Nekada davno, u danima kad su divovi i džini i gorostasi hodali zemljom, živio je jedan seljak po imenu Baba Ejub. Živio je s porodicom u malom selu po imenu Maidan Sabz. Budući da je morao hraniti brojnu porodicu, Baba Ejub je dane provodio u teškom radu. Svakog dana je radio od jutra do mraka, orući i kopajući njivu i brinući se o kržljavim stablima pistaća. Po vascijeli dan je bio u njivi, savijen u struku, leđa povijenih kao srp kojim je po č itav dan zamahivao. Ruke su mu vazda bile žuljave, i često su krvarile, a svake noći bi ga san ukrao čim bi mu obraz dotakao jastuk. Reći ću vam, da u tom pogledu, nije bio jedini. Život u Maidan Sabzu bio je težak svim stanovnicima. Bilo je i drugih, sretnijih sela na sjeveru, u dolinama, s voćem i cvijećem i prijatnim vazduhom, i potocima u kojima je tekla hladna bistra voda. Ali Maidan Sabz je bilo pusto mjesto i nije ni najmanje nalikovalo slici koju bi vam njegovo ime, Zeleno Polje, stvorilo u glavi. Nalazilo se na prašnjavoj ravnici, okruženoj vijencem krševitih planina. Vjetar je bio vreo, i tjerao je prašinu u oči. Pronalaženje vode bilo je svakodnevna borba jer su seoski bunari, čak i oni duboki, često presušivali. Da, postojala je i rijeka, ali seljani su morali da izdrže poludnevni hod da bi stigli do nje, a i tad bi njene vode tokom čitave godine bile muljevite. Knjigu potražite OVDE