Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Cas je, Ozirise / antiantologija stare egipatske knjizevnosti Vesna Krmpotic Vesna Krmpotić rođena je 17. lipnja 1932. godine u Dubrovniku. Diplomirala je psihologiju i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a bengalski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u New Delhiju. Kao supruga diplomata živjela je u Washingtonu, Kairu, Accri, New Delhiju, a od 2004. godine živjela je u Beogradu.[4] Najpoznatije joj je djelo Brdo iznad oblaka... Krmpotić je više puta nagrađivana u Hrvatskoj, između ostaloga Godišnjom nagradom Vladimir Nazor 1975. godine, Nagradom Ivan Goran Kovačić 1988. godine, za roman Brdo iznad oblaka, Nagradom Vladimir Nazor za životno djelo 1999. godine, Nagradom HAZU za književnost 2006. godine, za zbirku pjesama 108x108, a 2008. godine dodijeljeno joj je Odličje za zasluge u kulturi,[6] te Nagradom Tin Ujević 2013. godine.[7] Umrla je u Beogradu 2018. godine.[8] Pokopana je u Beogradu na Novome groblju... Krmpotić, Vesna, hrvatska književnica (Dubrovnik, 17. VI. 1932 – Beograd, 21. VIII. 2018). Završila studij psihologije i engleskog jezika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1959. Radila u književnoj redakciji Radio Zagreba (1961–62), a kao stipendistica indijske vlade bila na studijskome boravku u Indiji (1962–64) te 1964. završila jednogodišnji studij bengalskoga jezika na Filozofskome fakultetu u New Delhiju. Potom je uglavnom živjela u Beogradu, a dulje je vrijeme boravila u Egiptu, SAD-u i Gani te opetovano u Indiji. Javila se pjesmama 1950-ih. Zbirke Poezija (1956) i Plamen svijeće (1962) napisane su uglavnom u tradiciji međuratnog intimističkoga pjesništva. U zbirkama Jama bića (1965), Jednina i dvojina (1981), Orfelija (1987), Druga strana ničega (2003) i Žar-ptica (2012), napisanima tijekom intenzivnoga, cjeloživotnog upoznavanja s indijskom duhovnošću, naglašenija je mistična crta te tematizirano dvojstvo Ja – Ti kao pojavni oblik prajedinstva, vječnoga Jednoga. Ljevanica za Igora (1978) pjesnički je dnevnik osobne tragedije – gubitka sina. U zbirci Vilin svlak (1983), tražeći sklad svega živog i neživoga, nalazi pravi izgled svijeta u nutrini te spiritualiziranom pjesničkom slikom pokušava izraziti mistično iskustvo. Od 1990. objavljivala je seriju od 108 pjesničkih zbirki s po 108 pjesama-molitava, intimnih ispovijesti ili bajalica pod nazivom Stotinu i osam, smatrajući sebe tek posrednikom nadzemaljskoga glasa (sabrane u knjizi 108 x 108, 2006), pri čemu sama brojka ima mističnu vrijednost indijskog podrijetla. Istu strukturu ima i opsežna trilogija »pjesmenih priča« Divni stranac (I–III, 2003–04). U knjizi Dijamanti faraon (1965) iznosi, nadahnuta upoznavanjem tradicija i lokaliteta Egipta i Indije, svojevrsnu duhovno-poetsku autobiografiju, a u autobiografsko-dnevničkoj knjizi Brdo iznad oblaka (1987) razvoj sinove bolesti i borbu za njegov život, usporedno pripovijedajući o svijetu njegovih snova. Košulja sretnog čovjeka (1987) knjiga je priča o poetskom traganju za srećom, otkrivanjem njezine biti i ostvarivanjem kontakta s vječnošću. Objavila je i prozne knjige Indija (1965), Pir Sunca i Mjeseca (1989), Bhagavatar (1990), To ljubav ide prema nama (1993) i dr., a 1986. izvedeno joj je dramsko djelo Kešava Madhava. Sastavila je i prevela mnogobrojne antologije indijske i egipatske književnosti (npr. Hiljadu lotosa, 1971; Čas je, Ozirise, 1976), pisala kulturnopovijesne knjige (npr. Portret majke Indije, 2013), a objavljivala je i eseje, književne prikaze i prijevode (npr. Rabīndranāth Tagore, Rumi, Kāmasūtra). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1999).