Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Joakim Vujić (Baja, 9. septembar(jk) /20. septembar 1772 — Beograd, 8. novembar(jk) / 20. novembar 1847) bio je srpski književnik, glumac, jedan od osnivača pozorišnog života u Srbiji i Vojvodini[1] i autor preko četrdeset različitih dela.[2] Spomen ploča Joakimu Vujiću na Nikolajevskoj crkvi u Zemunu Biografija Knjiga Joakima Vujića sa posvetom knezu Milošu (1833) bila je deo kneževe biblioteke. Joakim Vujić Joakim Vujić se rodio 19. septembra 1772. u Baji od roditelja Grigorija i Jevre kao jedno od jedanaestoro dece. Otac Giga je bio sapundžija i sitni trgovac.[3] Školovao se u Baji, Novom Sadu, Kalači, Ostrogonu i Požunu, gde je izučio prava.[4] Ovde je redovno posećivao pozorišne predstave. Polazeći odatle, Vujić je zapisao sledeće: „Obiđem sve moje premile staze, po kojima sam se prohoždavao, čitao i moje školske materije učio, najposle poljubim i sve, a naipače moja premila drevesa sa suzama orosim, grleći i ljubeći i, pod kojima sam sedio i različie opštepolezne knjige čitao“. Zanesen primerom Dositeja Obradovića, koga je sreo u Beču 1795. godine, krenuo je na put. Imajući na putu različitih doživljaja, Vujić je bio u Karlovcu i u Zagrebu, odakle se 7. jula 1797. vratio u rodnu Baju da pomogne roditeljima koji behu postradali. O tome je pribeležio: „Meni onda, kazuje, da je bilo moguće, pak da sam onda bio na onakovome mestu, gdi se ljudi prodaju - ja bi se onda sam bio dao prodati, da bi samo mogao moje predrage roditelje od njiove, tuge i pečali izbaviti, pak nji u njiovo spokojstvo i tišinu postaviti“. Joakim Vujić je učiteljevao po raznim mestima Ugarske, a potom je krenuo na putovanje. Pošao je u Trst i uz romantičan sukob s hajducima, u Trst je stigao na poklade 1801. gde se izdržavao kao domaći učitelj. Ovde je Vujić učio tuđe jezike i ubrzo napisao svoju Francusku gramatiku (Budim, 1805). U Trstu je upoznao Vikentija Rakića, pisca i prevodioca dramskih dela na srpski jezik, jeromonaha Savu Popovića i veletrgovca Antonija Kvekića. Vujić je putovao po Italiji, pa ostavivši učiteljstvo, prema njegovim zapisima - čija je verodostojnost dovedena u pitanje - stupio je na brod kao pisar. Posetio je Moreju, Arhipelag, Malu Aziju, Carigrad, Krim, bio je i u Solunu i na afričkoj obali, gde je gledao hvatanje krokodila po Nilu, a u povratku ka Trstu njegov je brod imao bitku s turskim morskim razbojnicima. Radi štampanja svojih spisa odlazi u Peštu. Nameravajući je da se nastani u Srbiji odlazi u Zemun, gde ostaje od 1806. do 1809. U Zemunu je učiteljevao i pisao. Ovde je bio osumnjičen da je — priča Vujić — u revolucionarnoj vezi s Dositijem iz Beograda i Napoleonom Velikim, te je pola godine bio u istražnom zatvoru, gde je uradio prevod Defoevog „Robinsona“ i još jedne knjižice. U jesen 1810. godine u Sentandreji se oženio bogatom udovicom Pelagijom Manojlović, međutim, u braku nije bio srećan. Iste godine je objavio svoj roman „Aleksis i Nadina“, a takođe i moralnu pripovetku „Robinson mlađi“. Vujić je učestvovao i u pripremama predstave Ištvana Baloga „Crni Đorđe ili Zauzeće Beograda od Turaka“ koja je bila izvedena na mađarskom jeziku sa srpskim pesmama 12. septembra 1812. godine u peštanskom Mađarskom teatru, u Rondeli. Oduševljena publika je sa ovacijama ispratila ovu predstavu.[5] 21. avgusta 1813. Vujić je za priznanje kulturnog i prosvetnog rada od cara Franca I dobio priznanje koje mu je uručeno u peštanskoj Gradskoj upravi. Dana 24. avgusta 1813. godine, ponovo u Rondeli na peštanskoj obali Dunava, na pozornici Mađarskog teatra, Joakim Vujić priređuje prvu svetovnu i građansku pozorišnu predstavu na srpskom jeziku: „Kreštalica“[6] (nem. `Der Papagoy`) od popularnog nemačkog spisatelja Augusta Kocebua. Prvu vest o ovoj predstavi prenele su „Novine serbske iz carstvujušče Vijene“ Dimitrija Davidovića. Po ovom scenariju je 1966. snimljen film Kreštalica. 200-godišnjica ove predstave je svečano obeležena u Kragujevcu 2013. godine predstavom „Noć u kafani Titanik“.[7] Posle toga sledile su predstave u Baji, Segedinu, Novom Sadu, Zemunu, Temišvaru, Pančevu i Aradu. Joakim Vujić je u Pešti upoznao poznatog romanopisca Milovana Vidakovića i Uroša Nestorovića. Dana 18. januara 1815. u Baji je izvedeno Vujićevo delo „Inkle i Jarika“ u tri čina. U jesen 1823. Joakim Vujić je prvi put boravio u Srbiji. Godine 1828. Joakim Vujić je u Budimu štampao „Putešestvije po Serbiji“; pre toga je već bilo izišlo njegovo „Novoe zemljeopisanije“. Dane očajanja, zbog propalog braka, proveo je u manastiru Bezdinu, gde je 1831 — 1832. napisao i svoju autobiografiju. Spomenik Joakimu Vujiću ispred Knjaževsko-srpskog teatra, Kragujevac Prsten sa likom Joakima Vujića Vreme između 1835 — 1839. proveo je u Srbiji, većinom u Kragujevcu[1], gde je u dvoru Kneza Miloša priređivao pozorišne predstave. Vujić je došao na poziv Kneza u jesen 1834. godine i postavljen je za direktora Knjažesko-srbskog teatra sa zadatkom da organizuje rad pozorišta. Prve predstave održane su u vreme zasedanja Sretenjske skupštine od 2. do 4. februara 1835. godine, kada su prikazani Vujićevi komadi uz muziku koju je komponovao Jožef Šlezinger. Vujić je u 1835. godini prikazao pet premijera, ito sledećih dramskih dela: Fernando i Jarika, La Pejruz, Bedni stihotvorac, Begunac i Šnajderski kalfa. Odlaskom Miloša i Vujić je morao da napusti Srbiju. Putovao je po Moldaviji, bio je i u Odesi, a u jednom ruskom manastiru sređivao je opis ovih svojih putovanja.[8] Vujićev putopis „Putešestvije po Ungariji, Valahiji, Moldaviji, Basarabiji, Hersonu i Krimu“ (Beograd 1845) sadrži zanimljiva zapažanja, često vrlo korisne podatke, ali je pisan nevešto i neknjiževno, suvoparno, gotovo samo dokumentarni.[9] Poslednje godine svoga života Joakim Vujić je proveo u Beogradu u oskudici. Ipak je bio živnuo videći da se u Srbiji sve više utvrđuje pozorište. Umro je 8. novembra 1847. godine, očekujući prvi povezani primerak svoje nove knjige „Irina i Filandar“. Joakim Vujić je sahranjen u grobu Sime Milutinovića Sarajlije u blizini crkve Svetog Marka na starom tašmajdanskom groblju u Beogradu. Grob mu je kasnije zameten. Vujićeva slika je poznata po nacrtu koji je sam priložio svojoj autobiografiji.[4] Zabeležio je razgovore sa mnogim licima o najrazličitijim stvarima. Raspravljao je o pitanjima književnog jezika a takođe i o pravopisu. Branio je stari pravopis i slavenoserbski jezik.

Prikaži sve...
1,490RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj