Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveŔtenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete VaŔu mail adresu.
1-8 od 8 rezultata
Broj oglasa
Prikaz
1-8 od 8
1-8 od 8 rezultata
Prikaz
Prati pretragu "Srpski jezik za 2. razred osnovne škole(radna sveska)"
Vi se opustite, Gogi Äe Vas obavestiti kad pronaÄe nove oglase za tražene kljuÄne reÄi.
Gogi Äe vas obavestiti kada pronaÄe nove oglase.
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene saÄuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i saÄuvate trenutno stanje
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Opis Happy Street 2 je udžbenik za Äetvrti razred osnovne Å”kole za efikasno uÄenje engleskog jezika u prvom ciklusu obrazovanja. UÄenici nastavljaju da prate doživljaje likova iz Happy House-a, brata i sestre Poli i Džeka, koji se upoznaju sa svetom izvan svoje kuÄe i novim likovima u svom neposrednom okruženju. Udžbenik U udžbeniku se nalaze āreading into writingā lekcije, nove stranice sa kulturoloÅ”kim sadržajem, materijal za horizontalno povezivanje gradiva sa drugim nastavnim predmetima, stranice sa interesantnim tekstovima koji za cilj imaju postepen razvoj veÅ”tine pisanja. Radna sveska Radna sveska sadrži brojna vežbanja sluÅ”anja, razumevanja i pisanja za utvrÄivanje preÄenog gradiva, CLIL strane za horizontalno povezivanje gradiva, CD sa Happy Street pesmicama i priÄama. Komponente PriruÄnik za nastavnike 3 audio CD-a CPT Classroom Presentation Tool; platforma namenjena nastavnicima za prezentovanje sadržaja udžbeniÄkog kompleta sa integrisanim audio i video materijalima. Teacherās Resource Pack: komplet dodatnih materijala za nastavnike koji sadrže dva postera, fleÅ” kartice, priruÄnih sa dodatnim aktivnostima i testove. DVD sa video sadržajima iz Britanske kulture i naÄina življenja, i animirane priÄe āCollin in Computerlandā Website: www.oup.com/elt/happystreet
-
Kolekcionarstvo i umetnost chevron_right Knjige
Opis Happy Street 2 je udžbenik za Äetvrti razred osnovne Å”kole za efikasno uÄenje engleskog jezika u prvom ciklusu obrazovanja. UÄenici nastavljaju da prate doživljaje likova iz Happy House-a, brata i sestre Poli i Džeka, koji se upoznaju sa svetom izvan svoje kuÄe i novim likovima u svom neposrednom okruženju. Udžbenik U udžbeniku se nalaze āreading into writingā lekcije, nove stranice sa kulturoloÅ”kim sadržajem, materijal za horizontalno povezivanje gradiva sa drugim nastavnim predmetima, stranice sa interesantnim tekstovima koji za cilj imaju postepen razvoj veÅ”tine pisanja. Radna sveska Radna sveska sadrži brojna vežbanja sluÅ”anja, razumevanja i pisanja za utvrÄivanje preÄenog gradiva, CLIL strane za horizontalno povezivanje gradiva, CD sa Happy Street pesmicama i priÄama. Komponente PriruÄnik za nastavnike 3 audio CD-a CPT Classroom Presentation Tool; platforma namenjena nastavnicima za prezentovanje sadržaja udžbeniÄkog kompleta sa integrisanim audio i video materijalima. Teacherās Resource Pack: komplet dodatnih materijala za nastavnike koji sadrže dva postera, fleÅ” kartice, priruÄnih sa dodatnim aktivnostima i testove. DVD sa video sadržajima iz Britanske kulture i naÄina življenja, i animirane priÄe āCollin in Computerlandā Website: www.oup.com/elt/happystreet
SpoljaÅ”njost kao na fotografijama, unutraÅ”njost u dobrom i urednom stanju! Samostalno izdanje! Veoma retko ! Prvi deo knjige! 1924 g. O knjizi PoÄetkom 20. veka polazak na put oko sveta u Srbiji je delovao kao let na Mesec. Ko je bio Milorad RajÄeviÄ, Äovek koji je to izveo i na Äijoj vizitkarti je pisalo samo ā svetski putnikā ? Opklada koja je uÅ”la u istoriju: Svetski putnik iz naÅ”eg sokaka. Opklada koja je uÅ”la u istoriju: Svetski putnik iz naÅ”eg sokaka. BraÄa SaviÄ, osnivaÄi, vlasnici i urednici ā Malog žurnalaā , jednog od najtiražnijih srpskih listova, bili su poznati kao ljudi otvoreni za novotarije. Prvi su nabavili rotacionu Å”tamparsku maÅ”inu, prvi otvorili bioskop u namenski sagraÄenoj zgradi, meÄu prvima se bavili filmom. Zato i ne Äudi Å”to je na vrata baÅ” njihove redakcije 1910. godine zakucao mladiÄ koji se predstavio kao Milorad RajÄeviÄ. Brzo se zbližio sa SaviÄima, kojima je bilo krajnje simpatiÄno njegovo bavljenje sportom, na koji se u Srbiji tog doba gledalo kao na gubljenje vremena i zabavu za dokone. Postojala su dva gimnastiÄka druÅ”tva, ā Sokoā i ā DuÅ”an Silniā , Kolo jahaÄa ā Knez Mihailoā i Prvo srpsko velosipedsko druÅ”tvo. RajÄeviÄ je bio Älan dva od Äetiri postojeÄa. ZavrÅ”io je Äetiri razreda osnovne Å”kole u Leskovcu, dva razreda graÄanske, a onda otiÅ”ao na zanat kod Äuvenog Dragutina Inkiostrija Medenjaka, kod koga je uÄio dekorativno slikarstvo. U petnaestoj godini odlazi u BeÄ i nastavlja uÄenje kod dvorskog slikara. Tu nema mira, pa prolazi celu Austrougarsku, NemaÄku, Francusku, gde je u Parizu proveo tri meseca u ateljeu Žorža Vebera. Ni tu se nije skrasio, pa nastavlja u Å vajcarsku, stiže u Rijeku, gde se smuca po luci i upoznaje kapetana prekookeanskog broda, koji mu pomaže da se ukrca i ode u Ameriku. I Ameriku prolazi uzduž i popreko, i ko zna dokle bi to trajalo da na jednoj peÅ”aÄkoj utakmici (maraton) nije povredio nogu i dospeo u bolnicu. Tu se otkriva da uopÅ”te ne poseduje pasoÅ”, pa ga vlasti brže-bolje ukrcavaju na prvi brod koji polazi za Evropu. Odlazi kod tetke u Rumuniju, a odatle u Carigrad, Aleksandriju i Jerusalim. Za vreme ovih, videÄe se poÄetnih, puteÅ”estvija RajÄeviÄ je nauÄio pet jezika. Dopisnice sa sopstvenim likom SaviÄi su 1910. godine ponudili RajÄeviÄu opkladu, nalik onoj na koju je pristao Fileas Fog u Vernovom romanu ā Put oko sveta za 80 danaā . DoduÅ”e, dobio je mnogo viÅ”e vremena, dve godine, tokom kojih je trebalo da obiÄe Afriku, Ameriku, Evropu, Aziju i da se vrati na Balkan. MarÅ”ruta je odreÄena s obzirom na godiÅ”nje doba kada putnik kreÄe. BaÅ” zato je posle Italije odreÄena Afrika, da bi se iskoristilo povoljno vreme. Redakcija mu, po dogovoru, daje meseÄni troÅ”ak od 150 dinara, koji Äe ga svaka tri meseca Äekati u mestu koje sam odredi. Osim toga, jedini izvor prihoda mu je prodaja dopisnih karata sa sopstvenim likom. RajÄeviÄ je takoÄe bio dužan da iz svakog mesta redakciji poÅ”alje dopis. Od tih dopisa nastale su vrlo Äitane reportaže. Opklada je oberuÄke prihvaÄena i RajÄeviÄ 13. marta 1910. godine kreÄe na put, sveÄano ispraÄen od prijatelja sportista i redakcije ā Malog žurnalaā . Sa sobom nosi i ā putniÄku knjiguā , to jest praznu svesku u koju je nameravao da sakupi potpise svih znaÄajnijih ljudi koje u toku putovanja bude sretao. VeÄ posle dva dana u Gornjem Milanovcu u knjigu mu se upisao princ ÄorÄe KaraÄorÄeviÄ. Iz Srbije prelazi u Crnu Goru, gde ga prima i crnogorski prestolonaslednik Danilo, koji ga daruje jubilarnom spomenicom knjaza Nikole. Prebacuje se u Italiju, odakle je trebalo da produži u Afriku. Tu nailazi na prve teÅ”koÄe i u dogovoru s redakcijom menja marÅ”rutu, poÅ”to zbog rata u Tripolitaniji (Libija) nije mogao da dobije dozvolu za put. Iz Francuske mu je zabranjeno da ide u Afriku iz istog razloga, pa prolazi Englesku i NemaÄku, da bi se 12. jula 1910. godine obreo u Petrogradu. I pored nepredviÄenih okolnosti, svetski putnik je pun poleta, ne spominje teÅ”koÄe i Äini se da uživa u pustolovini. U evropskoj Rusiji ostaje mesec dana koje nije uludo potroÅ”io. Naime, RajÄeviÄ je imao zgodnu naviku, vrlo neuobiÄajenu za pustolove, koji su uglavnom odsedali u najjeftinijim svratiÅ”tima, dizali dževu i dreku po ulicama i krÄmama, ne bi li prodali Å”to viÅ”e dopisnica i doÅ”li do preko potrebnog novca. On je radio sve suprotno. ---------------------- Afrika, konaÄno Naime, izbija Prvi svetski rat. Posle njegovog zavrÅ”etka konaÄno kreÄe i obilazi Afriku, o Äemu Å”tampa dve knjige ā Iz žarke Afrikeā . Od njegove putniÄke knjige nastaje najveÄa i najvrednija zbirka autograma u ovom delu sveta. Za divno Äudo, ostatak života provodi u Beogradu, u miru. Milorad RajÄeviÄ, je bio srpski svetski putnik i prvi Srbin koji je obiÅ”ao svet. Na putovanju je proveo viÅ”e od tri decenije i obiÅ”ao obe hemisfere Å”est puta. RoÄen je krajem 19. veka u okolini Leskovca. U Leskovcu je zavrÅ”io Äetiri razreda osnovne i dva razreda graÄanske Å”kole. Nakon Å”kolovanja poÄinje da se interesuje za slikarstvo, te zapoÄinje izuÄavanje dekorativnog slikarstva. Želja za uÄenjem i avanturistiÄki duh veÄ u petnaestoj godini ga odvode u BeÄ, gde uÄi slikarstvo kod dvorskog slikara. To je bilo i njegovo prvo putovanje van Kraljevine Srbije. Nije uspeo da se skrasi u BeÄu pa je poÄeo da obilazi jedno mesto za drugim ā Salcburg, Minhen, Å tutgart, Nirnberg, Ulm. Potom odlazi u Francusku, gde tri meseca provodi u Parizu radeÄi u ateljeu slikara Žorža Vebera. Iz Francuske nastavlja dalje za Å vajcarsku gde obilazi Ženevu, Lozanu, Bern, Cirih, Bazel i Lucern. Umesto da se malo odmori od puta i bar na kratko skrasi, Milorad za vreme boravka u Rijeci dolazi na ideju da ode u Ameriku. Na rijeÄkom pristaniÅ”tu upoznaje kapetana Marka KaraksiÄa pomoÄu kojeg dobija mesto na prekookeanskom brodu āUltaniaā koji je iÅ”ao za Njujork. U Americi je proveo nekoliko meseci, sve dok nije na maratonu povredio nogu zbog Äega je morao u bolnicu. Tamo otkrivaju da RajÄeviÄ nema pasoÅ” te ga ukrcavaju na prvi brod za Evropu. MeÄutim, RajÄeviÄ je to bio samo povod da nastavi svoje putovanje pa odlazi kod tetke u Rumuniju. Odatle se, veÄ oporavljen od povrede i materijalno potpomognut od tetke, upuÄuje u Carigrad, a zatim preko Aleksandrije u Jerusalim. Ovo njegovo prvo puteÅ”estvije trajalo je Äetiri godine a tokom njih je nauÄio pet jezika. VrativÅ”i se u Srbiju, RajÄeviÄ nastavlja da se bavi sportom. MeÄutim, u Srbiji s poÄetka 20. veka sport se najÄeÅ”Äe smatrao zabavom za dokone ljude. RajÄeviÄa su zbog toga, kao i zbog nemira koji ga nije dugo držao na jednom mestu, smatrali u najmanju ruku Äudnim mladiÄem. Ali time se nisu vodila i braÄa SaviÄ, osnivaÄi i urednici āMalog žurnalaā, jednog od najtiražnijih srpskih listova tog vremena. Put oko sveta 1910. godine Milorad RajÄeviÄ se upoznao sa braÄom SaviÄ. Pozitivan utisak je naveo redakciju āMalog žurnalaā da sa RajÄeviÄem sklopi opkladu i poÅ”alje ovog mladiÄa na put oko sveta. Ponudili su mu dve godine tokom kojih je trebalo da obiÄe Evropu, Aziju, Ameriku i Afriku. Pored nagrade od 10.000 dinara, deo dogovora je bio i meseÄni honorar od 150 dinara,[2] koji Äe na svaka tri meseca moÄi da podigne u mestu koje sam odredi, a Å”to mu je bilo dovoljno da preživi. Pored toga, izvor prihoda mu je bila i prodaja dopisnih karata sa sopstvenim likom. Njegova obaveza je bila da iz svakog mesta redakciji āMalog žurnalaā poÅ”alje dopis i potvrdu mesne vlasti kao dokaz da je bio u svakom od mesta koje navodi. Uslovi opklade MarÅ”rutom je u opÅ”tim potezima oznaÄen put koji putnik po uslovima opklade mora da preÄe. Za dokaz da je bio u svakom od pomenutih mesta, podneÄe potvrdu mesne vlasti. OdreÄivanje dana odmora i dužine trajanja odreÄivaÄe sam putnik po svom nahoÄenju. Odelo putnika imitira uniformu srpskog peÅ”aka s rancem na leÄima, u kome, pored najnužnijih lekova (aspirin, kinin, jod, kozji loj i dr) mora uvek da ima i po dva para Äistih obojaka. HoÄe li se Å”to viÅ”e nositi, ostavlja se njegovoj uviÄajnosti. Na putu, putnik ima pravo da se koristi svim prevoznim sredstvima.[3] Polazak RajÄeviÄ oberuÄke prihvata opkladu i kreÄe na put oko sveta 14. marta 1910. godine. SveÄano su ga ispratili njegovi prijatelji sportisti i redakcija āMalog žurnalaā. Na put kreÄe sa rancem na leÄima, u kome je, osim neophodnih lekova, poneo putniÄku knjigu ā praznu svesku u kojoj je nameravao prikupiti potpise svih znaÄajnijih ljudi na koje bude naiÅ”ao tokom puta. U putniÄku knjigu mu se prvi, veÄ posle dva dana puta, upisao princ ÄorÄe KaraÄorÄeviÄ kojeg je sreo u Gornjem Milanovcu. KretavÅ”i se ka jugu stiže i do crnogorskog prestolonaslednika Danila koji mu se takoÄe upisuje u putniÄku knjigu i daruje ga jubilarnom spomenicom knjaza Nikole. Iz Crne Gore se upuÄuje ka Italiji, odakle je trebalo da se prebaci u Afriku. MeÄutim, zbog rata u Tripolitaniji (Libiji) menja marÅ”rutu i odlazi u Francusku, pa zatim u Englesku i NemaÄku, da bi veÄ u julu doÅ”ao do Petrograda. U Rusiji je proveo mesec dana tokom kojih je odsedao u najboljim hotelima i poseÄivao predstavnike vlasti i istaknute liÄnosti da mu se potpiÅ”u u putniÄku knjigu. Uglavnom su ga svi primali sa oduÅ”evljenjem, željni da saznaju pojedinosti o njegovom neobiÄnom poduhvatu. VeÄ poÄetkom avgusta 1910. odlazi u Sibir i dalje na azijski kontinent. Na biciklu prolazi azijske krajeve u kojima sreÄe za njega Äudne ljude i obiÄaje, te oseÄa nostalgiju za Evropom i njemu poznatim stvarima. Zato se iznenaÄuje kada u ruskoj Mandžuriji na prijemu kod guvernera Äuje starog ruskog oficira koji peva srpsku pesmu āRado ide Srbin u vojnikeā, koju je ovaj nauÄio od generala Jovana Lipovca Crnogorca sa kojim je služio u Rusko-japanskom ratu. Odatle se upuÄuje u Vladivostok pa u Japan. Iz Japana Å”alje redakciji dopis pun oduÅ”evljenja japanskim narodom, koji se, gle Äuda, kupa najmanje dva puta dnevno. Naravno, njegovo oduÅ”evljenje izazvale su i gejÅ”e. U Japanu ga prima i prestolonaslednik, koji odbija da se upiÅ”e u njegovu knjigu. Razlog tome jesu japanski obiÄaji po kojima je car božanstvo. Nakon Japana usledili su Singapur, Malezija i Sijam. U Sijamu ga prima kralj liÄno i daruje mu motorni bicikl, kako bi mu olakÅ”ao put. U doba kada je RajÄeviÄ krenuo u svet to je bila prava retkost i senzacija, ne samo za nas, veÄ i za sve krajeve sveta kroz koje je proÅ”ao. O njemu i njegovom putovanju govorilo se i pisalo i u stranoj Å”tampi. Tako je u Indiju pre samog RajÄeviÄa stigla vest o njegovom dolasku, te mu je prireÄen raskoÅ”an doÄek. Nakon Indije upuÄuje se na Cejlon, zatim u Persiju, Siriju i Jerusalim. Tu ga primaju jerusalimski i jermenski patrijarh, nakon Äega odlazi na hodoÄaÅ”Äe po Svetoj zemlji. Povratak U Beograd stiže 21. septembra 1911. godine. PrireÄen mu je sveÄani doÄek na pristaniÅ”tu, koji su braÄa SaviÄ snimali da bi ga kasnije prikazivali u svom bioskopu. Iako u toku ovog putovanja nije uspeo da obiÄe Afriku i Ameriku RajÄeviÄ nije posustao u svojoj želji, te 1912. godine ponovo pristupa planiranju puta u Afriku. U toj nameri ga ometa Prvi balkanski rat u kojem je uÄestvovao kao vojnik. VeÄ sledeÄe godine odlazi u Ameriku i obilazi je uzduž i popreko, nakon Äega ponovo planira put u Afriku. Äinilo se da mu nije suÄeno da obiÄe crni kontinent poÅ”to je ponovo bio spreÄen, ovoga puta Prvim svetskim ratom. MeÄutim, nakon zavrÅ”etka Velikog rata odlazi u Afriku o kojoj piÅ”e u dve knjige āIz žarke Afrikeā. Milorad RajÄeviÄ je kao dopisni novinar Äasopisa āMali žurnalā od 1910. do 1930. godine proputovao 70 država. Od njegovih dopisa pravljene su veoma Äitane reportaže, a objavljeno je i viÅ”e knjiga u kojima su opisani njegovi doživljaji sa putovanja. Njegova putniÄka knjiga je postala najveÄa i najvrednija zbirka autograma, a RajÄeviÄ prvi Äovek sa podruÄja nekadaÅ”nje Kraljevine SHS koji objavio zbirku sa stotinama potpisa kraljeva, prinÄeva, državnih funkcionera i drugih znamenitih liÄnosti.[4] Svoja putovanja opisao je u putopisima: Iz žarke Afrike, Beograd (samostalno izdanje), 1924[5] Na dalekom istoku, Beograd (Å tamparija Lj.JakÅ”iÄ), 1930[6] Autografi znamenitih liÄnosti XX veka, Beograd, 1932[7]
Lepo oÄuvano Kao na slikama Crveni K. Nezavisna izdanja Dizajn Slobodan MaÅ”iÄ 1972 EKSTREMNO RETKO, ZVANICNO ZABRANJENA KNJIGA U SFRJ, CIJI JE NAJVECI DEO TIRAZA ZAPLENJEN I UNISTEN! Usponi i padovi Ivana IvanoviÄa: autoportret poslednjeg srpskog književnika - disidenta (2) Crveni kralj na sudu U svim režimima nepodoban, ugledni srpski književnik, Ivan IvanoviÄ, pisac kultnog disidentskog dela `Crveni kralj` (i joÅ” petnaest romana!), sumirajuÄi rezultate epohe u kojoj je stvarao, doÅ”ao je do zakljuÄka da je, kao Hemingvejev ribar, svoj ulov dovukao do obale, ali da je njegova lovina oglodana do kosti. Å ta se stvarno deÅ”avalo sa romanima Ivana IvanoviÄa, tokom trajanja socijalistiÄke Jugoslavije i nakon njenog pada i kako su ga (ne)veÅ”to zaobilazili, kad god bi se smenjivali razni režimi? Komunistima je smetalo Å”to mu je otac, Boža IvanoviÄ, bio komandant topliÄkih ravnogoraca, `demokratskim vlastima` je smetao Å”to je naklonjen tradicionalnoj Srbiji i njenim vrednostima, a novim desniÄarima je smetao zbog toga Å”to im se nije pridružio i Å”to ima kritiÄki stav prema svakoj nadri-ideologiji. O svemu tome, piÅ”e u eseju `Usponi i padovi Ivana IvanoviÄa`, koji Magazin Tabloid objavljuje u nekoliko nastavaka Ivan IvanoviÄ Profesor je tražio od nas da vodimo liÄni dnevnik. To dotad nismo radili. Ja sam taj posao shvatio krajnje ozbiljno. U stvari, u dnevniku sam neprekidno pisao onaj fatalni pismeni zadatak iz petog razreda koji nisam uspeo da napiÅ”em. Tako su nastale moje prve priÄe. Opisao sam sve ono Å”to se nisam usudio da stavim u pismeni zadatak. (Te motive sam kasnije iskoristio za roman āVreme sporta i razonode`.) Äak sam opisao i onu koÄiÄevsku epizodu sa zadružnim i seoskim bikom. Zadružnom biku sam dao ime BuÄoni! (Na jednoj književnoj veÄeri u Pirotu, jedan Äitalac moje literature, inaÄe posleratni javni tužilac, rekao mi je da sam ga duboko uvredio. Pitao sam kako. - Dali ste biku ime sovjetskog generala BuÄonija, komandanta Crvene konjice. ZaÅ”to? Rekao sam: - Zato Å”to je taj Staljinov general posekao sabljom negde u sibirskom logoru pisca `Crvene konjice`, Isaka Babelja, jer je bio nezadovoljan naÄinom na koji je opisan.) Na kraju prvog polugodiÅ”ta profesor je pokupio naÅ”e dnevniÄke sveske da ih pregleda. Kad ih je u drugom polugodiÅ”tu doneo, nije krio nezadovoljstvo njihovim uÄinkom. Ali - izdvojio je moj dnevnik. JoÅ” mi je rekao da doÄem posle Äasova kod njega u kancelariju da porazgovaramo. Jedva sam doÄekao da se zavrÅ”e ti Äasovi. A onda - ulazim u Å”kolu na profesorski ulaz! Famulus me zaustavlja i pita Å”ta tražim, kažem da idem kod direktora. On me odvodi do kancelarije i prijavljuje direktoru. Äujem kako Buda viÄe: - Neka uÄe. Profesor me doÄekuje stojeÄi, drži moju svesku u rukama. Pruža mi ruku, pozdravlja se sa mnom kao sa sebi ravnim. Zbunjen sam, da ne kažem inhibiran. Profesor mi kaže da sednem, pita me pijem li kafu. Verovatno nisam umeo niÅ”ta da kažem, tek on zove onog famulusa i naruÄuje dve turske kafe. Raspituje se o mom poreklu, kaže da je Äuo za mog oca kapetana Božu. Za moju majku kaže da je najbolji uÄitelj u srezu! Kad famulus donese kafe, Buda me nudi cigaretom, pita me da li puÅ”im. Nisam puÅ”io, a bila je to prva kafa u mom životu! - SluÅ”aj, konaÄno Buda prelazi na stvar, pozvao sam te da ti kažem da ÄeÅ” biti pisac. ImaÅ” talenat! Samo ako istrajeÅ”. Onda mi priÄa kako je on celog života pisao, ali nije imao mnogo uspeha. (U prokupaÄkom pozoriÅ”tu, koje je tada bilo profesionalno, izvedene su tri njegove drame. Ja sam u TopliÄkim sveskama objavio dve, treÄa je izgleda izgubljena. Objavio je i sedam priÄa, i njih sam preÅ”tampao. Bio je prestrog prema sebi, nije bio bez talenta.) Otpratio me je do vrata kao buduÄeg pisca. Ne znam kako sam uspeo da izaÄem na ulicu, ali tog trenutka sam postao pisac. U tom sedmom razredu sam se usudio da odem na literarni sastanak. Bez kompleksa inferiornosti! Vrhovni književni autoritet na literarnoj sekciji bio je uÄenik osmog razreda, Predrag MiliÄeviÄ. (Kasnije Äe zavrÅ”iti književnost, ureÄivati neke zabavne listove, ali, koliko znam, književnoÅ”Äu se nije ozbiljno bavio. I danas mislim da je to Å”teta!) Na tom sastanku je Äitao pesme neki Dragoljub MarkoviÄ (ako sam ime dobro zapamtio, za njega viÅ”e nisam Äuo); bio je krupan, uobražen, imitirao je Branka RadiÄeviÄa. Pesme su mu bile patetiÄne, srceparatelne, romantiÄarske. Usudio sam se da uzmem reÄ i da raspalim po pesniku! Napao sam lažni romantizam u srpskoj poeziji! (Bio sam proÄitao Pevanje i miÅ”ljenje Svetozara MarkoviÄa.) ÄitajuÄi kao SkerliÄ! Za diskusiju sam bio napadnut od nekih devojaka, ali sam dobio podrÅ”ku Predraga MiliÄeviÄa. Postao sam istaknuti Älan literarne sekcije! Posle toga sam se prijavio da na literarnoj sekciji proÄitam jedan svoj rad. Prijavio sam priÄu `Nikad nije kasno`, iz sveske koju je Buda podržao. I tu nastaju prve peripetije oko moje literature. Å ta se stvarno deÅ”avalo u pozadini saznao sam mnogo kasnije od tadaÅ”njeg osmaka, a potom poznatog advokata i politiÄara, Galje MilanoviÄa. Galja je u to vreme bio predsednik Omladinske organizacije Å”kole i Älan gradske Omladinske organizacije. Na gradskom forumu postavilo se pitanje da li da se uopÅ”te dozvoli sinu Bože IvanoviÄa da nastupi na literarnom sastanku. Rukovodstvo gradske organizacije, podržano od partijskog komiteta, bilo je protiv moje literarne promocije. Galja, koji je bio liberalni omladinac (kao liberal je politiÄki stradao u partijskoj Äistki poÄetkom sedamdesetih godina Dvadesetog veka), zastupao je stav da Omladinska organizacija ne sme da bude cenzor, zbog Äega je dobio nekakvu opomenu. Ipak, posle dosta neizvesnosti, dobio sam dozvolu da proÄitam priÄu na Å”kolskom literarnom sastanku. Odluku mi je saopÅ”tio upravo Galja MilanoviÄ, pod uslovom da prihvatim neke sugestije gradskog omladinskog Komiteta. Izvesno je da ne bih proÅ”ao da iza mene nije stao direktor Gimnazije Buda IliÄ. Ne možemo mi spreÄiti ÄetniÄku decu da se bave umetnoÅ”Äu, samo zato Å”to su im oÄevi bili na drugoj strani! - navodno je rakao je Buda na sastanku Komiteta. Taj moj prvi literarni nastup u maju 1954. godine bio je senzacionalan! Kasnije sam imao mnogo lomova u literaturi, uspona i padova, pohvala i pokuda, ne može se reÄi da nisam doživeo izvesnu afirmativnost i popularnost, ali se sve to ne može meriti sa tim mojim literarnim debijem u prokupaÄkoj Gimnaziji. Razlog je bio u samoj pripoveci, u njenoj sadržini. Postavio sam moralno pitanje svoje generacije. Nažalost, priÄu nisam saÄuvao, kao ni dnevniÄku svesku. SeÄam se da je priÄa imala naziv `Nikad nije kasno` i bila je tipiÄna moraleska. Bila jedna gimnazijalka Maja i imala dva udvaraÄa. Jedan je bio student MiÅ”a, tih i neupadljiv, pesnik; drugi je bio sportista Boban, atraktivan i razmetljiv, fudbaler. Devojka se u svojoj naivnosti i lakomislenosti opredeljuje za fudbalera, ali kad je on uskoro izigra shvati Å”ta je izgubila. (Tako je veÄ ova gimnazijska priÄa inicirala osnovnu temu moje literature, etiÄko pitanje.) Pripovetka je u potpunosti podelila, kako uÄesnike literarnog sastanka, tako i Äitavu Å”kolu. Cela Å”kola je samo o tome priÄala, svaki gimnazijalac je smatrao da treba da se opredeli prema problemu koji sam postavio. (SliÄnu situaciju sam ponovio sa `Crvenim kraljem`.) Pogotovo je polemiku izazvala scena slobodne ljubavi na Hisaru. (Bio sam proÄitao Lorensa, `Ljubavnik ledi Äeterli`.) Diskutanti su se polarizovali. MeÄu onima koji su me hvalili bio je Predrag MiliÄeviÄ, glavni književni autoritet Gimnazije, arbitar eleganciorum. On je rekao: Ljudi, ovo je veliki dan za prokupaÄku Gimnaziju! Danas smo dobili topliÄkog Hemingveja! Izneti dileme generacije na tako jasan naÄin, pa to može samo istinski talenat! MeÄu onima koji su me napali bio je jedan uÄenik, koji je tek bio prispeo u prokupaÄku Gimnaziju iz Novog Sada, Petar MilosavljeviÄ (kasnije profesor univerziteta). On je rekao: Ova pripovetka nema nikakvu umetniÄku vrednost, jer sam je u potpunosti razumeo! Književnost, dakle, ne sme da bude razumljiva! Poruke ne smeju biti jasne. (Ova dva stava u pogledu moje literature pratiÄe me do danaÅ”njeg dana!) Poslednji pismeni zadatak u sedmom razredu bio je nagradni. Tema je bila ponovo slobodna, kao u petom razredu. Nagradu je dodeljivao Savez književnika Jugoslavije a sastojala se od `Almanaha` Saveza. Sad je moj zadatak ocenjen kao najbolji u Å”koli, dobio sam knjigu sa potpisom predsednika Saveza književnika Jugoslavije Josipa Vidmara. Pola NastavniÄkog veÄa je bilo za mene, a pola protiv. Moj rad je bio dosta slobodan, a to je okrenulo konzervativne profesore protiv mene. Ipak, prevladali su liberali! Tako sam izravnao raÄune sa odlikaÅ”ima iz petog razreda. RaÄunam da sam ta dva meseca (maj i jun 1954. godine) bio pravi pisac. O meni se u Gimnaziji neprestano priÄalo, Äak su i gradske devojke poÄele da se u mene zaljubljuju! (Samo mi se joÅ” jednom to desilo, kad sam objavio `Crvenog kralja`! I tad su u pitanju bila samo dva meseca, septembar i oktobar 1972. godine. Ali to je druga priÄa.) JoÅ” kad mi je Buda u osmom razredu gimnazije objavio U TopliÄkim novinama priÄu iz one sveske, `Gaga`, umereno modernistiÄku, mogao sam da upiÅ”em Svetsku književnost. Ovaj moj gimnazijski uspon, dolaskom u Beograd bio je u potpunosti poniÅ”ten. Za Äetiri godine studiranja nisam uspeo da objavim nijedan redak, iako sam pisao roman! Ako sam u Prokuplju doživeo uzlet, u Beogradu sam doživeo pad. Beograd me je, jednostavno, pojeo. To sam opisao u dve novele, āIkarov let ili IzmeÄu oca i ujaka` i āIkarov pad ili Povratak u zaviÄaj`. Ova dogaÄanja u Prokuplju su u potpunosti odredila moj životni put. Lokalni uspeh priÄe āNikad nije kasno` za uvek me je otrgnuo od matematike i gurnuo u literaturu u kojoj sam se proveo kao, da upotrebim narodski izraz u Srba, bos po trnju. Ne znam Å”ta bih uradio kao graditelj, kao pisac sam bio uvek u problemu. Moj drugi uzlet vezan je za āCrvenog kralja`. To je bio let Ikara u bekstvu iz Lavirinta. Ja sam provinciju doživeo kao Lavirint na Kritu. Kao svaki mladiÄ, Ikar je poleteo pravo na sunce. Senzacionalni uspeh āCrvenog kralja` u svemu je podsetio na Ikarov let. Äinilo se dva meseca 1972. godine da sam uzleteo u neviÄene visine, da sam zauvek pobegao iz Lavirinta. Gotovo da sam postao slavan pisac (ovo mi zvuÄi degutantno, ali u Beogradu je taj termin bio u opticaju), sa izgledom da postanem svetski pisac! (aluzija na moj studij Svetske književnosti). Ali, uskoro je doÅ”ao pad. KomunistiÄka država mi nije dala da letim, odluÄila je da me strmoglavi. Jednostavno je zabranila āCrvenog kralja`, odsekla mi je krila, priredila mi je zabranu romana. Ako je moj uzlet bio senzacionalan, pad je bio katastrofalan! ProÅ”ao sam kao legendarni Ikar. PoÅ”to su se prvom letaÄu u ljudskom rodu krila od voska, pod toplotom sunca, otopila, Ikar je doživeo strmoglavi pad. Iz Lavirinta je uspeo da pobegne Ikarov otac Dedal, arhitekta koji je sagradio ovo Äudnovato zdanje, jer ga je životno iskustvo nauÄilo da leti neposredno iznad mora i stalno prska krila od voska da se ne otope. Postao sam zabranjeni pisac sa neizleÄivim posledicama. Ja nisam umeo da letim kao Dedal. Dedala je za svog književnog junaka uzeo Džems Džojs, to je Stiven Dedalus. Upotrebio sam ovo poreÄenje, jer sam napisao dve novele o Ikaru, āIkarov let ili IzmeÄu oca i ujaka` i āIkarov pad ili Povratak u zaviÄaj`. Sa āCrvenim kraljem` mi se desio u stvari Ikar. No da vidimo kako mi se dogodio āCrveni kralj`. Evo Å”ta sam rekao o tome Dragoljubu TodoroviÄu u knjizi āAntipolitiÄar`, 2004. godine... āRoman sam napisao u martu i aprilu 1969. godine. Smislio sam ga znatno ranije, ali nisam se usuÄivao da literarno uobliÄim banalnu temu kakva je fudbal. Uz to, tema je zahtevala za govor uliÄni žargon, kojim je moj zamiÅ”ljeni junak jedino mogao da govori, jer sam se bojao da taj jezik nije književno legitiman. (Bilo mi je jasno da se fudbalska priÄa ne može ispriÄati otmeno i uzviÅ”eno, nego grubo i sirovo.) Nalazio sam se u dilemi da li je fudbal dozvoljena tema i da li je žargon kljiževno dopustiv? Pojava MihailoviÄevih `Tikava` i pohvale koje je ovaj roman dobio dali su mi legitimitet da ispriÄam fudbalsku priÄu kako sam je zamislio. Roman sam mogao da napiÅ”em za tako kratko vreme, jer sam ga dugo pre toga nosio u sebi. Tad sam bio na bolovanju (zarazna žutica) i bio sam osloboÄen od Å”kolskih poslova. Prvi put sam odlomke iz romana Äitao u stanu pesnika i nastavnika Aleksandra Äernova u Maloj Plani. SluÅ”aoci su bili Äernov, moj kolega iz kurÅ”umlijske Gimnazije MiloÅ” CvejiÄ i student književnosti na PriÅ”tinskom univerzitetu Spasoje Å ejiÄ. SeÄam se da se CvejiÄ mrÅ”tio (Nije to književno dopustivo!), Äernov se kolebao (Äavo bi ga znao!), ali Å ejiÄ je bio oduÅ”evljen. (Takav āraspored snaga` Äe ostati do kraja!) Bio je to u svemu Å”ezdesetosmaÅ”ki roman. Pokrenuo je iste probleme kao studentski protest u junu Å”ezdeset osme. `Crveni kralj` je u rukopisu, nemam izdavaÄa, Å”tampam odlomke. Ovde je bitan odlomak iz romana Å”tampan u listu niÅ”kih studenata List mladih 68. pod naslovom Zoran JugoviÄ, centarfor na radu u Ameriki. Urednik kulture u ovom Å”ezdesetosmaÅ”kom glasilu bio je pesnik Zoran MiliÄ, koga sam poznavao sa DrainÄevih susreta. Kad sam mu odneo priÄu, rekao mi je da je to pravi tekst za revolucionarni studentski list. Ali bio je u neprilici, prethodni broj je prvo bio zabranjen pa posle osloboÄen, zato Å”to je preneo odlomak iz romana `Äangi` hrvatskog pisca Alojza MajetiÄa. Taj roman, Äija se radnja deÅ”ava na radnoj akciji, bio je svojevremeno zabranjen, ali je upravo bio ponovo Å”tampan. Zoran mora da pokaže tekst glavnom uredniku. SiÅ”li smo u bife, gde je glodur zasedao sa joÅ” nekim drugovima. Bio je to LjubiÅ”a IgiÄ, kasniji MiloÅ”eviÄev visoki zvaniÄnik i bankar. IgiÄ je, dozvoljavam na brzinu i ne udubljujuÄi se preterano, proÄitao tekst i klimnuo glavom. (Kasnije je tvrdio da tekst uopÅ”te nije video, pa je sva krivica pala na Zorana MiliÄa!) Tekst je objavljen u septembru 1969. godine. To je bila poslednja glava `Crvenog kralja`, ona koja Äe me kasnije odvesti na sud. Objavljivanje teksta izazvalo je veliku gužvu, najpre u NiÅ”u a potom u KurÅ”umliji. Zoran MiliÄ mi je paniÄno telefonirao preko Å”kolskog telefona (svoj nisam imao, naravno) i rekao mi da je tužilac podneo zahtev za zabranu broja. Tražio je da dam izjavu da je reÄ o romanu i da je radnja izmiÅ”ljena. No do zabrane nije doÅ”lo, tužilac je povukao prijavu. (Å ta se onda deÅ”avalo u NiÅ”u saznao sam mnogo kasnije od Veselina IliÄa, koji je u to vreme bio sekretar niÅ”kog Komiteta i predsednik IdeoloÅ”ke komisije pri CK Saveza komunista Srbije. Veselin IliÄ je napisao studiju o `Crvenom kralju`, pa smo se tako upoznali.) Kad je tužilac podneo prijavu, Veselin je odmah sazvao Komisiju na kojoj je zakljuÄeno da je u pitanju umetniÄko delo i da Partija ne stoji iza zabrane. Tužilac NiÅ”a je posluÅ”ao svoju Partiju. Ako sam se spasio NiÅ”a, KurÅ”umlije nisam mogao! U nastalim partijskim podelama, Toplica je dobrim delom podržavala tvrdi kurs koji je predvodio Draža MarkoviÄ. Najpre me je pozvao direktor Gimnazije da dam pismenu izjavu o tekstu i ja sam napisao ono Å”to sam rekao Zoranu MiliÄu. Onda se sastao Komitet SK, na kojem je partizanski borac, direktor najveÄe radne organizacije u gradu Å IK Kopaonik, KorÄagin, udario pesnicom o sto i izrekao Äuvenu reÄenicu, koja Äe tri godine kasnije postati partijska maksima: S neprijatelji treba raÄistiti! Komitet je naredio svim partijskim organizacijama da raspravljaju o mom sluÄaju. Tako se o mom tekstu u studentskom listu govorilo u najudaljenijim selima opÅ”tine, kao Å”to su ŽuÄ ili Merdare. ZakljuÄak je svuda bio isti: da kolektiv Gimnazije u KurÅ”umliji preispita dalji opstanak u nastavi neprijateljski raspoloženog profesora Ivana IvanoviÄa. Ali u samoj Gimnaziji nije otvoren proces. Kako? PoÅ”to su 69. liberali bili na vlasti, u Srbiji jaÄi od konzervativaca, spasila ma je Partija, taÄnije Veselin IliÄ, koji je kao predsednik IdeoloÅ”ke komisije CK Srbije, mogao da zaustavi proces. āCrvenog kralja` sam ipak uspeo da objavim, ali tek 1972. godine, poslednjeg dana avgusta, kod nezavisnog (privatnog) izdavaÄa Slobodana MaÅ”iÄa. TroÅ”kove Å”tampanja smo podelili. Komotno se može reÄi da je to bilo senzacionalno otkriÄe. Za dva meseca, koliko je roman bio na slobodi, napisano je viÅ”e veoma pohvalnih kritika i novinskih tekstova; sklopio sam ugovor za snimanje filma i TV serije; roman je stavljen na okvirni repertoar beogradskog pozoriÅ”ta Atelje 212; bili su u izgledu prevodi. ReÄju, bio sam na putu da postanem slavan pisac! A onda, poslednjeg dana oktobra 1972. godine, doÅ”ao je nokaut! Okružni javni tužilac PanÄeva (mesno nadležan poÅ”to je MaÅ”iÄ konaÄno naÅ”ao Å”tampariju u PanÄevu) pokrenuo je postupak za zabranu `Crvenog kralja`, samo dan kasnije poÅ”to je palo srpsko liberalistiÄko rukovodstvo. Stvoren je politiÄki okvir za seÄu knezova, Å”to Äe reÄi progon liberalnih ljudi. MoguÄe je da sam ja tu bio kolaterarna Å”teta, da je sa prljavom vodom iz korita izbaÄeno i dete. Jednom piscu se teža stvar od zabrane nije mogla dogoditi! Okružni javni tužilac PanÄeva, Vladeta NedeljkoviÄ, optužio je moj roman da vreÄa javni moral, a mog junaka da je povredio ugled SFRJ, jer zemlju posprdno naziva Jugom i Jugovinom. MaÅ”iÄ se dogovorio sa advokatom SrÄom PopoviÄem, koji je tada branio gotovo sve disidente, da zastupa odbranu pred Okružnim sudom u PanÄevu. Odbrana je predložila veÅ”taÄenje, da se utvrdi da li roman povreÄuje javni moral. Za veÅ”take smo predložili profesora Pravnog fakulteta Radomira LukiÄa i profesora Filozofskog fakulteta Vuka PaviÄeviÄa. Sud je, na veliko iznenaÄenje SrÄe PopoviÄa, kome su dotad svi sudovi odbijali veÅ”taÄenje, prihvatio za veÅ”taka Vuka PaviÄeviÄa, koji je predavao etiku i bio Älan CK SK Jugoslavije! Äinilo se da se stvari odvijaju povoljno po nas i da Äe sud da donese oslobaÄajuÄu odluku. Kako je postupio sudija Antonije StojkoviÄ? On je Vukovu ekspertizu delimiÄno uvažio, onaj deo koji se odnosio na moral, pa je knjigu oslobodio od optužbe da vreÄa javni moral. Ali je odbacio onaj deo koji se odnosio na politiku, profesor tu nije struÄan. (A Älan je CK!) `Crveni kralj` je, bez sumnje, politiÄka diverzija i Sud je jedini nadležan da to utvrdi! Tako je Okružni sud u PanÄevu zabranio `Crvenog kralja` iz politiÄkih razloga, a Vrhovni sud Vojvodine je tu presudu potvrdio. Nevidljiva strana mog sluÄaja izgledala je ovako. (PriÄu je ispriÄao direktor Å”tamparije, u kojoj je `Crveni kralj` Å”tampan, Slobodanu MaÅ”iÄu, a ovaj je preneo meni. Ne znam da li je priÄa istinita, ali veoma je ubedljiva.) Kad je u Okružni sud stigao zahtev za zabranu romana, predsednik Suda je predmet poverio svom najobrazovanijem sudiji, Antoniju StojkoviÄu. Ovaj je proÄitao roman i bio njime oduÅ”evljen. Ali sudija ipak nije taj koji može da donosi takve dalekosežne odluke kao Å”to je sloboda umetniÄkog stvaralaÅ”tva. Stoga je uÄinio ono Å”to bi uradio svaki vojnik Partije, otiÅ”ao je u Novi Sad predsedniku vojvoÄanskih komunista, Mirku ÄanadanoviÄu, da od njega Äuje svoje miÅ”ljenje. ÄanadanoviÄ je bio u liberalistiÄkom timu, ali je važio za ÄvrstorukaÅ”a (kao i predsednik beogradskih komunista Bora PavloviÄ). Zvali su ga ÄanadaÅ”vili. Ali bio je magistar književnosti, Å”to znaÄi neko ko zna kako su u istoriji prolazili oni koji su nasrtali na umetniÄka dela. Stoga je njegov odgovor bio da ne treba zabraniti roman. Zato je sudija prihvatio predlog za veÅ”taÄenje da bi u ekspertizi imao pokriÄe za oslobaÄajuÄu presudu, kakvu u to vreme nije bilo lako doneti. MeÄutim, za mesec dana, dok je Vuko PaviÄeviÄ napisao ekspertizu, stvari su se bitno promenile. Mirko ÄanadanoviÄ, koji se pominjao kao naslednik Marka NikeziÄa na položaju predsednika srpskih komunista, i sam je doÅ”ao pod udar, nabeÄen je da je liberal. Da bi pokazao da to nije taÄno, da je na liniji Partije i kursa druga Tita, predsednik vojvoÄanskih komunista je instruirao panÄevaÄkog sudiju da zabrani roman. MoguÄe da je raÄunao da Äe se time spasiti. (Nije. OtiÅ”ao je sa vlasti neopravdano svrstan u libarale, kao i Bora PavloviÄ u Beogradu.) Antonije StojkoviÄ, kao posluÅ”an Äak, odnosno sudija, revnosno je izvrÅ”io domaÄi zadatak. Žrtva te politike bio sam ja!` Dakle, bio je to moj drugi uspon i pad. Zabrana romana znaÄila je zabranu mene kao pisca.` O ovome je dosta pisano, a ja Äu ovde Äu da govorim o Dragoljubu TodoroviÄu. TodoroviÄ je bio advokat ljudskih prava i književnoÅ”Äu se bavio samo uzgred. Ali, po oseÄanju umetnosti, po dubini prodora u književnost, po argumentaciji u odbrani slobodne reÄi, po jasnoÄi kazivanja te odbrane - u potpunosti je nadmaÅ”io univerzitetske profesore književnosti, koji su se bavili književnom kritikom u vidu profesije. Ovoga puta amater je bio iznad profesionalaca. TodoroviÄeve knjige su do danas, nažalost, ostale neproÄitane, da ih ovde navedem: āKnjiga o ÄosiÄu` 2005. godine; āBoja Äavola` 2006. godine; āBilans srpskog termidora` 2010. godine. Ja znam joÅ” za rukopis o Branku V. RadiÄeviÄu, na kojem je advokat najduže radio, koji je ostao nepublikovan. Vidim da ga Marinko ArsiÄ Ivkov citira - to znaÄi da ga je TodoroviÄ pokazivao i drugima. Tekst kojim Äu da se bavim u ovom poglavlju, Dragoljub TodoroviÄ je objavio prvi put u maju 2002. godine, u listu Republika, glasilu graÄanskog samoosloboÄenja, koje je ureÄivao NebojÅ”a Popov. I prodavao na ulicama Beograda, kao Å”to je Andre Žid prodavao svoje knjige na mostovima na Seni u Parizu. Kasnije je ovaj tekst viÅ”e puta preÅ”tampavan, a konaÄnu verziju je dobio kao predgovor knjige āSluÄaj Crveni kralj`, 2005. godine. Kad god je neko pisao o meni, po pravilu je citirao ovaj tekst, tako da se može reÄi da je to jedan od najznaÄajnijih eseja o meni. Na poÄetku eseja, pod taÄkom 1, TodoroviÄ eksplicitno istiÄe da se moj proces dosta razlikuje od drugih: āU bogatoj tradiciji montiranih, politiÄkih, sudskih procesa, suÄenja za verbalni delikt, delikt miÅ”ljenja, zabrana umetniÄkih i nauÄnih dela, sudskih progona politiÄkih neistomiÅ”ljenika (...) procesi Ivanu IvanoviÄu pre viÅ”e od Äetvrt veka odlikuju se nizom specifiÄnosti i posebnosti sa velikim brojem karakteristiÄnih detalja, koji sluÄaj Ivana IvanoviÄa Äine izuzetnim, osobenim i drukÄijim od svih progona ljudskog miÅ”ljenja koje traje skoro 60 godina. Te originalnosti IvanoviÄeve golgote i, Äak i za Srbiju, nezapamÄenog i nezabeleženog progona, tema su ovog teksta.` Na Äemu zasniva TodoroviÄ ovu tvrdnju? ā...Ivan IvanoviÄ je kao profesor gimnazije u najdubljoj srpskoj provinciji, 1969. godine napisao roman Crveni kralj i objavio ga 1972. godine kod privatnog i nezavisnog izdavaÄa Slobodana MaÅ”iÄa. Prijem romana kod kritike, Äitalaca i najÅ”ire javnosti bio je izuzetan, moglo bi se reÄi briljantan. O kakvim relacijama i razmerama pohvala i visokog vrednovanja romana se radilo dovoljno je, primera radi, podsetiti da su dvojica znaÄajnih i vrlo uglednih beogradskih književnih kritiÄara ocenila da je Crveni kralj bolja knjiga od romana Dragoslava MihailoviÄa Kad su cvetale tikve.` Zatim TodoroviÄ daje ocenu mog romana. āCrveni kralj je autentiÄno i po svim merilima i kriterijumima potpuno nesporno umetniÄko delo koje podleže samo estetskim ocenama, vrednovanjima i tumaÄenjima. Glavni junak romana Crveni kralj Zoran JugoviÄ plod je autorove imaginacije i predstavlja romansijerski lik par ekselans, koji je autor stvorio i umetniÄkim sredstvima u njega ugradio život, karijeru i sudbinu stvarno postojeÄih fudbalera toga doba: OstojiÄa, MilutinoviÄa, BeÄejca, Lamze, Å ekularca i drugih.` Kao komentar, ja bih ovde mogao da dodam istinitu anegdotu sa suÄenja u PanÄevu kad je zabranjen moj roman. PriteÅ”njen znalaÄkom ekspertizom sudskog veÅ”taka, profesora etike na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dr Vuka PaviÄeviÄa, Okružni javni tužilac PanÄeva, da bi opovrgao profesora, izaÅ”ao je sa tvrdnjom da taj moj izmiÅ”ljeni junak Zoran JugoviÄ King nije otiÅ”ao u Ameriku da igra fudbal nego da radi za CIJU protiv Jugoslavije! Pri tom je mahao nekakvim papirom koji je dobio od Službe državne bezbednosti o Å”pijunskoj delatnosti reÄenog fudbalera. ZaÄas je sudnica pretvorena u teatar apsurda. Junak romana koji je izmiÅ”ljen, koji ne postoji, koji je plod piÅ”Äeve fikcije, proizveden je od strane tajne policije u istinskog Å”pijuna! U teatru apsurda jedini se snaÅ”ao moj izdavaÄ Slobodan MaÅ”iÄ i obratio se Sudskom veÄu: āMogu da izjavim da ja nisam znao za takvu delatnost junaka IvanoviÄevog romana, sad to prvi put Äujem. Da sam znao, ne bih Å”tampao roman. A uveren sam da ni pisac to nije znao. Da je znao, svakako ne bi ni napisao roman!` Svejedno, u tom teatru apsurda, moja knjiga je stradala. Dragoljub TodoroviÄ je dalje napisao da sam ja za kratko vreme bio žrtva tri procesa. āNikome nije organizovano toliko procesa i to u intervalu od dve godine (oktobar 1972 - oktobar 1974.) koji su svi bili zasnovani na eklatantnom i vrlo otvorenom i bahatom krÅ”enju zakona. U drugim sluÄajevima, makar je fingirana primena zakona, primenjivane su, inaÄe vrlo rastegljive, a bezobalne zakonske norme. Kod IvanoviÄa ni takav napor podvoÄenja dela pod nekakav zakonski tekst, makar nasilno, nije uÄinjen.` Pod taÄkom 2 TodoroviÄ govori o mom radnom procesu na kojem sam udaljen s posla gimnazijskog profesora. āOd sva tri procesa najteži, najnemoralniji i najmonstruozniji bio je onaj u kome su IvanoviÄu presudile njegove kolege, profesori gimnazije RadoÅ” JovanoviÄ - Selja u KurÅ”umliji. Po tadaÅ”njim komplikovanim i birokratskim pravilima samoupravnog socijalizma, predlog Disciplinskog suda o IvanoviÄevom iskljuÄenju iz Å”kole trebalo je da potvrdi Radna zajednica gimnazije. Svi profesori, njih 24, prisustvovali su sednici Radne zajednice i na tajnom glasanju Äak 18 izjasnilo se za iskljuÄenje Ivana IvanoviÄa, samo dvoje je bilo protiv, a Äetvoro su se uzdržali od glasanja. Ivan IvanoviÄ nije napravio nikakav propust, prekrÅ”aj ili bilo Å”ta nedozvoljeno kao profesor. Naprotiv, bio je jedan od najuglednijih profesora, posebno omiljen kod uÄenika. Sa svim kolegama bio je u dobrim, korektnim i kolegijalnim odnosima. MeÄutim, sve to, kao ni tajnost glasanja, nije pomoglo. Kod profesora je prevladao strah koji ledi krv u žilama, atavizam, malograÄansko poimanje sveta, tipiÄno provincijsko licemerje i hipokrizija, podaniÄki mentalitet, beskrajna proseÄnost, neinventivnost, moralna tupost i ravnoduÅ”nost, karakteristiÄni za provincijske prosvetne radnike i, u poslednjoj instanci, zavisti, poÅ”to je IvanoviÄ potpuno neoÄekivano visoko uzleteo i vinuo se do, za njih, nedostižne i nezamislive visine.` Ja bih dodao da je to bila slika Srbije toga vremena. U taÄki 3. TodoroviÄ istiÄe da je u svemu tome bilo dobro to Å”to su sudovi priznali da se radi o romanu, dakle o umetniÄkom delu. āU svim ostalim sluÄajevima suÄenja umetniÄkom ili nauÄnom delu tužioci i sudije su se trudili da izbegnu eksplicitno priznanje da se kriviÄno delo vrÅ”i umetniÄkom ili nauÄnom tvorevinom, jer nauka i umetnost mogu se procenjivati samo nauÄnim i umetniÄkim metodama i za njih važe samo estetiÄka i nauÄna merila. U tom izbegavanju koriÅ”Äeni su termini Å”tampana stvar, spis, materijal, tekst i tako je stvoren privid da se ne sudi umetniÄkom ili nauÄnom delu. Kod IvanoviÄa otvoreno se priznaje da je u pitanju književno delo i da se sudi piscu za književno delo.` Problem je bio u tome Å”to po Ustavu SFRJ umetniÄka i nauÄna delatnost je slobodna, dakle, nije podložna sudskom gonjenju. Sudovi su sudeÄi meni krÅ”ili Ustav SFRJ! Ivan IvanoviÄ (NiÅ”, 19. decembar 1936) srpski je književnik.[1] Njegov legat deo je Udruženja za kulturu, umetnost i meÄunarodnu saradnju āAdligatā. Život RoÄen je 19. decembra 1936. godine u NiÅ”u. Otac Božidar, Boža IvanoviÄ, oficir, poginuo je u Drugom svetskom ratu boreÄi se u sastavu Jugoslovenske vojske u Otadžbini Dragoljuba MihailoviÄa, a majka Milja bila je uÄiteljica u selu Žitnom Potoku u Pustoj reci, odakle su IvanoviÄi i poreklom. Osnovnu Å”kolu zavrÅ”io je u Žitnom Potoku, gimnaziju u Prokuplju[1]. Diplomirao je svetsku književnost na FiloloÅ”kom fakultetu u Beogradu.[1] Deset godina je radio kao srednjoÅ”kolski profesor književnosti u Aleksandrovcu i KurÅ”umliji, a onda otpuÅ”ten iz službe. Posle toga se preselio u Beograd, gde se bavi pisanjem u vidu profesije. U vreme SFRJ su mu knjige zabranjivane, a on suÄen zbog njih. U to doba su ga branili poznati advokati SrÄa PopoviÄ i Milivoje PeroviÄ, pa je izbegao zatvorsku kaznu. Nastankom viÅ”estranaÄja u Srbiji, postaje aktivni opozicionar kao Älan Demokratske stranke i aktivno uÄestvuje u svim protestima protiv MiloÅ”eviÄa devedesetih godina. Iz Demokratske stranke se iÅ”Älanio 6. oktobra 2000. godine. Kao Älan Srpskog pokreta obnove bio je na dužnosti pomoÄnika ministra kulture od 2004. do 2006. godine. Književni rad i sudski progon vlasti U literaturu je uÅ”ao 1972. godine romanom āCrveni kraljā[2] koji je Å”tampan u hiljadu primeraka. Knjigu je napisao 1969. u KurÅ”umliji u vreme kada su sa politiÄke scene uklanjane nepodobne struje u partiji - liberali. Prvobitno nije mogao da pronaÄe izdavaÄa i bio je odbijen nekoliko puta. Godine 1972. knjigu je objavio jedan od retkih nezavisnih izdavaÄa u Srbiji tog perioda, Slobodan MaÅ”iÄ.[3] Glavni lik u romanu je fudbaler Zoran JugoviÄ (Zoka King), koji emigrira u Ameriku gde uspeÅ”no igra fudbal. Za lika je pisac imao inspiraciju u popularnim fudbalerima Dragoslavu Å ekularcu, Jovanu MiladinoviÄu i Veliboru VasoviÄu. Za vlast problematiÄan deo u romanu je bio kada glavni lik kaže: āMa ta Jugoslavija je zemlja u kojoj ne želim da živim, majke joj ga...ā [3] Javni tužilac u Prokuplju je smatrao da roman ānapada Jugoslaviju i socijalizamā. KomunistiÄka vlast je roman zabranila svega dva meseca nakon izlaska, pisca osudila na dve godine zatvor i otpustila ga s posla kao moralno i politiÄki nepodobnog da vaspitava omladinu. Na suÄenju za zabranu knjige IvanoviÄev izdavaÄ Slobodan MaÅ”iÄ je za veÅ”take izabrao profesora etike Vuka PaviÄeviÄa i profesora prava Radomira LukiÄa. PaviÄeviÄ je govorio je da se oni nisu izborili za revoluciju da bismo zabranjivala knjige, da i ÄetniÄka deca imaju pravo da piÅ”u kao i svi drugi... Javni tužilac je u jednom trenutku rekao PaviÄeviÄu: āProfesore, svaka Vama Äast, ja znam da ste Vi veliki znalac i komunista, Älan CK, ali ja imam podatke od Udbe da je taj glavni junak, Zoran JugoviÄ radio za CIA.ā[3] VeÄina intelektualaca je podržavala IvanoviÄa, posebno Borislav PekiÄ, Dragoslav MihailoviÄ i Branko ÄopiÄ. Drugi pisci i intelektualci držali su se po strani, poput Miodraga PavloviÄa, Vaska Pope, Mirka KovaÄa i Danila KiÅ”a.[3] Tokom progona književnika, njegovu kuÄu je u viÅ”e navrata pretresala UDBA. Glavni povod za to je bio sluÄaj kada su mu navodno pronaÅ”li emigrantski ÄetniÄki list, koji mu je ispao iz pisma koje mu je predao i zahtevao da pismo otvori, sekretar Å”kole gde je bio zaposlen.[3] Prvobitnu presudu su preinaÄili, zbog pritiska javnosti i procene da ne bi ostavljala dobar utisak u narodu.[3] Iako je presuda bila poniÅ”tena, IvanoviÄ nikada nije bio rehabilitovan niti je dobio obeÅ”teÄenje.[3] Sedamdesetih i osamdesetih godina biva suoÄen sa velikim problemima oko izdavanja svojih drugih dela, da bi tek krajem devedesetih njegova dela dobila na znaÄaju i konaÄno bio priznat kao znaÄajan srpski savremeni pisac.[3] Roman āCrveni kraljā je ponovo objavio BIGZ 1984. godine.[3] Legat Ivana IvanoviÄa Ivan IvanoviÄ, književnik, u udruženju `Adligat` daje intervju Ranku Pivljaninu, novinaru dnevnog lista `Blic` (28.02.2019.) Dela Romani Crveni kralj (1972) Vrema sporta i razonode (1978) Arizani (1982) Živi pesak ā živo blato (1986) NiÅ”ki gambit (1988) Jugovac ili Kako uÄi u istoriju (1989) Fudbalska generacija (1990) BraÄa JugoviÄi ili Kako izaÄi iz istorije (1990) Ukleti Srbijanac (1993) Vojvoda od Leskovca (1994) Crni dani Rake Drainca (1997) Drainac izmeÄu Äetnika i partizana (2003) Narodna buna; Äetnici (Prvi deo trilogije) (2006) Narodna buna; TopliÄka država (Drugi deo trilogije) (2007) Portret umetnika u starosti: roman bez laži (2007) Drainac (2011) Narodna buna; Partizani (TreÄi deo trilogije) (2014) `Ivanov gambit` (vodiÄ kroz opus pisca), izdavaÄi `Adligat` i biblioteka `Milutin BojiÄ` Beograd, 2020. Zbirke novela Ikarov let / Razgovor sa Lujom (1968) Novele - male (1997). Ova knjiga sadrži 7 novela[5]: āMedved u južnoj Srbijiā, āIkarov let ili izmeÄu oca i ujakaā, āIkarov pad ili povratak u zaviÄajā, āRazgovor sa Lujomā, āKuÄka i njeni sinoviā, āÅ eÄer deteā, āÅ opska ambasadaā. Novele - velike (1997). Ova knjiga sadrži 8 novela[6]: To su: āDva mrtva pesnikaā, āGarinÄaā, āKozja krvā, āOrlovi noktiā, āDžika iz Džigoljā, āLopta je okruglaā, āVampirā, āBeli anÄeoā, āHolanÄanin lutalicaā. Kako upokojiti Drainca - AntropoloÅ”ke novele (2011). Ova knjiga se sastoji od deset novela[7]: āEvropa u Srbijiā, āVampiri su meÄu namaā, āMirakulum na pravnom fakultetu u Beograduā, āSrpske akademijeā, āUpokojen Drainacā, āRat romanima u Topliciā, āPosle pesedet godina u Župiā, āDon Vito Korleoneā, āSrbija neÄe da Äuje za Vlastu iz Å arkamenaā, āMrtav pisacā. Drame Crveni pevac, crni rak (2001) NiÅ” na krstu: tri drame iz politiÄkog života NiÅ”a [UdbaÅ”; Crveni pevac; NiÅ”ki tribunal] (2005) Zbirka poezije Äitanka srpske politiÄke poezije (sa Marinkom ArsiÄem Ivkovim) PolitiÄki spisi Srpska priÄa: Äetnici i partizani Nisam kriv AntipolitiÄar (2004) Draža MihailoviÄ na sudu istorije - esej-rasprava (2012) Roman o njemu Dragoljub TodoroviÄ - SluÄaj āCrveni kraljā: (osuda i izgon Ivana IvanoviÄa) (2005)[8]
Ivan Ivanovic - Crveni kralj Nezavisna izdanja, Slobodan Masic, Beograd, 1972. Mek povez, korice kao na slici, 111 strana. Nazalost, ugao knjige je bio u dodiru s nekom tecnoscu, ostale su fleke, vidi se na slikama. Nedostaje naslovna strana. Ovo je primerak s niskom numeracijom, nosi broj 11. EKSTREMNO RETKO, ZVANICNO ZABRANJENA KNJIGA U SFRJ, CIJI JE NAJVECI DEO TIRAZA ZAPLENJEN I UNISTEN! Usponi i padovi Ivana IvanoviÄa: autoportret poslednjeg srpskog književnika - disidenta (2) Crveni kralj na sudu U svim režimima nepodoban, ugledni srpski književnik, Ivan IvanoviÄ, pisac kultnog disidentskog dela `Crveni kralj` (i joÅ” petnaest romana!), sumirajuÄi rezultate epohe u kojoj je stvarao, doÅ”ao je do zakljuÄka da je, kao Hemingvejev ribar, svoj ulov dovukao do obale, ali da je njegova lovina oglodana do kosti. Å ta se stvarno deÅ”avalo sa romanima Ivana IvanoviÄa, tokom trajanja socijalistiÄke Jugoslavije i nakon njenog pada i kako su ga (ne)veÅ”to zaobilazili, kad god bi se smenjivali razni režimi? Komunistima je smetalo Å”to mu je otac, Boža IvanoviÄ, bio komandant topliÄkih ravnogoraca, `demokratskim vlastima` je smetao Å”to je naklonjen tradicionalnoj Srbiji i njenim vrednostima, a novim desniÄarima je smetao zbog toga Å”to im se nije pridružio i Å”to ima kritiÄki stav prema svakoj nadri-ideologiji. O svemu tome, piÅ”e u eseju `Usponi i padovi Ivana IvanoviÄa`, koji Magazin Tabloid objavljuje u nekoliko nastavaka Ivan IvanoviÄ Profesor je tražio od nas da vodimo liÄni dnevnik. To dotad nismo radili. Ja sam taj posao shvatio krajnje ozbiljno. U stvari, u dnevniku sam neprekidno pisao onaj fatalni pismeni zadatak iz petog razreda koji nisam uspeo da napiÅ”em. Tako su nastale moje prve priÄe. Opisao sam sve ono Å”to se nisam usudio da stavim u pismeni zadatak. (Te motive sam kasnije iskoristio za roman āVreme sporta i razonode`.) Äak sam opisao i onu koÄiÄevsku epizodu sa zadružnim i seoskim bikom. Zadružnom biku sam dao ime BuÄoni! (Na jednoj književnoj veÄeri u Pirotu, jedan Äitalac moje literature, inaÄe posleratni javni tužilac, rekao mi je da sam ga duboko uvredio. Pitao sam kako. - Dali ste biku ime sovjetskog generala BuÄonija, komandanta Crvene konjice. ZaÅ”to? Rekao sam: - Zato Å”to je taj Staljinov general posekao sabljom negde u sibirskom logoru pisca `Crvene konjice`, Isaka Babelja, jer je bio nezadovoljan naÄinom na koji je opisan.) Na kraju prvog polugodiÅ”ta profesor je pokupio naÅ”e dnevniÄke sveske da ih pregleda. Kad ih je u drugom polugodiÅ”tu doneo, nije krio nezadovoljstvo njihovim uÄinkom. Ali - izdvojio je moj dnevnik. JoÅ” mi je rekao da doÄem posle Äasova kod njega u kancelariju da porazgovaramo. Jedva sam doÄekao da se zavrÅ”e ti Äasovi. A onda - ulazim u Å”kolu na profesorski ulaz! Famulus me zaustavlja i pita Å”ta tražim, kažem da idem kod direktora. On me odvodi do kancelarije i prijavljuje direktoru. Äujem kako Buda viÄe: - Neka uÄe. Profesor me doÄekuje stojeÄi, drži moju svesku u rukama. Pruža mi ruku, pozdravlja se sa mnom kao sa sebi ravnim. Zbunjen sam, da ne kažem inhibiran. Profesor mi kaže da sednem, pita me pijem li kafu. Verovatno nisam umeo niÅ”ta da kažem, tek on zove onog famulusa i naruÄuje dve turske kafe. Raspituje se o mom poreklu, kaže da je Äuo za mog oca kapetana Božu. Za moju majku kaže da je najbolji uÄitelj u srezu! Kad famulus donese kafe, Buda me nudi cigaretom, pita me da li puÅ”im. Nisam puÅ”io, a bila je to prva kafa u mom životu! - SluÅ”aj, konaÄno Buda prelazi na stvar, pozvao sam te da ti kažem da ÄeÅ” biti pisac. ImaÅ” talenat! Samo ako istrajeÅ”. Onda mi priÄa kako je on celog života pisao, ali nije imao mnogo uspeha. (U prokupaÄkom pozoriÅ”tu, koje je tada bilo profesionalno, izvedene su tri njegove drame. Ja sam u TopliÄkim sveskama objavio dve, treÄa je izgleda izgubljena. Objavio je i sedam priÄa, i njih sam preÅ”tampao. Bio je prestrog prema sebi, nije bio bez talenta.) Otpratio me je do vrata kao buduÄeg pisca. Ne znam kako sam uspeo da izaÄem na ulicu, ali tog trenutka sam postao pisac. U tom sedmom razredu sam se usudio da odem na literarni sastanak. Bez kompleksa inferiornosti! Vrhovni književni autoritet na literarnoj sekciji bio je uÄenik osmog razreda, Predrag MiliÄeviÄ. (Kasnije Äe zavrÅ”iti književnost, ureÄivati neke zabavne listove, ali, koliko znam, književnoÅ”Äu se nije ozbiljno bavio. I danas mislim da je to Å”teta!) Na tom sastanku je Äitao pesme neki Dragoljub MarkoviÄ (ako sam ime dobro zapamtio, za njega viÅ”e nisam Äuo); bio je krupan, uobražen, imitirao je Branka RadiÄeviÄa. Pesme su mu bile patetiÄne, srceparatelne, romantiÄarske. Usudio sam se da uzmem reÄ i da raspalim po pesniku! Napao sam lažni romantizam u srpskoj poeziji! (Bio sam proÄitao Pevanje i miÅ”ljenje Svetozara MarkoviÄa.) ÄitajuÄi kao SkerliÄ! Za diskusiju sam bio napadnut od nekih devojaka, ali sam dobio podrÅ”ku Predraga MiliÄeviÄa. Postao sam istaknuti Älan literarne sekcije! Posle toga sam se prijavio da na literarnoj sekciji proÄitam jedan svoj rad. Prijavio sam priÄu `Nikad nije kasno`, iz sveske koju je Buda podržao. I tu nastaju prve peripetije oko moje literature. Å ta se stvarno deÅ”avalo u pozadini saznao sam mnogo kasnije od tadaÅ”njeg osmaka, a potom poznatog advokata i politiÄara, Galje MilanoviÄa. Galja je u to vreme bio predsednik Omladinske organizacije Å”kole i Älan gradske Omladinske organizacije. Na gradskom forumu postavilo se pitanje da li da se uopÅ”te dozvoli sinu Bože IvanoviÄa da nastupi na literarnom sastanku. Rukovodstvo gradske organizacije, podržano od partijskog komiteta, bilo je protiv moje literarne promocije. Galja, koji je bio liberalni omladinac (kao liberal je politiÄki stradao u partijskoj Äistki poÄetkom sedamdesetih godina Dvadesetog veka), zastupao je stav da Omladinska organizacija ne sme da bude cenzor, zbog Äega je dobio nekakvu opomenu. Ipak, posle dosta neizvesnosti, dobio sam dozvolu da proÄitam priÄu na Å”kolskom literarnom sastanku. Odluku mi je saopÅ”tio upravo Galja MilanoviÄ, pod uslovom da prihvatim neke sugestije gradskog omladinskog Komiteta. Izvesno je da ne bih proÅ”ao da iza mene nije stao direktor Gimnazije Buda IliÄ. Ne možemo mi spreÄiti ÄetniÄku decu da se bave umetnoÅ”Äu, samo zato Å”to su im oÄevi bili na drugoj strani! - navodno je rakao je Buda na sastanku Komiteta. Taj moj prvi literarni nastup u maju 1954. godine bio je senzacionalan! Kasnije sam imao mnogo lomova u literaturi, uspona i padova, pohvala i pokuda, ne može se reÄi da nisam doživeo izvesnu afirmativnost i popularnost, ali se sve to ne može meriti sa tim mojim literarnim debijem u prokupaÄkoj Gimnaziji. Razlog je bio u samoj pripoveci, u njenoj sadržini. Postavio sam moralno pitanje svoje generacije. Nažalost, priÄu nisam saÄuvao, kao ni dnevniÄku svesku. SeÄam se da je priÄa imala naziv `Nikad nije kasno` i bila je tipiÄna moraleska. Bila jedna gimnazijalka Maja i imala dva udvaraÄa. Jedan je bio student MiÅ”a, tih i neupadljiv, pesnik; drugi je bio sportista Boban, atraktivan i razmetljiv, fudbaler. Devojka se u svojoj naivnosti i lakomislenosti opredeljuje za fudbalera, ali kad je on uskoro izigra shvati Å”ta je izgubila. (Tako je veÄ ova gimnazijska priÄa inicirala osnovnu temu moje literature, etiÄko pitanje.) Pripovetka je u potpunosti podelila, kako uÄesnike literarnog sastanka, tako i Äitavu Å”kolu. Cela Å”kola je samo o tome priÄala, svaki gimnazijalac je smatrao da treba da se opredeli prema problemu koji sam postavio. (SliÄnu situaciju sam ponovio sa `Crvenim kraljem`.) Pogotovo je polemiku izazvala scena slobodne ljubavi na Hisaru. (Bio sam proÄitao Lorensa, `Ljubavnik ledi Äeterli`.) Diskutanti su se polarizovali. MeÄu onima koji su me hvalili bio je Predrag MiliÄeviÄ, glavni književni autoritet Gimnazije, arbitar eleganciorum. On je rekao: Ljudi, ovo je veliki dan za prokupaÄku Gimnaziju! Danas smo dobili topliÄkog Hemingveja! Izneti dileme generacije na tako jasan naÄin, pa to može samo istinski talenat! MeÄu onima koji su me napali bio je jedan uÄenik, koji je tek bio prispeo u prokupaÄku Gimnaziju iz Novog Sada, Petar MilosavljeviÄ (kasnije profesor univerziteta). On je rekao: Ova pripovetka nema nikakvu umetniÄku vrednost, jer sam je u potpunosti razumeo! Književnost, dakle, ne sme da bude razumljiva! Poruke ne smeju biti jasne. (Ova dva stava u pogledu moje literature pratiÄe me do danaÅ”njeg dana!) Poslednji pismeni zadatak u sedmom razredu bio je nagradni. Tema je bila ponovo slobodna, kao u petom razredu. Nagradu je dodeljivao Savez književnika Jugoslavije a sastojala se od `Almanaha` Saveza. Sad je moj zadatak ocenjen kao najbolji u Å”koli, dobio sam knjigu sa potpisom predsednika Saveza književnika Jugoslavije Josipa Vidmara. Pola NastavniÄkog veÄa je bilo za mene, a pola protiv. Moj rad je bio dosta slobodan, a to je okrenulo konzervativne profesore protiv mene. Ipak, prevladali su liberali! Tako sam izravnao raÄune sa odlikaÅ”ima iz petog razreda. RaÄunam da sam ta dva meseca (maj i jun 1954. godine) bio pravi pisac. O meni se u Gimnaziji neprestano priÄalo, Äak su i gradske devojke poÄele da se u mene zaljubljuju! (Samo mi se joÅ” jednom to desilo, kad sam objavio `Crvenog kralja`! I tad su u pitanju bila samo dva meseca, septembar i oktobar 1972. godine. Ali to je druga priÄa.) JoÅ” kad mi je Buda u osmom razredu gimnazije objavio U TopliÄkim novinama priÄu iz one sveske, `Gaga`, umereno modernistiÄku, mogao sam da upiÅ”em Svetsku književnost. Ovaj moj gimnazijski uspon, dolaskom u Beograd bio je u potpunosti poniÅ”ten. Za Äetiri godine studiranja nisam uspeo da objavim nijedan redak, iako sam pisao roman! Ako sam u Prokuplju doživeo uzlet, u Beogradu sam doživeo pad. Beograd me je, jednostavno, pojeo. To sam opisao u dve novele, āIkarov let ili IzmeÄu oca i ujaka` i āIkarov pad ili Povratak u zaviÄaj`. Ova dogaÄanja u Prokuplju su u potpunosti odredila moj životni put. Lokalni uspeh priÄe āNikad nije kasno` za uvek me je otrgnuo od matematike i gurnuo u literaturu u kojoj sam se proveo kao, da upotrebim narodski izraz u Srba, bos po trnju. Ne znam Å”ta bih uradio kao graditelj, kao pisac sam bio uvek u problemu. Moj drugi uzlet vezan je za āCrvenog kralja`. To je bio let Ikara u bekstvu iz Lavirinta. Ja sam provinciju doživeo kao Lavirint na Kritu. Kao svaki mladiÄ, Ikar je poleteo pravo na sunce. Senzacionalni uspeh āCrvenog kralja` u svemu je podsetio na Ikarov let. Äinilo se dva meseca 1972. godine da sam uzleteo u neviÄene visine, da sam zauvek pobegao iz Lavirinta. Gotovo da sam postao slavan pisac (ovo mi zvuÄi degutantno, ali u Beogradu je taj termin bio u opticaju), sa izgledom da postanem svetski pisac! (aluzija na moj studij Svetske književnosti). Ali, uskoro je doÅ”ao pad. KomunistiÄka država mi nije dala da letim, odluÄila je da me strmoglavi. Jednostavno je zabranila āCrvenog kralja`, odsekla mi je krila, priredila mi je zabranu romana. Ako je moj uzlet bio senzacionalan, pad je bio katastrofalan! ProÅ”ao sam kao legendarni Ikar. PoÅ”to su se prvom letaÄu u ljudskom rodu krila od voska, pod toplotom sunca, otopila, Ikar je doživeo strmoglavi pad. Iz Lavirinta je uspeo da pobegne Ikarov otac Dedal, arhitekta koji je sagradio ovo Äudnovato zdanje, jer ga je životno iskustvo nauÄilo da leti neposredno iznad mora i stalno prska krila od voska da se ne otope. Postao sam zabranjeni pisac sa neizleÄivim posledicama. Ja nisam umeo da letim kao Dedal. Dedala je za svog književnog junaka uzeo Džems Džojs, to je Stiven Dedalus. Upotrebio sam ovo poreÄenje, jer sam napisao dve novele o Ikaru, āIkarov let ili IzmeÄu oca i ujaka` i āIkarov pad ili Povratak u zaviÄaj`. Sa āCrvenim kraljem` mi se desio u stvari Ikar. No da vidimo kako mi se dogodio āCrveni kralj`. Evo Å”ta sam rekao o tome Dragoljubu TodoroviÄu u knjizi āAntipolitiÄar`, 2004. godine... āRoman sam napisao u martu i aprilu 1969. godine. Smislio sam ga znatno ranije, ali nisam se usuÄivao da literarno uobliÄim banalnu temu kakva je fudbal. Uz to, tema je zahtevala za govor uliÄni žargon, kojim je moj zamiÅ”ljeni junak jedino mogao da govori, jer sam se bojao da taj jezik nije književno legitiman. (Bilo mi je jasno da se fudbalska priÄa ne može ispriÄati otmeno i uzviÅ”eno, nego grubo i sirovo.) Nalazio sam se u dilemi da li je fudbal dozvoljena tema i da li je žargon kljiževno dopustiv? Pojava MihailoviÄevih `Tikava` i pohvale koje je ovaj roman dobio dali su mi legitimitet da ispriÄam fudbalsku priÄu kako sam je zamislio. Roman sam mogao da napiÅ”em za tako kratko vreme, jer sam ga dugo pre toga nosio u sebi. Tad sam bio na bolovanju (zarazna žutica) i bio sam osloboÄen od Å”kolskih poslova. Prvi put sam odlomke iz romana Äitao u stanu pesnika i nastavnika Aleksandra Äernova u Maloj Plani. SluÅ”aoci su bili Äernov, moj kolega iz kurÅ”umlijske Gimnazije MiloÅ” CvejiÄ i student književnosti na PriÅ”tinskom univerzitetu Spasoje Å ejiÄ. SeÄam se da se CvejiÄ mrÅ”tio (Nije to književno dopustivo!), Äernov se kolebao (Äavo bi ga znao!), ali Å ejiÄ je bio oduÅ”evljen. (Takav āraspored snaga` Äe ostati do kraja!) Bio je to u svemu Å”ezdesetosmaÅ”ki roman. Pokrenuo je iste probleme kao studentski protest u junu Å”ezdeset osme. `Crveni kralj` je u rukopisu, nemam izdavaÄa, Å”tampam odlomke. Ovde je bitan odlomak iz romana Å”tampan u listu niÅ”kih studenata List mladih 68. pod naslovom Zoran JugoviÄ, centarfor na radu u Ameriki. Urednik kulture u ovom Å”ezdesetosmaÅ”kom glasilu bio je pesnik Zoran MiliÄ, koga sam poznavao sa DrainÄevih susreta. Kad sam mu odneo priÄu, rekao mi je da je to pravi tekst za revolucionarni studentski list. Ali bio je u neprilici, prethodni broj je prvo bio zabranjen pa posle osloboÄen, zato Å”to je preneo odlomak iz romana `Äangi` hrvatskog pisca Alojza MajetiÄa. Taj roman, Äija se radnja deÅ”ava na radnoj akciji, bio je svojevremeno zabranjen, ali je upravo bio ponovo Å”tampan. Zoran mora da pokaže tekst glavnom uredniku. SiÅ”li smo u bife, gde je glodur zasedao sa joÅ” nekim drugovima. Bio je to LjubiÅ”a IgiÄ, kasniji MiloÅ”eviÄev visoki zvaniÄnik i bankar. IgiÄ je, dozvoljavam na brzinu i ne udubljujuÄi se preterano, proÄitao tekst i klimnuo glavom. (Kasnije je tvrdio da tekst uopÅ”te nije video, pa je sva krivica pala na Zorana MiliÄa!) Tekst je objavljen u septembru 1969. godine. To je bila poslednja glava `Crvenog kralja`, ona koja Äe me kasnije odvesti na sud. Objavljivanje teksta izazvalo je veliku gužvu, najpre u NiÅ”u a potom u KurÅ”umliji. Zoran MiliÄ mi je paniÄno telefonirao preko Å”kolskog telefona (svoj nisam imao, naravno) i rekao mi da je tužilac podneo zahtev za zabranu broja. Tražio je da dam izjavu da je reÄ o romanu i da je radnja izmiÅ”ljena. No do zabrane nije doÅ”lo, tužilac je povukao prijavu. (Å ta se onda deÅ”avalo u NiÅ”u saznao sam mnogo kasnije od Veselina IliÄa, koji je u to vreme bio sekretar niÅ”kog Komiteta i predsednik IdeoloÅ”ke komisije pri CK Saveza komunista Srbije. Veselin IliÄ je napisao studiju o `Crvenom kralju`, pa smo se tako upoznali.) Kad je tužilac podneo prijavu, Veselin je odmah sazvao Komisiju na kojoj je zakljuÄeno da je u pitanju umetniÄko delo i da Partija ne stoji iza zabrane. Tužilac NiÅ”a je posluÅ”ao svoju Partiju. Ako sam se spasio NiÅ”a, KurÅ”umlije nisam mogao! U nastalim partijskim podelama, Toplica je dobrim delom podržavala tvrdi kurs koji je predvodio Draža MarkoviÄ. Najpre me je pozvao direktor Gimnazije da dam pismenu izjavu o tekstu i ja sam napisao ono Å”to sam rekao Zoranu MiliÄu. Onda se sastao Komitet SK, na kojem je partizanski borac, direktor najveÄe radne organizacije u gradu Å IK Kopaonik, KorÄagin, udario pesnicom o sto i izrekao Äuvenu reÄenicu, koja Äe tri godine kasnije postati partijska maksima: S neprijatelji treba raÄistiti! Komitet je naredio svim partijskim organizacijama da raspravljaju o mom sluÄaju. Tako se o mom tekstu u studentskom listu govorilo u najudaljenijim selima opÅ”tine, kao Å”to su ŽuÄ ili Merdare. ZakljuÄak je svuda bio isti: da kolektiv Gimnazije u KurÅ”umliji preispita dalji opstanak u nastavi neprijateljski raspoloženog profesora Ivana IvanoviÄa. Ali u samoj Gimnaziji nije otvoren proces. Kako? PoÅ”to su 69. liberali bili na vlasti, u Srbiji jaÄi od konzervativaca, spasila ma je Partija, taÄnije Veselin IliÄ, koji je kao predsednik IdeoloÅ”ke komisije CK Srbije, mogao da zaustavi proces. āCrvenog kralja` sam ipak uspeo da objavim, ali tek 1972. godine, poslednjeg dana avgusta, kod nezavisnog (privatnog) izdavaÄa Slobodana MaÅ”iÄa. TroÅ”kove Å”tampanja smo podelili. Komotno se može reÄi da je to bilo senzacionalno otkriÄe. Za dva meseca, koliko je roman bio na slobodi, napisano je viÅ”e veoma pohvalnih kritika i novinskih tekstova; sklopio sam ugovor za snimanje filma i TV serije; roman je stavljen na okvirni repertoar beogradskog pozoriÅ”ta Atelje 212; bili su u izgledu prevodi. ReÄju, bio sam na putu da postanem slavan pisac! A onda, poslednjeg dana oktobra 1972. godine, doÅ”ao je nokaut! Okružni javni tužilac PanÄeva (mesno nadležan poÅ”to je MaÅ”iÄ konaÄno naÅ”ao Å”tampariju u PanÄevu) pokrenuo je postupak za zabranu `Crvenog kralja`, samo dan kasnije poÅ”to je palo srpsko liberalistiÄko rukovodstvo. Stvoren je politiÄki okvir za seÄu knezova, Å”to Äe reÄi progon liberalnih ljudi. MoguÄe je da sam ja tu bio kolaterarna Å”teta, da je sa prljavom vodom iz korita izbaÄeno i dete. Jednom piscu se teža stvar od zabrane nije mogla dogoditi! Okružni javni tužilac PanÄeva, Vladeta NedeljkoviÄ, optužio je moj roman da vreÄa javni moral, a mog junaka da je povredio ugled SFRJ, jer zemlju posprdno naziva Jugom i Jugovinom. MaÅ”iÄ se dogovorio sa advokatom SrÄom PopoviÄem, koji je tada branio gotovo sve disidente, da zastupa odbranu pred Okružnim sudom u PanÄevu. Odbrana je predložila veÅ”taÄenje, da se utvrdi da li roman povreÄuje javni moral. Za veÅ”take smo predložili profesora Pravnog fakulteta Radomira LukiÄa i profesora Filozofskog fakulteta Vuka PaviÄeviÄa. Sud je, na veliko iznenaÄenje SrÄe PopoviÄa, kome su dotad svi sudovi odbijali veÅ”taÄenje, prihvatio za veÅ”taka Vuka PaviÄeviÄa, koji je predavao etiku i bio Älan CK SK Jugoslavije! Äinilo se da se stvari odvijaju povoljno po nas i da Äe sud da donese oslobaÄajuÄu odluku. Kako je postupio sudija Antonije StojkoviÄ? On je Vukovu ekspertizu delimiÄno uvažio, onaj deo koji se odnosio na moral, pa je knjigu oslobodio od optužbe da vreÄa javni moral. Ali je odbacio onaj deo koji se odnosio na politiku, profesor tu nije struÄan. (A Älan je CK!) `Crveni kralj` je, bez sumnje, politiÄka diverzija i Sud je jedini nadležan da to utvrdi! Tako je Okružni sud u PanÄevu zabranio `Crvenog kralja` iz politiÄkih razloga, a Vrhovni sud Vojvodine je tu presudu potvrdio. Nevidljiva strana mog sluÄaja izgledala je ovako. (PriÄu je ispriÄao direktor Å”tamparije, u kojoj je `Crveni kralj` Å”tampan, Slobodanu MaÅ”iÄu, a ovaj je preneo meni. Ne znam da li je priÄa istinita, ali veoma je ubedljiva.) Kad je u Okružni sud stigao zahtev za zabranu romana, predsednik Suda je predmet poverio svom najobrazovanijem sudiji, Antoniju StojkoviÄu. Ovaj je proÄitao roman i bio njime oduÅ”evljen. Ali sudija ipak nije taj koji može da donosi takve dalekosežne odluke kao Å”to je sloboda umetniÄkog stvaralaÅ”tva. Stoga je uÄinio ono Å”to bi uradio svaki vojnik Partije, otiÅ”ao je u Novi Sad predsedniku vojvoÄanskih komunista, Mirku ÄanadanoviÄu, da od njega Äuje svoje miÅ”ljenje. ÄanadanoviÄ je bio u liberalistiÄkom timu, ali je važio za ÄvrstorukaÅ”a (kao i predsednik beogradskih komunista Bora PavloviÄ). Zvali su ga ÄanadaÅ”vili. Ali bio je magistar književnosti, Å”to znaÄi neko ko zna kako su u istoriji prolazili oni koji su nasrtali na umetniÄka dela. Stoga je njegov odgovor bio da ne treba zabraniti roman. Zato je sudija prihvatio predlog za veÅ”taÄenje da bi u ekspertizi imao pokriÄe za oslobaÄajuÄu presudu, kakvu u to vreme nije bilo lako doneti. MeÄutim, za mesec dana, dok je Vuko PaviÄeviÄ napisao ekspertizu, stvari su se bitno promenile. Mirko ÄanadanoviÄ, koji se pominjao kao naslednik Marka NikeziÄa na položaju predsednika srpskih komunista, i sam je doÅ”ao pod udar, nabeÄen je da je liberal. Da bi pokazao da to nije taÄno, da je na liniji Partije i kursa druga Tita, predsednik vojvoÄanskih komunista je instruirao panÄevaÄkog sudiju da zabrani roman. MoguÄe da je raÄunao da Äe se time spasiti. (Nije. OtiÅ”ao je sa vlasti neopravdano svrstan u libarale, kao i Bora PavloviÄ u Beogradu.) Antonije StojkoviÄ, kao posluÅ”an Äak, odnosno sudija, revnosno je izvrÅ”io domaÄi zadatak. Žrtva te politike bio sam ja!` Dakle, bio je to moj drugi uspon i pad. Zabrana romana znaÄila je zabranu mene kao pisca.` O ovome je dosta pisano, a ja Äu ovde Äu da govorim o Dragoljubu TodoroviÄu. TodoroviÄ je bio advokat ljudskih prava i književnoÅ”Äu se bavio samo uzgred. Ali, po oseÄanju umetnosti, po dubini prodora u književnost, po argumentaciji u odbrani slobodne reÄi, po jasnoÄi kazivanja te odbrane - u potpunosti je nadmaÅ”io univerzitetske profesore književnosti, koji su se bavili književnom kritikom u vidu profesije. Ovoga puta amater je bio iznad profesionalaca. TodoroviÄeve knjige su do danas, nažalost, ostale neproÄitane, da ih ovde navedem: āKnjiga o ÄosiÄu` 2005. godine; āBoja Äavola` 2006. godine; āBilans srpskog termidora` 2010. godine. Ja znam joÅ” za rukopis o Branku V. RadiÄeviÄu, na kojem je advokat najduže radio, koji je ostao nepublikovan. Vidim da ga Marinko ArsiÄ Ivkov citira - to znaÄi da ga je TodoroviÄ pokazivao i drugima. Tekst kojim Äu da se bavim u ovom poglavlju, Dragoljub TodoroviÄ je objavio prvi put u maju 2002. godine, u listu Republika, glasilu graÄanskog samoosloboÄenja, koje je ureÄivao NebojÅ”a Popov. I prodavao na ulicama Beograda, kao Å”to je Andre Žid prodavao svoje knjige na mostovima na Seni u Parizu. Kasnije je ovaj tekst viÅ”e puta preÅ”tampavan, a konaÄnu verziju je dobio kao predgovor knjige āSluÄaj Crveni kralj`, 2005. godine. Kad god je neko pisao o meni, po pravilu je citirao ovaj tekst, tako da se može reÄi da je to jedan od najznaÄajnijih eseja o meni. Na poÄetku eseja, pod taÄkom 1, TodoroviÄ eksplicitno istiÄe da se moj proces dosta razlikuje od drugih: āU bogatoj tradiciji montiranih, politiÄkih, sudskih procesa, suÄenja za verbalni delikt, delikt miÅ”ljenja, zabrana umetniÄkih i nauÄnih dela, sudskih progona politiÄkih neistomiÅ”ljenika (...) procesi Ivanu IvanoviÄu pre viÅ”e od Äetvrt veka odlikuju se nizom specifiÄnosti i posebnosti sa velikim brojem karakteristiÄnih detalja, koji sluÄaj Ivana IvanoviÄa Äine izuzetnim, osobenim i drukÄijim od svih progona ljudskog miÅ”ljenja koje traje skoro 60 godina. Te originalnosti IvanoviÄeve golgote i, Äak i za Srbiju, nezapamÄenog i nezabeleženog progona, tema su ovog teksta.` Na Äemu zasniva TodoroviÄ ovu tvrdnju? ā...Ivan IvanoviÄ je kao profesor gimnazije u najdubljoj srpskoj provinciji, 1969. godine napisao roman Crveni kralj i objavio ga 1972. godine kod privatnog i nezavisnog izdavaÄa Slobodana MaÅ”iÄa. Prijem romana kod kritike, Äitalaca i najÅ”ire javnosti bio je izuzetan, moglo bi se reÄi briljantan. O kakvim relacijama i razmerama pohvala i visokog vrednovanja romana se radilo dovoljno je, primera radi, podsetiti da su dvojica znaÄajnih i vrlo uglednih beogradskih književnih kritiÄara ocenila da je Crveni kralj bolja knjiga od romana Dragoslava MihailoviÄa Kad su cvetale tikve.` Zatim TodoroviÄ daje ocenu mog romana. āCrveni kralj je autentiÄno i po svim merilima i kriterijumima potpuno nesporno umetniÄko delo koje podleže samo estetskim ocenama, vrednovanjima i tumaÄenjima. Glavni junak romana Crveni kralj Zoran JugoviÄ plod je autorove imaginacije i predstavlja romansijerski lik par ekselans, koji je autor stvorio i umetniÄkim sredstvima u njega ugradio život, karijeru i sudbinu stvarno postojeÄih fudbalera toga doba: OstojiÄa, MilutinoviÄa, BeÄejca, Lamze, Å ekularca i drugih.` Kao komentar, ja bih ovde mogao da dodam istinitu anegdotu sa suÄenja u PanÄevu kad je zabranjen moj roman. PriteÅ”njen znalaÄkom ekspertizom sudskog veÅ”taka, profesora etike na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dr Vuka PaviÄeviÄa, Okružni javni tužilac PanÄeva, da bi opovrgao profesora, izaÅ”ao je sa tvrdnjom da taj moj izmiÅ”ljeni junak Zoran JugoviÄ King nije otiÅ”ao u Ameriku da igra fudbal nego da radi za CIJU protiv Jugoslavije! Pri tom je mahao nekakvim papirom koji je dobio od Službe državne bezbednosti o Å”pijunskoj delatnosti reÄenog fudbalera. ZaÄas je sudnica pretvorena u teatar apsurda. Junak romana koji je izmiÅ”ljen, koji ne postoji, koji je plod piÅ”Äeve fikcije, proizveden je od strane tajne policije u istinskog Å”pijuna! U teatru apsurda jedini se snaÅ”ao moj izdavaÄ Slobodan MaÅ”iÄ i obratio se Sudskom veÄu: āMogu da izjavim da ja nisam znao za takvu delatnost junaka IvanoviÄevog romana, sad to prvi put Äujem. Da sam znao, ne bih Å”tampao roman. A uveren sam da ni pisac to nije znao. Da je znao, svakako ne bi ni napisao roman!` Svejedno, u tom teatru apsurda, moja knjiga je stradala. Dragoljub TodoroviÄ je dalje napisao da sam ja za kratko vreme bio žrtva tri procesa. āNikome nije organizovano toliko procesa i to u intervalu od dve godine (oktobar 1972 - oktobar 1974.) koji su svi bili zasnovani na eklatantnom i vrlo otvorenom i bahatom krÅ”enju zakona. U drugim sluÄajevima, makar je fingirana primena zakona, primenjivane su, inaÄe vrlo rastegljive, a bezobalne zakonske norme. Kod IvanoviÄa ni takav napor podvoÄenja dela pod nekakav zakonski tekst, makar nasilno, nije uÄinjen.` Pod taÄkom 2 TodoroviÄ govori o mom radnom procesu na kojem sam udaljen s posla gimnazijskog profesora. āOd sva tri procesa najteži, najnemoralniji i najmonstruozniji bio je onaj u kome su IvanoviÄu presudile njegove kolege, profesori gimnazije RadoÅ” JovanoviÄ - Selja u KurÅ”umliji. Po tadaÅ”njim komplikovanim i birokratskim pravilima samoupravnog socijalizma, predlog Disciplinskog suda o IvanoviÄevom iskljuÄenju iz Å”kole trebalo je da potvrdi Radna zajednica gimnazije. Svi profesori, njih 24, prisustvovali su sednici Radne zajednice i na tajnom glasanju Äak 18 izjasnilo se za iskljuÄenje Ivana IvanoviÄa, samo dvoje je bilo protiv, a Äetvoro su se uzdržali od glasanja. Ivan IvanoviÄ nije napravio nikakav propust, prekrÅ”aj ili bilo Å”ta nedozvoljeno kao profesor. Naprotiv, bio je jedan od najuglednijih profesora, posebno omiljen kod uÄenika. Sa svim kolegama bio je u dobrim, korektnim i kolegijalnim odnosima. MeÄutim, sve to, kao ni tajnost glasanja, nije pomoglo. Kod profesora je prevladao strah koji ledi krv u žilama, atavizam, malograÄansko poimanje sveta, tipiÄno provincijsko licemerje i hipokrizija, podaniÄki mentalitet, beskrajna proseÄnost, neinventivnost, moralna tupost i ravnoduÅ”nost, karakteristiÄni za provincijske prosvetne radnike i, u poslednjoj instanci, zavisti, poÅ”to je IvanoviÄ potpuno neoÄekivano visoko uzleteo i vinuo se do, za njih, nedostižne i nezamislive visine.` Ja bih dodao da je to bila slika Srbije toga vremena. U taÄki 3. TodoroviÄ istiÄe da je u svemu tome bilo dobro to Å”to su sudovi priznali da se radi o romanu, dakle o umetniÄkom delu. āU svim ostalim sluÄajevima suÄenja umetniÄkom ili nauÄnom delu tužioci i sudije su se trudili da izbegnu eksplicitno priznanje da se kriviÄno delo vrÅ”i umetniÄkom ili nauÄnom tvorevinom, jer nauka i umetnost mogu se procenjivati samo nauÄnim i umetniÄkim metodama i za njih važe samo estetiÄka i nauÄna merila. U tom izbegavanju koriÅ”Äeni su termini Å”tampana stvar, spis, materijal, tekst i tako je stvoren privid da se ne sudi umetniÄkom ili nauÄnom delu. Kod IvanoviÄa otvoreno se priznaje da je u pitanju književno delo i da se sudi piscu za književno delo.` Problem je bio u tome Å”to po Ustavu SFRJ umetniÄka i nauÄna delatnost je slobodna, dakle, nije podložna sudskom gonjenju. Sudovi su sudeÄi meni krÅ”ili Ustav SFRJ! Ivan IvanoviÄ (NiÅ”, 19. decembar 1936) srpski je književnik.[1] Njegov legat deo je Udruženja za kulturu, umetnost i meÄunarodnu saradnju āAdligatā. Život RoÄen je 19. decembra 1936. godine u NiÅ”u. Otac Božidar, Boža IvanoviÄ, oficir, poginuo je u Drugom svetskom ratu boreÄi se u sastavu Jugoslovenske vojske u Otadžbini Dragoljuba MihailoviÄa, a majka Milja bila je uÄiteljica u selu Žitnom Potoku u Pustoj reci, odakle su IvanoviÄi i poreklom. Osnovnu Å”kolu zavrÅ”io je u Žitnom Potoku, gimnaziju u Prokuplju[1]. Diplomirao je svetsku književnost na FiloloÅ”kom fakultetu u Beogradu.[1] Deset godina je radio kao srednjoÅ”kolski profesor književnosti u Aleksandrovcu i KurÅ”umliji, a onda otpuÅ”ten iz službe. Posle toga se preselio u Beograd, gde se bavi pisanjem u vidu profesije. U vreme SFRJ su mu knjige zabranjivane, a on suÄen zbog njih. U to doba su ga branili poznati advokati SrÄa PopoviÄ i Milivoje PeroviÄ, pa je izbegao zatvorsku kaznu. Nastankom viÅ”estranaÄja u Srbiji, postaje aktivni opozicionar kao Älan Demokratske stranke i aktivno uÄestvuje u svim protestima protiv MiloÅ”eviÄa devedesetih godina. Iz Demokratske stranke se iÅ”Älanio 6. oktobra 2000. godine. Kao Älan Srpskog pokreta obnove bio je na dužnosti pomoÄnika ministra kulture od 2004. do 2006. godine. Književni rad i sudski progon vlasti U literaturu je uÅ”ao 1972. godine romanom āCrveni kraljā[2] koji je Å”tampan u hiljadu primeraka. Knjigu je napisao 1969. u KurÅ”umliji u vreme kada su sa politiÄke scene uklanjane nepodobne struje u partiji - liberali. Prvobitno nije mogao da pronaÄe izdavaÄa i bio je odbijen nekoliko puta. Godine 1972. knjigu je objavio jedan od retkih nezavisnih izdavaÄa u Srbiji tog perioda, Slobodan MaÅ”iÄ.[3] Glavni lik u romanu je fudbaler Zoran JugoviÄ (Zoka King), koji emigrira u Ameriku gde uspeÅ”no igra fudbal. Za lika je pisac imao inspiraciju u popularnim fudbalerima Dragoslavu Å ekularcu, Jovanu MiladinoviÄu i Veliboru VasoviÄu. Za vlast problematiÄan deo u romanu je bio kada glavni lik kaže: āMa ta Jugoslavija je zemlja u kojoj ne želim da živim, majke joj ga...ā [3] Javni tužilac u Prokuplju je smatrao da roman ānapada Jugoslaviju i socijalizamā. KomunistiÄka vlast je roman zabranila svega dva meseca nakon izlaska, pisca osudila na dve godine zatvor i otpustila ga s posla kao moralno i politiÄki nepodobnog da vaspitava omladinu. Na suÄenju za zabranu knjige IvanoviÄev izdavaÄ Slobodan MaÅ”iÄ je za veÅ”take izabrao profesora etike Vuka PaviÄeviÄa i profesora prava Radomira LukiÄa. PaviÄeviÄ je govorio je da se oni nisu izborili za revoluciju da bismo zabranjivala knjige, da i ÄetniÄka deca imaju pravo da piÅ”u kao i svi drugi... Javni tužilac je u jednom trenutku rekao PaviÄeviÄu: āProfesore, svaka Vama Äast, ja znam da ste Vi veliki znalac i komunista, Älan CK, ali ja imam podatke od Udbe da je taj glavni junak, Zoran JugoviÄ radio za CIA.ā[3] VeÄina intelektualaca je podržavala IvanoviÄa, posebno Borislav PekiÄ, Dragoslav MihailoviÄ i Branko ÄopiÄ. Drugi pisci i intelektualci držali su se po strani, poput Miodraga PavloviÄa, Vaska Pope, Mirka KovaÄa i Danila KiÅ”a.[3] Tokom progona književnika, njegovu kuÄu je u viÅ”e navrata pretresala UDBA. Glavni povod za to je bio sluÄaj kada su mu navodno pronaÅ”li emigrantski ÄetniÄki list, koji mu je ispao iz pisma koje mu je predao i zahtevao da pismo otvori, sekretar Å”kole gde je bio zaposlen.[3] Prvobitnu presudu su preinaÄili, zbog pritiska javnosti i procene da ne bi ostavljala dobar utisak u narodu.[3] Iako je presuda bila poniÅ”tena, IvanoviÄ nikada nije bio rehabilitovan niti je dobio obeÅ”teÄenje.[3] Sedamdesetih i osamdesetih godina biva suoÄen sa velikim problemima oko izdavanja svojih drugih dela, da bi tek krajem devedesetih njegova dela dobila na znaÄaju i konaÄno bio priznat kao znaÄajan srpski savremeni pisac.[3] Roman āCrveni kraljā je ponovo objavio BIGZ 1984. godine.[3] Legat Ivana IvanoviÄa Ivan IvanoviÄ, književnik, u udruženju `Adligat` daje intervju Ranku Pivljaninu, novinaru dnevnog lista `Blic` (28.02.2019.) Dela Romani Crveni kralj (1972) Vrema sporta i razonode (1978) Arizani (1982) Živi pesak ā živo blato (1986) NiÅ”ki gambit (1988) Jugovac ili Kako uÄi u istoriju (1989) Fudbalska generacija (1990) BraÄa JugoviÄi ili Kako izaÄi iz istorije (1990) Ukleti Srbijanac (1993) Vojvoda od Leskovca (1994) Crni dani Rake Drainca (1997) Drainac izmeÄu Äetnika i partizana (2003) Narodna buna; Äetnici (Prvi deo trilogije) (2006) Narodna buna; TopliÄka država (Drugi deo trilogije) (2007) Portret umetnika u starosti: roman bez laži (2007) Drainac (2011) Narodna buna; Partizani (TreÄi deo trilogije) (2014) `Ivanov gambit` (vodiÄ kroz opus pisca), izdavaÄi `Adligat` i biblioteka `Milutin BojiÄ` Beograd, 2020. Zbirke novela Ikarov let / Razgovor sa Lujom (1968) Novele - male (1997). Ova knjiga sadrži 7 novela[5]: āMedved u južnoj Srbijiā, āIkarov let ili izmeÄu oca i ujakaā, āIkarov pad ili povratak u zaviÄajā, āRazgovor sa Lujomā, āKuÄka i njeni sinoviā, āÅ eÄer deteā, āÅ opska ambasadaā. Novele - velike (1997). Ova knjiga sadrži 8 novela[6]: To su: āDva mrtva pesnikaā, āGarinÄaā, āKozja krvā, āOrlovi noktiā, āDžika iz Džigoljā, āLopta je okruglaā, āVampirā, āBeli anÄeoā, āHolanÄanin lutalicaā. Kako upokojiti Drainca - AntropoloÅ”ke novele (2011). Ova knjiga se sastoji od deset novela[7]: āEvropa u Srbijiā, āVampiri su meÄu namaā, āMirakulum na pravnom fakultetu u Beograduā, āSrpske akademijeā, āUpokojen Drainacā, āRat romanima u Topliciā, āPosle pesedet godina u Župiā, āDon Vito Korleoneā, āSrbija neÄe da Äuje za Vlastu iz Å arkamenaā, āMrtav pisacā. Drame Crveni pevac, crni rak (2001) NiÅ” na krstu: tri drame iz politiÄkog života NiÅ”a [UdbaÅ”; Crveni pevac; NiÅ”ki tribunal] (2005) Zbirka poezije Äitanka srpske politiÄke poezije (sa Marinkom ArsiÄem Ivkovim) PolitiÄki spisi Srpska priÄa: Äetnici i partizani Nisam kriv AntipolitiÄar (2004) Draža MihailoviÄ na sudu istorije - esej-rasprava (2012) Roman o njemu Dragoljub TodoroviÄ - SluÄaj āCrveni kraljā: (osuda i izgon Ivana IvanoviÄa) (2005)[8]
knjiga Prpovetke koja sadrzi posvetu Petra PetroviÄa Pecije najboljem drugu, prijatelju i saradniku na ovoj greÅ”noj knjizi, književniku g. Konstantinu Koki ÄorÄeviÄu Skoplje maja 1930 veoma dobro stanje, pretpostavljam knjiga je prekoricena u tvrd povez, nisam nigde video ovu knjigu pa ne mogu da tvrdim RETKO slobodno pitajte sta vas zanima i ako zelite jos neku sliku Petar S. PetroviÄ Pecija (LaÄevac, 9. jun 1899 ā Beograd, 20. oktobar 1952) je bio književnik i dramski pisac, glumac i pozoriÅ”ni reditelj[1]. Otac Stevan je bio guslar i sakupljaÄ narodnih pesama i kafedžija. Majka Evica, domaÄica, brat Emil, književnik iz Sarajeva. ZavrÅ”io je glumaÄku Å”kolu u Zagrebu u klasi Branka Gavele i Tita Strocija, (diplomirao 1920). Po zavrÅ”etku glumaÄke Å”kole najpre je radio kao glumac u Sarajevskom narodnom pozoriÅ”tu, a zatim, posle nekoliko godina radi u Skopskom pozoriÅ”tu kao glumac, gde se proslavio u ulozi Hamleta. Godine 1928. dolazi na poziv u Narodno pozoriÅ”te u Beogradu, gde radi sve do svoje smrti, u svojstvu glumca, reditelja i dramskog pisca, Äije se drame prikazuju u istom pozoriÅ”tu i gde uÄestvuje i dalje kao glumac, reditelj i dramski pisac. Istovremeno radi i u Radio Beogradu, gde zajedno sa Nikolom PopoviÄem, glumcem, osniva poznatu i veoma popularnu emisiju āÄas humoraā, koja je prva u najavi imala svoj popularni i lako prepoznatljivi ādžinglā, koji je poÄinjao reÄima: āDobro veÄe, želim svima...ā U Narodnom pozoriÅ”tu u Beogradu prikazuju se njegove drame āOsloboÄenje Koste Å ljukeā, u kojoj igraju prvaci Narodnog pozoriÅ”ta, zatim, āMis Beogradā, āPucanj iz publikeā, komedija za decu āDružina Mike MiÅ”aā na KolarÄevom univerzitetu i najzad, velika istorijska tragedija, āDuÅ”an, mladi kralj,ā koja je okupila sve najveÄe glumce Narodnog pozoriÅ”ta u Beogradu. Nažalost, javni tužilac iz Beograda BaniÄ, nakon reprize zabranjuje predstavu, kojoj je trebalo da prisustvuje i kraljeviÄ Petar Drugi KaraÄorÄeviÄ, prestolonaslednik, jer je navodno utvrdio da predstava predstavlja udarac na politiÄke prilike i sistem u predratnoj Jugoslaviji. Ovu predstavu je režirao veliki reditelj Jurij Rakitin. Zatim, tu je i istorijska drama āCarica Milicaā, iz kosovskog triptiha (āCarica Milicaā, āOliveraā i āJoasafā) sa kojom je sa velikim uspehom gostovalo u Ateljeu 212 KruÅ”evaÄko pozoriÅ”te[2]. Posle toga, Petar S. PetroviÄ je napravio nekoliko veoma uspelih dramatizacija: RankoviÄevu āSeosku uÄiteljicuā, IgnjatoviÄevog āVeÄitog mladoženjuā, zatim āRodoljupceā i āŽenidbu i udadbuā Jovana Sterije PopoviÄa, pa āUgaÅ”eno ognjiÅ”teā, koje su prikazivane u Beogradu i u viÅ”e pozoriÅ”ta u Srbiji (Beograd, Zrenjanin, Kragujevac, KruÅ”evac i druga mesta sa pozoriÅ”nom tradicijom). Sve dramatizacije su imale velikog uspeha kod publike, a režirao ih je sam autor, iskazavÅ”i se ponovo, kao i ranije, i kao vrstan reditelj. Potom piÅ”e komediju āSve po planuā, komad u tri Äina, pozoriÅ”ne slike Branka RadiÄeviÄa, scensku hroniku āParlamentarciā, nakon toga komediju āMis Beogradā, te konaÄno, poslednju dramu pred izbijanje Drugog svetskog rata pod nazivom āDaktilografkinjeā. Posle Drugog svetskog rata napisao je dramske tekstove āSimiÄiā, āMi ne priznajemoā i āPucanj u noÄiā. Po zavrÅ”etku rata, iako veÄ bolestan, bio je jedan od osnivaÄa Beogradskog dramskog pozoriÅ”ta u Beogradu, gde je prvu sezonu otvorio, 28. 2. 1948. svojom režijom, predstavom āMladost otacaā, Borisa Gorbatova. MeÄutim, nije bio samo pozoriÅ”ni Äovek, veÄ i istaknuti dramski pisac i literata. Napisao je zbirku pripovedaka āGodina danaā, zatim romane āRoÄaā u izdanju SKZ, āZemlja ostavljenaā, āBez zemljeā i āMladi kurjakā, roman za koji je 1936. godine dobio prvu nagradu za najbolji jugoslovenski roman, sve u izdanju Gece Kona. Potom piÅ”e āBegunceā (dva izdanja), deÄje priÄe: āDeca u selu i graduā, u ediciji popularne āZlatne knjigeā, roman za decu āMali Milkinā, i konaÄno āBele vraneā (u rukopisu). Neki romani su mu prevoÄeni na nemaÄki, ÄeÅ”ki i bugarski jezik. Gostovao je kao reditelj u Pragu, u Narodnom divadlu, na poziv poznatog praÅ”kog reditelja Gabriela Harta, i u Sofiji. Godinama je bio stalni saradnik dnevnog lista āPolitikaā, u kojoj je objavio veliki broj pripovedaka. SaraÄivao je i u viÅ”e drugih listova i Äasopisa. Neposredno pred kraj rata, krajem 1944. i 1945. godine, pozvan je iz kragujevaÄkog partizanskog Å”taba da organizuje kulturni život u AranÄelovcu, a zatim i u kragujevaÄkom pozoriÅ”tu, gde je režirao ratnu dramu Leonida Leonova, āNajezdaā, kada su ga po zavrÅ”etku premijere partizanski komandanti izneli na ramenima. Umro je relativno mlad, u 52. godini života, kada je sazreo i bio u naponu stvaralaÄke snage, mada je iza sebe ostavio veliki književni i stvaralaÄki opus. Bio je jedan od najpriznatijih pisaca i dramskih autora izmeÄu dva rata. KONSTANTIN ÄORÄEVIÄ (Å abac, 28.10.1900 ā Å abac, 20.06.1957) PripovedaÄ, pesnik i romanopisac, profesor Konstantin Koka ÄorÄeviÄ, roÄen je oktobra meseca 1900. godine u Å apcu, od oca Ilije i majke Jelene. [...] Osnovnu Å”kolu i nižu gimnaziju Koka je zavrÅ”io u svom rodnom gradu. Bile su to najlepÅ”e i najbezbrižnije godine njegovog života. Odrastao je u velikom dvoriÅ”tu, sa puno porodica i dosta dece, u dobro situiranoj porodici. Deca su živela u svom svetu igre, maÅ”te i nestaÅ”luka. Bezbrižno detinjstvo surovo je prekinuto 1914. godine. Rat je ÄorÄeviÄu uniÅ”tio ne samo detinjstvo i mladost, nego i ceo život. Život u izbegliÅ”tvu, a potom u logoru, ostavili su neizbrisive tragove u njegovoj duÅ”i. Prve izbegliÄke dane proveo je, sa majkom i braÄom, u TekeriÅ”u, za vreme Cerske bitke. Mnoge dogaÄaje je neposredno video i doživeo, Å”to Äe docnije verno opisati u prva dva poglavlja romana U bežaniji. U ratnom haosu, ÄorÄeviÄ je bio uhvaÄen i odveden u zarobljeniÅ”tvo preko Save, ali je uspeo da pobegne, mada joÅ” nije imao ni 14 godina. Celu 1915. godinu proveo je u bežaniji, u gradovima pored Morave. Nejaki deÄak je bio prinuÄen da nadniÄi kod seljaka i služi, da bude Äamdžija; oko dva meseca radio je u Soko Banji kao dnevniÄar u poreskom odeljenju. U novembru 1915. godine, povlaÄeÄi se sa srpskom vojskom, dospeo je do Podgorice, ali je tu po drugi put uhvaÄen i interniran u Austro-ugarsku. Sumorne dane proveo je u logorima Braunau, Nežideru, Dunaserdaheu i drugim. PokuÅ”avao je da pobegne u Rusiju i Å vajcarsku, ali bez uspeha. KonaÄno je puÅ”ten `po molbi kao nepunoletan`. Po povratku kuÄi, nastavlja Å”kolovanje. Na teÄaju, koji je trajao od 10. marta 1919. do 29. maja 1920. godine, zavrÅ”io je viÅ”e razrede Gimnazije. Godinu dana kasnije, 1921, položio je viÅ”i teÄajni ispit. U materijalnoj oskudici i nemoguÄnosti da Å”kolovanje nastavi na fakultetu, potražio je zaposlenje. PoÄetkom februara 1921. postavljen je za privremenog uÄitelja u posavotamnavskom selu Kamenici. Tu je ostao do kraja Å”kolske godine, a od jeseni, sa neÅ”to uÅ”teÄenog novca, postao je student Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 22. jula 1926. godine; profesorski ispit je položio krajem novembra 1930. Prvo zaposlenje dobio je, pre no Å”to je diplomirao, u Velesu, u Makedoniji, gde je, u oktobru 1924. godine, postavljen za predmetnog uÄitelja u Gimnaziji. U avgustu naredne godine, po sopstvenoj molbi, premeÅ”ten je za privremenog uÄitelja Gimnazije u Tetovu. Na insistiranje profesora Kuljbakina, 6. septembra 1926. godine, odmah po diplomiranju na Filozofskom fakultetu, postao je `nastavnik Marijinskog Donskog instituta i Krimskog kadetskog korpusa` u Beloj Crkvi, u Banatu, privatnoj srednjoj Å”koli za Ruse emigrante, gde je predavao srpski jezik i književnost, istoriju jugoslovenskih naroda i geografiju Jugoslavije. Posle dve godine, od 24. septembra 1928, ponovo je u Makedoniji, gde radi kao suplent MuÅ”ke gimnazije u Skoplju. Oktobra 1931. premeÅ”ten je u Gimnaziju u Å tip, da bi, 31. marta naredne godine, bio vraÄen u Skoplje i postavljen za profesora Državne trgovaÄke akademije. Posle viÅ”e od sedam godine, 18. septembra 1939, postavljen je za honorarnog upravnika Prve struÄne produžene Å”kole u Skoplju. Okupaciju i rasparÄavanje Jugoslavije doÄekao je u Skoplju, odakle su ga proterali bugarski faÅ”isti. PreÅ”ao je u NiÅ”, u junu 1941. godine, i radio kao profesor TrgovaÄke akademije. U NiÅ”u je ostao do kraja rata. Po osloboÄenju, poÅ”to je ocenjen `kao jedan od najsposobnijih, najmarljivijih i književno najkulturnijih nastavnika srednjih Å”kola u NiÅ”u`, u aprilu 1945. godine postavljen je za direktora drame Okružnog narodnog pozoriÅ”ta. No, veÄ u julu iste godine, preÅ”ao je za profesora TrgovaÄke akademije. Iz NiÅ”a je, 17. avgusta 1946. godine, premeÅ”ten za profesora TrgovaÄke akademije u Valjevu. KonaÄno, 20. septembra 1947. godine, premeÅ”ten je u svoj rodni Å abac, gde radi kao profesor TrgovaÄke akademije. U Å apcu je zavrÅ”io svoj radni i životni vek. Oženio se u julu 1928. godine Zagorkom JankoviÄ, bankarskom službenicom, sa kojom je dobio dvoje dece: kÄerku DuÅ”anku i sina Rastislava. Prema dostupnim ocenama iz ocenjivaÄkih listova, može se zakljuÄiti da je bio izvanredan nastavnik, koga su i uÄenici veoma voleli i uvažavali. Poezijom se nije mnogo bavio. Za desetak godina, uglavnom izmeÄu 1920. i 1930, napisao je i objavio samo nekoliko lirskih pesama, meÄu kojima je svakako najbolja pesma KaluÄer, koju je objavio 1925. godine. Stihove ove pesme Äesto je, u užem druÅ”tvu, govorio Kokin sugraÄanin Milorad PaniÄ Surep: Ja sam kaluÄer, bez reda, van reda, Bez rize i Å”tapa, drvepih sandala, I ma kog drugog svetskog znaka sveÅ”teniÄkog. Lutalo grozno, bez Dogme, Hanana. Sve mi je tuÄe. Ja sam stranac i samac Bez brata, druga, u Å”upljini zena, ZdraveÄi tužno svaki smiraj dana, Putujem tako, pjan i blažen, žudim, Daleko neko mraÄno otkrovenje. NajviÅ”e je pisao pripovetke. U periodu od 1921. do 1937. godine, objavio ih je preko 50: Äaj (1921), ÄiÄa (1924), CerovaÄki vladika (1925), Kad naÅ”i doÄu, Ucena, Nagodba van steÄaja, Prodavci novina, Ratna priÄa (1926), U aÅ”Äinici, BožiÄ, ÄiÄa Mane (1928), PaÅ”a, ZduhaÄ, Kombadžija (1929), Deca, Povratak, Kapetan Vukota (1930), Baba Ana VuiÄ, U pansionu, Pod magacinom, Neznani junaci, ÄiÄa Miketa, Kurjak (1931), Lager-baraka, Na vozu, Proba (1932), U Å”koli, Pravi TurÄin, Rast Äorba, Žena, KaÄa (1933), FaÄkalica (1934), Pregalac, Kosovo, Metohija, Äakor (1935), MeÄava, Lutanje, Medova, Lupe, Vezirov most, Vasjat, Papir, Skadar, MaÄa, Kroz gudure (1936), KomitaÄi, DraÄ, Na noÄiÅ”tu, BespuÄe, Na Vardaru (1937). Pored navedenih, objavio je i pripovetke OsloboÄenje Skadra, Doktor MiÅ”a, Plava grobnica, Krf, Lager i Povratak. U rukopisu je ostalo nekoliko neobjavljenih pripovedaka. Å tampao je dve zbirke pripovedaka: NaÅ”i ljudi, u Skoplju 1930. u kojoj je objavljeno pet pripovedaka, i Pripovetke, u Beogradu 1934, koja sadrži 14 pripovedaka. Pesme i pripovetke ÄorÄeviÄ je objavljivao u sledeÄim listovima i Äasopisima: Venac, Misao, Književni sever, Život i rad, Nova svetlost, Južni pregled, Politika, Narodna odbrana i BuduÄnost. U izdanju Gece Kona, 1940. godine objavljen je njegov autobiografski roman U bežaniji. SaÄuvan je rukopis neobjavljenog romana U lageru, kao i delovi romana Gimnazisti. Rukopis joÅ” jednog romana uniÅ”ten je u Makedoniji, za vreme Drugog svetskog rata. ÄorÄeviÄ se bavio i publicistiÄkim radom. U ukupnom pripovedaÄkom stvaralaÅ”tvu, najbolja i umetniÄki najvrednija ÄorÄeviÄeva pripovetka je CerovaÄki vladika. Po celovitosti priÄe, izboru teme, kompozicionoj usklaÄenosti i dinamici, izgraÄenosti stila, po Äemu je ÄorÄeviÄ i inaÄe poznat, dramatiÄnosti i psiholoÅ”koj snazi, ona može uÄi u antologiju meÄuratne srpske pripovetke. ÄorÄeviÄ ubedljivo i impresivno slika tragediju glavnog junaka, seljaka Sime SimiÄa, iz Cerovca kod Å apca, kome su rat i posleratna partijsko-politiÄka groznica doneli samo neizmerno stradanje i patnju. Pored ove, kvalitetom se izdvajaju pripovetke: ÄiÄa, ÄiÄa Mane, Kad naÅ”i doÄu, Deca, Pod magacinom, U Å”koli, U pansionu, Baba Ana VuiÄ, PaÅ”a, U vozu, Lager, Povratak, Nagodba van steÄaja, ÄiÄa Miketa, Kurjak i Kroz gudure. Autobiografski roman U bežaniji gotovo hroniÄarskim manirom odslikava surove ratne dogaÄaje od Cerske bitke i stradanja naroda u pozadini, do bežanije i potucanja ljudi koji su ostali bez igde iÄega. Glavna liÄnost romana, deÄak Äoka ArambaÅ”iÄ, istovremeno je i pisac. Radnja je podeljena na osam poglavlja, kroz koja nas ovaj prerano sazreli deÄak, nasilno otrgnut od detinjstva, vodi sigurno i ubedljivo. Konstantin Koka ÄorÄeviÄ je umro u Å apcu, ne doÄekavÅ”i penziju, 20. juna 1957. godine. Mada nije imao ni punih 57 godina, kao težak srÄani bolesnik bio je jako iznuren i oronuo.
Prvo izdanje iz 1960. OdliÄno oÄuvano! Izuzetno retko u ponudi. Autor - osoba MiljkoviÄ, Branko, 1934-1961 = MiljkoviÄ, Branko, 1934-1961 Naslov Vatra i niÅ”ta / Branko MiljkoviÄ Vrsta graÄe poezija URL medijskog objekta odrasli, opÅ”te (lepa književnost) Jezik srpski Godina 1960 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Prosveta, 1960 (Beograd : Beogradski grafiÄki zavod) FiziÄki opis 86 str. ; 20 cm (BroÅ”.) Nov naraÅ”taj pesnika, koji se afirmiÅ”e u drugoj polovini 50-ih godina, doÅ”ao je na pripremljen teren i veÄ na samom poÄetku pokazao niz prednosti Å”to su im omoguÄile brz prodor u književnost: znatnu književnu kulturu, poznavanje stranih jezika i svetske poezije, negovanost izraza, ovladanost raznim pesniÄkim tehnikama, preuranjenu zrelost. U tom naraÅ”taju javlja se nekoliko orijentacija. Najizrazitija je neosimboliÄka. Njoj pripada glavni pesnik ovog pokolenja Branko MiljkoviÄ (1934ā1961). On je prekratio život u dvadeset sedmoj godini i tim cinom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od poÄetka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke āUzalud je budimā (1957), āPoreklo nadeā i āVatra i niÅ”taā (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama āSmrÄu protiv smrtiā (1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Å ÄepanoviÄem (1934ā1966). Pisao je takoÄe eseje i kritike, prevodio poeziju s ruskog i francuskog. U celom tom opsežnom radu pokazao je neumornost i žurbu ali i umetniÄku disciplinu i samosvest. MiljkoviÄ je pesnik intelektualac, uveren da je pesma izraz patetike uma, a ne srca, da se ona dostiže umom` i da izražava āstanja uma`, a ne duÅ”evna raspoloženja. Po obrazovanju filosof, on je verovao da se mogu prepevati filosofski sistemi. Zato se vraÄao prvim grÄkim filosofima, naroÄito Heraklitu, dovodeÄi u vezu njihovo uÄenje o praelementima s modernom filosofijom biÄa. U pesniÄkom izrazu težio je da spoji moderna istraživanja s klasiÄnim zahtevima, zalagao se za savrÅ”enstvo kao najveÄi ideal pesme, smatrao da ānema velike poezije bez stroge i odreÄene forme`, bio vrstan versifikator i jedan od obnovitelja soneta u naÅ”oj posleratnoj poeziji. Odbojan prema tradicionalnoj subjektivnoj lirici, on je na drugoj strani pokazao otvorenost prema nekim drugim tradicionalnim vrednostima: negovao je socijalnu i rodoljubivu poeziju, nadahnjivao se motivima i simbolima iz naÅ”e narodne pesme. Branko MiljkoviÄ (NiÅ”, 29. januar 1934 ā Zagreb, 12. februar 1961) bio je srpski i jugoslovenski pesnik, esejista i prevodilac. MiljkoviÄ je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika druge polovine dvadesetog veka. Brankov otac Gligorije (1907ā1999) poreklom je iz Gadžinog Hana, a majka Marija (1908. roÄena Brailo) iz sela Trbounja kod DrniÅ”a. Imao je i brata DragiÅ”u (1939ā1993) Äijim zalaganjem je za života i posle pesnikove smrti sreÄena i saÄuvana Brankova zaostavÅ”tina. MiljkoviÄeva porodica vodi poreklo iz Zaplanja kod NiÅ”a, odakle su se njegovi roditelji doselili u NiÅ”. MiljkoviÄ je detinjstvo provodio u periodu Drugog svetskog rata u porodiÄnoj kuÄi na periferiji NiÅ”a u ulici Ljube DidiÄa 9. Brankovo odrastanje u porobljenom NiÅ”u, u kome je bio svedok svih strahote rata i nasilja, najverovatnije Äe kasnije u psiholoÅ”kom smislu biti zaÄetnik tema o smrti u njegovoj poeziji. Na Veliki petak 1944. godine, Branko posmatra kako savezniÄke bombe padaju na Sabornu crkvu, ali i na Å”kolu `Sveti Sava`. Video je svoju mladu komÅ”inicu Ružu, svoju prvu ljubav, kako je u nesvesnom stanju odnose u bolnicu. Uzalud su se Brankova majka i druge žene molile za Ružu. Ona se viÅ”e nikada nije probudila, a Branko Äe svoja deÄaÄka oseÄanja prema njoj iskazati dosta godina kasnije, u svojoj pesmi Uzalud je budim. MiljkoviÄ je stekao srednje Å”kolsko obrazovanje u Prvoj niÅ”koj gimnaziji āStevan Sremacā Od 1941. do 1945. pohaÄao je osnovnu Å”kolu. Prvi, drugi i treÄi razred zavrÅ”io je u osnovnoj Å”koli āVožd KaraÄorÄeā u NiÅ”u, a Äetvrti, pred kraj rata, u oÄevom rodnom mestu Gadžinom Hanu. Od 1949. do 1953. godine MiljkoviÄ je bio uÄenik Prve niÅ”ke gimnazije āStevan Sremacā u NiÅ”u, gde je njegov pesniÄki dar otkriven u Å”kolskom književnom druÅ”tvu āNjegoÅ”ā, u kome je, pored ostalih, bila i pesnikinja Gordana TodoroviÄ. U NiÅ”u piÅ”e i pred svojim vrÅ”njacima i profesorima Äita svoje prve pesme sa trinaest godina. Prvu pesmu objavio je 1952. u beogradskom listu āZapisiā, imao je tada osamnaest godina. U NiÅ”u, pesme objavljuje u āSlužbenom glasnikuā, āGlasu omladineā, āNaÅ”em putuā, āGlediÅ”timaā... Tokom gimnazijskog Å”kolovanja veliki uticaj na pesnika imao je profesor književnosti Dragoljub MilosavljeviÄ i, naroÄito, profesor filozofije, Fridrih Troj. Oni su najviÅ”e doprineli da upiÅ”e studije filozofije(1953) i da nastavi da se bavi književnoÅ”Äu. Godine 1953. iz NiÅ”a je otiÅ”ao u Beograd na studije filozofije i na Filozofskom fakultetu diplomira 1957. JoÅ” kao student (1956) pripadao je grupi neosimbolista, Äiji je idejni voÄa bio prof. Dragan M. JeremiÄ, a koju su, pored MiljkoviÄa, Äinili: Božidar TimotijeviÄ, Žika LaziÄ, Dragan Kolundžija, Milovan DanojliÄ, Petar PajiÄ, Kosta DimitrijeviÄ, Vera SrbinoviÄ, Rajko ÄukiÄ... NastojeÄi da u poeziji sintetizuje pesniÄko iskustvo simbolista i nadrealista. Kada je doÅ”ao u Beograd, Branko je pune tri godine, obilazio redakcije mnogih Äasopisa ali nije naiÅ”ao na razumevanje. Prve pesme u Beogradu mu objavljuje Oskar DaviÄo 1955. u Äasopisu āDeloā, i time mu otvara vrata ostalih izdavaÄa i stranice brojnih Äasopisa. Ubrzo potom sledi njegova prva zbirka pesama āUzalud je budimā 1956, kojom postiže uspeh kod publike i kritiÄara, a potom i zbirke pesama: āSmrÄu protiv smrtiā (zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem, 1959), āPoreklo nadeā (1960), āVatra i niÅ”taā (1960), āKrv koja svetliā (1961)... Književna kritika ga je vrlo brzo, bez obzira na njegovu mladost, svrstala u sam vrh srpske poezije. To je potvrdila dodela Branku jedne od, u to vreme, najprestižnijih nagrada ā Oktobarske. Branko je potom poÄeo da vodi raÄuna o svom oblaÄenju, mogao se videti kako ide preko Terazija u sivom odelu, u prsluku viÅ”njeve boje, sa leptir-maÅ”nom, Å”eÅ”irom velikog oboda... Od studenta boema ā postao je gospodin. Njegove rane pesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije. NajznaÄajnija je njegova zbirka āVatra i niÅ”taā u Äijoj se osnovi, pored antiÄkih mitova, nalaze nacionalni mitovi i legende koje je on utkao u sopstvenu poetiku, posebno u ciklusu āUtva zlatokrilaā. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevoÄenjem ruskih i francuskih pesnika. Po jednima usled liÄnih nesporazuma sa jednim brojem pesnika i prijatelja, a po drugima (kako to u knjizi āBranko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄā, navodi Petar DžadžiÄ) zbog problema āuzrokovanih ljubavnim jadomā, napuÅ”ta Beograd, u jesen 1960, i odlazi za urednika Literarne redakcije zagrebaÄkog radija. U Zagrebu, najverovatnije nezadovoljan svojim životom, Branko se odaje alkoholu. TragiÄno je preminuo u Zagrebu u noÄi izmeÄu 11. i 12. februara 1961. godine. Tom dogaÄaju prethodila su sledeÄa dogaÄanja. U januaru 1961. u zagrebaÄkoj pozoriÅ”noj kafani koju su njeni gosti nazivali āKavkazā prema svedoÄenjima Vladimira BogdanoviÄa on i Branko su jedne veÄeri privoÄeni u zagrebaÄku miliciju nakon jedne Brankove izjave u pijanom stanju: āU jednom trenutku Branko je ustao, stao uz nisku ogradu i oslonjen rukama, malo nagnut, gledao dole. Pomislih namah da tamo nekoga traži, ili oÄekuje, ali se i uplaÅ”ih da bi onako nagnut, a visok i veÄ dobro podnapit, mogao da izgubi ravnotežu i padne dole. U jednom trenutku Branko je uzviknuo: āZaÅ”to ubijaju pesnika u socijalizmu?ā PokuÅ”ah da ga povuÄem, ali on podiže ruke i nanovo viknu joÅ” jaÄe. Sala je, na tren, utihnula. Svi gledaju gore u nas. Neko je pozvao miliciju. Uspeh nekako da ga vratim do stola. Seo je i u jednom gutljaju ispraznio ÄaÅ”u. Ubrzo, na galeriju popeÅ”e se dva milicionera. UzeÅ”e nam legitimacije i, gurajuÄi nas niz spiralne stepenice, nimalo nežno, izvedoÅ”e do kola koja su bila parkirana do samog ulaza.ā Ubrzo nakon ovog dogaÄaja, 12. februara 1961, Branka nalaze obeÅ”enog o drvo na periferiji Zagreba. Njegova iznenadna i prerana smrt otvorila je Pandorinu kutiju raznih interpretacija i nagaÄanja. Ovaj dogaÄaj i dalje izaziva mnoge kontroverze. Tanasije MladenoviÄ je smatrao, da Branko MiljkoviÄ nije izvrÅ”io samoubistvo. Maleno drvo, o koje se MiljkoviÄ, navodno, obesio, naprosto nije moglo da izdrži krupno telo srpskog pesnika, navodi MladenoviÄ. U razgovoru za āPolitikuā, MladenoviÄ je 1995. godine, doslovce, rekao: āNa licu mesta, posle nekoliko dana po MiljkoviÄevoj sahrani, vrativÅ”i se tada sa puta po inostranstvu, utvrdio sam Äitav niz Äinjenica koje jasno govore da je tadaÅ”njim vlastodrÅ”cima, i u Zagrebu, i u Beogradu, bilo veoma stalo da se Äitav āsluÄajā prekrije velom zaborava. Kvarilo bi to, zaboga, naÅ”e idiliÄno i za veÄna vremena projektovano ā bratstvo i jedinstvoā. Mada, uprkos navodima, do danas je najverovatnija verzija Brankove smrti ā samoubistvo. Posle tragiÄne smrti Branka MiljkoviÄa u Zagrebu 1961. godine, celokupna pesnikova posmrtna ostavina nalazila se u njegovoj roditeljskoj kuÄi u Beogradu, na Voždovcu, u ul. ÄorÄa Kratovca 52. Skromna porodiÄna kuÄa, koju su pesnikovi roditelji kupili i kasnije se doselili iz NiÅ”a u Beograd 1954. godine, dozidana je sa joÅ” jednom prostorijom (radnom sobom) u kojoj je živeo i stvarao veliki pesnik, u ambijentu āpesniÄke laboratorijeā i bogate liÄne biblioteke. Pesnikova kuÄa bila je i duhovno steciÅ”te Äitave jedne generacije pesnika i pisaca u usponu, pedesetih i Å”ezdesetih godina 20. veka. PesniÅ”tvo U anketi o iskuÅ”enju poezije, objavljenoj u književnom Äasopisu Delo, Branko MiljkoviÄ je na pitanje āVaÅ” put do pesmeā naveo sledeÄe: ā Pesnik vidi viÅ”e od drugih jer sluti ono Å”to je drugima nepristupaÄno; s druge strane, on vidi neodreÄenije od drugih jer sluti i ono Å”to je drugima oÄigledno. Pesnikovo geslo i treba da bude ono Elijarovo `uprkos svakoj oÄiglednosti`. To je taj put do pesme: borba na Äinjenicama koje niÅ”ta ne kazuju, borba protiv Svete OÄiglednosti... ā PiÅ”uÄi o poeziji Alena Boskea, Äiji je uticaj na pesnika nesumnjiv, MiljkoviÄ je izrazio suÅ”tinu svog shvatanja pesniÅ”tva, i poezije uopÅ”te; da je āpoezija pobeda nad pesnikomā, da je, u stvari, ona autonomna i nezavisna od realnosti i da ,,nije imenovanje postojeÄih stvari koje nas okružuju, ona je stvaranjeā. U traganju za Äistom poezijom i moguÄnostima transpozicije stvarnosti u hram reÄi i simbola, po njemu ona ,,stvarnost pretvara u moguÄnostā, a pesnika vidi kao ,,žrtvuā svoje poezije. O tome dalje kaže da ,,Pesma i pesnik vrlo brzo zamene svoje uloge. Pesnik umesto da kaže biva kazan. Da bi zadržao svoje pravo na reÄi, pesnik je prinuÄen da postane objekat poezije. Umesto da pesnik piÅ”e poeziju, poezija piÅ”e pesnika.ā U svojim kritiÄkim napisima i ogledima o poeziji uopÅ”te i pesnicima, MiljkoviÄ je, po miÅ”ljenju mnogih kritiÄara, pisao o suÅ”tini i dilemama sopstvene poetike, tražio odgovore na pitanja koja su proizilazila iz biÄa njegove pesme, želeÄi na odreÄen naÄin āda se stavi na mesto odakle bi mogao da posmatra sopstvenu poeziju nepristrasnije, kao svoj sopstveni kritiÄar, kao pesniÄki dvojnik koji bi mu osvetljavao put u tamiā. āÄovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: da oseti svoju niÅ”tavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednaÄuje sa onim Äime se divimo. Poeziju sam poÄeo da piÅ”em iz straha...ā Njegove pesme su bile hermetiÄne pesme, a on je o njima govorio: āOno Å”to ne možemo da izrazimo, sve se viÅ”e udaljava, ali i gubi pri tom svoj prvobitni smisao neizrecivog i postaje neÅ”to Å”to se može razumeti, mada samo pod pretpostavkom, kao iznutra sažeto, neprilagoÄeno bilo Äemu spolja. Tako nastaje hermetiÄna pesma. Tamo gde prestaje, istinski zapoÄinje. To je tamo gde poÄinje zaborav ili zaboravljeno seÄanje kako bi rekao Sipervjel. I njen sadržaj je svet, jedinstven i nikad drugi svet, ni kada duh izneveri oholoÅ”Äu i podelama. Ali sve svoje skoraÅ”nje hermetiÄna pesma preuredi iznutra snagom zaborava, spajajuÄi razliÄito, razdvajajuÄi jedno.ā Za MiljkoviÄa je simbol bio āinkarnacija stvarnosti, kondenzovanje stvarnosti u prostoru i vremenu u ono Å”to je esencijalno i bitno.ā Sa druge strane, nadrealistiÄka naÄela su mu poslužila da otkrije i dosegne onostrano, da otkrije podsvest, san, i da od iracionalnih izvora biÄa otkrije novu realnost. āNejasnost je njena prednost, a ne nedostatak.ā Težio je nadrealistiÄkom oslobaÄanju Äoveka kroz prizmu simbola, do potpunog prožimanja stvarnosti i suÅ”tinskog izraza. U ovoj sintezi nastajali su stihovi koji su zraÄili magijskom lepotom i dubinom i koji su Äesto izmicali dekodiranju. Jedan od najzanimljivijih i znaÄajnijih ciklusa u zbirci Uzalud je budim je drugi po redu ciklus Sedam mrtvih pesnika. Branko je u ovom ciklusu posvetio po jednu pesmu pesnicima koje je verovatno najviÅ”e cenio jer su mu veoma sliÄni po tematici i motivima u svojim pesmama. To su: Branko RadiÄeviÄ, Petar PetroviÄ NjegoÅ”, Laza KostiÄ, Vladislav PetkoviÄ Dis, Tin UjeviÄ, MomÄilo NastasijeviÄ i pesnik Goran, Brankov prijatelj. Ostali rad Uporedo sa pesniÄkim radom, MiljkoviÄevo stvaralaÅ”tvo obuhvata intenzivnu kritiÄko-esejistiÄku delatnost, objavljivanjem oko Å”ezdesetak priloga u listovima i Äasopisima Å”irom Jugoslavije u periodu od 1955. do 1961. god. Prvu kritiku (prikaz) objavio je 1955. god. u beogradskom listu Vidici, povodom zbirke pesama Velimira LukiÄa, Leto. SagledavajuÄi njegov kritiÄarski opus, može se sa pravom reÄi da je MiljkoviÄ bio svojevrsni hroniÄar književnih zbivanja na jugoslovenskom prostoru; nema praktiÄno nijednog znaÄajnijeg imena savremene jugoslovenske (i srpske) poezije o kojima nije pisao. Nesumnjivo je da je svojim kritiÄarskim tekstovima i prikazima znatno doprineo predstavljanju tzv. druge posleratne generacije pesnika, kojoj je i sam pripadao. Branko MiljkoviÄ ili Orfejev dvojnik Za pesnike simbolistiÄke orijentacije, pesnike koji nastoje da āsve zamene reÄimaā posebno je važna sloboda u kombinovanju reÄi. TragajuÄi za tom slobodom, Branko MiljkoviÄ se posebno u pesmama Poreklo nade, približio pojedinim elementima nadrealistiÄke poetike. Za njega su posebno bili izazovni oni elementi nadrealistiÄke poetike koji su insistirali na udaljavanju od realnih stvari i pojava, na ulozi sna i nesvesnog. Mada nema sumnje, za MiljkoviÄa su najizazovniji bili pokuÅ”aji nadrealista da izgrade jednu takvu tehniku gradnje verbalne jave koju je on gotovo divinizovao u pesmi Kritika metafore. MiljkoviÄ je prihvatio i jedan groteskno-humorni ton (tako važan za nadrealiste) da bi mogao da relativizuje ono stanoviÅ”te koje dominira u pesmama sadržanim u knjizi Vatra ili niÅ”ta. Jednostavno reÄeno, stavljajuÄi pesniku zadatak da u jeziku izgradi posebnu realnost, paralelni svet, Branko MiljkoviÄ je samu pesmu i njenu egzistenciju uÄinio paralelnom sa egzistencijom samog pesnika... Nagrade Oktobarska nagrada Beograda, 1960, za zbirku Vatra i niÅ”ta. NasleÄe Film o Branku MiljkoviÄu Vatra i niÅ”ta (igrano-dokumentarni film, NiÅ”, 1995, proizvodnja: ŠŠ Krug, uz materijalnu podrÅ”ku Ministarstva kulture Republike Srbije i SkupÅ”tine grada NiÅ”a, scenario i režija: Marislav RadisavljeviÄ, direktor fotografije filma: Ivan ZdravkoviÄ, snimatelj: Darko KoviÄ, scenograf: Boris ÄerÅ”kov, kostimograf: Jelka AÅ”anin, kompozitor: Blagoje RadojeviÄ, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, SlaÄana VlajoviÄ. Postoji i dokumentarni film o Branku MiljkoviÄu, pod imenom Princ Poezije. Film je snimljen u NiÅ”u i Beogradu, uz obilnu muzejsku graÄu, a Miki StamenkoviÄ je uspeo da preko svojih prijatelja iz Zagreba obezbedi potrebnu dokumentaciju. Snimatelj filma je Jovica KrstiÄ, montažer Miljan ÄuroviÄ, stihove u filmu govori Predrag Ejdus, tekst Äita Žarko ObraÄeviÄ, a muziku je napisao Žarko StankoviÄ. Spomen soba Branka MiljkoviÄa U porodiÄnoj kuÄi u Beogradu, u pesnikovoj sobi, 12. februara 1962. god, na prvu godiÅ”njicu njegove smrti, otvorena je MiljkoviÄeva spomen-soba u autentiÄnom ambijentu, gde je bila izložena njegova zaostavÅ”tina: nameÅ”taj, liÄni predmeti, rukopisi, prepiska, fotografije, biblioteka...24 (kat. br. 100) Roditelji, i posebno, brat DragiÅ”a, brižljivo su saÄuvali sve Å”to se zateklo u kuÄi od pesnikove ostavÅ”tine.25 U Knjizi utisaka povodom predaje zaostavÅ”tine i otvaranja Spomen-sobe u niÅ”kom Muzeju 1971. god, porodica MiljkoviÄ je zapisala: āDrage NiÅ”lije, Branko nije stigao da vam se vrati, ali se vratilo njegovo delo i radna soba. Äuvajte i jedno i drugo, jer je od danas to vaÅ”e (majka Marija, otac Gligorije, brat DragiÅ”a MiljkoviÄ; 11. 2. 1971)ā Književno-memorijalna postavka Stevan Sremac i Branko MiljkoviÄ. Povodom desetogodiÅ”njice smrti, pesnikovi roditelji Marija i Gligorije, 1971. god. ustupaju deo zaostavÅ”tine svoga sina gradu NiÅ”u, odnosno Narodnom muzeju, uz svesrdno posredovanje predstavnika grada, Muzeja i poslenika iz kulturnog života. Osnovna namera bila je da se ustupanjem, prenosom i kasnijom muzejskom ekspozicijom fonda saÄuva trajno uspomena na velikog pesnika, koji je duhovno i stvaralaÄki stasao u svom rodnom gradu NiÅ”u. Na dvadesetogodiÅ”njicu pesnikove smrti 1981. god, njegovi roditelji poklanjaju Narodnom muzeju pesnikovu sobu iz beogradske kuÄe (sobe), jedan broj liÄnih predmeta i prva izdanja pesnikovih zbirki pesama (Uzalud je budim i Vatra i niÅ”ta). Narodni muzej u NiÅ”u Äuva celokupnu zaostavÅ”tinu pesnika Branka MiljkoviÄa. Formiran je i fond istoimene muzejske zbirke. Godine 1971, povodom desetogodiÅ”njice pesnikove smrti, njegovi roditelji, Marija i Gligorije i brat DragiÅ”a, poklonili su muzeju u NiÅ”u saÄuvanu zaostavÅ”tinu: liÄne predmete, odeÄu, dokumenta, fotografije, rukopise, nameÅ”taj iz roditeljske kuÄe u NiÅ”u i Beogradu, prepisku, liÄnu biblioteku sa oko 400 knjiga i Äasopisa i bogatu hemeroteku sa iseÄcima pesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i Äasopisa. ZaostavÅ”tini pripada 1649 predmeta. Povodom 50 godina od smrti Branka MiljkoviÄa 2011. godine organizovana je velika izložba njegovih liÄnih stvari koju je posetilo oko 9 hiljada ljudi u NiÅ”u i Beogradu. Tom prilikom je planirano da se do 2014. izdaju njegova sabrana dela. Sabrana dela bi imala 12 knjiga, ali njihovo izdavanje nije realizovano u planiranom roku. Spomen soba Branka MiljkoviÄa kao deo izložbe u Sinagogi u NiÅ”u u povodu obeležavanja 50. godiÅ”njice od njegove smrt (29. septembar 2011) O životu i tragiÄnoj smrti Branka MiljkoviÄa Dejan StojiljkoviÄ je napisao roman āZvezda nad prazninomā. Dela Sabrana dela Branka MiljkoviÄa Na osnovu Protokola o izdavanju sabranih dela Branka MiljkoviÄa, iz 2015. godine, Äiji su potpisnici Filozofski fakultet iz NiÅ”a, NiÅ”ki kulturni centar, Narodna biblioteka i Narodni muzej iz NiÅ”a, konaÄno su se stekli uslovi (jer su obezbeÄena materijalna sredstva iz budžeta Grada NiÅ”a), da se krene u realizaciju projekta koji je trebalo da bude zapoÄet do kraja 2014. Prema navedenom Protokolu, do kraja 2015. godine biÄe Å”tampani prvi tomovi sabranih dela Branka MiljkoviÄa (1934ā1961), dok bi Äitav projekat, od 6 knjiga, zavrÅ”en krajem 2018. godine. Knjige pesama Za života je objavio pet knjiga pesama: Uzalud je budim (Mlado pokolenje, Beograd, 1957), SmrÄu protiv smrti (zbirka patriotskih pesama u koautorstvu sa Blažom Å ÄepanoviÄem, Mlado pokolenje, Beograd, 1959), Poreklo nade (Lykos, Zagreb, 1960), Vatra i niÅ”ta (Prosveta, Beograd, 1960). Za zbirku pesama Vatra i niÅ”ta dobio je 1960. god. prestižnu Oktobarsku nagradu grada Beograda za književnost. U izdanju āZadužbine Rasā izaÅ”la je njegova poslednja knjiga Krv koja svetli (1961), bibliofilsko izdanje odabranih pesama patriotske poezije iz knjige. Uzalud je budim, Beograd, 1957, SmrÄu protiv smrti, (Zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem), Beograd, 1959. Vatra i niÅ”ta, Beograd, 1960, Poreklo nade, Zagreb, 1960, Krv koja svetli, Beograd, 1961. Prevod Osip MandeljtÅ”ajm: Å um vremena, (zajedno sa Milicom NikoliÄ) Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu Petar DžadžiÄ, Branko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄ, Beograd 1965; KritiÄari o Branku MiljkoviÄu, zbornik radova (prir. Sava PenÄiÄ), NiÅ” 1973; Branko MiljkoviÄ u seÄanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav PetroviÄ), NiÅ” 1973; Vidosav PetroviÄ, Pesnikov uzlet ā SeÄanja na Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1988; Miodrag PetroviÄ, PesniÄki svet Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1991; Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu. Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa, zbornik radova (ured. Novica PetkoviÄ), Beograd 1996; Branko MiljkoviÄ i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje MikiÄ), Gadžin Han/Beograd, 1997; Radivoje M. PetkoviÄ, Branko MiljkoviÄ ā Å”kolski dani, NiÅ” 1999; Radivoje MikiÄ, Orfejev dvojnik ā o poeziji i poetici Branka MiljkoviÄa, Beograd 2002; Radovan PopoviÄ, Princ pesnika, životopis Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 2002; Kosta DimitrijeviÄ, Ubijeni pesnik, roman o Branku MiljkoviÄu, Beograd 2002; Kosta LozaniÄ, Slike iz života MiljkoviÄa, (Roman o Branku MiljkoviÄu u 77 slika), Obrenovac 2003; Poezija Branka MiljkoviÄa ā nova tumaÄenja, Zbornik (prir. Radivoje MikiÄ), NiÅ” 2003; Gojko M. TeÅ”iÄ, Bio-bibliografija Branka MiljkoviÄa i radova o njemu (1951ā1973), IāII, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974): 151ā197, 343ā396; Tematski broj Äasopisa āGradinaā posveÄen Branku MiljkoviÄu i Nagradi Branko MiljkoviÄ, Gradina, NiÅ”, Nova serija broj 4/2004, 2004. Dragica S. IvanoviÄ, OsveÅ”Äeni zaborav: imanentna poetika Branka MiljkoviÄa, Narodna biblioteka āStefan PrvovenÄaniā, Kraljevo, 2010; Nedeljko BogdanoviÄ, ReÄ i pesma (āUtva zlatokrilaā Branka MiljkoviÄa), 2011; Marija JeftimijeviÄ MihajloviÄ, MiljkoviÄ izmeÄu poezije i mita, Institut za srpsku kulturu PriÅ”tina/LeposaviÄ, LeposaviÄ, 2012; Ljubisav StanojeviÄ (1927 - 2005): Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa ā orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (doktorska disertacija, rukopis, 1973) Branko MiljkoviÄ, prepiska, dokumenti, posvete, priredio Jovan MladenoviÄ, N KC
Prvo izdanje knjige rodoljubivih pesama koju je Branko MiljkoviÄ napisao sa crnogorskim pesnikom Blažom Å ÄepanoviÄem. Bogato ilustrovano crtežima Ivana Å ubiÄa, dok je nacrt naslovnih korica uradio Dida de Majo. Stanje kao na slikama. Izuzetno retko u ponudi. Autor - osoba MiljkoviÄ, Branko, 1934-1961 = MiljkoviÄ, Branko, 1934-1961 Å ÄepanoviÄ, Blažo Naslov SmrÄu protiv smrti / Branko MiljkoviÄ, Blažo Å ÄepanoviÄ Vrsta graÄe poezija Jezik srpski Godina 1959 Izdavanje i proizvodnja Beograd : Mlado pokolenje, 1959 (Beograd : Beogradski grafiÄki zavod) FiziÄki opis 66 str. : ilustr. ; 21 cm. Zbirka Biblioteka Ideali Nov naraÅ”taj pesnika, koji se afirmiÅ”e u drugoj polovini 50-ih godina, doÅ”ao je na pripremljen teren i veÄ na samom poÄetku pokazao niz prednosti Å”to su im omoguÄile brz prodor u književnost: znatnu književnu kulturu, poznavanje stranih jezika i svetske poezije, negovanost izraza, ovladanost raznim pesniÄkim tehnikama, preuranjenu zrelost. U tom naraÅ”taju javlja se nekoliko orijentacija. Najizrazitija je neosimboliÄka. Njoj pripada glavni pesnik ovog pokolenja Branko MiljkoviÄ (1934ā1961). On je prekratio život u dvadeset sedmoj godini i tim cinom snažno obeležio svoju poeziju, koja je od poÄetka bila zaokupljena motivom smrti. Ostavio je iza sebe zbirke Uzalud je budim (1957), Poreklo nade i Vatra i niÅ”ta (obe 1960), i knjigu rodoljubivih pesama SmrÄu protiv smrti (1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pesnikom Blažom Å ÄepanoviÄem (1934ā1966). Pisao je takoÄe eseje i kritike, prevodio poeziju s ruskog i francuskog. U celom tom opsežnom radu pokazao je neumornost i žurbu ali i umetniÄku disciplinu i samosvest. MiljkoviÄ je pesnik intelektualac, uveren da je pesma izraz patetike uma, a ne srca, da se ona dostiže umom` i da izražava āstanja uma`, a ne duÅ”evna raspoloženja. Po obrazovanju filosof, on je verovao da se mogu prepevati filosofski sistemi. Zato se vraÄao prvim grÄkim filosofima, naroÄito Heraklitu, dovodeÄi u vezu njihovo uÄenje o praelementima s modernom filosofijom biÄa. U pesniÄkom izrazu težio je da spoji moderna istraživanja s klasiÄnim zahtevima, zalagao se za savrÅ”enstvo kao najveÄi ideal pesme, smatrao da ānema velike poezije bez stroge i odreÄene forme`, bio vrstan versifikator i jedan od obnovitelja soneta u naÅ”oj posleratnoj poeziji. Odbojan prema tradicionalnoj subjektivnoj lirici, on je na drugoj strani pokazao otvorenost prema nekim drugim tradicionalnim vrednostima: negovao je socijalnu i rodoljubivu poeziju, nadahnjivao se motivima i simbolima iz naÅ”e narodne pesme. Blažo Å ÄepanoviÄ (Bijelo Polje, 7. april 1934 ā Struga, 26. avgust 1966) bio je crnogorski i jugoslovenski pesnik. Najpoznatiji je po zbirci pesama āSmrÄu protiv smrtiā koju je napisao zajedno sa srpskim pesnikom Brankom MiljkoviÄem. Blažo Å ÄepanoviÄ roÄen je 1934. godine u bjelopoljskom naselju Livadice. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je u Kulturno-prosvetnom veÄu SFRJ. Umro je na samom poÄetku pesniÄke karijere, ali je uspeo da ostavi za sobom nekoliko zbirki poezije. Zajedno sa pesnikom Lazarom VuÄkoviÄem utopio se u Ohridskom jezeru, tokom boravka na StruÅ”kim veÄerima poezije, jednoj od najznaÄajnijih kulturnih manifestacija u tadaÅ”njoj Jugoslaviji. Priznanja Ogranak Biblioteke grada Beograda u UÄiteljskom naselju nosi ime Blaža Å ÄepanoviÄa. O životu Blaža Å ÄepanoviÄa 2017. godine snimljen je dokumentarni film SmrÄu protiv smrti Blaža Å ÄepanoviÄa.[3] Film je premijerno prikazan u Mojkovcu, u okviru prateÄeg programa 42. po redu filmskog festivala MojkovaÄka filmska jesen 25. septembra 2017. SkupÅ”tina opÅ”tine Bijelo Polje donela je oktobra 2013. godine odluku da se jedna ulica u ovom gradu nazove imenom Blaža Å ÄepanoviÄa. Književni rad Književno stvaralaÅ”tvo Blaža Å ÄepanoviÄa sakupljeno je u sedam zbirki pesama: Lobanja u travi (1957) Ivicom zemlje zmija (1958) SmrÄu protiv smrti (1959) ā zajedno sa Brankom MiljkoviÄem Smrt pjesnikova (1961) Zlatna Å”uma (1966) Ljubavlju izmjereno vrijeme (1973) ā objavljena posthumno Pjesnikov dvojnik (1976) ā objavljena posthumno Dida De Majo (Beograd, 29. mart 1906 ā Beograd, 24. jul 1964) bio je grafiÄar, ilustrator i scenograf. Dida De Majo roÄen je 29. marta 1906. godine, u Beogradu, u porodici sefardskih Jevreja, na dunavskoj Jaliji. Otac mu se zvao Solomon i bio je trgovac, a majka Jelena-Lenka, roÄena Alkalaj, bila je uÄiteljica. Prvi svetski rat proveo je sa sestrom, Vojkom, u BeÄu, da bi se u Beograd vratio 1917. godine. PohaÄao je beogradsku Realku. Zbog uÄestvovanja u demonstracijama studenata 1923/24. bio je iskljuÄen iz gimnazije. Vanredno je maturirao 1924. godine. Tokom Å”kolovanja saraÄivao je kao grafiÄar u Äasopisu āRefleks mladihā, a izradio je i naslovnu stranu zbirke pesama Desimira BlagojeviÄa āÅ aputanje s mostovaā. Za vreme boravka u BeÄu (1924), uÄio je crtanje i grafiku kod profesora Požedajeva i uÄestvovao u izradi dekoracija i kostima za predstavu āSan letnje noÄiā, u pozoriÅ”tu āTeatar u JozefÅ”tatuā (nem. Theater in der Josefstadt) i za Å uv suri (franc. Chauve-souris) baletsku trupu Nikite Balijeva. Iz BeÄa otiÅ”ao je u Pariz, gde je ostao do 1932. godine. Krajem dvadesetih, zajedno sa Monijem de Bulijem, prikljuÄio se grupi avangardnih umetnika okupljenih oko Äasopisa āLu Grand Žuā (franc. Le Grand Jeu), koji su ureÄivali pesnici Rože Žilber Lekont i Rene Domal. Å kolovao se na nekoliko pariskih akademija: Grand Å omijer (franc. Grande ChaumiĆØre), Kanson (franc. Canson), Andre Luta (franc. Andre Lotha). U Parizu je radio dekoracije za kabaree āDžokejā (engl. Jockey) i āBatu ivrā (franc. BĆ¢teau ivre). Bio je kostimograf za Mulen ruž. SaraÄivao je na scenografijama za reditelje A. Kavalkantija, Ž. Renoara, M. Reja i L. Bunjuela. Radio je crteže za tekstil za pariske modne kuÄe, ilustrovao je revije i ureÄivao enterijere pariskih stanova. Bio je jedan od osnivaÄa nadrealistiÄkog Äasopisa āDiskontinuiteā (franc. DiscontinuitĆ©). GrafiÄki je osmislio diplomu Jevrejskog ženskog druÅ”tva u Beogradu. Po povratku u Beograd, uspostavlja prijateljstvo sa Älanovima beogradskog nadrealistiÄkog kruga i angažuje se na ilegalnom radu u KomunistiÄkoj partiji Jugoslavije - radio je na tehniÄkom opremanju publikacija i letaka i izradi lažne dokumentacije. Zbog te delatnosti, uhapÅ”en je 1935. godine. Bio je nekoliko meseci u GlavnjaÄi, gde je nakon desetodnevnog muÄenja, pokuÅ”ao samoubistvo. Potom je osuÄen na dve godine u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. PuÅ”ten je 1937. godine, ali je nastavio aktivnost u okviru KomunistiÄke partije Jugoslavije, gde je izradio stotinu i pedeset falsifikovanih putnih isprava za jugoslovenske dobrovoljce na putu za Å paniju. Posle pokuÅ”aja policije da ga uhapsi, emigrirao je u Francusku, 1938. godine. U Francuskoj je delovao u okviru tehniÄkog aparata KPJ, na izradi falsifikovanih pasoÅ”a. Posle okupacije Pariza odlazi u južni, neokupirani, deo Francuske, gde Äe u Brivu, u regionu Koreze, provesti najveÄi deo rata, bez vesti o brojnoj familiji u Beogradu, koja nije preživela Holokaust. U Drugom svetskom ratu borio se kao pripadnik Francuskog pokreta otpora. Jedna od najveÄih Demajovih zasluga tokom rata jeste uÄeÅ”Äe u oslobaÄanju književnika Andre Malroa, iz gestapovskog zatvora, u Tuluzu. Za Jugoslovensko vojno predstavniÅ”tvo u Francuskoj, poÄeo je da radi 1944. godine. U maju 1945. godine, vratio se u Beograd. Odmah po dolasku, uhapÅ”en je i sproveden u GlavnjaÄu, gde je proveo tri meseca. Posle puÅ”tanja iz zatvora, radio je kao tehniÄki urednik u Äasopisu āOÅ”iÅ”ani ježā. Bio je v.d. direktor Novinsko-izdavaÄkog preduzeÄa Saveza udruženja novinara Federativne Narodne Republike Jugoslavije, potpredsednik Zemaljskog veÄa Saveza sindikata NR Srbije, savetnik u GrafiÄkoj direkciji SR Srbije i u Komitetu za auto saobraÄaj pri Vladi FNRJ. PoÄetkom 1946. godine oženiÄe se sa BeograÄankom Mirom Å oten. U septembru 1948. godine, zbog optužbe da je pristalica āRezolucije Informbiroaā, uhapÅ”en je i odveden, ponovo, u GlavnjaÄu, da bi novembra 1949. godine bio poslat na Goli otok, gde je muÄen i ponižavan. Prvo je bio u logoru Stara žica, a zatim u specijalnom logoru Petrova rupa. OsloboÄen je aprila 1953. godine. Do smrti (1964), radio je kao tehniÄki urednik Äasopisa āŽurnalā (engl. Journal) i tehniÄki urednik u Å”tampariji Beogradskog grafiÄkog zavoda. Njegova dela izlagana su na kolektivnim izložbama u Brivu 1943. godine, Udruženju primenjenih umetnika Srbije 1955. godine, kao i u okviru izložbe Sefardski slikari u Beogradu 2007. godine. Veliki broj njegovih dela izgubljen je ili uniÅ”ten. Radovi: Diploma jevrejskog ženskog druÅ”tva, 1925 TragiÄna istorija jednog nevaljalog deÄaka, strip 1925; Crteži (1935, 1936, 1940, 1941); Autoportreti i portreti; Banditski prorok, strip, 1950; Mrtva priroda; Igra, grupa crteža, 1960; Ilustracije i drugi radovi, 1960. Branko MiljkoviÄ (NiÅ”, 29. januar 1934 ā Zagreb, 12. februar 1961) bio je srpski i jugoslovenski pesnik, esejista i prevodilac. MiljkoviÄ je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika druge polovine dvadesetog veka. Brankov otac Gligorije (1907ā1999) poreklom je iz Gadžinog Hana, a majka Marija (1908. roÄena Brailo) iz sela Trbounja kod DrniÅ”a. Imao je i brata DragiÅ”u (1939ā1993) Äijim zalaganjem je za života i posle pesnikove smrti sreÄena i saÄuvana Brankova zaostavÅ”tina. MiljkoviÄeva porodica vodi poreklo iz Zaplanja kod NiÅ”a, odakle su se njegovi roditelji doselili u NiÅ”. MiljkoviÄ je detinjstvo provodio u periodu Drugog svetskog rata u porodiÄnoj kuÄi na periferiji NiÅ”a u ulici Ljube DidiÄa 9. Brankovo odrastanje u porobljenom NiÅ”u, u kome je bio svedok svih strahote rata i nasilja, najverovatnije Äe kasnije u psiholoÅ”kom smislu biti zaÄetnik tema o smrti u njegovoj poeziji. Na Veliki petak 1944. godine, Branko posmatra kako savezniÄke bombe padaju na Sabornu crkvu, ali i na Å”kolu `Sveti Sava`. Video je svoju mladu komÅ”inicu Ružu, svoju prvu ljubav, kako je u nesvesnom stanju odnose u bolnicu. Uzalud su se Brankova majka i druge žene molile za Ružu. Ona se viÅ”e nikada nije probudila, a Branko Äe svoja deÄaÄka oseÄanja prema njoj iskazati dosta godina kasnije, u svojoj pesmi Uzalud je budim. MiljkoviÄ je stekao srednje Å”kolsko obrazovanje u Prvoj niÅ”koj gimnaziji āStevan Sremacā Od 1941. do 1945. pohaÄao je osnovnu Å”kolu. Prvi, drugi i treÄi razred zavrÅ”io je u osnovnoj Å”koli āVožd KaraÄorÄeā u NiÅ”u, a Äetvrti, pred kraj rata, u oÄevom rodnom mestu Gadžinom Hanu. Od 1949. do 1953. godine MiljkoviÄ je bio uÄenik Prve niÅ”ke gimnazije āStevan Sremacā u NiÅ”u, gde je njegov pesniÄki dar otkriven u Å”kolskom književnom druÅ”tvu āNjegoÅ”ā, u kome je, pored ostalih, bila i pesnikinja Gordana TodoroviÄ. U NiÅ”u piÅ”e i pred svojim vrÅ”njacima i profesorima Äita svoje prve pesme sa trinaest godina. Prvu pesmu objavio je 1952. u beogradskom listu āZapisiā, imao je tada osamnaest godina. U NiÅ”u, pesme objavljuje u āSlužbenom glasnikuā, āGlasu omladineā, āNaÅ”em putuā, āGlediÅ”timaā... Tokom gimnazijskog Å”kolovanja veliki uticaj na pesnika imao je profesor književnosti Dragoljub MilosavljeviÄ i, naroÄito, profesor filozofije, Fridrih Troj. Oni su najviÅ”e doprineli da upiÅ”e studije filozofije(1953) i da nastavi da se bavi književnoÅ”Äu. Godine 1953. iz NiÅ”a je otiÅ”ao u Beograd na studije filozofije i na Filozofskom fakultetu diplomira 1957. JoÅ” kao student (1956) pripadao je grupi neosimbolista, Äiji je idejni voÄa bio prof. Dragan M. JeremiÄ, a koju su, pored MiljkoviÄa, Äinili: Božidar TimotijeviÄ, Žika LaziÄ, Dragan Kolundžija, Milovan DanojliÄ, Petar PajiÄ, Kosta DimitrijeviÄ, Vera SrbinoviÄ, Rajko ÄukiÄ... NastojeÄi da u poeziji sintetizuje pesniÄko iskustvo simbolista i nadrealista. Kada je doÅ”ao u Beograd, Branko je pune tri godine, obilazio redakcije mnogih Äasopisa ali nije naiÅ”ao na razumevanje. Prve pesme u Beogradu mu objavljuje Oskar DaviÄo 1955. u Äasopisu āDeloā, i time mu otvara vrata ostalih izdavaÄa i stranice brojnih Äasopisa. Ubrzo potom sledi njegova prva zbirka pesama āUzalud je budimā 1956, kojom postiže uspeh kod publike i kritiÄara, a potom i zbirke pesama: āSmrÄu protiv smrtiā (zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem, 1959), āPoreklo nadeā (1960), āVatra i niÅ”taā (1960), āKrv koja svetliā (1961)... Književna kritika ga je vrlo brzo, bez obzira na njegovu mladost, svrstala u sam vrh srpske poezije. To je potvrdila dodela Branku jedne od, u to vreme, najprestižnijih nagrada ā Oktobarske. Branko je potom poÄeo da vodi raÄuna o svom oblaÄenju, mogao se videti kako ide preko Terazija u sivom odelu, u prsluku viÅ”njeve boje, sa leptir-maÅ”nom, Å”eÅ”irom velikog oboda... Od studenta boema ā postao je gospodin. Njegove rane pesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije. NajznaÄajnija je njegova zbirka āVatra i niÅ”taā u Äijoj se osnovi, pored antiÄkih mitova, nalaze nacionalni mitovi i legende koje je on utkao u sopstvenu poetiku, posebno u ciklusu āUtva zlatokrilaā. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevoÄenjem ruskih i francuskih pesnika. Po jednima usled liÄnih nesporazuma sa jednim brojem pesnika i prijatelja, a po drugima (kako to u knjizi āBranko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄā, navodi Petar DžadžiÄ) zbog problema āuzrokovanih ljubavnim jadomā, napuÅ”ta Beograd, u jesen 1960, i odlazi za urednika Literarne redakcije zagrebaÄkog radija. U Zagrebu, najverovatnije nezadovoljan svojim životom, Branko se odaje alkoholu. TragiÄno je preminuo u Zagrebu u noÄi izmeÄu 11. i 12. februara 1961. godine. Tom dogaÄaju prethodila su sledeÄa dogaÄanja. U januaru 1961. u zagrebaÄkoj pozoriÅ”noj kafani koju su njeni gosti nazivali āKavkazā prema svedoÄenjima Vladimira BogdanoviÄa on i Branko su jedne veÄeri privoÄeni u zagrebaÄku miliciju nakon jedne Brankove izjave u pijanom stanju: āU jednom trenutku Branko je ustao, stao uz nisku ogradu i oslonjen rukama, malo nagnut, gledao dole. Pomislih namah da tamo nekoga traži, ili oÄekuje, ali se i uplaÅ”ih da bi onako nagnut, a visok i veÄ dobro podnapit, mogao da izgubi ravnotežu i padne dole. U jednom trenutku Branko je uzviknuo: āZaÅ”to ubijaju pesnika u socijalizmu?ā PokuÅ”ah da ga povuÄem, ali on podiže ruke i nanovo viknu joÅ” jaÄe. Sala je, na tren, utihnula. Svi gledaju gore u nas. Neko je pozvao miliciju. Uspeh nekako da ga vratim do stola. Seo je i u jednom gutljaju ispraznio ÄaÅ”u. Ubrzo, na galeriju popeÅ”e se dva milicionera. UzeÅ”e nam legitimacije i, gurajuÄi nas niz spiralne stepenice, nimalo nežno, izvedoÅ”e do kola koja su bila parkirana do samog ulaza.ā Ubrzo nakon ovog dogaÄaja, 12. februara 1961, Branka nalaze obeÅ”enog o drvo na periferiji Zagreba. Njegova iznenadna i prerana smrt otvorila je Pandorinu kutiju raznih interpretacija i nagaÄanja. Ovaj dogaÄaj i dalje izaziva mnoge kontroverze. Tanasije MladenoviÄ je smatrao, da Branko MiljkoviÄ nije izvrÅ”io samoubistvo. Maleno drvo, o koje se MiljkoviÄ, navodno, obesio, naprosto nije moglo da izdrži krupno telo srpskog pesnika, navodi MladenoviÄ. U razgovoru za āPolitikuā, MladenoviÄ je 1995. godine, doslovce, rekao: āNa licu mesta, posle nekoliko dana po MiljkoviÄevoj sahrani, vrativÅ”i se tada sa puta po inostranstvu, utvrdio sam Äitav niz Äinjenica koje jasno govore da je tadaÅ”njim vlastodrÅ”cima, i u Zagrebu, i u Beogradu, bilo veoma stalo da se Äitav āsluÄajā prekrije velom zaborava. Kvarilo bi to, zaboga, naÅ”e idiliÄno i za veÄna vremena projektovano ā bratstvo i jedinstvoā. Mada, uprkos navodima, do danas je najverovatnija verzija Brankove smrti ā samoubistvo. Posle tragiÄne smrti Branka MiljkoviÄa u Zagrebu 1961. godine, celokupna pesnikova posmrtna ostavina nalazila se u njegovoj roditeljskoj kuÄi u Beogradu, na Voždovcu, u ul. ÄorÄa Kratovca 52. Skromna porodiÄna kuÄa, koju su pesnikovi roditelji kupili i kasnije se doselili iz NiÅ”a u Beograd 1954. godine, dozidana je sa joÅ” jednom prostorijom (radnom sobom) u kojoj je živeo i stvarao veliki pesnik, u ambijentu āpesniÄke laboratorijeā i bogate liÄne biblioteke. Pesnikova kuÄa bila je i duhovno steciÅ”te Äitave jedne generacije pesnika i pisaca u usponu, pedesetih i Å”ezdesetih godina 20. veka. PesniÅ”tvo U anketi o iskuÅ”enju poezije, objavljenoj u književnom Äasopisu Delo, Branko MiljkoviÄ je na pitanje āVaÅ” put do pesmeā naveo sledeÄe: ā Pesnik vidi viÅ”e od drugih jer sluti ono Å”to je drugima nepristupaÄno; s druge strane, on vidi neodreÄenije od drugih jer sluti i ono Å”to je drugima oÄigledno. Pesnikovo geslo i treba da bude ono Elijarovo `uprkos svakoj oÄiglednosti`. To je taj put do pesme: borba na Äinjenicama koje niÅ”ta ne kazuju, borba protiv Svete OÄiglednosti... ā PiÅ”uÄi o poeziji Alena Boskea, Äiji je uticaj na pesnika nesumnjiv, MiljkoviÄ je izrazio suÅ”tinu svog shvatanja pesniÅ”tva, i poezije uopÅ”te; da je āpoezija pobeda nad pesnikomā, da je, u stvari, ona autonomna i nezavisna od realnosti i da ,,nije imenovanje postojeÄih stvari koje nas okružuju, ona je stvaranjeā. U traganju za Äistom poezijom i moguÄnostima transpozicije stvarnosti u hram reÄi i simbola, po njemu ona ,,stvarnost pretvara u moguÄnostā, a pesnika vidi kao ,,žrtvuā svoje poezije. O tome dalje kaže da ,,Pesma i pesnik vrlo brzo zamene svoje uloge. Pesnik umesto da kaže biva kazan. Da bi zadržao svoje pravo na reÄi, pesnik je prinuÄen da postane objekat poezije. Umesto da pesnik piÅ”e poeziju, poezija piÅ”e pesnika.ā U svojim kritiÄkim napisima i ogledima o poeziji uopÅ”te i pesnicima, MiljkoviÄ je, po miÅ”ljenju mnogih kritiÄara, pisao o suÅ”tini i dilemama sopstvene poetike, tražio odgovore na pitanja koja su proizilazila iz biÄa njegove pesme, želeÄi na odreÄen naÄin āda se stavi na mesto odakle bi mogao da posmatra sopstvenu poeziju nepristrasnije, kao svoj sopstveni kritiÄar, kao pesniÄki dvojnik koji bi mu osvetljavao put u tamiā. āÄovek zagledan u svet ima pred sobom dve alternative: da oseti svoju niÅ”tavnost ili da se divi. Divljenje nas izjednaÄuje sa onim Äime se divimo. Poeziju sam poÄeo da piÅ”em iz straha...ā Njegove pesme su bile hermetiÄne pesme, a on je o njima govorio: āOno Å”to ne možemo da izrazimo, sve se viÅ”e udaljava, ali i gubi pri tom svoj prvobitni smisao neizrecivog i postaje neÅ”to Å”to se može razumeti, mada samo pod pretpostavkom, kao iznutra sažeto, neprilagoÄeno bilo Äemu spolja. Tako nastaje hermetiÄna pesma. Tamo gde prestaje, istinski zapoÄinje. To je tamo gde poÄinje zaborav ili zaboravljeno seÄanje kako bi rekao Sipervjel. I njen sadržaj je svet, jedinstven i nikad drugi svet, ni kada duh izneveri oholoÅ”Äu i podelama. Ali sve svoje skoraÅ”nje hermetiÄna pesma preuredi iznutra snagom zaborava, spajajuÄi razliÄito, razdvajajuÄi jedno.ā Za MiljkoviÄa je simbol bio āinkarnacija stvarnosti, kondenzovanje stvarnosti u prostoru i vremenu u ono Å”to je esencijalno i bitno.ā Sa druge strane, nadrealistiÄka naÄela su mu poslužila da otkrije i dosegne onostrano, da otkrije podsvest, san, i da od iracionalnih izvora biÄa otkrije novu realnost. āNejasnost je njena prednost, a ne nedostatak.ā Težio je nadrealistiÄkom oslobaÄanju Äoveka kroz prizmu simbola, do potpunog prožimanja stvarnosti i suÅ”tinskog izraza. U ovoj sintezi nastajali su stihovi koji su zraÄili magijskom lepotom i dubinom i koji su Äesto izmicali dekodiranju. Jedan od najzanimljivijih i znaÄajnijih ciklusa u zbirci Uzalud je budim je drugi po redu ciklus Sedam mrtvih pesnika. Branko je u ovom ciklusu posvetio po jednu pesmu pesnicima koje je verovatno najviÅ”e cenio jer su mu veoma sliÄni po tematici i motivima u svojim pesmama. To su: Branko RadiÄeviÄ, Petar PetroviÄ NjegoÅ”, Laza KostiÄ, Vladislav PetkoviÄ Dis, Tin UjeviÄ, MomÄilo NastasijeviÄ i pesnik Goran, Brankov prijatelj. Ostali rad Uporedo sa pesniÄkim radom, MiljkoviÄevo stvaralaÅ”tvo obuhvata intenzivnu kritiÄko-esejistiÄku delatnost, objavljivanjem oko Å”ezdesetak priloga u listovima i Äasopisima Å”irom Jugoslavije u periodu od 1955. do 1961. god. Prvu kritiku (prikaz) objavio je 1955. god. u beogradskom listu Vidici, povodom zbirke pesama Velimira LukiÄa, Leto. SagledavajuÄi njegov kritiÄarski opus, može se sa pravom reÄi da je MiljkoviÄ bio svojevrsni hroniÄar književnih zbivanja na jugoslovenskom prostoru; nema praktiÄno nijednog znaÄajnijeg imena savremene jugoslovenske (i srpske) poezije o kojima nije pisao. Nesumnjivo je da je svojim kritiÄarskim tekstovima i prikazima znatno doprineo predstavljanju tzv. druge posleratne generacije pesnika, kojoj je i sam pripadao. Branko MiljkoviÄ ili Orfejev dvojnik Za pesnike simbolistiÄke orijentacije, pesnike koji nastoje da āsve zamene reÄimaā posebno je važna sloboda u kombinovanju reÄi. TragajuÄi za tom slobodom, Branko MiljkoviÄ se posebno u pesmama Poreklo nade, približio pojedinim elementima nadrealistiÄke poetike. Za njega su posebno bili izazovni oni elementi nadrealistiÄke poetike koji su insistirali na udaljavanju od realnih stvari i pojava, na ulozi sna i nesvesnog. Mada nema sumnje, za MiljkoviÄa su najizazovniji bili pokuÅ”aji nadrealista da izgrade jednu takvu tehniku gradnje verbalne jave koju je on gotovo divinizovao u pesmi Kritika metafore. MiljkoviÄ je prihvatio i jedan groteskno-humorni ton (tako važan za nadrealiste) da bi mogao da relativizuje ono stanoviÅ”te koje dominira u pesmama sadržanim u knjizi Vatra ili niÅ”ta. Jednostavno reÄeno, stavljajuÄi pesniku zadatak da u jeziku izgradi posebnu realnost, paralelni svet, Branko MiljkoviÄ je samu pesmu i njenu egzistenciju uÄinio paralelnom sa egzistencijom samog pesnika... Nagrade Oktobarska nagrada Beograda, 1960, za zbirku Vatra i niÅ”ta. NasleÄe Film o Branku MiljkoviÄu Vatra i niÅ”ta (igrano-dokumentarni film, NiÅ”, 1995, proizvodnja: ŠŠ Krug, uz materijalnu podrÅ”ku Ministarstva kulture Republike Srbije i SkupÅ”tine grada NiÅ”a, scenario i režija: Marislav RadisavljeviÄ, direktor fotografije filma: Ivan ZdravkoviÄ, snimatelj: Darko KoviÄ, scenograf: Boris ÄerÅ”kov, kostimograf: Jelka AÅ”anin, kompozitor: Blagoje RadojeviÄ, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, SlaÄana VlajoviÄ. Postoji i dokumentarni film o Branku MiljkoviÄu, pod imenom Princ Poezije. Film je snimljen u NiÅ”u i Beogradu, uz obilnu muzejsku graÄu, a Miki StamenkoviÄ je uspeo da preko svojih prijatelja iz Zagreba obezbedi potrebnu dokumentaciju. Snimatelj filma je Jovica KrstiÄ, montažer Miljan ÄuroviÄ, stihove u filmu govori Predrag Ejdus, tekst Äita Žarko ObraÄeviÄ, a muziku je napisao Žarko StankoviÄ. Spomen soba Branka MiljkoviÄa U porodiÄnoj kuÄi u Beogradu, u pesnikovoj sobi, 12. februara 1962. god, na prvu godiÅ”njicu njegove smrti, otvorena je MiljkoviÄeva spomen-soba u autentiÄnom ambijentu, gde je bila izložena njegova zaostavÅ”tina: nameÅ”taj, liÄni predmeti, rukopisi, prepiska, fotografije, biblioteka...24 (kat. br. 100) Roditelji, i posebno, brat DragiÅ”a, brižljivo su saÄuvali sve Å”to se zateklo u kuÄi od pesnikove ostavÅ”tine.25 U Knjizi utisaka povodom predaje zaostavÅ”tine i otvaranja Spomen-sobe u niÅ”kom Muzeju 1971. god, porodica MiljkoviÄ je zapisala: āDrage NiÅ”lije, Branko nije stigao da vam se vrati, ali se vratilo njegovo delo i radna soba. Äuvajte i jedno i drugo, jer je od danas to vaÅ”e (majka Marija, otac Gligorije, brat DragiÅ”a MiljkoviÄ; 11. 2. 1971)ā Književno-memorijalna postavka Stevan Sremac i Branko MiljkoviÄ. Povodom desetogodiÅ”njice smrti, pesnikovi roditelji Marija i Gligorije, 1971. god. ustupaju deo zaostavÅ”tine svoga sina gradu NiÅ”u, odnosno Narodnom muzeju, uz svesrdno posredovanje predstavnika grada, Muzeja i poslenika iz kulturnog života. Osnovna namera bila je da se ustupanjem, prenosom i kasnijom muzejskom ekspozicijom fonda saÄuva trajno uspomena na velikog pesnika, koji je duhovno i stvaralaÄki stasao u svom rodnom gradu NiÅ”u. Na dvadesetogodiÅ”njicu pesnikove smrti 1981. god, njegovi roditelji poklanjaju Narodnom muzeju pesnikovu sobu iz beogradske kuÄe (sobe), jedan broj liÄnih predmeta i prva izdanja pesnikovih zbirki pesama (Uzalud je budim i Vatra i niÅ”ta). Narodni muzej u NiÅ”u Äuva celokupnu zaostavÅ”tinu pesnika Branka MiljkoviÄa. Formiran je i fond istoimene muzejske zbirke. Godine 1971, povodom desetogodiÅ”njice pesnikove smrti, njegovi roditelji, Marija i Gligorije i brat DragiÅ”a, poklonili su muzeju u NiÅ”u saÄuvanu zaostavÅ”tinu: liÄne predmete, odeÄu, dokumenta, fotografije, rukopise, nameÅ”taj iz roditeljske kuÄe u NiÅ”u i Beogradu, prepisku, liÄnu biblioteku sa oko 400 knjiga i Äasopisa i bogatu hemeroteku sa iseÄcima pesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i Äasopisa. ZaostavÅ”tini pripada 1649 predmeta. Povodom 50 godina od smrti Branka MiljkoviÄa 2011. godine organizovana je velika izložba njegovih liÄnih stvari koju je posetilo oko 9 hiljada ljudi u NiÅ”u i Beogradu. Tom prilikom je planirano da se do 2014. izdaju njegova sabrana dela. Sabrana dela bi imala 12 knjiga, ali njihovo izdavanje nije realizovano u planiranom roku. Spomen soba Branka MiljkoviÄa kao deo izložbe u Sinagogi u NiÅ”u u povodu obeležavanja 50. godiÅ”njice od njegove smrt (29. septembar 2011) O životu i tragiÄnoj smrti Branka MiljkoviÄa Dejan StojiljkoviÄ je napisao roman āZvezda nad prazninomā. Dela Sabrana dela Branka MiljkoviÄa Na osnovu Protokola o izdavanju sabranih dela Branka MiljkoviÄa, iz 2015. godine, Äiji su potpisnici Filozofski fakultet iz NiÅ”a, NiÅ”ki kulturni centar, Narodna biblioteka i Narodni muzej iz NiÅ”a, konaÄno su se stekli uslovi (jer su obezbeÄena materijalna sredstva iz budžeta Grada NiÅ”a), da se krene u realizaciju projekta koji je trebalo da bude zapoÄet do kraja 2014. Prema navedenom Protokolu, do kraja 2015. godine biÄe Å”tampani prvi tomovi sabranih dela Branka MiljkoviÄa (1934ā1961), dok bi Äitav projekat, od 6 knjiga, zavrÅ”en krajem 2018. godine. Knjige pesama Za života je objavio pet knjiga pesama: Uzalud je budim (Mlado pokolenje, Beograd, 1957), SmrÄu protiv smrti (zbirka patriotskih pesama u koautorstvu sa Blažom Å ÄepanoviÄem, Mlado pokolenje, Beograd, 1959), Poreklo nade (Lykos, Zagreb, 1960), Vatra i niÅ”ta (Prosveta, Beograd, 1960). Za zbirku pesama Vatra i niÅ”ta dobio je 1960. god. prestižnu Oktobarsku nagradu grada Beograda za književnost. U izdanju āZadužbine Rasā izaÅ”la je njegova poslednja knjiga Krv koja svetli (1961), bibliofilsko izdanje odabranih pesama patriotske poezije iz knjige. Uzalud je budim, Beograd, 1957, SmrÄu protiv smrti, (Zajedno sa Blažom Å ÄepanoviÄem), Beograd, 1959. Vatra i niÅ”ta, Beograd, 1960, Poreklo nade, Zagreb, 1960, Krv koja svetli, Beograd, 1961. Prevod Osip MandeljtÅ”ajm: Å um vremena, (zajedno sa Milicom NikoliÄ) Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu Petar DžadžiÄ, Branko MiljkoviÄ ili neukrotiva reÄ, Beograd 1965; KritiÄari o Branku MiljkoviÄu, zbornik radova (prir. Sava PenÄiÄ), NiÅ” 1973; Branko MiljkoviÄ u seÄanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav PetroviÄ), NiÅ” 1973; Vidosav PetroviÄ, Pesnikov uzlet ā SeÄanja na Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1988; Miodrag PetroviÄ, PesniÄki svet Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 1991; Knjige kritika o MiljkoviÄu i njegovom životu. Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa, zbornik radova (ured. Novica PetkoviÄ), Beograd 1996; Branko MiljkoviÄ i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje MikiÄ), Gadžin Han/Beograd, 1997; Radivoje M. PetkoviÄ, Branko MiljkoviÄ ā Å”kolski dani, NiÅ” 1999; Radivoje MikiÄ, Orfejev dvojnik ā o poeziji i poetici Branka MiljkoviÄa, Beograd 2002; Radovan PopoviÄ, Princ pesnika, životopis Branka MiljkoviÄa, NiÅ” 2002; Kosta DimitrijeviÄ, Ubijeni pesnik, roman o Branku MiljkoviÄu, Beograd 2002; Kosta LozaniÄ, Slike iz života MiljkoviÄa, (Roman o Branku MiljkoviÄu u 77 slika), Obrenovac 2003; Poezija Branka MiljkoviÄa ā nova tumaÄenja, Zbornik (prir. Radivoje MikiÄ), NiÅ” 2003; Gojko M. TeÅ”iÄ, Bio-bibliografija Branka MiljkoviÄa i radova o njemu (1951ā1973), IāII, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974): 151ā197, 343ā396; Tematski broj Äasopisa āGradinaā posveÄen Branku MiljkoviÄu i Nagradi Branko MiljkoviÄ, Gradina, NiÅ”, Nova serija broj 4/2004, 2004. Dragica S. IvanoviÄ, OsveÅ”Äeni zaborav: imanentna poetika Branka MiljkoviÄa, Narodna biblioteka āStefan PrvovenÄaniā, Kraljevo, 2010; Nedeljko BogdanoviÄ, ReÄ i pesma (āUtva zlatokrilaā Branka MiljkoviÄa), 2011; Marija JeftimijeviÄ MihajloviÄ, MiljkoviÄ izmeÄu poezije i mita, Institut za srpsku kulturu PriÅ”tina/LeposaviÄ, LeposaviÄ, 2012; Ljubisav StanojeviÄ (1927 - 2005): Poezija i poetika Branka MiljkoviÄa ā orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (doktorska disertacija, rukopis, 1973) Branko MiljkoviÄ, prepiska, dokumenti, posvete, priredio Jovan MladenoviÄ, N KC