Filteri
close
Tip rezultata
Svi rezultati uključeni
keyboard_arrow_down
Kategorija
Sve kategorije
keyboard_arrow_down
Opseg cena (RSD)
Prikaži sve
keyboard_arrow_down
Od
RSD
Do
RSD
Sortiraj po
keyboard_arrow_down
Objavljeno u proteklih
keyboard_arrow_down
Sajtovi uključeni u pretragu
Svi sajtovi uključeni
keyboard_arrow_down

Pratite promene cene putem maila

  • Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-1 od 1 rezultata

Broj oglasa

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream
1-1 od 1
1-1 od 1 rezultata

Prikaz

format_list_bulleted
view_stream

Režim promene aktivan!

Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje

Kao na slikama Bez mana THE TRIAL OF MUSSOLINI , by Cassius , izdavač : Victor Gollancz LTD London 1943 Being a verbatim Report of the First Great Trial for War Criminals held in London sometime in 1944 or 1945 SUĐENJE MUSOLINIJU , Kasijus , izdavač : Victor Gollancz LTD London 1943 Izveštaj o prvom velikom suđenju ratnim zločincima održanom u Londonu negde 1944. ili 1945. godine. INTRODUCTION Many months ago a book called Guilty Men made its appear- ance on the bookstalls and the street barrows. The book won a certain fame, or rather notoriety, largely owing to the reckless and wanton nature of the charges which it contained against several prominent public figures. Indeed, the phrase Guilty Men has now entered into the general coinage of English speech, a fact which must be deplored by all those with some regard for the requirements of FAIR PLAY. Cassius, unlike his predecessor Cato who wrote the previous volume, holds that anyone assumed guilty of having assisted in the unleashing of world war has the right to state his case and to speak for himself. In the case of Mussolini it is clear that an unforeseen accident might at any moment deprive him of the chance of vindicating himself before a public tribunal. This volume has, therefore, been compiled with the purpose of ensuring that justice is done. All the essential statements attributed in its pages to the various witnesses are genuine, and may be corroborated from the newspaper cuttings at the time. None of the chief characters are fictitious. Some, even, have been raised from the dead to participate in the pro- ceedings and to ensure that no relevant evidence is omitted. The writing of a report of a trial before it takes place obviously involves many difficulties. Lawyers will certainly find the pro- cedure strange and irregular. This failing, it is hoped, will be excused on account of the strict standard of historical accuracy which Cassius has resolved to sustain. September, 1943. CASSIUS Benito Amilkare Andrea Musolini (ital. Benito Amilcare Andrea Mussolini; Dovija di Predapio, 29. jul 1883 — Dongo, 28. april 1945) je bio italijanski političar, novinar i vođa Nacionalne fašističke strane, koji je upravljao Italijom kao premijer od 1922. sve do svoje smene 1943. Bio je jedna od ključnih ličnosti u stvaranju fašizma.[1] Stvorio je fašističku državu korišćenjem lične harizme, apsolutnom kontrolom medija i progonom političkih protivnika. Nosio je titulu duče (ital. il duce - vođa). Poraz u Drugom svetskom ratu je doveo do pada Musolinija i fašističkog režima. Benito Musolini Benito Musolini Lični podaci Datum rođenja 29. jul 1883. Mesto rođenja Dovija di Predapio, Kraljevina Italija Datum smrti 28. april 1945. (61 god.) Mesto smrti Dongo, Kraljevina Italija Državljanstvo Kraljevina Italija Narodnost Italijan Religija rimokatolik Univerzitet Univerzitet u Lozani Profesija političar novinar Porodica Supružnik Rahela Musolini Deca Eda Musolini Vitorio Musolini Bruno Musolini Romano Musolini Ana Marija Musolini Politička karijera Politička stranka Republikanska fašistička partija (1943—1945) Ranije: Nacionalna fašistička partija (1921—1943) Italijanski fašisti borbe (1919—1921) Snopovi revolucionarne akcije (1914—1919) Italijanska socijalistička partija (1901—1914) Čin prvi maršal Carstva Mandati Šef vlade Kraljevine Italije Duče Fašizma 31. oktobar 1922 — 25. jul 1943. Potpis Standarta Dučea Musolini je 1912. bio jedan od vodećih članova Nacionalnog direktorata Italijanske socijalističke partije.[2] Izbačen je iz članstva Italijanske socijalističke partije zbog svog protivljenja stavu partije o neutralnosti u Prvom svetskom ratu. Kasnije je osnovao fašistički pokret. Nakon marša na Rim oktobra 1922. postao je najmlađi italijanski premijer u istoriji sve do imenovanja Mateja Rencija u februaru 2014. Nakon što je uništio svu političku opoziciju koristeći svoju tajnu policiju i zabranjivanjem radničkih štrajkova, [3] Musolini i njegovi fašistički sledbenici su učvrstili vlast nizom zakona kojim su preobrazili državu u jednopartijsku diktaturu. Musolini je od 1939. pokušavao da odloži veliki rat u Evropi barem do 1942. Musolini se 10. juna 1940. pridružio Hitleru i uveo Italiju u Drugi svetski rat, mada je bio svestan da Italija nije imala vojnih kapaciteta da vodi dugi rat protiv Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva.[4] Musolini je verovao da nakon neizbežnog mira sa Francuskom Italija da dobije teritorijalne ustupke od Francuske i da potom skoncentriše svoje snage na veliku ofanzivu u Egiptu, gde su snage Ujedinjenog Kraljevstva i Komonvelta bile brojčano slabije od Italijana.[5] Rat se nadalje odvijao veoma nepovoljno po Italiju, pa je 24. jula 1943, ubrzo po savezničkom iskrcavanju na Siciliji, Veliko fašističko veće glasalo protiv njega, a kralj Vitorio Emanuel III je sledećeg dana naredio da se Musolini uhapsi. Musolini je 12. septembra 1943. spasen iz zatvora desantom na Gran Saso koje su izveli nemačke specijalne snage. Zatim je postao je vođa Italijanske socijalne republike, satelitskog režima nacističke Nemačke u severnoj Italiji. Krajem aprila 1945, kada je potpuni poraz bio na pragu, Musolini je pokušao da pobegne na sever, ali su ga uhvatili i likvidirali italijanski partizani.[6] Njegovo telo je odneseno u Milano gde je bilo obešeno. Detinjstvo i mladost uredi Italijanski diktator, državnik i političar rođen 29. jula 1883. godine u okolini sela Predapio, nedaleko od mesta Forli u severoistočnoj italijanskoj pokrajini Romanja (tada jedan od najsiromašnijih krajeva u Italiji). Njegova majka, Roza (rođ. Malteni) bila je jedna od najuglednijih učiteljica u okolini. Njegov otac, Alesandro, bio je kovač i predani socijalista. Benito je imao brata i sestru (Armaldo i Edviga), koji su umrli veoma mladi. Kao učenik, bio je povučeno dete. Nikada nije plakao, niti je puno pričao, a retko se smejao. Više je voleo da sedi u zadnjoj klupi i čita, nego da se igra s drugom decom. Kao i otac, bio je nagle naravi. U razredu je uvek bio neposlušan te je stoga izbačen iz internata. Zbog napada nožem na druge učenike izbačen je iz dve škole. Od rane mladosti bio je okružen uticajima anarhizma, socijalizma i drugih sličnih političkih opcija. Nakon završenog školovanja, 1901, dobio je zvanje nastavnika i nekoliko meseci je predavao u osnovnoj školi. Potom je započeo svoju političku karijeru kao radikalni socijalista. Politička aktivnost i nastanak italijanskog fašizma uredi Zbog nemogućnosti da pronađe stalno zaposlenje 1902. emigrira u Švajcarsku (u kojoj će vrlo brzo biti uhapšen zbog skitnje i proteran). Za vreme boravka u Švajcarskoj povezao se s tamošnjim socijalistima, te je po povratku u Italiju preko lista Borba klasa propagirao socijalističke ideje. Godine 1908. u austrijskom gradu Trentu napisao je novelu „Kardinalova ljubavnica“, koja je prevedena na engleski jezik. Dve godine kasnije (1910) postao je sekretar lokalnog odbora Socijalističke stranke u Forliju. Iste godine ženi se s Rakele Gvidi, koja će mu roditi petoro dece. Kada je 1911. Italija objavila rat Turskoj, bio je zatvoren zbog svoje pacifističke propagande. U to doba hvalio se da je antipatriota. Već u martu 1912. izabran je za predsednika Socijalističke stranke, a u decembru preuzima uredničko mesto partijskog glasila Avanti. Tada postaje najuticajniji vođa italijanskog socijalizma. U to doba je verovao da se proletarijat mora ujediniti u jedan moćan snop (fascio), spreman da preotme vlast. Neki u tim rečima vide začetak fašističkog pokreta. U novembru 1914. Musolini je počeo objavljivati nove novine „Narod Italije“ (ital. Il popolo d`Italia) i utemeljio je grupu „Fašistička revolucionarna akcija“ (Fascio d`azione Rivoluzionaria). Početkom Prvog svetskog rata Musolini je bio protiv ulaska Italije u taj oružani sukob. No, dva meseca nakon početka rata menja svoj stav i zalaže se za ulazak Italije u sukob na strani sila Antante. Zbog takvog stava izbačen je iz Socijalističke stranke. Aktivno pomaže D`Anuncija u kampanji za pripajanje Rijeke Italiji i s njim osniva organizaciju nazvanu Borbeni fašistički odredi, a koja je bila začetnik buduće fašističke stranke. U aprilu 1915. Italija ulazi u rat, a u septembru iste godine Musolini biva mobilisan i poslat na italijansko-austrijski front. Ubrzo nakon mobilizacije ranjen je i demobilisan, kada se minobacač koji je opsluživao pregrejao i eksplodirao. Fašizam je prerastao u organizovani politički pokret u februaru 1919, kada je Musolini s drugim mladim ratnim veteranima iz Prvog svetskog rata osnovao Fasci di Combattimento. Pokret je dobio ime po snopu (lat. fasces), starom rimskom simbolu snage koja proizlazi iz jedinstva i sloge. Taj nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički pokret imao je najveću podršku u nižim slojevima srednje klase. Iste godine u aprilu, fašisti su napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu. Tom prilikom Musolini je s još stotinjak ljudi pritvoren zbog ilegalnog posedovanja oružja. Svi su iz zatvora pušteni već naredni dan. Uskoro se vojska i policija nisu mešali u nasilne fašističke izgrede. Nakon neuspelog pokušaja da na izborima 1919. postane poslanik u parlamentu, to mu je kao predstavniku desnice 1921. ipak pošlo za rukom. Fašisti su osnovali odrede koji su zastrašivali donedavne Musolinijeve kolege. Vlada se u te sukobe retko mešala. Kao protivuslugu za podršku koju su mu pružili veliki industrijalci i zemljoposednici, Musolini je prećutno odobrio štrajkolomstvo i odrekao se revolucionarne agitacije. Policijske funkcionere zamenili su članovi Fašističke stranke. Osnovana je Fašistička milicija, koja se sastojala od naoružanih odreda, timova za likvidaciju i tajne policije. U oktobru 1922, na kongresu stranke održanom u Napulju, organizuje marš na Rim, u kome učestvuje 60.000 fašista. Prestrašen pohodom i stanjem u zemlji (liberalna vlada nije uspela da zaustavi širenje anarhije) kralj Vitorio Emanuele III poverava mu mandat za sastavljanje vlade (28. oktobra 1922), te Musolini postaje premijer. Tada počinje Musolinijeva fašistička diktatura, za koju je bio karakterističan strahovit teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda. Uspostavljanje diktature uredi Benito Musolini U početku su Musoliniju podršku pružili poslanici Liberalne stranke u parlamentu. Uz njihovu pomoć Duče je uveo strogu cenzuru i izmenio izborni zakon tako da je u periodu od 1925. do 1926. uspeo prisvojiti svu diktatorsku moć i likvidirati sve druge političke stranke. Vešto koristeći apsolutnu kontrolu nad štampom, postupno je gradio legendu o Dučeu kao čoveku koji je uvek u pravu i koji je sposoban da reši sve političke i ekonomske probleme. Zahvaljujući tome Italija je uskoro postala policijska država. U različitim vremenskim razmacima Musolini je lično preuzimao vođenje ministarstva unutrašnjih poslova, spoljnih poslova, kolonija, gradskih uprava, vojske i oružanih službi te javnih radova. Ponekad je istovremeno bio na čelu više ministarstava, a ujedno je bio i predsednik vlade. Istovremeno je bio vođa svemoćne Fašističke stranke i naoružane Fašističke milicije. Na taj je način uspeo zadržati moć u vlastitim rukama i sprečiti pojavljivanje bilo kakvog suparnika. No, to je bila cena stvaranja režima koji je bio previše centralizovan, neefikasan i korumpiran. Do 1926. u Italiji je uspostavljen jednopartijski totalitarni režim. Veći deo vremena Duče je provodio šireći propagandu, bilo u Italiji ili izvan nje, i tu je njegovo novinarsko iskustvo bilo neprocenjivo. Novine, radio, obrazovni sistem i kinematografija bili su brižljivo nadgledani kako bi stvorili iluziju da je fašizam doktrina za 20. vek koja će zameniti liberalizam i demokratiju. Principi fašističke doktrine objavljeni su u jednom članku, koji je navodno napisao Musolini, a koji se 1932. pojavio u Italijanskoj enciklopediji (Enciclopedia Italiana). Godine 1929. potpisao je Lateranski sporazum sa Svetom Stolicom, kojim je italijanska država napokon priznata od rimokatoličke crkve. Za vreme fašističke diktature parlamentarni sistem je praktično ukinut. Zakoni su ponovo pisani. Svi učitelji u školama i na fakultetima morali su se zakleti da će braniti fašistički režim. Urednike novina imenovao je lično Musolini, a niko ko nije imao pismeno odobrenje Fašističke stranke nije se mogao baviti novinarstvom. Trgovačka društva su lišena bilo kakve nezavisnosti i integrisana su u ono što se nazivalo korporativni sistem. Osnovna namera koja je stajala iza formiranja korporativnog sistema, a koja nikada nije do kraja realizovana, bila je da se svi italijanski građani učlane u različite profesionalne organizacije ili korporacije koje nadzire vlada kako bi se ostvarila potpuna državna kontrola nad stanovništvom Italije. Musolinijevi govori su uvek bili praćeni veoma izraženim govorom tela Na početku svoje vladavine Musolini se ulagivao svojim finansijerima, krupnim industrijalcima, tako što je dozvolio da velike fabrike koje su bile u državnom vlasništvu pređu u privatne ruke. Međutim, 1930. krenuo je u drugu krajnost stavljajući industriju pod rigidnu vladinu kontrolu. Trošio je velike količine novca na javne radove. Efekat njegovih ekonomskih reformi, koje je trebalo da učine Italiju ekonomski samostalnom, dovele su do značajnih poremećaja u privrednim tokovima zemlje — prvenstveno stoga što je postojala prevelika koncentracija teške industrije, za koju Italija nije imala dovoljno sirovina. U spoljnoj politici Musolini je uskoro od pacifističkog antiimperijaliste postao ekstremno agresivni nacionalista. Rani primer toga je bombardovanje Krfa 1923. godine. Ubrzo nakon toga uspeo je uspostaviti kvislinški režim u Albaniji i ponovo osvojiti Libiju. Zanet dostignućima starih Rimljana, Musolini se zanosio idejom o ponovnom uspostavljanju Rimskog carstva koja bi se prostirala na obalama Sredozemnog mora, koje bi se ponovo zvalo „naše more“ (mare nostrum). Godine 1935, na konferenciji u mestu Stresa, pomogao je stvaranje antihitlerovskog fronta u cilju odbrane nezavisnosti Austrije. Međutim, uspešan osvajački rat koji je Musolini poveo protiv Abisinije (današnja Etiopija) u periodu od 1935. do 1936. godine, a koji je bio u suprotnosti sa načelima Lige naroda, izazvao je međunarodno nezadovoljstvo, zbog čega je bio prinuđen da zatraži podršku od nacističke Nemačke, koja je 1933. godine istupila iz Lige naroda. Njegova intervencija (1936—1939) u Španskom građanskom ratu na strani generala Franka dodatno je pogoršala odnose sa Ujedinjenim Kraljevstvom i Francuskom. Kao rezultat toga, morao je ćutke da pređe preko nemačke aneksije Austrije 1938. godine i komadanja Čehoslovačke 1939. godine. Na Minhenskoj konferenciji u junu 1938. zauzeo je umeren stav zalažući se za mir u Evropi. Takođe je težio priključiti što veći deo jugoslovenske obale Italiji. Njegov savez s Nemačkom je potvrđen kada je sklopio Čelični pakt s Hitlerom u aprilu 1939. godine. Kao potpuno potčinjeni partner, Musolini je sledio naciste u sprovođenju radikalne politike koja je vodila progonu Jevreja i stvaranju aparthejda u italijanskoj državi. Drugi svetski rat uredi Saveznici: Benito Musolini i Adolf Hitler, Musolini je bio stariji i politički iskusniji od Hitlera S leva na desno možete videti beživotna tela bivšeg komunističkog političara Nikole Bombačija, Dučea Benita Musolinija, njegove verne ljubavnice Klare Petači, ministra Alesandra Pavolinija i poznatog fašističkog političara Ahila Staračea, kako su izložena na Plaza Loreto u grad Milano 1945. Premda je 15 godina bio na vlasti i spremao Italiju za rat, njegove oružane snage nespremne su dočekale početak Drugog svetskog rata. Zbog toga je odlučio da odloži ulazak Italije u rat dok ne bude potpuno siguran koja će strana pobediti. Tek nakon pada Francuske u junu 1940, nadajući se da će rat trajati samo još nekoliko nedelja, stupio je u oružani sukob. Njegova agresija na Grčku u novembru iste godine svima je pokazala da nije ništa učinio kako bi popravio katastrofalno stanje u italijanskim oružanim snagama. Učestali italijanski porazi na svim frontovima i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943. okrenuli su većinu Musolinijevih kolega protiv njega na sastanku Velikog fašističkog veća 25. jula 1943. To je omogućilo kralju da mu oduzme mandat. Konstituisana je nova vlada, čiji predsednik je bio maršal Badoljo. Po kraljevom naređenju Musolini je uhapšen i stavljen u kućni pritvor. Plašeći se mogućnosti da bi Nemci mogli da pokušaju da ga oslobode, Italijani su stalno menjali mesto njegovog boravka. Međutim, 12. septembra 1943. godine nemački padobranci izvršili su desant u blizini hotela „Kampo Imperatore“ na planini Gran Saso, u kojem je Musolini bio zatvoren, i oslobodili ga bez ijednog ispaljenog metka. U pripremi ove operacije učestvovao je Hitlerov najsposobniji komandos, pukovnik Oto Skorceni, koji je lično dopratio Musolinija u Berlin. Nakon spasavanja Musolini je na severu Italije formirao marionetsku državu pod nazivom Republika Salo. U toj tvorevini Musolini se vratio svojim ranim socijalističkim idejama i kolektivizaciji. Takođe je naredio likvidaciju nekih fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeaca Ćana. U aprilu 1945, u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a nemačke povlačile iz Italije, Musolinija su zajedno sa njegovom ljubavnicom Klarom Petači u selu Dongo na jezeru Komo, kod mesta Đulino di Mecegra, 28. aprila 1945. uhvatili italijanski partizani pri pokušaju bega u Švajcarsku. Streljan je po kratkom postupku. Narednog dana Musolinijevo telo, zajedno s telima drugih poznatih fašista, obešeno je naglavačke u mestima Komo i Milano (u jakim uporištima fašista) kako bi se protivnici fašizma narugali fašistima. Rat su preživeli Musolinijeva supruga Rakele s dvojicom sinova (Vitorio i Romano) i kćerkom (Eda), udovicom grofa Ćana. Treći sin, Bruno, poginuo je u avionskoj nesreći. Istorija fasizma fasizam drugi svetski rat nacisti nacizam sudjenje nacistima nirnberg adolf hitler

Prikaži sve...
2,490RSD
forward
forward
Detaljnije
Nazad
Sačuvaj