Od čega se ona mora odmoriti? Što me dovodi do moje sljedeće stavke. To su ostaci ljudi. Preživjeli. Ne mogu podnijeti pogled na njih, iako još često zakažem. Svjesno tražim boje da mi odvrate misli s njih, ali s vremena na vrijeme vidim one koji su ostavljeni, kako se drobe u trenutku spoznaje, očaja i iznenañenja. Imaju probušena srca. Imaju pluća iz kojih je izbijen dah. To me pak dovodi do teme o kojoj vam pripovijedam večeras, ili danas, ili koji već bili sat i boja. Priča je to o jednoj od onih vječno preživjelih – kojoj uvijek majstorski uspije da je ostave. To je zapravo samo pričica o, izmeñu ostaloga: * jednoj djevojčici * nekoliko riječi * harmonikašu * nekoliko fanatičnih Nijemaca * židovskom šakaču * i poprilično mnogo krañe. Kradljivicu knjiga vidjela sam triput. Iz Knjige: Početak. Kako sam to vaspitana? Mogla bih propisno da se predstavim, ali to nije neophodno. Upoznaćete vi mene vrlo dobro i dovoljno skoro, već u zavisnosti od raznih činilaca. Dovoljno je reći da ću u nekom trenutku stajati iznad vas, najljubaznije moguće. Vaša duša biće u mojim rukama. Na ramenu će mi biti posađena boja. Nežno ću vas odneti. U tom trenutku, vi ćete ležati (retko zateknem ljude kako stoje). Bićete skoreni u sopstvenom telu. Možda ćete shvatiti; vazduhom će se razleći krik. Jedini zvuk koji ću nakon toga čuti biće moje sopstveno disanje, i zvuk mirisa, mojih koraka. Pitanje glasi: koje će boje sve biti kada dođem po vas? Šta će nebo kazivati? Lično, volim nebo boje čokolade. Tamne, tamne čokolade. Ljudi kažu da ide uz mene. Ja, međutim, pokušavam da uživam u svakoj boji koju vidim – u čitavom spektru. U milijardi nijansi, od kojih nijedna nije sasvim ista, i u nebu koje valja lagano sisati, kao bombonu. Ublažava napetost. Pomaže mi da se opustim.