odlicno ocuvana kao nova Pol Valeri spisi iz zaostavstine jedne od najvecih licnosti prve polovine XX veka Pol Valeri (franc. Paul Valéry; Set, 30. oktobar 1871 — Pariz, 20. jul 1945), francuski pesnik, esejista i kritičar[1], jedan od najpoznatijih pisaca lirike. Otac mu je bio Korzikanac a majka Italijanka. Studirao je pravo u Monpeljeu. Godine 1892. nastanjuje se u Parizu. Na njega su uticali Edgar Alan Po i Stefan Malarme, no napušta pesništvo i posvećuje se studiju matematike, arhitekture i filozofije. Tek je 1913. godine na nagovor Andrea Žida koji ga je predstavio Malarmeu[2] pristao srediti za štampu svoje mladenačke strofe, pa je sledeće četiri godine pisao poemu (514 stihova) „Mlada Parka“. U svojim esejima raspravlja o najrazličitijim temama: o književnosti, arhitekturi, o lažima istoriografije i zločinima politike, o čeliku i elektricitetu, o ženama i parfemima i dr. Član Francuske akademije postao je 1925, na poziciji br. 38. bio je u periodu 1925-1945. Dela[uredi | uredi izvor] „Album starih stihova“, „Raznovrsnost“, „Duša i ples“, „Analecta“. Valéry [valeʀi`], Paul, francuski pjesnik i esejist (Sète, 30. X. 1871 – Pariz, 20. VII. 1945). Diplomirao pravo u Montpellieru 1892. Od 1894. živio u Parizu. Bio je tajnik u Ministarstvu rata (1897–1900) te osobni tajnik ravnatelja novinske agencije Havas (1900–22). Predsjednik francuskoga PEN centra (1924–34), ravnatelj Sveučilišnoga mediteranskog centra u Nici (1933–41); od 1937. bio profesor poetike na Collège de France. Član Francuske akademije od 1925. Od 1889. objavljivao simbolističke pjesme, pozornost privukao proznim tekstovima Uvod u metodu Leonarda da Vincija (Introduction à la méthode de Léonard de Vinci, 1894), s portretom idealnoga renesansnog univerzalnog čovjeka, i Večer s gospodinom Testeom (La Soirée avec M. Teste, 1896), poluironični autoportret, o umu koji nastoji doći do apsolutne samosvijesti. Nakon 1898. prekinuo je pisati pjesme te se posvetio proučavanju matematike i filozofije. Književnosti se vratio poemom u aleksandrincima Mlada Parka (La Jeune Parque, 1917), snolika ugođaja, stihova nejasna smisla ali magične sugestivnosti i razrađene aliterativnosti, s prikazom mijena svijesti, u formi lirskoga monologa, najmlađe od triju božica sudbine. Ona nakon ujeda zmije, uhvaćena u tjeskobu izbora između smirene besmrtnosti i ograničenja, ali i izazova užitaka ljudskoga života, meditira o toj razapetosti koja je i figurativna slika pjesnikove trajne zaokupljenosti odnosom čežnje za kontemplacijom i one za djelovanjem. Slijedila je zbirka ranih pjesama mallarméovskoga tona Album starih stihova 1890–1900 (Album des vers anciens 1890–1900, 1920), a potom zbirka novih pjesama Pjesni (Charmes, 1922), daljnja osobna adaptacija simbolističkih metoda. Najpoznatija je pjesma iz zbirke Groblje pokraj mora (Le Cimètiere marin), poema u deseteračkim sestinama, meditacija o vječnosti i prolaznosti, s evokacijom prirode kao okvira za promišljanje egzistencije te poistovjećivanjem lirskoga subjekta s morskim valovima kao slike pokretljivosti, simbola svijesti, odn. trajne uznemirenosti ljudskoga uma pred vječnošću i nepokretnošću utjelovljenima u motivima morskih dubina, a i podneva (odn. podnevne smirenosti morske površine). To je paradigmatski primjer bogate aluzivnosti i evokativnosti te pročišćene klasicističke melodioznosti (kojom podsjeća na Racinea) Valéryjeve poezije, odn. savršena ilustracija autorove definicije pjesništva kao trajne napetosti između zvučanja i smisla. U zbirci se još izdvajaju pjesme Ulomci o Narcisu (Fragments du Narcisse), Nacrt zmije (Ébauche d’un serpent), Pitija (La Pythie), Spavačica (La Dormeuse). Od 1894. gotovo do same smrti pisao je opsežni intelektualni dnevnik; pod nazivom Bilježnice (Cahiers) objavljen je 1957–61. Njegovu intelektualnu skepsu i svijest o civilizacijskoj krizi dijele i razrađenim aforizmima i erudicijom bogati književni, filozofski, poetički, politički i memoarski eseji, često pisani po narudžbi te skupljeni u zbirkama Raznovrsnosti (Variétés, I–V, 1924–44) i Pogledi na aktualni svijet i drugi eseji (Regards sur le monde actuel et autres essais, 1931); zasebno je objavio estetičke spise Duša i ples (L’Âme et la Danse, 1921), Eupalinos ili arhitekt (Eupalinos ou l’Architecte, 1921), oba u obliku platonističkih dijaloga, Degas ples crtež (Degas Danse Dessin, 1936) te bilješke o likovnim umjetnostima Bilješke o umjetnosti (Pièces sur l’art, 1931). Okušao se i kao dramatik: Semiramida (Sémiramis, 1934), nedovršeni Moj Faust (Mon Faust, 1945).