U pustinji je tako vruće da je pravo čudo što čovjek uopće može disati. Isprva, kada je ušao u ono što Arapi nazivaju Praznim prostorom s namjerom da ucrta nepoznato područje u kartu, doktor Jessop nije očekivao da će preživjeti, no sada ga je obuzela letargija pa je prestao brinuti što bi mu vrućina mogla učiniti. U svakom slučaju, postalo mu je jasno i da je moguće disati i da nema smisla otići iz hlada akacije gdje se malena karavana zaustavila. Uvijek je vruće u pustinji, no lipanj je jedan od najgorih mjeseci. To je jednostavno tako. »Čak i u ovom vražjem hladu možeš ispeći mačku!« prokomentira on suhih usta. On je znanstvenik i liječnik. Najvjerojatnije ima pravo. Poručnik Jones, sa svojom plavom kosom zalijepljenom za oznojenu glavu, jedva da može učiniti nešto više od toga da kimne glavom u znak slaganja. On ne vjeruje da mu široka arapska odjeća kojom je zamijenio uniformu imalo pomaže u ovoj vrućini, no ne može baš riječima prenijeti to Jessopu niti ga pitati slaže li se on s njime. Bilo kako bilo, skinuo je kafiju, pokrivalo za glavu, sa svom teškom užadi jer ih više nije mogao podnijeti — ta je prokletinja teža od cilindra, a tkanina se tako užari na suncu da prži njegovu osjetljivu kožu na stražnjem dijelu vrata. Sada je već prošlo podne, a kad sunce zađe ponovno će se početi kretati. Arapi su pristali putovati isključivo noću kako bi se prilagodili bijelcima. Knjigu potražite OVDE