Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Na nultoj i na par sledecih stranica ima trag flomastera, tekst cist i uredan. I izdanje !!! 1983 g. Ilustracije: Vjera Lalin Irena Lukšić (Duga Resa, 10. ožujka 1953. − Duga Resa, 12. ožujka 2019.) hrvatska je spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica i urednica. Živi u Dugoj Resi.[1] Piše prozu, drame, eseje, televizijske i radijske drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodi s ruskog.[2] Životopis Rođena je u obitelji službenika, majke Zore ekonomistice i oca Zdenka upravnog pravnika. U rodnome je gradu završila osnovnu školu i gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala komparativnu književnost i ruski jezik. Apsolvirala je i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Doktorirala na temi ruske emigrantske književnosti. Prve kritičke tekstove počela objavljivati sredinom 70-ih godina XX. stoljeća u jednom glazbenome magazinu. U to vrijeme počela je surađivati kao prevoditeljica s nekim izdanjima novinske kuće Vjesnik. U književnosti se javila krajem 70-ih pripovijetkama tiskanim u časopisima. Godine 1981. izašao joj je prvi roman Konačište vlakopratnog osoblja, koji je kritika odmah svrstala u tzv. prozu u trapericama odnosno mladenački bunt protiv autoriteta i društvenih ograničenja. Spomenutoj stilskoj formaciji bliski su i roman Traženje žlice i zbirka priča Sedam priča ili jedan život, dok je za zbirku priča Noći u bijelom satenu (1995.) karakteristično postmodernističko viđenje stvarnosti kao igre u jeziku. Roman Povratak slomljene strijele (2000.) tematizira velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i ujedno navješćuje zaokret prema stvarnosti. Tako je radnja romana Nebeski biciklisti (2008.) smještena u 60-e godine prošloga stoljeća i protkana dokumentarističkim materijalom iz sfere pop kulture, a putopisnu prozu Očajnički sluteći Cohena (2013.) pokreću kulturne referencije važne za XX. stoljeće i postupci karakteristični za pustolovni žanr. Posebno mjesto u opusu Irene Lukšić ima esejistika. Riječ je o tekstovima koji na osobit, gotovo poetski način tumače fenomene karakteristične za moderno doba: kulturu celebrityja, putovanja, hranu i kućne ljubimce. Naime autorica spomenute pojave istražuje kroz književna djela objavljena u biblioteci Na tragu klasika (zajednički projekt Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba i dovodi u vezu s općim stanjem duha postpovijesnog vremena, ali i povezuje s vlastitom biografskom situacijom (Dnevnici, snevnici, rječnici, 2009.). Irena Lukšić istaknuta je stručnjakinja za rusku emigrantsku književnost i prevoditeljica s ruskog jezika. Za svoj umjetnički, stručni i prevoditeljski rad dobila je niz nagrada i priznanja. Suradnica je američke enciklopedije svjetske književnosti Encyclopedia of World Literature in the 20th Century te Dictionary of Literary Biography, a u Hrvatskoj surađuje na najvažnijim enciklopedijskim izdanjima. Objavila tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti. Proza joj je prevedena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik.[2] Djela Konačište vlakopratnog osoblja, roman, CDD, Zagreb 1981. Zrcalo, roman za djecu, Mladost, Zagreb 1983. Sedam priča ili jedan život, pripovijetke, Revija Osijek 1986. Traženje žlice, roman, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1987. Noći u bijelom satenu, pripovijetke, Rival, Rijeka 1995. Nova ruska poezija; panorama novije ruske poezije, dvojezično, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1998. Soc-art; zbornik tekstova, Hrvatsko filološko društvo Zagreb 1998. Jednostavna istina – ruska pripovijetka XX. stoljeća; panorama ruske pripovijetke, Rival, Rijeka 1998. Antologija ruske disidentske drame; Hrvatski centar ITI, Zagreb 1998. Ruska emigrantska književna kritika; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 1999. Hrvatska/Rusija; zbornik o rusko-hrvatskim kulturnim vezama, dvojezično, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 1999. Povratak slomljene strijele, roman, Književni krug Karlovac, Karlovac 2000. Sjajna zvijezda Rovinja, pripovijetke, Mozaik knjiga, Zagreb 2001. Hrvatska i svijet; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2002. Krvavi mjesec nad Pompejima, pripovijetke, Ceres, Zagreb 2002. Ruska književnost u Svemiru; studije, Disput, Zagreb 2003. Treći val; antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Disput i Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2004. Tajni život laponske princeze, pripovijetke, Disput, Zagreb 2004. Katalog važnih stvari, kolumne o svakodnevnom životu, Meandar, Zagreb 2005. Pismo iz Sankt Peterburga, roman, Biblioteka I.G.Kovačić, Karlovac 2006. Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006. Ogledi o ruskoj književnosti; Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2006. Šezdesete – The Sixties; zbornik, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007. Brodski! Život, djelo; zbornik, Disput, Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2007. elektroničko izdanje: Krvavi mjesec nad Pompejima, pripovijetke, 2007. www.elektronickeknjige.com elektroničko izdanje: Pismo iz Sankt Peterburga, roman, 2008. Nebeski biciklisti, roman, Disput, Zagreb 2008. www.elektronickeknjige.com Duga Resa – Ixtlan, pripovijetke, Disput, Zagreb 2008. Dnevnici, snevnici, rječnici, dnevnička i esejistička proza, Meandar, Zagreb 2009. Sedamdesete, zbornik. Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2010. Vjesnici nove književnosti. Prikazi, recenzije, nacrti. Hrvatsko filološko društvo, Zagreb 2010. Blagovati na tragu klasika, književna “kuharica”. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2011. Gradovi, sela, dvorci. Vodič za literarne putnike. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2012. Očajnički sluteći Cohena, roman. Disput, Zagreb 2013. Idoli i barabe. Slavne osobe u književnim djelima: ogled. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2014. Klasici ostavljeni mačkama: Pokušaj drukčijega čitanja književnih tekstova. Hrvatsko filološko društvo i Disput, Zagreb 2015. Berlin-Pariz, roman. Disput, Zagreb 2016. Sve o sestri Robina Hooda. Roman. Meandar Media, Zagreb 2018. Lalin, Vjera, hrvatska slikarica (Zagreb, 10. III. 1947). Diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1974 (I. Lovrenčić) te bila suradnica Majstorske radionice Lj. Ivančića (1975–77). U kombiniranoj tehnici minucioznim crtežom stvara nadrealne, halucinantne prizore morbidnih i tjeskobnih sadržaja (Homoidi, 1976; Moj otac, 1981). U ciklusu Raspela (1990) nadahnuta je starim dalmatinskim raspelima, a u Bestijariju (1995–98) ljudskom bešćutnošću i ratom. Bavi se ilustriranjem i opremom knjiga (I. Kušan, Domaća zadaća; J. L. Borges, Priručnik fantastične zoologije). Biblioteka Vjeverica

Normalna vaginalna flora pruža prirodnu zaštitu protiv infekcija. Razne vrste laktobakterija podržavaju vaginalnu floru, držeći vaginalnu pH vrednost od 3,8 do 4,5 i obezbeđuje zaštitu od gljivica i patogenih bakterija. Vaginalna mikrobiološka neravnoteža, obično izaziva povećanje pH vrednosti veće od 4,5 , što utiče na kvalitet života i predstavlja rizik za zdravlje i povećava rizik prevremenog porođaja.Viola pH Health Care Test omogućava određivanje vaginalno-mikrobnih neravnoteža u ranoj fazi. Ovaj test može da koristi svaka žena pošto su infekcije jedan od glavnih razloga za prevremene porođaje, tako da je redovno testiranje tokom trudnoće posebno važno. Žene koje nisu trudne: u slučaju da se sumlja na bakterijsku i gljivičnu vaginalnu infekciju, ukoliko postoje simptomi peckanja, svraba, sekreta….. , nakon terapije za vaginalne infekcije, post-opreativno ….Način primene:Pre nego što započnete test, operite ruke. Otvorite foliju i izvadite aplikator.Držite aplikator, koristeći samo prostor okrugle ručice, između palca i kažiprsta. Vaš palac treba uvek biti na poleđini vaginalnog aplikatora gde nema pH merenja. Izbegnite da dodirujete bilo koju drugu tečnost sa delom koji meri rezultat.Sedite kolenima naslonjeni na čvrstu podlogu.Slobodnom rukom pažljivo razmaknite spoljne vaginalne usne.Ubacite vaginalni aplikator u vaginu na način kao kada ubacujete tampon. To je dužina od oko 1 – 3 cm ali ne dalje od držača u obliku prstena.Zatim nežno pritisnite aplikator o zadnjni zid vagine i držite oko 10 sekundi, da bi se pH vaginalna zona dobro pomešala sa poljem koje meri rezultat. Dovoljno vlažnosti je veoma važno za evaluaciju testa.Sada pažljivo izvadite aplikator iz vagine i pročitajte rezultat odmah, dok je zona merenja mokra.Uporedite obojenu zonu na aplikatoru sa kolor skalom na označenom ispod i zabeleži vrednost boje u polju koje je najsličnije vašem merenju. Ukoliko boja na aplikatoru ne postoji to znači da niste pravilno izveli test. Ukoliko ste testom utvrdili da Vam je nivo vaginalnog pH povišen, nemojte odmah brinuti. Nakon nekoliko sati uradite test ponovo i tek onda ako je rezultat opet pozitivan kontaktirajte svog ginekologa.Pakovanje: 2 testa

Tv Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! The Enchanted Apples of Oz (1986). Osrednji mađioničar po imenu Bortag krade neke od začaranih jabuka iz Oza da bi probudio Zlu vešticu sa juga. Oz počinje da gubi svoju magiju kroz Veštičine postupke, sve dok se Bortag ne predomisli i poništi ono što je uradio. Govoreća leteća sabljarka po imenu Drok igra sporednu ulogu. (Harlan Ellison je dao Uvod u prvo izdanje.) Eric James Shanower (rođen 23. listopada 1963.) američki je crtač stripova, najpoznatiji po svojim romanima i stripovima o Ozu, te po kontinuiranom prepričavanju Trojanskog rata kao Brončanog doba. Rani život Eric Shanower rođen je 23. listopada 1963. Nakon što je 1981. završio srednju školu Novato, pohađao je školu Kubert [1][2][3] u Doveru, New Jersey, [4] diplomirao je 1984. [2]. [5] Karijera Shanowerova prva veća objavljena djela bili su grafički romani iz Oza, a to su Začarane jabuke iz Oza, Tajni otok Oz, Ledeni kralj Oza, Zaboravljena šuma iz Oza i Plava vještica iz Oza koje su objavili First Comics i Dark Horse Stripovi između 1986. i 1992.[2] Sakupljene su u jednoj velikoj svesci pod naslovom Adventures in Oz, koju je objavio IDW. Također je napisao i ilustrirao cjelovečernji roman o Ozu, The Giant Garden of Oz, i zbirku kratkih priča o Ozu, The Salt Sorcerer of Oz. Kao ilustrator, radio je na knjigama povjesničara Oza, uključujući Zlu vješticu iz Oza Rachel Cosgrove Payes, Rundelstone of Oz Eloise Jarvis McGraw, Bjegunac u Ozu Johna R. Neilla i Treću knjigu Oza L. Frank Baum. Ostali Ozovi projekti uključuju njegove ilustracije za Paradox in Oz i The Living House of Oz Edwarda Einhorna. Napisao je adaptacije prvih šest originalnih romana L. Franka Bauma o Ozu za Marvel Comics, koje je ilustrirao umjetnik Skottie Young. Prvi, The Wonderful Wizard of Oz, objavljen je u zbirci tvrdih korica 2. rujna 2009. Slijedeći, The Marvelous Land of Oz, započeo je u studenom 2009. kao mjesečna serija stripova od 8 brojeva, dok je treći mini, tj. Ozma iz Oza započela je u studenom 2010. Četvrtu i petu knjigu, Dorothy i čarobnjak u Ozu i Put u Oz, također su naknadno prilagodili Shanower i Young za Marvel Illustrated. Suradnja je zaključena njihovom adaptacijom šeste knjige, The Emerald City of Oz. Napisao je strip-seriju Little Nemo: Return to Slumberland za IDW. Prvi broj izašao je 20. kolovoza 2014. Brončano doba U veljači 1991. Shanower je `začeo ideju ispričati priču o Trojanskom ratu u mediju stripa`, s ciljem kombiniranja `bezbrojnih verzija grčkog mita s arheološkim zapisima` kako bi prikazao priču u `autentičnim povijesnim detaljima`. [5] Ovaj se cilj očitovao u tekućem stripu Age of Bronze, koji je debitirao krajem 1998. od Image Comicsa. Od 2018. serija je prikupljena u četiri (od predviđenih sedam) svezaka: Tisuću brodova Žrtva Izdaja prvi dio Izdaja drugi dio Sedam tomova u cijelosti će pokriti kompletnu priču o ratu.[5] Knjige sadrže opsežne bibliografije, za priču, okruženje i povijesnu Troju, oslanjajući se na iskapanja Heinricha Schliemanna (et al.) i publikaciju Studia Troica. Knjiga ne prikazuje bogove niti bilo kakva mitska bića, s Hironom koji je prikazan kao relativno normalno ljudsko biće, a ne kao kentaur.[5] Slično tome, nimfe su prikazane kao ljudske svećenice, a ne kao nadnaravna bića. Drugi posao Shanower je također nacrtao brojne stripove za jednokratno snimanje, kao što je Prez Eda Brubakera `Smells Like Teen President` (za DC Comics) i An Accidental Death (također napisao Brubaker) koji je objavio Fantagraphics 1993. Za Marvelovu liniju Epic ilustrirao je The Elsewhere Prince (1990), temeljen na likovima koje je stvorio francuski karikaturist Moebius. Njegovi radovi objavljeni su u časopisima diljem SAD-a i Europe, kao iu knjigama i na TV-u.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustracije: Ordan Petlevski Vladimir Nazor (Brač, 30. maj 1876 — Zagreb, 19. jun 1949) bio je hrvatski i jugoslovenski književnik, a pri kraju života i predsednih NR Hrvatske. Rođen je u Bobovišću,[1] građansku školu je završio na ostrvu Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Gracu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine. Predavao je u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri, gdje je ujedno i proveo najviše svog života.[2] Penzionisan je 1933. godine u Zagrebu kao upravnik dječjeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900). Godine 1904, u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme je počeo pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavio je Velog Jožu (1908) — djelo po kome će Nazorova proza biti prepoznatljiva, a koje je on sam smatrao neuspjelijim. Godine 1916, objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Na izborima 1934. Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939. godine, objavio je Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka. U partizanima Vladimir Nazor, rad Zvonka Cara Iako u godinama i narušenog zdravlja, godine 1942. je s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe otišao u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića.[3] Januara 1943. je u zapaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta napisao jednu od najpotresnijih pesama o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.[4] Poslije rata Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu je bio predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik, 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao odlomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. Za pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.[5] Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj „Nagrada Vladimir Nazor“, koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti, kao i arhitekture i urbanizma.[6] Osnovna škola u Đurđinu, kod Subotice nosi njegovo ime. Kritika Spomenik Vladimira Nazora u parku Tuškanac u Zagrebu, rad Stjepana Gračana iz 1972. godine Grob Vladimira Nazora na zagrebačkom groblju Mirogoj Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor obimnog djela sastavljenog od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu. Prvih dvadesetak godina njegovog stvaralaštva uglavnom se poklapaju s razdobljem hrvatske moderne i u tom vremenu Nazor je prešao put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažovanog poetskog tribuna — ponesenog mitološko-legendarnim i istorijskim slovenskim motivima (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskog puka (poema Krvava košulja, 1905) — preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskoga klasicizma, te starozavjetnih biblijskih tekstova (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika koji se počinje zatvarati u svoj unutrašnji svijet (Intima, 1915). Nazorova ditirampski raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od preovlađujućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti mitu i legendi, pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neoromantičarska strujanja evropske moderne. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze, s jedne strane, naslanjaju se na prošlovekovnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman Krvavi dani, 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i uticaji novih, modernističkih stilova. U svojim Istarskim pričama (1913) Nazor je ostvario srećan kompromis između odrađivanja nacionalnog „duga“ i uklapanja u tokove moderne književnosti. U njima je snažno istaknuta autorska nacionalna i socijalna angažovanost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se uplitanje folklornih motiva (u Velom Joži, Boškarini i Divičinom gradu) podudaralo s neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, veoma bliske artističkoj bajci Oskara Vajlda i Mauricija Meterlinka, a njegova liričnost, sklonost prema simbolu i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale s njegovim umjetničkim nadahnućima, pa je svojim Istarskim pričama, posebno onima uvrštenima u prvo izdanje zbirke Halugica, Albus kralj..., potpuno zakoračio u svijet bajkovite modernističke secesionističke priče. Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene (1915) Nazor se sve više zatvarao u svoj unutrašnji svijet. U njegovom stvaralaštvu postaju dominantne teme unutrašnjeg pročišćenja, samopregorne žrtve i uzvišene usamljenosti, a sklonost ka alegorijskom iskazu sve je više bila vidljiva (ep Utva zlatokrila, 1916; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su raznolika, jer je kod njega primetna stalna težnja za promenom. Tako u vreme kad su u hrvatskoj književnosti postali sve dominantniji avangardni stilovi, posebno ekspresionizam, Nazor je tražeći nov izraz i nove motive pokušao da slijedi posleratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali je nove kvalitativne domete u svom stvaralaštvu ostvario na drugom području, okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na ostrvu i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izveštačenost, koja je karakterisala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava, te odnosa među njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastali su: knjiga poezije Niza od koralja, 1922. Priče iz djetinjstva, 1924. i Priče s ostrva, iz grada i sa planine, 1927. (dvije zbirke autobiografske novelistike). Crikveničke proze (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, 1929; roman Šarko, 1930) tematski i hronološki znače nastavak njegovog pričanja o samom sebi. Pokušavajući da progovori o sebi „sada i ovdje“ Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutrašnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izolovanosti i samotnjačke udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio da oblikuje kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okrenuo motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj književnosti preovlađuju socijalne teme Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini, 1931; ciklus feljtonskim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije *Zagrebačke novele, 1942), a na području stiha dosta eksperimentiše, varira razne ritmove i strofe (Deseterci, 1930; Topuske elegije, 1933). Uz to, počinje da piše dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (O hrvatskom jedanaestercu 1838—1900, 1935), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijumskoj istoriji rodnog ostrva (Pastir Loda, 1938, 1939), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su do kraja bile iscrpljene. S Partizanima Priključivši se partizanima, Nazor je revitalizovao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju: Pjesme partizanke, 1944. Dnevnik S partizanima, 1945. Pored dnevnika Dragojla Dudića i Vladimira Dedijera, jedan od napoznatijih partizanskih dnevnika Istina, tu ima i dosta melanholičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, no treba reći da je i to izliv Nazorovog bujnog mediteranskog temperamenta i vitalističkog zanosa. Treba napomenuti da je to razdoblje u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (Hrvatski jezik, 1944), ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istakao i kao prevodilac s nekoliko jezika (Dante, Šekspir, Hajne...).... Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Aleksandar Nikolajevič Afanasjev (Afanasjev, Afanasjev ili Afanasjev, [1] ruski: Aleksandr Nikolaevič Afanasʹev) (23. srpnja [11. srpnja] 1826. — 5. listopada [23. rujna] 1871.) bio je ruski slavist i etnograf koji je objavio gotovo 600 Ruske bajke i narodne priče, jedna od najvećih zbirki folklora na svijetu.[2] Ova zbirka nije bila isključivo ruska, već je uz ruske narodne priče uključivala i narodne priče iz Ukrajine i Bjelorusije.[3] Prvo izdanje njegove zbirke objavljeno je u osam tomova od 1855. do 1867., čime je stekao reputaciju ruskog pandana braći Grimm.[4] Život Aleksandar Afanasjev rođen je u gradu Bogučaru u Voronješkoj guberniji Ruskog Carstva (današnja Voronješka oblast u Rusiji) u obitelji skromnog imovinskog stanja. Njegova majka Varvara Mikhailovna Afanasyeva potjecala je iz običnih ljudi. Alexander joj je bio sedmo dijete; teško se razboljela nakon poroda i do kraja godine umrla. Djecu je odgajao njihov otac Nikolaj Ivanovič Afanasjev, titularni vijećnik koji je služio kao pomoćnik tužitelja u vjerojatnim slučajevima i kojeg je Aleksandar opisao kao čovjeka visokih intelektualnih i moralnih kvaliteta, `zasluženo poznatog kao najpametnija osoba u cijelom ujezdu`. [5][6] Nakon tri godine obitelj se preselila u Bobrov, Voronjež, gdje je Alexander proveo djetinjstvo. Rano je postao ovisan o čitanju, imajući pristup dobro opremljenoj knjižnici koju je ostavio njegov djed (član Ruskog biblijskog društva), kao i raznim časopisima. Godine 1837. poslan je u voronješku mušku gimnaziju, a 1844. upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Moskvi koji je završio 1848..[7] Tamo je slušao predavanja Konstantina Kavelina, Timofeja Granovskog, Sergeja Solovjova, Stepana Ševirjova, Osipa Bodjanskog i Fjodora Buslajeva. Objavio je niz članaka o državnom gospodarstvu za vrijeme Petra Velikog, o Pskovskoj sudbenoj povelji i drugim temama u časopisima Sovremennik i Otechestvennye Zapiski. Iako je bio jedan od najperspektivnijih studenata, nije uspio postati profesor. Konzervativni ministar nacionalnog prosvjetljenja, grof Sergej Uvarov, koji je nadgledao završne ispite, napao je Afanasjevljev esej koji je raspravljao o ulozi autokracije u razvoju ruskog kaznenog prava tijekom 16. i 17. stoljeća.[8] Godine 1849. Konstantin Kavelin mu je pomogao da dobije mjesto u Moskovskoj glavnoj arhivskoj upravi pri Ministarstvu vanjskih poslova Ruskog Carstva, gdje je Afanasjev radio sljedećih 13 godina. U to vrijeme upoznao je mnoge ljude iz znanosti i kulture, prikupio mnoštvo starih knjiga i rukopisa koji su činili golemu knjižnicu. Njegovi članci, prikazi, etnografski i povijesni radovi redovito su izlazili u vodećim ruskim časopisima, novinama, almanasima i znanstvenoj periodici. Njegovi eseji o ruskoj satiri 18. stoljeća te o djelima istaknutih pisaca i izdavača rezultirali su monografijom iz 1859. `Russkie satiričeskie žurnaly 1769–1774 g.` (`Ruski satirični časopisi 1769—1774`), objavljen u `Otečestvennim zapisima` (br. 3, 4 iz 1855; br. 6 iz 1859).[8] Godine 1855. vodio je državno povjerenstvo za izdavanje zakonodavnih, povijesnih i književnih djela. Od 1858. do 1861. radio je i kao glavni urednik kratkotrajnog časopisa `Bibliografske bilješke` [ru]` koji je zapravo služio kao paravan za prikupljanje građe, cenzurirane i revolucionarne literature socijalistu u emigraciji Aleksandru Hercenu. Godine 1862. vlasti su uhitile narodnjaka Nikolaja Černiševskog, dok su drugi ljudi povezani s Herzenom, uključujući Afanasjeva, došli pod sumnju.Njegov stan je pretražen, i iako ništa nije otkriveno, on je ipak izgubio svoje mjesto u Moskovskom arhivu.[8] Nakon otkaza nekoliko godina nije mogao pronaći stabilan posao i morao je prodati svoju knjižnicu kako bi prehranio obitelj. Nakon toga je radio kao tajnik u Moskovskoj gradskoj dumi i na Moskovskom kongresu mirovnih sudaca, nastavljajući svoja etnografska istraživanja. Napisao je veliko teoretsko djelo (tri toma po 700 stranica) – `Pjesnički pogled Slavena na prirodu [ru]` – koje je izašlo između 1865. i 1869.[4][9] Godine 1870. objavljene su njegove Russkie detskie skazki (Ruske dječje bajke). Afanasjev je svoje posljednje godine proveo živeći u oskudici. Umro je u Moskvi u 45. godini, bolujući od tuberkuloze. Pokopan je na groblju Pjatnickoje.[10] Raditi Afanasjev se počeo zanimati za stare ruske i slavenske tradicije i priče 1850-ih (u to vrijeme `folklor` kao područje proučavanja nije postojao). Njegovi rani znanstveni članci, uključujući – `Vedun i vedʹma` (`Čarobnjak i vještica`, objavljen u `Kometa`, 1851.); `Âzyčeskie predaniâ ob ostrove Buâne` (`Poganske legende o otoku Buyan`, objavljeno u `Vremennike obŝ. ist. i drev. ross.` iz 1858. br. 9) – temelji se na takozvanoj mitološkoj školi koja se bavila legendama i pričama kao rudnik informacija za proučavanje drevnije poganske mitologije (vidi njegovo konačno djelo na temu `Poétičeskie vozzreniâ slavân na prirodu` (`Pjesnički pogled na prirodu kod Slavena [ru]`, 1865.–1869.). U takvom je tumačenju bajku smatrao Vasilisa Lijepa kao prikaz sukoba između sunčeve svjetlosti (Vasilisa), oluje (njezina maćeha) i mračnih oblaka (njezine polusestre). [11] Veliki arhivist, njegova djela pružaju obilje informacija, dokaza, dokumenata i odlomaka iz stare kronike koje se odnose na starorusku kulturu, povijest i tradiciju, kao i druge indoeuropske jezike, folklor i legende, posebno njemačke tradicije (znao je do savršenstva njemački, kao i sve slavenske jezike i stare).[citat potreban] Početkom 1850-ih, budući da je već bio poznat po svojim člancima, Afanasjev je počeo razmišljati o zbirci narodnih priča. Tada ga je Rusko geografsko društvo (etnografska sekcija) iz Sankt Peterburga zamolilo da objavi arhive narodnih priča koje je Društvo posjedovalo desetak godina. Ovi arhivi su na početku njegove zbirke. Afanasjev je među njima odabrao 74 priče. Dodao im je ogromnu zbirku Vladimira Dala (oko 1000 tekstova), od koje je zadržao 148 brojeva, smatrajući ostale previše iskrivljenima, vlastitu zbirku (od 10-ak narodnih priča iz Voronješke oblasti) i još nekoliko zbirki. Dodao je već objavljene priče (kao što su Marija Marijevna, Žar ptica, Sivi vuk itd.), nekoliko priča koje potječu iz epskih pjesama, priče o mrtvima, nekoliko srednjovjekovnih satiričnih tekstova (kao što je Šemijakina rečenica) i anegdote. . Svoje istaknuto mjesto u povijesti slavenske filologije zahvaljuje ponajprije ovim Ruskim bajkama (Narodnye russkie skazki), objavljenim između 1855. i 1863., a inspiriranim poznatom zbirkom braće Grimm. Sa znanstvenog gledišta, njegova zbirka ide dalje. Imao je na raspolaganju mnogo suradnika, nastojao je dati izvor i mjesto gdje je priča ispričana, nikada nije pokušao dati neku konačnu verziju narodne priče: tako, ako je skupio sedam verzija jedne narodne vrste, uredio je sve njih (ovo je slučaj s The Firebird na primjer). Godine 1860. izazvan je skandal nakon objavljivanja `Russkih narodnih legendy` (`Ruske narodne legende`, 1860.), zbirke narodnih priča iz cijele zemlje temeljenih na životima Isusa i kršćanskih svetaca. Rezultat je bio jedinstveni spoj kršćanstva s poganstvom i društvenim prizvukom. Neke od njih Presveti Sinod je označio kao nepravoslavne i knjiga je službeno zabranjena.[8] Također je pripremio Zavetnye skazki (`Dragocjene priče`), izbor redigiranih priča iz `Russkih narodnih legendy` plus druge potencijalno kontroverzne priče – objavljene kao Ruske zabranjene priče u Švicarskoj anonimno zbog njihove opscene i antiklerikalne tematike.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Posveta! Aleksandar Nikolajevič Afanasjev (Afanasjev, Afanasjev ili Afanasjev, [1] ruski: Aleksandr Nikolaevič Afanasʹev) (23. srpnja [11. srpnja] 1826. — 5. listopada [23. rujna] 1871.) bio je ruski slavist i etnograf koji je objavio gotovo 600 Ruske bajke i narodne priče, jedna od najvećih zbirki folklora na svijetu.[2] Ova zbirka nije bila isključivo ruska, već je uz ruske narodne priče uključivala i narodne priče iz Ukrajine i Bjelorusije.[3] Prvo izdanje njegove zbirke objavljeno je u osam tomova od 1855. do 1867., čime je stekao reputaciju ruskog pandana braći Grimm.[4] Život Aleksandar Afanasjev rođen je u gradu Bogučaru u Voronješkoj guberniji Ruskog Carstva (današnja Voronješka oblast u Rusiji) u obitelji skromnog imovinskog stanja. Njegova majka Varvara Mikhailovna Afanasyeva potjecala je iz običnih ljudi. Alexander joj je bio sedmo dijete; teško se razboljela nakon poroda i do kraja godine umrla. Djecu je odgajao njihov otac Nikolaj Ivanovič Afanasjev, titularni vijećnik koji je služio kao pomoćnik tužitelja u vjerojatnim slučajevima i kojeg je Aleksandar opisao kao čovjeka visokih intelektualnih i moralnih kvaliteta, `zasluženo poznatog kao najpametnija osoba u cijelom ujezdu`. [5][6] Nakon tri godine obitelj se preselila u Bobrov, Voronjež, gdje je Alexander proveo djetinjstvo. Rano je postao ovisan o čitanju, imajući pristup dobro opremljenoj knjižnici koju je ostavio njegov djed (član Ruskog biblijskog društva), kao i raznim časopisima. Godine 1837. poslan je u voronješku mušku gimnaziju, a 1844. upisao se na Pravni fakultet Sveučilišta u Moskvi koji je završio 1848..[7] Tamo je slušao predavanja Konstantina Kavelina, Timofeja Granovskog, Sergeja Solovjova, Stepana Ševirjova, Osipa Bodjanskog i Fjodora Buslajeva. Objavio je niz članaka o državnom gospodarstvu za vrijeme Petra Velikog, o Pskovskoj sudbenoj povelji i drugim temama u časopisima Sovremennik i Otechestvennye Zapiski. Iako je bio jedan od najperspektivnijih studenata, nije uspio postati profesor. Konzervativni ministar nacionalnog prosvjetljenja, grof Sergej Uvarov, koji je nadgledao završne ispite, napao je Afanasjevljev esej koji je raspravljao o ulozi autokracije u razvoju ruskog kaznenog prava tijekom 16. i 17. stoljeća.[8] Godine 1849. Konstantin Kavelin mu je pomogao da dobije mjesto u Moskovskoj glavnoj arhivskoj upravi pri Ministarstvu vanjskih poslova Ruskog Carstva, gdje je Afanasjev radio sljedećih 13 godina. U to vrijeme upoznao je mnoge ljude iz znanosti i kulture, prikupio mnoštvo starih knjiga i rukopisa koji su činili golemu knjižnicu. Njegovi članci, prikazi, etnografski i povijesni radovi redovito su izlazili u vodećim ruskim časopisima, novinama, almanasima i znanstvenoj periodici. Njegovi eseji o ruskoj satiri 18. stoljeća te o djelima istaknutih pisaca i izdavača rezultirali su monografijom iz 1859. `Russkie satiričeskie žurnaly 1769–1774 g.` (`Ruski satirični časopisi 1769—1774`), objavljen u `Otečestvennim zapisima` (br. 3, 4 iz 1855; br. 6 iz 1859).[8] Godine 1855. vodio je državno povjerenstvo za izdavanje zakonodavnih, povijesnih i književnih djela. Od 1858. do 1861. radio je i kao glavni urednik kratkotrajnog časopisa `Bibliografske bilješke` [ru]` koji je zapravo služio kao paravan za prikupljanje građe, cenzurirane i revolucionarne literature socijalistu u emigraciji Aleksandru Hercenu. Godine 1862. vlasti su uhitile narodnjaka Nikolaja Černiševskog, dok su drugi ljudi povezani s Herzenom, uključujući Afanasjeva, došli pod sumnju.Njegov stan je pretražen, i iako ništa nije otkriveno, on je ipak izgubio svoje mjesto u Moskovskom arhivu.[8] Nakon otkaza nekoliko godina nije mogao pronaći stabilan posao i morao je prodati svoju knjižnicu kako bi prehranio obitelj. Nakon toga je radio kao tajnik u Moskovskoj gradskoj dumi i na Moskovskom kongresu mirovnih sudaca, nastavljajući svoja etnografska istraživanja. Napisao je veliko teoretsko djelo (tri toma po 700 stranica) – `Pjesnički pogled Slavena na prirodu [ru]` – koje je izašlo između 1865. i 1869.[4][9] Godine 1870. objavljene su njegove Russkie detskie skazki (Ruske dječje bajke). Afanasjev je svoje posljednje godine proveo živeći u oskudici. Umro je u Moskvi u 45. godini, bolujući od tuberkuloze. Pokopan je na groblju Pjatnickoje.[10] Raditi Afanasjev se počeo zanimati za stare ruske i slavenske tradicije i priče 1850-ih (u to vrijeme `folklor` kao područje proučavanja nije postojao). Njegovi rani znanstveni članci, uključujući – `Vedun i vedʹma` (`Čarobnjak i vještica`, objavljen u `Kometa`, 1851.); `Âzyčeskie predaniâ ob ostrove Buâne` (`Poganske legende o otoku Buyan`, objavljeno u `Vremennike obŝ. ist. i drev. ross.` iz 1858. br. 9) – temelji se na takozvanoj mitološkoj školi koja se bavila legendama i pričama kao rudnik informacija za proučavanje drevnije poganske mitologije (vidi njegovo konačno djelo na temu `Poétičeskie vozzreniâ slavân na prirodu` (`Pjesnički pogled na prirodu kod Slavena [ru]`, 1865.–1869.). U takvom je tumačenju bajku smatrao Vasilisa Lijepa kao prikaz sukoba između sunčeve svjetlosti (Vasilisa), oluje (njezina maćeha) i mračnih oblaka (njezine polusestre). [11] Veliki arhivist, njegova djela pružaju obilje informacija, dokaza, dokumenata i odlomaka iz stare kronike koje se odnose na starorusku kulturu, povijest i tradiciju, kao i druge indoeuropske jezike, folklor i legende, posebno njemačke tradicije (znao je do savršenstva njemački, kao i sve slavenske jezike i stare).[citat potreban] Početkom 1850-ih, budući da je već bio poznat po svojim člancima, Afanasjev je počeo razmišljati o zbirci narodnih priča. Tada ga je Rusko geografsko društvo (etnografska sekcija) iz Sankt Peterburga zamolilo da objavi arhive narodnih priča koje je Društvo posjedovalo desetak godina. Ovi arhivi su na početku njegove zbirke. Afanasjev je među njima odabrao 74 priče. Dodao im je ogromnu zbirku Vladimira Dala (oko 1000 tekstova), od koje je zadržao 148 brojeva, smatrajući ostale previše iskrivljenima, vlastitu zbirku (od 10-ak narodnih priča iz Voronješke oblasti) i još nekoliko zbirki. Dodao je već objavljene priče (kao što su Marija Marijevna, Žar ptica, Sivi vuk itd.), nekoliko priča koje potječu iz epskih pjesama, priče o mrtvima, nekoliko srednjovjekovnih satiričnih tekstova (kao što je Šemijakina rečenica) i anegdote. . Svoje istaknuto mjesto u povijesti slavenske filologije zahvaljuje ponajprije ovim Ruskim bajkama (Narodnye russkie skazki), objavljenim između 1855. i 1863., a inspiriranim poznatom zbirkom braće Grimm. Sa znanstvenog gledišta, njegova zbirka ide dalje. Imao je na raspolaganju mnogo suradnika, nastojao je dati izvor i mjesto gdje je priča ispričana, nikada nije pokušao dati neku konačnu verziju narodne priče: tako, ako je skupio sedam verzija jedne narodne vrste, uredio je sve njih (ovo je slučaj s The Firebird na primjer). Godine 1860. izazvan je skandal nakon objavljivanja `Russkih narodnih legendy` (`Ruske narodne legende`, 1860.), zbirke narodnih priča iz cijele zemlje temeljenih na životima Isusa i kršćanskih svetaca. Rezultat je bio jedinstveni spoj kršćanstva s poganstvom i društvenim prizvukom. Neke od njih Presveti Sinod je označio kao nepravoslavne i knjiga je službeno zabranjena.[8] Također je pripremio Zavetnye skazki (`Dragocjene priče`), izbor redigiranih priča iz `Russkih narodnih legendy` plus druge potencijalno kontroverzne priče – objavljene kao Ruske zabranjene priče u Švicarskoj anonimno zbog njihove opscene i antiklerikalne tematike.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Volter Elajas Dizni (engl. Walter Elias Disney; Čikago, 5. decembar 1901 — Berbank, 15. decembar 1966) bio je američki filmski producent, režiser, scenarista, animator i crtač stripova. Jedan je od najpoznatijih producenata pokretnih slika u svetu. Stvorio je zabavni park Diznilend, a zajedno sa svojim bratom Rojem Diznijem je osnovao Produkciju Volta Diznija (Walt Disney Productions), danas poznatu kao Kompanija „Volt Dizni” (The Walt Disney Company). Biografija Diznijevi roditelji 1913. godine Rođen je 5. decembra 1901. godine u Čikagu na aveniji Trip, kao četvrto dete Elajasa Diznija i Flore Kol. Imao je trojicu starije braće Herberta, Rejmonda i Roja Olivera, i mlađu sestru, Rut Floru. Otac se bavio stočarstvom i voćarstvom, poreklom je iz Misurija iz irsko-kanadske porodice, dok su majčini preci bili doseljenici iz Nemačke. Volt je dobio ime po porodičnom svešteniku Voltu Paru.[1][2] Otac je kupio imanje u blizini mesta Marselin (Misuri), gde se cela porodica preselila 1906. godine, kada mu je bilo 5 godina. U blizini se nalazilo i imanje strica Roberta, od nekoliko stotina hektara. Nekoliko meseci kasnije, dva najstarija brata Herbert i Rejmond su se vratili u Čikago, dok je treći brat Roj ostao da radi na imanju. Tako je Volter često morao da se igra sam, a njegovo društvo su činile domaće životinje.[3] Sklonost prema crtanju pokazivao je vrlo rano, a njegov prvi učitelj bio je komšija i porodični prijatelj dr Šervurd. Već sa sedam godina naplaćivao je crteže, koje je pravio po komšiluku.[3] U leto 1910 porodica se preselila u Kanzas, a zatim 1917. su se ponovo vratili u Čikago gde je pohađao srednju školu. Mladost Istovremeno sa srednjom školom koju je upisao u Čikagu, noću je pohađao je Akademiju lepih umetnosti (engl. Chicago Art Institute) i počeo da crta stripove za školske novine, sa crtežima uglavnom rodoljubive tematike. Njegov učitelj je bio tada poznati novinski crtač stripova i karikaturista Liroj Goset. Sa 16 godina, pred kraj Prvog svetskog rata, ispisao se iz škole i odlučio da se prijavi za vojsku, ali kako je bio maloletan, nisu ga primili, pa se priključio američkom ogranku Crvenog krsta u Francuskoj, gde je bio vozač hitne pomoći, nije učestvovao u borbama.[1][3] Osnivanje studija Duration: 3 minutes and 23 seconds.3:23 Newman Laugh-O-Gram (1921) Po povratku u SAD, uz pomoć brata Roja Olivera, zaposlio se kao ilustrator u Kanzas Sitiju, gde je upoznao Juba Iverksa (engl. Ub Iwerks), sa kojim se sprijateljio i osnovao prvo preduzeće[1] Ajverks i Dizni, komercijalni umetnici[2], za crtanje reklama[3]. Ubrzo su ga pozvali iz kanzaške filmske kompanije da radi za njih, što je prihvatio, uz uslov da sa sobom dovede i svoju firmu. Zatim je osnovao još jedno filmsko preduzeće, koje je počelo da pravi crtane filmove, čija je glavna junakinja bila „Alisa u zemlji čuda”. Međutim, ovo preduzeće je propalo, posle čega se 1923. godine preselio u Los Anđeles, gde je uz pomoć strica Roberta i brata Roja osnovao filmski studio, koji najpre nosio ime Studio braće Dizni (engl. Disney Brothers Studio).[2] Sa dvadeset četiri godine Volt Dizni je stvorio svoj prvi originalan crtani lik: zeca Osvalda, ali mu ga je „Univerzal studio” oteo.[4] Ceo posao su započeli u garaži sa kamerom koju su kupili od pozajmljenih para, a vremenom su počele da stižu ponude, pa su zaposlili i nekoliko ljudi, a zatim su osnovali veći Volt Dizni studio (engl. „Walt Disney Studio”).[2][3] Posao oko distribucije crtanih filmova od 1930. godine preuzelo je preduzeće „Kolumbija pikčers”.[5] Sa svojim preduzećem, Dizni je nekoliko puta bio na ivici propasti, ali bi posle svake krize ono postajalo sve moćnije i veće.[2] Studio je i dalje jedna od najuspešnijih kompanija u SAD i na svetu. Porodica Bio je vredan i porodičan čovek. Sa dvadeset četiri godine se oženio s Lilijan Baunds, jednom od zaposlenih u odeljenju za bojenje u njegovom studiju. Oni su posle više godina braka dobili kćerku Dajanu Mari (1933—2013), a potom su usvojili i Šeron Me[2] (1936—1993). Dajana se kasnije udala za Rona Milera, bivšeg predsednika očeve firme i oni su zajedno imali sedmoro dece. Šaron je imala troje dece i umrla je 1993. godine.[3] Dugometražni filmovi „Snežana i sedam patuljaka” je bio prvi dugometražni animirani mjuzikl u produkciji Volta Diznija. Do tada su u Diznijevoj produkciji realizovani samo kratki animirani filmovi i serije. To je istovremeno i prvi dugometražni animirani film u istoriji filmske produkcije u Americi proizveden u punom koloru, kao i deseti najkomercijalniji film 20. veka. Rad na filmu je započeo početkom 1934. Najveći deo filma režirao je Dejvid Hend, dok je grupa drugih režisera samo pojedinačne sekvence. Volt Dizni se od samog početka suočio sa problemima, pošto su njegov brat i poslovni partner Roj kao i supruga Lilijan pokušavali da ga odvrate od te ideje, dok se on nadao da će na ovaj način proširiti ugled studija i povećati prihode, u čemu je na kraju i uspeo. Međutim, da bi obezbijedio novac morao je svoju kuću da stavi pod hipoteku. Film je premijerno je prikazan 21. decembra 1937. u Holivudu (Los Anđelesu), a na redovnom bioskopskom repertoaru u Americi našao se u february 1938. godine.[6] S obzirom da je pravljen za vreme Velike depresije, troškovi za njegovu produkciju, koji su od planiranih 250 hiljada dostigli sumu od 1,5 miliona dolara, predstavljali su ogroman iznos.[3] Godine 1989. film je postavljen u Nacionalni filmski registar SAD i ocenjen je kao delo od kulturnog istorijskog i estetskog značaja.[6] Tokom narednih pet godina, dovršeno je još nekoliko animiranih filmova pravljenim po klasičnim bajkama, kao što su: Pinokio, Fantazije (1940), Dambo (1941) i Bambi (1942).

Autor - osoba Despotov, Vojislav, 1950-2000 = Despotov, Vojislav, 1950-2000 Naslov Vruć pas i drugi eseji / Vojislav Despotov ; priređivanje i pogovor Gojko Božović Ostali naslovi Vruć pas Vrsta građe esej ; odrasli, opšte (lepa književnost) Jezik srpski Godina 2003 Izdavanje i proizvodnja Zrenjanin : Gradska narodna biblioteka `Žarko Zrenjanin`, 2003 (Zrenjanin : Gradska narodna biblioteka `Žarko Zrenjanin`) Fizički opis 445 str. : fotogr. ; 21 cm Drugi autori - osoba Božović, Gojko Đerić, Zoran Zbirka ǂBiblioteka ǂIzabrana dela Vojislava Despotova ; ǂknj. ǂ2 Sadržaj 1. Vruć pas (5-166): I zabluda bira ciljeve (7-98): Muško-ženska ništavnost (9-14); Spavanje i buđenje (15-16); Četiri pravca daleko od prvog putokaza (17-19); O dve vrste evropskog đubreta (20-23); Url! Url! Url! (24-26); Hromozom smrti (27-29); Zabluda bira ciljeve (30-40); Lepotice i zver (41-46); Odsekli su mu glavu (47-50); Sfinkter duše (51-53); Narodni hepening (54-56); Uz malu pomoć mojih neprijatelja (57-58); Besni optimisti (59-63); Sita vera i prazan želudac (64-65); Žbun Todora Manojlovića (66-67); Proleće je, ipak, došlo u grad (68-69); Hoćemo istinu (70-71); Trg Rozario (72-73); Na lepom plavom mastilu (74-76); Bogovi u boci (77-78); Viseća železnica (79-80); Madona otkinute noge (81); Jeg blir sa glad nar solen skinner (82-89); Polarni krug (90); Mutavo ogledalo (91-92); Hladna noćna demokratija (93-95); Kosmički kaluđeri (96-98); II Vruć pas (99-166): Vruć pas (101-104); Antireganoezija (105-110); Kalifornijski zev (111-114); Gay-people i teorija kalifornijskog pogleda (115-119); Neuspeli pokušaj da se nauči korejski (120-122); Narandžasti agens (123-126); Buvlja pijaca (127-128); Umetnička mašina (129-130); Ponovo, ponovo jašu omladinci kauboji (131-135); Indijanci - prva i druga propast (136-140); Noćna škola (141-143); Sicilijanski berberin (144-145); Plesovi plesova (146-149); Jedna moderna, veoma složena reč (150-151); Čelo urbanizovanog demona (152-166). - 2. I drugi eseji (167-415): Konac dvadesetog veka (169-374): Vežbe budućnosti (169-184); Pisanje kraja (185-204); Antinuklearni rat (205-218); Evo kako izgleda (219-237); Velika integracija (238-259); Bauk istospolaca (260-276); Pank (277-294); Verovatna utakmica u sreći (295-306); Kafići (307-316); Kućni kompjuteri (317-324); Kontra-svetovi (325-327); Preduzeća za proizvodnju zadovoljenih nagona (328-337); Bela magija danas, kao naučna kritika (338-344); Proizvodnja prirode (345-355); Istina i mit novog umiranja (356-363); Centralni park i zamenjeni svet (364-369); Jagger (370-374); Poezija na satelitu (375-395): Konkretističke i konkretne republike (377-380); Moderna rečenica (381-384); Smrznuto lice smisla (385-386); Državotvornost poezije i kiča (387-392); Pišem pesme (393); Budućnost poezije danas (394-395); Uz knjige i slike (397-415): Oblak virdžinijskog dima, napupeli rododendron (399-403); Dvadeset godina underground-a, otprilike (404-407); Kada i ono što ostane posle davljenja Arhimeda u njoj (408-411); Zapisao si to, Kiš (412-413); Povratak (pre)slici (414-415). Dodatak (417-442): Neka vrsta padobranca / razgovarao Zoran Đerić (419-433). Pogovor / Gojko Božović (435-442). ISBN 86-7284-061-5 (karton) Napomene Tiraž 500 Str. 419-433: Neka vrsta padobranca / [s autorom] razgovarao Zoran Đerić Pogovor: str. 435-442. Predmetne odrednice Despotov, Vojislav, 1950-2000 Manojlović, Todor Džeger, Mik Arhimed Kiš, Danilo Vojislav Despotov rođen je 1950. u Zrenjaninu, umro je 2000. godine u Beogradu. Živeo je u Novom Sadu. Bio je vlasnik i urednik prvog jugoslovenskog privatnog časopisa za književnost HEY JOE. Prevodio je sa engleskog, nemačkog i slovenačkog jezika. Radio je kao urednik dramskog programa u Radio Novom Sadu. Objavio je knjige pesama: Prvo, tj. pesmina slika reči (1972), Dnjižepta bibil zizra uhunt (1976), Trening poezije (1978), Perač sapuna (1979), Pada dubok sneg (1986), Prljavi snovi (1988), Veseli pakao evropoezije (1990), Deset deka duše (1994) i Veseli pakao poezije (izabrane pesme, 1996), esejistički spev Neočekivan čovek (1992), romane: Mrtvo mišljenje (1989), Petrovgradska prašina (1990), Jesen svakog drveta (1997), Andraci, jepuri i ostala najvažnija čudovišta Petrovgrada i Srednjeg Banata (1998), Evropa broj 2 (1998) i Drvodelja iz Nabisala (1990), kao i knjigu eseja Vruć pas (1985). Pisao je i radio i TV drame. Prevodio je sa engleskog, nemačkog i slovenačkog jezika. Jedna književna nagrada nosi njegovo ime. postmoderna književnost, neoavangarda, vojvođanska avangarda, čekić tautologije... MG64

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Jim Henson`s Muppets Light on our Feet! Guy Gilchrist Brad Gilchrist Muppeti su američki ansambl lutkarskih likova poznatih po apsurdnom, burlesknom i samoreferentnom stilu komedije varijeteta. Stvorio ih je Jim Henson 1955. godine i fokus su medijske franšize koja obuhvaća televiziju, film, glazbu i druge medije povezane s likovima. Izvorno u vlasništvu Jim Henson Company gotovo pet desetljeća, franšizu je kupila Walt Disney Company 2004. Muppeti su nastali u kratkoj televizijskoj seriji Sam and Friends, koja se emitirala na WRC-TV-u iu sindikalnim kanalima od 1955. do 1961. Nakon pojavljivanja u kasnonoćnim talk show emisijama iu reklamama tijekom 1960-ih, Muppeti su se počeli pojavljivati na PBS-u. dječji televizijski program Ulica Sesame (1969.–danas) tijekom godina njihova formiranja i stekli su status slavnih i međunarodno priznanje kroz The Muppet Show (1976.–1981.), njihovu glavnu televizijsku seriju u žanru komedije koja je četiri puta osvojila nagradu Emmy u premijernom terminu i 21 nominaciju tijekom svojih pet -godišnji rad. Tijekom 1970-ih i 1980-ih Muppeti su se diverzificirali u kazališne filmove, uključujući The Muppet Movie (1979.); The Great Muppet Caper (1981); i The Muppets Take Manhattan (1984). Disney je počeo surađivati s njima u kasnim 1980-ima, tijekom kojih je Henson započeo pregovore o prodaji The Jim Henson Company. Muppeti su nastavili svoju medijsku prisutnost na televiziji sa The Jim Henson Hour (1989) i Muppets Tonight (1996–98), koji su po formatu bili slični The Muppet Showu, kao i animiranim spinoffom Muppet Babies (1984–91). ; tri kazališna filma: The Muppet Christmas Carol (1992), Muppet Treasure Island (1996) i Muppets from Space (1999); i televizijski film It`s a Very Merry Muppet Christmas Movie (2002). Disney je kupio Muppete od obitelji Henson u veljači 2004..[1][2][3] Pod Disneyjem su kasniji projekti uključivali televizijski film The Muppets` Wizard of Oz (2005.), televizijski specijal A Muppets Christmas: Letters to Santa (2008.), dva kazališna filma: The Muppets (2011.) i Muppets Most Wanted (2014.), serija u udarnom terminu (2015–2016), [4][5][6][7][8] ponovno pokretanje Muppet Babies (2018–2022), televizijska serija Muppets Now (2020), specijal za Noć vještica Muppets Haunted Mansion (2021.) i televizijska serija The Muppets Mayhem (2023.). Tijekom svog gotovo sedam desetljeća postojanja, Muppeti su smatrani glavnim dijelom zabavne industrije i popularne kulture u Sjedinjenim Državama i engleskim govornim područjima diljem svijeta. Priznale su ih razne kulturne institucije i organizacije, uključujući Američki filmski institut, Hollywood Walk of Fame, Kongresnu knjižnicu te obje Akademije filmske umjetnosti i znanosti i televizijske umjetnosti i znanosti.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! - Bas celik - Djavo i njegov segrt - Usud - Zlatoruni ovan - Vezirov sin - Nemusti jezik - Vilina gora - Mudrica prosenica - Cardak ni na nebu ni na zemlji - Azdaja u carev sin - Zlatna deca - Mala vila - Ovcar i tri vile - Tri vile, stari slepac i Celavko - Car i carska buva - Kako se djavo pretvorio u mazgu - Gvozdeni prsten - Pastirce - Vodenjak - Mladic koji nije znao sta je strah - Bogata i siromasna sestra - Bajka o jablanu - Mudra carica - Bulbuk Cizar - Covekov vek - Zasto je nebo visoko - Mladic i njegov pobratim vampir - Braca i tikva - Cigance i zmija - Ciganin i djavo - Prsten na ruci Bajka je posebna književna vrsta, koja može biti narodna, usmena tvorevina ili autorska, umetnička. Naziv bajka dolazi od reči bajati - čarati, lečiti boljku tajanstvenim rečima.[1] U većini bajki između prirodnog i natprirodnog, stvarnog i izmišljenog nema pravih suprotnosti, odnosno prelaz iz različitih svetova za junaka je bezbolan i lako ostvarljiv. Likovi su ustaljeni, tipski. Prisutni su karatkteristični rodbinski odnosi, poput odnosa maćehe i pastorke ili nekoliko braće, pri čemu je najmlađi obično nosilac radnje. Među likovima se, osim porodičnih, pojavljuju i likovi koji su nosioci nekog društvenog statusa, poput kraljeva, prinčeva, princeza ili slugu. Nadprirodna dešavanja u bajkama igraju važnu ulogu. Junak bajke živi okružen čarolijama dobrih vila i zlih veštica, patuljaka ili džinova, zmajeva, aždaja i zahvalnih životinja. Glavni junak bajke je nosilac pozitivnih osobina i najčešće ruši neki tabu ili zabranu. Radnja bajke se zasniva na vraćanju ravnoteže koja je na početku bajke poremećena. U bajci se često prelaze velika prostranstva da bi se zadatak ostvario. Bajke najčešće imaju srećne završetke, jer pravda na kraju trijumfuje. Za razliku od mitova i legendi, bajka se ne prenosi kao verodostojna povest. Ona se kazuje kao izmišljena priča, u kojoj nema podataka o vremenu i mestu zbivanja. Tako ona obično počinje sa Bio jednom, Bio jednom jedan car. Junak bajke je bezimen, kao i zemlja u koju stupa. Otud se bajka lako prenosi sa pokolelja na pokolenje, od jednog naroda drugome, putujući, kao i njeni junaci preko sedam voda i sedam gora. Sistemsko zapisivanje i izdavanje bajki započinje u Evropi krajem XVII veka. Od tada su i neki pisci, ugledajući se na stil usmene bajke, počeli da pišu slične maštovite priče, namenjene prvenstveno deci. [2] Elementi bajke su utkani i u srednjovekovne viteške romane i u renesansne epove, kakav je Aristov `Besni Rolando`, jedna od italijanskih parodija starog francuskog junačkog speva `Ep o Rolandu`. Izloženost raznim čarolijama bajoslovnog sveta bila je izražena već u antičkom romanu, kakv je Apulejov `Zlatni magarac`. Tradiciji takvog romana kao što je `Etiopika` od Heliodora pripadaju i razne ljubavne povesti koje se završavaju venčanjem zaljubljenih posle niza čudesno savladanih prepreka. Primećeno je da se u tu shemu dobro uklapaju i rani srpski romani iz pera Milovana Vidakovića. U svetu su najslavnije bajke braće Grim, Šarla Peroa, Hansa Kristijana Andersena i Oskara Vajlda. Srpske narodne bajke je sakupio Vuk Stefanović Karadžić. Iako je bajka poseban žanr u većoj kategoriji narodnih priča, definicija koja označava delo kao bajku izvor je značajnog spora.[3] Sam izraz potiče od prevoda Madam Dolnojevog naziva Conte de fées, prvi put upotrebljenog u njenoj zbirci 1697.[4] Svakodnevni govor povezuje bajke sa pričama o zverima i drugim narodnim pričama. Naučnici se razlikuju u pogledu stepena do kojeg bi trebalo uzeti u obzir prisustvo vila i/ili sličnih mitskih bića (npr. vilenjaka, goblina, trolova, divova, ogromnih čudovišta ili sirena) kao diferencijator. Vladimir Prop je u svojoj Morfologiji narodne priče kritikovao uobičajeno pravljenje razlike između „bajki“ i „priča o životinjama“ na bazi toga što mnoge priče sadrže pored elemenata fantastike i životinje.[5] Uprkos toga, za odabir dela za svoju analizu, Prop je koristio sve ruske narodne priče klasifikovane kao folklorne, Arn–Tompson–Aterov indeks 300–749, - u sistemu katalogizacije koji je napravio takvu razliku - da bi se dobio jasan skup priča.[6] Njegova sopstvena analiza identifikovala je bajke po elementima zapleta, ali to je samo isto tako bilo kritikovano, jer se analiza ne može lako pozabaviti pričama koje ne uključuju traganje, a štaviše, isti elementi zapleta nalaze se i radovima koji nisu bajke...

410 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Deo serije starinskih priča o Betmenu iz 1950-ih i 1960-ih. Ova knjiga sadrži tri priče u kojima se Betmen udružuje sa Supermenom u borbi protiv raznih neprijatelja. Edmond Moore Hamilton (21. listopada 1904. - 1. veljače 1977.)[1] bio je američki pisac znanstvene fantastike sredinom dvadesetog stoljeća.[2] Rani život Rođen u Youngstownu, Ohio, odrastao je tamo iu obližnjem New Castleu, Pennsylvania. Kao čudo od djeteta, završio je srednju školu i upisao Westminster College u New Wilmingtonu u Pennsylvaniji s 14 godina, ali je odustao sa 17. Spisateljska karijera Karijera Edmonda Hamiltona kao pisca znanstvene fantastike započela je objavljivanjem kratke priče `The Monster God of Mamurth` u izdanju Weird Tales iz kolovoza 1926. [3], danas klasičnog časopisa alternativne fantastike. Hamilton je brzo postao središnji član izvanredne skupine pisaca Čudnih priča koju je okupio urednik Farnsworth Wright, a koja je uključivala H. P. Lovecrafta i Roberta E. Howarda. Weird Tales će objaviti 79 Hamiltonovih djela fikcije od 1926. do 1948., što ga čini jednim od najplodnijih suradnika časopisa. Hamilton je postao prijatelj i suradnik nekoliko veterana Weird Tales, uključujući E. Hoffmanna Pricea i Otisa Adelberta Klinea; ponajviše, sklopio je 20-godišnje prijateljstvo s bliskim suvremenikom Jackom Williamsonom, kako Williamson bilježi u svojoj autobiografiji Wonder`s Child iz 1984. godine. U kasnim 1930-ima Weird Tales je tiskao nekoliko upečatljivih Hamiltonovih fantastičnih priča, od kojih je najznačajnija `Onaj koji ima krila` (srpanj 1938.), jedno od njegovih najpopularnijih i često pretiskavanih djela. Hamilton je napisao jednu od prvih tvrdih ukoričenih kompilacija onoga što će s vremenom postati poznato kao žanr znanstvene fantastike, The Horror on The Asteroid and Other Tales of Planetary Horror (1936). Knjigu čine priče: „Strava na asteroidu“, „Prokleta galaksija“, „Čovjek koji je sve vidio“ („Čovjek s rendgenskim očima“), „Zemlja-mozak“, „Mozak Zemlje“. Monster-God of Mamurth` i `Čovjek koji je evoluirao`. Tijekom kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih Hamilton je pisao za sve časopise za znanstvenu fantastiku koji su tada objavljivali, a također je objavljivao horor i trilere za razne druge časopise. Bio je vrlo popularan kao autor svemirske opere, podžanra koji je stvorio zajedno s E. E. `Docom` Smithom, a zbog koje je dobio nadimke poput `Razarača svijeta`.[4] Njegova priča `Otok nerazuma` (Wonder Stories, svibanj 1933.) osvojila je prvu nagradu Jules Verne kao najbolja znanstvenofantastična priča godine (ovo je bila prva znanstvenofantastična nagrada dodijeljena glasovima obožavatelja, preteča kasnije Nagrade Hugo). U kasnijim 1930-ima, kao odgovor na ekonomska ograničenja Velike depresije, također je pisao detektivske i kriminalističke priče. Uvijek plodan u stereotipnoj modi pulp magazina, Hamilton je ponekad vidio da se četiri ili pet njegovih priča pojavi u jednom mjesecu tih godina; izdanje pulp Popular Detectivea iz veljače 1937. sadržavalo je tri Hamiltonove priče, jednu pod njegovim imenom i dvije pod pseudonimima. U 1940-ima, Hamilton je bio glavna snaga iza franšize Captain Future [5], znanstvenofantastične knjige namijenjene maloljetnim čitateljima koja mu je priskrbila brojne obožavatelje, ali mu je smanjila reputaciju u kasnijim godinama kada se znanstvena fantastika odmaknula od svemirske opere. Hamiltona su uvijek povezivali s ekstravagantnim, romantičnim, izrazito pustolovnim stilom znanstvene fantastike, koji je možda najbolje predstavljen u njegovom romanu The Star Kings iz 1947. godine. Godine 1942. Hamilton je počeo pisati za DC Comics [6], specijaliziravši se za priče za njihove likove Supermana i Batmana. Njegova prva strip priča bila je `Bandits in Toyland` u Batmanu #11 (lipanj – srpanj 1942.).[6] Napisao je kratkotrajnu znanstveno-fantastičnu seriju Chris KL-99 u Čudnim avanturama, [7] koja se djelomično temeljila na Captain Future. On i umjetnik Sheldon Moldoff stvorili su Batwoman u Detective Comics #233 (srpanj 1956.).[8] Hamilton je zajedno s Gardnerom Foxom i Bobom Brownom stvorio Space Ranger u Showcase #15 (srpanj – kolovoz 1958.).[9][10] Također je napisao dobro cijenjenu trodijelnu priču `The Last Days of Superman` u Supermanu #156 (listopad 1962).[11] Hamilton je bio ključan u ranom razvoju značajke Legije superheroja, kao jedan od prvih redovitih pisaca. Predstavio je mnoge od ranih koncepata Legiona, uključujući Time Trapper u Adventure Comics #317 (veljača 1964.)[12] i Timber Wolf u Adventure Comics #327 (prosinac 1964.).[13] Njegova priča `The Clash of Cape and Cowl` u World`s Finest Comics #153 (studeni 1965.) izvor je internetskog memea u kojem Batman šamara Robina.[14] Hamilton se povukao iz stripa objavljivanjem `The Cape and Cowl Crooks` u World`s Finest Comics #159 (kolovoz 1966.).[6] Godine 1969. Macfadden/Bartell Corporation objavila je zbirku kratkih znanstveno-fantastičnih priča `Alien Earth and Other Stories` (520-00219-075), gdje je Hamiltonova `Alien Earth` iz 1949. predstavljena zajedno s romanima Isaaca Asimova, Roberta Blocha, Ray Bradbury, Arthur C. Clarke i drugi....

Lepo očuvano Đorđe Lobačev Đorđe Lobačev.jpg Puno ime Jurij Pavlovič Lobačev Datum rođenja 4. mart 1909. Mesto rođenja Skadar Osmansko carstvo Datum smrti 23. jul 2002. (93 god.) Mesto smrti Sankt Peterburg Rusija Jurij Pavlovič Lobačev (rus. Юрий Павлович Лобачев, 4. mart 1909 — 23. jul 2002), poznat kao Đorđe Lobačev bio je jedan od pionira i jedan od najznačajnijih autora u istoriji srpskog i jugoslovenskog stripa.[1] Među njegove najpoznatije stripove spadaju Ženidba cara Dušana, Propast grada Pirlitora, Baš Čelik, Čardak ni na nebu ni na zemlji, Baron Minhauzen, Čarobnjak iz Oza, Pepeljuga i drugi.[2] Autor je stripa Uragan dolazi u ponoć — prvog stripa objavljenog u SSSR 1966.[1][2] Škola stripa „Đorđe Lobačev“ iz Beograda nosi njegovo ime.[3] Biografija[uredi | uredi izvor] Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor] Đorđe Lobačev je rođen 4. marta 1909. u Skadru, gde mu je otac bio na službi kao ruski konzul.[4] Detinjstvo je za vreme Balkanskih ratova proveo u Crnoj Gori, gde je kršten na Cetinju. Živeo je i u Kosovskoj Mitrovici, a potom na Kritu i u Solunu. Kao emigrantsko siroče imao je teško detinjstvo i mladost. U periodu 1922—1929. učio je u Prvoj rusko-srpskoj gimnaziji, da bi posle studirao istoriju umetnosti na beogradskom Filozofskom fakultetu. Predratna stripska karijera[uredi | uredi izvor] Kada je zbog svetske ekonomske krize Lobačev izgubio posao u građevinskoj firmi 1934, okreće se namenskom reklamnom i drugom crtanju da bi prehranio porodicu. Ilustrovao je knjige, crtao karikature i reklame. Pod uticajem svetske popularnosti američkog avanturističkog stripa, Lobačev počinje da radi i stripove, prvo u Panorami i Stripu, a zatim i drugim listovima: Mika Miš, Mikijevo carstvo, Politika i Politikin Zabavnik. Redakciji „Politike” se nametnuo kao saradnik pokazavši Dušanu Dudi Timotijeviću napola dovršen strip „Hajduk Stanko”. 1936. postao je stalni saradnik lista, i tu se, uz osnovna zaduženja – retuširanje fotografija, ispisivanje slova za licencirane stripove, reklamnih naslova i sl., posvetio autorskim strip-adaptacijama slovenske epike, kao i književnih dela, te „pustolovno-oniričnom” žanru stripa, kako ga je sam imenovao. ”Srpske narodne bajke, legende i narodne pesme smatrao je riznicom stvaralačkih podsticaja, no i vrhunskim izrazom folklornog duha, čak i u svetskim okvirima”.[5] Kao jedan od utemeljivača tzv. „Beogradskog kruga“, objavio je mnogobrojne stripove, među kojima je i „Hajduk Stanko,“ „Baron Minhauzen“, „Plava pustolovka“, „Princeza Ru“, „Baš Čelik“... Stripovi su mu objavljivani i u Francuskoj pre Drugog svetskog rata, poput serijala „Princesse Thanit“ („Princeza Ru“) u časopisu Aventures (1939). Posleratni period[uredi | uredi izvor] Učestvovao je u oslobođenju Beograda 1944. godine i sve do 1949. radio umetničke poslove. Jedan je od osnivača časopisa Duga, za koji je izradio prvi logotip. U vreme Informbiroa, kao sovjetski građanin proteran je u Rumuniju. Posle nekoliko godina, prešao je u Lenjingrad (Sankt Peterburg), gde je ostao do kraja života. Beogradska „Prosveta“ izdala mu je autobiografsku knjigu Kada se Volga ulivala u Savu, a novopazovski „Bonart“ postao je ekskluzivni izdavač njegovih stripova i slikovnica. Jedan od značajnih stripova koje je nacrtao je i „Tragom narodne mašte“ u kome se na maštovit način opisuje ženidba cara Dušana. Umro je u Sankt Peterburgu 23. jula 2002. godine. Stripografija[uredi | uredi izvor] „Panorama“[uredi | uredi izvor] „Krvavo nasledstvo” 1935. (scenario Vadim Kurganski) „Strip“[uredi | uredi izvor] „Zrak smrti” 1935. (scenario Vadim Kurganski) „Crveni vrabac“[uredi | uredi izvor] „Deca kapetana Granta” 1936. (prema romanu Žila Verna) nedovršeno „Politika“[uredi | uredi izvor] „Hajduk Stanko” 1936. (prema romanu Janka Veselinovića obradio Miloš Stevanović) „Ženidba cara Dušana” 1938. „Propast grada Pirlitora” 1939. (scenario Pavle Cerović) „Baron Minhauzen” 1940. „Čarobnjak iz Oza” 1941. (prema priči Franka Bauma) nedovršeno „Mika Miš“[uredi | uredi izvor] „Carev glasnik” 1936. (prema romanu Žila Verna) „Dubrovski” 1937. (prema delu Aleksandra Puškina) „Plava pustolovka”- epizoda: „Inspektor Roldi” 1937. „Plava pustolovka” – epizoda: „Gangsteri morskih dubina” 1937/38. „Plava pustolovka”- epizoda: „Gorostasova osveta” 1938. „Plava pustolovka” – epizoda: „Avantura u Turkestanu” 1938. „Plava pustolovka”- epizoda: „Zarobljenica Inda” 1938. „Princeza Ru” 1938. „Beli duh” 1938. „Princeza Ru”- epizoda: „Mefisto se zabavlja” 1938/39. „Plava pustolovka” 1939. „Beli duh” 1940. „Mali zabavnik Mika Miš“[uredi | uredi izvor] „Prepad u avionu” 1937. „Tarcan“[uredi | uredi izvor] „Beli duh” 1938. „Politikin zabavnik“[uredi | uredi izvor] „Baš Čelik” 1939. (prema narodnoj pripovetki) „Čardak ni na nebu ni na zemlji” 1939. „Pepeljuga” 1940. (obradio u stihu Živorad Vukadinović) „Mikijevo carstvo“[uredi | uredi izvor] „Šeikov sin” 1939. „Gospodar smrti” 1939. „Gospodar smrti” 1939/40. „Gospodar smrti”- epizoda: „Tajanstvena pustolovka” 1940. „Gospodar smrti”- epizoda: „Avion smrti” 1940. „Kolo“[uredi | uredi izvor] „Biberče” 1942. (prva skraćena verzija) „Duga“[uredi | uredi izvor] „Pionir Ika i leni drug Žika” 1945. „Biberče“[uredi | uredi izvor] „Biberče” 1951. (druga duža verzija) „Politikin zabavnik“[uredi | uredi izvor] „Tajanstvena pećina” (serijal o Draganu i Miri), 21 tabla, PZ 700-719, 29. maj — 9. oktobar 1965. „Hajduk Veljko”, 20 tabli, PZ 720-739, 16. oktobar 1965. — 26. februar 1966. „Saturn dolazi u pomoć” (serijal o Draganu i Miri), 20 tabli, PZ 740-759, 5. mart — 16. jul 1966. „Doživljaji u brdima” (serijal o Draganu i Miri), 20 tabli, PZ 783-802, 31. decembar 1966. — 13. maj 1967. „Čuvaj se senjske ruke”, prema romanu Augusta Šenoe, 30 tabli, PZ 803-832, 20. maj — 9. decembar 1967. „Pegaz“[uredi | uredi izvor] „Čarobnjak iz Oza” 1974. (kompletna obrada priče Franka Bauma) „Čudesni svet Đorđa Lobačeva“ 1976.[uredi | uredi izvor] „Ženidba Dušanova” (nova verzija) „Baš Čelik” (nova verzija) „Čardak ni na nebu ni na zemlji” (nova verzija) „Propast grada Pirlitora” (nova verzija) „Biberče” (nova verzija) Priznanja[uredi | uredi izvor] Velika povelja Gašinog sabora porodici Lobačev (2018), dodeljuju Centar za umetnost stripa Beograd pri Udruženju stripskih umetnika Srbije i Dečji kulturni centar Beograd[6]

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Potpis! Jako lepe ilustracije! Biblioteka Bambi Ilustracije: Zeljko Marjanovic Grigor Vitez, pravim imenom Grigorije Vitez, (Kosovac kraj Okučana, 15. veljače 1911. – Zagreb, 23. studenoga 1966.), bio je hrvatski i srpski[1][2][3][4] pjesnik, dječji pisac i prevoditelj.[5][6][7][8] Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu.[9] Autor je brojnih pjesama i priča namijenjenima djeci, te je autor i mnogobrojnih članaka u časopisima. Djeca se kroz svoje školovanje mogu često susresti s djelima Grigora Viteza jer se ona često nalaze u školskim čitankama.[10][11] Grigor Vitez dobitnik je Zlatne ptice, posebnog priznanja za vrhunska dostignuća u književnosti za djecu. Grigor Vitez rodio se 15. veljače 1911. godine pod imenom Grigorije u obitelji srpskoga podrijetla, kao dijete Ane i Teodora Viteza.[12] O svojem je obiteljskom podrijetlu pisao u knjizi Ahmeta Hromadžića `Dječji pisci o sebi`. Majka Grigora Viteza prezivala se Milosavljević, a njezini su preci došli u Slavoniju iz Bosne krajem 17. stoljeća. S očeve strane preci su došli iz sjeverne Dalmacije, iz Ravnih kotara ili Bukovice, a nosili su prezime Alavanja.[13] Jedan od Alavanja koji je došao u okučanski kraj od Marije Terezije dobio je počasni naslov viteza, i to je kasnije uzeto kao prezime.[14] Djetinjstvo, obrazovanje i posao učitelja Odrastao je u tipičnom slavonskom multietničkom selu. Njegova obitelj bila je mnogočlana i bavili su se zemljoradnjom. Imao je dva starija brata (Joco i Savo) i jednog mlađeg (Pero). Bez oca je ostao kao predškolarac, pred početak Prvog svjetskog rata. Osnovnu školu završio je u Okučanima, a gimnaziju u Novoj Gradiški. Prve dvije pjesme napisao je kao maturant. Krajem 20-ih godina 20. stoljeća, upisao je učiteljsku školu u Pakracu, nakon koje je stekao zvanje učitelja. Prvo radno mjesto kao učitelj imao je u selu Slobodna Vlast pokraj Đakova, nakon čega dobiva premještaj u Voćin, gdje upoznaje svoju suprugu Elizabetu Perlik, te se tu i vjenčavaju.[14] Drugi svjetski rat i razdoblje do smrti Početkom Drugog svjetskog rata, dobiva premještaj u Gornji Vakuf, a nakon toga u Golince pokraj Donjeg Miholjca. Nedugo zatim, pridružuje se partizanima, kojima je vodio učiteljske tečajeve, kako bi bili educirani nakon rata predavati u školama. Poslije rata radio je u Ministarstvu prosvjete u Zagrebu, te kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Godine 1957. pokreće knjižnicu `Vjeverica`, u okviru koje je objavljeno oko 500 naslova za djecu. Tijekom 50-ih godina 20. stoljeća bio je tajnik Društva književnika Hrvatske. 60-ih godina 20. stoljeća zdravstveno stanje mu se naglo pogoršalo. Kralježnica mu je bila nepovratno oštećena. I pokraj toga, stvarao je prikovan za krevet. Umro je 23. studenoga 1966. godine, a pokopan je u rodnom Kosovcu.[14] Stvaralaštvo Pisao je poeziju za djecu i odrasle (Sto vukova, Kad bi drveće hodalo, Gdje priče rastu), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Stihovi skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama zbog aktualnosti i duhovitih poanti osvojio široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: Pjesme, Naoružane ruže, Povjerenje života i Kao lišće i trava. Njegove pjesme prevođene su na gotovo sve europske jezike.[9] Neke od njegovih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić. Postoji Nagrada `Grigor Vitez` koja se od 1967. godine dodjeljuje piscu i ilustratoru najbolje knjige za djecu u godišnjoj produkciji.[15] Djela Nepotpun popis: San boraca u zoru, Nakl. Navod Hrvatske, Zagreb, 1948. Pjesme, Zora Državno izdavačko poduzeće Hrvatske, Zagreb, 1950. Naoružane ruže, Kultura, Zagreb, 1955. Vesele zamke, Mladost, Zagreb, 1955. Prepelica, Prosvjeta, Zagreb, 1956. Lirika o Slavoniji, urednik, Slavonija danas, Osijek, 1956. Povjerenje životu, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1957. Sto vukova, i druge pjesme za djecu, `Svjetlost`, Sarajevo, 1957. (1987.; 1990.) Perzijske bajke, Mladost, Zagreb, 1958. Kad bi drveće hodalo, Mladost, Zagreb, 1959. (1990.; Mozaik knjiga, 2015.) Kao lišće i trava: pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1960. Maksimir, Mladost, Zagreb, 1960. Iza brda plava: izbor pjesama za djecu, Matica hrvatska, Zagreb, 1961. Hvatajte lopova, `Svjetlost`, Sarajevo, 1964. Gdje priče rastu, Mladost, Zagreb, 1965. (1978.) Zekina kuća, Mladost, Zagreb, 1965. Nevidljive ptice, Mozaik knjiga, 2002.

Retko Vera Obrenović - Delibašić Dečja knjiga 1952 Vera Obrenović Delibašić (1906–1992) prva je bosanskohercegovačka romansijerka. Osnovnu školu završila je u selu pored Bosanskog Šamca kada je i počela pisati prve pjesme. Gimnaziju je maturirala u Kostajnici, a učiteljsku i muzičku školu u Sarajevu. Nakon gimnazijske mature i preseljenja u Sarajevo, objavila je prvu zbirku pjesama Nemiri mladosti 1927. U Sarajevu je završila Višu pedagošku školu u kojoj je radila kao nastavnica muzičke kulture i umjetnosti do 1932. kada dobija otkaz i zabranu rada u javnim ustanovama zbog proleterskih i komunističkih stavova koje je međuratna monarhijska jugoslavenska vlast strogo sankcionirala. U Sarajevskoj filharmoniji svirala je prvu violinu. Bila je članica bosanskohercegovačkog udruženja književnika međuratne Jugoslavije Grupa Sarajevskih književnika (1928–1941). Radove je objavljivala u časopisima Pregled, Srpski književni glasnik, Gajret, Bosanska vila, Oslobođenje, Žena danas i drugima. Tokom rata bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe (NOB), a nakon rata članica glavnog odbora Antifašističkog fronta žena (AFŽ) u Sarajevu i suosnivačica Udruženja književnika BiH 1945. Uređivala je časopis za kulturu i društvena pitanja Vidik u izdanju Oslobođenja i nekoliko brojeva AFŽ-ovog glasila Nova žena. Kao članica Umjetničke čete Užičkog partizanskog odreda `Dimitrije Tucović` izravno je pratila i učestvovala u narodnooslobodilačkim događajima i oblikovala prvi socrealistički romaneskni narativ iz ženske književne perspektive. Roman Kroz Ničiju zemlju objavljen je u dva nastavka (1948. i 1950) i glavna je okosnica književnoga stvaralaštva ove autorice kojim je ujedno postala i prva bosanskohercegovačka romansijerka. U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu nalazi se zbirka dokumentarnih i književnih materijala o njenom životu i književnom radu. Zbirku je formirala Razija Handžić, osnivačica i prva direktorica Muzeja. U okviru svog rada i djelovanja, Muzej nastoji kreirati i čuvati znanje o radu i značaju `književnice Revolucije` Vere Obrenović Delibašić. U povodu obilježavanja Međunarodnog dana žena 8. marta 2015, prvi je puta organizirana izložba o njezinoj književnosti i javnom angažmanu Ničija zemlja: Vera Obrenović Delibašić: rekonstrukcija nepostojećeg kanona bosanskohercegovačke književnosti u autorstvu Zlatana Delića, kustosa-istraživača i Šejle Šehabović, direktorice ovog muzeja. Premda je Vera Obrenović Delibašić bila angažirana književnica i kulturna djelatnica, aktivna učesnica modernizacijskih i emancipacijskih preobražaja međuratne i socijalističke Jugoslavije godine, politike odbacivanja artikulirane su naknadno usljed čega postaje preskočena iz zvaničnih pregleda historije književnosti (post)jugoslavenske kulturne i jezične zajednice. U takvim je okolnostima književnicama zanemareno ne samo prisustvo u književnoj produkciji, nego i samo učešće u Revoluciji, gdje žene, premda aktivne učesnice sloma monarhističkog i uspostave socijalističkog jugoslavenskoga društva, nisu dobijale zaslužena mjesta. Shodno tome, izložba i opširno istraživanje predstavljaju naučnu intervenciju prevrednovanja njene književnosti i javnog angažmana, kako bi se književni i društveni značaj Vere Obrenović Delibašić po prvi puta unutar jasno definiranog književnoteorijskog okvira sveobuhvatno razmotrio.[potreban citat][1] Bibliografija[uredi | uredi izvor] Objavljena djela: Nemiri mladosti (1927) Pesme (1930) Pesme (1941) Pjesme (1946) Kroz Ničiju zemlju (1948) Kroz Ničiju zemlju 2 (1950) Po njivama pabirčimo (1952) Sa rodne grude (1952) Zore nad mahalama (1955) Od kolijevke do Sutjeske (1961) Višnja iz Ničije zemlje (1971) Osim poezije, romana, pripovijetki i književnost za djecu, pisala je drame i scenarije za filmove koje nije objavljivala. Tags: Stare ex yu Knjige za decu ilustrovane dečje dečije zbirke priča poezije price pesme životinje o životinjama

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #16 Hong Kong. Zrakoplovna divizija W grupe, koju predstavlja André Bellecourt, zaključuje ugovor o zajedničkom ulaganju s Tsai Industries Corp. Kinezi su izrazili želju da sam Largo Winch potpiše ugovore. Ali mladi milijarder nije davao znake života otkako je napustio otok Tsai Huang, oni su žalili za ovim hirom. Za čelnike W grupe, Largo je vjerojatno bio žrtva brodoloma ili otmice od strane pirata. Za njegovog vjernog prijatelja Simona, čiji ga huliganski instinkt rijetko laže, to miriše na prljavi trik. Konačno, za gospodina Tsai Huanga, pitanje se niti ne postavlja: on dobro zna da Largo Winch čami u jednom od svojih zatvora... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #17 Mer Noire Philippe Francq Jean Van Hamme Largo Winch je upleten unatoč sebi u slučaju trgovine oružjem i međunarodnog terorizma. Na meti visoko organiziranih protivnika, Largo se nađe s FBI-jem za petama. Kako bi shvatio što se događa, nema izbora: uputiti se prema lukama Crnog mora, gdje je voda očito vrlo nemirna... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

235 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #7 La forteresse de Makiling Philippe Francq Jean Van Hamme Nije uvijek prednost biti Largo Winchova srodna duša. Simona Ovronnaza i njegovo novo osvajanje, inspektora Marjana Texela, prati tajna služba Unije Mjanmara (bivša Republika Burma) i zatvara ih zbog optužbi za ubojstvo. Nakon lažnog suđenja, Simon je osuđen na smrt i odveden u neosvojivu tvrđavu Makiling... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

178 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #18 Lažni nasljednik ili pravo skriveno dijete? Largo Winch suočava se sa ženskom osvetom... Usprkos sebi upleten u slučaj trgovine oružjem i međunarodnog terorizma, Largo Winch nije imao drugog izbora nego ustupiti mjesto agentima FBI-a koji su mu pokrenuti za petama. Ono što je čeka, u nemirnim vodama Crnog mora, nudi neočekivano lice: lice žene odlučne da se osveti. I to po punoj cijeni, po mogućnosti. Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

K11 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Largo Winch #14 Speed ​​One, američka tvrtka za sportsku opremu u većinskom vlasništvu Grupe W, morala je preseliti četiri proizvodna pogona kako bi zaustavila pad cijene svojih dionica na burzi. Ako je financijska bilanca izvanredna, ljudski je danak težak: dvije tisuće i petsto radnika otpušteno, direktor okončao svoj život, a računovođa ubijen... Za tisak, za javno mnijenje i naravno za pravdu, odgovorna osoba (krivac?) je sve određena: Largo Winch! Ovaj prečac, u koji upada Nigel Knox, renomirani odvjetnik za obranu najsiromašnijih, logično bi mladog milijardera trebao odvesti pred suca i u najmanju ruku natjerati ga da plati veliku odštetu. Ali Largo Winch nije čovjek koji bi puštao stvari. Progonjen od strane policije, namjerava provesti vlastitu istragu i raspetljati klupko koji su ispleli oni koji stvarno imaju koristi od zločina. Počela je igra pokera. Ako Largo želi sudjelovati, mora dobiti karte od toga. Ako ga želi osvojiti, mora dobiti četiri asa... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

K11 Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Francuski jezik! Largo Winch #15 Les trois yeux des gardiens du Tao Philippe Francq Jean Van Hamme Peking. Ministarstvo opće uprave civilnog zrakoplovstva. Aeronautički odjel Groupe W, kojeg zastupa André Bellecourt, uskoro će ući u zajednički pothvat s Tsai Industries. Taj bi savez omogućio diviziji, koja je već nekoliko godina u teškoćama, da mirnije shvati svoju budućnost. Ali još uvijek postoji hir gospodina Tsai Huanga koji treba udovoljiti kako bi ratificirao sporazum: osobno pozvati Largo Wincha da potpiše dokumente. Problem je što je Largo nedostupan. Naš junak je privremeno izvršio svoje obveze i živi odsječen od svijeta na tajnom mjestu. Samo Simon zna kako ga kontaktirati. Dwight Cochrane ga poziva da upozori svog šefa da je budućnost grupe u pitanju i da apsolutno mora biti u Hong Kongu za manje od deset dana. Hoće li Largo pristati na povratak u Kinu, gdje je nekoliko godina ranije doživio najgore trzavice? Stari dug ugovoren u Burmi i koji ga loše podsjeća ne dopušta mu više oklijevanje. Utkana je mreža u koju Largo ne preostaje ništa drugo nego požuriti... Largo Winch je belgijski serijal stripova Philippea Francqa i Jeana Van Hammea, u izdanju Dupuisa. Počeo je kao serija Van Hammeovih romana kasnih 1970-ih, ali je stao zbog neuspjeha i ogromnog posla koji je Van Hamme u međuvremenu imao sa svojim stripovima (npr. Thorgal). Kada je umjetnik Philippe Francq htio započeti seriju s Van Hammeom, oživio je svog starog heroja i preradio romane u prve albume serije stripova. Kasnije je uslijedilo još priča. Glavni lik je Largo Winch; rođeno ime Largo Winczlav, koji je rođen u Jugoslaviji.[1] Ostali važni likovi su Nerio Winch (njegov posvojitelj, iako dijele prabaku i djeda), viši rukovoditelji Grupe W, John D. Sullivan i Dwight E. Cochrane, te njegov prijatelj Simon Ovronnaz. U prva dva toma serije, L`héritier i Le Groupe W, Largo, mlado i zgodno siroče, odveden je na čelo poslovnog carstva, Grupe W (bez veze sa stvarnom televizijskom divizijom američkog konglomerat Westinghouse Electric Corporation), nakon što je njegov posvojitelj Nerio ubijen, i prolazi kroz mnoge nevolje kako bi sačuvao svoje nasljedstvo i osvetio Nerija. Sljedeći albumi su manje-više zasnovani na istom osnovnom zapletu: netko pokušava nauditi Largovoj tvrtki ili od njega preuzeti kontrolu nad njom, a on se s tim nekim mora boriti kako bi osigurao opstanak svog posjeda. Gotovo svaka priča uključuje korumpirane autoritete tipa kojima je Nerio lako manipulirao, no Largo se suočava sa stajališta `svakog čovjeka`. Sve priče serijala objavljene su u dva toma, prvi je doveo Larga u nemoguću situaciju, a drugi ga je pustio da izađe iz nje. Osim toga, oba sveska imaju istu boju pozadine na naslovnici. Priče se izvorno pojavljuju na francuskom, a prevedene su na različite jezike, uključujući hrvatski, danski, nizozemski, engleski, njemački, grčki, poljski, portugalski, srpski, španjolski, švedski, talijanski i tamilski. Serija je među najpopularnijim strip serijama na francuskom, s godišnjom prodajom od gotovo 500.000 primjeraka.[2] Povijest Rođenje lika došlo je 1973., dok je Van Hamme bio na ručku u New Yorku s Gregom, glavnim urednikom Tintina. Časopis se nastojao proširiti na američko tržište, a Van Hamme je dobio zadatak stvoriti strip lik i žanr zanimljiv američkoj publici. Stoga se odlučio za ideju poslovnog trilera o mladom tajanstvenom milijarderu, koji bi mu omogućio da pokaže svoje poznavanje ekonomije. Za umjetnika je izabran John Prentice, poznat po svom radu na Ripu Kirbyju, koji je nacrtao nekoliko ploča prije nego što se povukao iz projekta koji je ubrzo napušten. Van Hamme je prvi put oživio lik u obliku romana o aerodromu 1978., potaknut velikom popularnošću romana SAS Gérarda de Villiersa. Serija je trajala do 1985. kada je ponovno stala. Konačno, 1990. godine, kada mu se obratio Francq, Van Hamme je ponovno upotrijebio lik u komičnom obliku i imao je trenutni uspjeh.... Philippe Francq (francuski: [fʁɑ̃k]; rođen 13. prosinca 1961.) je belgijski strip crtač, najpoznatiji po seriji Largo Winch. Philippe Francq rođen je u Etterbeeku 1961. godine.[1] Od mladosti je bio vatreni strip čitatelj, koji je odrastao uz stripove iz časopisa Tintin iz 1950-ih. Njegovi rani favoriti bili su Blake i Mortimer, Spike i Suzy, Alix i Tintinove avanture. Završio je studij crtanja stripa na Akademiji Saint Luc u Bruxellesu kada je imao 23 godine.[1] Nakon malog uspjeha s Des villes et des femmes i Léom Tomasinijem (obojica u Dargaudu), upoznao je autora Jeana Van Hammea, tada već jednog od najuspješnijih europskih autora stripa s Thorgalom i XIII, 1988. godine.[1] Van Hamme je Francqu ponudio strip prema nekim romanima koje je napisao deset godina ranije, a to je 1990. godine bila osnova za seriju Largo Winch. Od tada je i ova postala iznimno uspješna serija, s početnom prodajom od preko 600.000 primjeraka po albumu samo na francuskom jeziku,[2] i sada je jedina serija koju Francq više pravi, po stopi od jednog albuma godišnje. Philippe Francq živi na jugu Francuske.... Jean, vitez Van Hamme[1] (rođen 16. siječnja 1939.) je belgijski romanopisac i pisac stripova. Napisao je scenarije za niz belgijskih/francuskih strip serijala, uključujući Histoire sans héros, Thorgal, XIII i Largo Winch. Rane godine Nakon studija poslovne administracije na Solvay Brussels School of Economics and Management, radio je kao novinar i u odjelu za marketing tvrtke Philips. U međuvremenu je počeo pisati, a jedan od njegovih prvih scenarija adaptirao je Paul Cuvelier 1968. Ovaj erotski strip pod nazivom Epoxy objavio je kontroverzni izdavač Éric Losfeld, koji je prije toga također objavljivao stripove slične tematike poput Jean-Claudea Forestova Barbarela i Scarlett Dream Roberta Gigija. Van Hamme je 1976. postao stalni pisac, a u sljedećih nekoliko godina objavio je sedam romana i nekoliko filmskih scenarija, na pr. za Divu. Thorgal, XIII i Largo Winch Van Hammeov glavni proboj dogodio se 1977., kada je stvorio vikinškog heroja Thorgala za Grzegorza Rosińskog, relativno nepoznatog poljskog strip crtača. Mješavina srednjovjekovnih legendi i herojske fantazije ubrzo je postala veliki uspjeh u francusko-belgijskom strip magazinu Tintin. Dvojac je osvojio velike nagrade u francuskoj i belgijskoj industriji stripa. U sljedećem desetljeću Jean Van Hamme je stvorio dvije nove bestseler serije, XIII s Williamom Vanceom i Largo Winch (temeljen na njegovim vlastitim romanima) s Philippeom Francqom. Druge serije poput Les maîtres de l`orge (doslovno `Gospodari ječma`) i Chninkel dobile su više hvale kritike, ali nižu prodaju. Slava Van Hammea kao jednog od najvećih europskih strip autora prilično je utvrđena.[2] Umjetnici s kojima radi crtaju likove u realističnom stilu, čak i ako su same priče sklone fantaziji. Les maîtres de l`orge i Largo Winch pretvoreni su u TV serije, a XIII, Thorgal i Largo Winch su adaptirani u videoigre....

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Retko !!! Bajka Ružno pače Hansa Christiana Andersena svima nam je dobro poznata priča jer je riječ o pravom dječjem klasiku. Tomislav Torjanac, višestruko nagrađivani ilustrator slikovnica Kako živi Antuntun i Grga Čvarak, ovu je Andersenovu bajku oslikao i prepričao na sebi svojstven, slojevit način. Ružno pače je tako ostalo Andersenov klasik, ali je ujedno postalo suvremena posveta i poticaj svakom djetetu, svakom “ružnom pačetu”, kojega su vršnjaci odbacili samo zato jer je drukčije od njih. Stoga ova nanovo ispričana Andersonova bajka nosi u sebi snažnu poruku o prihvaćanju različitosti, posebno djece koju njihovi vršnjaci iz bilo kojeg razloga smatraju drukčijim. Prema izboru Sveučilišne i nacionalne knjižnice ova je slikovnica izabrana među najljepše oblikovane hrvatske knjige u 2017. godini. Hans Kristijan Andersen (dan. Hans Christian Andersen; Odense, 2. april 1805. — Kopenhagen, 4. avgust 1875) bio je danski književnik, poznat kao pisac bajki. Paul Hazara ga je nazvao kraljem dečjih pisaca sledećim rečima: „Andersen je kralj jer niko poput njega nije znao prodreti u dušu bića i stvari.“ Andersenove bajke, od kojih je bar 3381 radova[1] prevedeno na više od 125 jezika,[2] su postale kulturno utkane u zapadnjačku kolektivnu svest, lako dostupne deci, ali predstavljanje lekcija vrline i otpornosti u suočavanju sa nesrećama za zrele čitaoce.[3] Neke od najpoznatijih bajki su Carevo novo odelo, Mala sirena, Slavuj, Snežna kraljica, Ružno pače, Palčica, i mnog druge. Njegove priče su inspirisale balete, pozorišne komade, animirane filmove, kao i akcione filmove.[4] Jedanan od Kopenhagenskih najširih i najprometnijih bulevara je nazvan „H. K. Andersenov bulevar”.[5] On je proširio tematiku bajke, razvijao narodne motive („Divlji labudi”), ali i stvarao originalne priče. Njegove priče su blistave, razumljive, bude maštu i lako mogu zaneti dete, jer je on sam umeo da mašta, uviđa razna čudesa i razmišlja kao deca. „Čitav je svet pun čudesa, ali mi smo na njih tako navikli da ih nazivamo svakodnevnim stvarima.` — izjavio je Andersen. Kvalitet njegovih bajki je, između ostalog, u tome što je uklopio poeziju u priču, unosio je nove motive, pisao bogatim, lakim i lepršavim jezikom, s puno humora ispod kojeg se često mogu naći ozbiljni, tužni, ironični motivi iz kojih deca mogu učiti — „Olovni vojnik“, ... Rođen je 2. aprila 1805. godine u mestu Odense na ostrvu Funen u Danskoj. Otac mu je bio obućar, sanjalica koji je više voleo umetnost nego zanat, a majka — nepismena pralja. On je bio jedino dete. Andersenov otac, kao i Hans, smatrao je sebe rođakom plemstva (njegova baka po očevoj strani je rekla njegovom ocu da je njihova familija pripadala višoj društvenoj klasi,[6] ali istraživanja nisu potrvrdila tu tvrdnju).[6][7] Jedna istrajna spekulacija sugeriše da je Andersen bio nelegalni sin kralja Kristijana VIII, ali je ta ideja osporavana.[6] Školovao se neredovno. Sa četrnaest godina otišao je u Kopenhagen bez prebijene pare, u potrazi za poslom kao glumac. Tamo se nije proslavio, jer je bio loš glumac, plesač i pevač. Međutim, iako je bio čudan po izgledu i ponašanju, posedovao je jedinstveni šarm, pa je pridobio simpatije mnogih bogatih porodica, pre svih porodice Kolin, naročito Jonasa Kolina, jednog od direktora Kraljevskog pozorišta u Kopenhagenu, koji je bio njegov mecena i mnogo mu pomogao.[8] Godine 1828. Andersen je završio gimnaziju[9] i upisao se na univerzitet. Njegovo prvo delo „Put peške od Holmenskog kanala do istorijskog kraja Amagera“, objavljeno 1829, slabo je prihvaćeno, ali mu je omogućilo put u Nemačku i Italiju, koji je imao veliki značaj za njegov dalji rad. Prilikom posete Velikoj Britaniji bio je gost Čarlsa Dikensa kom se on nije dopao jer je bio feminiziran, sitničav, samoljubiv i hipohondrik. Zatim je počeo da piše romane, putopise, drame, autobiografije i poeziju. Njegov sledeći roman „Improvizator“ je veoma dobro prihvaćen. Slede romani „O. T.“ i „Samo guslar“ koji su bili slabi. Od 1835. godine pa sve do smrti u malim svicima je pisao „Priče i zgode“, koje su vremenom postigle veliki uspeh. Godine 1823. Andersen je doživeo oštru kritiku Švedske enciklopedije, koja ga je optuživala da je previše „cmizdrav“, a da su njegove bajke pod velikim uticajem narodnih bajki i Hofmana. Međutim, Andesen je pre romantik i iako se u njegovim bajkama javljaju motivi iz narodnih bajki, one su pročišćene (nema surovosti — kopanje očiju i sl.) i proširene su opisima — npr. „Mala sirena“. N. A. Dobroljubov je o Andersenovim bajkama rekao sledeće: „Andersenove bajke imaju prekrasnu osobinu koja nedostaje drugim dečjim književnicima. U njima ono što postoji u stvarnosti dobija izvanredni poetički karakter, a ipak ne plaše dečju maštu svakakvim baucima i tamnim silama. Andersen oživljava obične stvari i stavlja u pokret obične nežive predmete. Kod njega se olovni vojnik tuži na svoju samoću, cveće se odaje veselom plesu, lan doživljava svakodnevne preobraze dok prelazi u niti, platno, rublje, papir. Nema ni priča u kojima se javljaju natprirodne više sile, i te bez sumnje idu u najslabije priče. No, zato su divne one priče u kojima nema uopšte ničeg fantastičnog. Takve su npr. „Carevo novo odelo“, „Devojčica sa šibicama“, „Princeza na zrnu graška“, „Saputnik“ i dr.“ Privatni život Andersen, dete siromašnih roditelja, morao je celi život da se bori protiv strogih klasnih razlika danskog društva toga doba. U svojim bajkama Andesen se često identifikuje sa osobama, nesretnim i odbačenim od društva. Jaki autobiografski elementi provejavaju kroz njegove tužne priče. Iako je već bio međunarodno priznat i prihvaćen pisac, Andersen se je osećao kao osoba odbačena od društva.[10] Nije se nikad ženio, ali je njegov interes za žene bio vidljiv. Paustovski, u svom predgovoru ruskom prevodu Andersenovih bajki, piše da je Andersenova velika i nikad uzvraćena ljubav bila Jeni Lind (šved. Jenny Lind), švedska operska pevačica koja je volela Andersenove bajke, ali ne i Andersena.[11] Po Paustovskom, Andersen nije bio muškarac privlačne spoljašnjosti kojom bi privukao ineres žena toga doba. Neke od njegovih bajki nose žigove ove neuzvraćene ljubavi („Slavuj”, na primer).[12] Na svojim putovanjima kroz Evropu je čest posetilac javnih kuća. Pisalo se mnogo o njegovoj mogućoj homoseksualnosti ali na bazi tumačenja teksta njegovih dnevnika i pisama, te dnevnika i pisama ljudi sa kojima je bio u dodiru. Kako En Klara Bom i Anja Arenstrup iz Centra H. K. Andersen na Univerzitetu u Južnoj Danskoj navode, „tačno je da postoje ambivalentni (i veoma traumatični) elementi u Andersenovom ljubavnom životu koji se tiču seksualne sfere, ali je pogrešno opisati ga kao homoseksualca i tvrditi da je imao seksualne odnose sa muškarcima, pošto nije. To bi bilo protivno njegovom moralu i religioznim idejama”.[13] Ipak, nakon njegove smrti, od 1893. godine počinje otvorena diskusija o Andersenovoj seksualnosti. Neke studije, među kojima je i ona štampana u godišnjaku Magnusa Hirschfelda 1901, govore da je on bio biseksualac, da je voleo i muškarce i žene, da su njegove veze najčešće bili ljubavni trouglovi, ali da je najverovatnije do kraja života ostao nevin.[14] Ova teorija se može potvrditi proučavanjem nekih od njegovih bajki. Na primer, postoji mogućnost da se u bajci „Mala sirena“ i romanu „O. T.“ govori o njegovoj ljubavi prema Edvardu Kolinsu, o kojem će kasnije biti reči.[15] Karijera Papirni dimničar koji je napravio Andersen Rani rad Veoma rana Andersonova bajka, „Lojna sveća” (dan. Tællelyset) otkrivena je u danskom arhivu u oktobru 2012. Priča koja je napisana tokom 1820-ih je o sveći koja se nije osećala cenjenom. Ona je napisana dok je Andersen još uvek bio u školi i posvećena je dobrotvoru u čijem porodičnom posedu je ostala dok se nije pojavila među drugim porodičnim papirima u lokalnom arhivu.[16] Godine 1829, Andersen je imao dosta uspeha sa kratkom pričom „Šetnja od Holmenovog kanala do istočne tačke ostrva Amager 1828 i 1829 godine” (dan. Fodrejse fra Holmens Kanal til Østpynten af Amager i aarene 1828 og 1829). Njen protagonista se sreće sa likovima u opsegu od Svetog Petra do mačke koja govori. Andersen je sledio taj uspeh sa pozorišnim komadom, Ljubav na tornju crkve Svetog Nikole, i kratkim tomom poema. Mada je bio relativno malo uspešan u pisanju i objavljivanju neposredno nakon toga, godine 1833. je dobio malu putnu potporu od kralja, čime mu je omogućeno da se zaputi na prvo od mnogih putovanja kroz Evropu. U kantonu Jura, u blizini Le Lokla u Švajcarskoj, Andersen je napisao priču „Agneta i Merman”. Jedno veče provedeno u italijanskom pomorskom selu Sestri Levante iste godine je inspirisalo priču „Zaliv bajki”.[17] Oktobra 1834. on je doputovao u Rim. Andersenova putovanja po Italiji su izražena u njegovoj prvoj noveli, fiktivnoj autobiografiji sa naslovom Improvizator (dan. Improvisatoren), koja je objavljena 1835. i naišla na dobar prijem.[18][19] Bajke i poezija Andersenovi inicijalni pokušaji pisanja bajki bile su revizije priča koje je čuo kao dete. Inicijalno njegove bajke nisu bile dobro prihvaćene, delom usled poteškoća pri njihovom prevođenju. Godine 1835, Andersen je objavio prva dva nastavka svojih Bajki (dan. Eventyr; lit. „fantastične priče”). Još priča, kojima je kompletiran prvi tom, je objavljeno 1837. godine. Kolekcija se sastojala od devet priča, uključujući priče „Kutija za kresivo”, „Princeza na zrnu graška”, „Palčica”, „Mala Sirena” i „Carevo novo odelo”. Kvalitet tih priča nije bio odmah prepoznat, i one su loše prodavane. U to vreme, Andersen je imao više uspeha sa svoja dva romana, O. T. (1836) i Samo violinista (1837);[20] poslednji rad je razmatrao mladi Seren Kirkegor. Znatan deo njegovog rada je inspirisala Biblija, jer je tokom njegovog detinjstva hrišćanstvo bilo veoma važno u danskoj kulturi.[21] Andersenova slika iz 1836, rad Kristijana Albrehta Jensena Nakon posete Švedskoj 1837. godine, Andersen je bio inspirisan skandinavizmom i posvetio se pisanju poeme koja bi izražavala srodnost Šveđana, Danaca i Norvežana.[22] U julu 1839, tokom posete ostrvu Fin, Andersen je napisao tekst svoje poeme Jeg er en Skandinav („Ja sam Skandinavljanin”)[22] da bi ovekovečio „lepotu nordijskog duha, način na koji se tri sestrinjske nacije postepeno zbližavaju” kao deo skandinavske nacionalna himna.[22] Kompozitor Oto Lindblad je napisao muziku za tu poemu, i kompozicija je objavljena januara 1840. Njena popularnost je dostigla vrhunac 1845, nakon čega je retko izvođena.[22] Andersen se vratio žanru bajki 1838. godine sa još jednom kolekcijom, Bajke za decu, nova kolekcija, prva knjižica (dan. Eventyr, fortalte for Børn. Ny Samling), koja se sastojala od priča „Bela rada”, „Olovni vojnik”, i „Divlji labudovi”. Godine 1845. je bila veoma uspešna za Andersena usled objavljivanja četiri prevoda njegovih bajki. „Mala sirena” se pojavila u periodičnom časopisu Bentley`s Miscellany, čemu je sledio drugi tom, Predivne priče za decu. Dva druga toma koji su naišli na entuzijastičan prijem su bili Knjiga danskih priča i Danske bajke i legende. Pregled koji se pojavio u londonskom časopisu The Athenæum (februar 1846) je izjavio za Predivne priče, „Ovo je knjiga puna života i mašte; knjiga za dede isto koliko i za unuke, čija ni jedna reč neće biti preskočena pri čitanju.”[3] Bruno Betelhajm (engl. Bruno Bettelheim), dečiji psihijatar i, za života, profesor čikaškog univerziteta, je imao strogu definiciju bajke po kojoj bajka mora biti puna vere u dobro, utešna i preobrazujuća za svoga heroja ili heroinu. Po njemu Andersenove bajke su namenjene više odraslima nego deci. Najbliža Betelhajmovoj definiciji bajke je Andersenova „Snežna kraljica” dok su „Devojčica sa šibicama” i „Mala sirena” anti-bajke, jer imaju tragičan završetak koji se nadopunjuje idejom smrti kao izbavljenjem od muka koje donosi život.[23] Nezadovoljni tragičnim završecima „Devojčice sa šibicama” i „Male sirene”, Tengren, danski ilustrator bajki, (dan. Gustaf Tenggren), je promenio završetak „Devojčice sa šibicama” tako da je devojčica na kraju zaspala u raskošnom krevetu umesto umrla od hladnoće a u Diznijevoj adaptaciji „Male sirene”, mala sirena se ne pretvara u duha nego postaje ljudsko biće.[24] Andersen je nastavio sa pisanjem i objavljivanjem bajki do 1872.[25] Putopisi Godine 1851, on je objavio veoma dobro prihvaćeni tom putopisnih skica U Švedskoj. Veliki zaljubljenik u putovanja, Andersen je objavio nekoliko drugih dugih putopisa: „Slike iz senke putovanja u Harc, Saksonsku Švajcarsku, itd. itd. u leto 1831”, „Pesnikov bazar”, „U Španiji” i „Poseta Portugalu 1866. godine”. (Zadnji opisuje njegovu posetu svojim portugalskim prijateljima Horheu i Hozeu O’Nil, koji su bili njegovi prijatelji tokom sredine 1820-ih, dok je živeo u Kopenhagenu.) U svojim putopisima, Andersen je uzimao u obzir neke od savremenih konvencija o pisanju putovanja, ali je uvek razvijao žanr koji odgovarao njegovim sopstvenim ciljevima. Svaki od njegovih putopisa kombinuje dokumentarno i opisno svedočanstvo prizora koje je video sa više filozofkim pasusima o temama poput autorstva, besmrtnosti, i o prirodi fikcije u izveštaju o književnom putovanju. Neki od njegovih putopisa, kao što je U Švedskoj, čak sadrže bajke. Tokom 1840-ih, Andersenova pažnja se vratila na pozorišne komade, ali nije imao većeg uspeha. On je imao više sreće sa objavljivanjem dela Slikovnica bez slika (1840). Druga serija bajki je počela 1838, a treća 1845. Andersen je sada bio proslavljen širom Evrope, mada je njegova rodna Danska još uvek pokazivala izvesnu rezervisanost prema njegovim delima. Između 1845. i 1864, H. C. Andersen je živeo u Kopenhagenu, na lokaciji 67 Nihavn (dan. Nyhavn), gde sada stoji memorijalna ploča.[26] Motivi Andersenove bajke su zasnovane na piščevoj mašti i njegovom životnom iskustvu. Sam piše da je „Većina onoga što je napisao odraz mene samog. Svaki lik je iz moga života. Znam ih i znao sam ih sve”.[27] Tako je Palčica i princeza iz bajke „Princeza na zrnu graška“ u stvari Henrieta, kći admirala Vulfa, a u priči „Zaručnici“ se javlja Riborga Voigtova, u koju je pisac dugo bio zaljubljen. Andersen je, osim tipičnih životinja koje su do tada bile likovi u bajkama, uveo i neke druge. Tako se javljaju bajke „Sretna porodica“ — puževi, „Klin čorba“ — miševi, „Rode“, „Ružno pače“ — labudovi i patke itd. On je uviđao sličnost pojedinih životinja sa ljudima i o njima je pisao baš onako kakve one jesu u stvarnosti. U svoje bajke je uveo i biljke, uvidevši i njihovu sličnost sa ljudima prema boji, cvetu, držanju i sl. Ovde treba spomenuti bajke „Cveće male Ide“, „Porodica iz susedstva“ i „Puž i ružin grm“ u kojima se javlja ružin grm. Andersen je oživljavao i mnoge predmete: igračke, figure, stare kuće, svakodnevne predmete, portrete, kipove, ormare, ogledala, posuđe itd. — „Olovni vojnik“, „Kresivo“, „Srećne kaljače“, „Crvene cipelice“, „Stara kuća“... Ovako se ostvaruje spona između fantazije i realnosti, bajke i života, poezije i priče, simbolike i realizma, i u ovom leži sva Andersenova veličina. Hans Kristijan Andersen je umro 4. avgusta 1875. godine. Dela Pesme Pešačenje od Holmenskog kanala do istočnog rta Amagera Bajke (9 knjiga) Pripovesti Nove bajke i priče Slikovnica bez slika Biti ili ne biti Ružno pače (1843) Carevo novo odelo (1837) Mala sirena Mala princeza (1837) Princeza na zrnu graška Ašasver (drama) Dve baronese (roman) Improvizator (roman) Palčica Tomislav Torjanac (Našice, 1972.) - hrvatski ilustrator i slikar Rodio se u Našicama 1972. godine. Diplomirao je na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, smjer grafički dizajn. Izrađuje naslovnice knjiga i ilustracije za časopise te ilustrira i dizajnira slikovnice.[1] Najčešće slika uljenim bojama u kombinaciji s digitalnom tehnikom. Njegov stvaralački proces odlikuju bogat kolorit i izražajni nanosi boje.[2] Ilustrirao je knjigu `Pijev život` Yanna Martela te slikovnice: `Mačak i vrag` Jamesa Joycea, `Djevojčica i div` Neli Kodrič Filipić, `Kako živi Antuntun` Grigora Viteza, `Grga Čvarak` Ratka Zvrka te ovitke knjiga: zbirke kratkih priča `Iznenada netko pokuca` Etgara Kereta i romana `Beatrice i Vergilije` Yanna Martela.[3] Dobitnik je nagrade `Gaia` za likovno ostvarenje 1998./`99. u kategoriji naslovnica SF knjiga.[4] Godine 2006. pobijedio je na velikom međunarodnom natječaju za ilustriranje posebnog izdanja romana `Pijev život` (eng. `Life of Pi`) Yanna Martela, dobitnika knjižne nagrade `Man Booker` za 2002. godinu. Ilustrirano izdanje s 40 Torjančevih ilustracija do sad je objavljeno u 10 zemalja.[5] Ilustracija za priču `Mačak i vrag` Jamesa Joycea uvrštena je u najprestižniji američki ilustratorski godišnjak Spectrum 2006. godine.[6] U Hrvatskoj je nagrađen s 2 nagrade `Kiklop`, 2 nagrade `Lice knjige` (za slikovnice `Djevojčica i div` i `Kako živi Antuntun`) te 2 nagrade `Grigor Vitez` (za slikovnice `Kako živi Antuntun` i `Grga Čvarak`). Godine 2007. predložen je za nagradu Vladimir Nazor.[7] Dobitnik je 1. nagrade (Grand Prix) na Četvrtom hrvatskom biennalu ilustracije u Zagrebu 2012. godine.[8] Godine 2015. dodijeljena mu je nagrada Porin za najbolje likovno oblikovanje albuma (`Mamut` Urbana & 4).[9] Izlagao je u Hrvatskoj i inozemstvu. Član je ULUPUH-a i HZSU-a.

434 Stanje kao na fotografijama! Karlovac (nem. Karlstadt, mađ. Károlyváros) je grad u Hrvatskoj i administrativno središte Karlovačke županije. Prema rezultatima popisa iz 2011. u gradu je živelo 55.705 stanovnika, a u samom naselju je živelo 46.833 stanovnika.[1] Geografija Karlovac je grad u središnjoj Hrvatskoj, 56 km jugozapadno od Zagreba i 130 km istočno od Rijeke. Smješten je na dinarskom rubu Panonske nizine, a upravo s karlovačkog područja počinje bregoviti i planinski dio prema Mediteranu. Nalazi se na raskršću važnih saobraćajnih i željezničkih pravaca iz Zagreba prema Rijeci i Splitu. Uz mnogobrojne parkove i zelene prostore, specifičnost Karlovca su čak četiri rijeke koje prolaze kroz grad — Korana, Kupa, Dobra i Mrežnica. Istorija Karlovac, srpska pravoslavna crkva „Sv. Nikola“ U međurječju četiri rijeke podignut je u 16. vijeku idealni renesansni grad u obliku šestokrake zvijezde, podijeljene u 24 pravilna prostorna bloka. Zbog odbrane od turskih osvajača, započela je 13. jula 1579. godine izgradnja karlovačke tvrđave. Bilo je to na posjedu vlastelinske porodice Zrinskih, pod samim starim gradom Dubovcem. Gradnjom je upravljao tada poznati graditelj Martin Gambon. Samo ime Karlovac (Carlstadt) grad je dobio u čast svoga osnivača austrijskog nadvojvode Karla Habsburškog.[2] Tvrđava je pravi biser onovremenog graditeljskog i fortifikacijskog umijeća. Grade se bedemi i bastioni, a unutar tvrđave, u samom geometrijskom središtu starog gradskog jezgra, prvo su izgrađeni vojni i sakralni objekti. Tako je na središnjem renesansnom trgu još 1580. godine podignuta prvobitna crkva Svete Trojce. Tokom 16. i 17. vijeka tvrđava i vojska upravljaju gradom koji malo po malo mijenja svoje lice. Ugrožavale su ga poplave, pustošili ga požari. U velikom požaru 1594. godine izgorio je cijeli grad. Karlovcem su harale epidemije kuge, od kojih je najteža bila 1773. godine, kada je pomrla gotovo polovina stanovništva. Turci su ukupno sedam puta opsjedali Karlovac, ali ga nisu uspjeli zauzeti. Posljednja osmanlijska opsada dogodila se 1672. godine. Karlovačka je tvrđava, zbog plavljenog i prostorno ograničenog terena polako ali neizbježivo gubila svoju strategijsku važnost. Već u prvim decenijama 18. vijeka traže se rješenja izvan granica njenog prostora. Počinje obnova bedema i bastiona stare renesansne tvrđave i izgradnja kuća od čvršće građe, koje će odoljevati čestim požarima. Grad Karlovac, koji je izgrađen kao tvrđava za odbranu od Turaka, bio je pod vojnom upravom. Kruti vojni propisi bili su kočnica ekonomskog razvitka grada budući da su onemogućavali slobodan razvoj trgovine. Nezadovoljni takvim ograničenim položajem građani Karlovca zahtevali su od kraljice Marije Tereze da Karlovac proglasi slobodnim gradom i u njemu uvede civilnu upravu. Nakon učestalih molbi građana u Karlovcu je 1693. godine uveden Magistrat s ograničenom samoupravom. Ubrzo se, međutim, pokazalo da ovakva ograničena samouprava i zavisnost od vojne uprave ograničava razvoj trgovine. Stoga su građani Karlovca i dalje tražili da Marija Tereza Karlovac izuzme od vojne vlasti i proglasi ga slobodnim i kraljevskim gradom. Nakon dugogodišnjih zahtijevanja građana Karlovca, hrvatski sabor je na zasjedanju održanom 1770. godine tražio je da se hrvatsko primorje vrati Hrvatskoj, a Karlovac proglasi slobodnim i kraljevskim gradom i pripoji civilnoj Hrvatskoj. Poslije dugih rasprava kraljica Marija Tereza je svojim otpisom od 1776. godine odlučila da se grad i luka Rijeka, zajedno s onim dijelom bakarskih komorskih dobara koji se nalaze na desnoj strani Karolinskog puta, vrate Kraljevini Hrvatskoj, te da se za ta područja osnuje nova Severinska županija. Istim je otpisom određeno i da se Karlovcu daje položaj slobodnog grada. Severinska županija osnovana je 1777. godine. Imenovano je i kraljevsko povjereništvo koje je Karlovac i predjele nove županije trebalo da preda civilnim gradskim vlastima. Poslovi su povjereni riječkom gubernatoru i županu nove Severinske županije Josipu Majlatu de Sekelju, Nikoli Škrlecu Lomničkom i generalu Basenu. S vremenom, grad koji raste i razvija se, raskida s vojnim vlastima. Godine 1763. izabran je prvi gradski magistrat, a dvije godine kasnije osnovana je i karlovačka Gimnazija. Carica Marija Tereza proglašava Karlovac slobodnim kraljevskim gradom, a car Josip II izdaje 1781. godine Povelju o privilegijama slobodnog kraljevskog grada s grbom. U 18. vijeku i u većem dijelu 19. vijeka. Karlovac će postati najvažniji trgovački grad između Jadranskog mora i Podunavlja. Grade se putevi: Karolinski put Karlovac – Rijeka, Jozefinski put Karlovac – Senj i Lujzinski put Karlovac – Rijeka. Krajem 18. vijeka Karlovac je proživljavao svoje prvo „zlatno doba“ ekonomskog razvoja, a sredinom 19. vijeka. svoje drugo „zlatno doba“ procvatom lađarstva na Kupi. Na samom početku 20. vijeka Karlovac je po broju stanovnika i ekonomskom potencijalu bio treći grad u Hrvatskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Karlovcu su ustaše pobile mnoge Srbe. To se ponovilo i za vrijeme posljednjeg rata kada su mnogi Srbi stradali. Tada je u Karlovcu porušen i hram Svetog Nikole, izgrađen 1785. godine.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Bajke Ilustracije: Biserka Baratic Desanka Maksimović (Rabrovica (Divci) kod Valjeva, 16. maj 1898 — Beograd, 11. februar 1993) bila je srpska pesnikinja, profesorka književnosti i akademik Srpske akademije nauka i umetnosti. Desanka Maksimović je bila najstarije dete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Mihailo je bio sin Dimitrija i Nerandže Maksimović, Nerandža-Nera je bila potomak kneza Jovana Simića Bobovca.[1] Odmah posle njenog rođenja, Mihailo Maksimović je dobio premeštaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela detinjstvo, a u Valjevu je završila gimnaziju. Početkom avgusta 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova.[2] Nije imala dece. Studirala je na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nakon diplomiranja, Desanka Maksimović je najpre radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gde je radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (a današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji). Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953.[3] Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi. Dana 17. decembra 1959. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti,[3] a 16. decembra 1965. za redovnog člana. U četvrtak, 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović.[3] Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva, u porti crkve Svetih arhanđela u okviru kulturno-istorijskog kompleksa. Književna dela Nagrada za pisca godine Spomenik pesnicima sa likom Desanke Maksimović u Valjevu Grob Desanke Maksimović u Brankovini Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao”. Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje”, „Strepnja”, „Prolećna pesma”, „Opomena”, „Na buri”, „Tražim pomilovanje” i „Pokošena livada”.[4] Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka”[5] — pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu.[6] Pesma je objavljena tek posle rata. Zbog jedne od njenih rodoljubiih pesma, neobjavljena pesma „U ropstvu”, bila je i zatvarana.[7] Najznačajnija dela Desanke Maksimović su: Pesme (1924) Vrt detinjstva, pesme (1927) Zeleni vitez, pesme (1930) Ludilo srca, pripovetke (1931) Srce lutke spavaljke i druge priče za decu (1931, 1943) Gozba na livadi, pesme (1932) Kako oni žive, priče (1935) Nove pesme (1936) Raspevane priče (1938) Zagonetke lake za prvake đake (sa Jovankom Hrvaćanin, 1942) Šarena torbica, dečje pesme (1943) Paukova ljuljaška (1943) Oslobođenje Cvete Andrić, poema (1945) Pesnik i zavičaj, pesme (1945) Otadžbina u prvomajskoj povorci, poema (1949) Samoglasnici A, E, I, O, U (1949) Otadžbino, tu sam (1951) Strašna igra, priče (1950) Vetrova uspavanka (1953) Otvoren prozor, roman (1954) Ko je veći, pesme (1955) Miris zemlje, izabrane pesme (1955) Bajka o Kratkovečnoj (1957) Ako je verovati mojoj baki, priče (1959) Šumska ljuljaška, pesme (1959) Zarobljenik snova (1960) Govori tiho, pesme (1961) Čudo u polju, pesme (1961) Medvedova ženidba, pesme (1961) Prolećni sastanak (1961) Sunčevi podanici, pesme (1962) Patuljkova tajna, priče (1963) Ptice na česmi, pesme (1963) Tražim pomilovanje, lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964) Bela vrana, pesme (1964) Ose mađioničari, pesme (1964) Hoću da se radujem, priče (1965) Đačko srce (1966) Izvolite na izložbu dece slikara (1966) Zlatni leptir (1967) Pradevojčica, roman (1970) Na šesnaesti rođendan, pesme (1970) Praznici putovanja, putopisi (1972) Nemam više vremena, pesme (1973) Letopis Perunovih potomaka, pesme (1976) Pesme iz Norveške (1976) Bajke za decu (1977) Ničija zemlja (1979) Vetrova uspavanka, pesme za decu (1983) Međaši sećanja, pesme (1983) Slovo o ljubavi, pesme (1983) Pamtiću sve (1989) Slavuj na grobu (haiku pesme, 1990) Nebeski razboj (1991) Ozon zavičaja (1991) Zovina svirala (1992) Poezija Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena reč, odnos prema svetu i filozofija su i sami bili pesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima.[3] Njeno osnovno pesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu. Mnoge njene pesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uverenja i načela, mišljenja, boja i vera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrednosti u životu ona je kroz svoje pesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje. U kasnijem periodu života, lirika Desanke Maksimović je dobila nešto smireniji i tiši duh. Njena poezija, pripovetke, romani, knjige za decu prevođeni su na mnoge jezike, a njene pojedine pesme nalaze se u antologijama poezije. Priznanja Desanka Maksimović je dobila veliki broj književnih nagrada, a među njima i Vukovu (1974), Njegoševu (1984), nagradu AVNOJ-a (1970), Sedmojulska nagrada (1964), Zmajeva nagrada (1958 i 1973), nagrada „Mlado pokoljenje” (1959). Izabrana je i za počasnog građanina Valjeva. Prvo priznanje dobila je 1925. godine nagradom za pesmu „Strepnja” na konkursu časopisa „Misao”. Godine 1985. renovirana je osnovna škola u Brankovini, koju je pohađala Desanka Maksimović i gde je njen otac bio učitelj. Ova škola je nazvana „Desankina škola”, kako ju je narod tokom vremena prozvao. Godine 1988. odlikovana je nagradom „Zlatni venac” makedonskih Večeri poezije u Strugi u saradnji sa Uneskom.[8] Nagrada se dodeljuje jednom pesniku godišnje za celokupan životni rad. Maja 1968. odlikovana je Ordenom Republike sa zlatnim vencem.[9] U Valjevu je, još za njenog života, podignut spomenik Desanki Maksimović. Ovaj spomenik je otkrio Matija Bećković 27. oktobra 1990. godine.[10] Pesnikinja je malo negodovala zbog ovog čina, ali su je ubedili da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom. Dana 12. februara 1993. Vlada Srbije je donela odluku da se njeno ime i delo trajno obeleži osnivanjem Zadužbine Desanke Maksimović koja dodeljuje nagradu „Desanka Maksimović”. Odluka Vlade je realizovana inicijativom Ministarstva za kulturu Srbije da Narodna biblioteka bude osnivač i nosilac te institucije.[11] Zadužbina je osnovana 19. marta 1993. Osnivačkim aktom i Statutom naznačava se da zadužbina treba da „stvori uslove za trajno očuvanje i negovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pesnika srpskog jezika 20. veka”. Povodom stogodišnjice njenog rođenja, Uneskov slovenski projekat proglasio je Desanku Maksimović za ličnost kulture u 1998. godini[12] Dana 23. avgusta 2007. otkriven je spomenik Desanki Maksimović u Beogradu u Tašmajdanskom parku.[13] U selu Bogoštica kod Krupnja 2013. godine otvoren je Dom srpske poezije „Desanka Maskimović” u sastavu novoizgrađenog Manastira Svete Trojeručice Hilandarske.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Ilustrovao: Ivan Kozaric Desanka Maksimović (Rabrovica (Divci) kod Valjeva, 16. maj 1898 — Beograd, 11. februar 1993) bila je srpska pesnikinja, profesorka književnosti i akademik Srpske akademije nauka i umetnosti. Desanka Maksimović je bila najstarije dete oca Mihaila, učitelja, i majke Draginje. Mihailo je bio sin Dimitrija i Nerandže Maksimović, Nerandža-Nera je bila potomak kneza Jovana Simića Bobovca.[1] Odmah posle njenog rođenja, Mihailo Maksimović je dobio premeštaj, te se porodica odselila u Brankovinu. U Brankovini je provela detinjstvo, a u Valjevu je završila gimnaziju. Početkom avgusta 1933. godine udala se za Sergeja Slastikova.[2] Nije imala dece. Studirala je na odeljenju za svetsku književnost, opštu istoriju i istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nakon diplomiranja, Desanka Maksimović je najpre radila u Obrenovačkoj gimnaziji, a zatim kao suplent u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. U Parizu je provela godinu dana na usavršavanju kao stipendista francuske vlade. Nakon što je od 3. septembra 1925. godine radila oko godinu dana u učiteljskoj školi u Dubrovniku, prešla je ponovo u Beograd gde je radila u Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji (a današnjoj Petoj beogradskoj gimnaziji). Jedna od njenih učenica bila je i Mira Alečković, koja je takođe postala pesnikinja i bliska prijateljica Desanke Maksimović. Početkom Drugog svetskog rata je otišla u penziju, ali se u službu vratila 1944. i u istoj školi ostala do konačnog penzionisanja, 1953.[3] Putovala je širom tadašnje Jugoslavije i imala veliki broj prijatelja među piscima i pesnicima; u njih su spadali i Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, Branko Ćopić i mnogi drugi. Dana 17. decembra 1959. izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti,[3] a 16. decembra 1965. za redovnog člana. U četvrtak, 11. februara 1993. godine, u svojoj 95. godini, u Beogradu je preminula Desanka Maksimović.[3] Sahranjena je u Brankovini kod Valjeva, u porti crkve Svetih arhanđela u okviru kulturno-istorijskog kompleksa. Književna dela Nagrada za pisca godine Spomenik pesnicima sa likom Desanke Maksimović u Valjevu Grob Desanke Maksimović u Brankovini Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao”. Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje”, „Strepnja”, „Prolećna pesma”, „Opomena”, „Na buri”, „Tražim pomilovanje” i „Pokošena livada”.[4] Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka”[5] — pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu.[6] Pesma je objavljena tek posle rata. Zbog jedne od njenih rodoljubiih pesma, neobjavljena pesma „U ropstvu”, bila je i zatvarana.[7] Najznačajnija dela Desanke Maksimović su: Pesme (1924) Vrt detinjstva, pesme (1927) Zeleni vitez, pesme (1930) Ludilo srca, pripovetke (1931) Srce lutke spavaljke i druge priče za decu (1931, 1943) Gozba na livadi, pesme (1932) Kako oni žive, priče (1935) Nove pesme (1936) Raspevane priče (1938) Zagonetke lake za prvake đake (sa Jovankom Hrvaćanin, 1942) Šarena torbica, dečje pesme (1943) Paukova ljuljaška (1943) Oslobođenje Cvete Andrić, poema (1945) Pesnik i zavičaj, pesme (1945) Otadžbina u prvomajskoj povorci, poema (1949) Samoglasnici A, E, I, O, U (1949) Otadžbino, tu sam (1951) Strašna igra, priče (1950) Vetrova uspavanka (1953) Otvoren prozor, roman (1954) Ko je veći, pesme (1955) Miris zemlje, izabrane pesme (1955) Bajka o Kratkovečnoj (1957) Ako je verovati mojoj baki, priče (1959) Šumska ljuljaška, pesme (1959) Zarobljenik snova (1960) Govori tiho, pesme (1961) Čudo u polju, pesme (1961) Medvedova ženidba, pesme (1961) Prolećni sastanak (1961) Sunčevi podanici, pesme (1962) Patuljkova tajna, priče (1963) Ptice na česmi, pesme (1963) Tražim pomilovanje, lirska diskusija s Dušanovim zakonikom (1964) Bela vrana, pesme (1964) Ose mađioničari, pesme (1964) Hoću da se radujem, priče (1965) Đačko srce (1966) Izvolite na izložbu dece slikara (1966) Zlatni leptir (1967) Pradevojčica, roman (1970) Na šesnaesti rođendan, pesme (1970) Praznici putovanja, putopisi (1972) Nemam više vremena, pesme (1973) Letopis Perunovih potomaka, pesme (1976) Pesme iz Norveške (1976) Bajke za decu (1977) Ničija zemlja (1979) Vetrova uspavanka, pesme za decu (1983) Međaši sećanja, pesme (1983) Slovo o ljubavi, pesme (1983) Pamtiću sve (1989) Slavuj na grobu (haiku pesme, 1990) Nebeski razboj (1991) Ozon zavičaja (1991) Zovina svirala (1992) Poezija Najčešći motiv u poeziji Desanke Maksimović je bila ljubav, i njena reč, odnos prema svetu i filozofija su i sami bili pesničke prirode. Njena poezija je odlikovana čitavim obiljem novih aliteracija i rima.[3] Njeno osnovno pesničko geslo je bilo da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena, otvorena prema čoveku i životu. Mnoge njene pesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uverenja i načela, mišljenja, boja i vera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrednosti u životu ona je kroz svoje pesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje. U kasnijem periodu života, lirika Desanke Maksimović je dobila nešto smireniji i tiši duh. Njena poezija, pripovetke, romani, knjige za decu prevođeni su na mnoge jezike, a njene pojedine pesme nalaze se u antologijama poezije. Priznanja Desanka Maksimović je dobila veliki broj književnih nagrada, a među njima i Vukovu (1974), Njegoševu (1984), nagradu AVNOJ-a (1970), Sedmojulska nagrada (1964), Zmajeva nagrada (1958 i 1973), nagrada „Mlado pokoljenje” (1959). Izabrana je i za počasnog građanina Valjeva. Prvo priznanje dobila je 1925. godine nagradom za pesmu „Strepnja” na konkursu časopisa „Misao”. Godine 1985. renovirana je osnovna škola u Brankovini, koju je pohađala Desanka Maksimović i gde je njen otac bio učitelj. Ova škola je nazvana „Desankina škola”, kako ju je narod tokom vremena prozvao. Godine 1988. odlikovana je nagradom „Zlatni venac” makedonskih Večeri poezije u Strugi u saradnji sa Uneskom.[8] Nagrada se dodeljuje jednom pesniku godišnje za celokupan životni rad. Maja 1968. odlikovana je Ordenom Republike sa zlatnim vencem.[9] U Valjevu je, još za njenog života, podignut spomenik Desanki Maksimović. Ovaj spomenik je otkrio Matija Bećković 27. oktobra 1990. godine.[10] Pesnikinja je malo negodovala zbog ovog čina, ali su je ubedili da je to samo spomenik poeziji sa njenim likom. Dana 12. februara 1993. Vlada Srbije je donela odluku da se njeno ime i delo trajno obeleži osnivanjem Zadužbine Desanke Maksimović koja dodeljuje nagradu „Desanka Maksimović”. Odluka Vlade je realizovana inicijativom Ministarstva za kulturu Srbije da Narodna biblioteka bude osnivač i nosilac te institucije.[11] Zadužbina je osnovana 19. marta 1993. Osnivačkim aktom i Statutom naznačava se da zadužbina treba da „stvori uslove za trajno očuvanje i negovanje uspomene na Desanku Maksimović, jednog od najvećih pesnika srpskog jezika 20. veka”. Povodom stogodišnjice njenog rođenja, Uneskov slovenski projekat proglasio je Desanku Maksimović za ličnost kulture u 1998. godini[12] Dana 23. avgusta 2007. otkriven je spomenik Desanki Maksimović u Beogradu u Tašmajdanskom parku.[13] U selu Bogoštica kod Krupnja 2013. godine otvoren je Dom srpske poezije „Desanka Maskimović” u sastavu novoizgrađenog Manastira Svete Trojeručice Hilandarske. Biblioteka Vjeverica

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Rikna malo ostecenam, nista strasno. Unutrasnjost super. Lepe ilustracije - Magarac - Macka - Konj - Zaba - Insekti - Zec - Lav - Vuk - Ptice - Medved - Ribe - Mis - Lisica - Majmun - Covek Žan de Lafonten (franc. Jean de La Fontaine; Šato-Tijeri, 8. jul 1621 — Pariz, 13. april 1695), francuski pesnik i basnopisac. Lafonten je kršten (a verovatno i rođen) 8. jula 1621. godine u Šato-Tijeriju (franc. Château-Thierry) u Šampanji, kao prvo dete imućne i ugledne porodice, Šarla de Lafontena (franc. Charles de La Fontaine) i Fransoaz Pidu (franc. Françoise Pidoux). Njegov otac je bio kraljev ministar voda, šuma i lova. Do desetog razreda škole je živio u rodnom mestu, završio gimnaziju u Remsu, a potom se preselio u Pariz 1636. godine. Pet godina kasnije počeo je da studira teologiju i medicinu kod Oratorianskog reda što je napustio 1643. godine. Od 1645. do 1647. godine je studirao pravo a 1647. se je oženio 14-godišnjom devojkom Marijom Erikar (franc. Marie Héricart) u Šato-Tijeriju. Sa Marijom je dobio sina Šarla (franc. Charles) 1653. godine. Po ženidbi se preselio u Pariz gde je stupio u kontakt sa literarnim krugovima. U Parizu je odlučio da postane pisac gde je 1654. godine objavio svoje prvo delo, `Evnuha` (franc. L’Eunuque), koje je bilo prevod stare verzije pozorišnog komada Publija Terencija Afera, a zatim herojsku poemu `Adonis` 1658., inspirisan Ovidijem. Lafonten je `Adonisa` posvetio tadašnjem francuskom ministru finansija Nikoli Fukeu (franc. Nicolas Fouquet). Ovo vreme Lafonten zove vreme poetske penzije kada je živeo na Pikeovom imanju Vo l` Vikomt (franc. Vaux-le-Vicomte) gde je imao priliku da sretne Peroa, Rasina i mnoge druge pisce i umetnike. Francuski kralj Luj XIV je uhapsio i zatvorio Fukea 1662. što je primoralo Lafontena da pobegne iz Pariza u Limož gde je završio i objavio svoju prvu knjigu stihova `Dogodovštine i vesti u stihu` (franc. Contes et nouvelles en vers) 1665. i 1666. godine. Ranije 1664. godine je objavio svoje prve dve bajke `Đokonda` (franc. Joconde) i `Rogonja i srećni` (franc. Le Cocu battu et content). U Parizu je ponovo od 1664. do 1672. godine gde živi u dvorcu Luksemburg (franc. Palais du Luxembourg) pod patronstvom Margarete de Loren (franc. Marguerite de Lorrain), udovice Gastona de Orleana (franc. Gaston d’Orlean). U Parizu Lafonten piše svoje glavno delo - basne. Svoje basne objavljuje u dva toma 1668. godine pod naslovom `Odabrane basne u stihovima od J. de Lafontena` (franc. Fables choisies, mises en vers par Ј. de La Fontaine). Od 1672. godine je gost udovice bankara Margarite de la Sabje (franc. Marguerite de la Sablière) na duže vreme. Ima mogo problema sa cenzurom a novo izdanje njegove knjige `Dogodovštine i vesti` je bilo zabranjeno. U periodu 1667-1669. godine piše i izdaje četvti i peti tom njegovih `Odabranih basni`. Godine 1684. postao je član Francuske akademije a Komedi Fransez (franc. Comédie Française) postavlja na svoj repertoar Lafontenov `Susret` (franc. Le Rendez-Vous) koji će biti izveden na sceni samo četiri puta. Lirsku tragediju `Astrea` (franc. Astrée) je napisao 1691. godine koja je izvedena na sceni samo šest puta. Godine 1692. izdaje revidirane i kompletne `Dogodovštine i vesti` a iste godine se i razboleo. Madam de la Sabje je umrla 1693. godine, a Lafonten se odrekao svojih `Dogodovština i vesti`. Do svoje smrti 1695. godine posvetio se isključivi religiji. Književni stil i interes Lafonten se nije ustručavao da slobodno pozajmljuje od drugih pisaca, antičkih i savremenih, ali je istovremeno stvorio svoj stil i poetski svet u isto vreme lični i univerzalan, specifičan i intiman, ali pristupan svima. Smatra se da je bio najveći lirski pesnik Francuske 17. veka. Iako je najviše bio poznat po svojim basnama, basne su ipak bile samo manji deo njegovog stvaralaštva. On je takođe napisao jedan broj lascivnih povesti u stihovima, pozorišnih komada, i romansi. Ogledao se i u žanru elegije i mašte, epigrama i komedije. Skoro sve što je napisao odražava njegove lične refleksije i elegantne ironije. Benvenuto Benvenuti (5. listopada 1881. – 1959.) bio je talijanski slikar, uglavnom pejzažista. Biografija Rođen je u Livornu i prvo se školovao kod Lorenza Cecchija na Školi za umjetnost i obrt u Livornu. Bio je pod utjecajem Macchiaiolijevog pejzažista Adolfa Tommasija, koji mu je postao blizak prijatelj. Benvenuto je počeo izlagati kao 15-godišnjak 1896. Tijekom sljedećeg desetljeća, mogao je upoznati ili biti pod utjecajem Lloyda, Fattorija i Signorinija. Godine 1900. počeo je eksperimentirati s divizionizmom, pod utjecajem Vittorea Grubicyja, s kojim je postao blizak prijatelj. Godine 1901–2 izlagao je Cavallo alla mangiatoia i Trittico di Suese. Preselio se u Milano gdje je upoznao Pellizza da Volpeda i Morbellija. Godine 1907. izlaže krajolike Livorna na Talijanskoj divizionističkoj izložbi, organiziranoj u galeriji Grubicy u Parizu, a 1909. sudjeluje na pariškom Salon d`Automme sa svojim kolegama Toskancima, Lloydom i Plinijem Nomellinijem. Godine 1911. izlaže na Mostra di Arte Libera u Milanu. Godine 1914., sa svojim prijateljima Raffaellom Gambogijem i Puccinijem, formirao je dio 83. Espositiona Società Amatori e Cultori iz Rima. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je kratko zatočen u Njemačkoj. Godine 1921., ponovno u Livornu, izlaže na Prvom biennalu Romana zajedno s Ulvijem Liegijem, Lloydom i Nomellinijem. Benvenuti je, zajedno s drugim umjetnicima, često posjećivao lokalni Caffè Bardi.[1] Godine 1922. i 1923. izlagao je na izložbama Gruppo Labronico u Livornu. Tijekom 1920-ih Benvenuti je stvarao grafički dizajn i litografiju za časopise i plakate. Do 1932., bolest noge uzrokovala je amputaciju. Godine 1935. Galleria Scopinich iz Milana izložila je Benvenutijevu L`idea e la luce`, navodeći u bilješkama uz izložbu da je to `u znak poštovanja prema dvojici velikih izabranih duhova: Victoru Grubicyju i Angelu Contiju, mojim savršenim gospodarima`.[ 2] Benvenuti je proveo Drugi svjetski rat u Lucci, izlažući s ostalim članovima `Gruppo Labronico` (1945., Galleria Tallone, Milano; 1948., Casa Dante, Firenca). Sve veća sljepoća prekinula je njegov rad na slikanju krajolika 1950-ih.[3] Umro je u Livornu 1959.