Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Emil Zola (1840-1902) je osnivač naturalističkog pravca. Rođen je u Parizu, od oca Italijana i majke Francuskinje. Od oca nasleđuje svoj nagao temperament, koji će mu promeniti život. Prvo je pohađao internat u Notr Damu, a zatim na koledž u Aiksu. Na maturskom ispitu dvaput je pao francuski, zbog čega je bio omalovažavan. Usamljen, živeo je u bednim delovima Pariza, dok ga jednog dana baš taj njegov temperament podsetio da je imao san da postane pisac.Tako je krenulo njegovo putovanje. Zaposlio se u knjižari Hachette i brzo napredovao, reklamirajući dela ljudi koji pojma nisu imali da će ih on, tada običan knjižar, jednog dana prevazići. U slobodno vreme je pisao. Prvo delo, Priče Ninoni, završio je u svojoj dvadeset četvrtoj godini. Pošto je u to vreme bila aktuelna Darvinova teorija evolucije, Emil pod tim uticajem pokušava da piše na nov način. Prvo je napisao Eksperimentalni roman - na osnovu prikupljene dokumentacije, prenosi na papir sve što je smatrao važnim, kakvo god bilo: lepo, ružno, prijatno ili neprijatno. Ovaj princip je Zoli bio veoma važan. Naturalizam Novi pravac, stvoren od strane Emila Zole naziva se naturalizam. U njemu, glavni junak prestaje biti individualac i postaje deo mase. Naturalisti su prikazivali ljude iz svih staleža, za razliku od realista Balzaka i Stendala. Takođe, nastojali su da opišu čoveka što realističnije. Razotkriva se socijalna i moralna izopačenost likova, čovekova životinjska strana, duševne bolesti i seksualna nastranost. Naturalisti su insistirali na stanovištu da u njihovim romanima nisu prisutna iznenađenja, neobičnosti ili nerealnosti, već samo surova stvarnost. Baš to veli jedan od Zolinih junaka : Neću sve što nije stvarnost, temperament, život! Najpoznatiji romani Tokom svog života, Emil Zola je napisao dosta dela, ovde je navedeno samo nekoliko najpoznatijih: Jazbina je početak Zolinog ulaska u socijalne i radničke teme. Kod ženskog raja je ljubavni roman. Ipak, to nije sladunjava priča o ljubavi, već realistična: o ambicijama dvoje ljudi, njihovim dilemama, mislima i strahovima. Nana je priča o kurtizani; o tome kako je odrastala, upoznavala ljude i preživljavala. Zola nju opisuje kao usamljenu u gomili, a jedinstvenu. Nemoj da odustaješ posle samo nekoliko stranica zbog opširnih početnih opisa, već da pokušaj da je razumeš. Treba plakati sa njom, smejati se sa njom. Preporučujemo ti da pogledaš i film o Zolinom životu iz 1937. godine, koji je osvojio Oskara u čak tri kategorije. Emil Zola[1] (franc. Émile Zola; Pariz, 2. april 1840 — Pariz, 29. septembar 1902[2]) bio je francuski romanopisac i osnivač i predstavnik naturalističkog pravca.[3] On je bio glavna figura u političkoj liberalizaciji Francuske i oslobađanju lažnog optuženog i osuđenog vojnog oficira Alfreda Drajfusa, što je on iskazao u renomiranom novinskom naslovu J`Accuse…! Zola je bio nominovan za prvu i drugu Nobelovu nagradu za književnost 1901. i 1902. godine. Od oca Italijana nasleđuje živ temperament i neisušnu energiju kojom će braniti svoje književne i društvene poglede. Godine 1898. upleten je u aferu Drajfus pišući otvoreno pismo predsedniku Republike (franc. J`accuse — Optužujem !) u kojem je tražio reviziju procesa. Iako je u književnost ušao kao romantičar, Zola se u kasnijim delima ne zadovoljava metodama objektivnog realizma, već pod uticajem naglog razvoja prirodnih nauka pokušava da i u litereturi uvede naučne metode, te razvija teoriju tzv. eksperimentalnog romana.[6] Svoje teoretske poglede nastojao je ostvariti u ciklusu „Rugon-Makarovi“ ili „Prirodna i društvena istorija jedne porodice pod Drugim carstvom“ (Histoire naturelle et sociale d`une famille sous le Second Empire, 1871 — 1893), gde je u 20 romana prikazao fizičko i moralno propadanje pojedinih članova porodice Rugon-Makart usled njihovog hereditarnog opterećenja; ujedno je i dao i presek kroz razne društvene sredine u doba Drugog carstva i oživeo preko 1000 lica. Među romanima iz tog ciklusa nelaze se i najpoznatija Zolina dela kao: Trbuh Pariza (Le Ventre de Paris, 1873), Jazbina (L`Assommoir, 1877), Nana[7] (1879), Žerminal[8] (Germinal, 1885), Čovek-zver (La Bête Humaine, 1890.) i dr. Manje su značajniji njegovi kasniji ciklusi „Tri grada“ (Trois Villes - Lourdes 1894, Rome 1896, Paris 1898) i nedovršena tetrologija „Četiri jevanđelja“ - Plodnost, Rad, Istina i Pravda (Les Quatres Evangiles - Fécondité (1899), Travail (1901), Vérité (1903), Justice (nedovršeno)). Mada je Zola nesumnjivo jedan od najznačajnijih francuskih književnika, visoku umetničku vrednost dostiže jedino u opisima masovnih scena, gde je pravom epskom snagom znao prikazati instinkt gomile, dok mu je glavni nedostatak u površnoj karakterizaciji likova i nedostatku psihološke uverljivosti. Zola kao teoretičar Teoriju naturalizma prvi je oblikovao Emil Zola u raspravama Romanopisci naturalisti i Eksperimentalni roman, i u predgovoru romana Thérèse Raquin. On je osnivač i vođa naturalističke škole. Pri tome se Zola rukovodio sa tri nadahnuća iz područja nauke koja će sačinjavati podlogu naturalizma. Prvo od njih je pozitivizam Ogista Konta koji stavlja težište na iskustvo i zadovoljava se činjenicama pa stoga Zola predlaže istraživanje u književnosti kao metodu koja se temelji na iskustvu. Takođe na njega utiče i delo Kloda Bernarda Uvod u studije eksperimentalne medicine, pa stoga njegov cilj postaje uvođenje stroge naučnosti u roman i javlja se tendencija da književnost druge polovine devetnaestog veka postane književnost eksperimentalnog romana. Treći je činilac teorija Ipolita Tena koja ističe tri temeljna obeležja koja određuju lik u književnom delu: sredina, nasleđe i trenutak. Dakle Zola želi da pokaže da čovek ne postoji sam za sebe kao proizvod slučajnosti i pojedinačne zagonetke, već kao posledica niza pojava poput već spomenutog uticaja nasleđa i sredine u kojoj živi. Pojam eksperimentalnog romana odnosi se na način na koji pisac prikuplja građu i stvara roman. Zola je smatrao da je dužnost pisca da sa fotografskom tačnošću prenese stvarnost na papir, da je iskaže pa makar i na drastičan način, ali da se pritom služi i metodom eksperimenta tj. poput naučnika da proučava različite temperamente u sukobu strasti i uticaj okoline na likove. Nakon toga pisac uzima lik određen nasleđem i stavlja ga u taj kontekst. Zola roman definiše kao „deo prirode viđen kroz izvesni temperament”. Glavni junaci prestaju biti pojedinci, a postaju mase jer se piščevo zanimanje usredotočuje na kolektivnu i slepu snagu društva. Naturalisti su prikazivali likove iz svih društvenih slojeva kao kritiku realistima (Balzaka i Stendalu) koji su u svojim delima prikazivali uzvišene, titanske likove. Od bitnih karakteristika koje su zastupali ističe se i insistiranje na najružnijim i najtamnijim prizorima ljudskog života, tzv. „estetici ružnoće”. Razotkriva se socijalna i moralna izopačenost likova, čovekova životinjska strana, zločin, duševna bolest, gruba i nastrana seksualnost, društvena degeneriranost… Motivacija ljudskog ponašanja svodi se na biološku, što znači da su likovi oslikani poput ljudskih životinja čije ponašanje određuju strasti i nagoni, a vezano uz to prikazuje se ljudska ogoljelost i surovost. Poželjnom se osobinom smatra objektivnost pisca koji prestaje biti „sveznajući pripovedač”, a Zola zagovara potiskivanje stvaralačke imaginacije, jer smatra da su se umetnici bespotrebno prepustili maštanju punom lažnog sjaja, opisujući neki drugi svet bez briga, ulepšan koliko god može biti, dok su u stvarnosti ljudi nervozni, zabrinuti slabi i istrošeni. Branio je temperament ističući kako je romantizam, kojeg je u mladosti veoma voleo, samo hrpa sentimentalnih prenemaganja. Mašta za njega, kao i za celi naturalizam, ne predstavlja glavnu odliku pisca. Glavna je odlika osećanje stvarnosti, događaja koji ostavljaju snažan utisak, koji se pamte, izražavanje stvarnog sveta koji nas okružuje - u tome se sastoji sva tehnika originalnosti. Svaka neobična izmišljotina je odbačena, nema intriga ni iznenađenja, a fabula ima svoj logični razvoj. Interes pisca je da delo bude što običnije, opštenitije odnosno tipičnije. Naturalističko delo osuđuje svako preterivanje umetinka, a naturalistički junak je uveličana ličnost koju vodi želja za potvrđivanjem snage. Zolin kredo bio je: „Neću sve što nije život, temperament, stvarnost ! ”

Prikaži sve...
1,490RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj