zena. Zen budizam je kao svoju filozofiju prihvatila japanska klasa samuraja, primenjujući zen u veštinama borenja, isto onako kao i u umetnosti. Sinolog i japanolog Dejan Razić (1935 – 1986) bio je pokretač izučavanja kineskog i japanskog jezika i kulture u Jugoslaviji i utemeljivač odseka za kineski i japanski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Rodio se u Kanjiži, školovao u Beogradu, a već u dvadesetoj godini nastavio studije prvo u Londonu, a kasnije u Sidneju u Australiji. Kao australijski postdiplomac studirao je na univerzitetu Vaseda u Tokiju od 1964. do 1966. godine, gde je pohađao predavanja iz savremene japanske književnosti i istorije japanske drame. Magistrirao je 1967. u Sidneju i radio kao lektor i predavač japanskog i kineskog jezika na univerzitetima u Sidneju I Brizbejnu. U Beograd se vratio 1971. godine, a već u februaru 1972. godine počeo sa predavanjima na kursevima kineskog i japanskog jezika na Kolarčevom narodnom univerzitetu, prvim stalnim kursevima ovih orijentalnih jezika u Jugoslaviji. Od 1974. godine, kada su osnovani lektorati za kineski i japanski jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu, postao je predavač na njima i tako pokretač ovih grana orijentalnih nauka kod nas. Doktorirao je 1982. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu sa tezom „Naturalizam u savremenoj japanskoj književnosti“. Preveo je nekoliko romana, više desetina pripovedaka, stotinak pesama, nekoliko drama, eseja i drugih književnih tekstova sa japanskog jezika. Napisao je nekoliko knjiga, eseja i mnogo tekstova u časopisima o japanskoj i kineskoj književnosti i ovim orijentalnim jezicima. Uprkos ranoj smrti, u pedeset prvoj godini života, i dalje je kod nas neprevaziđen po obimu i kvalitetu prevoda i radova o kulturi Japana i Kine.

Omot kao na slici, sama knjiga odlično očuvana ARGONAUTI ZAPADNOG PACIFIKA, BIGZ, Beograd 1979. Piše: Zoja Karanović Kada izađe iz sopstvenog porekla, morala i kulture uopšte, u kojoj je rođen, ljudskom se biću otvaraju neslućene mogućnosti i potpuna lepota avanture; kao kad se cvetu koji se otvara otkriva nepoznata svetlost. Jedan od ljudi koji je tu lepotu intenzivno osetio bio je i Bronislav Malinovski. Poreklom Poljak, iz bogate porodice, fizičar po obrazovanju, opčinjen čitanjem Frejzerove Zlatne grane, on odlučuje da napusti svoj dotadašnji život i posveti se životu i ispitivanju domorodaca. Zato godine provedene u JSIovoj Gvineji, a posebno na ostrvima Trobrijana, za stvaralaštvo Malinovskog imaju presudan značaj. Kao neposredni rezultat života među domorocima Trobrijanskih ostrva nastalo je jedno od njegovih najznačajnijih dela — Argonauti Zapadnog Pacifika. U nas se ova knjiga, u prevodu, pojavljuje gotovo šezdeset godina nakon njenog nastanka (delo je nastalo 1920. a objavljeno 1922). Bez sumnje zakasnelo, kada je mnoge ideje Malinovskog prevazišla savremena antropologija, ali da li i prekasno, bez smisla? Osnovni predmet interesovanja Malinovskog u ovom delu predstavlja Kula, »specifičan oblik razmene obuhvatnog međuplemenskog karaktera«. Kula se obavlja u širokom prstenu koji predstavlja zatvoren krug. Po ovom kružnom, međuostrvskom putu, neprestano se kreću, u suprotnim smerovima, dve vrste predmeta — ogrlice od crvenih školjki i — u suprotnom smeru — narukvice od belih školjki. `One se neprestano razmenjuju i poces uvek traje. U Kulu je uključen veoma velik broj ljudi. Ova činjenica je važna, jer predmeti koji se razmenjuju u Kuli za domoroca predstavljaju vrhunske vrednosti, pa ih većina ljudi zajednice i poseduje. Posedovanje ovih ogrlica ili narukvica ispunjava čovekovu želju za posedovanjem uopšte. Shvatanje posedovanja se, međutim, mnogo razlikuje od shvatanja kakvo o njemu ima Zapadni čovek. Pošto su ti dragoceni predmeti u stalnoj ih čovek kratko i naizmenično ima. (Vrednosti Kule, naravno, ne predstavljaju vrednosti i za čoveka zapadne civilizacije. Na neki način bi premeti Kule, po značenju koje za domoroca imaju, mogli biti adekvatni najskupljim primercima dijamanata i slično, mada je, čitam tu nedavno, i jedan primerak konzerve od piva za italijanske kolekcionare dostigao vrednost od pola miliona lira. Vrednost neutilitamih predmeta je, uostalom, često veoma relativna. Sve ovo je rečeno da bi čovek evropske kulture i senzibiliteta lakše mogao da pojmi činjenicu da su predmeti Kule stvarno veoma dragoceni za ljude i zajednice koje u njoj učestvuju.) Sam smisao posedovanja, za stanovnike ovog ostrvskog područja, je u razmenjivanju, odnosno u davanju. U tom cilju se preduzimaju dugotrajna i veoma opasna putovanja da bi se predmeti Kule preneli od jednog ka drugom partneru. U nekim od tih putovanja učestvovao je i sam Malinovski. Da bi se ova putovanja mogla ostvariti, stanovnici Trobijana grade specijalne kanue na kojima plove i više stotina milja. Zato ih Malinovski i naziva Argonautima. Izgradnja ovih kanua nije ni lak ni jednostavan posao. Opisujući izgradnju kanua, i neke druge, takođe složene poslove, Malinovski pobija do tada uvreženo mišljenje, koje na žalost nije retko ini danas, da ljudi tzv. primitivnih zajednica nisu sposobni za nikakav složeniji rad. Dokumentovani materijal ove knjige, međutim, samo pokazuje da su motivi koji navode domoroca i čoveka Zapadne civilizacije na rad — različiti. .»Dobit, koja se u civilizovanim zajednicama tako često javlja kao podstrekač rada, u izvornim urođeničkim uslovima nikada ne predstavlja motiv za rad. Zato belci imaju veoma malo uspeha kada pomoću dobiti podstiču urođenika na rad« (140). Karakter samog života i vrednosti čoveka Zapadne civilizacije i čoveka s Trobrjanskih ostrva su različiti. Malinovski to i pokazuje. Zato se oni ne mogu meriti istim merilima. »Ako ga (urođenika) potom merite moralnim, ekonomskim i zakonskim standardima koji su mu takođe suštinski strani, ne možete u svojoj proceni dobiti ništa drugo do običnu karikaturu« (440). Kada se ima u vidu da su moralni, ekonomski i zakonski standardi samo normativne kategorije — odnosno da su relativni, postaje jasnije koliko čovek Zapadne civilizacije postupa ograničeno kada drugačijim kulturama nameće ideale sopstvenih vrednosti. Pošto je za domoroce Kula jedan od najvažnijih oblika života, u nju su uključeni, ili joj se direktno podređuju, mnogi drugi vidovi života. Malinovski ih u okvirima Kule i ispituje. On detaljno govori o društvenoj i socijalnoj hijerarhiji zajednica koje žive na ostrvima Trobrijana. Malinovski otkriva da ovi vidovi hijerarhije postoje i da je ona veoma složena. Ekonomsku moć obično poseduje poglavica ili vrač, ali se od njega, za razliku od konvencija koje vladaju u našem svetu, očekuje i najneposrednije davanje. »Od čoveka koji poseduje očekuje se da deli, da bude poverljiv i velikodušan« .(87). Njegova je dužnost da »ponudi hranu svakom strancu, posetiocu, pa čak i besposličaru iz drugog kraja i seda« (87). (Ovakav običaj je ranije postojao kod mnogih naroda i zajednica različitih vrsta, ali je odavno iščezao.) Od posednika najdragocenijih predmeta Kule očekuje se i da ih predaje dalje, i on to uvek čini. I dok za urođenika s ostrva Trobrijana posedovati znači dati, Zapadni čovek svoje dragocenosti najčešće ljubomorno čuva u trezorima, daleko čak i od pogleda drugih. Malinovski takođe otkriva da se unutar razmene u Kuli razvijaju duboko i istinska prijateljstva među partnerima, a time i čvrste međuplemenske veze koje se stalno prenose na naslednike. Fenomen igre u kojoj čovek ostvaruje neposredni kontakt sa sopstvenim skrivenim snagama i silama prirode, za domoroce u Kuli ima presudan značaj. Kroz delo Malinovskog otkriva se smisao i lepota igre, ne samo za primitivne zajednice, nego i za čoveka uopšte. Verovanja, mitologija i magijski rituali, koji imaju presudnu ulogu u životu ovih zajednica, i pojedinaca u njoj, takođe su veoma složeni. Opisujući ih u okvirima Kule i izvan nje, Malinovski otkriva koliko je neposredan i prisan odnos s prirodom i koliko je ovaj čovek poštuje. Argonauti Zapadnog Pacifka je knjiga koja ima veoma veliku dokumentarnu vrednost za istraživače različitih interesovanja i senzibiliteta: za etnologa, ekonomistu, sociologa i druge, ona predstavlja dragocen izvor informacija ne samo o kulturi o kojoj govori, a koju su belci na žalost uništili, nego o ljudskoj kulturi uopšte. Ovde se, međutim, ne iscrpljuje njen značaj. Malinovski je imao izuzetog dara za živo i zanimljivo pripovedanje. Knjiga je zato puna lepih opisa egzotičnih predela i ljudi. Ona je, pored ostalog, i zanimljiv putopis, pa je s interesovanjem može čitati i obični čitalac. Najveća vrednost ovog dela je, ipak, nešto drugo. »Primitivna kultura« ovde i »civilizaciji« nudi humanije principe života. U ovo vreme neracionalnog korišćenja energija planete, kad se jedan deo čovečanstva guši u raskoši, dok drugi umire od gladi, u vreme u kome čovek bezobzirno uništava prirodu, u vreme akutnih kriza i ratova, čovečanstvu je zaista potrebna pomoć i humaniji oslonac. Malinovski je to intenzivno osećao. On je u saradnji različitih kultura i senzibiliteta, bez dominacije bilo koje od njih, video rešenje za svet. Zato je u ovoj knjizi i optuživao belce što uništavaju jednu kulturu čiji značaj ne shvataju, a koja je umnogome plemenitija od njihove. Zasnovana na principima saradnje, ova kultura čoveka uči humanosti. `U humane principe čovečanstva je Malinovski, uprkos svemu, duboko verovao. Pred sam kraj života, dok su svetom besnele do tada neviđene destruktivne snage (drugi svetski rat), on je u eseju o Džordžu Frejzeru, pored ostalog, rekao: »Pošto se okonča sadašnja katastrofa, odnosi među rasama će morati da se zasnuju na novim principima podjednakih prava (...). Antropolog veruje u pravo svih rasa (...). Mi, predstavnici bele rase, prevashodno smo odgovorni za to, jer mi smo dali svoju religiju, svoje vaspitanje i mnoga druga duhovna dobra drugim rasama i drugim narodima sa prećutnim obećanjem da će, čim prihvate našu civilizaciju, postati ravnopravni sa nama. Ovo obećanje nije ispunjeno.« Knjiga koja je upravo pred nama nas na ovaj neispunjeni dug stalno podseća. Bronislav Malinovski (polj. Bronisław Kasper Malinowski; Krakov, 7. april 1884 — Nju Hejven, 16. maj 1942) je bio poljski antropolog koji se smatra utemeljivačem etnografije i jednim od najznačajnijih antropologa XX veka. Iako je 1908. godine diplomirao fiziku na Jagelonskom univerzitetu, čitanje Frejzerove „Zlatne grane“ ga je okrenulo antropologiji. Prvi je uveo u antropološka istraživanja tehniku opservacije sa participacijom tokom svog višegodišnjeg boravka među urođenicima na Trobrijandskim ostrvima. On je tokom I svetskog rata boravio među urođenicima, naučio njihov jezik i običaje i aktivno živeo među njima podigavši svoj šator u središtu njihovog sela. Istraživao je svojevrstan način razmene dobara među njima poznat kao Kula. U svojim radovima je razvio posebnu teoriju socijalne antropologije poznatu kao funkcionalizam.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! ARGONAUTI ZAPADNOG PACIFIKA, BIGZ, Beograd 1979. Piše: Zoja Karanović Kada izađe iz sopstvenog porekla, morala i kulture uopšte, u kojoj je rođen, ljudskom se biću otvaraju neslućene mogućnosti i potpuna lepota avanture; kao kad se cvetu koji se otvara otkriva nepoznata svetlost. Jedan od ljudi koji je tu lepotu intenzivno osetio bio je i Bronislav Malinovski. Poreklom Poljak, iz bogate porodice, fizičar po obrazovanju, opčinjen čitanjem Frejzerove Zlatne grane, on odlučuje da napusti svoj dotadašnji život i posveti se životu i ispitivanju domorodaca. Zato godine provedene u JSIovoj Gvineji, a posebno na ostrvima Trobrijana, za stvaralaštvo Malinovskog imaju presudan značaj. Kao neposredni rezultat života među domorocima Trobrijanskih ostrva nastalo je jedno od njegovih najznačajnijih dela — Argonauti Zapadnog Pacifika. U nas se ova knjiga, u prevodu, pojavljuje gotovo šezdeset godina nakon njenog nastanka (delo je nastalo 1920. a objavljeno 1922). Bez sumnje zakasnelo, kada je mnoge ideje Malinovskog prevazišla savremena antropologija, ali da li i prekasno, bez smisla? Osnovni predmet interesovanja Malinovskog u ovom delu predstavlja Kula, »specifičan oblik razmene obuhvatnog međuplemenskog karaktera«. Kula se obavlja u širokom prstenu koji predstavlja zatvoren krug. Po ovom kružnom, međuostrvskom putu, neprestano se kreću, u suprotnim smerovima, dve vrste predmeta — ogrlice od crvenih školjki i — u suprotnom smeru — narukvice od belih školjki. `One se neprestano razmenjuju i poces uvek traje. U Kulu je uključen veoma velik broj ljudi. Ova činjenica je važna, jer predmeti koji se razmenjuju u Kuli za domoroca predstavljaju vrhunske vrednosti, pa ih većina ljudi zajednice i poseduje. Posedovanje ovih ogrlica ili narukvica ispunjava čovekovu želju za posedovanjem uopšte. Shvatanje posedovanja se, međutim, mnogo razlikuje od shvatanja kakvo o njemu ima Zapadni čovek. Pošto su ti dragoceni predmeti u stalnoj ih čovek kratko i naizmenično ima. (Vrednosti Kule, naravno, ne predstavljaju vrednosti i za čoveka zapadne civilizacije. Na neki način bi premeti Kule, po značenju koje za domoroca imaju, mogli biti adekvatni najskupljim primercima dijamanata i slično, mada je, čitam tu nedavno, i jedan primerak konzerve od piva za italijanske kolekcionare dostigao vrednost od pola miliona lira. Vrednost neutilitamih predmeta je, uostalom, često veoma relativna. Sve ovo je rečeno da bi čovek evropske kulture i senzibiliteta lakše mogao da pojmi činjenicu da su predmeti Kule stvarno veoma dragoceni za ljude i zajednice koje u njoj učestvuju.) Sam smisao posedovanja, za stanovnike ovog ostrvskog područja, je u razmenjivanju, odnosno u davanju. U tom cilju se preduzimaju dugotrajna i veoma opasna putovanja da bi se predmeti Kule preneli od jednog ka drugom partneru. U nekim od tih putovanja učestvovao je i sam Malinovski. Da bi se ova putovanja mogla ostvariti, stanovnici Trobijana grade specijalne kanue na kojima plove i više stotina milja. Zato ih Malinovski i naziva Argonautima. Izgradnja ovih kanua nije ni lak ni jednostavan posao. Opisujući izgradnju kanua, i neke druge, takođe složene poslove, Malinovski pobija do tada uvreženo mišljenje, koje na žalost nije retko ini danas, da ljudi tzv. primitivnih zajednica nisu sposobni za nikakav složeniji rad. Dokumentovani materijal ove knjige, međutim, samo pokazuje da su motivi koji navode domoroca i čoveka Zapadne civilizacije na rad — različiti. .»Dobit, koja se u civilizovanim zajednicama tako često javlja kao podstrekač rada, u izvornim urođeničkim uslovima nikada ne predstavlja motiv za rad. Zato belci imaju veoma malo uspeha kada pomoću dobiti podstiču urođenika na rad« (140). Karakter samog života i vrednosti čoveka Zapadne civilizacije i čoveka s Trobrjanskih ostrva su različiti. Malinovski to i pokazuje. Zato se oni ne mogu meriti istim merilima. »Ako ga (urođenika) potom merite moralnim, ekonomskim i zakonskim standardima koji su mu takođe suštinski strani, ne možete u svojoj proceni dobiti ništa drugo do običnu karikaturu« (440). Kada se ima u vidu da su moralni, ekonomski i zakonski standardi samo normativne kategorije — odnosno da su relativni, postaje jasnije koliko čovek Zapadne civilizacije postupa ograničeno kada drugačijim kulturama nameće ideale sopstvenih vrednosti. Pošto je za domoroce Kula jedan od najvažnijih oblika života, u nju su uključeni, ili joj se direktno podređuju, mnogi drugi vidovi života. Malinovski ih u okvirima Kule i ispituje. On detaljno govori o društvenoj i socijalnoj hijerarhiji zajednica koje žive na ostrvima Trobrijana. Malinovski otkriva da ovi vidovi hijerarhije postoje i da je ona veoma složena. Ekonomsku moć obično poseduje poglavica ili vrač, ali se od njega, za razliku od konvencija koje vladaju u našem svetu, očekuje i najneposrednije davanje. »Od čoveka koji poseduje očekuje se da deli, da bude poverljiv i velikodušan« .(87). Njegova je dužnost da »ponudi hranu svakom strancu, posetiocu, pa čak i besposličaru iz drugog kraja i seda« (87). (Ovakav običaj je ranije postojao kod mnogih naroda i zajednica različitih vrsta, ali je odavno iščezao.) Od posednika najdragocenijih predmeta Kule očekuje se i da ih predaje dalje, i on to uvek čini. I dok za urođenika s ostrva Trobrijana posedovati znači dati, Zapadni čovek svoje dragocenosti najčešće ljubomorno čuva u trezorima, daleko čak i od pogleda drugih. Malinovski takođe otkriva da se unutar razmene u Kuli razvijaju duboko i istinska prijateljstva među partnerima, a time i čvrste međuplemenske veze koje se stalno prenose na naslednike. Fenomen igre u kojoj čovek ostvaruje neposredni kontakt sa sopstvenim skrivenim snagama i silama prirode, za domoroce u Kuli ima presudan značaj. Kroz delo Malinovskog otkriva se smisao i lepota igre, ne samo za primitivne zajednice, nego i za čoveka uopšte. Verovanja, mitologija i magijski rituali, koji imaju presudnu ulogu u životu ovih zajednica, i pojedinaca u njoj, takođe su veoma složeni. Opisujući ih u okvirima Kule i izvan nje, Malinovski otkriva koliko je neposredan i prisan odnos s prirodom i koliko je ovaj čovek poštuje. Argonauti Zapadnog Pacifka je knjiga koja ima veoma veliku dokumentarnu vrednost za istraživače različitih interesovanja i senzibiliteta: za etnologa, ekonomistu, sociologa i druge, ona predstavlja dragocen izvor informacija ne samo o kulturi o kojoj govori, a koju su belci na žalost uništili, nego o ljudskoj kulturi uopšte. Ovde se, međutim, ne iscrpljuje njen značaj. Malinovski je imao izuzetog dara za živo i zanimljivo pripovedanje. Knjiga je zato puna lepih opisa egzotičnih predela i ljudi. Ona je, pored ostalog, i zanimljiv putopis, pa je s interesovanjem može čitati i obični čitalac. Najveća vrednost ovog dela je, ipak, nešto drugo. »Primitivna kultura« ovde i »civilizaciji« nudi humanije principe života. U ovo vreme neracionalnog korišćenja energija planete, kad se jedan deo čovečanstva guši u raskoši, dok drugi umire od gladi, u vreme u kome čovek bezobzirno uništava prirodu, u vreme akutnih kriza i ratova, čovečanstvu je zaista potrebna pomoć i humaniji oslonac. Malinovski je to intenzivno osećao. On je u saradnji različitih kultura i senzibiliteta, bez dominacije bilo koje od njih, video rešenje za svet. Zato je u ovoj knjizi i optuživao belce što uništavaju jednu kulturu čiji značaj ne shvataju, a koja je umnogome plemenitija od njihove. Zasnovana na principima saradnje, ova kultura čoveka uči humanosti. `U humane principe čovečanstva je Malinovski, uprkos svemu, duboko verovao. Pred sam kraj života, dok su svetom besnele do tada neviđene destruktivne snage (drugi svetski rat), on je u eseju o Džordžu Frejzeru, pored ostalog, rekao: »Pošto se okonča sadašnja katastrofa, odnosi među rasama će morati da se zasnuju na novim principima podjednakih prava (...). Antropolog veruje u pravo svih rasa (...). Mi, predstavnici bele rase, prevashodno smo odgovorni za to, jer mi smo dali svoju religiju, svoje vaspitanje i mnoga druga duhovna dobra drugim rasama i drugim narodima sa prećutnim obećanjem da će, čim prihvate našu civilizaciju, postati ravnopravni sa nama. Ovo obećanje nije ispunjeno.« Knjiga koja je upravo pred nama nas na ovaj neispunjeni dug stalno podseća. Bronislav Malinovski (polj. Bronisław Kasper Malinowski; Krakov, 7. april 1884 — Nju Hejven, 16. maj 1942) je bio poljski antropolog koji se smatra utemeljivačem etnografije i jednim od najznačajnijih antropologa XX veka. Iako je 1908. godine diplomirao fiziku na Jagelonskom univerzitetu, čitanje Frejzerove „Zlatne grane“ ga je okrenulo antropologiji. Prvi je uveo u antropološka istraživanja tehniku opservacije sa participacijom tokom svog višegodišnjeg boravka među urođenicima na Trobrijandskim ostrvima. On je tokom I svetskog rata boravio među urođenicima, naučio njihov jezik i običaje i aktivno živeo među njima podigavši svoj šator u središtu njihovog sela. Istraživao je svojevrstan način razmene dobara među njima poznat kao Kula. U svojim radovima je razvio posebnu teoriju socijalne antropologije poznatu kao funkcionalizam.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Sai Baba and his message - Dr. S. Ruhela, Dr. Duane Robinson Sathya Sai Baba (Telugu సత్య సాయిబాబా), (23. studenog 1926.[4][5] - 24. travnja 2011.[6]), rođen kao Sathyanarayana Raju, bio je indijski guru, religijska figura i učitelj. Sljedbenici ga opisuju kao avatara, duhovnog učitelja i čudotvorca.[4][7][8][9] On sam je izjavio da je reinkarnacija sveca Sai Babe od Shirdija[10] te je često detaljno opisivao život potonjeg.[10][11][12] Također je u mladosti bio pjesnik, pjevač i pisac.[13][14] Sathya Sai organizacija procjenjuje da postoji 1,200 Sathya Sai Baba centara u 114 država diljem svijeta.[15] Procjene o broju sljedbenika Sai Babe kreću se od 6 milijuna, pa i do 50 i 100 millijuna. Djetinjstvo Sathyanarayana Raju rodio se u zabačenom selu Puttaparthi, država Andhra Pradesh, Indija, a roditelji su mu bili Eswaramma i Peddavenkama Raju (obiteljskim imenom `Ratnakaram`)[17]. U prepričavanja svojeg djetinjstva, Sai Baba je govorio:`Prirodno je plakati za bilo koje dijete kada se rodi. No, ovo dijete nije plakalo...na Easwarammino je krajnje iznenađenje dijete bilo nasmijano. Svatko je bio znatiželjan da vidi novorođenu nasmijanu bebu.`[18] On je dobio ime Sathyanarayana (`Sathya` je sanskrt za istinu a `Narayana` je naziv za Višnua).[19] Majka Easwaramma je obavljala obred Sathyanarayana Vratam svaki puni mjesec[18][20] Easwaramma je opisala da je Sathyanarayana začet bezgrešnim začećem. Ona je jednom prilikom rekla:`Sathya Narayana Deva mi se pojavila u snu te me upozorila da se ne bi trebala bojati ako mi se nešto dogodi kroz volju Božju. To jutro, kad sam otišla po vodu, velika lopta plave svjetlosti me pogodila i onesvjestila, tako da sam pala. Osjetila sam da ulazi u mene`.[21] Sathya Sai Baba je to potvrdio 2003.[18][22] Država Andhra Pradesh gdje se rodio Sai Baba Narayana Kasturi u svojoj biografiji o Sai Babi piše: `Dana 24. studenog 1926., Sri Aurobindo Ghosh izašao je iz meditativnog transa i izjavio[23] da „je Krišna sišao u fizičko`.[24] Na dan prije ove najava, 23. studenoga 1926, avatar Sai Baba se rodio`.[25] Mnogi smatraju da je Sri Aurobindo najavio slavnog Sathya Sai Avatara. Sathya Sai Baba se osvrnuo na tu legendu 1999. kada je izjavio: `24. studenog 1926., Aurobindo je prekinuo svoj zavjet šutnje i izjavio da se Bog utjelovio prethodnog dana. Nakon provedbe ove značajne objave, nastavio je sa svojim zavjetom šutnje.`[26] Sathyanarayana je već kao dijete bio potpuno nesklon ne-vegetarijanskoj hrani. On se ne bi ni usudio posjetiti kuće u kojima se kuhala ne-vegetarijanska hrana. Držao se podalje od mjesta gdje su ubijali svinje, ovce, goveda, kokoši ili ih mučili, gdje su bili zatočeni ili gdje su lovili ribe.`[22] Prema Sathya Sai Babi, `dijete je odraslo u plemenitom okruženju.`[18] `Dok je još imao tri-četiri godine, kad god bi se neki prosjak pojavio na vratima i molio za pomoć, Sathya je napustio igru i požurio unutra kako bi uvjerio svoje sestre, Venkamma i Parvathamma,[20] da dadnu nešto žita ili hrane.`[22] `Dijete je postao ljubimac cijelog sela Puttaparthi.` kaže Kasturi. Njegovi prijatelji su ga zvali `Guru`, a susjedi su ga zvali i „Brahmajnani“ jer je `uvijek utješio prijatelje u nevolji i nikada se nije ljutio ili bio umoran`.[27] Učitelj iz Sathyanarayna, Šri V.C. Kondappa, prisjeća se vremena dok je on bio njegov učenik i izvodio čarobne trikove, poput kada je izvadio slatkiše, igračke, cvijeće, voće, gumice i olovke iz prazne vreće, te govorio dam mu je „anđeo“ dao što god je zaželio.[28] [27] Bio je posebno talentiran za glazbu, poeziju i glumu. Čak je i pisao pjesme za seosku operu u dobi od osam godina.[19][28] Kada je imao deset godina, osnovao je Sathya Puttaparthi Pandhari Bhajan skupinu za predstavljanje pjesme ljubavi i odanosti prema Bogu.[28] Sathya Sai Baba je znao i dalje prepričavati neke od tih molitava i 50 godina kasnije.[29] Na iskren zahtjev svog djeda, Kondama Raju, Sathyam je otišao živjeti s njim na neko vrijeme, pomažući mu u kućnim dužnostima (kuhanje, čišćenje itd.). Dok je još bio u školi, Sathyam je katkad podučavao djecu i lokalne seljane kako čitati i pisati.[29][19] 1940-te i 1950-te Dana 8. ožujka 1940., Sathya je ubo `veliki crni škorpion.`[30] `On je pao u nesvijest i ostao nepomičan. Nije govorio i njegovo disanje je oslabilo.` Odmah je dobio medicinsku pomoć i sljedećeg jutra doktor je rekao da je `izvan opasnosti.`[30] U idućih nekoliko dana je bilo vidljivih promjena u Sathyovom ponašanju.[30] Nije htio prihvatiti nikakvu hranu, većinom je bio u tišini a ponekad je dugo recitirao Sanskrt stihove i filozofske mudrosti drevne Indije.` Doktori su vjerovali da je to dio histerije, ali simptomi smijeha, plača, rječitosti i tišine su se nastavili.`[30] Nakon tjedan dana, Sathya je prebačen natrag u svoj dom u Puttaparthi. `Roditelji su bili tužni`, kaže Kasturi, `i gledali njegovo ponašanje sa strahom.`[30] Odnijeli su ga mnogim svećenicima, doktorima i egzorcistima.[30] Sai Baba se jednom prilikom prisjetio tog razdoblja: `Ja sam podnosio sve to mučenje bez prigovaranja.` `Godine 1940., u dobi od četrnaest godina, on je objavio da je reinkarnacija Sai Babe iz Shirdija - sveca koji je postao poznat krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća.` Sai je perzijska riječ koja znači `Sveti`, a Baba je Hinduski naziv od milja za oca. Od tada, mnogi su bili skeptični da je on reinkarnacija Shirdi Sai Babe. Arnold Schulman u svojoj knjizi `Baba` je napisao: `Ne postoji evidencija o broju ljudi koji su ga upoznali i otišli razočarani, ali je bilo hrpa skeptika koji su se preobratili`[31] Članovi obitelji i susjedi, međutim, nisu bili uvjereni. Oni su prišli mladom Sathyi i govorili: `Ako si Sai Baba, daj nam neki dokaz.` `Daj mi ono cvijeće Jasmin`, rekao je mladi Sathya. Nakon što su mu ga dali, on je cvijeće bacio na pod. Cvijeće se, prema izjavama prisutnih, `samo od sebe preuredilo u slova koja su oblikovala ime „Sai Baba“ u Telugu.“[18][30][31] U listopadu 1940.,[32] Sathya je pratio Sehsu i njegovu suprugu u Hampi. Zamolili su ga da im pripazi na prtljagu dok su oni u hramu Šive. `On je sjedio ondje s prtljagom, dok su mu brat i njegova supruga ušli u hram. No unutra nisu vidjeli idol Virupaksha nego Sathyu! Tada je Seshama Raju rekao: `Gle, Sathya je ovdje! Tko onda pazi na prtljagu?` On je izašao van i vidio Sathyu sa prtljagom! Kada se ponovno vratio u hram, vidio da je Sathya i ondje.` [29] Općinski predsjednik je također bio svjedok tom fenomenu. Izjavivši da nema ovozemaljskog odnosa ni sa kim, (`Ne pripadam vama; Maya (iluzija) je nestala; Moji sljedbenici me zovu, imam svoj rad.`[30]) Sathya Sai Baba `je potrčao prema kući jednog Anjaneyulua. Ispred njegove kuće bilo je mali kamen. Sathya Sai Baba je sjeo na njega.` Sathya Sai Baba se prisjeća da ga je brat tjerao da se vrati kući, ali on nije htio`[33] Tijekom ta tri dana, Sathya Sai Baba je ostao s Anjaneyuluom, jeo njegovu hranu i ostao na kamenu. Kada su ga fotografirali, na slici se pojavio ispred Swamija. Zbog toga, Anjaneyulu mu je dao naziv „Sai Baba“ koji je ostao[34]. Nakon puno nagovaranja, ipak je prihvatio vratiti se u Puttaparthi. Sai Baba (lijevo) sa sljedbenicima 1948. godine Polako su se počeli skupljati sljedbenici oko njega. Narayana Kasturi se prisjeća da je `postavljena koliba za sljedbenike koja je bila proširena kako su mjeseci prolazili. Šatori su također postavljeni, a neki sljedbenici koji su došli iz Bangalorea i Anantapura razapeli su svoje vlastite šatore.`[34] Budući da je Sai Baba inzistirao da se svi sljedbenici nahrane, velike dvorane za blagovaone su postali neophodni`. Subbamma se brinuo o hodočasnicima godinama, sve dok nije tamo izgrađen stari hram (mandir).`[34] Godine 1944. izgrađen je hram za sljedbenike Sai Babe u blizini sela.[19] Gradnja Prashanthi Nilayama, trenutnog Ashrama, je započeta 1948. Prasanthi Nilayam inauguriran je na 23. studenog, 1950., na dvadeset četvrti rođendan Sai Babe. Bilo je potrebno oko dvije godine za izgradnju. Puttaparthi je prošao kroz velike promjene. Transformiran je iz malog sela u centar za hodočašće. Otvoreno je i sveučilište s tri kampusa i dvije posebne bolnice koje se skrbe o potrebama siromaha besplatno.[35] U to vrijeme, bila su dva pokušaja da se Sai Babi oduzme život. On je govorio o tome 2003.: `Oni koji su bili protiv Subbamme zbog zakona kaste odlučili su me se riješiti otrovom. Bio sam jako volio Vadas (indijsku delikatesu) u one dane. Dakle, ti ljudi napravili Vadas i stavili otrov u nju... Posjetio sam ovu kuću, uzeo Vadas koji su bili otrovani i pojeo ih[18] bez oklijevanja. Moje tijelo je odjednom poplavilo[36] Još jedan pokušaj takve vrste dogodio se kada su neki od njih zapalili moju improviziranu kuću....Odjednom, bio je prolom oblaka koji je ugasio vatru u kući. Mirno sam spavao i bio potpuno neozlijeđen.`[36] 1960-te i 1970-te 1960., Sathya Sai Baba je izjavio da će biti u ovom smrtnom ljudskom obliku još 59 godina (dakle, do 2019.)[37] 1963., Sathya Sai Baba je pretrpio moždani udar i četiri teška srčana udara. [38]29. lipnja je iznenada ostao bez svijesti. Nakon što je malo došao k sebi, odbio je sve predložene zdravstvene pomoći i tijekom sljedećih pet dana doživio četiri teška srčana udara. Na kraju tih pet dana, njegova lijeva strane ostala je paralizirana, a vid na njegovom lijevom oku i njegov govor su također teško pogođeni. Dva dana kasnije, njegova lijeva strana bila je još paralizirana i njegov govor je bio oronuo, jedva razumljiv. [38] Guru Poornima proslave su tada započele, i uz pomoć nekoliko učenika, on je praktički morao biti nošen do podija. Nakon nekoliko minuta, on zatražio je vodu. Popio je gutljaj (uz pomoć sljedbenika), a potom je poškropio s nekoliko kapi svoju paraliziranu lijevu ruku i nogu. Potom je, s obje ruke, počeo masirati lijevu nogu. `U sekundi, Swamijeva noga, oko i cijela lijeva strane tijela je postala normalna,`[38] i sljedeći sat je održao govor za Guru Poornima. Bilo je to vrijeme govora koji je donio poruku o svojoj budućoj inkarnacija kao Prema Sai Baba.[39] Te noći je jeo svoj normalni obrok, a sljedećih dana vratilo mu se zdravlje. [38] Izjavio je da je reinkarnacija Šive i Šakte.[40] Javno je 1976. ponovio tvrdnju da je druga od tri inkarnacije.[41] Babina biografiji navodi da će Prema Sai Baba biti rođen u Mysore državi.[42] Sathya Sai Baba je izjavio da su „sve tri Sai Babe stigle i da će biti uložene u ukupnosti kozmičke moći kako bi spasili dharmu (pravednost) od anti-dharme“. U intervjuu 1976. za Blitz Magazine, Sai Babu je Šri RK Karanjia (viši urednik Blitz Magazinea) upitao zašto se utjelovio. Sathya Sai Baba je odgovorio: `Zato što je to jedini način se Bog utjelovi unutar čovjeka. Dakle, u mojem sadašnjem Avataru, došao sam naoružan puninom moći bezobličnog Boga kako bi se ispravilo čovječanstvo, podiglo stanje ljudske svijesti i vratilo ljude natrag na pravi put istine, pravednosti, mira i ljubavi za božanstvo`.[9] 29. lipnja 1968, Sathya Sai Baba je napravio svoje prvo, i jedino, putovanje u inozemstvo. [38][43] Nakon što mu putovnicu pripremili šest tjedna ranije, Sathya Sai Baba je iz Mumbaija krenuo za Keniju u avionu. Jednom u Keniji, autom je nastavio put do grada Kampala, glavnog grada susjedne Ugande. Narayana Kasturi piše: `Baba nam je rekao, `ja ne trebam vidjeti sva ta mjesta. Ja sam svugdje, uvijek! Vi se možete voziti uokolo. Ja imam svoj posao, posao za koji sam došao.`[43] Za vrijeme njegova boravka, obratio se okupljenoj gomili: `Došao sam da upalim svjetiljku ljubavi u vašim srcima, da se pobrinem da sjaji iz dana u dan sa dodatnim sjajem. Ne dolazim u ime bilo koje religije.Nisam došao na misiju publicitet niti sam došao skupljati sljedbenike za sebe... Došao sam vam reći o ovoj sveobuhvatnoj vjeri, tom duhovnom načelu, tom putu ljubavi, toj vrlini ljubavi, toj dužnost ljubavi, toj obvezi ljubavi.` [44] Dana 14. srpnja 1968., Sathya Sai Baba je ušao u avion i vratio se natrag u Mumbai, Indija.[43] 1980-te i nadalje 20. kolovoza 1988., Sathya Sai Baba pokliznuo se u svojoj kupaonici. O incidentu je rekao: `U subotu ujutro sam se poskliznuo na komadić sapuna u kupaonicu i pao na leđa. Ozljede koje sam pretrpio bile su prirodna posljedica pada ...` [45] Rendgensko snimanje pokazalo je da je zadobio prijelom kuka. Šest dana kasnije dao je diskurs i osvrnuo se na tu temu. Dana 4. lipnja 2003., Sathya Sai Baba pretrpio je još jedan pad i slomio kuk i bedrenu kost. Odvezen je u bolnicu na operaciju, gdje je dobio anesteziju za vrijeme operacije, ali svejedno nije zaspao. Razgovarao je sa kirurgom tijekom cijele operacije. Nakon toga, bio je u stanju hodati nakon tri dana.[46] U 2006., dogodio se treći incident. Sathya Sai Baba prenosi da je jedan student nespretno pao sa stolice na njega te mu ponovno slomio kuk. Od tada se prevozi u pokretnoj stolici u autu.[47] Od 2005., Sathya Sai Baba koristi invalidska kolica, a njegov nedostatak zdravlje prisilio ga je da ima sve manje javnih nastupa. [48] Sathya Sai Baba sam kaže, `Ja sam izvan dosega najintenzivnijeg upita i najpedantnijeg mjerila. Samo oni koji su prepoznali moju ljubav i iskusili tu ljubav mogu tvrditi da su dobili uvid u moju stvarnost. Ne pokušavajte me znati kroz vanjski oči.“

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Eva Lips (rođena Wiegandt, 6. veljače 1906. - 24. lipnja 1988.), njemačka etnologinja. Dr. filozofije, profesorica etnologije i usporedne sociologije, bila je direktor Julius-Lips instituta za etnologiju i usporednu sociologiju od 1951. do 1969. Nakon povratka iz emigracije u Sjevernoj Americi, zalagala se u prvom redu za stvaranje realne slike o Indijancima, temeljeći se pri tome prije svega na terenskim istraživanjima koja je provodila zajedno sa svojim mužem, Juliusom Lips-om. Eva Lips, rođena Wiegandt, rodila se 6.2.1906. kao drugo dijete porodice dr. Ernst Wiegandta. Otac, jedan od najpoznatijih izdavača u Leipzigu, gradu knjiga, glazbe i univerziteta, vodio je izdavačku kuću koju je osnovao još njegov djed u tradiciji građanskog liberalizma. Gosti u kući su redovno bili autori, povremeno umjetnici, a rjeđe i poznati pravnici s univerziteta ili susjednog suda. Kao učenica, čitala je rukopise koje je dobivao njen otac, naučila čitati korekture i vježbala se u pisanju vlastitih tekstova. Prvi naslov njenog spisateljskog opusa je `Duša kaktusa`, štampana 7.1.1923. u Leipziškom dnevnom listu, biljkama koje je cijeli život njegovala, uzgajala i kupovala. Do duboke starosti kaktusi su u velikom broju ukrašavali njenu kućnu radnu sobu. 1923. završila je Višu djevojačku školu. Na programu škole bili su njemački i književnost, glazbeni predmeti i moderni jezici, ali i prirodne znanosti sa zoologijom i botanikom. Kasnije je za nju bilo vrlo značajno i znanje francuskog jer je pripadala generaciji kojoj je francuski bio najvažniji strani jezik, bar što se tiče društvenih znanosti i beletristike. 15. rujna 1924. udala se za Juliusa Lipsa koji je završio studij u Leipzigu filozofiju, etnologiju i pravo. Par se na kraće vrijeme smjestio u Frankfurtu, gdje su upoznali Lea Frobeniusa. Ubrzo su preselili u Köln, gdje je Julius Lips 1926. dobio posao u Rautenstrauch-Joest-Muzeju, gdje je kod direktora Muzeja Fritza Gräbnera kratko nakon toga i doktorirao. Obrađivao je zbirke, na primjer sisteme zamki prirodnih naroda, organizirao izložbu maski, posredovao znanje o kazalištu i scenskim prikazima u izvaneuropskim kulturama i sastavio opširan materijal o tome, kako bijeli Europljani od 17. stoljeća izgledaju gledani očima `obojenih`. Eva Lips - par nije imao djece - postaje suradnica koju su fascinirale neobičnosti stranih kultura. 1930. Julius Lips postaje direktor Rautenstrauch-Joest muzeja u Kölnu, i imenuju ga izvanrednim profesorom etnologije i sociologije. 1933. ga otpuštaju. Već tri godine je bio član SPD-a a godinama prije toga aktivan član lijevo orijentiranih studentskih inicijativa. U veljači 1934. odlazi u Francusku. Njegova žena prati politička događanja iz perspektive roditeljske kuće u Leipzigu, i ubrzo odlazi za njim. U svibnju iste godine bračni par brodom stiže u New York. Inicijative francuskih prijatelja, vlastiti napori i podrška Franza Boasa doveli su do mjesta predavača na Columbia University i povremenog zapošljavanja na New School of Social Research. Već 1935. oboje idu na terensko istraživanje kod Montagnais-Naskapi na jugu Labradora. Eva Lips prvi put upoznaje jednu sjevernoameričku indijansku kulturu, i od tada ta i druge kulture postaju značajan dio njenog polja rada. Prva dokumentacija u obliku 700 dijapozitiva o Naskapima pokazuje njen pristup. Iza toga, nije više nikuda išla bez svoje Leice. Kod Nascapia oboje razvijaju veliku naklonost prema medvjedima, jer `kod njih je svako poglavica, ne kao kod ostalih životinja`. Najduže terensko istraživanje 1947. ih je odvelo u Minnesotu, kod Ojibwa Indijanaca, a imalo je najveće posljedice na cijeli njihov daljnji život. Potpuno nova sfera joj se otvorila kad Julius Lips 1937. - 1939. preuzima odjeljak za antropologiju na Howard-University, `najvećem crnačkom univerzitetu na svijetu`. Julius Lips je u emigraciji napisao popularno-znanstvenu knjigu `The Origin of Things - Der Ursprung der Dinge` (Porijeklo stvari), koja je imala svjetski uspjeh. Djelo je u 10 godina doživjelo najmanje 10 prijevoda, a njena suradnja na knjizi, između ostalog kao crtača velikog broja upotrebnih predmeta, ostala je u sjećanju. Nadovezujući se na rad u muzeju u Kölnu, ovaj posao je ušao u njen kasniji rad kao predavača. U prvim godinama emigracije Julius i Eva Lips dobivaju američko državljanstvo. On sudjeluje u radu emigrantskih organizacija i postaje suosnivač Council for a Democratic Germany. U tom okruženju Eva razvija svoj vlastiti profil. 1938. pojavljuje se `Savage Symphony, A Personal Record of the Third Reich`. Englesko izdanje se zove `What Hitler Did to Us`. 1942. slijedi `Rebirth in Liberty`. Prva knjiga se bavi događanjima u Kölnu i okolici nakon Hitlerovog dolaska na vlast, druga se bavi novim životom u Americi. Ni jedna ni druga knjiga nisu nikada prevedene na njemački. To su opisi sasvim za američke čitaoce u Roosveltovom vremenu i obilježeni su specifičnom problematikom emigrantske literature. Eva Lips je držala i predavanja o Hitlerovom režimu civilnim slušaocima i američkim vojnicima. U emigraciji su se upoznali s Heinrichom i Thomasom Mannom. Eva se s njima dopisivala sve do njihove smrti a kasnije je držala predavanja u Leipzigu puna osobnih sjećanja na njih dvojicu. 1948. vraća se s mužem, koji je dobio mjesto predavača etnologije, u Leipzig. Otac joj je za vrijeme rata umro, majka je poginula za vrijeme jednog bombardiranja, a brat je pao na fronti. 1949. Julius Lips je izabran za rektora i u listopadu preuzima dužnost, da bi 21. siječnja 1950. potpuno neočekivano umro. Eva Lips traži i dobiva podršku vodstva univerziteta za nastavak Juliusovog i svog rada. Po uvidu u njeno dotadašnje školovanje, nadležni fakultet joj odobrava pristup diplomiranju, a radi i u Etnološkom institutu. Eva je diplomirala u ožujku 1951. s radnjom pod imenom `Lutanja i gospodarske aktivnosti Ojibwa Indijanaca`, koju objavljuje leipciški univerzitetski znanstveni časopis. U svibnju iste godine imenovana je voditeljem poslova Instituta. Predavala je još prije diplome gospodarstvo i pravo, što je preuzela od Juliusa Lipsa. Uskoro postaje potrebno, pored mladih asistenata, u obrazovanje uključiti i dokazane znanstvenike. Tako s nekoliko ciklusa predavanja sudjeluju Hans Damm (Oceanija) i Paul Platen (zemljopis). Hans Grimm je zastupao fizičku antropologiju. Ona je predavala gospodarstvo i pravo; magiju, mitove i religiju `primitivnih` naroda; etnologiju sjevernoameričkih Indijanaca i etnologiju Indijanaca južne Amerike, osim s područja Anda. Kroz više semestara su studenti prikupili iz literature veliki broj pravnih slučajeva sjevernoameričkih Indijanaca i australskih prastanovnika. No, nije nikada došlo do vrednovanja i obrade tih materijala. Uvod u znanost i povijest nauke o narodima, što je predavano dva semestra, sadržavao je puno podataka o povijesti otkrića, a predavano je ponešto i o etnologiji 19. stoljeća. Teorijske postavke i nazori etnologa prvih desetljeća 20. stoljeća nisu predavani niti u naznakama. 1954. Eva Lips doktorira, 1955. dobiva docenturu i postaje direktorica Instituta. Njen doktorski rad pod nazivom `Žetva riže Ojibwa Indijanaca. Gospodarstvo i pravo jednog naroda koji žanje` objavljen je 1956. Time je podastrla javnosti rezultate terenskih istraživanja iz 1947. koje je Julius Lips namjeravao obraditi i objaviti. Rad je trebao biti prilog teoriji naroda koji žanju, što je Julius Lips smatrao značajnim korakom u razvojnom putu `primitivnih naroda`. Razdoblje žetve slijedi nakon razdoblja skupljanja i lova. Sjedilaštvo naroda koji žanje je pretpostavka za uzgoj biljki. Eva Lips se naslanja i precizira formulacije Juliusa Lipsa te ih definira ovako: `Prehrana im se zasniva na sistematičnom prikupljanju ljetine jedne ili nekoliko divljih biljki koje rastu sezonski. Količina raspoloživih namirnica i potreba da ih se sačuva za kasnije korištenje potakla je konzerviranje i vodila ka relativnom sjedilaštvu njihovih korisnika`. Kod nje je nova misao o životinjskoj `žetvi`, no ta ideja nije dalje razvijana. Tri godine nakon doktorata Eva Lips dobiva izvanrednu, a 1960. redovnu profesuru. Početkom 60-ih joj odbijaju dati katedru, a dobiva ju 1966. Eva Lips postaje nakon diplome poznata gradska osoba. Tome je doprineo i niz predavanja organiziranih u zimskoj polovici godine, na koja je pozivala zanimljive osobe iz zemlje i inozemstva. Dvorana u kojoj su držana predavanja bila je gotovo uvijek prepuna. Značajan cilj koji je od početka slijedila je bilo očuvanje i izgradnja Instituta, koji je u međuvremenu nazvan `Julius Lips Institut za etnologiju i usporednu sociologiju`, prvenstveno za obrazovanje. To uopće nije bilo jednostavno jer je u međuvremenu novoosnovana takva katedra na Humboldtovom univerzitetu, a u Jeni još nije bilo odlučeno da li će nastaviti s etnologijom. Ona se odlučno usprotivila krajem 50-ih i početkom 60-ih uključivanju Njemačke `Znanosti o narodima` u Julius Lips institut pod zajedničkim nazivom etnologija ili etnografija. To bi značilo zajedničko ili alternirajuće vođenje Instituta od strane profesora Znanosti o narodima. Grob Eve i Juliusa Lipsa S dekolonizacijom i stvaranjem novih država `obojene` etničke manjine dobivaju na kulturnom, socijalnom i političkom značenju. Eva Lips jedva da je pokazala zanimanje za te procese. Prema njenim vlastitim izjavama, od druge polovice 50-ih njena glavna zadaća je bila da ljudima pokaže realniju sliku o Indijancima. Trebalo je promijeniti sliku koju je o njima svojim knjigama stvorio Karl May. Njene knjige o Indijancima, i one koje su se pojavile u drugom izdanju, bile su brzo rasprodane. No stvarni život u američkim indijanskim rezervatima - etnička, socijalna i kulturna problematika - nije bila predmet njenih prikaza. Provedba treće reforme visokog školstva početkom 70-ih opet je tražila njen veliki angažman. Suradnjom s Dietrichom Treideom uspjelo joj je sačuvati biblioteku, arhiv diapozitiva i drugih materijala Julius Lipsovog instituta od rasparčavanja. Ti materijali su danas dio fundusa Instituta za etnologiju leipciškog Univerziteta. Svojim djelom o Juliusu Lipsu `Između predavanja i indijanskog šatora` (1965. i 1986.) htjela je, kao što piše u posveti, postići da ga se nikada ne zaboravi. Predstavljanje djelovanja Juliusa Lipsa početkom 30-tih od strane Eve Lips obilježeno je pretjeranim veličanjem njegove osobe, a povezano je i s njenim doživljavanjem sebe same. To je ranije, a i u novije vrijeme, izazivalo kritike, no nije utjecalo na njihovo životno djelo. Eva Lips je sahranjena uz svog supruga na Južnom groblju, u `profesorskom kutu`. Oba spomenika okružuju dvije medvjeđe glave prikazane u profilu.