Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! Godišnjak Moskovskog umetničkog pozorišta Izdato 1946. Ruski jezik! Moskovski umjetnički teatar (ili MAT; ruski: Moskovskij Hudožestvennyj akademičeskij teatr (MHAT), Moskovskiy Hudojestvenny Akademicheskiy Teatr (MHAT) bila je kazališna družina u Moskvi. Osnovao ju je 1898. godine najznačajniji ruski kazališni praktičar Konstantin Stanislavski, zajedno s dramaturgom i redatelj Vladimir Nemirovich-Danchenko. Zamišljeno je kao mjesto naturalističkog kazališta, za razliku od melodrama koje su u to vrijeme bile dominantan oblik kazališta u Rusiji. Kazalište, prvo koje je redovito postavljalo predstave implementirajući sustav Stanislavskog, pokazalo se golemim utjecajem u glumačkom svijetu i u razvoju modernog američkog kazališta i drame. Službeno je preimenovano u Moskovsko umjetničko kazalište Gorki 1932. Godine 1987. kazalište se podijelilo u dvije trupe, Moskovski umjetnički teatar Čehov i Moskovski umjetnički teatar Gorki. Počeci Krajem 19. stoljeća i Stanislavski i Nemirovič-Dančenko željeli su reformirati rusko kazalište u umjetnost visoke kvalitete koja je bila dostupna široj javnosti. Krenuli su u stvaranje privatnog kazališta nad kojim su imali potpunu kontrolu (za razliku od pokušaja reforme kazališta Maly kojim je upravljala vlada, što je potez koji bi im dao daleko manje umjetničke slobode). Dana 22. lipnja 1897. njih dvojica prvi su se put srela na Slavjanskom bazaru na ručku koji je počeo u 14 sati i završio tek u 8 ujutro sljedećeg jutra.[1] Pokazalo se da su njihove razlike komplementarne i složili su se da početno dijele vlast nad kazalištem, pri čemu je Nemirovich bio zadužen za književne odluke, a Stanislavski za sve produkcijske odluke. Stanislavski je intervjuirao sve svoje glumce, uvjeravajući se da su vrijedni i predani, ali i talentirani. Natjerao ih je da mjesecima žive zajedno u zajedničkom domu kako bi potaknuli zajednicu i povjerenje, za koje je vjerovao da će podići kvalitetu njihovih nastupa. Sustav Stanislavskog, u kojem je obučavao glumce putem glumačkih studija koje je osnovao kao dio kazališta, postao je središnji dio svake produkcije koju je kazalište postavilo.[2] Sustav je imao veliki utjecaj na razvoj metode glume. Početni cilj Stanislavskog i Danchenka da imaju “otvoreno kazalište,” koje bi si svatko mogao priuštiti, brzo je uništen kada nisu mogli dobiti odgovarajuća sredstva od privatnih investitora, niti od Gradskog vijeća Moskve.[3] Povijest Prva sezona Kazališta uključivala je djela Alekseja Tolstoja (Car Fjodor Joanovič), Henrika Ibsena i Williama Shakespearea, ali tek kada je kazalište postavilo četiri glavna djela Antona Čehova, počevši s produkcijom Galeba 1898., sa Stanislavskim u uloga Trigorina, da je kazalište postiglo slavu.[potreban citat] Nakon Čehovljeve smrti 1904., kazalište je doživjelo veliku promjenu; Čehov je zamislio kolegu dramaturga i prijatelja Maxima Gorkog kao svog nasljednika na mjestu vodećeg dramaturga Kazališta, ali reakcija Nemiroviča i Stanislavskog na njegovu dramu Summerfolk nije bila entuzijastična, zbog čega je Gorki otišao. Sa sobom je poveo Savu Morozova, jednog od glavnih investitora kazališta u to vrijeme.[4] Sada u teškoj situaciji, kazalište je odlučilo prihvatiti pozive za odlazak na međunarodnu turneju 1906., koja je započela u Berlinu i uključivala Dresden, Frankfurt, Prag i Beč. Turneja je bila veliki uspjeh, te je kazalište steklo međunarodno priznanje. Međutim, iznenadna promjena u sudbini nije potpuno ugušila unutarnje razmirice u tvrtki; Stanislavski je imenovao prijatelje u upravu kazališta bez konzultacija s Nemirovichem i otvorio studije pri kazalištu gdje je počeo implementirati svoj glumački sustav, cementirajući Nemirovicheve strahove da kazalište postaje samo produžetak vlastitih ideja i rada Stanislavskog. Napetost između njih dvojice navela je Stanislavskog da napusti svoje dužnosti člana odbora i prepusti svu svoju moć nad političkim odlukama.[5] Kazalište je nastavilo napredovati nakon Listopadske revolucije 1917. i bilo je jedno od vodećih državno podržanih kazališta u Sovjetskom Savezu, s opsežnim repertoarom vodećih ruskih i zapadnih dramatičara. Iako ga je nekoliko revolucionarnih skupina vidjelo kao irelevantnu oznaku predrevolucionarne kulture, kazalište je isprva dobilo potporu od strane Vladimira Lenjina, čestog pokrovitelja Umjetničkog kazališta. Mihail Bulgakov napisao je nekoliko drama za MAT i nemilosrdno satirizirao organizaciju u svom Kazališnom romanu. Ondje se tijekom 1920-ih izvodio i Zalazak sunca Isaaca Babela. Značajan broj glumaca Moskovskog umjetničkog kazališta dobio je prestižnu titulu Narodnog umjetnika SSSR-a. Mnogi glumci postali su nacionalni poznati i cijenjeni zahvaljujući svojim filmskim ulogama. Međutim, tijekom građanskog rata mnogi su kazališni glumci bili odsječeni od Moskve, a potpora koju je kazalište dobivalo od vlade smanjena je pod Lenjinovom novom ekonomskom politikom. Subvencije na koje se oslanjalo povučene su i kazalište je bilo prisiljeno preživjeti od vlastite dobiti. Do 1923. MAT je iznosio 25 000 dolara dug.[potreban citat] Krajem tridesetih godina kazalište doživljava daljnje udare. Infarkt Stanislavskog na pozornici tijekom produkcije Tri sestre 1928. doveo je do gotovo potpunog povlačenja iz kazališta, dok je staljinistička klima počela potiskivati umjetnički izraz i sve više kontrolirati što se može izvoditi. Vlada je imenovala `crvenog direktora` u upravu kako bi osigurala da aktivnosti MAT-a nisu kontrarevolucionarne i da služe komunističkoj stvari. Kako je Rusija započela razdoblje brze industrijalizacije, tako je i MAT bio potaknut da poveća proizvodnju nauštrb kvalitete, sa sve više i više na brzinu proizvedenih predstava koje su rasle svake sezone. Predstave su morale biti službeno odobrene, a umjetnički integritet Kazališta počeo je opadati.[potreban citat] Kazalište je službeno preimenovano u Moskovsko umjetničko kazalište Gorki 1932. godine.[6] Očajnički želeći da ne izgubi potporu, Stanislavski je pokušao umiriti Staljina prihvaćajući njegova politička ograničenja na ono što se može izvoditi, zadržavajući svoju odanost naturalističkom kazalištu. Kao rezultat toga, inkarnacija Moskovskog umjetničkog kazališta sredinom 20. stoljeća stilski se zaokrenula prema socrealizmu, što će utjecati na njegove produkcije desetljećima.[potreban citat] Tek u jesen 1970. Oleg Jefremov, glumac, producent i bivši student Moskovskog umjetničkog kazališnog studija koji je želio da Rusija ponovno bude glavni konkurent u kazališnom svijetu, preuzeo je kontrolu nad kazalištem i započeo reformu to. Kad je stigao da ga spasi, društvo je činilo samo 150 glumaca, od kojih su mnogi bili izvan prakse. Jefremov je počeo vraćati tradiciju Stanislavskog, uključujući naglašavanje važnosti studija i sustava, kao i intervjuiranje svakog pojedinog kandidata s posebnim naglaskom i pozornošću na radnu etiku.[7] Godine 1987. kazalište se podijelilo u dvije trupe: Moskovski umjetnički teatar Čehov (umjetnički voditelj Oleg Jefremov) i Moskovski umjetnički teatar Gorki (umjetnička voditeljica Tatjana Doronina).