Iz intervjua za Vijenac: …S obzirom da persona s imenom Andrej Puplin zapravo ne postoji u »stvarnoj stvarnosti«, iako se u appendixu knjizi on navodi kao taj koji je skupljao priče — a i uredno si odradio intervju s njim — postoje li u »stvarnosti« barem likovi koji se pojavljuju u Kavici? — Zapravo ne, ni oni. Polazište mnogih Kavica jesu bili »stvarni« događaji, ili da budem precizniji: priče o »stvarnim« događajima. Ali te priče, usput rečeno, već su literarizirane, jer su kvartovske priče prije svega književnost, pa tek onda izvještaj o događajima. Hoću reći, kad netko na kavi prepričava neku foru, neku anegdotu, to je već filtrirano i stilizirano, prilagođeno za pričanje u društvu, nesvjesno prilagođeno pravilima kratke priče, a to znači bez viškova, po mogućnosti duhovito, i s poentom. A taj destilat destilata na koncu ima vrlo malo sa stvarnim ljudima, ma koliko se priča držala »historijskog«, tako da su i oni, samo, književni likovi. Ponavljam, inspiracija Kavica nisu događaji nego priče o tim događajima: utoliko su Kavice, mada neobično zvuči, i neka vrsta metafikcije, priče nastale nad pričom. Ali odakle ti Andrej Puplin, zašto je bila potrebna još ta jedna instanca izmeđe tebe-autora i pripovjedača? — I Andrej Puplin je književni lik. Ali od one vrste gdje je u priču prevedena neka izvantekstualna instanca, u ovom slučaju autor i njegova biografija. Igra oko imena Andrej Puplin u vezi je s jednim opažanjem o autorima knjiga koje sam čitao: informacije o njima uglavnom sam mogao naći u bilješci o piscu odnosno u pogovoru knjige odnosno u enciklopedijskoj natuknici. Ako je dakle jedini izvor informacija u bilješci o piscu (Interneta u to doba još nije bilo), vrlo je lako fingirati nepostojećeg autora, što dakako nije moj patent. I kako sam vidio, iako nisam skrivao da to pišem »ja«, zabunu je bilo vrlo lako stvoriti. Ne jednom moji bi se poznanici iznenadili saznavši tko je »zapravo to napisao«. No nije li, s druge strane, takva mistifikacija bila pomalo samodovoljna, larpurlartistička i utoliko besmislena igra? — Bila bi, kao što je uostalom samodovoljna svaka igra, da stvaranje drugog autorskog imena — podvlačim, Andrej Puplin nije pseudonim nego baš autorsko ime — nije imalo i dodatan motiv. Nisam naime baš previše vjerovao u neku iznimnost toga što sam pisao u slengu, dakle niti u razložnost da se to objavljuje ikako drugačije osim u časopisu, i ne pod svojim imenom, u jednoj adolescentskoj fiks-ideji da potpisivati treba samo tekstove koji su rađeni po kanonskim uzusima. A danas? — Osim što sam nakon uvjeravanja brojnih prijatelja sklon povjerovati da tu, u tim tekstovima, nečega ipak ima, u međuvremenu sam se uvjerio kako od Flaubertove maksime da se pri pisanju treba držati samo unutarnjeg osjećaja, a da sve drugo treba zanemariti, nema nikakve mudrije istine o, kako se to staromodno kaže, književnom pozivu. Hoću reći, i zahtjev o kanonskim uzusima samo je jedan od suvišnih racionalističkih imperativa kakve ljudi sebi svakodnevno zadaju a od kojih nema nikakvog rezultata osim neuroze i jalovosti. Kruno Lokotar