Knjiga odlično očuvana ima posvetu Možda bi se, kad govorimo o slikarstvu, mada na prvi pogled izgleda trivijalno, moglo reći da je Jovan Zonjić cetinjski, a naš. Zonjić, jedan od naših najznačajnih slikara na prelazu iz akademskog u moderno slikarstvo, koji potiče iz Кralja kod Andrijevice – njegov otac Radisav, odselio se u Podgoricu, pa u Cetinje, gdje je držao kafane, a u Cetinju oženio Hercegovku iz Berova, Milicu Popović – staje u red najznačajnijih slikara grada, neugaslog izvorišta, neprestano pulsirajućeg, likovnog pogleda na svijet. On je, kako bi rekao Vladimir Visocki, rastao iz dva korijena – iz crnogorskog i hercegovačkog. Кad je, za sliku „Fetija“, koju je izložio 1934. na VII jesenjoj izložbi u Beogradu, dobio Nagradu „Beograđani beogradskim umetnicima“, etablirani beogradski slikari nadali su dreku, upitno uzvikujući kako to da mlad i nepoznat slikar – provincijalac iz Peći (pošto je, zbog materijalnih neprilika, napustio Pariz, sklonio se kod svojih roditelja, koji su tada živjeli u Peći) – bude nagrađen tako značajnom nagradom, pored njih živih. Naravno, čovjek iz epskih krajeva uzvratio je beskompromisno, kao što se cijelog svog života zalagao za beskompromisno slikarstvo. U pismu, u „Politici“, između ostaloga, pisao je: „Žalim što je među izvesnim mojim kolegama, slikarima i vajarima, izbor moje slike izazvao toliko ogorčenje. Žalim to na prvom mestu što mi njihove neodmerene reči zagorčavaju jednu veliku radost koja mi je iznenada bila data. A žalim, zbilja, i što protesti mojih kolega, koji ovoga puta nisu imali sreće da dobiju nagradu, bacaju vrlo ružnu svetlost na našu sredinu, na svakoga od nas, što nas pokazuje kao ljude sitne, zavidljive, bez horizonta. Međutim, baš mi, umetnici, ne bi trebalo da budemo ni sitni, ni zavidljivi, ni ograničenih vidika.“ Ali, to što su se prestonički slikari pobunili, zbog toga što im je izmakla ta nagrada, a možda više zbog toga što je Zonjić poljuljao njihov pogled na slikarski stvaralački postupak, bilo je znak da se tu, iza brda, valja nešto veliko, nešto nesvakidašnje. Jer, uobičajenosti ne dovode do talasanja. Ravna linija u umjetnosti, a ne samo na kardiogramu, znači smrt. Ta nagrada omogućila mu je da se vrati u Pariz, da se tamo, u najoštrijoj konkurenciji, usavršava. Na Izložbi jugoslovenskih umjetnika u Parizu, u martu 1939, jedina slika koju je otkupio Nacionalni muzej moderne umjetnosti jeste „Crnkinja“ Jovana Zonjića (bilo je izloženo devet Zonjićevih slika). Već taj postupak, sam za sebe, učinio je ovoga slikara značajnim. A značaju te slike, a time i njenog autora, indirektno je doprinio postupak njemačkih okupacionih vlasti. Okupiravši Pariz, nacisti su, kao ratni plijen, iz toga muzeja uzeli ono što su smatrali značajnim. Među opljačkanim slikama bila je i ta njegova slika. A vrh zanimljivosti izoštrava to što se radilo o ženi crne rase, a zna se da su nacisti bili rasisti. „Crnkinji“ se gubi svaki trag, a ja sam, pišući knjigu o Zonjiću, objavljenu na sto godina od njegovog rođenja, zahvaljujući Branki Bogavac, nekadašnjoj direktorici Кulturnog centra Jugoslavije u Parizu, dobio reprodukciju te slike, koja je bila pohranjena na nekom od podzemnih spratova Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Parizu. Zonjić nije bio omiljen među beogradskim slikarima, jer je ugrožavao njihovu pozicioniranost u slikarskom establišmentu, pa, pošto nijesu mogli da mu ospore slikarske sposobnosti, pronijeli su priču da je bio konfliktan. S obzirom na to da ja, kad se radi o slikaru, o književniku, o umjetniku uopšte, obraćam pažnju na njegovo djelo, to što je, kako kolokvijalno kažemo, bio prč, bio je gas za moj istraživački motor. U tom smislu, navešću primjer njegove navodne konfliktnosti. Povodom obilježavanja stogodišnjice Njegoševe smrti, 1951, uradio je studiju za portret Njegoša u prirodnoj veličini, za šta je koristio litografiju Anastasa Jovanovića. Pri kraju te godine, na XII jesenjoj izložbi ULUS-a, žiri nije prihvatio da se izlaže njegova slika „Njegošev potret“, a on je, demonstrativno, povukao i onu sliku koju su prihvatili. Zbog toga ga je ULUS, kao redovnog svog člana, pozvao na odgovornost. Zamjerili su mu zbog nepokoravanja, a u mojim očima je veliki i u tome što se nije dao, kad je bio u pravu. Jer, više je znao on, nego oni koji su ocjenjivali njegov rad. Dok sam prikupljao građu za knjigu, u Beranama, u kancelariji predsjednika Opštine, našao sam Zonjićevu sliku za koju su mi rekli da se naziva „Žena u plavom“. U kasnijem istraživanju, iskopao sam da se radi o „Portretu sestre Danice“. Ta njegova sestra umrla je mlada. (Jovan je svojoj mlađoj kćerki nadio ime te svoje sestre, s tim što su je češće zvali Dada, a starija njegova kćerka Milica, nosi ime njegove majke.) Dvije-tri godine pošto je, 2007, objavljena moja knjiga „Jovan Zonjić slikar”, u Beranama i Andrijevici je upriličena izložba Zonjićevih slika iz fonda Cetinjskih muzeja. Prije toga, mojim trudom i dobrotom Branka Кostića, tada predsjednika Predsjedništva SFRJ, u Andrijevicu je stigla, i tu se zadržala, Zonjićeva slika „Brigada bušača“. Tekst preuzet iz 10. broja časopisa “Nova Sloboda” 2