Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Roman iz engleskog drustva juzne Indije Bithia Mary (ili May) Croker (rođena Sheppard, oko 1848. ili 1849. [1] - 20. listopada 1920.) bila je irska spisateljica, čiji se rad većinom bavi životom i društvom u Britanskoj Indiji. Njezin roman The Road to Mandalay iz 1917., čija je radnja smještena u Burmu, bio je nekreditirana osnova za američki nijemi film iz 1926., od kojeg su sačuvani samo isječci. Bila je i istaknuta spisateljica priča o duhovima. Bithia je rođena u Kilgefinu, okrug Roscommon, Irska, jedina kći velečasnog Williama Shepparda (umro 1856.), rektora Anglikanske crkve Irske u Kilgefinu, [1] okruga Roscommon, koji je također bio pisac i kontroverzista. Obrazovala se u Rockferryju u Cheshireu i u Toursu u Francuskoj. Postala je poznata kao jahačica s Kildare Huntom.[2] Godine 1871. udala se za Johna Stokesa Crokera (1844.–1911.), časnika u Royal Scots Fusiliers i kasnije Royal Munster Fusiliers. Godine 1877. Bithia je slijedila svog muža u Madras, a zatim u Bengal. Živjela je u Indiji 14 godina, provodeći neko vrijeme na brdskoj stanici Wellington sada u Tamil Naduu, gdje je napisala mnoga svoja djela, a počela je to raditi kao smetnja tijekom vruće sezone. Nakon umirovljenja njezina supruga s činom potpukovnika 1892. godine, par se preselio u okrug Wicklow, zatim u London, i konačno u Folkestone, Kent, gdje joj je suprug umro 1911. godine.[5] Imala je jednu kćer, Eileen (rođena 1872.), koja se također školovala u Rockferryju. Bithia je ostala neizmjerno zainteresirana za čitanje, putovanja i kazalište. Umrla je na Dorset Squareu 30, London, 20. listopada 1920. i pokopana je u Folkestoneu.[3] Pisanje Crokerina plodna književna karijera trajala je 37 godina, od 1882. kada je imala 33 godine, do njezine smrti u Londonu 1920. Njezin posljednji roman, Kuća odmora, objavljen je posthumno 1921. Napisala je 42 romana i 7 svezaka kratkih priča. .[2][6] Njezin prvi roman, Pravi ponos (1880.), napisan je tajno u Secunderabadu 1880., a zatim ga je čitao naglas drugim ženama. Izvorni rukopis je izgubljen, ali ga je Croker prepisao i dao anonimno objaviti u Ujedinjenom Kraljevstvu. Za koju se mislilo da je riječ o čovjeku, dobila je dobre kritike i do 1896. godine pretiskana je 12 puta. William Ewart Gladstone je primijećen kako ga čita u Donjem domu.[3] Knjiga, prema današnjem izvještaju, `pokazuje otvoreno suosjećanje s muškim stajalištem i kažnjava njezinu duhovitu junakinju jahača, čiji je nepovjerljivi ponos razdvaja od njezina odanog muža.`[2] Crokerin rad je općenito hvaljen zbog `osjetljivog sluha za govor, za idiome i dikciju različitih klasa, koje ona reproducira u živom i zabavnom dijalogu`. Napetost često proizlazi iz prijetnji konvencionalnom poretku u društvu. Njezin drugi roman, Zgodna gospođica Neville (1883.), bio je jednako popularan kao i prvi. Teret društvene konvencije za ženu u Indiji koja se ne želi udati za muškarca zbog kojeg je poslana istražuje se u Mačjoj šapi (1902.), a teret muškarca koji tone u društvu u The Company`s Servant (1907.). Njezine seoske priče i tragedije u džungli (1895.) odražavaju paralelni interes za indijski seoski život. Ukupno 17 romana smješteno je u Indiju, jedan u Burmu, a sedam u Irsku.[3] U nekim Crokerovim djelima postoje naznake gotičke fikcije. Njezina priča iz 1905. `Mali mjedeni bog`, na primjer, uključuje kip Kali, opisane kao `božice uništenja`, koja donosi razne nesreće Anglo-Indijancima koji ga posjeduju. Prokletstvo je raspršeno kada im je kip ukraden i spušten u bunar.[7] Nekoliko Crokerovih romana pojavilo se u prijevodima na francuski, njemački, mađarski i norveški.[8] Svezak njezinih priča o duhovima pojavio se na prijelazu tisućljeća.[9] Njezina priča `To Let` (oko 1896.) je uključena u Oxford Book of Victorian Ghost Stories.[10] Jedan od njezinih romana smještenih u Irsku, Terence (1899.), adaptiran je za pozornicu i prikazivan je dvije godine u Sjedinjenim Državama. Croker je imao široko književno poznanstvo u Londonu. Njezin roman Anđeo (1901.) bio je posvećen drugoj spisateljici čiji je rad usmjeren na Indiju: Alice Perrin.[3] Autor i akademik Douglas Sladen otišao je toliko daleko da ju je, s njezinim `cijenjenim prijateljima` Perrin i Florom Annie Steel, nazvao `trojicom koje su dugo dijelile Indijsko Carstvo s Rudyardom Kiplingom kao područjem fikcije. Svaka u svom odjelu je vrhovni.`