Konačno je okončana šutnja o skrivenoj agresiji djevojaka prema djevojkama. Sada je vrijeme da okončamo šutnju o jednoj važnoj temi - piše Rachel Simmons u uvodu svoje knjige ’’Ženski bullying’’ - skrivena kultura agresije djevojaka prema djevojkama, u kojoj je zlostavljanje epidemija, postoji i ona je specifična i destruktivna. Tu epidemiju ne karakterizira otvoreno tjelesno i verbalno ponašanje, njihova agresivnost je kanalizira u netjelesne, neizravne i prikrivene oblike. Djevojke koriste klevetu, isključivanje, ogovaranje, posprdne nadimke i manipuliranje da bi nanijele psihološku bol žrtvama koje su odabrale. Djevojke nerijetko vrše napade u tijesno isprepletenim mrežama prijateljstava, zbog čega je njihovu agresiju još teže identificirati, a šteta koju to ostavlja na žrtvama se time samo povećava. U ovoj kulturi agresije, djevojke se bore govorom tijela i profinjenim odnosima, umjesto šakama ili noževima. U ovom je svijetu prijateljstvo oružje, a ubod nečijega uzvika blijedi u usporedbi pred cijelim danom nečije šutnje. Nema geste koja djeluje razornije od leđa koja vam se okreću. U skrivenoj kulturi agresije, gnjev se rijetko artikulira, a svaki dan u školi može u socijalnom smislu predstavljati novo minsko polje koje se ponovno aktivira bez ikakvog upozorenja. Tijekom razdoblja konflikata, djevojke će se okretati jedna protiv druge s jezikom i pravosuđem koje samo one razumiju. Iza fasade ženske intime leži područje kojim se putuje potajno: obilježava ga strepnja, a hrani šutnja. To je svijet u koji Rachel Simmons želi uvesti svoje čitatelje. To je svijet u kojem jedna djevojčica bulji u drugu, a zatim se nijemo smiješi prijateljici pored sebe, a već sutradan dijeli svima tajnu peticiju u kojoj moli djevojke da napišu točne razloge zbog kojih mrze djevojčicu koju je odabrala. Izopćenica već sjedi pokraj dječaka iz razreda, spuštene glave, pogrbljenih ramena i šuti. Nanesena šteta je uredna i tiha. I počiniteljica i žrtva ostaju nevidljive.