Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Beritić, Lukša, hrvatski konzervator (Sustjepan u Rijeci dubrovačkoj, 20. II. 1889 – Dubrovnik, 24. III. 1969). Od 1946–60. bio je povjerenik Konzervatorskoga zavoda Dalmacije za Dubrovnik. Izveo mnogobrojne konzervatorske radove u Dubrovniku (gradske zidine, Knežev dvor, Revelin, Gvardija) i na ostalome području nekadašnje Dubrovačke Republike (Ston, Lopud). Proučavao povijest razvoja urbane strukture naselja, gradnju obrambenih sustava i oblike graditeljstva na području dubrovačke okolice. Osnovao Društvo prijatelja dubrovačke starine 1952. Djela: Utvrđenja grada Dubrovnika (1955), Stonske utvrde (1958). Arhitektura (lat. architektura, od starogrčke reči arkitekton, ὰρχιτεκτονική, od ὰρχι — glavni i Τεκτονική — graditelj) u užem smislu je nauka i umetnost projektovanja i oblikovanja zgrada, odnosno unutrašnjeg i spoljašnjeg arhitektonskog prostora: enterijera i eksterijera. Povijest arhitekture Najstariji tekst o toj grani ljudske djelatnosti jest De Architectura latinskog autora Vitruvija, koji kaže da se arhitektura zasniva na skladu i ravnoteži tri načela: Ljepote (Venustas), Čvrstoće (Firmitas) i Korisnosti (Utilitas). Područija koje arhitektura dodiruje Arhitektura dodiruje mnoga područja - matematiku, razne umjetnosti, tehnologiju, zanate, društvene znanosti, politiku itd. Filozofija je posebno popularna - dapače, često se spominje `filozofija` arhitekta kad se govori o njegovim metodama. Racionalizam, empirizam, strukturalizam, poststrukturalizam i fenomenologija neke su filozofske škole koje su utjecale na arhitekturu. Razlika između arhitekture i građevinarstva Razlika između arhitekture i građevinarstva često je bila predmet kontroverze. Nikolaus Pevsner, europski povjesničar iz prve polovice 20. stoljeća, rekao je: `Garaža za bicikle je građevina, katedrala u Lincolnu je arhitektonsko djelo`. Danas je razlika prilično nejasna. Bernard Rudofsky je u slavnom djelu `Arhitektura bez arhitekata` svrstao u arhitekturu čitav niz građevina koje dizajniraju amateri. Što se više vraćamo u prošlost, to je veće slaganje oko onoga što spada u arhitekturu, s obzirom da vrijeme izoštri razlike. Ako poput Vitruvija smatramo da je arhitektura sva dobra izgradnja, znači li to da loša arhitektura ne postoji? Kako bi se problem riješio, pogotovo s obzirom na golem broj građevina u današnjem svijetu, možemo definirati arhitekturu kao ono što rade arhitekti. Tako bi se naglasak stavio na razvitak arhitekture i arhitekata.... Počeci grada Pretpostavlja se da je Dubrovnik nastao u VII vijeku, ali prema nekim novim nalazima i spoznajama čak i znatno ranije. Te nove spoznaje baziraju se na pronalasku ostataka ruševina katedrale koja se je nalazila na mjestu današnje katedrale. Stari osnivači Dubrovnika su, bježeći pred Avarima iz razorenog Epidaurusa (današnji Cavtat) dosli na otočnu hrid Laus podno brda Srđ i tu su se odlučili nastaniti. Vremenom su otočnu hrid povezali sa kopnenim dijelom današnjeg Dubrovnika, u to vrijeme pod imenom Dubrava, koji su podigli srpska plemena Zahumljani, Travunjani i Konavljani i to nasipanjem kanala na kojem se danas nalazi najpoznatija dubrovačka ulica Placa (Stradun). Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. Opsada Saracena 866. zaustavljena je zahvaljujući pomoći Bizanta. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno nezavisan od Splita. Od 1205. g. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva. Razvoj buduće republike Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana. U vrijeme uspona Raške Dubrovnik se uspješno branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat sa Stonom. 1345. g. i Mljet ulazi u sastav Republike. Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovačka Republika je osigurala kada je krajem 14. st. od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. st. priznaju svi dubrovački susjedi. Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na našoj obali pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije. Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I 1380. g. razvija se u samostalnu državu. Procvat Dubrovačke Republike U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. Veliko vijeće je biralo gradsko činovništvo - Vijeće umoljenih (vlada), koje se još zvala i Malo vijeće. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku, već samo redare i stražu, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika. Dubrovnik doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španskom. Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske. Temelj privrednog razvoja Dubrovnika činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i gospodarske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine. U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima evropskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca širom civiliziranog svijeta. Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovini 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća. Opadanje Grada i Republike Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan potres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno. Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike. Naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik. Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okružju - Mletačke republike i Osmanskog carstva, opća evropska ofenziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Sremskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popova polja i vratiti ga u osmanske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomacijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa. Pad Dubrovačke Republike Mapa Dubrovačke republike do 1808. Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja s Osmanlijama (1683-1699.) Dubrovčani su se odlučili vratiti pod ugarsko-hrvatsku krunu i obnavljaju ugovor iz 1358. g. U 18. st. ponovno jača dubrovačku privredu i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike. U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači gospodarski činitelj bila je hrvatska vlastela kojoj je pripadalo skoro cijela plovidba s 750.000 tona i skoro cijela zemlja. Dubrovačka Republika je nedugo nakon proglašenja nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, zainteresirana za razvoj ekonomskih odnosa s tom velikom osamostaljenom državom, jednim svojim aktom uspostavila dijalog s vladom u Washingtonu, što se tumači kao de facto priznanje nezavisnosti i uspostava diplomatskih odnosa sa SAD. Dana 26. svibnja 1806. vojska francuskog generala Lauristona nedopušteno je ušla na teritorij neutralne Dubrovačke Republike, a sljedećeg dana je na prijevaru ušla u Grad, tražeći da se samo odmori i okrijepi na putu za tadašnje francuske posjede u Boki kotorskoj. Umjesto toga, odmah je okupirala Grad u ime Napoleona.[1] Vrlo brzo nakon početka francuske okupacije, ruska i crnogorska vojska ušla je na dubrovački teritorij i počela se boriti s francuskom vojskom, pljačkajući i paleći sve na putu. To je kulminiralo opsadom okupiranog Grada (u kojoj je na njega palo 3000 topovskih kugla).[2] 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont izdao je proglas da ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike, i da pripaja dubrovački teritorij Kraljevstvu Italiji (marionetskoj državi Francuskog Carstva), iz kojega je naknadno izdvojen te zajedno s Istrom, Dalmacijom te slovenskim zemljama udružen u Napoleonove Ilirske provincije. Marmontu je Napoleon dao novostvorenu titulu `vojvoda dubrovački` (Duc de Raguse). Nakon sedam godina francuske okupacije, ohrabreni dezertiranjem francuskih trupa nakon propale invazije na Rusiju i ponovnog ulaska Austrije u rat, sve dubrovačke društvene klase, pod vodstvom vlastele, ustale su na opći ustanak protiv okupacije.[3] 18. lipnja 1813. zajedno s britanskim saveznicima natjerali su na predaju francuski garnizon na otoku Šipanu, zatim i u Stonu te na Lopudu, nakon čega se ustanak proširio kopnom Republike, počevši s Konavlima.[4]. Tada su počeli opsadu Grada, uz pomoć Britanske mornarice s brodovima HMS Bacchante i HMS Saracen, pod zapovjedništvom kapetana Williama Hostea, a ubrzo se ustanku pridružilo i stanovništvo unutar opkoljenog Grada.[5] Austrijsko Carstvo je poslalo svoje trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića pod izlikom da su došli pomoći svojim dubrovačkim saveznicima, međutim, kao što se ubrzo pokazalo, zapravo su htjeli francusku okupaciju Dubrovnika zamijeniti vlastitom.[6] Zaveli su jednog od privremenih guvernera Republike, Vlaha (sina Brnje) Kabogu, obećanjima moći i vlasti (koje nije dugo uživao, nego je umro u sramoti, od naroda otad zvan `Traditur` - izdajica), te su ga uspjeli uvjeriti da vrata s istočne strane ostanu zatvorena dubrovačkim ustanicima koji su se tamo okupili, a da kroz vrata na zapadu uđu austrijske snage (bez dubrovačkih vojnika) kako bi okupirale Grad, nakon što se predao francuski garnizon od 500 vojnika pod zapovjedništvom generala Montricharda.[7] Nakon toga, barjak svetoga Vlaha vijorio se uz austrijsku i britansku zastavu, ali samo dva dana, jer je 30. siječnja general Milutinović naredio gradonačelniku Sabu Giorgi da ga spusti. U patriotskom zanosu Giorgi, koji je bio zadnji knez Republike prije francuske okupacije, odbio je skinuti barjak, `jer ga je pripeo (podigao) narod`, i nijedan Dubrovčanin to nije htio učiniti, čak ni nakon što su im zaprijetili oružjem, nego su barjak skinuli austrijski vojnici.[8] Iako vlada Dubrovačke Republike nikad nije potpisala kapitulaciju niti se odrekla suvereniteta, što je po pravilima Klemensa von Metternicha koje je Austrija usvojila za Bečki kongres značilo da je trebala biti obnovljena, Austrijsko Carstvo je uspjelo uvjeriti druge saveznike da mu dopuste da zadrži teritorij Dubrovačke Republike[9] Dok su mnogi manji i manje važni gradovi i bivše države bili primljeni na Kongres, to pravo je odbijeno predstavniku Dubrovačke Republike.[10] Sve to je bilo u potpunoj suprotnosti sa svečanim ugovorima koje su austrijski carevi potpisali s Republikom: prvi potpisan 20. kolovoza 1684., u kojem car Leopold I. Republici obećava i jamči nepovredivu slobodu (`inviolatam libertatem`), te drugi iz 1772., u kojem carica Marija Terezija obećava zaštitu i poštovanje nepovredivosti teritorija i slobode Dubrovačke Republike.

Prikaži sve...
1,990RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj