Knjiga iznutra odlično očuvana G2 Grafika: Edo Murtic Juraj „Jure“ Kaštelan (Zakučac, 18. decembar 1919 — Zagreb, 24. februar 1990) bio je hrvatski pesnik. Ratnih godina 1941 — 1945. bio je pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta. Do 1980. godine je bio predavač Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vreme i lektor na Sorboni. U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim proširuje evropskim vidicima (najveći uticaj na njegovo stvaralaštvo je izvršio Federiko Garsija Lorka). Jedan je od utemeljivača modernog hrvatskog pesničkog izraza. Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je prisutna mitska koncepcija. Prevodio je sa ruskog i italijanskog jezika. Zbirke „Crveni konj“, „Pijetao na krovu“, „Biti ili ne“, „Malo kamena i puno snova“, „Divlje oko“, „Čudo i smrt“. Kaštelan, Jure, hrvatski književnik (Zakučac kraj Omiša, 18. XII. 1919 – Zagreb, 24. II. 1990). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu slavistiku diplomirao 1949., a 1956. doktorirao tezom o pjesništvu A. G. Matoša. Od 1942. bio je u partizanima, a nakon rata radio u novinskim i izdavačkim redakcijama. Godine 1950–80. bio je profesor teorije književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Redoviti član JAZU bio je od 1979., a od 1985. do kraja života bio je voditelj njezina Zavoda za književnost i teatrologiju. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1984). Prvom zbirkom pjesama Crveni konj (1940) iskazao je svoj ideološki angažman i zacrtao većinu pjesničkih preokupacija i osobina svojega pjesništva. To je lirika grada u ozračju predratnoga vremena i sa slutnjom rata. Baštineći stih hrvatske usmene književnosti i dotadašnjega pjesništva, stvorio je pjesme moderne, nadrealističke strukture s neobičnom metaforikom i neočekivanim značenjima, često povezanima s mitološkim i magijskim simbolima, a isprepletanjem različitih tipova govora, ritmički je dinamizirao stih. U zbirci Pijetao na krovu (1950) evocirao je ratno iskustvo te je među prvima u poraću unio apstraktna ontološka pitanja u pjesništvo. U njoj se nalazi i poema Tifusari, s fabularnom kompozicijskom okosnicom hodanja umirućega tifusara u koloni po snijegu, a sastavnice njegova somnambulnoga monologa bitne su egzistencijalne odrednice: užas postojanja, smrt, sloboda i duhovni život. Podudarno s promjenama sadržaja tifusarove svijesti izmjenjuju se različite vrste iskaza s različitim ritmovima i različitom slikovnošću. Biti ili ne (1955) i Malo kamena i puno snova (1957) zbirke su pune stvaralačke zrelosti, u kojima je spoj stvarnosti, metafizike i sna pjesnički ostvaren isprepletanjem nekoliko stilova. Zbirku Divlje oko (1978) zasniva na pjevanju o vječnim suprotnostima te unosi mitsku i mitološku transcendenciju. Kaštelanovo je pjesništvo od početka usmjereno ostvarivanju sklada sadržaja i izraza, objedinjujući u sebi ukupnost pjesničkih postupaka suvremene hrvatske poezije te dosežući njezine vrhunce. U zbirku proza Čudo i smrt (1961) unio je obilježja antiproze, s prevladavajućim postupcima oneobičavanja običnoga, a u dramske tekstove Pijesak i pjena (1958) i Prazor (1972) obilježja antidrame. Napisao je studije o Matošu i A. B. Šimiću, više eseja, članaka, recenzija, predgovora, osvrta na kazališne predstave i izložbe te uredio više izdanja hrvatskih pjesnika. Prevodio je s talijanskoga, francuskoga, španjolskog i češkog jezika.