Rajko Vujičić Slikarstvo kao likovna tehnika na prostoru koji je obuhvatala dukljanska država, bilo je dugo zapostavljeno. Poslije značajnih podnomozaičkih ostvarenja za vrijeme ranog hrišćanstva, zamrla je aktivnost kao i sjećanje na bilo koju vrstu slikarskog izraza. Nije to bio slučaj samo sa Dukljom već i sa njenim širim okruženjem u tim nedovoljno osvijetljenim vremenima u, uobičajenim terminom rečeno, tzv. „mračnim stoljećima`, u koje se ubraja vrijeme od 8. do 10. vijeka,1 interesovanje za zidno slikarstvo oživljelo je tek u 11. vijeku, mada još uvijek skromnim intenzitetom. Tada se preromanički hramovi počinju češće ukrašavati zidnim slikarstvom i snabdijevati ikonama, od kojih u nas nijedna nije sačuvana. Uništeni su i brojni freskoansambli, jer slikarstvo, rađeno na neotpornom materijalu, nije odoljelo vremenskom trajanju, a skromni tragovi koji svjedoče o njihovom postojanju ne mogu pružiti iole jasniju sliku o njihovom likovnim vrijednostima, poručiocima i majstorima.