Prvo izdanje. Stanje knjige : 4, bez ispisivanja i cepanja. Povez : meki Str : 384 nikk2130 Korčula (staronjemački Kurzel, talijanski Curzola, grčki Κόρκυρα Μέλαινα, Korkyra Melaina, latinski Corcyra Nigra) je hrvatski otok na jadranskom moru pored dalmatinske obale. Razvijeno je poljodjelstvo, ribolov, brodogradnja i turizam. Otok pripada Dubrovačko-neretvanskoj županiji, ima površinu od 279,03 km2 (dužina 46,8 km, širina 5,3-7,8 km) i 16.000 stanovnika. Najviša brda su Klupca sa 568 m i Kom sa 508 m.[2] To je šesti najveći Jadranski otok. Klima je mediteranska (blaga); prosječna temperatura u siječnju je 9,8 °C, a u srpnju 26,9 °C. Prosječne godišnje padaline su 1100 mm, a otok je prekriven mediteranskom florom, ponegdje i šumom borova. Izgrađen je na dolomitima, tj. vapnencu. Jedno od najrazvijenijih polja je Blatsko polje koje je ujedno najveće. Trajekt `Jadrolinije` primiče se Korčuli Otok je trajektima povezan s Orebićem na poluotoku Pelješcu, Splitom, te Ublima na otoku Lastovu. Otok je bio naseljen još u pretpovijesti. Najstariji nalazi su starijeg kamenog doba, u Veloj spili. Prema legendi, otok je bio naseljen od strane trojanskog junaka Antenora u 12. stoljeću prije Krista, koji je također poznat kao osnivač grada Padove.[3] Drugi val ljudskih naseljenika su bili Iliri.[4] Korčula je bila grčka kolonija zvana Korkyra Melaina, zatim ilirska i rimska zvana Corcyra Nigra, pa zatim bizantsko i naposlijetku slavensko naselje. U 10. stoljeću u sastavu je Neretvanske kneževine, zatim priznaje vlast Zahumlja, Mlečana i hrvatsko-ugarskog kralja. 8. rujna 1298. godine odvijala se blizu otoka bitka kod Korčule između flote Mletaka i Genove. Postoje mnoga sporenja, no izuzev nekih drugih gradova (Venecija, Istanbul), smatra se da se na Korčuli rodio Marko Polo 1254. Naime, ulica i dio grada (po postojećim zapisima koji postoje i danas) u kojem se danas nalazi tzv. kuća Marka Pola, odgovaraju prostoru koji od najranijih dana pripada upravo obitelji Polo. Tvrtko I. Kotromanić krajem 14. stoljeća godine postaje kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja kada su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik, te otoci Brač, Hvar i Korčula. Početkom 15. stoljeća Korčula je bila pod vlašću Dubrovačke Republike, a od 1420. do 1797. pod Venecijom. Od 1797. do 1805. je pod Austrijom, da bi je 1806. osvojio Napoleon i Francuzi, sve do 1815. kada je opet bila pod Austrijom. Pod talijanskom je okupacijom od 1918. do 1921. te od 1941. do 1943., a pod njemačkom od 1943. do 1944. godine. Od 1945. godine bila je sastavni dio SR Hrvatske u Jugoslaviji, da bi raspadom te države 1991. postala dio Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata, Korčula je uglavnom bila pošteđena ratnih grozota, no ratna ih zbivanja nisu izbjegla. Procjene hrvatskih stratega da će se velikosrpska JNA upustiti u osvajanje udaljenih hrvatskih krajeva gdje uopće nema Srba, uključujući i hrvatske otoke, su se pokazale točnima. Kasniji događaji su potvrdili da se ne radi ni o kakvim pretjeranim i neutemeljenim procjenama. 2. srpnja 1991. se je očekivao desant na zračnu luku Rijeka na Krku, no preventivnom akcijom to je spriječeno. 6. kolovoza 1991. je JRM izvršila desant na otok Šoltu[5] s 15 helikoptera i 2 ratna broda iz Lore, opkolivši policijsku postaju u Grohotama[6], a uz to je brodovljem blokirala Splitska vrata. Zatim je bio desant na Sv. Kaju sredinom rujna 1991. kad je JRM nastojala povratiti nazad skladište goriva u Svetom Kaji u Kaštelanskom zaljevu[5]. Naposljetku je tako i Korčula došla na red. 29. rujna 1991. je velikosrpska JNA u jeku ofenzive na Hrvatsku izvršila desant na Privalu na otoku Korčuli pri čemu je ponovo u svoje ruke uzela tamošnju vojarnu i pokupila sve podvodne mine iz skladišta podvodnog oružja iz tamošnje vojarne [5], premda su dan prije 28. rujna postrojbe JNA napustile otok Korčulu