Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Više od četrdeset godina, u razdoblju između 1969. i 2012, Mevlut na istanbulskim ulicama prodaje kiselo mleko, bozu, pilav, čuvar je parkinga. Posmatra kako ulice ispunjavaju različiti ljudi, kako se veliki deo grada ruši i nanovo gradi, kako svet pristiže iz Anadolije i stiče bogatstvo; s druge strane biva svedokom preobražaja, političkih trvenja i prevrata kroz koje zemlja prolazi. Uvek ga kopka šta je izvor nečeg što ga čini drukčijim od ostalih, tog čudnog osećaja u njemu. Ali nikada ne prestaje da misli na prodaju boze u zimskim večerima i na to ko je u stvari ona koju voli. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, roman Čudan osećaj u meni daje sliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma. „Pamuk je najveći živi pisac.“ Le Point, Francuska

Čudan osećaj u meni „Ima genijalnosti u ludilu Orhana Pamuka.“ Umberto Eko Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Više od četrdeset godina, u razdoblju između 1969. i 2012, Mevlut na istanbulskim ulicama prodaje kiselo mleko, bozu, pilav, čuvar je parkinga. Posmatra kako ulice ispunjavaju različiti ljudi, kako se veliki deo grada ruši i nanovo gradi, kako svet pristiže iz Anadolije i stiče bogatstvo; s druge strane biva svedokom preobražaja, političkih trvenja i prevrata kroz koje zemlja prolazi. Uvek ga kopka šta je izvor nečeg što ga čini drukčijim od ostalih, tog čudnog osećaja u njemu. Ali nikada ne prestaje da misli na prodaju boze u zimskim večerima i na to ko je u stvari ona koju voli. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, roman Čudan osećaj u meni daje sliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma. „Pamuk je najveći živi pisac.“ Le Point, Francuska Knjige Orhana Pamuka prevedene su na preko šezdeset svetskih jezika i prodate u milionima primeraka.

Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Više od četrdeset godina, u razdoblju između 1969. i 2012, Mevlut na istanbulskim ulicama prodaje kiselo mleko, bozu, pilav, čuvar je parkinga. Posmatra kako ulice ispunjavaju različiti ljudi, kako se veliki deo grada ruši i nanovo gradi, kako svet pristiže iz Anadolije i stiče bogatstvo; s druge strane biva svedokom preobražaja, političkih trvenja i prevrata kroz koje zemlja prolazi. Uvek ga kopka šta je izvor nečeg što ga čini drukčijim od ostalih, tog čudnog osećaja u njemu. Ali nikada ne prestaje da misli na prodaju boze u zimskim večerima i na to ko je u stvari ona koju voli. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, roman Čudan osećaj u meni daje sliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma. „Pamuk je najveći živi pisac.“ Le Point, Francuska Knjige Orhana Pamuka prevedene su na preko šezdeset svetskih jezika i prodate u milionima primeraka.

O knjizi: Novi roman turskog nobelovca, do sada objavljenog samo u Turskoj, sada u Srbiji! Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, ovaj roman dajesliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma.

O knjizi: Novi roman turskog nobelovca, do sada objavljenog samo u Turskoj, sada u Srbiji! Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, ovaj roman dajesliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma.

Novi roman turskog nobelovca, do sada objavljenog samo u Turskoj, sada u Srbiji! Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i prijateljima i slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica! Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, ovaj roman dajesliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma. Čitaj dalje

Na prodaju roman Orhana Pamuka "Cudan osecaj u meni" sa slike.Moze licno preuzimanje ili slanje brzom postom.

Informacije SKU 9788661451928 Kategorije STRANI PISCI Težina 0.7 kg Proizvođač Geopoetika Povez knjige Mek Pismo latinica Pisac Orhan Pamuk Izdavač Geopoetika Jezik Srpski Format / Tagovi Orhan Pamuk Knjiga Knjizara Geopoetika Beletristika Strani pisci Beletristika-Strani pisci Nobelovci Čudan osećaj u meni Orhan Pamuk

Opis Čudan osećaj u meni je ljubavna priča i u isti mah moderan ep. Roman na kojem je nobelovac Orhan Pamuk radio šest godina, objavljen u Turskoj decembra 2014. godine, pripoveda o životu u Istanbulu bozadžije Mevluta i njegove ljubavi kojoj je tri godine slao ljubavna pisma. Više od četrdeset godina, u razdoblju između 1969. i 2012, Mevlut na istanbulskim ulicama prodaje kiselo mleko, bozu, pilav, čuvar je parkinga. Posmatra kako ulice ispunjavaju različiti ljudi, kako se veliki deo grada ruši i nanovo gradi, kako svet pristiže iz Anadolije i stiče bogatstvo; s druge strane biva svedokom preobražaja, političkih trvenja i prevrata kroz koje zemlja prolazi. Uvek ga kopka šta je izvor nečeg što ga čini drukčijim od ostalih, tog čudnog osećaja u njemu. Ali nikada ne prestaje da misli na prodaju boze u zimskim večerima i na to ko je u stvari ona koju voli. Da li je u ljubavi važnija čovekova namera ili njegova sudbina? Da li naša sreća ili nesreća zavise od naših izbora ili nam se događaju mimo nas? U potrazi za odgovorima na ova pitanja, roman Čudan osećaj u meni daje sliku sučeljavanja porodičnog i života grada, gneva i bespomoćnosti žena unutar doma. „Pamuk je najveći živi pisac.“ Le Point, Francuska Knjige Orhana Pamuka prevedene su na preko šezdeset svetskih jezika i prodate u milionima primeraka. Povez knjige : broširani Strana : 597 Format :20 cm Pismo : latinica

Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i prijateljima i slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica   Geopoetika 2015 599 strana   Stanje : Odlično!

Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti.

Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti. Beatris Sarlo

Borhes, pisac na razmeđu Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti. Beatris Sarlo

Reč autora: Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti.

Autor: Beatris SarloOvu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti.

Opis proizvoda Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti. Beatris Sarlo Vidi još informacija

Opis proizvoda Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti. Beatris Sarlo Vidi još informacija

Knjiga je kao nova. Borhes, pisac na razmeđu - Beatris Sarlo Izdavač: Službeni glasnik Godina izdanja: 2022 Broj strana: 150 Format: 20 cm Povez: Broširani Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti. Beatris Sarlo

60630) BORHES pisac na razmeđu , Beatris Sarlo , Službeni glasnik Beograd 2020 Ovu knjigu čine četiri predavanja koja sam održala na Univerzitetu Kembridž 1992. godine. Da govorim o Borhesu upravo tamo, i to na engleskom jeziku, izazvalo je čudan osećaj u meni. Na tom engleskom univerzitetu jedna Argentinka govorila je o argentinskom piscu koji se danas smatra „univerzalnim“. U tim dalekim pedesetim godinama prošlog veka, kad su se prevodi nekih njegovih tekstova pojavili u časopisu Les Temps Modernes, Borhes je postao član malobrojne grupe pisaca, poznat (više poznat nego čitan, kao što dolikuje današnjem delovanju slave) u čitavom svetu. Izvan okolnosti koje okružuju njegove tekstove u Argentini, Borhes je takoreći izgubio svoju nacionalnost: on je jači od argentinske književnosti i uticajniji od kulturne tradicije kojoj pripada. Ako Balzak ili Bodler, Dikens ili Džejn Ostin neraskidivo pripadaju nečemu što se naziva francuska književnost ili engleska književnost, Borhes, nasuprot tome, krstari po univerzalističkim vodama zapadnjačke književnosti. Beatris Sarlo mek povez, format 14 x 20 cm , latinica, 150 strana, na par mesta pečat prebojen belilom ,

Knjiga je autobiografska, sažeta na stotinak stranica, ali načinom opisanih događaja podstiče slojevita razmišljanja bogata i duboka do nesagledivosti. Ona ima svoju prirodu, svoju narav, svoje zagonetke i njihovo rešenje duboko ukorenjeno u stvarna iskustva uzavrele borbe između života i smrti, Erosa i Tanatosa. U tom svetlu ona je samosvojna sa daškom one privlačne jedinstvenosti koja odlikuje značajna dela. Spisateljskim darom, koji je iznad naučenog umeća, pisac, holografskim preklapanjem različitih događaja rasutih u prostoru i vremenu, daje zamah čitaočevoj mašti da povezuje, objedinjuje i stvara svoje predstave, koje nadilaze ono što je opisano u knjizi. Taj izlazak iz ograničenih korica, takođe, znak je značajnog dela. Ovo je i knjiga sabijene energije, u kojoj se istovremeno prožimaju topla saosećajnost i razorni gnev, žuč koja pršti i po čitaocima. Ponekad sam imao čudan osećaj da me udara paperjem i miluje maljem. Knjiga je neobična, zanimljiva, a iznad toga ona daje i praktična uputstva na koji način stanja svesti, utkana u mreže unutrašnjeg svemira mogu doprineti izlečenju teških bolest dajući snagu životu da savlada pretnje bolesti i smrti. U knjizi smeta preterana upotreba oporih, psovačkih reči. Za mene je to neoprezan odnos, čak i omalovažavanje onih, posebno starijih čitalaca, koji ne prihvataju takav nivo razgovora. Na samom završetku knjige to oporo ophođenje posebno je zgusnuto, neprijatno. I pored toga, mišljenja sam da je knjiga vredna pažnje i odgovorno je preporučujem čitaocima. U Košutnjaku, 01. avgusta 2019. Spasoje Vlajić

Soba za nikoga Osjećala sam kako mi se ledi ruka od tekućine prve kemoterapije koja je kap po kap satima već curila kroz infuziju u moje vene i obuzimala mi tijelo na neki čudan način sve više. Pokušavala sam naći bolji položaj u krevetu i nisam mogla puno promijeniti šta god napravila. Žuljalo me sve. Krevet je bio neudoban za mršavicu poput mene, ali nije bio problem više ni u krevetu. Žuljale su me vlastite kosti. Nekako sam se smanjila i utonula u plavu bolničku posteljinu iz koje je virila samo desna ruka u kojoj je bila zabodena igla s cjevčicom. Slučajno sam pogledala lijevu i pomislila da mi se smanjila gejša. I zmaj mi se smanjio! Sve su se tetovaže nekako smanjile i pomjerile sa svog mjesta mršavosti. A jednom kad me medicinska sestra ubola nakon bezbroj ubadanja do tada, pomislila sam na bockanje i grebanje igle mašinice za tetoviranje. A odmah za tim lančano se nadovezala pomisao i na sve osude što dobronamjerih što lažnih moralista kako je to tetoviranje zabranjeno, kako nije dozvoljeno u islamu, šejtanska posla i šta mi sve nisu govorili. I evo... ako i to treba da prihvatim - predajem se! Prihvatam. Ako je Bog zaista trebao da me kazni zbog tog grijeha onda dragi moj Bože ti i ja smo sada kvit. Kazni me... o Bože kazni me za sve Riječi moje davno napisane, otpjevane i proslavljene pjesme. Kroz glavu su mi prolazili stihovi drugih pjesama i činilo mi se kao da su neke rečenice došle na naplatu i bila sam svjesna da me čeka sve ono sa čime se još nisam susrela. Igle, infuzije, pregledi, nalazi, već sam bila umorna od svega, a bio je to tek početak. Prikaži više

Iz recenzije: Drago Jančar najprevođeniji je suvremeni slovenski autor. Kod nas su mu objavljeni »Izvješće iz devete zemlje«, »Izbrojen, vagnut, razdijeljen«, »Skok s liburnije« i roman »Polarna svjetlost«. U romanu »Zujanje u glavi« piše o pobuni u zatvoru Livadi, odnosno, prepričava priču koju mu je ispričao jedan od vođa te pobune, Kerber. Kerber je bivši legionar, poštanski razbojnik, pomalo čudan tip koji ne može podnijeti »bestidne kretnje« i struganje jedaćim priborom po tanjuru, od toga mu, naime zuji u glavi. U prvom i posljednjem poglavlju koja uokviruju priču autor nam objašnjava okolnosti pod kojima je upoznao Kerbera i svoju ulogu njegova kroničara, njegova Josipa Flavija. Želite li pročitati roman gdje vam autor neć prekidati pripovjednu nit svojim komentarima, upletati se, biti pametan, sarkastičan i gdje ćete se u isto vrijeme jednostavno moći prepustiti fabuli i junaku, ili osjećati da ste vrlo dobro upoznali jednu iznimnu osobu, tada želite baš ovo, »Zujanje u glavi«. Revolt Odlomak: Zbilo se to kolovoza `75, kada sam u starodrevnim zatvorima u gradu M. čuo priču što ću je ovdje pokušati gotovo u tančine obnoviti. Niz sparnih večeri zaredom pripovijedao mi ju je njezin junak, praćenu zvucima orkestra, što su kroz zaparu pritjecali k nama s obližnje hotelske terase. Sjećam se: stajali smo na hodniku kraj prozorske niše, čiji je donji dio bio približno u visini lakata, a nalazila se točno nasuprot vrata ćelije u kojoj sam proboravio tog ljeta. Ponekad smo si donijeli stolce, premda je to bilo zabranjeno. Međutim, pripovjedač je volio detalje, zato se naš posao nije mogao obaviti nakratko i stojećke, cijelo je vrijeme pazio da li doista stvari odmah bilježim. Kad je tijkom pripovijedanja odvojio pogled od neke neodređene točke među rešetkama, pogled, koji je u gustoj večernjoj sparini, isprepletenoj zvukovima hotelskog ansambla, tražio u daljini, tražio u prošlosti, tražio u snovima, tada je tim čudnim pogledom uvijek tražio, ne moje oči, nego moju kemijsku olovku. Zašto ne pišeš? upitao je otužno kad je olovka mirovala. To su važne stvari. Kad je vidio da vršak olovke klizi papirom, bijaše istinski sretan. Piši, reče, sve zapiši, to je povijest. Pripovjedač, svjedok i istodobno sudionik znamenite pobune u južnoj kaznionici izabrao je mene za svoga Jozefa Flavija. Poznavao je njegov Judejski rat i bio uvjeren da se «objektivno i unatrag gledano» ti događaji, to znači Judejski ustanak i opsada Masade, uopće ne bi bili dogodili da nije bilo Jozefa Flavija, koji ih je podrobno opisao, ne samo događaje, već katkad i snove sudionika na obje strane. Tako će se zbiti i s događajima kojima bijaše svjedokom, tako će biti sa cijelim njegvim životom, ne nađe li se netko tko će to zapisati u povijesno pamćenje….

Džepna knjiga, 1958. Jedan od najvećih mađarskih pisaca! Život u kavezu – čija je radnja smeštena u Suboticu – razigran je i satirični prikaz učmale svakodnevice imućnog građanstva koje iznenada otkriva da život može biti mnogo zabavniji. Neprivlačna, nezanimljiva, gotovo neprimetna devojka s nadimkom Ševa živi s roditeljima za koje kuva, šije i brine o domaćinstvu. Njihovim poro-dičnim životom odavno je zavladala rutina. Kada Ševa otputuje na nedelju dana, roditelji se prvo pitaju šta će i kako će bez nje, a onda sve više vremena provode van kuće i otkrivaju koliko im prija takav život. Deže Kostolanji (mađ. Dezső Kosztolányi; Subotica, 29. mart 1885 — Budimpešta, 3. novembar 1936) je bio mađarski književnik, novinar, publicista, prevodilac književnih dela. Oprobao se u gotovo svim književnim rodovima[3], od poezije preko esejistike, do pozorišnih komada. Gradeći sopstveni stil, koristio je francuski simbolizam, impresionizam, ekspresionizam,[3] psihološki realizam, a smatra se i začetnikom futurizma u svojoj sredini.[4] Još za života je preveden na sve evropske jezike.[5] Biografija Spomenik u Subotici Rođen je u Subotici, gde je završio gimnaziju. Međutim, zbog sukoba sa nastavnikom napustio je školu pre mature i pored toga što mu je otac Arpad Kostolanji bio direktor škole. Studije je nastavio u Budimpešti (1903[6]), gde se družio sa Mihaljem Babičem i Đulom Juhasom, velikim mađarskim književnicima.[7] Prvu pesmu objavio je 1901. godine, prvu zbirku pesama 1907[7], a prvu nagradu osvojio je 1910. sa zbirkom „Žalbe lošeg deteta“.[8] Od 1904. se bavio i novinarstvom. U početku je pisao za Subotičke listove, a kasnije je radio kao saradnik „Peštanskog Dnevnika“ (mađ. Budapesti Napló) (1906[6]).[7] U periodu od 1908. do 1910. putovao je po Evropi.[6] U proleće 1909. je posetio Beograd. Svoje utiske o egzotičnoj slici tadašnjeg glavnog grada: ulicama, narodu, kafanama, odbornicima u skupštini, Narodnom muzeju, Univerzitetskoj biblioteci Licej, objavio je u obliku dva kratka putopisa („Beogradski dnevnik“ i „Srpski mozaik“) u časopisu „Élet“ (Život). Kasnije ih je objedinio i objavio u knjizi pod nazivom „Mastilo“.[3] Ipak, za njega je rodni kraj bio najveća inspiracija. Mnogi njegovi romani, od kojih najpoznatiji „Ševa“ (1924), „Zlatni zmaj“ (1926) i deo pripovedaka iz „Kornel Večernji“[1] vode poreklo iz njegovih Subotičkih dana[7], što je i sam napominjao: Onaj ko ovde odraste, tom su oči šire nego onima koji životno krštenje dožive u jednoj mudro uređenoj prestonici. Mene su tajanstvenost koja se skriva u mađarskoj provinciji i mistika koja se skriva u čoveku iz palanke nagnale na pisanje i samo se u toj meri osećam piscem u kojoj sam dobio snagu od sile koja deluje u provinciji. — Deže Kostolanji[3] Od ranih godina patio je od otežanog disanja, najverovatnije astme. Ove probleme od kojih je patio, na simboličan način opisao je između ostalog u članku o Subotici, Bačkoj bulci: „Prašina nizijska“ u časopisu „Élet“[7]: Onima koji znaju i vole da pišu, posvećujem ovaj naslov, i molim da za njega napišu roman. Prašina nizijska, prašina Bačke je ta, o kojoj ja još ništa čuo nisam. Mada čoveku treba samo dve nedelje da se kvasi u soli ove atmosfere Bačke pa da otkrije ovaj čudan element, ove čestice sivila, koje noću lupaju po mreži na prozoru, koje grlo suše, pluća razaraju, razboljevaju i zavode. Ova prašina ničemu nalik nije. Ova prašina ima neku svoju strukturu, posebnu hemiju, štaviše, svoju filozofiju. — Daže Kostolanji, 18. septembar 1910[7] Svest o bolesti i prolaznosti života odrazili su se i na njegov knjiženi stil, koji su mnogi kritičari okarakterisali kao secesijski kult smrti.[7] I ako se okušao u raznim žanrovima, po nekim kritičarima, on je pre svega bio pesnik, jer se čak i u proznom radu oseća poezija.[3] S druge strane, neki Kostolanjijevi eseji i polemike o prevođenju aktuelni su još i danas.[1] Prvi znaci teške bolesti: raka grla[9], pojavili u se 1933. U narednom periodu operisan je nekoliko puta, da bi 1936.[6] umro u 51. godini života,[8] u predgrađu Budimpešte. U njegovu čast U Subotici, njegovo ime nose pozorište alternativnog pristupa[10] i gimnazija za talentovane učenike,[11] a u parku u ulici Šandora Petefija nalazi se spomen-obeležje podignut 2014. godine sa skulpturom, autora Tibora Sarapke i bistom, autora Almaši Gabora, postavljena 1985. godine.[12] Svake godine održavaju se Dani Dežea Kostolanjija.[13]

Kao na slikama Posveta prevodioca poezija pesma Fransisa Ponža iz intervjua: Vi ste poznavali i mnoge slikare, i to one među najvećima - Pikasa, Braka... Oni su Vam bili prijatelji (u knjizi o Braku ima jedan potresan opis gdje Vi kažete da ste se zaplakali kada ste posjetili njegov atelje i ugledali jednu sliku čiju ste reprodukciju imali uza se u toku cijelog rata). Pisali ste još o Dibifeu, Fotrijeu, Fenozi, Đakometiju... Vaša knjiga o slikarima se zove Savremeni atelje. Hoćete li ispričati neku uspomenu o njima? `Slikarstvo me uvijek mnogo zanimalo. Bilo je slika i kod mog oca i kod moje majke, a i ja sam imao svoju kolekciju. Vidite ove slike po zidovima su Dibifeove. Kad ste ulazili, vidjeli ste da je ispod nas njegova Fondacija. Moja kćer se njome bavi i izvršilac je Dibifeovog testamenta. Ja lično više volim Braka i Pikasa. Brak je bio ono što se zove genijem, a i Pikaso. Njegova žena koja je nedavno izvršila samoubistvo, telefonirala mi je nekoliko dana pred smrt.` Kao da je htjela da se oprosti od velikog prijatelja svoga muža? O čemu Vam je govorila? `Ja sam napisao nekoliko eseja o Pikasu i ona mi je rekla koliko joj se sviđaju i da ih je Pikaso posebno cijenio. (Baš sam danas dobio divan poklon od Brakove saradnice Marije Lašo. Evo, pogledajte jedna lijepa, jedna prekrasna vunena ešarpa.) `Pikaso je bio fantastičan, jer sve o čemu je razmišljao odmah je pretvarao u oblik, u crtež, u boju` Proučavao sam slikare i vidio ih na djelu i želio da shvatim tajnu umjetničkog djela koje za mene sadrži tajnu života. Mnogi od tih slikara su se odlikovali divnim ljudskim osobinama. Naravno, međusobno su se veoma razlikovali. Govorilo se da su Brak i Pikaso bili sušte suprotnosti, ali to nije tačno. Sjećam se dobro kada je Brak izdržao tešku operaciju u kojoj su mu izvadili skoro cio stomak, Pikaso je otišao kod njega i proveo petnaest dana s njim da bi ga podržao i ohrabrio. To su bili pravi ljudi! Pikaso je bio fantastičan, jer sve o čemu je razmišljao odmah je pretvarao u oblik, u crtež, u boju. Misao mu je bila kao munja, u isti čas se pretvarala u vizuelno. Razmišljao je u obliku slikarstva, u obliku slike. Bože moj, koliko je bio inteligentan! Više nego inteligentan.` Nijeste pomenuli Džojsa, a poznato je da je i on, kao i Vi, radio na “ totalnom izražavanju“. Kako biste izrazili vezu između Vas i njega? `Ko se danas bavi literaturom, taj je svakako čitao Džojsa. I ja sam prije godinu dana ponovo čitao Uliksa. On nije nimalo zastario, naprotiv - sve je u njemu svježe i živo, fantastično. Ali moje je mišljenje, kada je riječ o tehnici, da ne treba uzimati iz svih literatura jezik za svoje istraživanje. To je iluzorno kao i esperanto. Najbolje je udubiti se u svoje sopstvene korijene, u svoj jezik i izraz. Prava literatura se ne pravi od koncepata. Zato sam i rekao: činimo ono za šta smo stvoreni. Svako ima svoju specifičnost, a moja je ta da je literatura tehnika pisanja. Jedini način bivanja je udubljivanje u neku tehniku. Klasa je superiornost u nekoj specijalnosti. Sa literaturom je isto: pravu literaturu prave ljudi koji imaju klasu.` Koja su iskušenje kojima pisac ne smije da podlegne? `Među najopasnijima je ono da se prepusti klizanju ka nekoj ideologiji, to jest, pretjeranoj upotrebi jedne strane koju predstavljaju riječi (ideje), na štetu njihove druge strane (stvari). Pošto je strana „ideje“ rat. Ali i njegova suprotnost: kula od slonovače, kabinet, samostan, jeste sistematsko odbijanje normalnog života. Da li je još uvijek potrebno da se podsjetimo da prava djela imaju više mogućnosti da promijene čovjeka od čizme zavojevača.` Kod Vas postoji kult riječi koji Vi posebno njegujete konsultujući neprestano čuveni rječnik Litre. `Rječnik je sigurna vrijednost. Neiscrpna. Čovjek je stvorio svijet imenujući ga. Neimenovani svijet je haos prepušten neredu. Ponekad treba raditi protiv riječi. Neke riječi zbog prevelike upotrebe slabe. Uzmite recimo riječ - poštovanje. Ona više ne znači ništa izuzev pukog izraza, prazne formule pristojnosti na kraju pisma. Nekad je ta riječ značila: posmatrati zvijezde, obuhvatiti zvjezdani svijet. Rad pjesnika je upravo to: posmatrati, poštovati, cijeniti. Pisati, znači upisati svoju memoriju u predmete kao što su to činili naši preci na zidovima pećina. Pisati znači izmisliti svijet u kome je moguće živjeti. `Filozofirati o suštini i prirodi stvari i predmeta, istraživati odnose između živih bića, čovjeka i kosmosa - to je krajnji čin pjesnika` Naučimo da gledamo: kao što mraz pretvara vodu u zapreminu koja može da slomi vazu u kojoj je bila, isto tako naš pogled i naša riječ mogu da promijene stvari i iznesu na vidjelo oblike. Neka, znači, svaki tekst bude definicija - opis nekog predmeta, bjelutka, fabričkog dimnjaka i dr. i na najprecizniji i najefikasniji način i predmet će postati prisutniji. Slikari su izvojevali pravo na mrtvu prirodu i ja je zahtijevam za pisce. I pisac mrtve prirode sreće prepreke slične slikarskim: treba da se trudi da prikaže izgled predmeta, osjećaj pri dodiru („Kad nam mrtva priroda ne izgleda na domak ruke, to nije mrtva priroda“, kaže Brak), čak i njegov ukus treba da osjetimo, kao u mom tekstu o kajsiji. Ja postupam kao slikar i pravim kompoziciju platna, stavljajući predmet u centar svijeta, ili izdvajam neku njegovu najvažniju osobinu. Iz svega proizilazi čovjek. Dok slikar predstavlja predmet linijama i bojama, neutralnim materijalom, pisac ih predstavlja riječima, to jest, materijalom koji je unaprijed opterećen sa najviše humanizma. Postoje vrlo uski odnosi između predmeta i jezika koji ih imenuje i određuje. Filozofirati o suštini i prirodi stvari i predmeta, istraživati odnose između živih bića, čovjeka i kosmosa - to je krajnji čin pjesnika.` Novi roman je pretprošle godine (riječ je o 1985. i nagradi Kloda Simona) krunisan Nobelovom nagradom. Neki kritičari kažu da ste Vi bili njegov preteča ili začetnik? `Kritičari su stavili u tu grupu mnoge ljude koji joj ne pripadaju, da bi pojednostavili stvari, stavili su sve u jedan džak. Rob Grije ima odličnih stvari, ali za njega su rekli da je uklonio junake i psihologiju. To je apsurd. Njegov najbolji roman je svakako Ljubomora. `Prustov način pisanja je bila duga rečenica, što nije postojalo do njega` I o čemu je riječ u njemu? Pa o ljubomori, drugim riječima, o psihologiji, i samo o njoj. Pisanje ne može izbrisati čovjeka. Ono što treba ostvariti jeste prodiranje u psihološku analizu kao što to čini Natali Sarot sa potkonverzacijom. A što se tiče Natali Sarot, ona je sasvim nešto drugo u odnosu na kolege: ona ponire u duboku psihologiju. Kad sam je preporučio Galimaru, jer je prije toga bila kod izdavačke kuće Minui, ja sam rekao da je ona osoba koja je otišla najdublje u nepoznato. Ona ide još dublje od Prusta. U stvari, najvažnije je pronaći svoje pisanje, svoj stil u odnosu na svoju misao. Prustov način pisanja je bila duga rečenica, što nije postojalo do njega. I on je na strani stvari kada nam otkriva nešto novo o ukusu madlene ili o cvjetanju gloga. On je vrlo veliki pisac, zato što je veliki pjesnik. Na kraju Pronađenog vremena napisao je teoriju o poeziji koja je vrlo značajna. Meni je žao što neki pisci pišu kao da Lotreamon i Malarme nijesu postojali. Prilično volim Bitora i Deni Roša. Njegovo pisanje me podsjeća na Apolinerovu rečenicu: „Mi iz budućnosti...“ Vi kažete negdje: “I Marks je stalno govorio da ono što kaže vrijedi samo za taj trenutak, a nikako za kasnije. Mnogi su shvatili da su Marksove riječi vječite, pa smo svjedoci strašnih zastajkivanja”. `Samo se glupaci ne mijenjaju. Nije mi jasno kako se mogu diviti nekome zbog upornosti što je ostao sam sebi vjeran ili njemu drugi i što je umro u osamdesetoj godini sa mislima koje je stekao u dvadesetoj. To važi i za Marksa. Ideje stare sa vremenom. Ideje nam nijesu ni potrebne. Potrebno nam je samo da se izrazimo, to jest da izrazimo svoje sopstveno biće, što je sasvim različito. Ne pišemo zbog ideja nego zbog vitalne potrebe za izražavanjem.` Evo još jedne rečenice koja govori o značaju literature: „Napisao sam PROEME (prose+poeme>proeme) da bih spasio nekoliko mladića od samoubistva, a nekoliko drugih da ne odu u policajce ili vatrogasce.“ Pitanje se samo nameće: značaj poezije danas? `To je jedini način za mene da odagnam samoubistvo. Doživio sam teške momente depresije i u tim trenucima samo me je pisanje spasilo. Ne treba biti pesimista do te mjere da bi se pribjeglo samoubistvu ili teroru s pištoljem u ruci, kao što je to predstavljala Bretonova slika. Iako je život težak, treba ga živjeti i nikada ne obeshrabriti čovjeka. Treba brisati koliko je moguće ono što deprimira čovjeka i ljudsku misao, a pokazivati ono što ga podstiče i angažuje da živi, uprkos svemu.` Među Vašim poznanicima je i Žorž Bataj. On Vas je jednom pitao: “Ne bojite li se da ćete poludjeti pišući Pauka?“ `Ja sam odgovorio da je neophodno da se suočim sa fikcijom. I taj rizik treba izdržati. Kad ja usredsredim svoje sposobnosti na neki predmet, ja otvaram kao neki trap u koji se zagnjurim. I tek tada dolaze zanimljive stvari i pošto nijesam samoubica, u trenutku kad mi prijeti opasnost od ludila, ja ostavljam jedan tekst i uzimam drugi, kao što to obično čine slikari sa slikama. Dovoljno je imati dvije fikcije da bi se izbjeglo ludilo. Čovjek ne smije da podlegne opsesiji.` Na jednom mjestu kažete: “Pisac treba da stvori krizu da bi pomogao ljudima da napreduju. “Jedan kritičar kaže za Vas: “Ako, kako ja mislim, ugnjetavanje počinje i nastavlja se kvarenjem jezika, onda je Ponž naš revolucionar.“ U Novoj kritici se kaže: “Pisac vrši društvenu funkciju, često iznenađujuću i stara se da razmišlja o svom odnosu sa društvom.“ Šta Vi mislite o svemu tome? `U svakom društvu organi informacije su šifrovani. Svaki član tog društva mora proći kroz to. Važno je da čovjek postane svjestan toga i da reaguje, da se brani. A uvjeren sam da jedini način djelovanja, a ne trpljenja tog djelovanja, jeste upravo ono što sam izabrao, to jest pisanje. Jedini način da se djeluje na tu samu informaciju jeste da se mi uklopimo u nju da bismo je, ako hoćete, deformisali. Jedno društvo je skup govora od kojih je najglavniji zajednički jezik onaj kojim se govori i piše. `A promijeniti jezik znači savladati (slomiti) navike čitaoca, zahtijevajući od njega takođe izmijenjeno čitanje` Radi se o tome da se upitamo: prihvatamo li taj jezik, da li je taj jezik po našem ukusu u najjačem smislu riječi, da li ga naš ukus odbija, da li mi možemo da upotrijebimo taj jezik. Čujte, što se mene tiče, ja sam iz odvratnosti prema tom izvitoperenom jeziku došao na ideju da pišem. Znači, ja sam, da bih mogao da živim, morao da izmijenim taj jezik. A promijeniti jezik znači savladati (slomiti) navike čitaoca, zahtijevajući od njega takođe izmijenjeno čitanje. Takvo društvo u nužnoj odbrani smatra književni poduhvat kao borbu protiv sebe, a uz to se čitalac, opsjednut, a da toga nije ni svjestan, ideologijom tog društva, opire da dešifruje novi govor koji se obraća njegovoj slobodi. Taj čitalac misli da njegovo odbijanje dolazi od njega samog, a to su u stvari, samo njemu nametnute navike (koje su mu utuvljene, utjerane) i koje čine za duže ili kraće vrijeme prepreku toj autentičnoj novini. Eto zašto je revolucionaran onaj pisac koji se odlučio da radi odvojeno (time ja ne označavam pisca angažovanog u bilo kojoj partiji). Utisci o posjeti Jugoslaviji 1961. godine Čim sam se pozdravila sa Ponžom, počeo je da govori o svom putovanju u Jugoslaviju: „Moja žena u ja smo iz Trsta stigli pravo u Beograd Orijent ekspresom. Stigli smo dosta kasno noću i smjestili se u francuskoj ambasadi, jer je ambasadorov sin bio moj dobar prijatelj. Na stanici su nas dočekali predsjednik Udruženja književnika i druge ličnosti. Čim smo stigli odveli su nas u neki noćni lokal-bar gdje se skoro ništa ne događaše. Bješe jedna osoba koja je plesala. Ljudi su se gledali i lomili čaše, to je izgleda bio običaj tada. U Beogradu sam govorio na više mjesta, tamo kud su me pozivali i vodili. `Poslije smo otišli u Zagreb. Čudan grad: ima Gornji grad i Donji grad. A kad smo u hotelu tražili jedno ćebe, koliko je to birokratizma pokrenulo kao da je vojničko!` Ostali smo dosta dugo u Beogradu i bilo nam je zanimljivo, to jest, čudili smo se koliko ljudi zna i razumije francuski. Ja, naravno, ne govorim srpski. Začudile su nas takođe male radnjice u kojima su prodavane stvari pokradene od aristokrata. To je bilo one godine kada je prvi čovjek poletio u vasionu (Gagarin, 1961). Iz Beograda su nas poveli da vidimo jedan vrlo lijep spomenik od bronze. Tada smo se upoznali sa vrlo liberalnim ljudima, kao što bješe jedan filmadžija i mnogi drugi i to je bilo sve prijatno. Začudilo nas je i to što je svaka republika imala svoju specijalnost. Iz Beograda smo pošli u Sloveniju. Ona mnogo liči na Švajcarsku, sa puno lijepih šuma, jela, livada, ogromnih pašnjaka i ja pitam: „A gdje su krave?“ „Nema krava, to je specifičnost druge republike, a naša je specifičnost šuma“. Tako te prekrasne livade bijahu bez krava. Poslije smo otišli u Zagreb. Čudan grad: ima Gornji grad i Donji grad. A kad smo u hotelu tražili jedno ćebe, koliko je to birokratizma pokrenulo kao da je vojničko! Poslije smo se upoznali sa jednim čovjekom koji je oženjen Francuskinjom i koji je odlično govorio francuski, koji je živio u Parizu, a žena mu je kći francuskog slikara Andre Masona. On je zvanično predstavljao Akademiju likovnih umjetnosti Hrvatske. `Bili smo i kod Ristića (Marko Ristić) u njegovoj kući (Kako se ono zovu kuće koje dobijaju članovi nomenklature? Dače)` On nam je rekao da neće više da ide u Pariz zato što suviše želi da ostane u njemu, ali takođe da voli Jugoslaviju, svoju zemlju. Bijaše to odličan čovjek. Iako je imao dosta važnu funkciju u hrvatskoj vladi, tek je tada dobio stan. Bijaše tamo jedan francuski predstavnik koji se žalio što postoji neki zakon koji ga obavezuje na određenog ljekara za djecu u bolničkim ustanovama i da je trebalo platiti ogromnu sumu novca „na crno“ da bi se dobio ljekar kod kuće. Bili smo i kod Ristića (Marko Ristić) u njegovoj kući (Kako se ono zovu kuće koje dobijaju članovi nomenklature? Dače). Ta kuća se nalazila u rezidencijalnom dijelu Beograda, jednom divnom kvartu. Ristića sam dobro poznavao. On je govorio o meni mojim prijateljima nadrealistima. To je bilo vrlo interesantno.` Slika je gotova kada je izbrisala ideju `Brak je bio jedan od najdubljih mislilaca među ljudima koji su slikali. Evo nekoliko njegovih misli: “Uvijek treba imati dvije ideje, kako bi jedna mogla da uništi onu drugu. Nikada se nećemo odmoriti, jer je sadašnjost vječita. U umjetnosti se sumnja uvijek. Što se mene tiče - ja u sve sumnjam. Djelovanje je niz beznadežnih radnji koje pomažu da se sačuva nada. Umjetnost mora da bude intelektualna avantura u koju ulazimo tako da se izlažemo propasti s jednom šansom da sebe pronađemo. Veliki slikar pronalazi nove znakove. Slika je gotova kada je izbrisala ideju.“ vasko popa