Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

odlično stanje kao na slikama Rolan Bart ZADOVOLJSTVO U TEKSTU, `Gradina`, Niš 1975. godine, format 20 cm, meki povez Rolan Bart je neprevaziđeni osveživač književne misli. Koliko je odvažan u formulaciji novih pravila razumevanja književnosti, toliko je i provokativan u odbacivanju starih. Čitati ga znači biti naveden na bolje i prijatnije promišljanje na temu šta je književnost, kao i na temu same prakse pisanja i njene uloge. Obnovio je književnu kritiku u Francuskoj i ona je sada daleko raznovrsnija i praktičnija disciplina, nego što je bila pre. Širenjem prevoda njegovih dela, on je i dalje obnavlja i izvan granica Francuske. Bart to nije učinio tako što je konstruisao neki svoj jasan teorijski stav u pogledu knji- ževnosti, i što ga se tvrdoglavo držao godinama. Upravo suprotno: čuven je po svojoj mobilnosti, po načinu na koji konstantno nadilazi stara gledišta i to veoma često u neočekivanim pravcima. Svaka njegova nova knjiga je veoma očigledan odlazak sa stare pozicije, a ne konsolidacija prethodnih argumenata. Kod Barta ipak postoji izvesna konzistencija, za koju se nadam da ću uspeti da je iznesem ovde, ali je nju lako izgubiti iz vida, pored toliko mnogo privlačnih novina. Bart je bio rešen da zadrži svoj intelekt u pokretu i da ne dozvoli svojim mnogostranim uvidima i projektima za interpretaciju književnih dela da se komotno okoštaju u doktrinu. Čini se da bi učinio sve samo da izbegne definisanje. „Teško podnosi sliku o sebi, pati od toga da bude imenovan.“1 Iako je napisano u trećem licu, to je ono što on kaže o sebi u svojoj neobičnoj biografiji Rolan Bart po Rolanu Bartu (1975). Ono protiv čega se bori jeste ideja da mora da postane predmet pažnje, jer biti predmet isto je što i biti mrtav. Predmeti su poznati, fiksni kvantiteti, bez misterije i potencijala za radikalne promene. Trebalo bi da barem francuski intelektualci ovu fobiju smatraju bliskom, jer je imala veliki udeo u posleratnom egzistencijalizmu, filozofskom pokretu koji je bio tako naširoko uticajan u Francuskoj između 1945. godine do kasnih 50-ih godina XX veka. Bart, koji je rođen 1915. godine, napunio je zapravo trideset godina do svršetka Drugog svetskog rata, ali je patio od sušice i veliki deo vremena, između 1942. i 1947. godine, proveo je u sanatorijumu, tako da je njegov intelektualni razvoj kasnio. Sartrovski egzistencijalizam ga je duboko obeležio i njegovi tragovi su ostali, posebno u vidu ekstremne averzije koju je stalno iznova ispoljavao, prema esencijalizmu, filozofiji kojoj je egzistencijalizam oponirao. Esencijalističko stanovište iznosi da se unutar svakog pojedinca nalazi esencijalna suština koja se ne menja i primorava nas da se, tokom naših života, ponašamo unutar manje-više predvidljivih granica. To je deterministička filozofija. Nasuprot njoj, egzistencijalizam propoveda potpunu slobodu pojedinca u stalnoj promeni, ne bi li umakao determinaciji pomoću njegovih prethodnih i bilo kakvih konačnih definicija od strane drugih. Egzistencija prethodi esenciji, prema Sartrovoj formulaciji – sve dok ne umremo, nema potrebe da očvrsnemo u esenciju. Bart, poput Sartra, suprotstavlja fluidnost (pa čak i anarhiju) 1 R. Bart, Rolan Bart po Rolanu Bartu, „Svetovi“, Novi Sad, 1992, prev. M. Radović, 1992, str. 49. (Prim. prev.) LICE 106 egzistencije rigor mortis-u esencijalizma, ponajviše zato što, opet sledeći Sartra, esencijalizam vidi kao ideologiju koja neguje tradicionalni problem svih francuskih intelektualaca – buržoaziju. U zaključku svoje najsurovije antiburžoaske knjige iz 1957. godine, šokantnih Mitologija, on piše da su Esencije i Ravnoteže2 „nalik na astrološke znake buržoaskog univerzuma“. Bart na izvestan način nadmašuje Sartra u odbojnosti prema esencijalizmu. Sartr, onoliko koliko se može videti, priznaje ljudskom biću izvestan integritet ili jedinstvo, ali Bart propoveda filozofiju dezintegracije po kojoj se pretpostavljeno jedinstvo svakog pojedinca razlaže na mnoštvo (plurality) i svako od nas ponaosob postaje mnoštvo (many) umesto jednog (one). Bart neće imati nikakvog posla sa jedinstvom (oneness), a posebno ne sa Bogom, Jednim od Jednog, jer podržava sve što je mnoštveno ili diskontinuirano. Stoga je biografija, kao književna forma, posebno neprijatna za njega, jer predstavlja krivotvorenu integraciju svog subjekta. To je lažna komemoracija za živog pojedinca jer je logično i nužno centripetalna, a to za Barta znači da je neiskrena prema životu. Njegova knjiga Sad, Furije, Lojola iz 1971. godine, završava se kratkim delovima pod nazivima „Sadov život“ i „Furijeov život“ koji ismevaju uvrežena pravila književnih biografija. Furijeov „život“, na primer, nije ništa više do tuce naizgled nasumičnih činjenica ili utisaka pobrojanih pod brojevima od jedan do dvanaest. Tako Bart ispunjava obećanje dato ranije u knjizi da će učiniti svoje autore „prostom množinom čari“. A na isti način tvrdi da se, kao dobri Epikurejac, raduje sopstvenom posthumnom razlaganju na elemente materije, s jedne strane, i razvejana sećanja svojih živih prijatelja, s druge. Takva će biti podrška Prirode njegovom dubokom skepticizmu prema ljudskom identitetu.3 Ova neobična sklonost ka mnoštvenom i centrifugalnom, kao suprotnost jedinstvenom i koherentnom, vremenom je počela sve više da boji Bartove objavljene radove. To nije pomodno verovanje, iako je pomodnije u ovim mahom materijalističkim vremenima, nego što je to bilo ranije, niti je sve u svemu ubedljivo, s obzirom da ko god ga gaji tako tvrdoglavo kao Bart rizikuje da ga drugi definišu kao pobornika nedefinisanosti. Bart je namerio da verovanju, koje se smatra konvencionalnijim verovanjem kada je u pitanju identitet, suprotstavi paradoks u starom smislu te reči, što znači mišljenje koje se protivi opšteprihva- ćenoj mudrosti toga doba. Paradoks je zapravo uvek bio Bartov osnovni resurs. Svoj poziv od početka svog spisateljskog života video je kao antitetski, kao suprot-stavljajući – dok mu je glavni neprijatelj bila doksa, preovlađujući pogled na stvari koji obično preovladava do te mere da ljudi postaju nesvesni da je to samo jedan od više mogućih drugačijih pogleda. Bart možda nije u mogućnosti da uništi doksu, ali može da izuči njenu moć tako što 2 On se protivi Ravnotežama (Balances), jer one služe da se imobiliše um. Buržoaski mentalitet je, za Barta, vešt u pronalaženju protivteža idejama ili fenomenima koji bi ih inače mogli poremetiti i time poništiti. On ne voli tu vrstu mentalnog ekvilibrijuma. 3 Uporedi: „Da sam pisac, silno bih voleo da posle moje smrti, zahvaljujući staranju nekog prijateljski raspoloženog biografa, moj život bude sveden na nekoliko pojedinosti, nekoliko sklonosti, nekoliko naglasaka, na – da tako kažem – nekoliko „biografema”, dovoljno samostalnih i pokretnih da mogu putovati izvan svake pojedinačne sudbine i dodirnuti, kao Epikurovi atomi, neko buduće telo kome je suđeno isto rasipanje; jednom rečju, da to bude izrešetani život...” (Citirano prema: R. Bart, Sad, Furije, Lojola, prev. I. Čolović, „Zodijak“, Beograd, 1979, str. 14-15) 107 će je lokalizovati, podvrgnuti njenom paradoksu. Predat, dakle, paradoksu, on je uistinu taj koji je sposoban čak da se okrene protiv svojih pređašnjih stavova i da ih porekne. Bart se može u potpunosti vrednovati tek kada se ima na umu da je on započeo sa sna- žnim uzdrmavanjem ortodoksnih shvatanja književnosti, na kakva je nailazio u Francuskoj kao mladić. Ta gledišta su ona kojih su se tvrdoglavo držali univerzitetski profesori književnosti, a Bart je napravio ime kao pošast akademske kritike. Bio je u prednosti, jer on sam nije bio univerzitetski profesor književnosti i, zaista, iako je završio kao profesor na Collège de France, nikada nije imao običan posao predavača na francuskom univerzitetu, a ova marginalna egzistencija, u institucijama poput Ecole Pratique des Hautes Etudes u Parizu, pružila mu je istovremeno i slobodu i podsticaj da razvije nezavisnu teoriju književnosti, teoriju koja pokušava, često uz veliku suptilnost i realizam, da premosti jaz koji je tradicionalno zjapio između akademskog izučavanja književnosti i stvarne prakse pisanja. Pritužbe protiv savremene kritike sa kojom je Bart otpočeo duboko su uticale na ono što je pisao kasnije. Četiri su glavne. Prva: zamerio je književnoj kritici da je uglavnom neistorijska, da postupa na osnovu pretpostavke da su moralne i formalne vrednosti tekstova koje izučava bezvremene i da ni na koji način nisu zavisne od prirode društava u kojima su napisani, objavljeni i čitani. Ovo je otvoreno marksistička ili, pošto Bart nikada nije bio član Komunističke partije, recimo, neo-marksistička primedba. Odbacio je postojeće istorije francuske književnosti kao beznačajne zapise imena i datuma – kao pozitivistička istorija najbajatije sorte. Istoričari književnosti nisu počeli da poimaju da se izučavanje istorije izmenilo i da bi usvajanjem metoda tako sjajnog istoričara kao što je Lisjen Fevr mogli početi da shvataju ono što Bart zove la fonction littéraire (O Rasinu, 1963). Pod ovim podrazumeva ulogu koju je književnost igrala u bilo kom datom društvu: koje društvene klase su pisale, koje su kupovale knjige itd. Ovakva istorija književnosti kretala bi od ekonomskih i društvenih faktora ka čistije književnim i mogla bi da pokuša da shvati dijalektički odnos između književnosti i društva koje ju je proizvelo, ili između dva različita književna razdoblja. Bartova prva objavljena knjiga, ili esej, Nulti stepen pisma iz 1953. godine napisana je sa namerom da se pokaže kako bi moderna, marksistička istorija francuske književnosti mogla da izgleda. To je zanimljiva knjiga, ali teško bi se moglo reći da je uspešna, delimično zato što je bila prekratka da bi obavila ono što je Bart od nje tražio. Ona, ukratko, traga za početkom i eventualnim krajem „buržoaskih svetih spisa“ (écriture bourgeoise), što je Bartov opis onoga što bi drugi nazvali francuskim klasicizmom. Bartov klasični period je doba buržoaske dominacije. Začudo, ništa mu nije prethodilo, jer pre otprilike 1650. godine „francuska književnost još nije prevazišla problematiku jezika“, a za njom je, negde sredinom XIX veka, usledila „kriza“ kada se buržoaska hegemonija urušila i kada su pisci umesto sa jednim écriture, bili suočeni sa izborom između više écritures (pismo, rukopis), od kojih je svaki na svoj način – „čin istorijske solidarnosti“. Usvajanje jednog pisma, a ne nekog drugog, zahteva jedan od onih herojskih činova angažovanja ili „posvećenosti“, tako dragih Sartru i egzistencijalistima. Oni koji su hteli da izbegnu tako veliku odgovornost, tražili su izlaz u „praznom“ ili „neutralnom“ écriture, koji je bio toliko bezličan da se činilo da uopšte nema nikakvih istorijskih odrednica. Ali to je, naravno, bila zabluda – bio je potpuno istorijski. Bart za primer daje Kamija, pisca koji je do tad već raskinuo sa Sartrom, svojim prijateljem sa levice. strukturalizam poststrukturalizam tel quel zak derida jacques derrida o gramatologiji julija kristeva semiotika semiologija knjizevnost teorija knjizevnosti mitologija dekonstrukcija ...

Prikaži sve...
790RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj