Autor - osoba Aljančić, Slobodan Naslov Uvod u realnu i funkcionalnu analizu / S. Aljančić Vrsta građe knjiga Jezik srpski Godina 1979 Izdanje 3. izd. Izdavanje i proizvodnja Beograd : Građevinska knjiga, 1979 Fizički opis 326 str. ; 24 cm Napomene Na vrhu nasl. strane Univerzitet u Beogradu Literatura : na str. [327]. Predmetne odrednice Matematička analiza SADRŽAJ Predgovor V I. ELEMENTI TEORIJE SKUPOVA 1. Uvod 1 2. Skupovi i operacije sa njima 2 3. Preslikavanje 6 4. Binarne relacije 10 5. Ekvivalentni oblici Dedekindovog aksioma neprekidnosti 15 6. Kardinalni brojevi 17 II. METRIČKI PROSTOR 1. Primeri metričkih prostora 25 2. i. Deskriptivne osobine skupova 32 3. ii. Struktura otvorenih skupova u 7?* 38 4. i i i. Skupovi na realnoj pravoj 41 5. Separabilni prostori. Baza prostora 42 6. i. Nizovi tačaka 47 7. ii. Kompletni prostori 50 8. iii. Kompletiranje prostora 54 9. iv. Nizovi na realnoj pravoj 56 10. i. Banachov stav о nepokretnoj tački 61 5. ii. Primena Banachovog stava u teoriji algebarskih, diferencijalnih i integralnih jednačina 62 6. i. Neprekidnost 68 6. ii. Kompaktni i relativno kompaktni skupovi 71 6. iii. Neprekidne funkcije na kompaktnim skupovima 75 6. iv. Specijalni kriterijumi za relativnu kompaktnost 77 7. V. Primena Arzelà-Ascolijevog stava na diferencijalne jednačine 80 8. Topološki prostor 83 9. Monotone funkcije i funkcije ograničene varijacije 92 III. INTEGRACIJA 1. i. Riemann-Stieltjesov integral 99 2. ii. Egzistencija Riemann-Stieltjesovog integrala 101 3. iii. Granični prelaz kod Riemann-Stieltjesovog integrala 104 4. iv. Izračunavanje Riemann-Stieltjesovog integrala 106 5. i. Mera na prstenu 109 6. ii. Mera na prstenu elementarnih skupova u 112 7. i. Spoljna mera 115 8. ii. Lebesgueov a-prsten merljivih skupova i Lebesgueova mera 116 9. iii. Klase m- merljivih skupova 120 10. i. zn-merljive funkcije 122 11. ii. Jednostavne funkcije 125 12. iii. Konvergencija po m-meri 126 13. i. Lebesgueov integral pozitivne funkcije 130 14. ii. Lebesgueov integral realne funkcije 136 15. iii. Lebesgueov integral i skupovi m-mere nula 141 16. iv. Fubinijev stav 143 17. v. Odnos između Lebesgueovog i Riemannovog integrala 145 18. i. Apstraktna mera i integral 151 19. ii. Realna mera 155 20. iii. Radon-Nikodymov stav i Lebesgueovo razlaganje mere 161 21. i. Neprekidnost i diferencijabilnost 166 22. ii. Izvod monotone funkcije i integral njenog izvoda 168 23. iii. Diferenciranje i integracija 175 24. iv. Neke osobine Lebesgueovog integrala na R 182 25. Prostor Lp (a, b) 186 IV. BANACHOV PROSTOR 1. Linearni vektorski prostor 197 2. Banachov prostor 203 3. i. Linearni operator 209 4. ii. Banachov prostor ograničenih linearnih operatora 217 5. i. Linearna funkcionela 220 6. ii. Reprezentacija ograničene linearne funkcionele u nekim Banachovim prostorima 227 7. iii. Konjugovani prostor 238 8. iv. Konjugovani operator 241 9. i. Princip konvergencije i princip uniformne ograničenosti 244 10. ii. Primene na redove i integrale 247 11. iii. Toeplitzov stav 248 12. iv. Primene u teoriji Fourierovih redova 251 13. i. Slaba konvergencija 258 14. ii. Vrste konvergencije niza operatora i niza funkcionela 263 15. i. Princip otvorenog preslikavanja 266 16. ii. Zatvoreni oper tori i stav о zatvorenom grafiku 270 17. i. Potpuno neprekidni operatori 275 18. ii. Fredholmova alternativa 281 19. iii. Rezolventni skup i spektar operatora 286 20. i. Hilbertov prostor 288 21. ii. Ortogonalna projekcija na potprostor 292 22. iii. Ortonormirani sistemi 294 23. iv. Ortogonalna dimenzija Hilbertovog prostora 301 24. v. Potpuni ortonormirani sistemi u L2. Primene 303 25. vi. Вilinearna funkcionela i adjungovan operator 307 26. vii. Sopstvene vrednosti i sopstveni vektori potpuno neprekidnog sebi adjungovanog operatora 313 Index 324 Literatura 327 MG131 (N)

ARTUR STENLI EDINGTON ZVEZDE I ATOMI Prevod - Milorad B. Protić Izdavač - Astronomsko duštvo, Beograd Godina - 1938 124 strana 24 cm Povez - Broširan Stanje - Kao na slici, tekst bez podvlačenja SADRŽAJ: Prvo predavanje UNUTRAŠNJOST JEDNE ZVEZDE Uvod Temperatura u unutrašnjosti Sunca Jonizacija atoma Pritisak radijacije i masa Unutrašnjost zvezde Neprozračnost zvezdane materije Odnos između sjaja i mase Zvezde velike gustine Drugo predavanje NEKOLIKO NOVIJIH ISTRAŽIVANJA Uvod Priča o Algolu Priča o Sirijusovu pratiocu Nepoznati atomi i tumačenje spektra Spektralni nizovi Oblačnost prostora Sunčeva hromosfera Priča o Betelgezi Treće predavanje STAROST ZVEZDA Uvod Pulzirajuće zvezde Cefeidi, svetlosni etalon Pretpostavka o skupljanju zvezde Unutrašnja atomska energija Evolucija zvezda Zračenje mase Četvrto predavanje MATERIJA U MEĐUZVEZDANU PROSTORU Uvod Dokazi na osnovu posmatranja Gustina kosmičkog oblaka Temperatura oblaka Dokazi teorije Priraštaj zvezdane materije Dodatak A Napomena o Sirijusovu pratiocu Dodatak V Identifikacija nebulijuma Pogovor `Artur Edington (engl. Arthur Stanley Eddington; 28. decembar 1882 — 22. novembar 1944) bio je engleski astronom, fizičar i matematičar ranog 20. veka. Najviše je doprineo astrofizici. Širio je i popularizovao nauku. Edingtonova granica, granica luminoznosti zvezda dobila je ime u njegovu čast. Poznat je po tome što je preveo Ajnštajnovu jednačinu relativnosti na `razumljiv` jezik tako da svako, sa bilo kojim predznanjem, može da je razume. Teoriju relativnosti takođe je potvrdio posmatrajući i proučavajući pomračenje Sunca 29. maja 1919. godine. U januaru 1906. godine Edington je postao asistent na kraljevskoj opservatoriji u Griniču. Detaljno je analizirao paralakse zvezda na osnovu snimaka iz 1900. godine. Razvio je novu statističku metodu za računanje paralakse zasnovanu na kretanju dve zvezde u pozadini slike. Za to je bio nagrađen od strane Triniti koledža u Kembridžu 1907. godine. 1914. godine postao je direktor cele opservatorije u Kembridžu nakon što su dva prethodna direktora umrla (jedan od njih bio je sin Čarlsa Darvina) Takođe, proučavao je strukturu zvezda u teoriji i prvi predložio tok stelarnih procesa. 1916. pokušao je da objasni cefeide a zatim proširio radove Karla Švarcšilda. Dokazao je da je pritisak u zvezdi neophodan kako bi se sprečio kolaps. Svoj model je razvio kada se još nisu razumeli procesi fuzije i transformisanja enegije u zvezdama. Svejedno, uspeo je da uzračuna temperaturu, pritisak i gustinu bilo koje tačke u unutrašnjosti zvezde. 1924. godine dokazao je povezanost između mase i luminoznosti zvezde. Godine 1930, počeo je da se bavi kvantnom mehanikom i fizikom degenerisanog gasa kako bi opisao patuljaste zvezde. Edington se takođe bavio i kosmologijom. Učestvovao je u razvijanju prvih modela kosmologije. Istaživao je mogućnosti skupljanja i širenja svemira, kao i `spiralne nebule` (tada se nije znalo da su to spiralne galaksije). Koncentrisao se na `kosmološku konstantu` jer je za njega ona bila glavna uloga u širenju svemira. Za vreme Prog svetskog rata, Edington je izučavao Ajnštajnovu teoriju relativnosti. Bio je jedan od retkih koji je imao dovoljno znanje da je razume. 1919. posmatrao je pomračenje Sunca zajedno sa još jednim kolegom Frenkom Dajsonom kako bi testirali Ajnštajnovu teoriju. Merili su deflekciju svetlosti od strane Sunčevog gravitacionog polja. Kada je objavio rezultate svog eksperimenta, to je privuklo pažnju fizičarima širom Engleske. Posle rata, Edington je otputovao na ostrvo blizu Afrike kako bi snimio pomračenje 29. maja 1919. Snimao je zvezde oko Sunca. Po teoriji relativnosti, zvezde bi trebalo da se vide pomaknuto zato što Sunčevo gravitaciono polje `savija` njihove svetlosne zrake. Ovaj efekat primetan je samo u toku pomračenja, jer je inače Sunčeva luminoznost prevelika i zaklanja zvezde. Tako je potvrdio teoriju relativnosti. O tome su pisale sve novine na svetu i privuklo je pažnju ne samo fizičara već i civila. Zato je Edington godinu dana kasnije počep da popularizuje nauku, a posebno teoriju relativnosti. Držao je predavanja na mnogim fakultetima o svojim radovima i doprinosima fizici. Znao je veoma dobro da objasni naučne izraze i po tome je bio poznat.` Ako Vas nešto zanima, slobodno pošaljite poruku. Arthur Stanley Eddington Stars And Atoms Sterne Und Atome

Odlično stanje Majkl Faradej, FRS (engl. Michael Faraday; Njuington Bats, 22. septembar 1791 — London, 25. avgust 1867) bio je engleski eksperimentalni i optički fizičar i hemičar, član Kraljevskog društva. Značajan po mnogim naučnim otkrićima, prvenstveno u oblasti elektriciteta i magnetizma. Od 1903. godine eponim je Faradejevog društva (od 1980. spojeno u Kraljevsko hemijsko društvo). Majkl Faradej M Faraday Th Phillips oil 1842.jpg Majkl Faradej (1842, T. Filips) Rođenje 22. septembar 1791. Njuington Bats, Velika Britanija Smrt 25. avgust 1867. (75 god.) London, Ujedinjeno Kraljevstvo Polje eksperimentalna fizika, optička fizika; hemija Institucija Kraljevska institucija Poznat po 13 stavki Faradejev zakon EMI Elektrohemija Faradejev efekat Faradejev kavez Faradejeva konstanta Faradejev cilindar Faradejev zakon elektrolize Faradejev paradoks Faradejev rotator Faradejev učinak Faradejev talas Faradejev točak Faradejeve linije sile[1] Nagrade 4 značajne Kraljevska medalja (1835, 1846) Nagrada Kopli (1832, 1838) Ramfordova medalja (1846) Albertova medalja (1866) Potpis Michael Faraday signature.svg Život Majkla Faradeja vrlo je zanimljiv i bogat doživljajima. Kao mlad knjigovezački radnik zainteresovao se za fiziku i odlučio da se bavi izučavanjem prirodnih pojava. Najpre je radio u laboratoriji tada čuvenog engleskog hemičara Hamfrija Dejvija. Daroviti mladić bio je vrlo radoznao i dalje se sam usavršavao, neprekidno vršeći najraznovrsnije fizičke i hemijske oglede. Otkrio je dva osnovna zakona elektrolize, tada je radio u Kiculovoj laboratoriji. Ovi zakoni su postali osnov elektrohemije i učenja o elektricitetu, a poznati su kao Faradejevi zakoni elektrolize.[2] Ovaj marljivi naučnik prvi je otkrio i vezu između magnetskog polja i svetlosti.[3][4] Njegovo najznačajnije otkriće je poznati Faradejev zakon elektromagnetne indukcije koji je kasnije uvršćen i među Maksvelove osnovne jednačine elektrodinamike. Po Faradeju je dobila ime jedinica za merenje električnog kapaciteta — farad (F), kao i rotacija ravni polarizacije svetlosti u magnetskom polju — Faradejev efekat. Detinjstvo i početak karijere Uredi Majkl Faradej je rođen u malom mestu Njuington Bats (Newington Butts), danas južni London. Živeo je u siromašnoj porodici, pa se obrazovao sam. [5] S četrnaest godina postao je šegrt kod londonskog knjigovesca i prodavca knjiga Džordža Riboa (George Riebau). Za sedam godina rada pročitao je mnogo knjiga i razvio interes za nauku, a posebno za elektricitet.[6][7] Faradejeva laboratorija u Kraljevskoj instituciji (gravira, 1870) Sa 19 godina Faradej je studirao kod priznatih hemičara ser Hamfrija Dejvija, predsednika Kraljevskog društva i Džona Tejtuma, osnivača Građanskog filozofskog društva. Nakon što je Faradej poslao Dejviju knjigu od 300 strana sa beleškama sa predavanja, ovaj mu je odgovorio da će ga imati na umu, ali da se još uvek drži svog zanata knjigovesca. Nakon što je Dejvi oštetio vid pri eksperimentu sa azot-trihloridom, postavio je Faradeja za sekretara.[8] Kad je Džon Pejn iz Kraljevskog društva dobio otkaz, Dejvi je predložio Faradeja kao laboratorijskog asistenta. Naučna karijera Uredi Jedan od Faradejevih ekspe­rime­nata iz 1831. u kojem se demonstrira indukcija; tečna baterija (desno) šalje električnu struju kroz mali kalem (A) koji kada se pomera ka gore ili dole unutar velikog kalema (B) njegovo magnetno polje indukuje tre­nutni napon u kalemu, koji se može detektovati galvanometrom (G) Najveći i najpoznatiji Faradejevi radovi bili su vezani za elektricitet. Otkriće danskog hemičara Hansa Kristijana Ersteda da magnetna igla skreće ako se nađe blizu provodnika kroz koji protiče električna struja, potaknulo je Dejvija i Volastona da 1821. pomoću Erstedovog elektromagnetizma pokušaju konstruisati elektromotor, ali u tome nisu uspeli. Faradej je, nakon diskusije sa njima, počeo raditi na uređaju koji bi radio na principu elektromagnetske rotacije: ako se na polovinu magneta (sličnog potkovici) postavi pljosnata metalna čaša napunjena živom, a u čašu uvuče sa oba kraja bakarna žica, čija se sredina oko jednog šiljka oslanja na pol magneta i kada se kroz živu pusti električna struja iz električne baterije, ona će, prolazeći kroz žicu, prisiliti žicu da se okreće oko magneta. Ako se taj pribor postavi na drugi pol magneta, žica će početi da se okreće na suprotnu stranu. Taj izum poznat je kao homopolarni motor. Ovi su eksperimenti i izumi postavili osnove moderne elektromagnetske tehnologije. No onda je učinio grešku. Svoj eksperiment je objavio pre pokazivanja Volastonu i Dejviju, što je dovelo do kontroverze i bilo je uzrok njegovog povlačenja s područja elektromagnetizma na nekoliko godina. Majk Faradej (cca 1861) Portret Faradeja u njegovim kasnim tridesetim Nakon deset godina, 1831. započeo je seriju eksperimenata u kojima je otkrio elektromagnetnu indukciju. Moguće je da je Džozef Henri otkrio samoindukciju nekoliko meseci pre Faradeja, ali su oba otkrića zasenjena otkrićem Italijana Frančeska Zantedekija. On je otkrio da ako provuče magnet kroz krug od žice da će se magnet zadržati sredini kruga. Njegovi esperimenti su pokazali su da promenljivo magnetsko polje indukuje (uzrokuje) električnu struju. Ova je teorija matematički nazvana Faradejev zakon, a kasnije je postala jedna od četiri Maksvelove jednačine. Faradej je to iskoristirao da konstruiše električni dinamo, preteču modernog generatora. Faradej je tvrdio da se elektromagnetni talasi šire u praznom prostoru oko provodnika, ali taj eksperiment nikad nije dovršio. Njegove kolege naučnici su odbacile takvu ideju, a Faradej nije doživeo da vidi prihvatanje svoje ideje. Faradejev koncept linija fluksa koje izlaze iz naelektrisanih tela i magneta omogućio je način da se zamisli izgled električnih i magnetnih polja. Taj model bio je prekretnica za uspešne konstrukcije elektromehaničkih mašina koje su dominirale u inženjerstvu od 19. veka. Jednostavni dijagram Faradejevog aparatusa za indukovanje električne struje magnetnim poljem: baterija (levo), prsten i namotani kalem od gvožđa (u sredini) i galvanometar (desno) Faradej se bavio i hemijom, a tu je otkrio nove supstance, oksidacione brojeve i način kako gasove pretvoriti u tečnost. Takođe je otkrio zakone elektrolize i uveo pojmove anoda, katoda, elektroda i jon. Godine 1845. otkrio je ono što danas nazivamo Faradejev efekat i fenomen nazvan dijamagnetizam. Smer polarizacije linearno polarizovanog svetla propušten kroz meterijalnu sredinu može biti rotiran pomoću spoljašnjeg magnetskog polja postavljenog u pravom smeru. U svoju beležnicu je zapisao: „ Konačno sam uspeo osvetliti magnetske linije sile i da namagnetišem zrak svetla. ” To je dokazalo povezanost između magnetizma i svetlosti. U radu sa statičkim elektricitetom, Faradej je pokazao da se elektricitet u provodniku pomiče ka spoljašnjosti, odnosno da ne postoji u unutrašnjosti provodnika. To je zato što se u elektricitet raspoređuje po površini na način koji poništava električno polje u unutrašnjosti. Taj se efekt naziva Faradejev kavez. Ostalo Uredi Majkl Faradej (1917, A. Blejkli) Grob Majkla Faradeja na groblju „Hajgejt” u Londonu Imao je seriju uspešnih predavanja iz hemije i fizike na Royal Institution, nazvana The Chemical History of a Candle. To je bio početak božićnih predavanja omladini koja se i danas održavaju. Faradej je poznat po izumima i istraživanjima, ali nije bio obrazovan u matematici. No u saradnji sa Maksvelom njegovi su patenti prevedeni u metematički jezik. Poznat je po tome što je odbio titulu ser i predsedništvo u Kraljevskom društvu (predsedavanje britanskom kraljevskom akademijom). Njegov lik štampan je na novčanici od 20 funti. Njegov sponzor i učitelj bio je Džon Fuler, osnivač Fulerove profesorske katedre na katedri za hemiju kraljevskog instituta. Faradej je bio prvi i najpoznatiji nosilac te titule koju je dobio doživotno. Faradej je bio veoma pobožan i bio je član jedne male sekte unutar škotske crkve. Služio je crkvi kao stariji član i držao mise.[9] Faradej se 1821. oženio Sarom Bernar, ali nisu imali dece.[10] Kako se približavao pedesetoj godini smanjivao je rad i obaveze da bi u jesen 1841. primetio da rapidno gubi pamćenje i od tada njegov rad skoro potpuno prestaje. Preminuo je u svojoj kući u Hempton Kortu, 25. avgusta 1867. godine. Bibliografija Uredi Chemische Manipulation (1828) Faradeje knjige, sa izuzetkom Chemical Manipulation, bile su kolekcije naučnih radova ili transkripcije predavanja.[11] Nakon njegove smrti, objavljen je Faradejev dnevnik, kao zbirka nekoliko velikih svezaka njegovih pisama; te Faradejev žurnal, sa njegovim putovanjima sa Dejvi (1813—1815). Faraday, Michael (1827). Chemical Manipulation, Being Instructions to Students in Chemistry. John Murray. 2nd ed. 1830, 3rd ed. 1842 Faraday, Michael (1839). Experimental Researches in Electricity, vols. i. and ii. Richard and John Edward Taylor.; vol. iii. Richard Taylor and William Francis, 1855 Faraday, Michael (1859). Experimental Researches in Chemistry and Physics. Taylor and Francis. ISBN 978-0-85066-841-4. Faraday, Michael (1861). W. Crookes, ur. A Course of Six Lectures on the Chemical History of a Candle. Griffin, Bohn & Co. ISBN 978-1-4255-1974-2. Faraday, Michael (1873). W. Crookes, ur. On the Various Forces in Nature. Chatto and Windus. Faraday, Michael (1932—1936). T. Martin, ur. Diary. ISBN 978-0-7135-0439-2. – published in eight volumes; see also the 2009 publication of Faraday`s diary Faraday, Michael (1991). B. Bowers and L. Symons, ur. Curiosity Perfectly Satisfyed: Faraday`s Travels in Europe 1813–1815. Institution of Electrical Engineers. Faraday, Michael (1991). F. A. J. L. James, ur. The Correspondence of Michael Faraday. 1. INSPEC, Inc. ISBN 978-0-86341-248-6. – volume 2, 1993; volume 3, 1996; volume 4, 1999 Faraday, Michael (2008). Alice Jenkins, ur. Michael Faraday`s Mental Exercises: An Artisan Essay Circle in Regency London. Liverpool, UK: Liverpool University Press. Course of six lectures on the various forces of matter, and their relations to each other London; Glasgow: R. Griffin, 1860. The Liquefaction of Gases, Edinburgh: W. F. Clay, 1896. The letters of Faraday and Schoenbein 1836–1862. With notes, comments and references to contemporary letters London: Williams & Norgate 1899. (Digital edition by the University and State Library Düsseldorf)

Autor - osoba Šilić, Čedomil Naslov Endemične biljke / Čedomil Šilić ; [autor fotografija [i] ilustracija Čedomil Šilić] Vrsta građe knjiga Jezik hrvatski, srpski Godina 1988 Izdanje 2. izd. Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva ; Beograd : Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 1988 (Zagreb : `Ognjen Prica`) Fizički opis 227 str. : 164 fotogr. u koloru, 1647 crteža u crno-beloj tehnici ; 24 cm Zbirka Priroda Jugoslavije (Kart.) Napomene Štampano dvostubačno Tiraž 10000 Literatura: str. 177-196 Skraćenice i puna imena autora citiranih u knjizi: str. 197-211 Spisak imena ličnosti po kojima su neke vrste nazvane, sa kratkim informacijama: str. 212-215 Registri: str. 216-227 Predmetne odrednice Fitogeografija -- endemične vrste – atlas MG57 (N) Balkanske endemske biljke Izvor: Wikipedia Idi na navigacijuIdi na pretragu Balkanske endemske biljke obuhvataju niz jedinstvenih taksona (vrsta, podvrsta, varijeteta i formi) čiji su predstavnici rasprostranjeni u različitim veličinama areala, uključujući i stenoendeme. U naredni pregled endemskih biljaka na Balkanu uključeni su svi poznati taksoni ove kategorije, od Grčke (uključujući Pindski sistem planina), preko Albanije, Kosova, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, do Hrvatske i Slovenije. Sjeveroistočna granica ide uglavnom duž doline rijeke Save i nastavlja duž Dunava uključujući najveći dio Bugarske, a na jugoistoku do evropskog dijela Turske. Također uključena je i panonska zona do stepskih područja geografskih granica Balkana, odnosno južnog dijela Rumunije. Uključeni endemi svrstavaju se u 163 roda iz 52 porodice.[1][2][3][4][5][6][7][8][9] Endemski taksoni Direktorij A B C Č Ć D Dž Đ E F G H I J K L Lj M N Nj O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž A Abies borisii-regis, Pinaceae Abies cephalonica, Pinaceae Abies omorika, Pinaceae Acanthus balcanicus, Acanthaceae Acer heldreichii, Aceraceae Achillea ageratifolia, Asteraceae Achillea clypeolata, Asteraceae Achillea depressa, Asteraceae Achillea pannonica, Asteraceae Acinos majoranifolius, Lamiaceae Acinos orontius, Lamiaceae (Labiateae) Alchemilla jumrukczalica, Rosaceae Alchemilla vranicensis, Rosaceae Alkanna pulmonaria ssp. noneiformis, Boraginaceae Allium melanantherum, Amaryllidaceae Alyssum doerfleri, Brassicaceae Alyssum mellendorffianum, Brassicaceae Amphoricarpus bertisceus, Lecythidaceae Amphoricarpus neumayeri, Lecythidaceae Anemone transsilvanica, Ranunculaceae Anthemis carpatica, Asteraceae Anthemis jordanovii, Asteraceae Aquilegia amaliae var. dinarica, Ranunculaceae Aquilegia chrysantha var. aurea, Ranunculaceae Aquilegia dinarica, Ranunculaceae Aquilegia grata, Ranunculaceae Aquilegia nigricans ssp. subscaposa, Ranunculaceae Arabis ferdinandi-coburgii, Brassicaceae Arenaria rhodopaea, Caryophyllaceae Arnebia densiflora, Boraginaceae Asperula hercegovina, Rubiaceae Aster tripolium ssp. pannonicus, Asteraceae Astragalus alopecurus, Fabaceae Astragalus exscapus, Fabaceae Astragalus peterfii, Fabaceae Astragalus physocalyx, Fabaceae Astragalus pseudopurpureus, Fabaceae Astragalus roemeri, Fabaceae Athamanta macedonica, Apiaceae Athamanta turbith ssp hungarica, Apiaceae Avenochloa decora, Poaceae B Barbarea bosniaca, Brassicaceae Barbarea vulgaris, Brassicaceae Brassica nivalis ssp. jordanoffii, Brassicaceae Bromopsis moesiaca, Poaceae Bruckenthalia spiculifolia, Ericaceae Bupleurum aristatum var. karglii, Apiaceae C Campanopsis dalmatica, Campanulaceae Campanula albanica, Campanulaceae Campanula cespitosa, Campanula elatines var. fenestrellata, Campanulaceae Campanula graminifolia var. linearifolia, Campanulaceae Campanula hercegovina, Campanulaceae Campanula jacquinii ssp. rumeliana, Campanulaceae Campanula linifolia ssp. justiniana, Campanulaceae Campanula oreadum, Campanulaceae Campanula romanica, Campanulaceae Campanula scutellata, Campanulaceae Campanula tommasiniana, Campanulaceae Campanula velebitica, Campanulaceae Campanula waldsteiniana, Campanulaceae Cardamine maritima, Brassicaceae Carduus collinus, Asteraceae Carduus kerneri ssp. lobulatiformis, Asteraceae Carduus rhodopaeus, Asteraceae Carum velenovskyi, Apiaceae Centaurea achtarovii, Asteraceae Centaurea biokovensis, Asteraceae Centaurea derventana, Asteraceae (Compositae) Centaurea jankae, Asteraceae Centaurea kernerana, Asteraceae Centaurea macedonica, Asteraceae Centaurea mannagettae, Asteraceae Centaurea parilica, Asteraceae Centaurea phrygia ssp. rarauensis, Centaurea phrygia ssp. ratezatensis, Asteraceae Centaurea pinnatifida, Asteraceae Centaurea pontica, Asteraceae Centaurea trichocephala, Asteraceae Cephalaria radiata, Caprifoliaceae Cerastium banaticum, Caryophyllaceae Cerastium decalvans, Caryophyllaceae Cerastium fontanum ssp. grandiflorum, Caryophyllaceae Cerastium transsylvanicum, Caryophyllaceae Chamaecytisus tommasinii, Fabaceae Chamaedrys ecytisus tommasinii, Fabaceae (Papilionaceae) Chamaedrys montana, Lamiaceae Chondrilla urumovii, Asteraceae Cicerbita pancicii, Asteraceae Cirsium appendiculatum, Asteraceae Cirsium brachycephalum, Asteraceae Clinopodium frivaldszkyanum, Lamiaceae Colchicum bulbocodioides ssp. hungaricum, Colchicaceae Colchicum callicymbium, Colchicaceae Colchicum hungaricum var. doerfleri, Colchicaceae Corothamnus agnipilus, Fabaceae Corothamnus rectipilosus, Fabaceae Crepis dinarica, Compositae (Asteraceae) Crepis macedonia, Asteraceae Crepis pantocseki, Asteraceae (Cichoriaceae) Crepis praemorsa ssp. dinarica, Asteraceae Crepis schachtii, Asteraceae Crocus cvijicii, Iridaceae Crocus lageniflorus var. oliverianus, Iridaceae Crocus scardicus, Iridaceae Cyanus napuliferus, Asteraceae Cynoglossum hungaricum, [[Boraginaceae] D Daphne malyana, Thymelaeaceae Daphne pontica, Thymelaeaceae Degenia velebitica, Brassicaceae Delphinium simonkaianum, Ranunculaceae Dianthus bertisceus, Caryophyllaceae Dianthus callizonus, Caryophyllaceae Dianthus carthusianorum ssp. tenuifolius, Caryophyllaceae Dianthus freyni, Caryophyllaceae Dianthus glacilis ssp. gelidus, Caryophyllaceae Dianthus henteri, Caryophyllaceae Dianthus knapii, Caryophyllaceae Dianthus petraeus, Caryophyllaceae Dianthus spiculifolius, Caryophyllaceae Dioscorea balcanica, Dioscoreaceae Draba dorneri, Brassicaceae Draba haynaldii, Brassicaceae Draba simonkaiana, Brassicaceae E Echinops bannaticus, Asteraceae Edraianthus glisicii, Campanulaceae Edraianthus graminifolius ssp. niveus, Campanulaceae Edraianthus niveus, Campanulaceae Edraianthus serpyllifolius ssp. dinaricus, Campanulaceae Edraianthus sutjeskae, Campanulaceae Ephedra major, Ephedraceae Eranthus hyemalis var. bulgaricus, Ranunculaceae Eryngium palmatum, Apiaceae Eryngium serbicum, Apiaceae Eulsatilla rhodopaea, Ranunculaceae Euphorbia gregersenii, Euphorbiaceae Euphorbion myrsinitum, Euphorbiaceae F Festuca bucegiensis, Poaceae Festuca nitida ssp. flaccida, Poaceae Festuca rupicola ssp. pachyphylla, Poaceae Festuca versicolor, Poaceae Forsythia europaea, Oleaceae Fritillaria drenovskii, Liliaceae Fritillaria pontica, Liliaceae Fumaria jankae, Papaveraceae G Galatella albanica, Asteraceae Galium capitatum, Rubiaceae Galium demissum ssp. stojanovii, Rubiaceae Galium rhodopeum, Rubiaceae Galium valantioides var. baillonii, Rubiaceae Genista lydia ssp. rumelica, Fabaceae Gentiana albanica, Gentianaceae Gentiana dinarica, Gentianaceae Gentiana laevicalyx, Gentianaceae Gentiana pontica, Gentianaceae Gentianella bulgarica, Gentianaceae Geum bulgaricum, Rosaceae Geum rhodopeum, Rosaceae Globularia cordifolia, Plantaginaceae Goniolimon besseranum, Plumbaginaceae H Haberlea rhodopensis, Gesneriaceae Halacsya sendtneri, Boraginaceae Halacsya sendtneri, Boraginaceae Haplophyllum balcanicum, Rutaceae Heliosperma retzdorffianum, Caryophyllaceae Heptaptera macedonica, Apiaceae Herniaria olympica, Caryophyllaceae Hesperis dinarica, Brassicaceae Hesperis matronalis ssp. nivea, Brassicaceae Hesperis matronalis ssp. schurii, Brassicaceae Hieracium praebiharicum, Asteraceae Hippocrepis comosa, Fabaceae Hypericum cerastoides, Hypericaceae Hypericum rhodopeum, Hypericaceae I Iberis sempervirens, Brassicaceae Inula macedonicus, Asteraceae Inula verbascifolia ssp. aschersoniana, Asteraceae Iris reicenbachii var. bosniaca, Iridaceae Iris suaveolens, Iridaceae Ixoca macrantha, Caryophyllaceae J Jankaea heldreichii, Gesneriaceae Jasione montana f. heldreichii, Campanulaceae Jasionella bulgarica, Campanulaceae Johrenia distans, Apiaceae Juncellus pannonicus, Cyperaceae Juniperus sabina, Cupressaceae Jurinea tzar-ferdinandii, Asteraceae K Kitaibela vitifolia, Malvaceae Knautia albanica, Caprifoliaceae Knautia macedonica, Caprifoliaceae Knautia sarajevoensis, Caprifoliaceae Koeleria subaristata, Poaceae L Lathraea rhodopaea, Orobanchaceae Lathyrus binatus, Fabaceae Lathyrus panicicii, Fabaceae Leucanthemum chloratum, Asteraceae Lilium bosniacum, Liliaceae Lilium cattaniae, Liliaceae Lilium pyrenaicum var. albanicum, Liliaceae Lilium pyrenaicum var. jankae, Liliaceae Lilium rhodopeum, Liliaceae Limonium asterotrichum, Plumbaginaceae Linum dolomiticum, Linaceae Linum elegans, Linaceae Linum rhodopeum, Linaceae Linum thracicum, Linaceae Linum uninerve, Linaceae M Malcolmia orsiniana ssp. orsiniana, Brassicaceae Marrubium friwaldskyanum, Lamiaceae Marrubium velutinum, Lamiaceae Melampyrum dorflerii, Scrophulariaceae Melampyrum trichocalycinum, Scrophulariaceae Merendera rhodopea, Colchicaceae Minuartia bosniaca, Caryophyllaceae Minuartia cataractarum, Caryophyllaceae Minuartia halacsyi, Caryophyllaceae Minuartia handeii, Caryophyllaceae Minuartia hirsuta, Caryophyllaceae Minuartia velutina, Caryophyllaceae Moltkia doerfleri, Boraginaceae Morina persica, Caprifoliaceae N Narthecium scardicum, Nartheciaceae Navicularia scardica, Lamiaceae Noccaea bellidifolia, Brassicaceae Noccaea kovatsii, Brassicaceae Noccaea praecox, Brassicaceae O Onobrychis montana, Fabaceae Onosma rhodopea, Boraginaceae Onosma thracica, Boraginaceae Onosma visianii, Boraginaceae Origanum striatum, Lamiaceae Ornithogalum orthophyllum ssp. acuminatum, Asparagaceae Ornithogalum umbellatum ssp. orthophyllum, Asparagaceae Oxyropis prenja, Fabaceae Oxytropis jacquinii, Fabaceae Oxytropis prenja, Fabaceae P Papaver corona-sancti-stephani, Papaveraceae Paronychia kapela, Caryophyllaceae Pedicularis brachyodonta, Orobanchaceae Pedicularis hoermanniana, Scrophulariaceae Pedicularis orthantha, Orobanchaceae Peridictyon sanctum, Poaceae Petteria ramentacea, Fabaceae Picea omorika, Pinaceae Pimpinella serbicum, Apiaceae Pinguicula balcanica, Lentibulariaceae Pinguicula hirtiflora, Lentibulariaceae Pinus heldreichii, Pinaceae Pinus nigra ssp. dalmatica, Pinaceae Plantago atrata, Plantaginaceae Poa dolosa, Poaceae Poa granitica ssp. disparilis, Poaceae Polygala carniolica, Polygalaceae Polygala rhodoptera, Polygalaceae Polygala supina, Polygalaceae Potentilla chrysantha, Rosaceae Potentilla deorum, Rosaceae Potentilla fruticosa, Rosaceae Primula auricula ssp. serratifolia, Primulaceae Primula deorum, Primulaceae Primula frondosa, Primulaceae Primula kitaibeliana, Primulaceae Primula kitaibeliana, Primulaceae Primula wulfeniana, Primulaceae Puccinellia limosa, Poaceae Pulsatilla slavjankae, Ranunculaceae R Ramonda nathaliae, Gesneriaceae Ramonda serbica, Gesneriaceae Ranunculus hayekii, Ranunculaceae Ranunculus illyricus, Ranunculaceae Ranunculus montenegrinus, Ranunculaceae Ranunculus pedatus, Ranunculaceae Ranunculus sartorianus, Ranunculaceae Ranunculus serbicus, Ranunculaceae Rheum rhaponticum, Polygonaceae Rorippa lippizensis, Brassicaceae Rosa balcarica, Rosaceae Rosa parilica, Rosaceae Rumex balcanicus`, Polygonaceae S Salvia brachiodon, Lamiaceae Salvia eichleriana, Lamiaceae Salvia pratense var. varbossania, Lamiaceae Saponaria sicula ssp. stranjensis, Caryophyllaceae Satureja horvatii, Lamiaceae Satureja rumelica, Lamiaceae Saxifraga ferdinandi-coburgi, Saxifragaceae Saxifraga mutata ssp. demissa, Saxifragaceae Saxifraga prenja, Saxifragaceae Saxifraga stribrnyi, Saxifragaceae Scabiosa rhodopensis, Caprifoliaceae Scilla litardierei, Asparagaceae Sclarea transsylvanica, Lamiaceae Scorodonia arduinii, Lamiaceae Scrophularia aestivalis, Scrophulariaceae Scrophularia bosniaca, Scrophulariaceae Scrophularia tristis, Scrophulariaceae Secale strictum, Poaceae Sedum kostovii, Crassulaceae Sedum stefco, Crassulaceae Sedum zollikoferi, Crassulaceae Senecio bosniacus, Asteraceae Senecio macedonicus, Asteraceae Senecio pancicii, Asteraceae Seseli leucospermum, Apiaceae Sibiraea laevigata, Rosaceae Sibirea croatica, Rosaceae Silene altaica, Caryophyllaceae Silene balcanica, Caryophyllaceae Silene degeneri, Caryophyllaceae Silene dinarica, Caryophyllaceae Silene flavescens, Caryophyllaceae Silene gigantea, Caryophyllaceae Silene hayekiana, Caryophyllaceae Silene nivalis, Caryophyllaceae Silene pindicola, Caryophyllaceae Silene reichenbachii, Caryophyllaceae Silene retzdorffiana, Caryophyllaceae Silene trojanensis, Caryophyllaceae Silene vallesia ssp. graminea, Caryophyllaceae Siphonostegia syriaca, Orobanchaceae Soldanella hungarica, Primulaceae Soldanella pindicola, Primulaceae Solenanthus stamineus, Boraginaceae Sorbus bordasii, Rosaceae Sorbus graeca, Rosaceae Stachys iva, Lamiaceae Stachys spinulosa ssp. milanii, Lamiaceae Strobus peuce, Pinaceae Succisella petteri, Dipsacaceae Symphiandra hofmannii, Campanulaceae T Thelapsi dacicum ssp. banaticum, Orchidaceae Thesium kernerianum, Santalaceae Thymus bihoriensis, Lamiaceae Thymus stojanovii, Lamiaceae Tithymalus barrelieri ssp. hercegovinus, Euphorbiaceae Tithymalus gregersenii, Euphorbiaceae Tithymalus montenegrinus, Euphorbiaceae Tithymalus velenovskyi, Euphorbiaceae Tragopogon balcanicus, Asteraceae Trifolium durmitoreum, Fabaceae Trifolium velenowskyi, Fabaceae Trifolium wettsteinii, Fabaceae Trisetum altaicum, Poaceae Tulipa hungarica var. urumoffii, Liliaceae Tulipa pavlovii, Liliaceae Tulipa rhodopea, Liliaceae V Verbascum balcanicum, Scrophulariaceae Verbascum bosnense, Scrophulariaceae Verbascum davidovii, Scrophulariaceae Verbascum durmitoreum, Scrophulariaceae Verbascum humile ssp. rhodopaeum, Scrophulariaceae Verbascum pelium, Scrophulariaceae Veronica rhodopaea, Plantaginaceae Veronica saturejoides, Plantaginaceae Veronica saturejoides, Plantaginaceae Veronica serpyllifolia ssp. humifusa, Plantaginaceae Vicia montenegrina, Fabaceae Vicia ochroleuca ssp. dinara, Fabaceae Viola calcarata, Violaceae Viola dacica, Violaceae Viola delphinantha, Violaceae Viola grisebachiana, Violaceae Viola jooi, Violaceae Viola orphanidis, Violaceae Viola perinensis, Violaceae Viola rhodopeia, Violaceae Viola tricolor ssp. macedonica, Violaceae Viola vilaensis, Violaceae W Wahlenbergia graminifolia, Campanulaceae Wahlenbergia serbica, Campanulaceae Wulfenia baldaccii, Plantaginaceae Wulfenia blecicii, Plantaginaceae Wulfenia rohlenae, Plantaginaceae MG57 (N)

BEOGRADSKO IZVORIŠTE PODZEMNIH VODA BUNARI SA HORIZONTALNIM DRENOVIMA Dušan Babac / Pavle Babac , Balby international Beograd Beograd 2005 , teorija, praksa , problemi eksploatacije ,opadanje izdašnosti , zone kolmiranja , regeneracija drenova , predlozi revitalizacije izvorišta, mek povez, odlično očuvano, ilustrovano, grafički prikazi, tabele, latinica, 578 strana, Prof. Dr Dušan Babac, dipl. in`. gra|. BALBY INTERNATIONAL PREDUZE]E ZA IN@ENJERING, PROJEKTOVANJE I IZVOENJE Prof. Dr Du{an Babac, dipl. in`. gra|. Dr. Pavle Babac, dipl. in`. gra|. BEOGRADSKO IZVORI[TE PODZEMNIH VODA BUNARI SA HORIZONTALNIM DRENOVIMA • • Teorija, praksa, problemi eksploatacije, opadanje izda{nosti, zone kolmiranja, regeneracija drenova • • SADR@AJ 1. OP[TI PREGLED RAZVOJA TEHNIKE IZRADE BUNARA SA HORIZONTALNIM DRENOVIMA ................................ ..................... 1 2. KLASIFIKACIJA, OSNOVNI TIPOVI I METODE GRAENJA BUNARA SA HORIZONTALMIN DRENOVIMA ............................ 4 2.1. Utiskivanje horizontalnih drenova po metodi `RANNEY`-A ....... 7 2.2. Utiskivanje horizontalnih drenova po metodi `FEHLMANN`-A . 14 2.3. Utiskivanje horizontalnih drenova po metodi `PREUSSAG`-A ... 19 3. ODREIVANJE PO^ETNE IZDA[NOSTI BUNARA SA HORIZONTALNIM DRENOVIMA - PRIKAZ KARAKTERISTI^NIH PUBLIKACIJA ................................ ................ 24 4. IZVORI[TE PODZEMNIH VODA, HIDRODINAMI^KI MODEL I MODEL TRANSPORTA ZAGAENJA ................................ ............. 89 4.1. Izvori{ta u aluvijalnim nanosima ................................ ...................... 89 4.2. Izvori{ta koja kaptiraju subarteske izdani ................................ ......... 92 4.3. Izvori{ta u izdanima pukotinske poroznosti ................................ ..... 95 4.4. Izvori{ta koja kaptiraju primorske izdani ................................ .......... 98 4.5. Primena matemati~kog modela u analizi strujanja podzemne vode ..... 103 4.6. Primena modela transporta zaga|enja za odre|ivanje zona sanitarne za{tite ................................ ................................ .................. 113 5. HIDRIDINAMI^KA ISTRA@IVANJA U CILJU DEFINISANJA KOLI^INA PODZEMNIH VODA KOJE SE MOGU ZAHVATITI SA VELIKOG RATNOG OSTRVA ................................ ........................ 124 5.1. Uvod ................................ ................................ ................................ ..... 124 5.2. Studijsko − istra`ni radovi. ................................ ................................ ... 124 5.3. Matemati~ki model ................................ ................................ ............. 134 5.4. Tariranje matemati~kog modela Velikog ratnog ostrva. ................. 138 5.5. Eksploatacione {eme. ................................ ................................ ......... 143 6. ANALIZA UTICAJA POJE DINIH PARAMETARA NA PO^ETNI KAPACITET KOD PROJEKTOVANJA BUNARA SA HORIZONTALNIM DRENOVIMA ................................ ............... 153 6.1. Analiza uticaja udaljenosti usamljenog bunara sa horizontalnim drenovima i niza bunara sa horizontalnim drenovima od obale reke (b)na po~etnu izda{nost ................................ ............................ 163 6.2. Analiza uticaja broja (n) i du`ine drenova (L) na po~etnu izda{nost bunara sa horizontalnim drenovima ............................... 192 6.3. Analiza uticaja mo}nosti vodonosnog sloja (H) i depresije (S) na po~etnu izda{nost bunara indirektnim putem preko odre|ivanja dopu{tene prijemne sposobnosti bunara sa horizontalnim drenovima ................................ ................................ .. 199 7. PRIKAZ KARAKTERISTI^NIH PRIMERA PRIMENE BUNARA SA HORIZONTALNIM DRENOVIMA ............................ 220 7.1. Vodosnabdevanje Var{ave primenom bunara sa horizontalnim drenovima ................................ ................................ ... 220 7.2.Vodosnabdevanje Kragujevca primenom bunara sa horizontalnim drenovima ................................ ................................ .... 229 7.3. Vodosnabdevanje Velesa (Makedonija) primenom bunara sa horizontalnim drenovima ................................ ................................ ... 262 7.4. Bunari sa horizontalnim drenovima u dunavskom aluvionu kod Budimpe{te ................................ ................................ .................. 266 7.5. Vodovod Berlina ................................ ................................ .................. 273 7.6. Primeri primene bunara sa horizontalnim drenovima u USA ......... 283 7.7. Vodosnabdevanje Beograda primenom bunara sa horizontalnim drenovima ................................ ................................ ... 288 7.8. Vodosnabdevanje Novog Sada primenom bunara sa horizontalnim drenovima ................................ ................................ ... 317 8. PROBLEMI EKSPLOATACIJE BEOGRA DSKOG IZVORI[TA .... 332 8.1. Osnovni parametri koji defini{u kapacitet Beogradskog izvori{ta i analiza opadanja iza{nosti bunara ................................ ................. 332 8.2. Uzroci opadanja izda{nosti bunara, prvih deset godina rada izvori{ta ................................ ................................ .............................. 335 8.3. Uzroci kolmiranja i ispiranja drenova Ranney bunara na beogradskom izvori{tu ................................ ................................ ...... 351 8.4. Vreme nadoknade vode usled ispiranja (T 3 ) ................................ ... 354 8.5. Odre|ivanje nadoknade vode usled tro{kova ispiranja (radna snaga i materijalni tro{kovi) ................................ .................. 356 8.6. Procena dobijene koli~ine vode posle regeneracije bunara ........... 357 8.7. Optimizacija procesa ispiranja bunara, jedno ispiranje .................. 358 8.8. Analiza efekata ispiranja ................................ ................................ ... 360 8.9. Koeficijent efektivnosti obrade ................................ ......................... 364 8.10. Uzroci kolmiranja drenova Ranney bunara na Beogradskom izvori{tu ................................ ................................ ............................... 367 8.11. Analiza pokazatelja opadanja izda{nosti ( α ) ................................ ... 372 8.12. Analiza opadanja izda{nosti bunara na Beogradskom izvori{tu usled interferencije ................................ ................................ ............ 377 8.13. Opadanje izda{nosti bunara usled kolmiranja kontakta reka - porozna sredina, odnosno jezero - porozna sedina, analiza nadeksploatacije izdani na primeru Ade Ciganlije i Savskog jezera kao dela Beogradskog izvori{ta ................................ ............. 386 8.14. Savsko jezero i Ada Ciganlija kao deo Beogradskog izvori{ta ....... 392 8.15. Desna obala toka Save, uzvodno od gornje pregrade Savskog jezera, kao deo Beogradskog izvori{ta ................................ ............ 428 8.16. Pojam temperature vode u bunaru i reci Savi i pra}enja u toku vremena sa aspekta kontakta reka Sava - zrnasta porozna sredina - drenovi bunara ................................ ................................ ... 441 8.17. Prognoza promene temperature podzemnih voda u vodozahvatima infiltracionog tipa primenom jedna~ine toplotnog bilansa ................................ ................................ ............... 458 8.18. Postavljanje novih bunara na izvori{tu desne obale Save, uzvodno od gornje pregrade Savskog jezera, u uslovima ve} postoje}ih bunara u eksploataciji ................................ ............... 462 8.19. Analiza izda{nosti bunara desne obale Save uzvodno od gornje pregrade Savskog jezera, pravci prihranjivanja bunara, indentifikacija problema kod rada bunara ......................... 472 8.20. Zona U{}a kao deo Beogradskog izvori{ta ................................ ..... 485 8.21. Leva obala Save, potez izme|u bunara RB-30 i RB-66, kao deo Beogradskog izvori{ta, ukupno 30 bunara ............................... 505 8.22 Izvori{te Progar, kao deo beogradskog izvori{ta ............................. 541 8.23. Izvori{te Boljevci, kao deo beogradskog izvori{ta .......................... 567 9 LITRERATURA ---------------------------- ⭐️Knjiga je N O V A ----------------------------⭐️ M

U dobrom stanju! Redje u ponudi! Apolo 13 je sedma Apolo misija koju je organizovao SAD. Letelica je lansirana 11. aprila 1970. godine iz Svemirskog centra Kenedi na Floridi ali je misija napuštena zbog eksplozije rezervoara sa kiseonikom dva dana posle lansiranja. Posada se uspešno vratila na Zemlju a o njihovom događaju snimljen je film Apolo 13. Posadu su činili Džejms Lavel, Džek Svajgert kao piloti komandnog modula i Fred Hejz kao pilot lunarnog modula. Milojko `Mike` Vucelić (Garešnica, 11. lipnja 1930. - La Jolla, 7. rujna 2012.) je bio hrvatsko-američki inženjer strojarstva.[1][2] Najpoznatiji je po tome što je bio rukovoditelj projekta i jedan od direktora američkog svemirskog programa Apollo. Milojko Vucelić se rodio 11. lipnja 1930. godine u Garešnici u Republici Hrvatskoj[3], u srpskoj[4] obitelji Ljubice (rođene Hrgović) i Josifa (Jose) Vucelića, građevinskog inženjera, koji je radio kao nadzornik pruge na Državnim željeznicama Kraljevine Jugoslavije sa službom na kolodvoru Mišulinovac. Njegov pradjed, Rafael Vucelić bio je časnik slunjske pukovnije, a za svoje zasluge je dobio plemićku titulu `von Radiboj` od cara i kralja Franje Josipa I.[5] Osnovnu (pučku) školu i prvih sedam razreda gimnazije završio je u Bjelovaru, a 1948. godine maturirao je u Trećoj muškoj gimnaziji u Zagrebu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu krajem 1954. godine[6] na temu teorijske mehanike. Tijekom studija bavio se zrakoplovstvom. U Vazduhoplovnom centru u Vršcu je završio jedriličarski i pilotski tečaj, a tijekom studija bio je aktivan član Aerokluba Zagreb, te je radio kao tehničar. Nakon stjecanja diplome seli se u Njemačku, gdje je u početku radio za Mercedes-Benz u Stuttgartu, a zatim za Ford u Koelnu.[5][7][8] U Njemačkoj je proveo dvije godine, nakon čega se seli u Sjedinjene Američke Države, gdje u početku radi za Cessna Aircraft Company na dizajnu i opremi za slijetanje za njihov model C182RG. Poslije toga se zapošljava u tvrtki North American Aviation u kojoj radi kao projektant uređaja za spašavanje pilota za avione F-104 Starfighter i B-58 Hustler. Pošto je North American Aviation (danas North American Rockwell) imao ugovor sa NASA-om oko izrade svemirske letjelice Apollo, Vucelić je uključen u ovaj program skoro od samog njegovog početka, tj. od veljače 1962. godine. Analizirao je različite koncepte slijetanja na Mjesec, te je radio na razvoju specifikacija za različite sustave svemirskih letjelica. U početku je radio kao inženjer, da bi kasnije postao menadžer u NASA-inom sjedištu u Houstonu. Tamo mu je zadatak bila eliminacija svih mogućih grešaka tijekom leta, zbog čega je od svojih kolega dobio nadimak `Menadžer za probleme`. Tijekom ovog perioda, usko je surađivao sa glavnim kontrolorom leta Geneom Krantzom. Kao svoj najveći uspjeh naveo je misiju Apollo 8, kada je uvjerio rukovodstvo programa da umjesto trošenja resursa rakete Saturn V za još jedno ponavljanje misije u orbiti oko Zemlje, letjelica može krenuti u misiju oko Mjeseca. Nakon misije Apollo 11 i uspješnog slijetanja na Mjesec, Vucelić je dobio zadatak da proširi mogućnosti istraživanja Mjeseca iz orbite dodavanjem instrumenata. Na misiji Apollo 13 bio je zadužen za spašavanje astronauta, te ga je za ove zasluge 18. travnja 1970. godine američki predsjednik Richard Nixon odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode (eng. Presidential medal of Freedom). Ostala je zapamćena čuvena rečenica koju je izgovorila posada Apolla 13 centrali NASA-e za vrijeme kontrole ovog leta: Houston, imamo problem, a primio ju je upravo Milojko Vucelić.[8] Po završetku misija Apollo, sudjelovao je u programu prve američke orbitalne svemirske postaje Skylab, koja je lansirana 1973. godine. Godine 1969. postaje vođa američko-sovjetskog kolaboracijskog Apollo-Sojuz programa. Tu je Vucelić radio na prilagođavanju Apollo letjelice za spajanje sa Sojuzom.[6][9] U ljeto 1975. godine biva premješten u London obnašajući dužnost potpredsjednika East-West Trade-a za Rockwell International Company, koja je bila zadužena za razvoj trgovinskih odnosa sa zemljama istočne Europe, te je time napustio rad u NASA-i. Od 1981. godine zaposlen je u američkoj telekomunikacijskoj tvrtki AT&T. Nakon pet godina provedenih u AT&T-u, 1986. godine kupuje tvrtku Ideal Electric Company, koju 20 godina kasnije prodaje južnokorejskom Hyundai-u.[7] Nagrade i priznanja Za svoje zasluge u programu Apollo dobio je brojne nagrade, među kojima je najznačajnija `Presidential Medal of Freedom`, najviša američka civilna nagrada koju mu je dodjelio predsjednik Richard Nixon.[5] Temeljem podrijetla svojih predaka iz Vojne Krajine bio je član Hrvatskog plemićkog zbora.[2][5] Obitelj Svoju suprugu Ingu Perzl, podrijetlom Njemicu, upoznao je na jednom od mjesečnih društvenih sastanaka stranih studenata na Sveučilištu Wichita. Sa njom ima dva sina: Alexandra, koji je stručnjak za čistu energiju i Nicholasa, koji kao inžinjer dizajnira raketna pilotska sjedišta. [10] Izdavaštvo Milojko Vucelić je 1970. godine napisao stručnu knjigu pod imenom `Apollo XIII javlja... Houston imamo problem`, koju je izdala Tehnička knjiga Zagreb, u kojoj opisuje probleme u misiji Apollo 13 i kako su ih riješili.

PETNIČKE SVESKE broj 76 zbornik radova Istraživačka stanica Petnica, 2017. Udžbenički format, 830 strana. Veoma lepo očuvana. Sa donje strane malo uprljana - zanemarljivo. Astronomija Modelovanje i analiza krive sjaja cefeide sa egzoplanetom (Savić Nikola, Obradović Božidar, Herček Filip) Simulacija nastanka polar-ring galaksija (Ristić Danilo) Numeričko ispitivanje plimskog zagrevanja Encelada (Anastasijević Ilija) DSLR fotometrija promenljive zvezde V2455 Cyg (Jevtić Sava) Uticaj atmosfere i površine planete na njenu nastanjivost (Bulaja Luka) Posmatranje i analiza krive sjaja tranzita egzoplanete (Špegar Jelena) Teorijska analiza nastanka preèage kod spiralnih galaksija usled bliskog prolaza dve galaksije (Dodović Matija) Modelovanje i analiza gravitacionih talasa pri inspiralu crne rupe unutar imitatora supermasivne crne rupe (Jevtović Luka) Fizika Uticaj dipolne interakcije na oblik Fermijeve površi (Ristić Jelena, Ilić Anastasija) Numerički model distribucije kompanija po veličini (Đorđević Emilija, Đajić Anja) Primena Markovljevih procesa na problem širenja informacija u mreama (Jakovljević Andrej) Ispitivanje efikasnosti grafena u zaštiti metala od atoma vodonika metodom molekularne dinamike (Božanić Milica, Nikolić Kristina) Lokalizacija zvuka u metamaterijalima (Kukolj Trivko) Uticaj topologije neuronske mree na sinhronizaciju neurona (Ristivojević Aleksandar) Minimizator dejstva na sferi oblika (Cupać Milan, Raonić Bogdan) Kontrola kriostata (Pavlov Dimitrije, Đukić David) Detekcija kvantne uvezanosti korišćenjem POVM merenja sa primenom u komunikacionim protokolima (Vuković Vuk, Mijović Mia) Ispitivanje dinamike kvazičestica u neravnotežnoj superprovodnosti (Vukosavljević Katarina, Burmazović Ivana) Kvantni haos u faznim prelazima (Radović Vuk) Matematika Probabilistički metod i zero-sum Ramseyevi brojevi (Silađi Eva, Šobot Branislav) O lavirintima i ugradivanju stabala u grid grafove (Jakšić Tijana, Poznanović Isidora) Primenjena fizika i elektronika Lokalizacija na osnovu markera (Mićić Dragan, Tonić Danilo) Izdvajanje vokala iz audio zapisa (Radović Srđan, Stefanović Aleksa) Modeliranje, simulacija i implementacija samobalansirajućeg robota (Parag Filip, Stefanović Milomir) Simulacija rada piezo motora i ispitivanje njegovih performansi u zavisnosti od dimenzija (Bogdanović Anđela, Brestovački Lenka) Analiza parametara upravljačkog sistema Ballbota (Sekulić Diana, Bašić Mladen) Detekcija i klasifikacija saobraćajnih znakova (Aleksić Milica, Seke Ervin) Generisanje obučavajućih slika suparničkim neuronskim mreama (Grbić Mihailo) Računarstvo Traženje duplikata u kodu analizom apstraktnih sintaksnih stabala (Bebić Nikola) Konstrukcija unapređenog sigurnosnog protokola za bežičnu mrežnu komunikaciju (Šikuljak Igor) Predikcija sekvencijalnog kretanja u 2D ravni (Tešić Aleksa) Poređenje predviđanja vodostaja reke na osnovu istorijskih podataka upotrebom neuronske mreže i skrivenog Markovljevog modela (Gavrić Milenko) Biologija Uticaj kateholamina na rast, formiranje biofilma i pokretljivost bakterijskih sojeva gastrointestinalnog trakta (Pavlović Dunja) Efekat 1,8-cineola na faktore virulencije bakterijskog soja P. aeruginosa 15442 (Nedeljković Marija) Diverzitet kolembola Nacionalnog parka Fruška gora (Sántha Kinga) Ispitivanje protektivnog dejstva ekstrakta koprive na modelu humanih hepatocita tretiranih benzo[a]pirenom i benz[a]antracenom (Šolaja Sofija, Torbica Teodora, Mitrović Lazar) Potencijal vrste Alyssum murale Waldst & Kit s. l. za hiperakumulaciju nikla na ultramafitima Maljena (Joković Nikola) Selekcija bakterije Escherichia coli za rezistenciju na ultrazvučnu sonifikaciju (Stojković Pavle) Uticaj temperature na uspostavljanje napona kod mikrobioloških gorivnih ćelija sa biokatodom (Simić Milena) Ispitivanje uticaja dibutil ftalata (DBP) na endotelne ćelije krvnih sudova na modelu humane ćelijske linije EA.hy926 (Gordić Vuk) Biomedicina Sinergističko dejstvo ekstrakta belog luka (Allium sativum) i amfotericina B na gljivu Candida Albicans (Kocić Ana) Optimizacija tretmana kurkuminom inkapsuliranim u kompleks želatina i arapske gume u odbrani melanoma B16 od UV-A zračenja (Sušić Vladana) Biološka kontrola biljnog parazita Fusarium graminearum pomoću sinergističkog odnosa Bacillus subtilis i ekstrakta Pellia endiviifolia (Banić Biljana) Ispitivanje uticaja gingerola na vijabilnost ćelijske linije mišijeg melanoma B16 (Milošević Anđela) Testing the Hepatotoxicity of Single Walled and Multi Walled Carbon Nanotubes (Gjoshevska Kristina) Geologija Mogućnost sanacije zagađenja rečne vode glinama (Vizi Aleksa, Karanović Snežana) Hidrohemijske osobine površinskih i podzemnih voda na području planine Avale (Vulović Maša) Razlike u petrografskim karakteristikama kvarclatita planine Rudnik (Ninić Anastasia) Hemijske karakteristike vode Kuršumlijske banje (Lazić Dušica) Uticaj padavina na promenu kvaliteta prirodnih voda u gornjem delu sliva reke Dragobiljice (Dmitrović Jovan) Geneza minerala arsena i gvožđa u slivu reke Ribnice (Kostić Branko, Belotić Branislav) Koncentracije olova i antimona u podzemnim i površinskim vodama reke Štire na području Zajače (Rašević Marijana) Ispitivanje efikasnosti i optimizacija procesa hemijske koagulacije za preradu komunalnih otpadnih voda (Antić Sara) Geološki razvoj centralnog dela planine Kosmaj (Ćirić Nikolina) Procena intenziteta erozije na teritoriji opštine Beočin (Tadić Elena) Hemija Sinteza i solvatohromizam diazo boja derivatizovanih iz pirazolo[1,5-a]pirimidina (Nikoletić Anamarija) Biosorpcija boje Acid orange 7 biomasom hrasta kitnjaka (Quercus Petraea L.) (Topalović Igor) Spektrofotometrijska metoda za određivanje kobalta na bazi njegove reakcije sa 4-(2-pirimidilazo)-rezorcinolom (Čižik Hana) Deponovanje nanočestica srebra na grafen i ispitivanje katalitičkog dejstva dobijenog kompozita na redukciju nitroaromata (Milosavljević Momčilo) Biosorpcija jona olova (Pb2+) iz vodenih rastvora upotrebom ljuski kikirikija kao biosorbenta (Ivković Jelena) Ispitivanje katalitičkog dejstva jona bakra(II) adsorbovanih na površini klinoptilolita na reakciju kuplovanja aril-bromida i alifatičnih diola (Mijatović Aleksa) Kinetička metoda za određivanje nanokoličina kobalta i milikoličina oksalata zasnovana na katalizi i inhibiciji reakcije oksidacije rezorcinola vodonik-peroksidom (Tomić Miona) Antropologija Šta nas odvaja od drugih: Definisanje etničkog identiteta i etničke distance na primeru Slovaka iz Stare Pazove (Kostić Katarina) Antropološka analiza tech veštičarenja na sajtu Tumblr (Čapko Isidora) Semiotička analiza epizode serije The 100 (Šamaraj Ana) Arheologija Predstave muzičkih instrumenata na freskama iz zadužbina kralja Milutina (Pantić Nevena) Dentalna analiza skeleta sa nekropole u okviru objekta 1 na lokalitetu Anine u Ćelijama (Babinjec Dušana, Maksimović Tamara) Interpretacija nekropole iz XVII–XVIII veka sa lokaliteta Anine (Andrić Nenad) Tipološko-hemijska analiza rimskih staklenih narukvica sa lokaliteta Anine u Ćelijama (Đerković Predrag) Analiza ivotinjskih kostiju iz vile sa stambenim i ekonomskim delom sa lokaliteta Anine u Ćelijama (Bogojević Maša, Brančić Anastasija) Društveno-humanističke nauke Uticaj upoznatosti sa materijalom i dužine izlaganja na estetsku procenu renesansnih i slika iz apstraktnog ekpresionizma (Majerle Mia) Istorija Crveni krst u Novom Pazaru od 1976. do 1987. godine: delatnost organizacije u socijalizmu i uticaj ideologije na rad (Antonijević Pavle) Humanitarni rad kraljice Marije Karađorđević u periodu od 1921. do 1941. godine (Bogićević Aleksandar) Udruženje nosilaca Albanske spomenice u Leskovcu 1967–1982. (Milovanović Aleksandar) Beogradski odbor Jadranske straže 1922–1941: Između elitizma i nacionalizma (Milenković Ivan) Konfiskacija i nacionalizacija imovine pod uticajem kolonizacije i potreba KPJ u Opštini Odžaci 1945–1948. (Beronja Branko) Opštinska konferencija SSRN Stara Pazova 1966–1980. (Mirosavljević Igor) Rad Saveza udruženja estradnih umetnika i izvođača Vojvodine na suzbijanju neprofesionalnosti i šunda (1973–1990) (Pajtić Alisa) Lingvistika Da li dijalekatske osobine opstaju i danas: procena i samoprocena kod govornika kosovsko-resavskog dijalekta (Milošević Mina) Uticaj objektivne produktivnosti derivacionih sufiksa na brzinu obrade imenica srpskog jezika (Terzić Milana) Psihologija Depresija u adolescenciji: Koliko znamo i kakvi su nam stavovi? (Lazić Una) Uticaj broja i glasnoće prikazivanih zvukova i veličine kontrasta između mete i pozadine na pojavu iluzije vizuelnog treperenja (Miličić Ivana, Bajić Marina) Akademsko laganje: uticaj nagrade i relacija sa akademskim self-konceptom (Devedžić Darja) Razlike u stavovima adolescenata prema rodnim ulogama u odnosu na raspodelu rodnih uloga u porodici i dominatan pol prijatelja (Osmani Dajana) PIKSNAP: Konstrukcija i validacija skale neakademske prokrastinacije (Tomić Konstantin, Mačkić Pavle) Svesno nesavesni: Ispitivanje prediktora stava adolescenata prema rizičnom seksualnom ponašanju (Damjanović Milica, Žunjić Nevena, Karaman Mina) Dizajn Ljuljaške i zastave (Seminar dizajna 2017) k

Kao na slikama 1954 Milutin Milanković (1879 - 1958) je bio srpski matematičar, geofizičar, građevinski inženjer, klimatolog, astronom, osnivač katedre za nebesku mehaniku na Beogradskom univerzitetu i svetski uvažavan naučnik, poznat po teoriji ledenih doba, koja povezuje varijacije zemljine orbite i dugoročne klimatske promene. Smatra se osnivačem matematičke klime i klimatskog modeliranja. Biografija[uredi | uredi kod] Milanković je rođen 28. maja 1879. godine u Dalju, blizu Osijeka na području kraljevine Hrvatske i Slavonije (koja je bila deo Austro-Ugarske monarhije). Umro je 12. decembra 1958. godine u Beogradu. Pohađao je Bečki tehnološki institut (Veliku školu), gde je diplomirao građevinu 1902. godine, a zatim i stekao doktorat iz tehničkih nauka 1904. godine kao prvi Srbin. Kasnije je radio u tada čuvenoj firmi Adolfa Barona Pitela Betonbau-Unternehmung u Beču. Gradio je brane, mostove, vijadukte, akvadukte i druge građevine od armiranog betona, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Milanković je nastavio da se bavi građevinom u Beču do jeseni 1909. godine kada mu je ponuđena katedra primenjene matematike na Beogradskom univerzitetu, (racionalna mehanika, nebeska mehanika i teorijska fizika). Godina 1909. označava prekretnicu u njegovom životu. Mada je nastavio da se bavi istraživanjem raznih problema u vezi sa primenom armiranog betona, odlučio je da se skoncentriše na fundamentalna istraživanja. Tek što se Milanković doselio u Beograd, usledili su burni događaji: Balkanski ratovi, a zatim i Prvi svetski rat. Kada je izbio rat (tek što se oženio), Austro-Ugarska vojska je internirala Milankovića u Nežider, a kasnije u Budimpeštu, gde mu je bilo dozvoljeno da radi u biblioteci Mađarske akademije nauka. Već 1912. godine njegova interesovanja su se usmerila ka proučavanju solarne klime i planetarnih temperatura. Dok je bio interniran u Budimpešti, Milutin Milanković je posvetio svoje vreme radu na ovom polju i do kraja rata završio monografiju o ovom problemu, koja je objavljena 1920. godine u izdanju Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti u Parizu, pod naslovom Théorie mathématique des phénomènes thermiques produits par la radiation solaire (Matematička teorija termičkih fenomena uzrokovanih sunčevim zračenjima). Rezultati ovog rada doneli su mu značajnu reputaciju u naučnom svetu, mahom zbog njegove krive insolacije na zemljinoj površini. Ova solarna kriva nije potpuno prihvaćena sve do 1924. godine kada je veliki meteorolog i klimatolog Vladimir Kepen (Wladimir Köppen) sa svojim zetom, Alfredom Vegenerom (Alfred Wegener), predstavio krivu u svom radu, pod naslovom Climates of the geological past. Posle ovih prvih priznanja, Milanković je 1927. godine pozvan da sarađuje u dve važne publikacije: prva je bila priručnik iz klimatologije (Handbuch der Klimatologie), a druga priručnik iz geofizike (Guttenberg`s Handbuch der Geophysik). Za nju je napisao uvod Mathematische Klimalehre und astronomische Theorie der Klimaschwankungen (Matematička nauka klimata i astronomska teorija varijacija klimata), objavljen 1930. na nemačkom, a 1939. preveden na ruski. Za drugu knjigu, Milanković je napisao četiri odeljka razvijajući i formulišući svoje teorije: a) teoriju sekularnih pokreta zemljinih polova i b) teoriju glacijalnih perioda (Milankovićevi ciklusi), koja se delom oslanjala na raniji rad Džejmsa Krola (James Croll). Milanković je uspeo da u mnogo čemu unapredi Krolov rad, posebno poznavanjem problema matematike i nebeske mehanike, a, isto tako, i velikim delom zahvaljujući poboljšanim računanjima dugoperiodične zemljine orbite, koje je 1904. objavio Ludvig Pilgrim (Ludwig Pilgrim). Svestan da je njegova teorija solarnog zračenja uspešno kompletirana i da su papiri koji se bave ovom teorijom razbacani u više radova, Milanković je odlučio da ih sakupi i objavi pod jednim naslovom. Pred sam početak rata u Jugoslaviji, 1941. godine završeno je štampanje obimnog i najznačajnijeg dela Kanon der Erdbestrahlung und seine Anwendung auf das Eiszeitenproblem (Kanon osunčavanja zemlje i njegova primena na problem ledenih doba), na 626 strana, objavljenog u izdanjima Srpske kraljevske akademije. Ovo delo je prevedeno na engleski 1969, od strane Izraelskog Programa za Naučne Prevode, pod naslovom Canon of Insolation of the Ice-Age Problem. Kritike Milankovićeve teorije ledenih doba počele su 50-ih godina dvadesetog veka. Kritike su potekle uglavnom od meteorologa koji su tvrdili da su insolacione promene zbog promena u zemljinoj orbiti isuviše male da značajnije izmene klimatski sistem. Ipak, kasnih 60-ih. i 70-ih, istraživanja sedimenata duboko u morima dovela su do široke potvrde Milankovićevih stavova, jer su otkriveni orbitalni ciklusi (100.000 godina), koji se blisko poklapaju sa dugoperiodiočnim promenama (videti Ledeno doba za više podataka). Naučni genije Milutina Milankovića dobio je nesumnjivo međunarodno prizanje 10. decembra 1976. godine kada su u časopisu `Nauka` (Science) objavljeni konačni rezultati opsežnog petogodišnjeg projekta čiji je predmet bio da da odgovor na pitanje jesu li Milankovićevi proračuni tačni ili ne. Tada je utvrđeno da su varijacije Zemljine orbite indikacije ledenih dobe. Milankovićevi radovi su postali predmet intenzivnog izučavanja timova stručnjaka budući da je njegov rad duboko zadirao u probleme ne jedne već više naučnih disciplina. Godine 1988. u Peruđi (Italija) organizovan je naučni skup pod nazivom `Ciklostratigrafija`. Na njemu je zvanično promovisana nova istraživačka metoda koja u osnovi ima Milankovićeve cikluse osunčavanja, a koja u ritmičkim smenama slojeva stena detektuje hladnije i toplije cikluse kroz koje je prošla naša planeta. Kao dodatak naučnom radu, Milanković je uvek pokazivao veliko interesovanje za istorijski razvoj nauke. Napisao je knjigu o istoriji astronomije, kao i dve knjige za širu čitalačku publiku: prva - Kroz vasionu i vekove govorila je o razvoju astronomije, a druga, nazvana Kroz carstvo nauka, bavila se razvojem nauka. Milutin Milanković je u svom bogatom stvaralačkom životu uradio i predložio, između ostalog, reformu gregorijanskog i julijanskog kalendara, koja je vodila izgradnji jedinstvenog, do sada najpreciznijeg kalendara (Milankovićev kalendar) i koja je prihvaćena na Svepravoslavnom kongresu u Carigradu 1923. godine. Milanković je detaljno pisao o ovom svom pokušaju u izveštaju Srpskoj kraljevskoj akademiji po povratku sa Kongresa, u svojim memoarima i `Kanonu osunčavanja`, napominjući da mu nije jasno zašto reforma, koja je jednoglasno usvojena 30. maja 1923. godine u Carigradu, i pored svih svojih prednosti, kasnije nije primenjena. Milanković je objavio i autobiografiju iz tri dela: Uspomene, doživljaji i saznanja. Ova autobiografija nije prevedena na engleski jezik. Njegov sin, Vasko Milanković je napisao biografsko delo: Moj otac, Milutin Milanković. Godine 1920. izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti, a za redovnog člana 1924. Za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1925, bio član Nemačke akademije Naturalista `Leopoldine` u Haleu, kao i član mnogih naučnih društava kako u zemlji tako i u inostranstvu. Kada su nemačke okupacione vlasti u Drugom svetskom ratu 1941. godine tražile od profesora Beogradskog univerziteta da potpišu Apel srpskom narodu (i podrže okupaciju zemlje), Milutin Milanković je jedan od nekolicine profesora koji je odbio da to učini. Po završetku Drugog svetskog rata i komunističke revolucije Sud časti Beogradskog univerziteta je procenjujući podobnost Milutina Milankovića, za novi poredak, doneo sledeću karakteristiku u kojoj se priznaje da se Milanković istakao kao odličan stručnjak i naučnik koji se bavi astronomijom i nebeskom mehanikom, ali je `vrlo star i o nekom njegovom ličnom razvoju nema ni govora`. Doduše, i on je dobar pedagog, ali `predavanja jedva otaljava`. `Po političkoj orijentaciji pripada poznatoj matematičkoj kliki... Marksizam-lenjinizam uopšte ne poznaje niti pokazuje ikakav interes. Smatramo da je naš politički neprijatelj i da će kao takav umreti. Može se iskoristiti kao nastavnik i naučnik` (1. jul 1950). Milutin Milanković je jedan od najcitiranijih naučnika (svih vremena) u svetu. Istorija astronomije knjige iz prirodnih nauka

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Zastitni omotac malo losiji, sve ostalo uredno! Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9. prosinca 1895. - 22. kolovoza 1975.) bio je britanski eksperimentalni zoolog i medicinski statističar. Razvio je afričku žabu s kandžama (Xenopus laevis) kao model organizma za biološka istraživanja u svojoj ranoj karijeri, napao je eugenički pokret usred svoje karijere i napisao popularne knjige o znanosti, matematici i jeziku u svojoj kasnijoj karijeri.[2] ][3][4][5][6][7][8] Rani život i obrazovanje Hogben je rođen i odrastao u Southseaju blizu Portsmoutha u Hampshireu. Roditelji su mu bili metodisti.[1] Pohađao je Tottenham County School u Londonu, njegova se obitelj preselila u Stoke Newington, gdje mu je majka odrasla, 1907., a zatim je kao student medicine studirao fiziologiju na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Hogben se upisao na Sveučilište u Londonu kao vanjski student prije nego što se mogao prijaviti na Cambridge i diplomirao je kao prvostupnik znanosti (BSc) 1914. [9]. Diplomirao je na Cambridgeu 1915., diplomirajući s Ordinary BA. Stekao je socijalistička uvjerenja, promijenio je ime sveučilišnog Fabijanskog društva u Socijalističko društvo i postao aktivni član Nezavisne radničke stranke. Kasnije u životu radije se opisivao kao `znanstveni humanist`.[10] U Prvom svjetskom ratu bio je pacifist i pridružio se kvekerima.[1] Radio je šest mjeseci s Crvenim križem u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Prijateljske službe za pomoć žrtvama rata, a potom i Prijateljske jedinice hitne pomoći. Zatim se vratio u Cambridge, te je zatvoren u Wormwood Scrubs kao prigovor savjesti 1916. Njegovo zdravlje je narušeno i pušten je 1917. [1]. Njegov brat George također je bio prigovor savjesti, služeći u Jedinici hitne pomoći prijatelja. Karijera Nakon godinu dana oporavka preuzeo je mjesto predavača na londonskim sveučilištima, a 1921. postao je doktor znanosti (D.Sc.) iz zoologije na Sveučilištu u Londonu.[11] Preselio se 1922. na Sveučilište u Edinburghu i njegov Odjel za istraživanje uzgoja životinja. Godine 1923. Hogben je bio osnivač Društva za eksperimentalnu biologiju i njegovog organa British Journal of Experimental Biology (preimenovanog u Journal of Experimental Biology 1930.), zajedno s Julian Huxley i genetičar Francis Albert Eley Crew (1886–1973). Prema Garyju Werskeyu, Hogben je bio jedini od osnivača koji nije imao nikakve eugeničke ideje. Godine 1923. također je izabran za člana Kraljevskog društva u Edinburghu. Njegovi predlagači bili su James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew i John Stephenson. Dobitnik je Keithove nagrade Društva za razdoblje 1933.–35. [12] Zatim je otišao na Sveučilište McGill. Godine 1927. postao je voditelj zoologije na Sveučilištu u Cape Townu. Bavio se endokrinologijom, proučavajući kameleonska svojstva žabe Xenopus. Boja odrasle žabe ovisila je o njezinom ranom okruženju; divlje žabe postale su smeđezelene, dok su žabe uzgojene u tamnom okruženju postale crne, a u svijetlom okruženju svijetle boje. Hogben je teoretizirao da je sposobnost žabe da razvije razlike u boji povezana s hipofizom. Nakon uklanjanja hipofize, žabe su postale bijele bez obzira na okoliš u kojem su se nalazile.[13] Žabe su također razvile nuspojavu koju je Hogben pokušao spriječiti ubrizgavanjem ekstrakta hipofize vola. Primijetio je da ženke Xenopus žaba ovuliraju unutar nekoliko sati nakon ubrizgavanja ekstrakta. Na taj je način Hogben slučajno otkrio ljudski test za trudnoću. Znao je da ekstrakt vola kemijski sliči ljudskom korionskom gonadotropinu (HCG), hormonu koji ispuštaju trudnice. Potvrdio je da su ženke Xenopus žabe, kada im je ubrizgan urin trudne žene, ovulirale unutar nekoliko sati.[13] Hogbenu je posao u Južnoj Africi bio privlačan, ali ga je njegova antipatija prema rasnoj politici te zemlje natjerala da ode. Godine 1930. Hogben se preselio u London School of Economics, na katedru za socijalnu biologiju. Tamo je nastavio razvijati Hogben test trudnoće. Prethodni testovi trudnoće zahtijevali su nekoliko dana da se provedu i rezultirali su smrću miševa ili zečeva. Hogbenov test trudnoće trajao je satima i mogao se provesti bez štete za žabe, koje bi se mogle ponovno upotrijebiti za buduće testove. Postao je glavni, međunarodni test trudnoće za otprilike petnaest godina, od sredine 1930-ih do 1940-ih.[14] Položaj socijalne biologije na London School of Economics financirala je Zaklada Rockefeller, a kada je povukla financiranje, Hogben se preselio u Aberdeen, postavši Regius profesor prirodoslovlja na Sveučilištu u Aberdeenu 1937. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata Hogben je bio odgovoran za medicinsku statistiku britanske vojske. Od 1941. do 1947. bio je masonski profesor zoologije na Sveučilištu u Birminghamu i tamošnji profesor medicinske statistike 1947. do 1961., kada je umirovljen. Godine 1963. postao je prvi prorektor Sveučilišta u Gvajani, a tu je dužnost napustio u travnju 1964. i dao ostavku 1965. Kontroverza Xenopus testa za trudnoću Hogbenova tvrdnja otkriće Xenopusovog testa za trudnoću osporila su dva južnoafrička istraživača, Hillel Shapiro i Harry Zwarenstein. Shapiro je bio Hogbenov student u Cape Townu i priznao je da je Hogben sugerirao da je Xenopus prikladan predmet za opće istraživanje. Sam test trudnoće otkrili su Shapiro i njegov suistraživač, Harry Zwarenstein, a njihovi rezultati i izvješće naširoko su objavljeni u medicinskim časopisima i udžbenicima [15] u Južnoj Africi [16] i Ujedinjenom Kraljevstvu; u svom izvješću koje je u listopadu 1933. objavilo Kraljevsko društvo Južne Afrike, Shapiro i Zwarenstein objavili su da su u prethodnom mjesecu uspješno upotrijebili Xenopus u 35 testova trudnoće. Sljedećeg proljeća Nature je objavila svoje izvješće.[17] Pismo Shapira i Zwarensteina objavljeno u British Medical Journalu 16. studenog 1946. [18] pojašnjava da je Hogben retrospektivno pogrešno prisvajao zasluge za otkrivanje testa na trudnoću. Nobelovac John B. Gurdon s Wellcome CRC instituta i Nick Hopwood s Odjela za povijest i filozofiju znanosti Sveučilišta u Cambridgeu detaljno su to razradili u svom opsežnom članku objavljenom u The International Journal of Developmental Biology, ističući da iako Hogben je načelno pokazao da se Xenopus može koristiti za testiranje prisutnosti gonadotropina u urinu trudne žene, njegovo izvješće uopće nije spominjalo testiranje na trudnoću; činilo se da je imao druge smjerove istraživanja.[19] Politički pogledi Dok je bio [kada?] Katedra za socijalnu biologiju na London School of Economics, Hogben je pokrenuo nemilosrdan napad na britanski eugenički pokret, koji je bio na vrhuncu 1920-ih i 1930-ih. Za razliku od eugeničara, koji su obično povlačili strogu granicu između naslijeđa (ili prirode) i okoliša (ili odgoja), Hogben je istaknuo `međuovisnost prirode i odgoja`.[10] Hogbenovo pozivanje na ovu međuovisnost prirode i odgoja označilo je prvi put da je interakcija gena i okoline (ili `međuigra gena i okoline`) upotrijebljena da potkopa statističke pokušaje podjele doprinosa prirode i odgoja, kao i eugeničke implikacije izvučene iz tih statistika. Hogbenova folija kroz to razdoblje bila je R.A. Fisher, vodeći znanstvenik-eugeničar tog vremena (Tabery 2008). U intervjuu za knjigu Twentieth Century Authors, Hogben je izjavio: `Volim Skandinavce, skijanje, plivanje i socijaliste koji shvaćaju da je naš posao promicati društveni napredak mirnim metodama. Ne volim nogomet, ekonomiste, eugeničare, fašiste, staljiniste i škotske konzervativce. Mislim da je seks neophodan, a bankari nisu `[10] Popularno znanstveno pisanje Inspiriran primjerom The Outline of History H. G. Wellsa, Hogben je počeo raditi na knjigama namijenjenim popularizaciji matematike i znanosti za širu javnost. Hogben je proizveo dva najprodavanija djela popularne znanosti, Mathematics for the Million (1936.) i Science for the Citizen (1938.). Matematika za milijun dobila je široku pohvalu, a H. G. Wells je rekao da je `Matematika za milijun sjajna knjiga, knjiga od prvorazredne važnosti`.[20] Knjigu su također hvalili Albert Einstein, Bertrand Russell i Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million ponovno je tiskana nakon Hogbenove smrti.[21] Dok je bio u Aberdeenu, Hogben je razvio interes za jezik. Osim što je uredio Razboj jezika svog prijatelja Fredericka Bodmera, stvorio je međunarodni jezik, Interglossa, kao `nacrt pomoćnog sredstva za demokratski svjetski poredak`. George Orwell u svom eseju Politika i engleski jezik [22] upotrijebio je Hogbenovu rečenicu kao primjer kako ne treba pisati, posebno u vezi s upotrebom metafora. Iznad svega, ne možemo igrati patke i zmajeve s izvornom baterijom idioma koji propisuju nečuvene kolokacije vokala (...) — Orwell (1946), citirajući Hogben, Interglossa (1943) Profesor Hogben glumi patke i zmajeve s baterijom koja može pisati recepte (...) — Orwell, Politika i engleski jezik (1946.) Osobni život Godine 1918. Hogben je oženio matematičarku, statističarku, socijalisticu i feministicu Enid Charles iz Denbigha s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.[3] Naučio je velški i imali su četvero djece.[23] 1950-ih Hogben se nastanio u Glyn Ceiriogu u sjevernom Walesu, gdje je kupio vikendicu. Tog se desetljeća njegov brak s Enid raspao; par se razveo 1953. i razveo 1957. Kasnije te godine Hogben je oženio (Mary) Jane Roberts (rođenu Evans), lokalnu udovicu, umirovljenu ravnateljicu škole, koja je bila sedam godina mlađa. Ostao udovac nakon Janeine smrti 1974., umro je u War Memorial Hospital u Wrexhamu[3] 1975. u dobi od 79 godina i kremiran je u obližnjem Pentre Bychanu.[24] Bio je ateist, a sebe je definirao kao `znanstveni humanist`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omot losiji, sama knjiga u dobrom i urednom stanju! Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9. prosinca 1895. - 22. kolovoza 1975.) bio je britanski eksperimentalni zoolog i medicinski statističar. Razvio je afričku žabu s kandžama (Xenopus laevis) kao model organizma za biološka istraživanja u svojoj ranoj karijeri, napao je eugenički pokret usred svoje karijere i napisao popularne knjige o znanosti, matematici i jeziku u svojoj kasnijoj karijeri.[2] ][3][4][5][6][7][8] Rani život i obrazovanje Hogben je rođen i odrastao u Southseaju blizu Portsmoutha u Hampshireu. Roditelji su mu bili metodisti.[1] Pohađao je Tottenham County School u Londonu, njegova se obitelj preselila u Stoke Newington, gdje mu je majka odrasla, 1907., a zatim je kao student medicine studirao fiziologiju na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Hogben se upisao na Sveučilište u Londonu kao vanjski student prije nego što se mogao prijaviti na Cambridge i diplomirao je kao prvostupnik znanosti (BSc) 1914. [9]. Diplomirao je na Cambridgeu 1915., diplomirajući s Ordinary BA. Stekao je socijalistička uvjerenja, promijenio je ime sveučilišnog Fabijanskog društva u Socijalističko društvo i postao aktivni član Nezavisne radničke stranke. Kasnije u životu radije se opisivao kao `znanstveni humanist`.[10] U Prvom svjetskom ratu bio je pacifist i pridružio se kvekerima.[1] Radio je šest mjeseci s Crvenim križem u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Prijateljske službe za pomoć žrtvama rata, a potom i Prijateljske jedinice hitne pomoći. Zatim se vratio u Cambridge, te je zatvoren u Wormwood Scrubs kao prigovor savjesti 1916. Njegovo zdravlje je narušeno i pušten je 1917. [1]. Njegov brat George također je bio prigovor savjesti, služeći u Jedinici hitne pomoći prijatelja. Karijera Nakon godinu dana oporavka preuzeo je mjesto predavača na londonskim sveučilištima, a 1921. postao je doktor znanosti (D.Sc.) iz zoologije na Sveučilištu u Londonu.[11] Preselio se 1922. na Sveučilište u Edinburghu i njegov Odjel za istraživanje uzgoja životinja. Godine 1923. Hogben je bio osnivač Društva za eksperimentalnu biologiju i njegovog organa British Journal of Experimental Biology (preimenovanog u Journal of Experimental Biology 1930.), zajedno s Julian Huxley i genetičar Francis Albert Eley Crew (1886–1973). Prema Garyju Werskeyu, Hogben je bio jedini od osnivača koji nije imao nikakve eugeničke ideje. Godine 1923. također je izabran za člana Kraljevskog društva u Edinburghu. Njegovi predlagači bili su James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew i John Stephenson. Dobitnik je Keithove nagrade Društva za razdoblje 1933.–35. [12] Zatim je otišao na Sveučilište McGill. Godine 1927. postao je voditelj zoologije na Sveučilištu u Cape Townu. Bavio se endokrinologijom, proučavajući kameleonska svojstva žabe Xenopus. Boja odrasle žabe ovisila je o njezinom ranom okruženju; divlje žabe postale su smeđezelene, dok su žabe uzgojene u tamnom okruženju postale crne, a u svijetlom okruženju svijetle boje. Hogben je teoretizirao da je sposobnost žabe da razvije razlike u boji povezana s hipofizom. Nakon uklanjanja hipofize, žabe su postale bijele bez obzira na okoliš u kojem su se nalazile.[13] Žabe su također razvile nuspojavu koju je Hogben pokušao spriječiti ubrizgavanjem ekstrakta hipofize vola. Primijetio je da ženke Xenopus žaba ovuliraju unutar nekoliko sati nakon ubrizgavanja ekstrakta. Na taj je način Hogben slučajno otkrio ljudski test za trudnoću. Znao je da ekstrakt vola kemijski sliči ljudskom korionskom gonadotropinu (HCG), hormonu koji ispuštaju trudnice. Potvrdio je da su ženke Xenopus žabe, kada im je ubrizgan urin trudne žene, ovulirale unutar nekoliko sati.[13] Hogbenu je posao u Južnoj Africi bio privlačan, ali ga je njegova antipatija prema rasnoj politici te zemlje natjerala da ode. Godine 1930. Hogben se preselio u London School of Economics, na katedru za socijalnu biologiju. Tamo je nastavio razvijati Hogben test trudnoće. Prethodni testovi trudnoće zahtijevali su nekoliko dana da se provedu i rezultirali su smrću miševa ili zečeva. Hogbenov test trudnoće trajao je satima i mogao se provesti bez štete za žabe, koje bi se mogle ponovno upotrijebiti za buduće testove. Postao je glavni, međunarodni test trudnoće za otprilike petnaest godina, od sredine 1930-ih do 1940-ih.[14] Položaj socijalne biologije na London School of Economics financirala je Zaklada Rockefeller, a kada je povukla financiranje, Hogben se preselio u Aberdeen, postavši Regius profesor prirodoslovlja na Sveučilištu u Aberdeenu 1937. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata Hogben je bio odgovoran za medicinsku statistiku britanske vojske. Od 1941. do 1947. bio je masonski profesor zoologije na Sveučilištu u Birminghamu i tamošnji profesor medicinske statistike 1947. do 1961., kada je umirovljen. Godine 1963. postao je prvi prorektor Sveučilišta u Gvajani, a tu je dužnost napustio u travnju 1964. i dao ostavku 1965. Kontroverza Xenopus testa za trudnoću Hogbenova tvrdnja otkriće Xenopusovog testa za trudnoću osporila su dva južnoafrička istraživača, Hillel Shapiro i Harry Zwarenstein. Shapiro je bio Hogbenov student u Cape Townu i priznao je da je Hogben sugerirao da je Xenopus prikladan predmet za opće istraživanje. Sam test trudnoće otkrili su Shapiro i njegov suistraživač, Harry Zwarenstein, a njihovi rezultati i izvješće naširoko su objavljeni u medicinskim časopisima i udžbenicima [15] u Južnoj Africi [16] i Ujedinjenom Kraljevstvu; u svom izvješću koje je u listopadu 1933. objavilo Kraljevsko društvo Južne Afrike, Shapiro i Zwarenstein objavili su da su u prethodnom mjesecu uspješno upotrijebili Xenopus u 35 testova trudnoće. Sljedećeg proljeća Nature je objavila svoje izvješće.[17] Pismo Shapira i Zwarensteina objavljeno u British Medical Journalu 16. studenog 1946. [18] pojašnjava da je Hogben retrospektivno pogrešno prisvajao zasluge za otkrivanje testa na trudnoću. Nobelovac John B. Gurdon s Wellcome CRC instituta i Nick Hopwood s Odjela za povijest i filozofiju znanosti Sveučilišta u Cambridgeu detaljno su to razradili u svom opsežnom članku objavljenom u The International Journal of Developmental Biology, ističući da iako Hogben je načelno pokazao da se Xenopus može koristiti za testiranje prisutnosti gonadotropina u urinu trudne žene, njegovo izvješće uopće nije spominjalo testiranje na trudnoću; činilo se da je imao druge smjerove istraživanja.[19] Politički pogledi Dok je bio [kada?] Katedra za socijalnu biologiju na London School of Economics, Hogben je pokrenuo nemilosrdan napad na britanski eugenički pokret, koji je bio na vrhuncu 1920-ih i 1930-ih. Za razliku od eugeničara, koji su obično povlačili strogu granicu između naslijeđa (ili prirode) i okoliša (ili odgoja), Hogben je istaknuo `međuovisnost prirode i odgoja`.[10] Hogbenovo pozivanje na ovu međuovisnost prirode i odgoja označilo je prvi put da je interakcija gena i okoline (ili `međuigra gena i okoline`) upotrijebljena da potkopa statističke pokušaje podjele doprinosa prirode i odgoja, kao i eugeničke implikacije izvučene iz tih statistika. Hogbenova folija kroz to razdoblje bila je R.A. Fisher, vodeći znanstvenik-eugeničar tog vremena (Tabery 2008). U intervjuu za knjigu Twentieth Century Authors, Hogben je izjavio: `Volim Skandinavce, skijanje, plivanje i socijaliste koji shvaćaju da je naš posao promicati društveni napredak mirnim metodama. Ne volim nogomet, ekonomiste, eugeničare, fašiste, staljiniste i škotske konzervativce. Mislim da je seks neophodan, a bankari nisu `[10] Popularno znanstveno pisanje Inspiriran primjerom The Outline of History H. G. Wellsa, Hogben je počeo raditi na knjigama namijenjenim popularizaciji matematike i znanosti za širu javnost. Hogben je proizveo dva najprodavanija djela popularne znanosti, Mathematics for the Million (1936.) i Science for the Citizen (1938.). Matematika za milijun dobila je široku pohvalu, a H. G. Wells je rekao da je `Matematika za milijun sjajna knjiga, knjiga od prvorazredne važnosti`.[20] Knjigu su također hvalili Albert Einstein, Bertrand Russell i Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million ponovno je tiskana nakon Hogbenove smrti.[21] Dok je bio u Aberdeenu, Hogben je razvio interes za jezik. Osim što je uredio Razboj jezika svog prijatelja Fredericka Bodmera, stvorio je međunarodni jezik, Interglossa, kao `nacrt pomoćnog sredstva za demokratski svjetski poredak`. George Orwell u svom eseju Politika i engleski jezik [22] upotrijebio je Hogbenovu rečenicu kao primjer kako ne treba pisati, posebno u vezi s upotrebom metafora. Iznad svega, ne možemo igrati patke i zmajeve s izvornom baterijom idioma koji propisuju nečuvene kolokacije vokala (...) — Orwell (1946), citirajući Hogben, Interglossa (1943) Profesor Hogben glumi patke i zmajeve s baterijom koja može pisati recepte (...) — Orwell, Politika i engleski jezik (1946.) Osobni život Godine 1918. Hogben je oženio matematičarku, statističarku, socijalisticu i feministicu Enid Charles iz Denbigha s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.[3] Naučio je velški i imali su četvero djece.[23] 1950-ih Hogben se nastanio u Glyn Ceiriogu u sjevernom Walesu, gdje je kupio vikendicu. Tog se desetljeća njegov brak s Enid raspao; par se razveo 1953. i razveo 1957. Kasnije te godine Hogben je oženio (Mary) Jane Roberts (rođenu Evans), lokalnu udovicu, umirovljenu ravnateljicu škole, koja je bila sedam godina mlađa. Ostao udovac nakon Janeine smrti 1974., umro je u War Memorial Hospital u Wrexhamu[3] 1975. u dobi od 79 godina i kremiran je u obližnjem Pentre Bychanu.[24] Bio je ateist, a sebe je definirao kao `znanstveni humanist`.

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Omot losiji, sama knjiga u dobrom i urednom stanju! Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9. prosinca 1895. - 22. kolovoza 1975.) bio je britanski eksperimentalni zoolog i medicinski statističar. Razvio je afričku žabu s kandžama (Xenopus laevis) kao model organizma za biološka istraživanja u svojoj ranoj karijeri, napao je eugenički pokret usred svoje karijere i napisao popularne knjige o znanosti, matematici i jeziku u svojoj kasnijoj karijeri.[2] ][3][4][5][6][7][8] Rani život i obrazovanje Hogben je rođen i odrastao u Southseaju blizu Portsmoutha u Hampshireu. Roditelji su mu bili metodisti.[1] Pohađao je Tottenham County School u Londonu, njegova se obitelj preselila u Stoke Newington, gdje mu je majka odrasla, 1907., a zatim je kao student medicine studirao fiziologiju na Trinity Collegeu u Cambridgeu. Hogben se upisao na Sveučilište u Londonu kao vanjski student prije nego što se mogao prijaviti na Cambridge i diplomirao je kao prvostupnik znanosti (BSc) 1914. [9]. Diplomirao je na Cambridgeu 1915., diplomirajući s Ordinary BA. Stekao je socijalistička uvjerenja, promijenio je ime sveučilišnog Fabijanskog društva u Socijalističko društvo i postao aktivni član Nezavisne radničke stranke. Kasnije u životu radije se opisivao kao `znanstveni humanist`.[10] U Prvom svjetskom ratu bio je pacifist i pridružio se kvekerima.[1] Radio je šest mjeseci s Crvenim križem u Francuskoj, pod pokroviteljstvom Prijateljske službe za pomoć žrtvama rata, a potom i Prijateljske jedinice hitne pomoći. Zatim se vratio u Cambridge, te je zatvoren u Wormwood Scrubs kao prigovor savjesti 1916. Njegovo zdravlje je narušeno i pušten je 1917. [1]. Njegov brat George također je bio prigovor savjesti, služeći u Jedinici hitne pomoći prijatelja. Karijera Nakon godinu dana oporavka preuzeo je mjesto predavača na londonskim sveučilištima, a 1921. postao je doktor znanosti (D.Sc.) iz zoologije na Sveučilištu u Londonu.[11] Preselio se 1922. na Sveučilište u Edinburghu i njegov Odjel za istraživanje uzgoja životinja. Godine 1923. Hogben je bio osnivač Društva za eksperimentalnu biologiju i njegovog organa British Journal of Experimental Biology (preimenovanog u Journal of Experimental Biology 1930.), zajedno s Julian Huxley i genetičar Francis Albert Eley Crew (1886–1973). Prema Garyju Werskeyu, Hogben je bio jedini od osnivača koji nije imao nikakve eugeničke ideje. Godine 1923. također je izabran za člana Kraljevskog društva u Edinburghu. Njegovi predlagači bili su James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew i John Stephenson. Dobitnik je Keithove nagrade Društva za razdoblje 1933.–35. [12] Zatim je otišao na Sveučilište McGill. Godine 1927. postao je voditelj zoologije na Sveučilištu u Cape Townu. Bavio se endokrinologijom, proučavajući kameleonska svojstva žabe Xenopus. Boja odrasle žabe ovisila je o njezinom ranom okruženju; divlje žabe postale su smeđezelene, dok su žabe uzgojene u tamnom okruženju postale crne, a u svijetlom okruženju svijetle boje. Hogben je teoretizirao da je sposobnost žabe da razvije razlike u boji povezana s hipofizom. Nakon uklanjanja hipofize, žabe su postale bijele bez obzira na okoliš u kojem su se nalazile.[13] Žabe su također razvile nuspojavu koju je Hogben pokušao spriječiti ubrizgavanjem ekstrakta hipofize vola. Primijetio je da ženke Xenopus žaba ovuliraju unutar nekoliko sati nakon ubrizgavanja ekstrakta. Na taj je način Hogben slučajno otkrio ljudski test za trudnoću. Znao je da ekstrakt vola kemijski sliči ljudskom korionskom gonadotropinu (HCG), hormonu koji ispuštaju trudnice. Potvrdio je da su ženke Xenopus žabe, kada im je ubrizgan urin trudne žene, ovulirale unutar nekoliko sati.[13] Hogbenu je posao u Južnoj Africi bio privlačan, ali ga je njegova antipatija prema rasnoj politici te zemlje natjerala da ode. Godine 1930. Hogben se preselio u London School of Economics, na katedru za socijalnu biologiju. Tamo je nastavio razvijati Hogben test trudnoće. Prethodni testovi trudnoće zahtijevali su nekoliko dana da se provedu i rezultirali su smrću miševa ili zečeva. Hogbenov test trudnoće trajao je satima i mogao se provesti bez štete za žabe, koje bi se mogle ponovno upotrijebiti za buduće testove. Postao je glavni, međunarodni test trudnoće za otprilike petnaest godina, od sredine 1930-ih do 1940-ih.[14] Položaj socijalne biologije na London School of Economics financirala je Zaklada Rockefeller, a kada je povukla financiranje, Hogben se preselio u Aberdeen, postavši Regius profesor prirodoslovlja na Sveučilištu u Aberdeenu 1937. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata Hogben je bio odgovoran za medicinsku statistiku britanske vojske. Od 1941. do 1947. bio je masonski profesor zoologije na Sveučilištu u Birminghamu i tamošnji profesor medicinske statistike 1947. do 1961., kada je umirovljen. Godine 1963. postao je prvi prorektor Sveučilišta u Gvajani, a tu je dužnost napustio u travnju 1964. i dao ostavku 1965. Kontroverza Xenopus testa za trudnoću Hogbenova tvrdnja otkriće Xenopusovog testa za trudnoću osporila su dva južnoafrička istraživača, Hillel Shapiro i Harry Zwarenstein. Shapiro je bio Hogbenov student u Cape Townu i priznao je da je Hogben sugerirao da je Xenopus prikladan predmet za opće istraživanje. Sam test trudnoće otkrili su Shapiro i njegov suistraživač, Harry Zwarenstein, a njihovi rezultati i izvješće naširoko su objavljeni u medicinskim časopisima i udžbenicima [15] u Južnoj Africi [16] i Ujedinjenom Kraljevstvu; u svom izvješću koje je u listopadu 1933. objavilo Kraljevsko društvo Južne Afrike, Shapiro i Zwarenstein objavili su da su u prethodnom mjesecu uspješno upotrijebili Xenopus u 35 testova trudnoće. Sljedećeg proljeća Nature je objavila svoje izvješće.[17] Pismo Shapira i Zwarensteina objavljeno u British Medical Journalu 16. studenog 1946. [18] pojašnjava da je Hogben retrospektivno pogrešno prisvajao zasluge za otkrivanje testa na trudnoću. Nobelovac John B. Gurdon s Wellcome CRC instituta i Nick Hopwood s Odjela za povijest i filozofiju znanosti Sveučilišta u Cambridgeu detaljno su to razradili u svom opsežnom članku objavljenom u The International Journal of Developmental Biology, ističući da iako Hogben je načelno pokazao da se Xenopus može koristiti za testiranje prisutnosti gonadotropina u urinu trudne žene, njegovo izvješće uopće nije spominjalo testiranje na trudnoću; činilo se da je imao druge smjerove istraživanja.[19] Politički pogledi Dok je bio [kada?] Katedra za socijalnu biologiju na London School of Economics, Hogben je pokrenuo nemilosrdan napad na britanski eugenički pokret, koji je bio na vrhuncu 1920-ih i 1930-ih. Za razliku od eugeničara, koji su obično povlačili strogu granicu između naslijeđa (ili prirode) i okoliša (ili odgoja), Hogben je istaknuo `međuovisnost prirode i odgoja`.[10] Hogbenovo pozivanje na ovu međuovisnost prirode i odgoja označilo je prvi put da je interakcija gena i okoline (ili `međuigra gena i okoline`) upotrijebljena da potkopa statističke pokušaje podjele doprinosa prirode i odgoja, kao i eugeničke implikacije izvučene iz tih statistika. Hogbenova folija kroz to razdoblje bila je R.A. Fisher, vodeći znanstvenik-eugeničar tog vremena (Tabery 2008). U intervjuu za knjigu Twentieth Century Authors, Hogben je izjavio: `Volim Skandinavce, skijanje, plivanje i socijaliste koji shvaćaju da je naš posao promicati društveni napredak mirnim metodama. Ne volim nogomet, ekonomiste, eugeničare, fašiste, staljiniste i škotske konzervativce. Mislim da je seks neophodan, a bankari nisu `[10] Popularno znanstveno pisanje Inspiriran primjerom The Outline of History H. G. Wellsa, Hogben je počeo raditi na knjigama namijenjenim popularizaciji matematike i znanosti za širu javnost. Hogben je proizveo dva najprodavanija djela popularne znanosti, Mathematics for the Million (1936.) i Science for the Citizen (1938.). Matematika za milijun dobila je široku pohvalu, a H. G. Wells je rekao da je `Matematika za milijun sjajna knjiga, knjiga od prvorazredne važnosti`.[20] Knjigu su također hvalili Albert Einstein, Bertrand Russell i Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million ponovno je tiskana nakon Hogbenove smrti.[21] Dok je bio u Aberdeenu, Hogben je razvio interes za jezik. Osim što je uredio Razboj jezika svog prijatelja Fredericka Bodmera, stvorio je međunarodni jezik, Interglossa, kao `nacrt pomoćnog sredstva za demokratski svjetski poredak`. George Orwell u svom eseju Politika i engleski jezik [22] upotrijebio je Hogbenovu rečenicu kao primjer kako ne treba pisati, posebno u vezi s upotrebom metafora. Iznad svega, ne možemo igrati patke i zmajeve s izvornom baterijom idioma koji propisuju nečuvene kolokacije vokala (...) — Orwell (1946), citirajući Hogben, Interglossa (1943) Profesor Hogben glumi patke i zmajeve s baterijom koja može pisati recepte (...) — Orwell, Politika i engleski jezik (1946.) Osobni život Godine 1918. Hogben je oženio matematičarku, statističarku, socijalisticu i feministicu Enid Charles iz Denbigha s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.[3] Naučio je velški i imali su četvero djece.[23] 1950-ih Hogben se nastanio u Glyn Ceiriogu u sjevernom Walesu, gdje je kupio vikendicu. Tog se desetljeća njegov brak s Enid raspao; par se razveo 1953. i razveo 1957. Kasnije te godine Hogben je oženio (Mary) Jane Roberts (rođenu Evans), lokalnu udovicu, umirovljenu ravnateljicu škole, koja je bila sedam godina mlađa. Ostao udovac nakon Janeine smrti 1974., umro je u War Memorial Hospital u Wrexhamu[3] 1975. u dobi od 79 godina i kremiran je u obližnjem Pentre Bychanu.[24] Bio je ateist, a sebe je definirao kao `znanstveni humanist`.

Dobro očuvano sem naslovne strane gde je iscepljen ćošak gde je verovatno bio neki pečat pa je sa njim otišao i delić teksta sa prve Božidar Stojanović Beograd Ne piše godina izdanja Deluje da je iz pedesetih ili šezdesetih Interesantan citat na koricama Nikola Tesla (Smiljan, 10. jul 1856 — Njujork, 7. januar 1943) bio je srpski i američki[1][2][3] pronalazač, inženjer elektrotehnike i mašinstva i futurista, najpoznatiji po svom doprinosu u projektovanju modernog sistema napajanja naizmeničnom strujom. Nikola Tesla Tesla circa 1890.jpeg Nikola Tesla u 37. godini (1893); fotografija Napoleona Seronija Datum rođenja 10. jul 1856. Mesto rođenja Smiljan Austrijsko carstvo Datum smrti 7. januar 1943. (86 god.) Mesto smrti Njujork Sjedinjene Američke Države SAD Religija pravoslavni hrišćanin Polje fizika Škola Gimnazija Karlovac, Tehnički univerzitet u Gracu Roditelji Milutin Tesla Georgina Tesla Poznat po naizmenična struja, asinhrona mašina, magnetno polje, mreža preko bežičnih sistema prenosa, radiotehnika Nagrade Edison Medal (AIEE, 1916), Elliott Cresson Gold Medal (1893), John Scott Medal (1934) TCH Rad Bileho Lva 1 tridy (pre1990) BAR.svg Orden belog lava SRB Orden Belog Orla BAR.svg Orden belog orla Ord.St.Sava-ribbon.jpg Orden Svetog Save ME Order of Danilo I Knight Grand Cross BAR.svg Orden knjaza Danila I Ordre de la Couronne de Yougoslavie (Royaume).png Orden Jugoslovenske krune Potpis TeslaSignature.svg Najznačajniji Teslini pronalasci su polifazni sistem, obrtno magnetsko polje, asinhroni motor, sinhroni motor i Teslin transformator. Takođe, otkrio je jedan od načina za generisanje visokofrekventne struje, dao je značajan doprinos u prenosu i modulaciji radio-signala, a ostali su zapaženi i njegovi radovi u oblasti rendgenskih zraka. Njegov sistem naizmeničnih struja je omogućio znatno lakši i efikasniji prenos električne energije na daljinu. Bio je ključni čovek u izgradnji prve hidrocentrale na Nijagarinim vodopadima. Preminuo je u svojoj 87. godini, siromašan i zaboravljen. Jedini je Srbin po kome je nazvana jedna međunarodna jedinica mere, jedinica mere za gustinu magnetnog fluksa ili jačinu magnetnog polja — tesla. Nikola Tesla je autor više od 700 patenata, registrovanih u 25 zemalja, od čega u oblasti elektrotehnike 112.[4][5] Biografija Detinjstvo, mladost i porodica Parohijska Crkva Sv. Petra i Pavla i kuća, dom Teslinih u Smiljanu. U pozadini se vidi brdo Bogdanić, ispod kojeg izvire potok Vaganac, koji je proticao ispod same kuće i crkve. Iznad kuće je seosko groblje na kome se nalazi masovna grobnica iz vremena Nezavisne Države Hrvatske.[6] Fotografija iz 1905. Krštenica Nikola je rođen 28. juna 1856. godine po starom, odnosno 10. jula po novom kalendaru u Smiljanu u Lici, kao četvrto dete od petoro dece Milutina, srpskog pravoslavnog sveštenika, i majke Georgine, u Vojnoj krajini Austrijskog carstva nedaleko od granice sa Osmanskim carstvom. Kršten je u srpskoj pravoslavnoj Crkvi Sv. Petra i Pavla u Smiljanu. Ime Nikola je dobio po jednom i drugom dedi. Dete je bilo bolešljivo i slabo pa su krštenje zakazali mimo običaja, sutradan, bojeći se da neće preživeti. Krštenje deteta obavio je pop Toma Oklopdžija u crkvi Svetog Petra i Pavla u Smiljanu, a kum je bio Milutinov prijatelj, kapetan Jovan Drenovac. U crkvenim knjigama je zapisano crkvenoslovenski da je dete dobilo ime Nikolaj, a zapravo je dobilo ime po jednom i drugom dedi Nikola. Nikolin otac je bio nadareni pisac i poeta koji je posedovao bogatu biblioteku u kojoj je i Nikola provodio svoje detinjstvo čitajući i učeći strane jezike.[7] Po jednom verovanju, Tesle vode poreklo od Draganića iz Banjana. Po navodima Jovana Dučića, Tesle su poreklom iz Stare Hercegovine, od plemena (Oputni) Rudinjani iz sela Pilatovaca u današnjoj nikšićkoj opštini.[8] Međutim, o Teslinom poreklu postoji i verzija da su od Komnenovića iz Banjana u Staroj Hercegovini. Po legendi koja se zadržala u Banjanima, Komnenovići su zidali crkvu prilikom čega su se posvađali sa majstorima usled čega je došlo do krvavih obračuna. Kao rezultat toga, deo Komnenovića se preselio sa Tupana u drugi kraj Banjana zbog čega su ih prozvali Čivije (ekseri) koji i danas žive u Banjanima, dok se drugi deo odselio u Liku koji je prozvan Tesla po tesli, vrsti tesarskog alata. Nikolina majka bila je vredna žena s mnogo talenata. Bila je vrlo kreativna i svojim izumima olakšavala je život na selu. Smatra se da je Nikola Tesla upravo od majke nasledio sklonost ka istraživačkom radu.[9] Teslini roditelji su, osim njega, imali sina Daneta i kćerke Angelinu i Milku, koje su bile starije od Nikole, i Maricu, najmlađe dete u porodici Tesla. Dane je poginuo pri padu s konja kad je Nikola imao pet godina i to je ostavilo veliki trag u porodici. Dane je smatran izuzetno obdarenim, dok se za Nikolu verovalo da je manje inteligentan.[10] Veruje se da je Danetova smrt osnovni razlog što otac dugo nije pristajao da mu dozvoli da pohađa tehničku školu daleko od kuće. Školovanje Prvi razred osnovne škole pohađao je u rodnom Smiljanu. Otac Milutin rukopoložen je za protu u Gospiću, te se porodica preselila u ovo mesto 1862. godine.[11] Preostala tri razreda osnovne škole i trogodišnju Nižu realnu gimnaziju završio je u Gospiću.[12] U Gospiću je Nikola prvi put skrenuo pažnju na sebe kada je jedan trgovac organizovao vatrogasnu službu. Na pokaznoj vežbi kojoj je prisustvovalo mnoštvo Gospićana, vatrogasci nisu uspeli da ispumpaju vodu iz reke Like. Stručnjaci su pokušali da otkriju razlog zašto pumpa ne vuče vodu, ali bezuspešno. Tesla, koji je tada imao sedam ili osam godina, je instiktivno rešio problem ušavši u reku i otčepivši drugi kraj creva. Zbog toga je slavljen kao heroj dana.[10][13] Teško se razboleo na kraju trećeg razreda škole 1870. godine. S jeseni je otišao u Rakovac[14] kraj Karlovca da završi još tri razreda Velike realke. Maturirao je 24. jula 1873. godine u grupi od svega sedam učenika sa vrlo dobrim uspehom jer je iz nacrtne geometrije bio dovoljan. Tada je imao 17 godina. Nakon završene mature vratio se u Gospić i već prvi dan razboleo od kolere. Bolovao je devet meseci. U tim okolnostima uspeo je da ubedi oca da mu obeća da će ga umesto na bogosloviju upisati na studije tehnike.[10] Studije Pošto je ozdravio, otac ga šalje ujaku proti Tomi Mandiću, u Tomingaj kod Gračca, da boravkom na selu i planini prikuplja snagu za napore koji ga očekuju. Na studije elektrotehnike kreće 1875. godine, dve godine nakon mature. Upisuje se u Politehničku školu u Gracu, u južnoj Štajerskoj (danas Austrija). Tada mu je bilo 19 godina. Spava veoma malo, svega četiri sata dnevno i sve slobodno vreme provodi u učenju. Ispite polaže sa najvišim ocenama. Još tada ga je zainteresovala mogućnost primene naizmenične struje. Čita sve što mu dođe pod ruku (100 tomova Volterovih spisa). Nikola je o sebi pisao: „Pročitao sam mnogo knjiga, a sa 24 godine sam mnoge znao i napamet. Posebno Geteovog Fausta.” Zabrinuti za njegovo zdravlje, profesori šalju pisma njegovom ocu u kojima ga savetuju da ispiše sina ukoliko ne želi da se ubije prekomernim radom. Nikola Tesla, 1879. sa 23 godine Nakon prve godine studija izostaje stipendija Carsko-kraljevske general-komande (kojom su pomagani siromašni učenici iz Vojne krajine). Dva puta se za stipendiju obraća slavnoj Matici srpskoj u Novom Sadu. Prvi put 14. oktobra 1876, a drugi put 1. septembra 1878. godine. Oba puta biva odbijen. U decembru 1878. godine napušta Grac i prekida sve veze sa bližnjima. Drugovi su mislili da se utopio u Muri. Odlazi u Marburg (današnji Maribor) gde dobija posao kod nekog inženjera. Odaje se kockanju. Otac ga nakon višemesečne bezuspešne potrage pronalazi i vraća kući. Otac, uzoran čovek, nije mogao da nađe opravdanje za takvo ponašanje. (Nedugo potom otac umire 30. aprila 1879. godine). Nikola je te godine jedno vreme radio u gospićkoj realnoj gimnaziji. Januara 1880. godine, odlazi u Prag da prema očevoj želji okonča studije.[15] Tamo ne može da se upiše na Karlov univerzitet jer u srednjoj školi nije učio grčki. Najverovatnije je slušao predavanja iz fizike i elektrotehnike. Živeo je na adresi Ve Smečkah 13, gde je 2011. godine postavljena memorijalna tabla.[16][17] Većinu vremena provodio je bibliotekama u Klementinumu i narodnoj kavarni u Vodičkovoj ulici. Naredne godine, svestan da njegovi bližnji podnose ogromnu žrtvu zbog njega, rešava da ih oslobodi tog tereta i napušta studije.[13][15] Tesla je naveo u svojoj autobiografiji kako je živo i plastično doživljavao momente inspiracije. Od ranih dana je imao sposobnost da u mislima stvori preciznu sliku pronalaska pre nego što ga napravi. Ova pojava se u psihologiji naziva „Vizuelno razmišljanje”.[18] Teslino prvo zaposlenje Godine 1881, se seli u Budimpeštu gde se zapošljava u telegrafskoj kompaniji pod nazivom „Američka Telefonska Kompanija”. Tesla je pri otvaranju telefonske centrale 1881. godine postao glavni telefonijski tehničar u kompaniji. Tu je izmislio uređaj koji je, prema nekima, telefonski pojačavač, dok je prema drugima prvi zvučnik. U Budimpeštanskom parku se Tesli javila ideja o rešenju problema motora na naizmeničnu struju bez komutatora, dok je šetao sa prijateljem i recitovao Geteovog „Fausta”, a onda iznenada počeo štapom po pesku da crta linije sila obrtnog magnetskog polja. Za dva naredna meseca je razradio skice mnogih tipova motora i modifikacija koje će pet godina kasnije patentirati u Americi.[13] Zaposlenje u Parizu i posao u Strazburu U Pariz se seli 1882. godine gde radi kao inženjer za Edisonovu kompaniju na poslovima unapređenja električne opreme. Godine 1883, trebalo je da kompanija u Štrazburgu (današnji Strazbur) osposobi jednosmernu centralu jer se na otvaranju očekivao nemački car lično. Tesli je dat ovaj zadatak i on je boravio u Strazburu od 14. oktobra 1883. do 24. februara 1884. godine.[13] Tesla ovde potpisuje prvi poslovni ugovor u vezi realizacije prvog indukcionog motora, tako je krajem 1883. godine u Strazburu nastao prvi indukcioni motor koji koristi princip obrtnog magnetskog polja naizmeničnih struja. Počeo je i sa razvojem raznih vrsta polifaznih sistema i uređaja sa obrtnim magnetskim poljem (za koje mu je odobren patent 1888. godine). Prelazak okeana sa preporukom Edisonu Tesla je, 6. juna 1884. godine, došao u Ameriku u Njujork sa pismom preporuke koje je dobio od prethodnog šefa Čarlsa Bečelora.[19] U preporuci je Bečelor napisao: „Ja poznajem dva velika čoveka, a vi ste jedan od njih; drugi je ovaj mladi čovek”. Edison je zaposlio Teslu u svojoj kompaniji Edisonove mašine. Tesla je ubrzo napredovao i uspešno rešavao i najkomplikovanije probleme u kompaniji. Tesli je ponuđeno da uradi potpuno reprojektovanje generatora jednosmerne struje Edisonove kompanije.[20] Razlaz sa Edisonom Spomenik Nikoli Tesli na Nijagarinim vodopadima u Kanadi Pošto je Tesla opisao prirodu dobitaka od njegove nove konstrukcije, Edison mu je ponudio 50.000$ (1,1 milion $ danas)[21] kad sve bude uspešno završeno i napravljeno. Tesla je radio blizu godinu dana na novim konstrukcijama i Edisonovoj kompaniji doneo nekoliko patenata koji su potom zaradili neverovatan profit. Kada je potom Tesla pitao Edisona o obećanih 50.000$, Edison mu je odgovorio „Tesla, vi ne razumete naš američki smisao za humor.”. i pogazio svoje obećanje.[22][23] Edison je pristao da poveća Teslinu platu za 10$ nedeljno, kao vrstu kompromisa, što znači da bi trebalo da radi 53 godine da zaradi novac koji mu je bio prvobitno obećan. Tesla je dao otkaz momentalno.[24] Edison je kao dobar biznismen zarađivao novac korišćenjem svojih jednosmernih generatora struje koji su bili veoma skupi za postavljanje i održavanje. Bilo je potrebno i po nekoliko stanica jednosmerne struje da bi se obezbedila jedna gradska četvrt, dok je Teslin generator naizmenične struje bio dovoljan za snabdevanje kompletnog grada. Uvidevši efikasnost Teslinih patenata, Edison je koristio razne načine da uveri javnost kako je ta struja opasna, hodao je po gradskim vašarima i pred medijima naizmeničnom strujom usmrćivao životinje (pse, mačke, i u jednom slučaju, slona).[25] Na njegovu ideju stvorena je i prva električna stolica. Kao odgovor tome Tesla se priključio u kolo naizmenične struje što je prouzrokovalo užarenje niti električne sijalice, i tim pobio predrasude štetnosti naizmenične struje. Srednje godine Prvi patenti iz naizmeničnih struja Godine 1886. Tesla u Njujorku osniva svoju kompaniju, Tesla električno osvetljenje i proizvodnja (Tesla Electric Light & Manufacturing).[26][5] Prvobitni osnivači se nisu složili sa Teslom oko njegovih planova za uvođenje motora na naizmeničnu struju i na kraju je ostao bez finansijera i kompanije. Tesla je potom radio u Njujorku kao običan radnik od 1886. do 1887. godine da bi se prehranio i skupio novac za svoj novi poduhvat. Prvi elektromotor na naizmeničnu struju bez četkica je uspeo da konstruiše 1887. godine, i demonstrirao ga pred „Američkim društvom elektroinženjera” (American Institute of Electrical Engineers, danas IEEE) 1888. godine. Iste godine je razvio principe svog Teslinog kalema i počeo rad sa Džordžom Vestinghausom u laboratorijama njegove firme „Vestinghaus električna i proizvodna kompanija” (Westinghouse Electric & Manufacturing Company). Vestinghaus ga je poslušao u vezi njegovih ideja o višefaznim sistemima koji bi omogućili prenos naizmenične struje na velika rastojanja. Eksperimenti sa Iks-zracima Aprila 1887. godine Tesla počinje istraživanje onoga što će kasnije biti nazvano Iks-zracima koristeći vakuumsku cev sa jednim kolenom (sličnu njegovom patentu 514170). Ovaj uređaj je drugačiji od drugih ranih cevi za Iks-zrake jer nije imao elektrodu-metu. Savremen izraz za fenomen koji je razlog ovakvog dejstva uređaja je „probojno zračenje”. Do 1892. godine je Tesla već bio upoznat sa radom Vilhelma Rendgena i njegovim pronalaskom efekata Iks-zraka. Tesla nije priznavao postojanje opasnosti od rada sa Iks-zracima, pripisujući oštećenja na koži ozonu pre nego, do tada nepoznatom zračenju: „U vezi štetnih dejstava na kožu… primećujem da su ona pogrešno tumačena… ona nisu od Rendgenovih zraka, već jedino od ozona stvorenog u kontaktu sa kožom. Azotna kiselina bi takođe mogla biti odgovorna, ali u manjoj meri”. (Tesla, Electrical Review, 30. novembar 1895.) Ovo je pogrešna ocena što se tiče katodnih cevi sa Iks-zračenjem. Tesla je kasnije primetio opekotine kod asistenta koje potiču od Iks-zraka i stoga je vršio eksperimente. Fotografisao je svoju ruku i fotografiju je poslao Rendgenu, ali nije javno objavio svoj rad i pronalaske. Ovaj deo istraživanja je propao u požaru u laboratoriji u ulici Hjuston 1895. godine. Američko državljanstvo, eksplozija raznih otkrića Teslin sistem proizvodnje naizmenične struje i prenos na velike daljine. Opisan u patentu US390721. Američko državljanstvo dobija 30. jula 1891, sa 35 godina, a tada započinje rad u svojoj novoj laboratoriji u ulici Hauston u Njujorku. Tu je prvi put prikazao fluorescentnu sijalicu koja svetli bez žica. Tako se prvi put pojavila ideja o bežičnom prenosu snage. Sa 36 godina prijavljuje prvi patent iz oblasti višefaznih struja. U nastavku istraživanja se posvećuje principima obrtnih magnetnih polja. Postaje potpredsednik Američkog instituta elektroinženjera (kasnije IEEE) u periodu od 1892. do 1894. godine. Put u Evropu, smrt majke, dolazak u Beograd Tesla 1892. godine putuje u Evropu, gde prvo drži 3. februara senzacionalno predavanje u Londonu u Britanskom institutu elektroinženjera „Eksperimenti sa naizmeničnim strujama visokog potencijala i visoke frekvencije”. Potom u Parizu 19. februara članovima društva inženjera drži isto predavanje i ostaje mesec dana pokušavajući, po drugi put, da u Parizu nađe investitore za svoj novi polifazni sistem struja. Tu ga zatiče telegram sa vešću da mu je majka na samrti. Žurno napušta Pariz da bi boravio uz svoju umiruću majku i stiže 15. aprila, par sati pre smrti. Njene poslednje reči su bile: „Stigao si Nidžo, ponose moj.” Posle njene smrti Tesla se razboleo. Proveo je tri nedelje oporavljajući se u Gospiću i selu Tomingaj kod Gračca, rodnom mestu njegove majke i manastiru Gomirje u kome je arhimandrit bio njegov ujak Nikolaj.[13] Jedini boravak Nikole Tesle u Beogradu bio je od 1. — 3. juna 1892. godine.[27][28] Došao je na poziv Đorđa Stanojevića u Beograd 1. juna.[29] Sledećeg dana je primljen u audijenciju kod kralja Aleksandra Obrenovića kojom prilikom je odlikovan ordenom Svetog Save. Potom je Tesla održao čuveni pozdravni govor u današnjoj zgradi rektorata, studentima i profesorima beogradske Velike škole. Ja sam, kao što vidite i čujete ostao Srbin i preko mora, gde se ispitivanjima bavim. To isto treba da budete i vi i da svojim znanjem i radom podižete slavu Srpstva u svetu. — početak Teslinog govora u Velikoj školi Tom prilikom Jovan Jovanović Zmaj je odrecitovao pesmu „Pozdrav Nikoli Tesli pri dolasku mu u Beograd” koju ja napisao tim povodom.[30] Teslin boravak u Beogradu je ostavio dubokog traga, međutim, iako je dobio 12. septembra priznanje engleskog udruženja inženjera i naučnika, ubrzo i počasnu titulu doktora Univerziteta Kolumbija, krajem 1892. godine nije prošao na izboru za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. Za dopisnog člana izabran je 1894. a za redovnog 1937. godine.[31] Zlatne godine stvaralaštva Od 1893. do 1895. godine Tesla istražuje naizmenične struje visokih frekvencija. Uspeva da proizvede naizmeničnu struju napona od milion volti koristeći Teslin kalem i proučavao je površinski efekat visokih frekvencija u provodnim materijalima, bavio se sinhronizacijom električnih kola i rezonatorima, lampom sa razređenim gasom koja svetli bez žica, bežičnim prenosom električne energije i prvim prenosom radio-talasa. U Sent Luisu je 1893. godine, pred 6000 gledalaca, Tesla prikazao na atraktivan način mnoge eksperimente uključujući i prenos sličan radio komunikaciji. Obraćajući se Frenklinovom institutu u Filadelfiji i Nacionalnoj asocijaciji za električno osvetljenje on je opisao i demonstrirao svoje principe detaljno. Tesline demonstracije izazivaju veliku pažnju i pomno se prate. Svetska izložba u Čikagu Svetska izložba 1893. godine u Čikagu, Svetska Kolumbovska izložba, je bila međunarodna izložba na kojoj je po prvi put ceo salon izdvojen samo za električna dostignuća. To je bio istorijski događaj jer su Tesla i Vestinghaus predstavili posetiocima svoj sistem naizmenične struje osvetljavajući celu izložbu.[32] Prikazane su Tesline fluorescentne sijalice i sijalice sa jednim izvodom. Tesla je objasnio princip obrtnog magnetskog polja i indukcionog motora izazivajući divljenje pri demonstraciji obrtanja bakarnog jajeta i postavljanja na vrh, što je predstavljeno kao Kolumbovo jaje. To je korišćeno da se objasni i prikaže model obrtnog magnetskog polja i induktivnog motora. Priznanja, nedaće i rat struja Detaljnije: Rat struja Februara 1894. se pojavljuje prva knjiga o Tesli, „Otkrića, istraživanja i pisani radovi Nikole Tesle”. Ubrzo knjiga biva prevedena na srpski i nemački jezik. Veliki udarac za istraživanja se desio 13. marta 1895. godine kada izbija veliki požar u laboratoriji u Južnoj petoj aveniji broj 35 kojom prilikom je izgorelo oko 400 električnih motora, električni i mehanički oscilatori, transformatori, mnoge originalne konstrukcije i rukopis skoro završene knjige „Priča o 1001 indukcionom motoru”.[33] Međutim, to je bilo vreme izuzetne Tesline kreativnosti i žilavosti. Već 15. marta osniva kompaniju pod imenom „Nikola Tesla” i nastavlja rad. Kasnih 1880-ih, Tesla i Tomas Edison su postali protivnici, povodom Edisonovog pokretanja sistema distribucije električne energije na osnovu jednosmerne struje uprkos postojanja efikasnijeg, Teslinog, sistema sa naizmeničnom strujom. Kao rezultat rata struja, Tomas Edison i Džordž Vestinghaus su zamalo bankrotirali, pa je 1897. godine Tesla pocepao ugovor i oslobodio Vestinghausa obaveza plaćanja korišćenja patenata. Te 1897. godine je Tesla radio ispitivanja koja su vodila ka postavljanju osnova za istraživanja u oblasti kosmičkih zračenja. Otkriće radija i bežičnog prenosa Sijalica gori u Teslinoj ruci Kada je napunio 41 godinu, podneo je svoj prvi patent br. 645576 iz oblasti radija. Godinu dana kasnije američkoj vojsci prikazuje model radijski upravljanog broda, verujući da vojska može biti zainteresovana za radio-kontrolisana torpeda. Tada je on govorio o razvoju „umeća telematike”, vrste robotike. Radio kontrolisan brod je javno prikazan 1898. godine na električnoj izložbi u Medison Skver Gardenu.[34][35] Samo godinu dana kasnije predstavio je u Čikagu brod koji je bio sposoban i da zaroni. Ovi uređaji su imali inovativni rezonantni prijemnik i niz logičkih kola. Radio-daljinsko upravljanje ostaje novotarija sve do Drugog svetskog rata.[36] Iste godine Tesla je izmislio električni upaljač ili svećicu za benzinske motore sa unutrašnjim sagorevanjem, za šta mu je priznat patent 609250 pod nazivom „Električni upaljač za benzinske motore”. Kolorado Springs Tesla sedi u svojoj laboratoriji u Kolorado Springsu unutar svog „Uveličavajućeg prenosnika” koji proizvodi milione volti napona. Lukovi su dugi i po 7 m. (Prema Teslinim beleškama ovo je dvostruka ekspozicija) Tesla je 1899. odlučio da se preseli i nastavi istraživanja u Koloradu Springsu, gde je imao dovoljno prostora za svoje eksperimente sa visokim naponima i visokim učestanostima. Po svom dolasku je novinarima izjavio da namerava da sprovede eksperiment bežične telegrafije između Pajks Pika (vrh Stenovitih planina u Koloradu) i Pariza. Teslini eksperimenti su ubrzo postali predmet urbanih legendi. U svom dnevniku je opisao eksperimente koji se tiču jonosfere i zemaljskih talasa izazvanih transferzalnim ili longitudinalnim talasima. Tesla je u svojoj laboratoriji dokazao da je Zemlja provodnik i vršeći pražnjenja od više miliona volti proizvodio veštačke munje duge više desetina metara. Tesla je takođe proučavao atmosferski elektricitet, posmatrajući pražnjenja svojim prijemnicima. Reprodukujući njegove prijemnike i rezonantna kola mnogo godina kasnije se uvideo nepredvidivi nivo kompleksnosti (raspodeljeni helikoidni rezonator visokog faktora potiskivanja, radiofrekventno povratno kolo, kola sa grubim heterodinim efektima i regenerativnim tehnikama). Tvrdio je čak da je izmerio i postojanje stojećih talasa u Zemlji. U jednom momentu je utvrdio da je u svojoj laboratoriji zabeležio radio-signale vanzemaljskog porekla. Naučna zajednica je odbacila njegovu objavu i njegove podatke. On je tvrdio da svojim prijemnicima meri izvesne ponavljajuće signale koji su suštinski drugačiji od signala koje je primetio kao posledica oluja i zemljinog šuma. Kasnije je detaljno navodio da su signali dolazili u grupama od jednog, dva, tri i četiri klika zajedno. Tesla je kasnije proveo deo života pokušavajući da šalje signal na Mars. Tesla napušta Kolorado Springs 7. januara 1900, a laboratorija se ruši i rasprodaje za isplatu duga. Međutim, eksperimenti u Kolorado Springsu su Teslu pripremili za sledeći projekat, podizanje postrojenja za bežični prenos energije. U to vreme prijavljuje patent u oblasti rezonantnih električnih oscilatornih kola. Svetska radio stanica na Long Ajlandu Teslina kula na Long Ajlandu u saveznoj državi Njujork Tesla počinje planiranje Svetske radio-stanice — Vardenklif kule 1890. godine sa 150.000 $ (od kojih je 51% ulaže Džej Pi Morgan). Gradnja počinje 1901. godine, a januara 1902. godine ga zatiče vest da je Markoni uspeo da ostvari transatlantski prenos signala. Juna 1902. je Tesla premestio laboratoriju iz ulice Hjuston u Vardenklif. Velelepna kula Svetske radio-stanice još nije dovršena, a glavni finansijer, Morgan, se novembra povlači iz poduhvata, dok su novine to propratile natpisima Teslin Vardenklif je milionska ludorija. Godine 1906. Tesla napušta kulu i vraća se u Njujork. Ta kula je tokom Prvog svetskog rata razmontirana, pod izgovorom da može poslužiti nemačkim špijunima. Američki patentni zavod je 1904. godine poništio prethodnu odluku i dodelio Đuljelmu Markoniju patent na radio, čak je i Mihajlo Pupin stao na stranu Markonija. Od tada počinje Teslina borba za povratak radio patenta. Na svoj 50. rođendan Tesla je priredio javno predstavljanje svoje turbine bez lopatica snage 200 konjskih snaga (150 kW) sa 16.000 min−1 (obrtaja u minuti). Tokom 1910—1911. su u Votersajd elektrane u Njujorku testirane Tesline turbine snaga između 100 i 5000 konjskih snaga. Markoni 1909. godine dobija Nobelovu nagradu za otkriće radija, odnosno doprinos u razvoju bežične telegrafije što čini Teslu duboko ogorčenim. Godine 1915, Tesla podnosi tužbu protiv Markonija, tražeći sudsku zaštitu svojih prava na radio, međutim već 1916. je bankrotirao zbog velikih troškova. U tim trenucima njegov život opasno klizi ka ivici siromaštva. Ratne prilike i neprilike Pred Prvi svetski rat Tesla je tražio investitore preko okeana. Kad je počeo rat, Tesla je prestao da prima sredstva od svojih evropskih patenata. Nakon rata izneo je svoja predviđanja u vezi s posleratnim okruženjem. U članku objavljenom 20. decembra 1914. godine, Tesla je izneo mišljenje da Liga naroda nije rešenje za tadašnje probleme. Mada bez materijalnih sredstava Tesli ipak stižu priznanja. Tako 18. maja 1917. godine dobija zlatnu Edisonovu medalju za otkriće polifaznog sistema naizmeničnih struja. Te večeri je izrečena misao da kada bi jednog momenta prestali da rade svi Teslini pronalasci, industrija bi prestala da radi, tramvaji i vozovi bi stali, gradovi bi ostali u mraku, a fabrike bi bile mrtve. Istorijski obrt je upravo u tome što je Tesla dobio medalju sa imenom čoveka koji mu je bio ljuti protivnik sa svojom idejom i izgubio u toj bici, ali je Edison na kraju stekao bogatstvo, a Tesli je ostalo samo priznanje. Tesline opsesije i nevolje Tesla je počeo da jasno pokazuje simptome opsednutosti bizarnim detaljima. Pored već ranije pokazanog straha od mikroba postao je opsednut brojem tri. Često mu se dešavalo da obilazi oko bloka zgrada tri puta pre nego što bi ušao u zgradu, zahtevao je da se pored tanjira uvek postave tri platnene salvete pre svakog obroka, itd. Priroda ovog poremećaja je u to vreme bila nedovoljno poznata, tako da se mislilo da su simptomi koje je ispoljavao, bili pokazatelji delimičnog ludila. Ovo je nesumnjivo oštetilo ono što je preostalo od njegovog ugleda. Tesla u tom periodu boravi u hotelu Valdorf-Astorija, u iznajmljenom apartmanu sa odloženim plaćanjem. Zbog naplate nagomilanog duga od 20.000$, vlasnik hotela, Džordž Bolt, je preuzeo vlasništvo nad Vordenklajfom. Baš 1917. godine u vreme dok Bolt ruši kulu da bi rasprodao placeve, Tesla dobija najviše priznanje Američkog instituta električnih inženjera, Edisonovu medalju. Ironija ovog događaja je u Teslinom slučaju bila višestruka. Avgusta 1917. godine Tesla je postavio principe u vezi sa frekvencijom i nivoom snage prvog primitivnog radara. Emil Žirardo je 1934. godine radeći prvi francuski radarski sistem tvrdio da je sve radio „prema principima koje je postavio gospodin Tesla”. Pozne godine i usamljenički život Kralj Petar II u poseti Nikoli Tesli, apartman hotela Njujorker, jun 1942. (od levo Miloš Trifunović ministar, Franc Snoj ministar, Teslin sestrić Sava Kosanović ministar, a od desno Radoje Knežević ministar dvora i Ivan Šubašić ban Hrvatske banovine) Stanovao je 1927. godine Tesla na petnaestom spratu njujorškog hotela „Pensilvanija”. Živeo je on samačkim životom u sobi broj 1522 E, vodeći pažljivo naročitu brigu o svojoj ishrani.[37] Na njegov sedamdeset peti rođendan 1931. godine ga Tajm magazin stavlja na naslovnu stranu. U podnaslovu je naglašen njegov doprinos sistemima proizvodnje električne energije. Tesli je odobren poslednji patent 1928. godine u oblasti vazdušnog saobraćaja kada je predstavio prvu letelicu sa vertikalnim poletanjem i sletanjem. Tesla 1934. godine piše jugoslovenskom konzulu Jankoviću i zahvaljuje Mihajlu Pupinu na ideji da vodeće američke kompanije formiraju fond kojim bi Tesli bila obezbeđena bezbrižna starost. Tesla odbija takvu pomoć i bira da prima skromnu penziju od jugoslovenske vlade i bavi se istraživanjima u skladu sa svojim mogućnostima. Poslednje godine života proveo je hraneći golubove i živeo je uglavnom od godišnjeg honorara iz svoje domovine. U 81. godini Tesla izjavljuje da je kompletirao jedinstvenu teoriju polja. Tvrdio je da je razradio sve detalje i da će ih otkriti svetu uskoro. Teorija nikad nije objavljena, a naučna javnost je već bila ubeđena da se njegove izjave ne mogu uzimati ozbiljno. Većina danas veruje da Tesla nikad nije u celosti razradio takvu teoriju, a ono što je ostalo ima više istorijsku vrednost dok je u fizici potpuno odbačeno. Tesla je bio nominovan za orden Svetog Save prvog reda, ali pošto je imao američko državljanstvo nije ga dobio, ali je primio orden Svetog Save drugog reda. Jedno predveče 1937. tokom uobičajenog izlaska udario ga je taksi. Nikola Tesla je pao na zemlju nepomičan, a onda je ustao i vratio se u hotel. Prema nekim izvorima polomio je tri rebra, a prema drugima to su bile samo lakše povrede. Trebalo mu je šest meseci da se oporavi.[38] Godine 1939. na predlog svojih kolega iz kompanije Vestinghaus, vratio se na posao za nedeljnu platu od 125 dolara.[38] Teslina smrt i epilog Elektromehanički uređaji i principi koje je razvio Nikola Tesla: razni uređaji koji koriste obrtno magnetsko polje (1882) induktivni motor, obrtni transformatori i altenator za visoke frekvencije način za povećanje jačine električnih oscilacija polifazni sistemi sistem za prenos električne energije posredstvom naizmeničnih struja na velike razdaljine (1888) [39] Teslin transformator, njegova svetska radio stanica i drugi načini za pojačanje jačine električnih oscilacija (uključujući preneseno pražnjenje kondenzatora i Teslin oscilator) elektroterapija Teslinim strujama turbina bez lopatica bifilarni namotaj telegeodinamika Teslin efekat i Teslino elektrostatičko polje sistem bežične komunikacije (prvi korak prema pronalazku radija) i radiofrekventni oscilatori robotika i `I` logičko kolo [40] cevi za Iks-zrake koje koriste proces kočenja zračenja uređaj za jonizovane gasove uređaji za emitovanje jakih polja Uređaj za emitovanje zraka sa naelektrisanim česticama metode za obezbeđivanje ekstremno malog nivoa otpora prolasku električne struje (preteča superprovodnosti) kola za pojačanja napona uređaji za pražnjenje visokih napona sistemi za lučno osvetljenje uređaje za zaštitu od groma Teslin kompresor Teslin upaljač Tesline pumpe VTOL avion dinamička teorija gravitacije koncepti za električna vozila Tesla umire od srčanog udara sam u hotelskom apartmanu 3327 na 33. spratu Njujorker hotela 7. januara 1943. godine u 87. godini života.[41] Zvanično je zabeleženo da je umro od srčane tromboze, 7. januara 1943. godine u 22 časa i 30 minuta. I pored prodaje patenata u oblasti naizmeničnih struja, Tesla umire siromašan i u dugovima. Tim povodom, gradonačelnik Njujorka Lagvardija je rekao: „Nikola Tesla je umro. Umro je siromašan, ali je bio jedan od najkorisnijih ljudi koji su ikada živeli. Ono što je stvorio veliko je i, kako vreme prolazi, postaje još veće”. Posmrtni obred je održan 12. januara u Crkvi Svetog Jovana Bogoslova na Menhetnu u Njujorku. Posle službe telo je kremirano. Ispraćaju Teslinih posmrtnih ostataka prisustvovalo je oko 2000 ljudi, među kojima su bile i mnoge značajne ličnosti i nobelovci. Svi vodeći njujorški listovi imali su svoje izveštače. Urna sa Teslinim ostacima u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu Na sahrani je svirao njegov prijatelj, violinista Zlatko Baloković, tada jedan od najvećih virtuoza na svetu u pratnji slovenačkog hora Slovan, i to po Teslinoj želji, prvo Šubertovu kompoziciju „Ave Marija”, a onda srpsku pesmu Tamo daleko. Ostao je zabeležen i upečatljiv oproštajni govor tadašnjeg gradonačelnika Njujorka Fjorela Henrija Lagvardije.[42] Kasnije 1943. godine Vrhovni sud SAD vratio je Tesli pravo na patent 645.576, priznajući mu prvenstvo na patent radija.[43] Ubrzo po Teslinoj smrti FBI je zatražio od Useljeničke službe oduzimanje sve pokojnikove lične stvari i dokumenata, iako je Tesla bio američki državljanin. Kasnije je Ministarstvo odbrane kontaktiralo FBI, a Teslina dokumenta proglašena vrhunskom tajnom. Sva Teslina lična imovina po nalogu Edgara Huvera i predsednikovih savetnika dobila je etiketu „veoma poverljivo” zbog prirode Teslinih otkrića i patenata. Borba rodbine za ličnu imovinu Teslina porodica i jugoslovenska ambasada su se borili sa američkim zvaničnicima za povratak dokumenata i ličnih stvari, zbog mogućeg značaja nekog od njegovih istraživanja. Konačno, njegov sestrić Sava Kosanović uspeva da dođe do dela njegovih ličnih stvari i to je sada smešteno u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. Njegov pepeo je prenesen u Beograd jula 1957. godine. Urna je smeštena u Muzeju Nikole Tesle gde i danas stoji. Dana 28. februara 2014. je potpisan sporazum između Srpske pravoslavne crkve, Vlade Republike Srbije i Privremenog organa Grada Beograda o prenosu posmrtnih ostataka Nikole Tesle u portu Hrama Svetog Save.[44][45] Tesline društvene aktivnosti U svojim srednjim godinama, Tesla je imao prijateljski odnos sa Markom Tvenom koji je obožavao da provodi puno vremena u Teslinoj laboratoriji. Među njegovim najbližim prijateljima je bilo i umetnika. Družio se sa urednikom Century Magazine časopisa Robertom Džonsonom koji je objavio par pesama Jovana Jovanovića Zmaja u Teslinom prevodu, dok je sa Katarinom Džonson negovao prijateljstvo.[46] U ovom periodu je Tesla bio društveno aktivan, a poznato je da je jedno vreme čitao o Vedskoj filozofiji. Nakon incidenta sa Edisonom, Tesla je ostao ogorčen na njega, i nikada nisu popravili svoje odnose. Kada je Edison već bio star, Tesla je izjavio da mu je jedna od grešaka to što nikada nije poštovao Edisonov rad, ali to je malo značilo za popravljanje njihovog skoro nepostojećeg odnosa. Čovek koji je izumeo dvadeseti vek Imao je više od 700 zaštićenih patenata i inovacija. Njegovo ime uvedeno je u Dom slavnih pronalazača Amerike. Najznačajnija nagrada u domenu električne energije zove se Nagrada Nikole Tesle, a dodeljuje je Savet Elektro inženjera — IEEE. Osam američkih država (Njujork, Nju Džerzi, Pensilvanija, Kolorado, Nevada, Minesota, Arizona i Indijana) proglasile su Teslin dan rođenja za državni praznik. Tog dana, između ostalog, na svim javnim zgradama mora se istaći državna zastava, a učitelji u svim školama jedan čas posvećuju Tesli. Govorio je mnogo jezika — srpski, engleski, nemački, italijanski, francuski, češki, mađarski, latinski i slovenački.[47] Mnogi današnji obožavaoci Tesle su skloni verovanju da je on „čovek koji je izumeo dvadeseti vek” i nazivaju ga „Prometej 20. veka”. Počasni doktorati i ordeni Najvažniji pronalasci Od 1943. Tesla se smatra pronalazačem radija, koji je predložen u patentu[50] predatom Patentnom birou SAD 20. marta 1900. Pre toga se prvenstvo u ovom pronalasku davalo Markoniju, koji je imao više poslovnog duha. Izmislio je električni asinhroni motor sa polifaznim alternatorom, sa tri faze u obliku zvezde, i sa komutatorom. Nikola Tesla je koristio jonizovane gasove za transformaciju električne energije na principima Volte, Herca i Faradeja, a po zakonima indukcije. Bio je glavni promoter tehnike prenosa električne energije naizmeničnom strujom. Godine 1889, zainteresovao se za visoke frekvencije i realizovao generator frekvencije od 15 kiloherca. Počev od 1896, eksperimentisao je sa daljinskim upravljanjem. Razvio je Teslinu bobinu, na principu Hercovog oscilatora, što je bio prvi projektovani odašiljač talasa. Time je postavio temelje teleautomatike.[51] Imao je ideju da će se jednoga dana bežičnom telegrafijom upravljati vozilima bez posade udaljenim stotinama kilometara. Načinio je dva ploveća objekta kojima se upravljalo telekomandama, od kojih je jedan mogao da roni. Njegovi patenti iz 1895. su u stvari specifikacije torpednog čamca bez posade, koji bi nosio šest torpeda dugih 4,20 m. Patenti Aktuelna lista Teslinih patenata[52] sadrži bibliografske podatke o 166 patenata iz 26 različitih zemalja na svih pet kontinenata (Argentina, Australija, Austrija, Belgija, Brazil, Ujedinjeno Kraljevstvo, Viktorija, Danska, Indija, Italija, Japan, Kanada, Kuba, Mađarska, Meksiko, Nemačka, Novi Zeland, Novi Južni Vels, Norveška, Rodezija, Rusija, Transval, Francuska, Švajcarska, Švedska i Španija). Od navedenih zemalja, Tesla je najviše patenata imao u Velikoj Britaniji i Francuskoj — po 29. Malo je iznenađujući podatak da je imao čak 24 patenta u Belgiji, dok mu je u Nemačkoj odobreno 18 patenata i u Italiji 12. U ostalim zemljama sa ove liste Tesla je imao znatno manje patenata i taj broj se kreće u rasponu od 1 do 7.[53] Donedavno se smatralo da Tesla u zemljama izvan SAD nije imao patente iz oblasti elektroenergetike, te da se njegovi prvi patenti iz 1891. godine odnose na varnični oscilator. Među patentima prijavljenim u drugim zemljama ima nekih novih, do sada nepoznatih javnosti. Međutim, tu nema većih iznenađenja, osim nekoliko manjih izuzetaka. (Kako svaki patent važi samo u državi koja je izdala taj patent, Tesla je u svakoj od zemalja gde je želeo da zaštiti neki od svojih pronalazaka morao podneti posebnu prijavu patenta, pa se njima uglavnom štite suštinski isti pronalasci.)[53] Analizom podataka utvrđeno je da je Nikola Tesla imao 116 originalnih patenata, od kojih su 109 američki i 7 britanski patenti. Sa ovih 116 patenata, Tesla je zaštitio ukupno 125 različitih pronalazaka. Takođe je utvrđeno da je Tesla imao 162 analoga ovih patenata uključujući tu i dopunske i reizdate patente, što znači da je za svoje pronalaske Tesla dobio ukupno 278 patenata u 26 zemalja sveta. Utvrđeno je da oni formiraju 107 patentnih familija, tj. grupa patenata za isti pronalazak iz različitih zemalja.[53] Zanimljivosti Nikola Tesla na naslovnoj stranici časopisa Tajm 20. jula 1931. god. (detalj Plavog portreta, autor: Vilma Ljvov-Parlagi, 1916) Pisma Nikole Tesle o Mihajlu Pupinu upućena Radoju Jankoviću, generalnom konzulu Kraljevine Jugoslavije u Njujorku (poslata 1934-1935). Nalaze se u Udruženju Adligat u Beogradu. On je planove za njegove izume čuvao u glavi, a nije ih zapisivao zbog opasnosti od krađe. U čast doprinosu nauci Nikole Tesle, na stogodišnjici njegovog rođenja 27. juna 1956. godine u Minhenu, Međunarodna Elektrotehnička Komisija, odlučila je da uvede jedinicu Tesla (T) za magnetnu indukciju. (T=Wb/m² ili T=N/(m×A))[54][55] U svetu filma postoji nagrada koja je nazvana po Nikoli Tesli — zvanični naziv: Nicola Tesla Award in Recognition for Visionary Achievements in the World of Digital Technology and Sound. Nagrada se dodeljuje ljudima koji su postigli izuzetne rezultate u polju filmske tehnike. Do sada su je primili: 2005. — Džeri Luis, 2004. — reditelj Džejms Kameron, 2003. — reditelj Džordž Lukas, Sten Vinston… Odlukom Vlade Srbije iz avgusta 2010. godine, dan rođenja Nikole Tesle 10. jul proglašen je Danom nauke u Srbiji.[56] U Beogradu postoji elektrotehnički institut „Nikola Tesla”, osnovan 1936. godine. Univerzitetska biblioteka Univerziteta u Nišu nosi naziv Nikola Tesla. Elektrotehničke škole u Beogradu, Nišu, Zrenjaninu, i Elektrotehnička i građevinska škola u Jagodini nose ime „Nikola Tesla”.[57][58][59][60] Dve termocentrale u Srbiji su nazvane „Nikola Tesla A” i „Nikola Tesla B” u čast Tesle Aerodrom u Beogradu se zove Aerodrom Nikola Tesla.[61] Akceleratorska instalacija u Institutu za nuklearne nauke Vinča nosi naziv „Tesla”. Tokom postojanja Republike Srpske Krajine je univerzitet u Kninu nosio naziv Univerzitet „Nikola Tesla”.[62] Šesta lička divizija NOVJ u čijem sastavu su bili uglavnom Srbi iz Like, je ukazom Vrhovnog štaba NOVJ od 19. marta 1944, za postignute uspehe proglašena proleterskom i dobila naziv Šesta lička proleterska divizija „Nikola Tesla”. Arhivska građa iz Tesline zaostavštine, iz Muzeja Nikole Tesle, je na osnovu odluke generalnog direktora Uneska, Koićira Macure, 16. oktobra 2003. godine upisana u registar Uneska Pamćenje sveta. Američki hard rok bend Tesla je nazvan po našem naučniku kao izraz zahvalnosti što im je omogućio struju, bez koje ne bi postojale ni električne gitare.[63] Godine 1975, njegovo ime uvedeno je u Dom slavnih pronalazača Amerike. 10. jula 1990. godine u američkom Kongresu je proslavljen Teslin rođendan. Na svečanosti su govorila devetorica kongresmena i senator Karl Levin iz Mičigena. Takva čast u američkoj istoriji nije ukazana ni jednom američkom naučniku, čak ni Tomasu Edisonu niti Aleksandru Grejamu Belu. Postoji nebesko telo, asteroid, 2244 Tesla. Asteroid je otkrio sa beogradske Astronomske opservatorije, a zatim i imenovao astronom Milorad B. Protić.[64] Nils Bor je jednom prilikom rekao: Teslini genijalni pronalasci duboko su uticali na čitavu našu civilizaciju. Američki inženjer i profesor B. A. Berend 1921. godine u svojoj knjizi je zapisao: Tesla nije ostavio drugima ništa više da urade. Kada bismo iz industrije isključili rezultate Teslinog istraživačkog rada, svi točkovi te industrije prestali bi da se okreću, naši tramvaji i vozovi bi stali, naši gradovi bi bili u mraku, a fabrike mrtve i besposlene. Tesla se hranio isključivo vegetarijanskom hranom.[65] Čuveni Muzej voštanih figura Madam Tiso, njujorški ogranak slavne londonske kuće, priprema figuru Nikole Tesle u vosku i postaviće je pored Aleksandra Bela, pronalazača telefona. Iako su mnogi umetnici želeli da im Tesla pozira za portret, on je to gotovo uvek odbijao. Jedino je slikarki i princezi Vilmi Ljvov-Parlagi pošlo 1916. godine za rukom da ubedi Teslu da joj pozira. Svi ostali Teslini portreti rađeni su prema fotografijama. Tesli se nije dopalo osvetljenje u ateljeu i sam je načinio aranžman svetiljki čija je svetlost filtrirana kroz plavo staklo. Tako je nastao portret u tehnici ulja na platnu, poznat pod nazivom Plavi portret, koji je reprodukovan januara 1919. godine u časopisu Elektrikal Eksperimenter kao ilustracija uz Teslin autobiografski feljton Moji izumi i 20. jula 1931. godine na naslovnoj strani časopisa Tajm. Nije poznato gde se ovaj portret danas nalazi. Tesla je samo jednom izrazio želju da neki umetnik izradi njegov portret. Godine 1939, 18. avgusta, uputio je tim povodom svom prijatelju, poznatom jugoslovenskom vajaru Ivanu Meštroviću telegram u Zagreb. Meštrović je sticajem okolnosti izradio Teslinu bistu tek 1952. godine. Odlivci ove biste čuvaju se u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu, u Muzeju Like u Gospiću i u Tehničkom muzeju u Beču. Godine 1993, povodom pedesetogodišnjice smrti ovog velikog naučnika, a u sećanje na njegov neprocenjivi doprinos čovečanstvu, nastaje slika „Duh Tesle” Dragana Maleševića Tapija. Ova slika našla se na naslovnoj strani kataloga izložbe organizovane ovim povodom u Muzeju savremenih umetnosti u Beogradu i ujedno predstavlja i jedno od najznačajnijih dela ovog srpskog slikara. Umetnica Marina Abramović snimila je 2003. godine u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu video-instalacije Računajte na nas i Računajte na nas II, koje su inspirisane životom i delom Nikole Tesle. Dejvid Boui — britanski muzičar, tumači ulogu Tesle u filmu Prestiž (2006), gde nastupa zajedno sa Hjuom Džekmenom, Kristijanom Bejlom, Majklom Kejnom i Skarlet Džohanson. Prestiž je režirao renomirani britanski reditelj Kristofer Nolan. Američka kompanija Tesla motors prva je počela serijsku i masovnu proizvodnju čisto električnog automobila, prvo sportskog Tesla roudster tokom 2008. godine a potom 2012. i Tesla S porodični auto. Krater Tesla se nalazi na Mesecu. Ima prečnik od 26 km. Njegova selenografska širina je −2,0°, a dužina −132.0°.[64] Gugl je u čast Teslinog rođendana 10. jula 2009. prikazao svoj logo sa slogom „G” u obliku teslinog transformatora.[66][67] Tesla Pančevo, firma za proizvodnju električnih sijalica iz Pančeva. Hrvatska kompanija koja se bavi telefonijom nosi ime Nikola Tesla Erikson. Naselje Nikola Tesla u opštini Niška banja. Fabrika elektronske opreme i radio lampi (elektronskih cevi) „Tesla” u Liptovskom Hradoku u republici Slovačkoj, osnovana za vreme Čehoslovačke. Teslino Naselje u Subotici, koje je mahom sagrađeno za radnike fabrike SEVER, Subotica, koja se bavi proizvodnjom električnih rotacionih mašina, baziranih na obrtnom polju. Prema podacima Srpskog DNK projekta Tesle pripadaju slovenskoj haplogrupi R1a-M458. To je zaključeno testiranjem muških srodnika Nikole Tesle.[68] Američki proizvođač hibridnih i električnih kamiona i kamioneta nosi naziv po Teslinom imenu Nikola Motor Company. Tesla kao književna inspiracija Lik, delo i život Nikole Tesle decenijama predstavljaju inspiraciju mnogim piscima, pa su tako proteklih decenija nastala mnoga književna dela sa Teslom kao jednim od likova, ponekad i glavnim. Neki od njih su: Prestiž Kristofera Prista iz 1951. godine, koji je kod nas objavljen 2006. godine. Prema ovom romanu takođe je 2006. snimljen i istoimeni film.[69] Vladimir Pištalo objavio je 2006. godine roman Tesla, mladost,[70] a 2008. nastavak Tesla, portret među maskama,[71] za koji je iste godine dobio NIN-ovu nagradu. Goran Skrobonja objavio je 2010. godine fantastični roman Čovek koji je ubio Teslu ili dnevnik apsinta i krvi,[72] da bi već 2013. usledio i nastavak, Sva Teslina deca.[73] Pisma Nikole Tesle Dva pisma Nikole Tesle o Mihajlu Pupinu, koja su upućena Radoju Jankoviću, generalnom konzulu Kraljevine Jugoslavije u Njujorku, se nalaze u stalnoj postavci Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju Adligat.[74] U ovim pismima se govori o porušenom zdravstvenom stanju Mihajla Pupina i Teslinoj želji da ga poseti u bolnici. Pisma ukazuju na dobar odnos Nikole Tesle i Mihajla Pupina, uprkos brojnim nagađanjima o njihovom sukobu.[75][76] U pismu iz 1921. godine, sačuvanom u Kongresnoj biblioteci, Tesla je prijatelju Amerikancu obrazložio svoje poreklo i nacionalnu pripadnost.[77] Foto-galerija Teslino poreklo Istina o Nikoli Tesli Detinjstvo

Lepo očuvano Retko Lanselot Hogben Matematika za svakoga Taking only the most elementary knowledge for granted, Lancelot Hogben leads readers of this famous book through the whole course from simple arithmetic to calculus. His illuminating explanation is addressed to the person who wants to understand the place of mathematics in modern civilization but who has been intimidated by its supposed difficulty. Mathematics is the language of size, shape, and order―a language Hogben shows one can both master and enjoy. Lancelot Thomas Hogben FRS[1] FRSE (9 December 1895 – 22 August 1975) was a British experimental zoologist and medical statistician. He developed the African clawed frog (Xenopus laevis) as a model organism for biological research in his early career, attacked the eugenics movement in the middle of his career, and wrote popular books on science, mathematics and language in his later career.[2][3][4][5][6][7][8] Early life and education[edit] Hogben was born and raised in Southsea near Portsmouth in Hampshire. His parents were Methodists.[1] He attended Tottenham County School in London, his family having moved to Stoke Newington, where his mother had grown up, in 1907, and then as a medical student studied physiology at Trinity College, Cambridge.[3] Hogben had matriculated into the University of London as an external student before he could apply to Cambridge and he graduated as a Bachelor of Science (BSc) in 1914.[9] He took his Cambridge degree in 1915, graduating with an Ordinary BA. He had acquired socialist convictions, changing the name of the university`s Fabian Society to Socialist Society and went on to become an active member of the Independent Labour Party. Later in life he preferred to describe himself as `a scientific humanist`.[10] In the First World War he was a pacifist, and joined the Quakers.[1] He worked for six months with the Red Cross in France, under the auspices of the Friends` War Victims Relief Service and then the Friends` Ambulance Unit. He then returned to Cambridge, and was imprisoned in Wormwood Scrubs as a conscientious objector in 1916. His health collapsed and he was released in 1917.[1] His brother George was also a conscientious objector, serving with the Friends` Ambulance Unit. Career[edit] After a year`s convalescence he took lecturing positions in London universities and in 1921 he became a Doctor of Science (D.Sc.) in Zoology of the University of London.[11] He moved in 1922 to the University of Edinburgh and its Animal Breeding Research Department.In 1923, Hogben was a founder of the Society for Experimental Biology and its organ the British Journal of Experimental Biology (renamed Journal of Experimental Biology in 1930), along with Julian Huxley and geneticist Francis Albert Eley Crew (1886–1973). According to Gary Werskey, Hogben was the only one of the founders not holding any eugenic ideas. In 1923 he was also elected a Fellow of the Royal Society of Edinburgh. His proposers were James Hartley Ashworth, James Cossar Ewart, Francis Albert Eley Crew and John Stephenson. He won the Society`s Keith Prize for the period 1933–35.[12] He then went to McGill University. In 1927 he became zoology chair at the University of Cape Town. He worked in endocrinology, studying chameleon properties of the Xenopus frog. The frog`s adult color depended on its early environment; wild frogs became brownish-green, while frogs raised in a dark environment became black, and in a light environment, light-colored. Hogben theorized that the frog`s ability to develop differences in color was related to the pituitary gland. After removing the pituitary gland, the frogs became white regardless of their environment.[13] The frogs also developed a side effect that Hogben tried to counteract by injecting the frogs with pituitary extract from an ox. He noticed that female Xenopus frogs ovulated within hours of being injected with the extract. In this way, Hogben serendipitously discovered a human pregnancy test. He knew that the ox extract chemically resembled human chorionic gonadotropin (HCG), a hormone released by pregnant women. He confirmed that female Xenopus frogs, when injected with urine from a pregnant woman, ovulated within hours.[13] Hogben found the job in South Africa attractive, but his antipathy to the country`s racial policies drove him to leave. In 1930 Hogben moved to the London School of Economics, in a chair for social biology. There he continued to develop the Hogben Pregnancy Test. Previous pregnancy tests required several days to carry out and resulted in the deaths of mice or rabbits. Hogben`s pregnancy test took hours and could be carried out without harm to the frogs, which could be reused for future tests. It became the major, international pregnancy test for about fifteen years, from the mid-1930s through the 1940s.[14] The social biology position at the London School of Economics was funded by the Rockefeller Foundation, and when it withdrew funding Hogben moved to Aberdeen, becoming Regius Professor of Natural History at the University of Aberdeen in 1937. During World War II Hogben had responsibility for the British Army`s medical statistics. From 1941–1947 he was Mason Professor of Zoology at the University of Birmingham and professor of medical statistics there 1947–1961, when he retired. In 1963, he became the first Vice-Chancellor of the University of Guyana, a post he abandoned in April 1964, resigning in 1965. Xenopus pregnancy test controversy[edit] Hogben`s claim to have discovered the Xenopus pregnancy test was disputed by two South African researchers, Hillel Shapiro and Harry Zwarenstein. Shapiro had been Hogben`s student in Cape Town, and he acknowledged that Hogben had suggested that Xenopus was a suitable subject for general research. The pregnancy test itself was discovered by Shapiro and his co-researcher, Harry Zwarenstein, and their results and report had been widely published in medical journals and text books[15] in South Africa[16] and the United Kingdom; in their report published by Royal Society of South Africa in October 1933, Shapiro and Zwarenstein announced that in the previous month they had successfully used Xenopus in 35 pregnancy tests. The following spring Nature carried their report.[17] Shapiro and Zwarenstein`s letter published in the British Medical Journal on 16 November 1946[18] clarified that Hogben was retrospectively wrongly claiming credit for discovering the pregnancy test. Nobel laureate John B. Gurdon of the Wellcome CRC Institute and Nick Hopwood of the Department of History and Philosophy of Science, University of Cambridge, elaborated on this in detail in their comprehensive article published in The International Journal of Developmental Biology, pointing out that although Hogben had demonstrated in principle that Xenopus might be used for testing the presence of gonadotrophins in a pregnant woman`s urine, his reporting had not mentioned pregnancy testing at all; he seemed to have had other research directions.[19] Political views[edit] While he was[when?] Chair for Social Biology at the London School of Economics, Hogben unleashed a relentless attack on the British eugenics movement, which was at its apex in the 1920s and 1930s. In contrast to eugenicists, who commonly drew a strict line between heredity (or nature) and environment (or nurture), Hogben highlighted the `interdependence of nature and nurture`.[10] Hogben`s appeal to this interdependence of nature and nurture marked the first time gene-environment interaction (or `gene-environment interplay`) was used to undermine statistical attempts to partition the contributions of nature and nurture, as well as the eugenic implications drawn from those statistics. Hogben`s foil throughout this period was R.A. Fisher, the leading scientist-eugenicist of the day (Tabery 2008). In an interview for the book Twentieth Century Authors, Hogben stated: `I like Scandinavians, skiing, swimming and socialists who realize it is our business to promote social progress by peaceful methods. I dislike football, economists, eugenicists, Fascists, Stalinists, and Scottish conservatives. I think that sex is necessary and bankers are not`.[10] Popular science writing[edit] Inspired by the example of The Outline of History by H. G. Wells, Hogben began to work on books designed to popularize mathematics and science for the general public. Hogben produced two best-selling works of popular science, Mathematics for the Million (1936) and Science for the Citizen (1938). Mathematics for the Million received widespread praise, with H. G. Wells saying that `Mathematics for the Million is a great book, a book of first-class importance`.[20] The book was also lauded by Albert Einstein, Bertrand Russell and Julian Huxley.[20][21]Mathematics for the Million was reprinted after Hogben`s death.[21] While at Aberdeen, Hogben developed an interest in language. Besides editing The Loom of Language by his friend Frederick Bodmer, he created an international language, Interglossa, as `a draft of an auxiliary for a democratic world order`. George Orwell in his essay Politics and the English Language[22] used a sentence of Hogben`s as an example of how not to write, particularly in relation to the use of metaphors. Above all, we cannot play ducks and drakes with a native battery of idioms which prescribes egregious collocations of vocables (...) — Orwell (1946), quoting Hogben, Interglossa (1943) Professor Hogben plays ducks and drakes with a battery which is able to write prescriptions (...) — Orwell, Politics and the English Language (1946) Personal life[edit] In 1918 Hogben married the mathematician, statistician, socialist and feminist Enid Charles from Denbigh with whom he had two sons and two daughters.[3] He learned Welsh and they had four children.[23] In the 1950s Hogben settled at Glyn Ceiriog in north Wales, where he bought a cottage. That decade his marriage to Enid broke down; the couple separated in 1953 and divorced in 1957. Later that year Hogben married (Mary) Jane Roberts (née Evans), a local widowed retired school headmistress, who was seven years younger. Widowed by the death of Jane in 1974, he died at the War Memorial Hospital at Wrexham[3] in 1975 aged 79 and was cremated at nearby Pentre Bychan.[24] He was an atheist, and defined himself as a `scientific humanist`.[25][26] Awards[edit] Hogben was awarded the Neill Prize, and a gold medal, for his work in mathematical genetics.[27] In 1936, Hogben became a Fellow of the Royal Society.[28] The citation read: Distinguished for his work in Experimental Zoology, especially in respect of the mechanism of colour change in Amphibia and Reptilia. He has published a series of important papers on the effect of hormones on the pigmentary effector system and on the reproductive cycle of vertebrates, and has worked on many branches of comparative physiology. More recently he has made substantial contributions to genetics, especially with regard to man. Legacy[edit] Hogben`s research has left a lasting impression on the history of biology. The African clawed frog (Xenopus laevis), which Hogben first developed as a model organism, is now one of the most widely used model organisms in biological research. Likewise, his emphasis on the interdependence of nature and nurture has affected and continues to affect scientific practice and scientific debate. In terms of scientific practice, modern research on phenotypic plasticity, gene-environment interaction, and developmental systems theory all owes much to the legacy of Hogben`s initial emphasis on understanding nature and nurture interdependently rather than in dichotomy. In terms of scientific debate, the dispute between Hogben and R.A. Fisher over gene-environment interaction was the first of many subsequent disputes over the extent to which the primacy of the gene can be understood independently of its developmental relationship with the environment.[29] The debate on nature and nurture, the race and intelligence controversy, the heritability wars, concerns over the geneticisation of complex human traits, and arguments over the promises and perils of the human genome project all incorporate some element of disagreement over the primacy of the gene. Hogben`s attack on that primacy by appeal to the interdependence of nature and nurture has been echoed in each successive dispute. The Hogben Archive[edit] The Lancelot Thomas Hogben papers are held in Special Collections Archived 28 August 2009 at the Wayback Machine, University of Birmingham. Archive highlights include a draft of his autobiography (later edited and published by his son Adrian Hogben and his wife), correspondence, hand drawn diagrams for his books, and reflections on his life and works. (For a review of the Hogben Archive, see Tabery 2006). Works[edit] A Short Life of Alfred Russel Wallace (1823-1913), p. 64 (London, Society for Promoting Christian Knowledge, 1918)[30] Exiles of the Snow, and Other Poems (1918) An Introduction to Recent Advances in Comparative Physiology (1924) with Frank R. Winton The Pigmentary Effector System. A review of the physiology of colour response (1924) Comparative Physiology (1926) Comparative Physiology of Internal Secretion (1927) The Nature of Living Matter (1930) Genetic Principles in Medical and Social Science (1931) Nature or Nurture - The William Withering Lectures for 1933 (1933) Mathematics for the Million: A Popular Self-Educator (London, George Allen & Unwin, 1936), illustrated by Frank Horrabin, Primers for the Age of Plenty - No. 1. Re-issued in the United States by W. W. Norton & Company, Inc. (1937).[31] The Retreat from Reason (1936) Conway Memorial Lecture 20 May 1936, chaired by Julian Huxley.[32] Science for the Citizen: A Self-Educator Based on the Social Background of Scientific Discovery (London, George Allen & Unwin, 1938), illustrated by Frank Horrabin, Primers for the Age of Plenty - No. 2. Political Arithmetic: A Symposium of Population Studies (1938) editor Dangerous Thoughts (1939) Author in Transit (1940) Principles of Animal Biology (1940) Interglossa: A Draft of an Auxiliary for a Democratic world order, Being an Attempt to Apply Semantic Principles to Language Design (1943) The Loom of Language: A Guide To Foreign Languages For The Home Student by Frederick Bodmer (1944), edited by Hogben, Primers for the Age of Plenty - No. 3. An Introduction to Mathematical Genetics (1946) History of the Homeland: The Story of the British Background by Henry Hamilton (1947), edited by Hogben, Primers for the Age of Plenty - No. 4. The New Authoritarianism (1949) Conway Memorial Lecture 1949[33] From Cave Painting To Comic Strip: A Kaleidoscope of Human Communication (1949) Chance and Choice by Cardpack and Chessboard (1950) Man Must Measure: The Wonderful World of Mathematics (1955) Statistical theory. The relationship of probability, credibility and error. An examination of the contemporary crisis in statistical theory from a behaviorist viewpoint (1957) The Wonderful World Of Energy (1957)[34] The Signs of Civilisation (1959) The Wonderful World of Communication (1959) Mathematics in the Making (1960) Essential World English (1963) with Jane Hogben and Maureen Cartwright Science in Authority: Essays (1963) The Mother Tongue (1964) Whales for the Welsh — A Tale of War and Peace with Notes for those who Teach or Preach (1967) Beginnings and Blunders or Before Science Began (1970) The Vocabulary Of Science (1970) with Maureen Cartwright Astronomer Priest and Ancient Mariner (1972) Maps, Mirrors and Mechanics (1973) Columbus, the Cannon Ball and the Common Pump (1974) How The World Was Explored, editor, with Marie Neurath and Joseph Albert Lauwerys Hogben, Anne; Hogben, Lancelot Thomas; Hogben, Adrian. Lancelot Hogben: scientific humanist: an unauthorised autobiography (1998)[35] Brojevi i stvarnost istorija matematike