Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Korice labavije. Andre Rigaud - Neobicno putovanje Teddy Hubbartha 1929 g. Retko !!! Fantastican roman

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zbirka pripovedaka Juliusz Kaden-Bandrowski (24. veljače 1885. u Rzeszówu - 8. kolovoza 1944. u Varšavi) bio je poljski novinar i romanopisac. Između 1933. – 1939. bio je glavni tajnik prestižne Poljske akademije za književnost (Polska Akademia Literatury) u Drugoj Poljskoj Republici. Juliusz Kazimierz Kaden-Bandrowski studirao je klavir na konzervatorijima u Lwówu, Krakówu i Leipzigu. Dok je studirao u Bruxellesu, svoje je interese prebacio na filozofiju. Tijekom Prvog svjetskog rata služio je kao pomoćnik Józefa Piłsudskog i kao kroničar Prve brigade poljskih legija. Godine 1907. počeo je raditi kao dopisnik poljskog tiska. Nakon Prvog svjetskog rata povezao se sa skupinom poljskih eksperimentalnih pjesnika Skamander osnovanom 1918., a 1933. pridružio se Poljskoj akademiji književnosti. Tijekom Drugog svjetskog rata, Kaden-Bandrowski je odbio napustiti Varšavu koju su okupirali Nijemci, u koju se preselio tijekom Interbelluma. Sudjelovao je u podzemnoj nastavi i držao sate glazbe. Gestapo ga je uhitio i ispitivao. Umro je 8. kolovoza 1944., tjedan dana nakon Varšavskog ustanka. Njegovi romani pokazuju prodorne uvide i vjernost činjenicama; bihevioristički i ekspresionistički elementi; te zapanjujuće neobične kombinacije raznolikih stilova i književnih tehnika. Obitelj Kaden-Bandrowski je bio sin Juliusza Mariana Bandrowskog i njegove supruge Helene, rođene Kaden. Juliuszov brat bio je Jerzy Bandrowski (1883–1940), novinar, romanopisac i prevoditelj s engleskog na poljski. Bio je član Poljske reformirane crkve. Od supruge Romane, rođene Szpak (1882–1962; imala je sina Kazimierza Lewińskog, inženjera koji je diplomirao na Pariškoj politehnici, iz prvog braka), Kaden-Bandrowski je dobio sinove blizance: Andrzeja (1920–43), potporučnik domobranske vojske koji je poginuo u akciji u Varšavi u lipnju 1943.; i Paweł (1920–44), poručnik domobranske vojske koji se borio u Varšavskom ustanku i pao u četvrti Czerniaków u varšavskoj četvrti Mokotów 15. rujna 1944. Juliusz Kazimierz Kaden-Bandrowski i njegovi sinovi pokopani su na protestantskom reformiranom groblju u Varšavi.

ROLAN BART ZADOVOLJSTVO U TEKSTU GRADINA N I Š 1975 BIBLIOTEKA MISAO BROŠ LATINICA 93 STRANA JAKO VRLO DOBAR PRIMERAK PRAKTIČNO NEKORIŠĆENO !!!!!!!!11

Služavkin sin : 1849-1871 / Johan August Strindberg ; [preveo Stevan Milović] tehnička oprema Pavle Bihalji (Pavle Bihali, Bihaly) Biblioteka Zenit 294 str. ; 20 cm Nolit Beograd 1939. retko izdanje mek povez sa omotačem omot: Pavle Bihaly, fotomontaža iz kraja 30-ih godina. Bihaly je radio i fotomontaže u časopisu Nova Literatura a 1928. godine je bratom Otom Merinom Bihalyem osnovao časopis Nova literatura i izdavačku kuću Nolit. Izdavali su knjige Jacka Londona, Maksima Gorkog, Remarqua, Heinricha Manna, Sinclaira Lewisa, Johna Steinbecka, Isaka Babelja... naslove koje je ondašnja cenzura često uzimala za provokativno ljevičarske i često zabranjivala. Omot je zacepljen pogledati slike!

1001 AFORIZAM - tekst na nemačkom jeziku , Gotica Laipzig 1913 strana 191 Tvrdi povez , dobro očuvana 24.02.2022

Dobrovoljački glasnik novembar 1934. Poseban broj posvećen uspomeni Kralja Aleksandra I Ujedinitelja `ČUVAJTE JUGOSLAVIJU` Udžbenički format, 44 ilustrovane strane. Požutela i sa žutim flečicama, inače lepo očuvana, sa dosta fotografija. Kralj Aleksandar I Karađorđević s

ОЛИВЕРА КАНДИЋ СВЕТЛАНА ПОПОВИЋ РАДОЈКА ЗАРИЋ МАНАСТИР МИЛЕШЕВА РЗ ЗА ЗАШТИТУ СПОМЕНИКА КУЛТУРЕ БЕОГРАД 1995 НАУЧНО-ПОПУЛАРНА МОНОГРАФИЈА ФОТОГРАФИЈЕ ИЛУСТРАЦИЈЕ БРОШ ЋИРИЛИЦА ШИВЕН ПОВЕЗ 85 СТРАНА НЕКОРИШЋЕНО ГАРАНЦИЈА ПЕРФЕКТ Екстра **********

ВЕЛИМИР СТАРЧЕВИЋ СТАРО СРПСКО КЊИЖАРСТВО СЛУЖБЕНИ ГЛАСНИК БЕОГРАД 2О11 а) Књижарство - Србија - 19-2О век б) Књижари - Србија - 19-2О век ц) Издавачи - Србија - 19-2О век ............................................................. Ћирилица Тврде корице Шивен повез 254 стране НЕКОРИШЋЕНО НЕОТВОРЕНО Екстра !!!!!!!!!!!!!!!!!!

АМЕРИЧКА КЊИЖЕВНОСТ Кратак преглед 199О Слике Брош Ћирилица 128 страна

korice kao na slikama unutra sve u redu Džin, idejni roman - Dimitrije Pantelić (1938) Pantelićeva književna ostavština zavređuje, ukoliko već ne prevrednovanje, a ono bar reaktualiziranje i rekomentiranje dosadašnje, više nego skromne, a uz to još i negativne kritičke recepcije Pripadanje svijetu malih i minornih, drugorazrednih i zanemarenih pisaca odredilo je Dimitriju Panteliću nezahvalno mjesto na dnu vrijednosne piramide hrvatske i srpske književne historiografije. Takvo mjesto uvjetovalo je nezainteresiranost književnih arbitara za njegovu literarnu ostavštinu s jedne i više no šturu biografiju s druge. Oskudni životopisni podaci kazuju nam da je Pantelić rođen u banijskom selu Cerovljani kod Hrvatske Dubice 1895. i da je od 1905. do 1909. godine, zahvaljujući stipendiji koju je primao iz Zaklade Danila i Julke Banjanin iz Karlovca, polazio petrinjsku gimnaziju. Najveći dio života proveo je u Zagrebu radeći kao službenik. Nekoliko godina živio je u Parizu u krugu slikara Milivoja Uzelca i Mile Milunovića, a prema nekim navodima i sam se bavio slikarstvom. Život je završio u njemačkom koncentracijskom logoru Sajmište u Zemunu 1942. godine. Za svoga 47- godišnjeg života objavio je četiri prozna djela: novelu Slikarev lijet (Zagreb, 1931.) i tri romana: Osveta prirode (Zagreb, 1934.), Rapsodija Jadrana (Zagreb, 1935.) i Džin (Beograd, 1938., drugo i prošireno izdanje Novi Sad, 1939.). Da njegova djela ne potonu u potpuni zaborav pobrinuo se teoretičar hrvatskog i srpskog književnog romana Stanko Korać. U važnoj studiji Hrvatski roman između dva rata 1914. – 1941., on na formalno – sadržajnoj osnovi analizira dva Pantelićeva romana: Osvetu prirode i Rapsodiju Jadrana, dok prešućuje treći koji je pod nazivom Džin, kao što rekosmo, objavljen u dva ćirilićna izdanja. Pisao je i poeziju.1 U romanu Osveta prirode (1934.) Pantelić literarno suprotstavlja dva načina života: seoski i urbani, patrijarhalni i mondenski. Slijedom toga, roman je kompozicijski sastavljen iz dva dijela: prvog u kojem pisac opisuje život glavnog lika Dušana u tradicionalnoj seoskoj sredini i drugog, u kojem prati njegov život u otuđujućoj urbanoj sredini. Kontrastne Dušanove pozicije u jednoj i drugoj sredini pisac nadopunjava nekim aspektima njegova ljubavnog života. Došavši kao gimnazijalac u planinu u posjet pastiru Vuji, on je upoznao mladu seosku djevojku Kosu s kojom je imao kratku ljubavnu vezu. Živeći potom u gradu površnim i dosadnim životom, a baveći se slikarstvom, uspostavio je vezu s djevojkom Grozdanom koja mu je postala ne samo slikarska inspiracija, već i velika ljubav. Saznavši da je Grozdana zapravo njegova kćerka rođena iz ljubavne veze s Kosom, svjestan svoga grijeha, utapa se u rijeci pred Grozdaninim očima što je pisac prokomentirao sintagmom ”osveta prirode” kojom je i naslovio ovaj roman. Svojim dijadnim odnosom selo – grad i crno-bijelim polarizacijama ovaj Pantelićev roman oponaša matricu hrvatske realističke književnosti. U njemu temeljno mjesto pripada Dušanu, koji kao Pantelićev književni konstrukt i svojevrsni urbani tip umjetnika svjedoči o raspadu tradicionalnih moralnih obrazaca, a kroz narativ fatalne incestne ljubavi i o rasapu vlastita identiteta. Žanrovski, ovaj bi se roman mogao podvesti i pod egidu zabavne i trivijalne književnosti, pod koju svrstavamo djela koja ”imaju jezičku organizaciju književnog djela, ali im nedostaju umjetnički kvaliteti”, kako je ovaj žanr definirao hrvatski književni teoretičar Zdenko Škreb. U svojoj ocjeni ovog romana Stanko Korać eksplicitno zaključuje kako ”ovu knjigu čini zbir tričarija koje ne zaslužuju baš nikakvu pažnju”2 pa vjerojatno stoga Pantelića ni ne uvrštava u knjige koje sustavno obrađuju književnu baštinu srpskog naroda u Hrvatskoj (npr. Književna hrestomatija, 1979.).3 Ništa bolju ocjenu Korać nije pridao ni Pantelićevom romanu Rapsodija Jadrana (1935.). U njegovom sižeju dominira stanoviti Srđan koji ljeti putuje kao turist brodom od Rijeke do Ulcinja i pritom misli samo na ljubavne avanture. U Splitu doživljava ljubavnu vezu sa strankinjom koja ga poziva u Herceg Novi. Na taj se odlazak on teško odlučuje, a kada konačno pristiže, ne nastavlja započetu ljubavnu vezu. Na svom povratku iz Ulcinja svjedoči sprovodu svoje ljubavi. Uvodeći pojam karamazovštine u ovaj površinski projektiran roman, lišen vertikalno usmjerenih i/ili uslojenih značenja, pisac aludira na problem podvojene ličnosti te moralne raskalašenosti i neodgovornosti pojedinca. Konstatirajući kako pisac voli ”banalno sitničarenje i patetiku, ali nema daha ni za nju”, Korać zaključuje kako u ovom romanu ”likova naprosto nema, oni se ne vide. Nema tu ni najbanalnijeg oblikovanja likova kojim bi se popunio prostor romana, nema ni pejsaža koje bismo mogli vidjeti i osjetiti, nema nikakve materijalne slike svijeta, a bez te slike, bila ona kakva bila, ne može se pisati roman i računati na neki uspjeh kod publike.”4 Da Koraćeve radikalno negativne ocjene Pantelićevih proza nisu usamljene, i da pisac nije u stanju izbjeći obrazac nečega što bismo danas mogli nazvati sapunicom i zagrepsti ispod površine svojih likova i događanja u kojima oni sudjeluju, dokazuje ocjena njegove novele Slikarev lijet (1931.) izrečena iz pera Tonka Maroevića. U središtu njezine fabule nalazi se lijepi i mladi slikar Momčilo i njegova prijateljica i pozerka Zeida kojima dani prolaze u očekivanju mecena koji trebaju doći u atelje i kupiti slike. U potrazi za zaradom Momčilo odlazi preko Oceana, gdje mu u život ulazi lijepa i zanosna neznanka koja se prepoznala u njegovoj slici ”Faun i nimfe”. Odsutsvo istinskih sadržaja i prevladavajući klišejizirani komunikacijski obrasci, naveli su Maroevića na zaključak po kojem je ”frivolna motivika rezultirala otrcanom i banalnom književnom tvorevinom”.5 Nešto veću pažnju medija izazvao je Pantelićev opsežan roman Džin (1938., 1939.) o kojem je sam pisac izjavio sljedeće: ”Džin je inkarnacija sviju nas, u njemu je oštro izražena duša čitavog našeg naroda … U Džinu ja sam ocrtao sve duševne vrednosti i svu vrlinu našeg naroda. Uporedo sa Džinom koračaju tri njegova brata: Nebojša, Ivan i Andrej – Srbin, Hrvat i Slovenac. Ali dok svaki od ove trojice ima posebno obeležje, dok sva trojica imaju pored svojih osobina i po neku manu, dotle Džin stoji visoko iznad njih svojom vitalnošću, svojim umom i svojim iskrenim i inteligentnim delanjem…”6 Svojim objašnjenjem o tome kako je Džin nositelj perspektive za čitavo čovječanstvo, kako on ”korača i ide napred preko Srpstva kroz Jugoslavenstvo Sveslovenstvu, krajnjem i najvišem cilju” i kako ”preporođaj čovečanstva, o kome se mnogo govori i piše, neće doneti stari preživeli narodi sa Zapada” jer će ih ”u gordom zamahu pregaziti jednog dana snažna i zdrava slovenska rasa” koja je ”jedini elemenat na kome ćemo bazirati veliko čovečanstvo, puno duše i srca”,7 Pantelić se je praktički odmakao od Nietzscheovog filozofijskog nauka o nadčovjeku i približio avangardnim zenitističkim idejama Ljubomira Micića o antropološkoj figuri balkanskog barbarogenija koji bi trebao duhovno preporoditi i osnažiti dekadentnu zapadnu Evropu i njezine umorne intelektualce.8 07 knjizevnost 05 vrga osvrt 02 Pišući ovaj opsežan roman, sastavljen od čak 718 stranica, čiju idejno-ideološku perspektivu konotira sam naslov i čiju poetiku autor obrazlaže u uvodnom Predgovoru, prepun suvišnih detalja i besplodnih riječi, bizarnih sižejnih sprega i fabularnih rukavaca, pisac je naizmjenično, više rušio no gradio čitateljevo povjerenje. Čitajući ga, ne jednom sam naišao na izostanak predvidljivih zbivanja i očekivanih smislova koji su kolebali moju čitalačku znatiželju. Ne jednom, pritom sam pomislio na onaj dio Koraćeve kritike u kojoj on tvrdi da ”čitalac mora imati Jobovo strpljenje da opširnije istražuje vrstu proze kojoj pripadaju Pantelićevi romani”.9 Ovako sročenom kritičkom formulacijom o genološkoj odrednici Pantelićevih romana, ovaj se uvaženi kritik praktički približio postmodernističkom modelu shvaćanja književnine kao, ne toliko žanrovske, koliko zapravo komunikološke, kulturološke i sociološke kategorije. Odbacujući ideju o književnosti kao umijeću koje počiva isključivo na zakonima inovativnosti i originalnosti, višeznačnosti i otvorenosti ostvarenoga, postmoderna je, počevši od šezdesetih godina prošlog stoljeća, praktički relativizirala obezvređujuće kritičke ocjene kao problematične i diskriminatorske, tvrdeći kako neovisno o tome što pojedina djela nemaju željene estetske i metafizičke kvalitete nisu apsolutno bezvrijedna budući da im se ne može osporiti književnopovijesni značaj. Smatrajući da se u postmodernističkom vremenu književnost ne može dijeliti na dobru i lošu, jer upravo u lošoj književnini dolaze na vidjelo u ”pravim” umjetničkim tekstovima teško uočljivi entiteti, jer su i dobra postmodernistička djela utemeljena na tradiciji, postmoderna (u kojoj, recimo i to, pojedini teoretičari književnosti ne vide ništa drugo doli ”grešku na robi” i alibi za netalentirane autore) je svojom osporavalačkom i subverzivnom paradigmom dovela do sveopće relativizacije književnosti, tvrdeći naposljetku i to ”da samo loša književnost daje odgovore na vitalna pitanja epohe.” 10 Polazeći od toga da je svaki književni tekst prezentacija jednog od mogućih svjetova koji se prenose iz vremenskog konteksta nastanka u vremenski kontekst čitanja, postmoderna (uključujući i stvarajući, a ne isključujući i razarajući) smatra da se prelaskom iz jednog u drugi vremenski kontekst mijenjaju i kulturno-recepcijski kanoni koji dotičnoj književnini pridaju nove vrijednosti, nerijetko suprotstavljene onim estetskim hijerarhijama koje su uspostavile modernističke kritičarske opcije. Sagledana iz te pozicije Pantelićeva književna ostavština zavređuje, ukoliko već ne prevrednovanje, a ono bar reaktualiziranje i rekomentiranje dosadašnje, više nego skromne, a uz to još i negativne kritičke recepcije. Slijedom toga, uvjereni smo kako izvjesni formalni i značenjski elementi autorove naracije (supstitucija zbiljskih prezentacija simulakrumima, utopijski diskurs jugoslavenskog nad-nacionalnog čovjeka, dezorijentiranost pojedinaca nesposobnih da konstituiraju vlastitu osobnost kao stabilnu i koherentnu cjelinu, incestuoznost, trivijalizacija umjesto estetizacije, narodni jezik proizišao iz sredine koja se literarno obrađuje11) mogu osigurati njegov opstanak u književnoj povijesti. Slijedom toga i ovaj osvrt na Pantelićevu književnu ostavštinu treba shvatiti kao poziv na nova čitanja pa i drukčija vrednovanja. tags: međuratna srpska književnost utuljena baština gojko tešić avangarda modernizam romani proza prve polovine xx veka srpski roman ... idejni roman ... džin džinovi

NIKOLA TOMASEO ISKRICE Uvod - Ivan Milčetić Izdavač - Matica hrvatska, Zagreb Godina - 1888 LXXVII + 80 strana 18 cm Povez - Tvrd Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja `Niccolò Tommaseo (Šibenik 1802. - Firenca 1874.) bio je talijanski jezikoslovac, novinar i esejist, rodom iz talijanske plemićke obitelji Tommaseo, urednik Rječnika talijanskog jezika i rječnika sinonima, te autor brojnih drugih djela na talijanskom i hrvatskom jeziku (Roman `Fede e bellezza`, zbirka pjesama `Scintille` i brojna druga djela). Premda je umjetnički i društvenopolitički rad Nikole Tommaseo uistinu bio katkada proturječan, još su proturječniji odrazi njegovog rada. U Italiji je Tommaseo vrlo cijenjen te je smatran jednim od najboljih talijanskih jezikoslovaca i novelista 19. stoljeća. Brojne škole, ulice i trgove nose njegovo ime, a u središtu Venecije nalazi mu se i spomenik te nekoliko spomen ploča, jer je Tommaseo bio i borac za oslobođenje Mletaka od austrijske uprave, te je sudjelovao u revolucionarnoj mletačkoj vladi, koju je vodio Daniele Manin 1848. godine. Međutim, u rodnom mu Šibeniku, kao i u Dalmaciji i općenito u Hrvatskoj, Tommaseo nije toliko poznat. U šibenskom gradskom parku bio mu je devedesetih godina 19. stoljeća podignut monumentalni spomenik (djelo Ferde Quiqereza), kojeg je otkrio sam Ante Šupuk, legendarni narodnjački šibenski gradonačelnik. Spomenik je bio jedan od simbola grada pod Šubićevcem, dok ga nisu srušali partizani 1943. godine nakon ulaska u grad (`nismo znali da će nas ovdje dočekati ovaj tolomaš`). Spomenik je u cijelosti rastaljen, a sačuvana je samo desna šaka, koja se nalazi u muzeju u Veneciji. Na mjestu Tommaseovog spomenika danas se nalazi spomenik Petru Krešimiru Četvrtom.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Niccolo Tommaseo

ZABAVNIK SRPSKA KNJIŽEVNA ZADRUGA BROJ 22 BEOGRAD 1930 STRANA 484 + 482 TVRDI POVEZ DOBRO OČUVANO KAO NA SLICI 26.06.2020

kao na slikama 1921 Oskar Vajld (engl. Oscar Wilde), rođen u Dablinu, 16. oktobra 1854. kao Fingal O`Flaetri Vilis (engl. Fingal O`Flahertie Wills), bio je irski književnik.[1][2] Rođen je dve godine nakon svog starijeg brata Vilijama, a umro je u Parizu, 30. novembra 1900. Pohađao je „Triniti koledž” u Dablinu od 1871. do 1874. godine. Dobio je stipendiju za „Magdalen koledž” u Oksfordu, koji je počeo da pohađa 1875. godine. Najveći uticaj na Oskara Vajlda kao umetnika u to vreme su imali Svinbern, Volter Pejter, i Džon Raskin. Na Oksfordu je zbog svog ekscentričnog ponašanja imao problema sa profesorima.[3] Tokom 1875/1876. godine Vajld je objavio poeziju u nekoliko književnih časopisa. Godine 1876. ponovo se našao u Irskoj zbog smrti oca. Kasnije je nastavio sa objavljivanjem poezije i 1878. je dobio Nagradu za englesku književnost. Napustio je Oksford i otišao je u London, gde je polako stekao popularnost među književnicima. Stekavši popularnost kao književnik i esteta, 1882. godine je otišao da predaje u Americi. Posle povratka iz Amerike živeo je nekoliko meseci u Parizu. Godine 1884, se oženio sa Konstans Lojd u Londonu i dobio sinove Sirila i Vivijana. Tokom tih godina, Vajld je radio kao novinar, a pored toga je i dalje pisao poeziju i drame.[4] Godine 1890, objavio je svoje najčuvenije delo, roman Slika Dorijana Greja. U to vreme je Vajld doživeo najveću slavu.[5] U leto 1891. godine upoznao je lorda Alfreda Daglasa, s kojim započinje ljubavnu aferu i spoznaje svoju homoseksualnost.[6][2] U to vreme postaje alkoholičar, a njegova slava počinje polako da se gasi. 1895. godine je osuđen na dve godine prinudnog rada zbog „nakaznog ponašanja”. Posle povratka iz zatvora, seli se u Pariz[2], gde je umro 30. novembra 1900. godine, napušten od svih.[7] Zanimljivosti iz života[uredi | uredi izvor] Kuća Oskara Vajlda u Dablinu Oskar Vajld je šokirao London svojim talentom. Kada ga je na premijeri jedne njegove drame publika ogromnim aplauzom izmamila na binu, izašao je pušeći cigaretu, što je u to vreme bilo drsko ponašanje. Zatim je zahvalio publici na „inteligentnom prijemu ove predivne drame, vidim da vam se svidela skoro koliko i meni”.[8] Skromnost mu nije bila vrlina, što je potvrdio izjavom: „Na putovanja uvek nosim svoj dnevnik. U vozu mi je potrebno senzacionalno štivo”. Kada se 3. januara 1882. godine iskrcao u Ameriku, na carini je teatralno izjavio: „Nemam ništa da prijavim osim svog genija”. „Volim London!”, rekao je jednom, „Komponovan je od divnih idiota i briljantnih ludaka, baš onako kako društvo treba da izgleda”.[9] Verujući da ništa nije tako uspešno kao preterivanje, bio je sklon uživanjima u jelu i piću, novcu, zabavama. Satima je mogao da zabavlja publiku smišljajući priče „u letu”, vesele prirode, zabavan, duhovit, dečačkog duha. „Želim da probam sve plodove iz svetske bašte!”, izjavio je nadahnuto, ne znajući da će mu ta želja doći glave. Naime, otišlo je predaleko onda kada je četrdesetogodišnji Oskar Vajld, srećno oženjen i otac dva sina, spoznao svoju homoseksualnost zahvaljujući sedamnaestogodišnjem zavodniku Robiju Rosu. Ros je do kraja ostao njegov najverniji prijatelj, ali ne najveća ljubav.[10] „Jedna od najvećih romansi viktorijanskog doba bila je ljubavna veza između Oskara Vajlda i mladog lorda Alfreda Daglasa, zvanog Bouzi. Bouzi je najpre bio očaran romanom Slika Dorijana Greja. Dvostruko mlađi od Vajlda, dekadentni lord anđeoskog lica, zaveo je pisca i postao njegova najveća ljubav i uzrok njegove propasti. Bouzijev otac, markiz od Kvinsberija, autoritaran i uticajan, rešio je da uništi Vajlda, podigavši tužbu protiv njega. Iako je mladi lord bio veća opasnost od Vajlda nego obratno. Vajldu je sudija zbog „nakaznog ponašanja” izrekao najgoru moguću kaznu – dvogodišnji prinudni rad. Bouzi je Vajlda uvukao u krug mlade eskort gospode, sa kojima ce sastajao s vremena na vreme, a koje je Bouzijev otac kasnije potplatio da svedoče na sudu o Vajldovom ponašanju. Zatvoren je 25. maja 1895, a pušten 18. maja 1897. godine. Viktorijanski London je tada okrenuo leđa Oskaru Vajldu, lordu reči, dotadašnjem najomiljenijem žitelju. Od najpoznatijeg viktorijanskog pisca postao je najpoznatiji viktorijanski kriminalac. Njegova porodica je posle sudskog skandala emigrirala u Švajcarsku, promenivši prezime u Holand. Žena ga je jednom posetila u zatvoru.[11] „Ja sam Irac po rođenju, Englez po odgoju, osuđen da koristim jezik Šekspira”. Zaljubljen u život i večiti optimista, do svoje 40. godine nije proveo ni jedan dan nesrećno. Govorio je da se ljudi procenjuju po svom izgledu, u zrelim godinama izgledao je kao dečak. U Parizu ne samo da se oblačio po pariskoj modi, nego je i svoje dugačke negovane pramenove kose ukovrdžavao. Kovrdže mu je i mama negovala u detinjstvu. Ignorišući činjenicu da je Oskar dečak, oblačila ga je u čipke i odgajala kao devojčicu sve do devete godine. Možda bi i nastavila s tim, ali je Oskar bio veoma krupan za svoj uzrast, a u međuvremenu je dobio i sestru. Za mlađu sestru je bio emotivno vezan mnogo više nego za starijeg brata. Sestra mu je umrla još kao devojčica, a Oskar je čuvao njen uvojak kose celog života u kutijici. Oskarov otac je bio lekar i arheolog, veoma uspešan u svemu čime se bavio. Za razliku od svog sina, hobi su mu bile žene, pa je pored zakonite dece imao još nekoliko nezakonitih. Nikad potpuno pijan, retko sasvim trezan, važio je za najprljavijeg Dablinca. Oskarova majka je bila neurotični nacionalista, pričljiva, a njen hobi je bilo objavljivanje rodoljubive poezije pod pseudonimom „Speranca”. Uvek je lagala da je pet godina mlađa. Jedan Vajldov biograf je primetio: „Jadno dete iz ovakvog braka”. Kao mladić je rekao: „Potpuno sam siguran da ću biti slavan, ili bar ozloglašen”. Bio je u kratkom periodu i jedno i drugo. Prva godina zatvora ga je uništila je i duhovno i telesno. U Londonu ga odjednom niko više nije spominjao. To ga je duhovno ubijalo: „Samo je jedna stvar gora od toga da svi o tebi pričaju, a to je – da prestanu!”. Teški uslovi života u zatvoru uništili su mu zdravlje. Posle zatvora živeo je samo još tri godine, uglavnom u siromaštvu i izbegavan, objavljujući novinske članke pod pseudonimom „Sebastijan Melmut” u Parizu. Nije odoleo još jednom susretu sa Bouzijem, ali njihov zajednički život u Francuskoj trajao je veoma kratko. Umro je od meningitisa, bez novca, bez publike, bez glamura. U pohabanoj pariskoj hotelskoj sobi mrzeo je tapete na zidu, a na samrti je rekao: „Jedno od nas će morati da ode”. Zatočeništvo[uredi | uredi izvor] Oskar Vajld je zatvoren 25. maja 1895. i pušten je 18. maja 1897. godine. Prvo je boravio u Njugejt zatvoru, potom u Vandsvort zatvoru u Londonu.[12] Sećanje na pisca[uredi | uredi izvor] Stogodišnjica smrti slavnog dendija bila je obeležena istovremeno u Parizu, Londonu i Dablinu. Ambasadori Irske i Ujedinjenog Kraljevstva digli su u Parizu čaše sa skupocenim šampanjcem u čast genija, a katolički sveštenik je održao dirljivi govor o nekad izgubljenom sinu koji je ponovo nađen.[13] U Londonu je lord Daglas, unuk Vajldovog najpoznatijeg ljubavnika Bouzija, svirao polku na klaviru za predsednicu Irske Meri Mekalis. Irska predsednica je svečano otvorila londonsku izložbu o Oskaru Vajldu u Britanskoj biblioteci. Troškove oko Vajldove izložbe u Londonu pokrila je komapnija Taitinger koja proizvodi šampanjac. U Dablinu je komemoracija prošla najskromnije – okupljanjem nekoliko desetina ljubitelja ispred Vajldove rodne kuće, gde je danas prometna stanica metroa.[14] Interesantno je da su i Dablin i London tek nedavno podigli spomenik Oskaru Vajldu. U Londonu je spomenik 1998. godine ponosno otkrio britanski sekretar za kulturu Kris Smit, inače otvoreni homoseksualac. On je zahvalio Vajldu što je dao svoj život da bi danas zaživelo društvo koje toleriše različitosti. Na spomeniku su uklesane Vajldove reči: „Svi smo mi u provaliji, samo neki gledaju u pravcu zvezda”. U Dablinu je Vajldov spomenik poznat po skupocenom žadu od kojeg je vajar napravio Oskarov kaput. Mermerni Oskar Vajld ležerno se naslonio na kamen u Merion parku, gledajući preko drveća u svoju kuću u kojoj je proveo najsrećnije godine detinjstva. Jedna polovina njegovog lica izražava osmeh, a druga bol.[5] Bibliografija[uredi | uredi izvor] Priče[uredi | uredi izvor] Srećni princ (1888) Sebični džin (1888) Odani prijatelj (1888) Neobična raketa (1888) Zločin lorda Artura Sevila (1891) Duh iz Kentervila (1891) Mladi Kralj (1891) Ribar i njegova duša (1891) Zvezdani dečak (1891) Poeme u prozi Umetnik (1894) Sledbenik (1894) Gospodar (1894) Učitelj mudrosti (1894) Roman Slika Dorijana Greja (1891) Drame Vera ili Nihilisti (1880) Vojvotkinja od Padove (1883) Saloma (1894) Lepeza gospođe Vindermer (1893) Žena bez značaja (1894) Idealni muž (1899) Važno je zvati se Ernest (1899) Florentinska tragedija

Izvanredna knjiga humorističkog sadržaja, Wilhelm Busch je jedan od preteča stripa, izvanredan slikar i karikaturista, duhoviti pesnik i aforističar. Ova knjiga je izdavana u bezbroj izdanja, i bila je jedna od najpopularnijih...tvrdi povez, 30x23cm, 405 strana, vrlo dobro stanje....

STO DVADESET PET GODINA ZAKONSKE METROLOGIJE JUGOSLAVIJE JELENKA PETKOVIĆ MUZEJ NAUKE I TEHNIKE B e o g r a d 1998 a) Metrologija - Srbija - 19-20 b) Izložbeni katalozi - Ilustracije - Latinica - 85 stranica ODLIČAN PRIMERAK Kondicija: 10

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Sadrzaj: - Radikalna stranka - Sta se prica? - Inostrana politika - Unska zeleznica u vezi sa pitanjem jadranske pruge - Neptunske konvencije od jednog trgovca - Vanstecajna prinudna nagoda od Dr. Vidana O. Blagojevica - Zajam od sto miliona dinara - Pismo od Stojana V. Zivadinovica - Pozoriste - Koncert od Dr. M. Radovanovica

ULTRA RETKO,DIMENZIJE KNJIGE 9,5 CM X 7 CM

Rijeka stari drveni zidni tanjir , sa motivom grada , prečnik 30 cm *ŠK 2 R-700

БОРИВОЈЕ МАРЈАНОВИЋ РАВНА ГОРА А-Ш ДЕЛО БЕОГРАД 1992 Брош Ћирилица 287 страна Н О В О НЕКОРИШЋЕНО Екстра !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

roman o nemačkom pravosuđu NOLIT Beograd 1933 tvrdi povez 285 str dobroo očuvana retko u ponudi

Izdanje Središnog odbora za narodno prosvećivanje Pesme Kosovskog ciklusa Beograd 1928. Tvrd povez, ćirilica, 136 strana. Napomena: na koricama vidljivi tragovi starosti; pečat prethodnog vlasnika; unutrašnjost knjige je veoma dobro očuvana.

MOKA KIRLA DEVOJKE SE OKUPLJAJU DATASTATUS BEOGRAD 2016 REČNIK Ilustracije Broš Latinica 145 strana NEKORIŠĆENO Ekstra !!!!!!!!!!!!!! dsp21

precnik 26, pojedinacna prodaja po izboru, kao novo

ЗАШТО СМО СЕ БОРИЛИ БОРА ЋОСИЋ СРПСКА КЊИЖЕВНА ЗАДРУГА Б е о г р а д 1 9 7 2 САВРЕМЕНИК Нова серија 2 Ћирилица Тврде корице Шивен повез 1 3 8 страница Пажња !!! НЕКОРИШЋЕНО НЕЧИТАНО НЕОТВОРЕНО перфекТ гаранцијА кондицијА: 1О екстрА !!!

Izuzetna, stara, Lepa, ART DECO posuda za šećer, poznate češke C & H - CHODAU Prelepa, Porculan - boja Slonova Kost. Dekorativna u modernističkom Art Deko stilu. Visina 6,5-8 cm, prečnik 13,5 cm, duižna 16,5 cm Bez oštećenja, osom ogrebotine na vrhu. Stanje kao na slikama. Lično preuzimanje u centru BG-a, ili posle uplate šaljem kurirskom službom. Ako se šalje pakujem u sunđer i stiropor, maksimalno zaštićeno i sigurno.