K028

Platonova Država (Πολιτεία, Politeia, oko 380. p.n.e.) predstavlja jedno od najvažnijih dela antičke filozofije, kamen temeljac savremene politikologije, ali isto tako i izvanredno književno dostignuće koje vekovima zaokuplja pažnju kako stručne javnosti, tako i tzv. „običnog” čitaoca. Pojam idealističke filozofije ovim delom dobija svoju definiciju jer Platon pišući o idealnom državnom uređenju, ne govori o već postojećoj državi, već o onoj idealnoj koju bi tek trebalo stvoriti. Bertrand Rasel je prepoznao tri dela Države: Od I−V knjige Sokrat vodi raspravu o pravičnosti. Predstavljena je utopija idealnog društva i način obrazovanja čuvara države (vojnika). U VI i VII knjizi Platon definiše „filozofe” zato što oni predstavljaju idealne vladare takve zajednice. Filozofi moraju postati kraljevi ili kraljevi moraju postati filozofi. Alegorija o pećini predstavlja centralni deo čitave knjige u kome se raspravlja o prirodi našeg obrazovanja i potrebi za njim. Treći stalež čine radnici, seljaci, trgovci i robovi. Od VIII−X knjige raspravlja se o modalitetima najboljeg (i najgoreg) državnog uređenja: timokratiji, oligarhiji, demokratiji, tiraniji. Savremeni čitaoci i teoretičari percipiraju ovo Platonovo delo pre kao teoretsko, negoli praktično uputstvo za dobro upravljanje državom. Čak i 24 veka pošto je napisano, ono nam nedvosmisleno ukazuje na neraskidivu, reklo bi se, prirodnu vezu između političkih ciljeva i njihovog uticaja na svakodnevni život ljudi. FORMAT: A5 POVEZ: MEK POVEZ BROJ STRANA:346 P2

AUTOR: grupa autora NASLOV: Istorija filozofije 1-2 IZDAVAC: Kultura GODINA: 1946. POVEZ: tvrd, potpis mastilom na prvoj strani, pečat i nekoliko pasusa prve knjige podvučeno mastilom (KB:166)

Odlično očuvana TG5

dobro stanje osim malo zacepljenog omota This is the first full-length study of the Symposium to be published in English, and one of the first English works on Plato to take its bearings by the dramatic form of the Platonic dialogue, a thesis that was regarded as heterodox at the time but which today is widely accepted by scholars of the most diverse standpoint. Rosen was also one of the first to study in detail the philosophical significance of the phenomenon of concrete human sexuality, as it is presented by Plato in the diverse characters of the main speakers in the dialogue. His analysis of the theoretical significance of pederasty in the dialogue was highly controversial at the time, but is today accepted as central to Plato`s dramatic phenomenology of human existence. Rosen discusses a variety of topics that had previously been neglected in the secondary literature, including the problem of the hybristic nature of the philosopher, the poetical dimension of Plato`s conception of philosophy, and the theoretical implication of the difference between Platonic writing and Socratic conversation.

Sve i svja Georgije Gurdžijev,knjiga prva ili Belzebubovi razgovori sa unukom, Brimo Beograd, 2001 256 strana,mek povez,20cm, Stanje Vrlo dobro. PRVA KNJIGA I Buđenje misli II Prolog, ili kako se Belzebub obreo u našem Sunčevom sistemu III Zašto je kasnilo spuštanje `Karnaka` IV Zakon pada V Sistem Arhanđela Haritona VI Večni motor VII Koja pripoveda o istinskom dugu VIII Nerazumni Belzebubov potomak se drznuo da ljude nazove mekušcima IX Poreklo meseca X Zašto `ljudi` nisu `ljudi` XI Specifičnost ljudske duše XII Prva grmljavina XIII Zašto ljudski um na svoje fantazije gleda kao na stvarnost XIV Priča o perspektivi koja ne obećava ništa dobro XV Prvo Belzebubovo putovanje na planetu Zemlju XVI Relativnost predstava o vremenu XVII Superbesmislica: Belzebub tvrdi da naše Sunce niti svetli niti greje XVIII Superneusklađenost XIX Belzebubova priča o njegovom drugom putovanju na Zemlju XX Treće Belzebubovo putovanje na Zemlju XXI Prvi Belzebubov odlazak u Indiju XXII Prvi put na Tibetu XXIII Četvrto Belzebubovo putovanje na planetu Zemlju XXIV Peto Belzebubovo putovanje na planetu Zemlju XXV Veliki svetitelj Ašjata Šimaš - izaslanik Neba na Zemlji XXVI Legomonizam dela `Užas situacije` velikog svetitelja Ašjate Šimaš XXVII Način života koji je ljudima savetovao veliki svetitelj Ašjata Šimaš XXVIII Glavni vinovnik propasti svih svetih dela Ašjate Šimaša

dobro stanje, neke tačkice sa strane, vidi sliku Istorija seksualnosti II Mišel Fuko The History of Sexuality Vol. 2: The Use of Pleasure The History of Sexuality Vol. 2: The Use of Pleasure `No brief survey can do justice to the richness, complexity and detail of Foucault`s discussion` New York Review of Books The second volume of Michel Foucault`s pioneering analysis of the changing nature of desire explores how sexuality was perceived in classical Greek culture. From the stranger byways of Greek medicine (with its advice on the healthiest season for sex, as well as exercise and diet) to the role of women, The Use of Pleasure is full of extraordinary insights into the differences - and the continuities - between the Ancient, Christian and Modern worlds, showing how sex became a moral issue in the west. `Required reading for those who cling to stereotyped ideas about our difference from the Greeks in terms of pagan license versus Christian austerity` Los Angeles Times Book Review

Dodatne informacije Pisac SUSAN SONTAG Izdavač MLADOST – ZAGREB Izdanje 1971 Povez MEKI Strana 243 Stanje Dobro

Dodatne informacije Pisac RENATO POĐOLI Izdavač NOLIT – BEOGRAD Izdanje 1975 Povez TVRDI Strana 258 Stanje Dobro Edicija KNJIŽEVNOST I CIVILIZACIJA

Tvrd povez - 293 strane URANOPOLIS - STVARNOST BEOGRAD 2006 Unutrašnjost dobro očuvana - bez pisanja i podvlačenja Stanje kao na fotografijama BEP

filozofska biblioteka knjiga dobro očuvana omotnicca oštećena

135 pages RICHARD Levy, better known as Ostara / Strength Through Joy vocalist, Richard Leviathan, has been composing lyrics for several decades and impressive album releases such as The Force of Truth and Lies (1995), Salute to Light (1996), Secret Homeland (2000), Kingdom Gone (2002), Ultima Thule (2003), The Only Solace (2009) and Paradise Down South (2014) have secured a well-earned place in the hearts of many who follow and appreciate the Neofolk genre. Never one to rest on his laurels, however, Richard has now assembled a magnificent collection of lyrical stanzas in which he discusses the fate and fortune, the oeuvres and outpourings, and the ideas and idiosyncracies of figures such as Antonin Artaud, Carl Gustav Jung, Georges Bataille, Johann Wolfgang Goethe, `Leni` Riefenstahl, Julius Evola, Oswald Spengler, Martin Heidegger, Friedrich Nietzsche, Albert Camus, Fyodor Dostoyevsky, Louis-Ferdinand Céline, Ernst Jünger, Jean Genet, Ezra Pound, Yukio Mishima, Marquiz de Sade, Edgar Allan Poe, John Keats and Adolf Hitler. As readers of this excellent volume will attest, each ode has been crafted with remarkable skill and intelligence and together they represent a breathtaking example of the literary artform itself. Within this crumbling and degenerative age of Kali Yuga, therefore, Richard Levy has become the poet laureate of a forgotten Europe.

NARODNO DELO Dobro očuvana potamneli listovi od starosti, ne od oštećenja LeT.18/10

SIR5) KORICE POHABANE I NA PAR STRANICA IMA PODVLAČENOG TEKSTA.

Informacije SKU 8674483232 Kategorije FILOZOFIJA Težina 0.8 kg Proizvođač Paidea Povez knjige tvrd Pismo latinica Pisac Aristotel Godina izdanja 2008 Izdavač Paidea Jezik Srpski Tagovi Knjiga Knjizara Paidea Aristotel Fizika Aristotel

HOMO SACER Suverena moć i goli život Đorđo Agamben Karpos, 2018. 220 strana. Homo sacer je u rimskom pravu bio čovek koga je svako mogao ubiti a da ne bude osuđen za ubistvo, ali koji nije smeo biti ubijen u okviru bilo kakvog rituala. Upravo takav život, koji se mogao oduzeti ali je zabranjen kao žrtva, nudi ključ za kritičko tumačenje naše političke tradicije i skrivene biopolitičke paradigme modernog doba. Kada život postane politički ulog i kada se politika pretvori u biopolitiku, sve osnovne kategorije naše misli, od ljudskih prava do demokratije i građanskih prava, bivaju uvučene u proces pražnjenja i dislociranja. Prateći liniju konstitutivnog odnosa između golog života i suverene moći, od Aristotela do Aušvica, od Habeas corpusa do Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, italijanski filozof Agamben u ovoj knjizi pokušava da dešifruje zagonetke – prvenstveno fašizma i nacizma – koje je 20. vek postavio istorijskom umu. Analizirajući koncentracioni logor, on ga vidi kao “nomos moderne“, gde se brišu granice između prava i dela, pravila i izuzetka, života i smrti.

Sarvepali Radakrišnan - Indijska filozofija 1-2 Nolit, Beograd, 1964/1965. Tvrdi povez, 23 cm, 527 + 604 str. Stanje: vrlo dobro, spoljašnjost kao na fotografijama. Unutrašnjost u dobrom i urednom stanju. Na predlistu potpis bivšeg vlasnika, bez podvlačenja!

Veselin Masleša 1979 714 strana očuvanost 5-

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Na desetak mesta hem. olovkom ostavljane kvacice na marginama i po koja recenica podvucena, nista strasno! Sve ostalo uredno! Zakon akumulacije i sloma kapitalističkog sistema Henryk Grossmann Retko !!! Henryk Grossman (alternativni pravopis: Henryk Grossmann; 14. travnja 1881. - 24. studenog 1950.) bio je poljski ekonomist, povjesničar i marksistički revolucionar aktivan u Poljskoj i Njemačkoj. Grossmanov ključni doprinos političko-ekonomskoj teoriji bila je njegova knjiga, Zakon akumulacije i sloma kapitalističkog sustava, studija o marksističkoj teoriji krize. Objavljeno je u Leipzigu nekoliko mjeseci prije sloma na burzi 1929. Grossman je rođen kao Chaskel Grossman u relativno prosperitetnoj poljsko-židovskoj obitelji u Krakovu u Poljskoj (tada dio austrijske Galicije). [2] Iako su njegovi roditelji bili asimilirani u krakovsko društvo, ipak su osigurali da su njihovi sinovi obrezani i registrirani kao članovi židovske zajednice. [3] Otac mu je umro u 54. godini kada je Henryk imao 15 godina. [3] Pridružio se socijalističkom pokretu oko 1898. godine, postavši članom Socijaldemokratske partije Galicije (GPSD), podružnice Socijaldemokratske radničke partije Austrije. [4] GPSD, koji je vodio Ignacy Daszyński, formalno je bio marksistički, ali su dominirali poljski nacionalisti bliski Poljskoj socijalističkoj stranci (PPS). [5] Kad je 1899. osnovana Ukrajinska socijaldemokratska stranka u Galiciji (USPD), GSPD je postala Poljska socijaldemokratska stranka (PPSD), a poljska nacionalistička struja je ojačana. [6] Grossman je vodio otpor ortodoksnih marksista ovoj struji. Zajedno s Karlom Radekom, bio je aktivan u socijalističkom studentskom pokretu, osobito u Ruchu (pokretu), koji je uključivao članove PPSD -a, kao i dvije socijalističke stranke u Kraljevini Poljskoj, PPS i Socijaldemokraciju Kraljevine Poljske i Litve (SDKPiL - vode Rosa Luxemburg i Leo Jogiches). [7] Bio je glavna osoba u novinama Zjednoczenie (Ujedinjenje), koje su imale stav blizu SDKPiL-a, protiv pro-PPS-ove politike glavnog organa Ruchsa, Promieńa za koji su ga cenzurirali PPSD i njegove novine Naprzód. [8] U tom je razdoblju Grossman naučio jidiš i uključio se u židovski radnički pokret u Krakovu. Grossman je bio tajnik osnivač i teoretičar Židovske socijaldemokratske stranke Galicije (JSDP) 1905. JSDP je raskinuo s PPSD -om zbog uvjerenja potonjeg da se židovski radnici trebaju asimilirati u poljskoj kulturi. Zauzeo je poziciju blisku Bundu i bio je kritičan prema radničkom cionizmu Poale Siona, kao i prema asimilacionističkim oblicima socijalizma. [9] JSDP je pokušao pristupiti Socijaldemokratskoj radničkoj stranci Austrije (Opća stranka), ali je to odbijeno. Međutim, JSDP je bio aktivan uz Opću stranku, na primjer za opće pravo glasa. Grossman je doktor pravnih znanosti stekao 1908. na Jagelonskom sveučilištu. Krajem 1908. otišao je na Sveučilište u Beč kako bi studirao kod marksističkog ekonomskog povjesničara Carla Grünberga, povlačeći se s vodeće pozicije u JSDP -u (iako je na njezinoj izvršnoj vlasti ostao do 1911. i imao je kontakt s malom grupom JSDP -a u Beču , klub Ferdinand Lassalle). [10] Uništenjem Austro-Ugarskog carstva krajem Prvog svjetskog rata, Grossman je postao ekonomist u Poljskoj, te se pridružio Komunističkoj partiji Poljske. Karijera Od 1922. do 1925. Grossman je bio profesor ekonomije na Slobodnom poljskom sveučilištu u Varšavi. Emigrirao je 1925. kako bi izbjegao političke progone. Iste godine pozvao ga je bivši učitelj Carl Grünberg da se pridruži Marxian Institutu za društvena istraživanja u Frankfurtu. Hitlerov pristup vlasti 1933. natjerao ga je najprije u Pariz, a zatim preko Britanije u New York, gdje je ostao u relativnoj izolaciji od 1937. do 1949. Te je godine preuzeo profesorsku poziciju političke ekonomije na Sveučilištu u Leipzigu u Istočnoj Njemačkoj. . Grossmanov Zakon akumulacije i sloma kapitalističkog sustava (1929.) unatoč tome što je bila jedna od prvih publikacija Frankfurtske škole, Jairus Banaji je u engleskom prijevodu stavio na raspolaganje tek 1979. godine za indijsku trockističku organizaciju Platform Tendency. Nedavno izdanje glasi: ISBN 0-7453-0459-1. Međutim, to je sažeta verzija i nedostaje joj važno zaključno poglavlje njemačkog izvornika. Prilog teoriji Dok je bio u Frankfurtu sredinom 1920-ih, Grossman je tvrdio da `opća tendencija da se drže rezultata` teorije Karla Marxa zanemarujući suptilnosti `metode koja leži u osnovi kapitala` uzrokuje katastrofalnu vulgarizaciju marksističke misli, trend koji potkopavao je revolucionarne mogućnosti trenutka. Zakon akumulacije bio je njegov pokušaj da dokaže da su marksistička politička ekonomija bili podcijenjeni od strane svojih kritičara, a time i da su revolucionarne kritike kapitalizma još uvijek valjane. Između ostalih argumenata, iznosi sljedeću demonstraciju (za potpunu definiciju upotrijebljenih izraza preporučuje se cijela knjiga):

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! René Wellek (22. kolovoza 1903. - 10. studenog 1995.) bio je češko-američki komparativni književni kritičar. Poput Ericha Auerbacha, Wellek je bio eminentan proizvod srednjoeuropske filološke tradicije i bio je poznat kao vrlo erudit i `pravičan kritičar kritičara.` [1] Biografija René Wellek je rođen i odrastao u Beču, govoreći češki i njemački. Studirao je književnost na Karlovom sveučilištu u Pragu i bio aktivan među tamošnjim lingvistima Praške škole, prije nego što je 1935. prešao predavati na Školu za slavenske i istočnoeuropske studije (danas dio Sveučilišnog koledža u Londonu). Njegov mlađi brat Albert Wellek (1904. –1972) jedan je od utemeljitelja glazbene psihologije i živio je u Njemačkoj. Prije 1939. Wellek je objavio oko 60 članaka, svi napisani na češkom. Od 1939., početka Drugog svjetskog rata u Europi, Wellek je živio u Americi.[1] Prvo je predavao na Sveučilištu Iowa sedam godina do 1946., a zatim, počevši od te godine, na Sveučilištu Yale, gdje je osnovao i vodio odjel za komparativnu književnost. U Sjedinjenim Državama bio je `široko smatran utemeljiteljem studija komparativne književnosti.` [1] Wellek je s Austinom Warrenom objavio značajan svezak pod naslovom Teorija književnosti, jedno od prvih djela koje je sistematiziralo književnu teoriju. Počevši od 1960-ih, Wellek je branio Nove kritičare od osude njihova rada u ime književne teorije pod utjecajem strukturalizma, pa ga se stoga ponekad svrstava u konzervativne kritičare. Wellek je zagovarao sintetizirani pristup književnoj kritici, onaj koji je uključivao 1) književnu teoriju, 2) pažljivo proučavanje prethodnih djela kritike i 3) temeljito razumijevanje okolne povijesti uključene u autorovo stvaranje djela, uključujući autorovo osobna povijest i milje. Svaki pristup kojim se jedan od ovih aspekata uzdiže iznad drugog bio bi pogrešan.[3] Wellek je rekao da najbolji književni kritičar mora `činiti ono što čini svaki znanstvenik i učenjak: izolirati svoj predmet, u našem slučaju, književno umjetničko djelo, pozorno ga promišljati, analizirati, tumačiti i na kraju vrednovati prema kriterijima izvedenim iz, provjereno, potpomognuto, što širim znanjem, što preciznijim opažanjem, što oštrijim senzibilitetom, što poštenijom prosudbom koju možemo narediti.` Prema Welleku, donoseći svu književnu teoriju, kritiku i povijest u obzir omogućuje kritičaru da postigne `pobjedu nad prolaznošću, relativnošću i poviješću.` Wellek je bio izabrani član i Američke akademije znanosti i umjetnosti i Američkog filozofskog društva. Kruna Wellekove karijere bio je magnum opus od osam tomova pod naslovom Povijest moderne kritike: 1750-1950, čija je posljednja dva toma izdiktirao iz svog kreveta u staračkom domu u dobi od 92 godine.

Jürgen Habermas - Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu tvrd povez KAO NOVA Biblioteka Naprijed, Naprijed, Zagreb 1982 godine

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zastitni omotac malo ostecen i knjiga ima staracke pegica na bocnim stranama tabaka (knjiskog bloka), sve ostalo uredno! Kantova kritička filozofija ima tri oblika: kao kritika teorijskog uma, kao kritika praktičnog uma i kao kritika moći suđenja. Kritika teorijskog uma predstavlja Kantovu teoriju saznanja, kritika praktičnog njegovu etiku, a kritika moći suđenja estetiku... Imanuel Kant (/kænt/;[2] 22. april 1724 — Kenigzberg, 12. februar 1804) je bio rodonačelnik klasičnog nemačkog idealizma i po mnogima jedan od najvećih filozofa svih vremena.[3] Kant je smatrao da ljudski um stvara strukturu iskustva, da je razum izvor morala, da estetika proističe iz sposobnosti nezainteresovanog rasuđivanja, da su prostor i vreme forme naše čulnosti, i da je svet kakav jeste sam po sebi nezavisan od naše spoznaje. Kant je smatrao da su njegovi stavovi ekvivalent Kopernikanske revolucije u filozofiji, u smislu Kopernikovog opovrgavanja gledišta starog sveta da Sunce rotira oko Zemlje. Njegova gledišta i danas imaju bitan uticaj na savremenu filozofiju, posebno na poljima metafizike, epistemologije, etike, političke teorije, i estetike. Politički, Kant je bio jedan od najranijih zastupnika ideje da perpetualni mir može da bude ostvaren putem univerzalne demokratije i međunarodne kooperacije. On je verovao da će to biti konačni ishod univerzalne istorije, mada nije racionalno planiran. Tačna priroda Kantovih religioznih ideja je i dalje predmet posebno vrućih filozofskih debata, pri čemu su gledišta u opsegu od ideje da je Kant bio rani i radikalni zastupnik ateizma što je konačno kulminiralo ontološkim argumentom za postojanje Boga, do znatno kritičnijih gledišta koja se oličavaju u Ničeu koji tvrdi da je Kant imao „teološku krv“[4] i da je Kant bio samo sofisticirani apologetičar za tradicionalna hrišćanska religiozna verovanja, pišući da „Kant je želeo da dokaže, na način koji bi zapanjio običnog čoveka, da je obični čovek u pravu: to je bila tajna šala te duše.“[5] U jednom od Kantovih glavnih radova, Kritici čistog uma (Kritik der reinen Vernunft, 1781),[6] on je pokušao da objasni odnos između razuma i ljudskog iskustva i da se pođe izvan neuspeha tradicionalne filozofije i metafizike. Kant je želeo da okonča eru uzaludnih i spekulativnih teorija ljudskog iskustva, istovremeno se odupirući skepticizmu mislilaca poput Dejvida Hjuma. Kant je smatrao da on završava postojeće stanje i otvara put izvan stranputice koja je modernu filozofiju dovela između racionalizma i empirizma,[7] on je pokušao da objasni odnos između razuma i ljudskog iskustva i da se pođe izvan neuspeha tradicionalne filozofije i metafizike. Široko je prihvaćeno da je on spojio te dve rane moderne tradicije u svojim razmišljanjima.[8] Kant je tvrdio da su naša iskustva strukturirana neophodnim karakteristikama naših umova. Po njegovom mišljenju, um daje oblike i strukture iskustva tako da, na apstraktnom nivou, sva ljudska iskustva imaju izvesne zajedničke esencijalne osobine. Između ostalog, Kant je smatrao da su prostor i vreme integralni svim ljudskim iskustvima na nivou čulnosti, kao što su i pojmovi uzroka i posledice na nivou razuma.[9] Jedna važna posledica njegovog stajališta je da je naše iskustvo uvek odraz pojavnog sveta spoznatog našim čulima: mi nemamo direktan pristup samim stvarima, noumenalnom svetu. Kant je objavio niz drugih važnih radova o etici, religiji, pravu, estetici, astronomiji, i istoriji. Time su obuhvaćeni Kritika praktičnog uma (Kritik der praktischen Vernunft, 1788), Metafizika morala (Die Metaphysik der Sitten, 1797), koja se bavi etikom, i Kritika moći suđenja (Kritik der Urteilskraft, 1790), koja je usredsređena na estetiku i teleologiju. Kant i psihologija Kantovo mjesto u razvoju psihologije je, na izvjestan način, paradoksalno. Čuvena je njegova tvrdnja da nema nade da zbivanja mentalnog života postanu predmet nauke. Iako se Kant samo uzgred bavio i mentalnim životom, Kantovo djelo je značajno uticalo na razvoj psihologije. Psihologija u djelima filozofa osamnaestog vijeka je psihologija duševnih moći. Kada se stanovišta „psihologije“ moći iskažu jezikom savremene psihologije, onda je suština ove ideje u tome da je svaka mentalna funkcija odraz aktivnosti organizma u cjelini. Svako iskustvo i svaki akt ponašanja odražava tu individualnu cjelovitost. Značajan je bio Kantov stav da je nemoguće deduktivnim metodama pokazati realnost duševnih zbivanja. Neophodna je, po Kantu, temeljna analizna naših racionalnih moći da bismo saznali šta svijest može aktivno obaviti, a šta joj je nedostupno. Proučavanjem složenih mentalnih procesa došao je do uvjerenja da se ovi procesi mogu svesti na tri bitne podvrste mentalne aktivnosti: saznavanje, osjećanje i htijenje. Po Kantu, dalje svođenje ovih osnovnih mentalnih aktivnosti na osnovnije jedinice nije moguće. Detaljna analiza procesa saznanja izložena je u „Kritici čistog uma“, a osjećanje i htijenje su opisani u „Kritici praktičnog uma“, kao i u drugim djelima. Od Kantovih brojnih ideja od značaja za psihologiju posebno je uticajna bila ideja o iskustvenom jedinstvu. Akt i percepcija su, po Kantu, jedinstveni. Saznanje jednog predmeta odvija se na sljedeći način: kada jedan čvrst predmet dodirnemo prstima, suočavamo se sa izvjesnim mentalnim stanjima koja su, prividno, sačinjena od senzornih kvaliteta. Međutim, naš doživljaj je cjelovit. Svijest, kaže Kant, obavlja izvjesne operacije organizujući senzorne dijelove u jedinstevno iskustvo. Shvatanje prostora i vremena, kao osnovni okvir za razumijevanje opaženog, je po Kantu, urođeno. Sve što opažamo smještamo u jedan širi okvir čije su bitne odrednice prostor i vrijeme. Kant upozorava da je krajnja priroda spoljnih stvari nedostupna opažanju. Isto tako i onaj koji saznaje, unutrašnje „ja“, takođe je nedostupno opažanju. Krajnji objašnjavajući principi leže sasvim izvan sadržaja bilo kakvog iskustva. Da bismo saznali suštinu stvari neophodno je transcendirati realnost. Iskustvo koje se ne oslanja na transcendentalne zakone, za Kanta je besmisleni haos. Kant i pedagogija Bio je profesor na Univerzitetu u svom rodnom mestu. Kao profesor je počeo da radi u svojoj pedesetoj godini. Za pedagogiju je značajan, po tome, što je smatrao da čovek poseduje mnoge skrivene sposobnosti, koje se tek putem vaspitanja razvijaju i dolaze do punog izražajaPedagoška enciklopedija. Potkonjak, Nikola, 1924-, Šimleša, Pero., Furlan, Ivan, 1920-2000, Knaflič, Vladislava. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 1989. ISBN 978-86-17-00977-7. OCLC 444136944.. Kant je održao niz predavanja o vaspitanju. Vaspitanju je pridavao veliki značaj. Vaspitanje se mora usavršavati i prenositi kroz mnoge generacije. U vaspitanju se krije velika tajna usavršavanja ljudske prirode. Čovek je jedini stvor koji mora biti vaspitan[11]. Kant navodi misao, da je čovek samo ono što od njega učini vaspitanje. Ukoliko vaspitanje ne pokaže dobre rezultate, onda razloge treba tražiti među vaspitačima, koji su često gori od onih koje treba vaspitavati. Čovek je odojče - vaspitanik i učenik. Cilj vaspitanja je, po Kantu, voditi ljudski rod ka savršenstvu, pomagati čoveku da se razvije. Za razliku od Rusoa, koji traži da se čovek potpuno vrati prirodi, Kant želi da se priroda čoveka usavrši i da se podigne na što viši stepen razvoja. Javlja se ideja o pojmu o savršenosti. Dužnosti čoveka su da samog sebe izgradi, da sebe obrazuje i razvija u sebi moralne osobine[12]. U svojim pedagoškim razmatranjima, najveću pažnju pridaje moralnom vaspitanju. Kao najviši vaspitni cilj, Kant je postavio strogu moralnost, život u skladu sa neizbežnom svešću o dužnosti, koja je čoveku data unapred, jer tada čovek može da vlada svojom čulnom prirodom i tako dođe do samostalne ličnosti. Moralno vaspitanje usko povezuje sa religijskim. Kant se nije protivio pozitivnom vaspitanju kao Ruso i uveren je da je vaspitanje čoveka potrebno i moguće. Čovek mora, da učini sebe boljim, da razvije sebe samoga. Čovek treba da bude mudar, da je prihvatljiv za ljudsko društvo, da je omiljen i da ima uticaja u društvu. Čovekovo znanje ostaje u granicama mogućeg iskustva, a ono što prelazi čovekovo iskustvo, to je nemoguće saznati. Čoveku je potrebno kako vaspitanje tako i obrazovanje. Obrazovanje sadrži u sebi nastavu. Nastava je pozitivni deo vaspitanja. Kod nastave treba spojiti ono što se zna sa onim što se može uraditi. Javno vaspitanje je ono koje obuhvata i nastavu i moralno obrazovanje. Javno vaspitanje je korisnije od domaćeg. Domaće vaspitanje se stiče u školi. Mnoge su klice sadržane u čovečanstvu i na nama je sada da razvijemo prirodne dispozicije. Čovek najpre treba da razvije svoje lične dispozicije. Nasuprot Rusou, da se priroda čoveka sasvim slobodno razvija, Kant se zalaže da se čovek: Disciplinuje - (da se na taj način očuva njegova ljudskost), onaj ko nije disciplinovan, divalj je. Ono što je u disciplini propušteno, ne može se nadoknaditi; Kultiviše - (da na taj način obrazuje duh), onaj ko nije kulturan, sirov je; Civilizuje - (na taj način navikava na lepo ponašanje); Moralno izgrađuje - (da sve što uradi bude upotrebljeno u dobre svrhe). Traži da se dete više drži na čistom vazduhu, da se ne povija i da fizičko vaspitanje bude u skladu sa prirodnim razvojem deteta. Dete se može igrati u slobodnom vremenu, ali ga treba rano navikavati na posao. Onaj ko ne gubi hrabrost u odnosu na svoje fizičko ili moralno stanje, taj ne napušta ni nadu. Decu treba naučiti da misle. Deca treba da pamte samo ono što ih interesuje i što je povezano sa realnim životom. Deca bi trebalo prvo, da upoznaju dužnosti, misiju i sam značaj čoveka, da im se daju detaljna znanja o stvaranju sveta, a tek onda objasni pojam o višem biću (Bogu). Za razliku od Rusoa, prema Kantu je nužno, da deca u ranom detinjstvu upoznaju religiozne pojmove. Vaspitanika treba uputiti, da se svakog dana presliša i da napravi pregled o tome šta je radio tokom čitavog, prethodnog života. Kant je izvršio veliki uticaj na Herbarta. Herbart je bio Kantov naslednik....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Gaetan Picon (19. septembra 1915. - 6. avgusta 1976.) je francuski esejista i umetnički kritičar. Bio je direktor Mercure de France i pod ministarstvom Andrea Malrauka, generalnog direktora za umetnost i pismo. Gaetan Picon rođen je 19. septembra 1915. u Bordou. On je drugo dijete Honore Picon, službenika trgovačke marine, i Marie-Adrienne Paillier, pripadnika porodice bordoških industrijalaca. Porijeklom iz Genove, njegov pra-pradjed, Gaetan Picon, angažovao se u vojsci Alžira i izmislio je 1837. kvinkinu, `gorki Pikon`, koji je postao veoma poznat. 1922. Honore Picon, uništen, napušta porodicu i sin ga više neće videti. Brat Gaetana Picona, Pierre, student filozofije, 1924. godine među prvim je potpisnicima Manifesta nadrealizma i postaće dopisnik grupe u Bordou, dočekujući iste godine u porodičnoj kući Beglesa Maka Ernsta i Marie-Berthe Aurenche, da će Paul Eluard doći da traži1. Gaetan Picon je tada student u ustanovi Presvetog Srca. 1925. Gaetan Picon ušao je u Licee Michel-Montaigne u Bordou, gde je studirao književnost. Počeo je da piše i otkrio je čim se 1934. godine pojavio Andre Malrauk La Condition humaine. Studentski časopis La Hune objavljuje `Andre Malrauk i La Condition humaine`, pišući ovom prilikom Malrauk-u koji mu odgovara. Nakon sticanja diplome iz filozofije, napisao je diplomu o Nietzscheovim ranim radovima. Upoznaje Genevievea Laguenierea, studenta istorije, sa kojim se venča 1937. godine, povezuje se sa Rene Lacoteom, upoznaje Jeana Ballarda, direktora Les Cahiers du Sud, sa kojim će sarađivati. Tokom prvog putovanja u Pariz upoznaje Malrauka. Bavio se političkim angažmanom, pridružio se Saveznoj uniji studenata, Komitetu budnosti antifašističkih intelektualaca, Socijalističkoj omladini i militantima Narodnog fronta. `Dolazio je rat, morali ste biti fašisti ili antifašisti, morali ste znati da li treba biti pacifistički ili zagrebački. Bio sam jastreb, trebao sam da ratujem iz Minhena ... `, poverio se2. Nakon što se nastanio u Parizu nakon venčanja, Gaetan Picon obilazi Louvre svake nedelje i redovno se sreće sa Leonom Brunschvicg i Malraukom. Saradnik filozofije 1938. (prvi je dobio), nudi mu se mesto u Tokiju, ali, „da bolje poznaje Ingresa“, preferira Montauban. Dobivši stipendiju, nastavio je estetske studije kod Victora Bascha i Charlesa Lala. Predaje od 1939. u srednjoj školi Mont-de-Marsan, 1942 i 1943, na Bordo fakultetu. Na to su ga upozorili Nemci, pridružio se makiji Haute-Vienne u Doratu. Istovremeno ulazi u vezu sa kritikom Relua Taverniera. 1944. godine nalazi se u Limožu tokom oslobađanja grada. Učitelj u Parizu u Licee Charlemagne, sprijatelji se sa Georgesom Limbournom. Francis Ponge traženi od njih oboje sarađuju sa nedeljnom Akcijom. Gaetan Picon takođe sarađuje u reviji Confluences sa sedištem u Parizu i Fontaine u režiji Mak-Pol Fouchet iz 1946. Njegov prvi esej o Malrauku pojavljuje se 1945. godine, a njegova knjiga o Bernanosu 1948. Gaetan Picon veže tih godina sa Georgesom Schehadeom, Gabrielom Bounoureom i učesnikom prvog Međunarodnog susreta u Ženevi, Borisom de Schloezerom i Jean Starobinskim. Kasnije je predavao u Danskoj i Švedskoj, 1950. u Maroku, Alžiru, Tunisu i na kursevima Middleburi Collegea u Vermontu, dok je objavljena njegova Panorama nove francuske književnosti. Gaetan Picon predaje od 1951 do 1954, na Višoj školi pisama Bejruta, gde je domaćin Roger Caillois, Elsa Morante, Alberto Moravia, Madeleine i Andre Malrauk. Takođe veže Georgesa Seferisa. 1954. i 1955. godine bio je profesor književnosti na Francuskom institutu u Firenci, sastajući se sa mnogim italijanskim piscima, poput Eugenio Montale ili Giuseppe Ungaretti, od 1955. do 1959. u Školi visokih studija u Gentu. U junu 1959. godine, Maleuk je pozvao Gaetana Picona na mesto generalnog direktora za umetnost i pismo. Pod njegovom odgovornošću organizuju se na inicijativu Malrauka prvi domovi kulture i stvara se Grand Prik National Arts, dok glavni pisci dobijaju Grand Prik National des Lettres. Impuls je dat i proizvođačima Sevres i Gobelinima. U avgustu 1966. godine od Gaetana Picona zatraženo je da podnese ostavku zbog nesuglasica s ministrom oko organizacije muzičkih i lirskih pozorišta u kojima je želio da povjeri Pierreu Boulezu visoku odgovornost. Gaetan Picon je potom izabran za direktora studija na Ecole pratikue des hautes etudes i predaje estetiku na Ecole nationale superieure des beauk-arts. Od 1963. do 1965. Gaetan Picon, sa Ivesom Bonnefoijem, Andre du Bouchetom i Mauriceom Sailletom, Mercure de France. U novinama Le Monde on daje hronike od 1966. do 1969. godine pod naslovom Les formes et l`esprit. 1967. i 1968. god. deo je redakcije časopisa L`Ephemere. Albert Skira režira zbirku Sentiers de la creation3 u kojoj zamoli Aragon, Ionesco, Butor, Julien Grack, Simon Claude, Francis Ponge, Joan Miro, da slobodno definišu njihovu kreaciju. Sam piše tekstove o slikarima i vajarima, Ingresu, Gericault-u, Van Goghu, Kandinskom, Fernandu Legeru, Brakueu, Picassu, Rouault-u, Balthusu, Jean Dubuffet-u, Giacometti-u, Andreu Massonu, kao i predgovore za kataloge. izložbe, posebno Beaudin (1962), Bertholle (19724), Bissiere, Ubac (1972), Bram van Velde (1970), Geer van Velde (1972), Vieira da Silva (19675), Marcel Fiorini i Louttre.B (19706) ). 1970. Gaetan Picon predavao je Racine na Univerzitetu Princeton. 1971. godine bio je potpredsednik žirija za međunarodni konkurs za izgradnju centra u Beaubourg-u, čiji je predsednik Jean Prouve. Uskoro će preuzeti upravljanje Academie de France u Rimu kada umre 6. avgusta 1976. Počiva na groblju Dorat (Gornja Vijena). Njegov prijatelj Jean Lacouture evocira Picon-a, `neustrašivog istraživača lepote sveta` u istrazi o autoru (Arlea, 1989, str. 290 do 293). Društvom prijatelja Gaetana Pikona predsedava pesnik Ives Bonnefoi.

Izdavac : Prosveta Godina : 1973 Povez : mek Stranica: 361 Stanje : očuvana

John Dewey - Rekonstrukcija u filozofiji , izdanje buybook . Kao nova !!