Značka savremene beogradske i srpske boemije, Grobarov je pesnik, i to "ukleti pesnik", kako su nekada nazivali boeme. Ukleti pesnici su oni koji ne čekaju da im "naiđe inspiracija", da ih neka viša sila časti nadahnućem, već sami kreću u potragu za "iskrama duha", kako ih naziva Velimir Hljebnikov, u susretu "iznenađenjima duše, kako ih naziva Šiler. Na tom Putu ka nadahnuću pesnici, neminovno, nailaze na prepreke i izazove, nekad u tečnom alkoholnom stanju, nekad u psihodelnom stanju duševnog "prvoklasnog haosa", kako bi to nazvao Stanislav Vinaver. Savlađujući te demone, pesnici navlače na sebe plašt ukletosti. Oni svoj građanski ugled i svoje zdravlje, pa i život, prinose na oltar Poezije! Posle tih žrtava njihovo ime počinje da svetli, ukazujući sledbenicima na zamke i iskušenja tog Puta. Jakov Grobarov se danas u Beogradu oseća carski. Sve što učini, sve što kaže, sve što stvori, i sve što poruši, sve što prećuti i sve što zabrblja i zabrlja, pretvara se u priču, u anegdotu, u legendu, i postaje opšte dobro. Svi će mu platiti piće, ako je žedan, i svi će ga nahraniti, ako je gladan! I svi će se pomoliti Bogu, da nam još dugo potraje! Beograd bez Grobarova bio bi prilično pust! Ima li veće nagrade!?