U dobrom stanju Nogomet - politika - nasilje : ogledi iz sociologije nogometa / Srđan Vrcan Vrsta građe knjiga Cilјna grupa odrasli, ozbilјna (nije lepa knjiž.) Jezik hrvatski Godina 2003 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Naklada Jesenski i Turk : Hrvatsko sociološko društvo, 2003 Fizički opis 270 str. ; 21 cm Zbirka Sociološka biiblioteka Bibliografija: str. 263-270. Predmetne odrednice Fudbal -- Navijači -- Politika Sport -- Nasilje -- Sociološki aspekt U ovoj je knjizi, kao što se i iz naslova vidi, obrađen društveni problem, tema, fenomen koji se zove nogomet. Naime, iako sportski uspjesi hrvatskih klubova i reprezentacija mogu izazvati masovne skupove usred Trga bana Josipa Jelačića i proslave kakve ne mogu biti vezane uz bilo koje drugo okupljanje (osim možda glazbenih koncerata) na njega se i dalje gleda kao naprosto kao na vrstu igre oko koje se nema što posebno reći. … Moderni nogomet kakvog ga danas poznajemo nastaje u razdoblju kasne moderne, dakle poslije 2. svjetskog rata. Glavno svojstvo takvog sporta postaje njegova profesionalizacija, a nogomet prestaje biti igra a počinje biti posao. Glavni cilj postaje zarada, a prestaje biti zabava. Nogomet “treće faze”, kakvog ga i danas poznajemo, mada gubi ono jedinstvo između igrača i navijača zadobiva izuzetnu moć nad njegovim konzumentima, tj. navijačima, ali i nad tek malo zainteresiranijim gledateljima. On ih može toliko zaokupiti da se u slučaju ekstremnog navijanja (fanatic) osobnost pojedinca gotovo potpuno oblikuje prema klubu za koji navija. Zainteresirani promatrači, s druge strane, mogu provesti sate promatrajući i analizirajući utakmice, tako da ni nije čudno kada se kaže da Hrvatska ima zapravo 4 milijuna nogometnih izbornika. Klubovi ne samo da prestaju prezentirati kvart, već prestaju prezentirati i zemlju iz koje dolaze. … Drugi dio je posvećen nogometnom navijaštvu općenito, a posebno nogometnim navijačkim plemenima. Naime, ovdje autor koristi mnoge teorijske perspektive kojima se može objasniti fenomen nogometnih navijača i njihovog nasilnog ponašanja tijekom posljednjih tridesetak godina. Naime, zanimljiva je činjenica koja govori da se navijačko organizirano nasilje pojavljuje tek u zadnjih trideset godina baš kada nogomet postaje visoko profesionalna i medijski praćena priredba. Time se očito otvara prostor za njegovu sve veću politizaciju jer nogometni stadioni prestaju biti okupljališta “kvartovske bagre”, a počinju biti mjesta idealna za propagandu ideologija svih vrsta pošto medijski sudjeluju na puno većoj, globalnoj pozornici. Tako su i različiti sistemi (pogotovo socijalistički) koristili nogomet kao sredstvo svoje propagande što dokazuje činjenica da je ime Dinamo postojalo za nogometni klub u Moskvi, Kijevu, Dresdenu, Tblisiju, Zagrebu, Bukureštu, a slično vrijedi i za vojnički klub tradicionalno zvan CSKA koja je također postojao u gotovo svakoj socijalističkoj zemlji. Tako se i u bivšoj Jugoslaviji postavljalo klubove prema političkoj orijentaciji. Dinamo je bio ustaški, Zvezda četnički, a Hajduk i Partizan jugoslavenski klubovi. Takva podjela je prisutna i u drugima zemljama gdje je primjerice Barcelona katalonski, a Espanyol španjolski klub. Osim nacionalne, pojavljuje se i klasna ideologija: za sarajevski klub Željezničar navija radnička, a za klub Sarajevo srednja klasa. Sve te i slične podjele su važne jer one određuju navijačko ponašanje i izgradnju ličnosti samih navijača. Navijači (fanovi) smatraju kako se uprave i igrači mijenjaju, a oni kao pravi predstavnici klubova ostaju zauvijek. Zbog takvog fanatičnog razmišljanja i ne treba čuditi što shvaćaju svoj klub kao integrativni dio svoje ličnosti. …. Nakon predstavljanja mnogih mogućih teorijskih shvaćanja nasilnog navijačkog ponašanja autor prelazi na jedan primjer iz prakse. To je sukob navijača Dinama Bad blue boysa s čitavom HDZ-ovskom vladajućom strukturom, a pogotovo s tadašnjim predsjednikom države Franjom Tuđmanom i tadašnjim predsjednikom kluba Zlatkom Canjugom. Gotovo je fantastično koliko je nasilja uzrokovala simbolika oko promjene imena kluba iz Dinamo u Croatia. Za vladajuću strukturu to je bila promjena iz prokomunističkog u prohrvatsko ime, iz istočne regije u nacionalni identitet, iz borbe za bratstvo i jedinstvo u borbu za hrvatstvo. No, za navijače je to ime već predstavljalo otpor bivšoj jugoslavenskoj vlasti (što dokazuju i brojni nemiri), oni ga nisu doživljavali niti kao istočno niti kao komunističko nego kao svoje.