Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Fali donji cosak naslovne strane, sve ostalo uredno! Price Vladimir Nazor (Brač, 30. maj 1876 — Zagreb, 19. jun 1949) bio je hrvatski i jugoslovenski književnik, a pri kraju života i predsednih NR Hrvatske. Rođen je u Bobovišću,[1] građansku školu je završio na ostrvu Braču, a gimnaziju u Splitu. Studirao je prirodne nauke, matematiku i fiziku u Gracu i Zagrebu. Diplomirao je 1902. godine. Predavao je u Hrvatskoj gimnaziji u Zadru, a od 1903. do 1918. godine u Istri, gdje je ujedno i proveo najviše svog života.[2] Penzionisan je 1933. godine u Zagrebu kao upravnik dječjeg doma. Prvo djelo mu je bilo Slavenske legende (1900). Godine 1904, u Zadru je objavljeno njegovo djelo Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme je počeo pisati i Istarske priče. Koju godinu kasnije objavio je Velog Jožu (1908) — djelo po kome će Nazorova proza biti prepoznatljiva, a koje je on sam smatrao neuspjelijim. Godine 1916, objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena. Na izborima 1934. Nazor se krivim političkim potezom izjasnio za takozvanu Jevtićevu listu, te su mu neko vrijeme zatvoreni stupci svih novina, časopisa i vrata svih izdavača. Nedugo poslije toga, 1939. godine, objavio je Pastira Lodu i Dedeka Kajbumščaka. U partizanima Vladimir Nazor, rad Zvonka Cara Iako u godinama i narušenog zdravlja, godine 1942. je s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko reke Kupe otišao u partizane, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika pored dnevnika Vladimira Dedijera i Dragojla Dudića.[3] Januara 1943. je u zapaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta napisao jednu od najpotresnijih pesama o stradanjima Srba „Majka pravoslavna“.[4] Poslije rata Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu je bio predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata i prvi predsjednik hrvatskog Sabora. Kao novoprimljeni akademik, 1949. godine je imao i svoj posljednji javni nastup na kojem je čitao odlomke iz svoje nedovršene zbirke U zavičaju. Za pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pjesme, pripovijetke, priče za djecu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i njemačke pjesnike.[5] Njegovim imenom je nazvana najveća nagrada u Republici Hrvatskoj „Nagrada Vladimir Nazor“, koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, pozorišne umjetnosti, kao i arhitekture i urbanizma.[6] Osnovna škola u Đurđinu, kod Subotice nosi njegovo ime. Kritika Spomenik Vladimira Nazora u parku Tuškanac u Zagrebu, rad Stjepana Gračana iz 1972. godine Grob Vladimira Nazora na zagrebačkom groblju Mirogoj Nazor je jedan od najplodnijih pisaca u hrvatskoj književnosti, autor obimnog djela sastavljenog od različitih žanrova: pjesama, epova, novela, romana, dnevničkih zapisa, putopisa, eseja, članaka, priča i igrokaza za djecu. Prvih dvadesetak godina njegovog stvaralaštva uglavnom se poklapaju s razdobljem hrvatske moderne i u tom vremenu Nazor je prešao put od diletantskog pjesnika u traženju vlastitog puta, preko nacionalno angažovanog poetskog tribuna — ponesenog mitološko-legendarnim i istorijskim slovenskim motivima (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904) te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskog puka (poema Krvava košulja, 1905) — preko pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkog zanosa prirodom koji se napaja na vrelu poganskoga klasicizma, te starozavjetnih biblijskih tekstova (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913), do sebi okrenuta refleksivnog lirika koji se počinje zatvarati u svoj unutrašnji svijet (Intima, 1915). Nazorova ditirampski raspjevana lirika, puna poleta i optimizma, razlikovala se od preovlađujućih pesimističkih, sumornih raspoloženja u poeziji hrvatske moderne, ali po svojoj okrenutosti mitu i legendi, pa i kultu snage, ona se ipak uklapala u slična neoromantičarska strujanja evropske moderne. Njegovi prozni radovi iz modernističke faze, s jedne strane, naslanjaju se na prošlovekovnu nacionalno-prosvjetiteljsku tradiciju (roman Krvavi dani, 1908), ali s druge strane u njima su vidljivi i uticaji novih, modernističkih stilova. U svojim Istarskim pričama (1913) Nazor je ostvario srećan kompromis između odrađivanja nacionalnog „duga“ i uklapanja u tokove moderne književnosti. U njima je snažno istaknuta autorska nacionalna i socijalna angažovanost, ali je ona iskazana na nov, moderniji način, specifičnim nazorovskim miješanjem realnog i fantastičnog, dok se uplitanje folklornih motiva (u Velom Joži, Boškarini i Divičinom gradu) podudaralo s neoromantičnim okretanjem folklornoj baštini i mitu. Njemu je odgovarala forma poetske alegorijske priče, veoma bliske artističkoj bajci Oskara Vajlda i Mauricija Meterlinka, a njegova liričnost, sklonost prema simbolu i umjetna dekorativnost idealno su se poklapale s njegovim umjetničkim nadahnućima, pa je svojim Istarskim pričama, posebno onima uvrštenima u prvo izdanje zbirke Halugica, Albus kralj..., potpuno zakoračio u svijet bajkovite modernističke secesionističke priče. Počevši od pjesničkih zbirki Intima i Pjesni ljuvene (1915) Nazor se sve više zatvarao u svoj unutrašnji svijet. U njegovom stvaralaštvu postaju dominantne teme unutrašnjeg pročišćenja, samopregorne žrtve i uzvišene usamljenosti, a sklonost ka alegorijskom iskazu sve je više bila vidljiva (ep Utva zlatokrila, 1916; zbirka priča Stoimena, 1916; Legenda o svetom Hristoforu, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927). Kroz Nazorovo stvaralaštvo možemo pratiti motivsko-tematsku i stilsku povezanost pojedinih djela koja organski izrastaju jedna iz drugih, a ipak su raznolika, jer je kod njega primetna stalna težnja za promenom. Tako u vreme kad su u hrvatskoj književnosti postali sve dominantniji avangardni stilovi, posebno ekspresionizam, Nazor je tražeći nov izraz i nove motive pokušao da slijedi posleratni senzibilitet (novela Crveni tank, 1922), ali je nove kvalitativne domete u svom stvaralaštvu ostvario na drugom području, okrenuvši se svojim vlastitim inspiracijama (sjećanju na djetinjstvo na ostrvu i mladost) i jednostavnijem umjetničkom iskazu. Artistička dekorativnost i izveštačenost, koja je karakterisala dobar dio novela iz njegove modernističke faze, ustupila je mjesto kazivanju koje ne zazire od imenovanja i oblikovanja lica, stvari i pojava, te odnosa među njima. Kao rezultat novih nadahnuća i novih umjetničkih usmjerenja nastali su: knjiga poezije Niza od koralja, 1922. Priče iz djetinjstva, 1924. i Priče s ostrva, iz grada i sa planine, 1927. (dvije zbirke autobiografske novelistike). Crikveničke proze (Tri pripovijetke iz jednog dječjeg doma, 1929; roman Šarko, 1930) tematski i hronološki znače nastavak njegovog pričanja o samom sebi. Pokušavajući da progovori o sebi „sada i ovdje“ Nazor, međutim, zbog nekih svojih unutrašnjih kočenja, a sigurno i zbog preduge izolovanosti i samotnjačke udaljenosti od običnih ljudi, nije uspio da oblikuje kvalitetna književna ostvarenja. Zato se on ponovno okrenuo motivima izvan sebe, pa tridesetih i četrdesetih godina u njegovoj književnosti preovlađuju socijalne teme Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini, 1931; ciklus feljtonskim stilom pisanih novela o sirotinji sa zagrebačke periferije *Zagrebačke novele, 1942), a na području stiha dosta eksperimentiše, varira razne ritmove i strofe (Deseterci, 1930; Topuske elegije, 1933). Uz to, počinje da piše dnevničke zapise, putopise, studije i eseje o domaćim i stranim autorima, o problemima versifikacije (O hrvatskom jedanaestercu 1838—1900, 1935), bavi se prevodilaštvom, prepravlja stara djela, s velikim ambicijama piše roman o višemilenijumskoj istoriji rodnog ostrva (Pastir Loda, 1938, 1939), ali njegove kreativne mogućnosti kao da su do kraja bile iscrpljene. S Partizanima Priključivši se partizanima, Nazor je revitalizovao kreativni opus, unoseći nove teme i intonaciju: Pjesme partizanke, 1944. Dnevnik S partizanima, 1945. Pored dnevnika Dragojla Dudića i Vladimira Dedijera, jedan od napoznatijih partizanskih dnevnika Istina, tu ima i dosta melanholičnih stihova koji ne mogu odoljeti ozbiljnijoj kritici, no treba reći da je i to izliv Nazorovog bujnog mediteranskog temperamenta i vitalističkog zanosa. Treba napomenuti da je to razdoblje u kojem je Nazor dao i neke od svojih najboljih stihova nacionalne tematike (Hrvatski jezik, 1944), ne upavši u melodramatski patos. Vladimir Nazor se istakao i kao prevodilac s nekoliko jezika (Dante, Šekspir, Hajne...). Nazor, Vladimir, hrvatski književnik (Postira na Braču, 30. V. 1876 – Zagreb, 19. VI. 1949). Studij botanike završio u Grazu 1902. Radio je kao srednjoškolski profesor u Zadru (1901–03), u istarskim mjestima (1903–18), u Zagrebu (1918–20) i kao upravitelj dječjega doma u Crikvenici (1920–31). Od 1931. živio je u Zagrebu, gdje je 1933. umirovljen, a gdje ga je zatekao i II. svjetski rat. Zajedno s I. G. Kovačićem prebjegao je 1942. na teritorij pod nadzorom partizanskih jedinica. Nakon rata postao je predsjednik Prezidija Sabora SR Hrvatske. Najvažnijim se u Nazorovu bogatu opusu smatra pjesništvo. Kao pjesnik afirmirao se zbirkama pripovjednih pjesama (Slavenske legende, 1900; Živana, 1902; Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904; Hrvatski kraljevi, 1912), knjigama lirike (Lirika, 1910; Nove pjesme, 1913) i epovima Medvjed Brundo (1915) i Utva zlatokrila (1916). Tu njegovu fazu obilježava zanimanje za velika metafizička pitanja o odnosu čovjeka prema apsolutu, o povijesnoj sudbini naroda, uranjanje u slavenski i antički mit, jaka utopijska svijest i otvorenost nacionalnim ideologijama. U godinama I. svjetskog rata i poslije Nazorovo pjesništvo postaje duhovnije i subjektivnije (Intima, 1915; Niza od koralja, 1922; Pjesme o četiri arhanđela, 1927; Deseterci, 1930; Knjiga pjesama, 1942). U njem se mistički prosvjetljuje pjesnikova svakidašnjica, a uvijek se iznova poduzimlju mislilački napori sa svrhom da se u pjesničkom mediju i na iracionalističkim temeljima ostvari cjelovito viđenje čovjeka, ljubavi, prirode i Boga. Priključivši se 1942. partizanima, ušao je Nazor u novo životno, a donekle i književno razdoblje. Dio pjesama s kojima se vratio iz rata i onih nastalih nakon rata u duhu su njegova kasnoga međuratnoga pjesništva, a Legende o drugu Titu (1946) donekle podsjećaju na Hrvatske kraljeve. S druge strane, u Nazorovoj partizanskoj lirici očituju se i tendencije kakvih u njega do tada nije bilo, a pojavljuju se i neke lirske vrste prilagođene književnokomunikacijskoj praksi novoga društvenog sustava (aktivističke pjesme, partizanske popijevke, partijske pohvalnice i sl.). Nazorovo pjesništvo nastajalo je u velikom vremenskom rasponu, a podlijegalo je značajnim promjenama, zbog čega ga je teško obuhvatiti pojmovima književne periodizacije. U doba kada je objavio prve pjesme i zbirke Nazor je bio shvaćen kao privrženik modernističkih struja vitalističkoga i utopijskoga predznaka te suprotstavljen dekadentnim i eskapističkim tendencijama razdoblja. Ali je već zbirka Intima dovela tu klasifikaciju u pitanje. Na međuratni se Nazorov pjesnički opus, premda u njem zaostaju elementi modernističkih poetika, pojam moderne ne može primijeniti. Sam je pjesnik 1930-ih prepoznao svoje djelo kao očitovanje ili recidiv »vječite romantike«, a etiketa zakašnjela romanticizma pripisana mu je i sa strane. Kao umjetnik riječi Nazor je vrlo prepoznatljiv među hrvatskim modernistima, od kojih se razlikuje ponajviše po tom što je u njega svjetotvorna imaginacija jača od stilotvorne. Njegove rane pjesme modernističke su više po svojim motivima, a ne teže stilskomu rafinmanu kakav je svojstven većini hrvatskih modernista. Iznimno je, međutim, bogata Nazorova versifikacija. U njoj dolazi do izražaja potencijalno mnogoobličje akcenatskoga stiha, koji se u hrvatskom pjesništvu, nakon višestoljetne prevlasti silabičke versifikacije, bio ustalio 1870-ih, u izvornom i u prijevodnom pjesništvu. Nazorov opsežan pripovjedački opus dodiruje se s pjesničkim, osobito u dijelu u kojem prevladavaju motivi iz mita, legende i folklora (Istarske priče, 1913; Stoimena, 1916; Arkun, 1920). Djelomično je pak obilježen temama iz dalmatinskih ambijenata (Priče s ostrva, iz grada i sa planine, 1925–26), a pretežno se sastoji od memoarskoga materijala. Ipak, Nazor kao prozni pisac pokazao je i smisao za aspekte života strane njegovu pjesništvu, a znao je uvjerljivo i realistički analizirati narav i ponašanje ljudi u društvenim svjetovima svojega djetinjstva i mladosti (Vra Krste, Voda). Važan su dio Nazorova proznoga opusa i putopisi, napose onaj s putovanja u Egipat (Putopisi, 1942), kao i memoarska proza (Na vrhu jezika i pera, 1942; Kristali i sjemenke, 1949), u kojoj ima više zanimljivih osvrta na pojave iz hrvatskoga književnog života. Nazor je često pisao i o djelima drugih pisaca, odnosno o književnoteoretskim problemima. Tim je temama pristupao metodično i gotovo akademski, što osobito vrijedi za njegove rasprave o pitanjima hrvatske versifikacije. Kao teoretika zanimalo ga je prevođenje pjesništva, kojim se bavio i u praksi. Mnogo je prevodio s talijanskoga i njemačkoga, a ponešto i s francuskoga. Osobito se cijene njegovi prijevodi lirike G. D’Annunzija, G. Pascolija i J. W. Goethea.