Gustav Krklec : NOVO NOĆNO IVERJE, Veselin Masleša Sarajevo 1966, tvrdi povez, str. 275. Književni eseji i kritike. Očuvanost 3; korica pohabana. Krklec, Gustav, hrvatski književnik (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 – Zagreb, 30. X. 1977). Djetinjstvo je proveo u Hrvatskome zagorju. Započeo je studij poljoprivrede u Beču 1918., nakon jednoga semestra vratio se u Zagreb, priključio se književnom krugu mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokrenuo časopis Juriš (1919). Kaneći studirati režiju, u Pragu je 1921. asistirao kod K. Čapeka, ali je ubrzo otišao u Beograd, gdje je ostao sve do rata. Nakon rata vratio se u Zagreb, bio urednik u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim djelovao kao profesionalni pisac. Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika Hrvatske i Saveza književnika Jugoslavije. Od 1951. bio je redoviti član JAZU. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1968. Pisati je započeo 1915. objavivši u Koprivama kajkavsku humoresku. Prvu pjesmu (Put kroz noć) objavio je 1918. u Književnome jugu. Okušao se i u drami (dramska rapsodija Grobnica, 1919) i prozi (Beskućnici: roman izgubljenog naraštaja, 1921), pisao članke, polemizirao, a objavljivao je i prepjeve lirike s njemačkoga, ruskoga, madžarskoga, engleskoga, slovenskog i slovačkog jezika. Prve su mu pjesme impresionističko-simbolističke, nastale pod dojmom lektire; nakratko je bio sljedbenik njemačkih ekspresionista (zbirke Lirika, 1919; Srebrna cesta, 1921; Nove pesme, 1923), nastavio je kao novosimbolist iz Wiesnerova kruga, da bi stekao glas tradicionalista i artista, majstora soneta. Početni egzaltirani i patetični ton zamijenila je smirenost i retoričnost, najčešći su motivi samoća, ljubav, žena, grad, smrt i Bog, a slikovnost mu čuva prepoznatljivi zavičajni, zagorski »štih«. Liriku od Izleta u nebo (1928) do Darova za Bezimenu (1942) prožimaju i naglašena socijalna osjećajnost i odmjerena refleksivnost, što je s jedne strane znak približavanja dominantnomu tipu socijalnog pjesništva, s druge iskustva i spoznaje o vlastitoj malenkosti i krhkosti (Ugašeno kandilo). Krklec je popularizirao epigram kao razmjerno zanemarenu formu u hrvatskoj književnosti, a feljtonima i kozerijama (pseudonim Martin Lipnjak) reagirao je na aktualnosti svojega doba pa se afirmirao i kao uspješan nastavljač matoševske feljtonističke tradicije (Lica i krajolici, 1954; Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, 1956; Noćno iverje, 1960). Neki su njegovi feljtoni vrlo uspjela putopisna proza (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Razgovor u Trakošćanu, Nema Zagreba bez Gornjeg grada, Zapis iz Senja i dr.). Ostala djela: Ljubav ptica (1926), San pod brezom (1940), Tamnica vremena (1944), Tri poeme (1949), Lirska petoljetka (1952), Telegrafske basne (1952), Žubor života (1955), Izabrani epigrami (1963), Novo noćno iverje (1966).