Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! „… Alisa je ušla u ogledalo da otkrije obrnuti svet. Kad bi se Alisa ponovo rodila u naše doba, ne bi morala da prolazi ni kroz kakvo ogledalo: bilo bi joj dovoljno da pogleda kroz prozor“. Ovako čuveni urugvajski pisac i novinar Eduardo Galeano počinje svoju knjigu koja na pronicljiv i duhovit način čitaoce tera na promišljanje sveta u kome smo se obreli. Prvi uslov za promenu stvarnosti jeste da se stvarnost spozna, tvrdio je Galeano, koji u knjizi nudi neformalno obrazovanje o formalnom ustrojstvu planete: „Škola obrnutog sveta najdemokratskija je od svih obrazovnih institucija. Ne zahteva prijemni ispit, ne uplaćuje školarinu i besplatno daje svoje kurseve svima i svuda, kako na zemlji, tako i na nebu: s razlogom je ćerka sistema koji je, prvi put u istoriji čovečanstva, osvojio opštu vlast“. Eduardo Hughes Galeano (španjolski izgovor: [eˈðwaɾðo ɣaleˈano]; 3. rujna 1940. – 13. travnja 2015.) bio je urugvajski novinar, pisac i romanopisac koji se, među ostalim, smatrao `književnim divom latinoameričke ljevice` i `prethodnim razdobljem globalnog nogometa eminentni pisac`. [1] Galeanova najpoznatija djela su Las venas abiertas de América Latina (Otvorene vene Latinske Amerike, 1971) i Memoria del fuego (Sjećanje na vatru, trilogija, 1982–6). `Ja sam pisac`, rekao je autor jednom o sebi, `opsjednut sjećanjem, sjećanjem na prošlost Amerike i iznad svega Latinske Amerike, intimne zemlje osuđene na amneziju.`[2] Autorica Isabel Allende, koja je rekla da je njezin primjerak Galeanove knjige jedan od rijetkih predmeta s kojima je pobjegla iz Čilea 1973. nakon vojnog udara Augusta Pinocheta, nazvala je Otvorene vene Latinske Amerike `mješavinom minucioznih detalja, političkih uvjerenja, poetskog njuha , i dobro pripovijedanje.` [3] Život Eduardo Germán María Hughes Galeano rođen je u Montevideu, Urugvaj, [3] 3. rujna 1940. [4]. Njegova dva obiteljska imena naslijeđena su od velških i talijanskih (iz Genove) pradjedova; druga dva su bila iz Njemačke i Španjolske.[5] Galeano je pisao pod svojim prezimenom po majci; kao mladić, kratko je pisao za urugvajsku socijalističku publikaciju, El Sol, potpisujući članke kao `Gius`, `pseudonim koji je sličan izgovoru njegovog očevog prezimena Hughes na španjolskom.` [6] Galeanova obitelj pripadala je paloj urugvajskoj aristokraciji . Nakon završene dvije godine srednje škole, Galeano je s četrnaest godina počeo raditi [5] na raznim poslovima, uključujući poslove glasnika i skupljača. Na kraju je sletio u El Sol. Urugvajski socijalistički tjednik prvi je objavio stripove tinejdžera prije nego što je napisao. Galeanova strast prema crtanju nastavila se kroz cijeli život; njegove se vinjete mogu vidjeti u mnogim njegovim kasnijim knjigama, dok je uz njegov potpis često stajalo malo rukom nacrtano prase.[7] Kao novinar tijekom 1960-ih Galeano je stekao ugled među ljevičarskim publikacijama i postao urednik Marche, utjecajnog tjednika sa suradnicima kao što su Mario Vargas Llosa, Mario Benedetti, Manuel Maldonado Denis i Roberto Fernández Retamar. Dvije godine uređivao je dnevnik Época i radio kao glavni urednik Sveučilišne tiskare. Godine 1959. oženio se svojom prvom suprugom, Silviom Brando, a 1962., nakon razvoda, ponovno se oženio Gracielom Berro.[8] Godine 1973. vojni udar preuzima vlast u Urugvaju; Galeano je bio zatvoren, a kasnije je bio prisiljen pobjeći i otišao u egzil u Argentinu gdje je osnovao časopis Crisis.[9] Njegovu knjigu Otvorene vene Latinske Amerike iz 1971. zabranila je desničarska vojna vlada, ne samo u Urugvaju, već iu Čileu i Argentini.[10] 1976. oženio se po treći put s Helenom Villagra; međutim, iste je godine Videlin režim krvavim vojnim udarom preuzeo vlast u Argentini, a njegovo je ime dodano na popis osuđenih od strane eskadrona smrti. Ponovno je pobjegao, ovaj put u Španjolsku [potreban citat] [7] gdje je napisao svoju poznatu trilogiju, Memoria del fuego (Sjećanje na vatru), opisanu kao `najsnažniju književnu optužbu protiv kolonijalizma u Americi.` [11] Galeano 1984. godine Početkom 1985. Galeano se vratio u Montevideo kada je nastupila demokratizacija. Nakon pobjede Tabaréa Vázqueza i saveza Široke fronte na izborima u Urugvaju 2004., koji su obilježili prvu ljevičarsku vladu u urugvajskoj povijesti, Galeano je napisao članak za The Progressive pod naslovom `Gdje su ljudi glasali protiv straha` u kojem je Galeano pokazao podršku novom vlade i zaključio da je urugvajsko stanovništvo koristilo `zdrav razum` i da je `umorno od toga da ih varaju` tradicionalne stranke Colorado i Blanco.[12] Nakon stvaranja TeleSUR-a, latinoameričke televizijske postaje sa sjedištem u Caracasu u Venezueli, 2005. Galeano se zajedno s drugim ljevičarskim intelektualcima poput Tariqa Alija i Adolfa Péreza Esquivela pridružio 36-članom savjetodavnom odboru mreže.[13] 10. veljače 2007. Galeano je bio podvrgnut uspješnoj operaciji za liječenje raka pluća.[14] Tijekom intervjua s novinarkom Amy Goodman nakon izbora Baracka Obame za predsjednika Sjedinjenih Država u studenom 2008., Galeano je rekao: `Bijela kuća će u budućnosti biti kuća Baracka Obame, ali ovu su Bijelu kuću izgradili crni robovi. I ja Volio bih, nadam se, da to nikada, nikada ne zaboravi.` [15] Na otvaranju 5. samita Amerika održanog 17. travnja 2009. u Port of Spainu, Trinidad i Tobago, venezuelanski predsjednik Hugo Chávez dao je španjolski -jezična kopija Galeanove Otvorene vene Latinske Amerike predsjedniku SAD-a Baracku Obami, koji je bio u njegovom prvom diplomatskom posjetu regiji.[16] U intervjuu iz svibnja 2009. govorio je o svojim prošlim i nedavnim djelima, od kojih se neki bave odnosima između slobode i ropstva, te demokracije i diktature: `ne samo Sjedinjene Države, već i neke europske zemlje, proširile su vojne diktature diljem svijeta svijet.A oni osjećaju se kao da mogu poučavati demokraciju`. Također je govorio o tome kako i zašto je promijenio svoj stil pisanja te o svom nedavnom rastu popularnosti....