Sada, prije leta, sa napola spakovanom torbom, kada je povratak bio izvjestan, i kada je sjećanje na Kuću Cvijeća i na Kuću Izgubljenih Dijelova prštalo iz nje sa svih strana, upitala se da li je bilo nužno X-u otkriti cijelu priču. Slegla je ramenima, oblizala suhe usne. Smrdjele su na hladnu kafu, i na vrelinu pripovijedanja. Običavala je u tome čitati u knjigama. O koži koja se cijepa sa lica, o prijateljima koji do zore objašnjavaju jedno drugome svoj život. Čitajući, uvijek joj se činilo da su junaci priča drugačiji od nje. Kroz prozor, ugledala je, uzbibanu, rijeku ljudi u ulici Gamble. Majke su vukle djecu u naručju, muškarci marširali sa plakatima. Raspravljali su žustro, balkanski, isturajući brade i laktove, nabijajući cijelu težinu tijela u riječ, kao da baš od te, jedne i jedine riječi zavisi i sad i ostatak svijeta. Odlomak iz romana