Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Samostalno izdanje! Veoma retko ! Prvi deo knjige! 1924 g. O knjizi Početkom 20. veka polazak na put oko sveta u Srbiji je delovao kao let na Mesec. Ko je bio Milorad Rajčević, čovek koji je to izveo i na čijoj vizitkarti je pisalo samo „ svetski putnik” ? Opklada koja je ušla u istoriju: Svetski putnik iz našeg sokaka. Opklada koja je ušla u istoriju: Svetski putnik iz našeg sokaka. Braća Savić, osnivači, vlasnici i urednici „ Malog žurnala” , jednog od najtiražnijih srpskih listova, bili su poznati kao ljudi otvoreni za novotarije. Prvi su nabavili rotacionu štamparsku mašinu, prvi otvorili bioskop u namenski sagrađenoj zgradi, među prvima se bavili filmom. Zato i ne čudi što je na vrata baš njihove redakcije 1910. godine zakucao mladić koji se predstavio kao Milorad Rajčević. Brzo se zbližio sa Savićima, kojima je bilo krajnje simpatično njegovo bavljenje sportom, na koji se u Srbiji tog doba gledalo kao na gubljenje vremena i zabavu za dokone. Postojala su dva gimnastička društva, „ Soko” i „ Dušan Silni” , Kolo jahača „ Knez Mihailo” i Prvo srpsko velosipedsko društvo. Rajčević je bio član dva od četiri postojeća. Završio je četiri razreda osnovne škole u Leskovcu, dva razreda građanske, a onda otišao na zanat kod čuvenog Dragutina Inkiostrija Medenjaka, kod koga je učio dekorativno slikarstvo. U petnaestoj godini odlazi u Beč i nastavlja učenje kod dvorskog slikara. Tu nema mira, pa prolazi celu Austrougarsku, Nemačku, Francusku, gde je u Parizu proveo tri meseca u ateljeu Žorža Vebera. Ni tu se nije skrasio, pa nastavlja u Švajcarsku, stiže u Rijeku, gde se smuca po luci i upoznaje kapetana prekookeanskog broda, koji mu pomaže da se ukrca i ode u Ameriku. I Ameriku prolazi uzduž i popreko, i ko zna dokle bi to trajalo da na jednoj pešačkoj utakmici (maraton) nije povredio nogu i dospeo u bolnicu. Tu se otkriva da uopšte ne poseduje pasoš, pa ga vlasti brže-bolje ukrcavaju na prvi brod koji polazi za Evropu. Odlazi kod tetke u Rumuniju, a odatle u Carigrad, Aleksandriju i Jerusalim. Za vreme ovih, videće se početnih, putešestvija Rajčević je naučio pet jezika. Dopisnice sa sopstvenim likom Savići su 1910. godine ponudili Rajčeviću opkladu, nalik onoj na koju je pristao Fileas Fog u Vernovom romanu „ Put oko sveta za 80 dana” . Doduše, dobio je mnogo više vremena, dve godine, tokom kojih je trebalo da obiđe Afriku, Ameriku, Evropu, Aziju i da se vrati na Balkan. Maršruta je određena s obzirom na godišnje doba kada putnik kreće. Baš zato je posle Italije određena Afrika, da bi se iskoristilo povoljno vreme. Redakcija mu, po dogovoru, daje mesečni trošak od 150 dinara, koji će ga svaka tri meseca čekati u mestu koje sam odredi. Osim toga, jedini izvor prihoda mu je prodaja dopisnih karata sa sopstvenim likom. Rajčević je takođe bio dužan da iz svakog mesta redakciji pošalje dopis. Od tih dopisa nastale su vrlo čitane reportaže. Opklada je oberučke prihvaćena i Rajčević 13. marta 1910. godine kreće na put, svečano ispraćen od prijatelja sportista i redakcije „ Malog žurnala” . Sa sobom nosi i „ putničku knjigu” , to jest praznu svesku u koju je nameravao da sakupi potpise svih značajnijih ljudi koje u toku putovanja bude sretao. Već posle dva dana u Gornjem Milanovcu u knjigu mu se upisao princ Đorđe Karađorđević. Iz Srbije prelazi u Crnu Goru, gde ga prima i crnogorski prestolonaslednik Danilo, koji ga daruje jubilarnom spomenicom knjaza Nikole. Prebacuje se u Italiju, odakle je trebalo da produži u Afriku. Tu nailazi na prve teškoće i u dogovoru s redakcijom menja maršrutu, pošto zbog rata u Tripolitaniji (Libija) nije mogao da dobije dozvolu za put. Iz Francuske mu je zabranjeno da ide u Afriku iz istog razloga, pa prolazi Englesku i Nemačku, da bi se 12. jula 1910. godine obreo u Petrogradu. I pored nepredviđenih okolnosti, svetski putnik je pun poleta, ne spominje teškoće i čini se da uživa u pustolovini. U evropskoj Rusiji ostaje mesec dana koje nije uludo potrošio. Naime, Rajčević je imao zgodnu naviku, vrlo neuobičajenu za pustolove, koji su uglavnom odsedali u najjeftinijim svratištima, dizali dževu i dreku po ulicama i krčmama, ne bi li prodali što više dopisnica i došli do preko potrebnog novca. On je radio sve suprotno. ---------------------- Afrika, konačno Naime, izbija Prvi svetski rat. Posle njegovog završetka konačno kreće i obilazi Afriku, o čemu štampa dve knjige „ Iz žarke Afrike” . Od njegove putničke knjige nastaje najveća i najvrednija zbirka autograma u ovom delu sveta. Za divno čudo, ostatak života provodi u Beogradu, u miru. Milorad Rajčević, je bio srpski svetski putnik i prvi Srbin koji je obišao svet. Na putovanju je proveo više od tri decenije i obišao obe hemisfere šest puta. Rođen je krajem 19. veka u okolini Leskovca. U Leskovcu je završio četiri razreda osnovne i dva razreda građanske škole. Nakon školovanja počinje da se interesuje za slikarstvo, te započinje izučavanje dekorativnog slikarstva. Želja za učenjem i avanturistički duh već u petnaestoj godini ga odvode u Beč, gde uči slikarstvo kod dvorskog slikara. To je bilo i njegovo prvo putovanje van Kraljevine Srbije. Nije uspeo da se skrasi u Beču pa je počeo da obilazi jedno mesto za drugim – Salcburg, Minhen, Štutgart, Nirnberg, Ulm. Potom odlazi u Francusku, gde tri meseca provodi u Parizu radeći u ateljeu slikara Žorža Vebera. Iz Francuske nastavlja dalje za Švajcarsku gde obilazi Ženevu, Lozanu, Bern, Cirih, Bazel i Lucern. Umesto da se malo odmori od puta i bar na kratko skrasi, Milorad za vreme boravka u Rijeci dolazi na ideju da ode u Ameriku. Na riječkom pristaništu upoznaje kapetana Marka Karaksića pomoću kojeg dobija mesto na prekookeanskom brodu „Ultania“ koji je išao za Njujork. U Americi je proveo nekoliko meseci, sve dok nije na maratonu povredio nogu zbog čega je morao u bolnicu. Tamo otkrivaju da Rajčević nema pasoš te ga ukrcavaju na prvi brod za Evropu. Međutim, Rajčević je to bio samo povod da nastavi svoje putovanje pa odlazi kod tetke u Rumuniju. Odatle se, već oporavljen od povrede i materijalno potpomognut od tetke, upućuje u Carigrad, a zatim preko Aleksandrije u Jerusalim. Ovo njegovo prvo putešestvije trajalo je četiri godine a tokom njih je naučio pet jezika. Vrativši se u Srbiju, Rajčević nastavlja da se bavi sportom. Međutim, u Srbiji s početka 20. veka sport se najčešće smatrao zabavom za dokone ljude. Rajčevića su zbog toga, kao i zbog nemira koji ga nije dugo držao na jednom mestu, smatrali u najmanju ruku čudnim mladićem. Ali time se nisu vodila i braća Savić, osnivači i urednici „Malog žurnala“, jednog od najtiražnijih srpskih listova tog vremena. Put oko sveta 1910. godine Milorad Rajčević se upoznao sa braćom Savić. Pozitivan utisak je naveo redakciju „Malog žurnala“ da sa Rajčevićem sklopi opkladu i pošalje ovog mladića na put oko sveta. Ponudili su mu dve godine tokom kojih je trebalo da obiđe Evropu, Aziju, Ameriku i Afriku. Pored nagrade od 10.000 dinara, deo dogovora je bio i mesečni honorar od 150 dinara,[2] koji će na svaka tri meseca moći da podigne u mestu koje sam odredi, a što mu je bilo dovoljno da preživi. Pored toga, izvor prihoda mu je bila i prodaja dopisnih karata sa sopstvenim likom. Njegova obaveza je bila da iz svakog mesta redakciji „Malog žurnala“ pošalje dopis i potvrdu mesne vlasti kao dokaz da je bio u svakom od mesta koje navodi. Uslovi opklade Maršrutom je u opštim potezima označen put koji putnik po uslovima opklade mora da pređe. Za dokaz da je bio u svakom od pomenutih mesta, podneće potvrdu mesne vlasti. Određivanje dana odmora i dužine trajanja određivaće sam putnik po svom nahođenju. Odelo putnika imitira uniformu srpskog pešaka s rancem na leđima, u kome, pored najnužnijih lekova (aspirin, kinin, jod, kozji loj i dr) mora uvek da ima i po dva para čistih obojaka. Hoće li se što više nositi, ostavlja se njegovoj uviđajnosti. Na putu, putnik ima pravo da se koristi svim prevoznim sredstvima.[3] Polazak Rajčević oberučke prihvata opkladu i kreće na put oko sveta 14. marta 1910. godine. Svečano su ga ispratili njegovi prijatelji sportisti i redakcija „Malog žurnala“. Na put kreće sa rancem na leđima, u kome je, osim neophodnih lekova, poneo putničku knjigu – praznu svesku u kojoj je nameravao prikupiti potpise svih značajnijih ljudi na koje bude naišao tokom puta. U putničku knjigu mu se prvi, već posle dva dana puta, upisao princ Đorđe Karađorđević kojeg je sreo u Gornjem Milanovcu. Kretavši se ka jugu stiže i do crnogorskog prestolonaslednika Danila koji mu se takođe upisuje u putničku knjigu i daruje ga jubilarnom spomenicom knjaza Nikole. Iz Crne Gore se upućuje ka Italiji, odakle je trebalo da se prebaci u Afriku. Međutim, zbog rata u Tripolitaniji (Libiji) menja maršrutu i odlazi u Francusku, pa zatim u Englesku i Nemačku, da bi već u julu došao do Petrograda. U Rusiji je proveo mesec dana tokom kojih je odsedao u najboljim hotelima i posećivao predstavnike vlasti i istaknute ličnosti da mu se potpišu u putničku knjigu. Uglavnom su ga svi primali sa oduševljenjem, željni da saznaju pojedinosti o njegovom neobičnom poduhvatu. Već početkom avgusta 1910. odlazi u Sibir i dalje na azijski kontinent. Na biciklu prolazi azijske krajeve u kojima sreće za njega čudne ljude i običaje, te oseća nostalgiju za Evropom i njemu poznatim stvarima. Zato se iznenađuje kada u ruskoj Mandžuriji na prijemu kod guvernera čuje starog ruskog oficira koji peva srpsku pesmu „Rado ide Srbin u vojnike“, koju je ovaj naučio od generala Jovana Lipovca Crnogorca sa kojim je služio u Rusko-japanskom ratu. Odatle se upućuje u Vladivostok pa u Japan. Iz Japana šalje redakciji dopis pun oduševljenja japanskim narodom, koji se, gle čuda, kupa najmanje dva puta dnevno. Naravno, njegovo oduševljenje izazvale su i gejše. U Japanu ga prima i prestolonaslednik, koji odbija da se upiše u njegovu knjigu. Razlog tome jesu japanski običaji po kojima je car božanstvo. Nakon Japana usledili su Singapur, Malezija i Sijam. U Sijamu ga prima kralj lično i daruje mu motorni bicikl, kako bi mu olakšao put. U doba kada je Rajčević krenuo u svet to je bila prava retkost i senzacija, ne samo za nas, već i za sve krajeve sveta kroz koje je prošao. O njemu i njegovom putovanju govorilo se i pisalo i u stranoj štampi. Tako je u Indiju pre samog Rajčevića stigla vest o njegovom dolasku, te mu je priređen raskošan doček. Nakon Indije upućuje se na Cejlon, zatim u Persiju, Siriju i Jerusalim. Tu ga primaju jerusalimski i jermenski patrijarh, nakon čega odlazi na hodočašće po Svetoj zemlji. Povratak U Beograd stiže 21. septembra 1911. godine. Priređen mu je svečani doček na pristaništu, koji su braća Savić snimali da bi ga kasnije prikazivali u svom bioskopu. Iako u toku ovog putovanja nije uspeo da obiđe Afriku i Ameriku Rajčević nije posustao u svojoj želji, te 1912. godine ponovo pristupa planiranju puta u Afriku. U toj nameri ga ometa Prvi balkanski rat u kojem je učestvovao kao vojnik. Već sledeće godine odlazi u Ameriku i obilazi je uzduž i popreko, nakon čega ponovo planira put u Afriku. Činilo se da mu nije suđeno da obiđe crni kontinent pošto je ponovo bio sprečen, ovoga puta Prvim svetskim ratom. Međutim, nakon završetka Velikog rata odlazi u Afriku o kojoj piše u dve knjige „Iz žarke Afrike“. Milorad Rajčević je kao dopisni novinar časopisa „Mali žurnal“ od 1910. do 1930. godine proputovao 70 država. Od njegovih dopisa pravljene su veoma čitane reportaže, a objavljeno je i više knjiga u kojima su opisani njegovi doživljaji sa putovanja. Njegova putnička knjiga je postala najveća i najvrednija zbirka autograma, a Rajčević prvi čovek sa područja nekadašnje Kraljevine SHS koji objavio zbirku sa stotinama potpisa kraljeva, prinčeva, državnih funkcionera i drugih znamenitih ličnosti.[4] Svoja putovanja opisao je u putopisima: Iz žarke Afrike, Beograd (samostalno izdanje), 1924[5] Na dalekom istoku, Beograd (Štamparija Lj.Jakšić), 1930[6] Autografi znamenitih ličnosti XX veka, Beograd, 1932[7]

Prikaži sve...
7,990RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj