Čovek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva / Herbert Marcuse Sarajevo 1968. Tvrd povez, 269 strana. Knjiga je dobro očuvana. J10 Herbert Marcuse bio je jedan od predstavnika slavne frankfurtskoj škole kojoj je glavna odlika bila kritička filozofija društva. Frankfurtskim filozofima i njihovim kritikama nije izbjegao zapad ali niti tadašnji komunistički istok iako je kritika počivala na marksističkoj premisi otuđenja čovjeka. Filozofi nisu štedjeli kapitalistički zapad ali niti one koji su se predstavljali kao marksisti, revolucionari i proletarijati. Njihova kritika prodirala je i razotkrivala iluzije istoka i zapada do najsitnijih detalja razotkrivajući za većinu nevidljive iluzije koje su oblikovale ljudsko ponašanje na suptilnoj razini. Danas kada su sile koje upravljaju ljudskim ponašanjem postale jasne, razumljive i konkretne vrijeme je da se čovjek zapita je li postao jednodimenzionalno biće – čovjek jednoumlja. Marcuse u svojem najpoznatijem dijelu raspravlja o ideologiji industrijskog čovjeka. Iako je knjiga napisana u prošlom stoljeću, ona je danas aktualnija nego ikada prije. Današnji tehnološki čovjek koji je zapeo u lažnoj demokraciji i lažnim propovijedima o slobodi suočava se sa velikom istinom – sloboda u kojoj smo živjeli bila je iluzija. Marcuse se fokusira na ekonomsko društvene sile koje su oblikovale ljudsko ponašanje kao pojedinca i cjelokupne zajednice. Rasprava o društvenim sila koje od čovjeka čine robu i roba je glavna karakteristika knjige „Čovjek jedne dimenzije.“ Jednodimenzionalni čovjek je nekritički i poslušan čovjek. Onaj čovjek koji ne propitkuje službeni narativ i slijepo ga slijedi unatoč kontradikcijama koje ga prate. Svijet uz pomoć tehnologije i medija nastoji smanjiti kritičko razmišljanje i svesti ga na najmanju moguću mjeru, dapače potpuno ga izbaciti iz javnih i masovnih medija. S druge strane dvodimenzionalni čovjek je kritički čovjek, onaj koji traži promjene i svjestan je dominacije. Za razliku od jednodimenzionalnog čovjeka koji racionalizira dominaciju, nije svjestan da je njezina žrtva i ne želi je biti svjestan, dvodimenzionalni čovjek traži promjenu, uočava dominaciju i kritički se postavlja prema svijetu. Knjigom dominira tzv. kritička teorija društva koja je glavna okosnica frankfurtske škole. Marcuse propitkuje smisao ljudske slobode i nametnute neslobode kao „legitimne“ dominacije sustava nad ljudskim bićem koju smo prihvatili kao dio „normalnog“ svijeta. Upravo se u današnjem svijetu legitimizirane dominacije i anuliranja slobode na razinu životinje pitanje smisla slobode i ljudskosti ponovno aktualizira, a potreba za preispitivanjem „demokratskog“ sustava dovodi na najvišu razinu potreba. Glavna premisa njegovog djela je upozorenje na rastuću dominaciju i totalitarizam koji se stvarao i stvara iza maske slobode i demokracije. Za one koji su dobro vidjeli totalitarističke tendencije „slobodnog“ sistema bile su jasne i vidljive. Za većinu ljudi totalitarističke tendencije postale su razumljive tek u današnje doba kada su oni koji su do jučer predstavljali slobodu postali najveći tirani – za naše dobro naravno.