Liber, 2010. Poezija Jasmine Šušić nije bježanje od sebe već trčanje k sebi, brzo, maglovito i uz puno spoticanja. Njen dodir i prožimanje sa stvarnim svijetom, daleko od lula, bradica i visokoumnih i suhoparnih konstatacija lišenih životnog soka, omogućava joj sažeti misli proznih stranica u samo nekoliko stihova. Sve je tu, sivi Zagreb i zidovi među kojima spava, dolasci i rastanci, vreli zagrljaji i hladna odgurivanja lijepo i strašno. A sve proživljeno i zapisano na Nebu boje peperminta. (Veselin Gatalo) Jasmina Šušić: Pesnici su superjunaci Objavljeno 10:17h u BIBLIOTEKA, Intervjui, Poezija 0 Komentara 0 Likes Jasmina Šušić je rođena 1986. godine u Kutini. Objavila je dve pesničke zbirke: ,,Nebo boje peperminta’’ i ,,Osjećam se kao space shuttle’’. Poezija joj je objavljivana u brojnim zbornicima, časopisima i portalima, a njene pesme na engleskom jeziku redovno izlaze u internet izdanju kultnog časopisa International Times, u Londonu. Nastupa širom regiona i po Evropi. Članica je splitskog udruženja DADAnti. To je samo delić onoga što bi se moglo reći o Jasmini, ali smo odlučili da nam ostalo ona ispriča sama. Priča o Jasmini spoj je astronautske sage i umetničkog bunta – duhovita i lucidna priča o poeziji. Kad si kako osetila da si pesnikinja? I šta uopšte znači biti pesnikinja ovde, danas? Jednog popodneva prije 5 godina, 35 dana i 16 sati rezala sam papriku za sataraš i porezala prst. Umjesto krvi potekla je plava tinta. Umjesto grašaka znoja na čelu počele su teći papirnate konfete. Tada mi je sinulo: sada više nisam čovjek, sada sam Pjesnikinja. Biti pjesnikinja ovdje, danas, vrlo je teško. Ne možeš otići ni u laboratorij na rutinsko vađenje krvi, a da to ne uključuje recitiranje poezije i objašnjavanje doktorima zašto imaš plavu tintu umjesto krvi. Ne želim da ispadne kako samo kukam, ali otkad sam se iz Čovjeka prometnula u Pjesnikinju, ne mogu ni u teretanu više. Toliko se znojim da prekrijem pola grada papirnatim konfetama. I onda se ne smijem pojavljivati u javnosti jer samo čujem ljude naokolo kako viču: ,,Prokleta Pjesnikinja, tko će očistiti sve ove konfete? ” Negde si rekla da pisanje za tebe nije posao, već primarna potreba. Kako si artikulisala tu potrebu i menja li joj se intenzitet vremenom? Potrebu za pisanjem artikulirala sam pisanjem. Intezitet joj se ne smanjuje i ne mijenja čak ni kad odem na plac po povrće, a ljudi me gađaju Lorkinim sonetima ispisanim na egipatskom papirusu koji je moj susjed, inače pomorac, švercao 30 godina na relaciji Egipat-Dubrovnik. Realno mislim da ljude baš zaboli za intervju s jednom Jasminom Šušić i da će mnogi samo preletjeti ove redove, a baš čitati, rijetki. Možda i nitko. Ne osjećam se dovoljno mudrom da prosipam pamet, a romantičnu kenjažu i priče o teškim počecima (koji su realno bili i zajebani i teški) već sam iznijela u nekoliko intervjua prije ovog i uvijek bi polučili istim rezultatom: ,,Koga briga?”. Onda jedno praktičnije pitanje, koje sigurno zanima one koji se poput tebe artikulišu pisanje: put do prve knjige je veoma težak, a do druge još teži. Ti si prošla oba kritična koraka i pritom stekla kredibilitet koji mladi pesnici priželjkuju. Kakvo je tvoje iskustvo? Imala sam lude sreće na trenutke. Nisam ganjala izdavače, nisam pristajala na kompromise, nisam o-čaj-avala. Osim kad jesam. O-ča-javala. O-čaj-avanje je ključni poetski trenutak. Pogotovo kad se dogodi da piješ roiboos. Čaj takve vrste je spektakularan. Moje je iskustvo dramatično, dharmatično i prepuno uspona i padova. Sve do ključnog, sudbinskog momenta kad se sve promijenilo. Što se dogodilo, pitaš se? Sad ću ti reći, ali moraš mi obećati da ćeš potpisati klauzulu o tajnosti. jasmina-susic Obećavam – sve ostaje između tebe, mene i čitalaca. Divno, veži se, polijećemo. Dakle: jednog sam dana u sklopu svog posla astronautkinje amaterke poslana na rutinsku misiju na jedan od Saturnovih mjeseca. Tamo sam susrela ljude orlove koji nalikuju onima iz Flash Gordona i žicala sam ih da i meni dodjele neka krila. Bilo bi puno lakše graditi karijeru astronautkinje amaterke da imam krila. No, ljudi orlovi nisu mi dali krila – umjesto toga su mi dali da jedem magične gljive i od povratka na Zemlju od te misije sve je naopako, ja više nisam Čovjek, nego Pjesnikinja s plavom tintom umjesto krvi. Pjesnikinja koja objavljuje knjige i iznojava papirnate konfete iz sebe. Nikad ne bih jela te magične gljive ljudi-orlova da mi nisu obećali Supermoći. Pa, dobila si supermoć – pišeš super poeziju.