Citat: “Tek kad to doživiš, u stanju si shvatiti. To je najjača od svih ljubavi”. Došla je u napuštenu kolibu, bez da je ikome rekla ijednu riječ, i to u sumrak, kad je duboko u svojoj nutrini osjetila onaj prvi, nepogrešivi trzaj. U kolibi nije bilo ničega osim te prostirke na kojoj sada leži i drži koljena čvrsto stisnuta uz prsa. Kad joj je sljedeći nalet bola zgrčio tijelo, Kavita je zabila nokte u stisnute dlanove i zagrizla komad drveta. Dok je čekala da mine napetost u njezinome nabreklom trbuhu, disala je teško, ali ujednačeno. Usredotočila je pogled na zemljani pod, u blijedu, žutu sjenu treperave uljanice, te samotne pratilje u tamnim, noćnim satima. Pokušava zatomiti krike. Ubrzo će, već zna, zbog tih nagona da tiska, svojim kricima ipak dozvati seosku babicu. Moli se da rodi dijete prije zore, dok joj se muž ne probudi. To je prva od dviju molitvi koje se Kavita usuđuje moliti za ovo dijete. Ne usuđuje se tražiti više od bogova. Duboka grmljavina odaziva se kiši što lije cijeli dan. Vlaga koja visi u zraku spaja se sa sitnim kapima znoja na njezinom čelu. Otvori li se nebo i počne konačno pljuštati, bit će to pravo olakšanje. Monsuni su oduvijek imali osobit miris: sirovo vlažan i zemljast, kao da su se tlo, usjevi i kiša izmiješah u zraku. Miris novoga života. Dolazak sljedećeg truda oduzme joj dah. Znoj probija tamne mrlje kroz gornji dio njezinoga sarija od tankoga pamuka, sapetog na grudima nizom sitnih kopčica. Ovoga je puta nabujala više nego prije. Kad su bili nasamo, muž ju je znao koriti da se previše otkriva, no čula ga je kako pred drugim muškarcima hvali njezine grudi i uspoređuje ih sa zrelim dinjama. Držala je blagoslovom što joj tijelo ovaj put izgleda drukčije, što njezina muža i druge hotimice navodi na pomisao da će sada biti dječak. Iznenada ju je preplavio strah, isti zagušujući strah kakav je osjećala tijekom cijele trudnoće. Što ako su svi u krivu? Njezina druga molitva, ona očajnička, bila je da opet ne bude djevojčica. Ne može još jednom proživjeti isto. Knjigu potražite OVDE