Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Eva Lips (rođena Wiegandt, 6. veljače 1906. - 24. lipnja 1988.), njemačka etnologinja. Dr. filozofije, profesorica etnologije i usporedne sociologije, bila je direktor Julius-Lips instituta za etnologiju i usporednu sociologiju od 1951. do 1969. Nakon povratka iz emigracije u Sjevernoj Americi, zalagala se u prvom redu za stvaranje realne slike o Indijancima, temeljeći se pri tome prije svega na terenskim istraživanjima koja je provodila zajedno sa svojim mužem, Juliusom Lips-om. Eva Lips, rođena Wiegandt, rodila se 6.2.1906. kao drugo dijete porodice dr. Ernst Wiegandta. Otac, jedan od najpoznatijih izdavača u Leipzigu, gradu knjiga, glazbe i univerziteta, vodio je izdavačku kuću koju je osnovao još njegov djed u tradiciji građanskog liberalizma. Gosti u kući su redovno bili autori, povremeno umjetnici, a rjeđe i poznati pravnici s univerziteta ili susjednog suda. Kao učenica, čitala je rukopise koje je dobivao njen otac, naučila čitati korekture i vježbala se u pisanju vlastitih tekstova. Prvi naslov njenog spisateljskog opusa je `Duša kaktusa`, štampana 7.1.1923. u Leipziškom dnevnom listu, biljkama koje je cijeli život njegovala, uzgajala i kupovala. Do duboke starosti kaktusi su u velikom broju ukrašavali njenu kućnu radnu sobu. 1923. završila je Višu djevojačku školu. Na programu škole bili su njemački i književnost, glazbeni predmeti i moderni jezici, ali i prirodne znanosti sa zoologijom i botanikom. Kasnije je za nju bilo vrlo značajno i znanje francuskog jer je pripadala generaciji kojoj je francuski bio najvažniji strani jezik, bar što se tiče društvenih znanosti i beletristike. 15. rujna 1924. udala se za Juliusa Lipsa koji je završio studij u Leipzigu filozofiju, etnologiju i pravo. Par se na kraće vrijeme smjestio u Frankfurtu, gdje su upoznali Lea Frobeniusa. Ubrzo su preselili u Köln, gdje je Julius Lips 1926. dobio posao u Rautenstrauch-Joest-Muzeju, gdje je kod direktora Muzeja Fritza Gräbnera kratko nakon toga i doktorirao. Obrađivao je zbirke, na primjer sisteme zamki prirodnih naroda, organizirao izložbu maski, posredovao znanje o kazalištu i scenskim prikazima u izvaneuropskim kulturama i sastavio opširan materijal o tome, kako bijeli Europljani od 17. stoljeća izgledaju gledani očima `obojenih`. Eva Lips - par nije imao djece - postaje suradnica koju su fascinirale neobičnosti stranih kultura. 1930. Julius Lips postaje direktor Rautenstrauch-Joest muzeja u Kölnu, i imenuju ga izvanrednim profesorom etnologije i sociologije. 1933. ga otpuštaju. Već tri godine je bio član SPD-a a godinama prije toga aktivan član lijevo orijentiranih studentskih inicijativa. U veljači 1934. odlazi u Francusku. Njegova žena prati politička događanja iz perspektive roditeljske kuće u Leipzigu, i ubrzo odlazi za njim. U svibnju iste godine bračni par brodom stiže u New York. Inicijative francuskih prijatelja, vlastiti napori i podrška Franza Boasa doveli su do mjesta predavača na Columbia University i povremenog zapošljavanja na New School of Social Research. Već 1935. oboje idu na terensko istraživanje kod Montagnais-Naskapi na jugu Labradora. Eva Lips prvi put upoznaje jednu sjevernoameričku indijansku kulturu, i od tada ta i druge kulture postaju značajan dio njenog polja rada. Prva dokumentacija u obliku 700 dijapozitiva o Naskapima pokazuje njen pristup. Iza toga, nije više nikuda išla bez svoje Leice. Kod Nascapia oboje razvijaju veliku naklonost prema medvjedima, jer `kod njih je svako poglavica, ne kao kod ostalih životinja`. Najduže terensko istraživanje 1947. ih je odvelo u Minnesotu, kod Ojibwa Indijanaca, a imalo je najveće posljedice na cijeli njihov daljnji život. Potpuno nova sfera joj se otvorila kad Julius Lips 1937. - 1939. preuzima odjeljak za antropologiju na Howard-University, `najvećem crnačkom univerzitetu na svijetu`. Julius Lips je u emigraciji napisao popularno-znanstvenu knjigu `The Origin of Things - Der Ursprung der Dinge` (Porijeklo stvari), koja je imala svjetski uspjeh. Djelo je u 10 godina doživjelo najmanje 10 prijevoda, a njena suradnja na knjizi, između ostalog kao crtača velikog broja upotrebnih predmeta, ostala je u sjećanju. Nadovezujući se na rad u muzeju u Kölnu, ovaj posao je ušao u njen kasniji rad kao predavača. U prvim godinama emigracije Julius i Eva Lips dobivaju američko državljanstvo. On sudjeluje u radu emigrantskih organizacija i postaje suosnivač Council for a Democratic Germany. U tom okruženju Eva razvija svoj vlastiti profil. 1938. pojavljuje se `Savage Symphony, A Personal Record of the Third Reich`. Englesko izdanje se zove `What Hitler Did to Us`. 1942. slijedi `Rebirth in Liberty`. Prva knjiga se bavi događanjima u Kölnu i okolici nakon Hitlerovog dolaska na vlast, druga se bavi novim životom u Americi. Ni jedna ni druga knjiga nisu nikada prevedene na njemački. To su opisi sasvim za američke čitaoce u Roosveltovom vremenu i obilježeni su specifičnom problematikom emigrantske literature. Eva Lips je držala i predavanja o Hitlerovom režimu civilnim slušaocima i američkim vojnicima. U emigraciji su se upoznali s Heinrichom i Thomasom Mannom. Eva se s njima dopisivala sve do njihove smrti a kasnije je držala predavanja u Leipzigu puna osobnih sjećanja na njih dvojicu. 1948. vraća se s mužem, koji je dobio mjesto predavača etnologije, u Leipzig. Otac joj je za vrijeme rata umro, majka je poginula za vrijeme jednog bombardiranja, a brat je pao na fronti. 1949. Julius Lips je izabran za rektora i u listopadu preuzima dužnost, da bi 21. siječnja 1950. potpuno neočekivano umro. Eva Lips traži i dobiva podršku vodstva univerziteta za nastavak Juliusovog i svog rada. Po uvidu u njeno dotadašnje školovanje, nadležni fakultet joj odobrava pristup diplomiranju, a radi i u Etnološkom institutu. Eva je diplomirala u ožujku 1951. s radnjom pod imenom `Lutanja i gospodarske aktivnosti Ojibwa Indijanaca`, koju objavljuje leipciški univerzitetski znanstveni časopis. U svibnju iste godine imenovana je voditeljem poslova Instituta. Predavala je još prije diplome gospodarstvo i pravo, što je preuzela od Juliusa Lipsa. Uskoro postaje potrebno, pored mladih asistenata, u obrazovanje uključiti i dokazane znanstvenike. Tako s nekoliko ciklusa predavanja sudjeluju Hans Damm (Oceanija) i Paul Platen (zemljopis). Hans Grimm je zastupao fizičku antropologiju. Ona je predavala gospodarstvo i pravo; magiju, mitove i religiju `primitivnih` naroda; etnologiju sjevernoameričkih Indijanaca i etnologiju Indijanaca južne Amerike, osim s područja Anda. Kroz više semestara su studenti prikupili iz literature veliki broj pravnih slučajeva sjevernoameričkih Indijanaca i australskih prastanovnika. No, nije nikada došlo do vrednovanja i obrade tih materijala. Uvod u znanost i povijest nauke o narodima, što je predavano dva semestra, sadržavao je puno podataka o povijesti otkrića, a predavano je ponešto i o etnologiji 19. stoljeća. Teorijske postavke i nazori etnologa prvih desetljeća 20. stoljeća nisu predavani niti u naznakama. 1954. Eva Lips doktorira, 1955. dobiva docenturu i postaje direktorica Instituta. Njen doktorski rad pod nazivom `Žetva riže Ojibwa Indijanaca. Gospodarstvo i pravo jednog naroda koji žanje` objavljen je 1956. Time je podastrla javnosti rezultate terenskih istraživanja iz 1947. koje je Julius Lips namjeravao obraditi i objaviti. Rad je trebao biti prilog teoriji naroda koji žanju, što je Julius Lips smatrao značajnim korakom u razvojnom putu `primitivnih naroda`. Razdoblje žetve slijedi nakon razdoblja skupljanja i lova. Sjedilaštvo naroda koji žanje je pretpostavka za uzgoj biljki. Eva Lips se naslanja i precizira formulacije Juliusa Lipsa te ih definira ovako: `Prehrana im se zasniva na sistematičnom prikupljanju ljetine jedne ili nekoliko divljih biljki koje rastu sezonski. Količina raspoloživih namirnica i potreba da ih se sačuva za kasnije korištenje potakla je konzerviranje i vodila ka relativnom sjedilaštvu njihovih korisnika`. Kod nje je nova misao o životinjskoj `žetvi`, no ta ideja nije dalje razvijana. Tri godine nakon doktorata Eva Lips dobiva izvanrednu, a 1960. redovnu profesuru. Početkom 60-ih joj odbijaju dati katedru, a dobiva ju 1966. Eva Lips postaje nakon diplome poznata gradska osoba. Tome je doprineo i niz predavanja organiziranih u zimskoj polovici godine, na koja je pozivala zanimljive osobe iz zemlje i inozemstva. Dvorana u kojoj su držana predavanja bila je gotovo uvijek prepuna. Značajan cilj koji je od početka slijedila je bilo očuvanje i izgradnja Instituta, koji je u međuvremenu nazvan `Julius Lips Institut za etnologiju i usporednu sociologiju`, prvenstveno za obrazovanje. To uopće nije bilo jednostavno jer je u međuvremenu novoosnovana takva katedra na Humboldtovom univerzitetu, a u Jeni još nije bilo odlučeno da li će nastaviti s etnologijom. Ona se odlučno usprotivila krajem 50-ih i početkom 60-ih uključivanju Njemačke `Znanosti o narodima` u Julius Lips institut pod zajedničkim nazivom etnologija ili etnografija. To bi značilo zajedničko ili alternirajuće vođenje Instituta od strane profesora Znanosti o narodima. Grob Eve i Juliusa Lipsa S dekolonizacijom i stvaranjem novih država `obojene` etničke manjine dobivaju na kulturnom, socijalnom i političkom značenju. Eva Lips jedva da je pokazala zanimanje za te procese. Prema njenim vlastitim izjavama, od druge polovice 50-ih njena glavna zadaća je bila da ljudima pokaže realniju sliku o Indijancima. Trebalo je promijeniti sliku koju je o njima svojim knjigama stvorio Karl May. Njene knjige o Indijancima, i one koje su se pojavile u drugom izdanju, bile su brzo rasprodane. No stvarni život u američkim indijanskim rezervatima - etnička, socijalna i kulturna problematika - nije bila predmet njenih prikaza. Provedba treće reforme visokog školstva početkom 70-ih opet je tražila njen veliki angažman. Suradnjom s Dietrichom Treideom uspjelo joj je sačuvati biblioteku, arhiv diapozitiva i drugih materijala Julius Lipsovog instituta od rasparčavanja. Ti materijali su danas dio fundusa Instituta za etnologiju leipciškog Univerziteta. Svojim djelom o Juliusu Lipsu `Između predavanja i indijanskog šatora` (1965. i 1986.) htjela je, kao što piše u posveti, postići da ga se nikada ne zaboravi. Predstavljanje djelovanja Juliusa Lipsa početkom 30-tih od strane Eve Lips obilježeno je pretjeranim veličanjem njegove osobe, a povezano je i s njenim doživljavanjem sebe same. To je ranije, a i u novije vrijeme, izazivalo kritike, no nije utjecalo na njihovo životno djelo. Eva Lips je sahranjena uz svog supruga na Južnom groblju, u `profesorskom kutu`. Oba spomenika okružuju dvije medvjeđe glave prikazane u profilu.