Jedne večeri u proljeće 1936., kad sam bio dječak od četrnaest godina, otac me odveo na neku plesnu predstavu u Kvotu. Sjećam se samo dviju stvari. Prva je da smo otac i ja bili jedini zapadnjaci u publici; tek smo nekoliko tjedana prije toga bili doselili iz Nizozemske, tako da se još nisam bio privikao na kulturnu izolaciju i još uvijek sam je jako osjećao. Druga je da mi je bilo drago što sam, nakon mjeseci intenzivnog učenja japanskog jezika, otkrio kako mogu razumjeti odlomke razgovora što su mi dopirali do ušiju. Što se pak tiče mladih Japanki koje su plesale na pozornici ispred mene, ne sjećam se ničeg osim neodređene slike šarenili kimona. U svakom slučaju, nisam mogao ni slutiti da će u jednom tako dalekom vremenu i mjestu kao što je New York pedeset godina kasnije, jedna od njih postati mojom dobrom prijateljicom i diktirati mi svoja neobična sjećanja. Kao povjesničar uvijek sam na memoare gledao kao na izvor podataka. Memoari ne pružaju toliko podataka o piscu, koliko o njegovom svijetu. Oni se moraju razlikovati od životopisa po tome što pisac memoara nikad ne može postići perspektivu koju pisac životopisa posjeduje kao nešto samo po sebi razumljivo. Što se pak tiče autobiografije, ako tako nešto doista postoji, to je kao da pitamo zeca kako je to skakati kroz travu na livadi. Kako bi on to mogao znati? No, s druge strane, ako želimo čuti nešto o livadi, nitko nije u boljoj poziciji da nam to kaže – ukoliko pritom stalno držimo na umu kako nam nedostaju sve one stvari koje zec nije bio u stanju uočiti.